Professional Documents
Culture Documents
Prije pola stoljeća, 26. listopada 1961, Švedska akademija objavila je da je Nobelovu nagradu za
književnost dobio Ivo Andrić (1892–1975). S obzirom na povijest dodjele tog priznanja, odluka članova
Akademijina odbora da odlikuju jednog „vrijednog predstavnika onoga jezičnog područja koje dosad nije
bilo predstavljeno u listi nagrađenih“ bila je svakako u sferi takvih kakvima se malotko, pogotovo u
Jugoslaviji, mogao ozbiljno nadati. Jer nerijetko se selektorima prigovaralo da nude ne samo čudne nego i
šokantne izbore laureata pa se nabrajalo tko je sve nagradu (nezasluženo) dobio, a tko (zaslužan) nije. „A
što se Nobelove nagrade tiče“ – napisao je tim povodom filolog i stilističar Krunoslav Pranjić – „ona Ivu
Andrića nije otkrila kao velika pisca, ona ga je samo takvim priznala.“
Kompletan Andrićev opus, a ne samo onaj dio koji je pisan hrvatskim jezikom, smatra se danas sastavnim dijelom
hrvatskoga književnog korpusa
Pa ipak, ne može se reći da je odluka, u času kad je službeno u Stockholmu obznanjena, posve iznenadila,
čak ni jugoslavensku javnost. Jer tjedan prije dnevnik Borba prenio je informaciju pariškoga lista Le
Figaro littéraire da je Andrić najozbiljniji kandidat, i da je bio u konkurenciji i godinu prije, kad je laureat
postao francuski pjesnik Saint-John Perse. Za 1961. bilo je podneseno pedesetak prijedloga, a u najužem
izboru bili su, uz Andrića, još Lawrence Durrell, Graham Greene, Alberto Moravia, John Steinbeck. Tako
je Andrić postao prvi književnik s južnoslavenskih prostora – i do danas nažalost jedini – koji je dobio
najugledniju svjetsku nagradu za književnost. Ona mu je dodijeljena, kako se kaže u obrazloženju, za
„epsku snagu kojom je oblikovao motive i sudbine iz povijesti svoje zemlje“.