SLAVIA časopis pro slovanskou filologii

ročník 89, 2019, sešit 3

Hrvatski pogledi u Bosnu (1842. – 1858. – 1879.)

Marijan Šabić (Slavonski Brod)

Croatian Views on Bosnia (1842 – 1858 – 1879)

In this paper the author describes the similarities in and differences among three Croatian
travelogues written in the 19th century, from the time of the beginning of the Tanzimat reforms
in the Ottoman Empire until 1879 when Austro-Hungary had already occupied Bosnia. Discu-
ssing issues regarding the genesis, form and substance in Pogled u Bosnu (Views on Bosnia)
written by Matija Mažuranić (1842), in Putovanje po Bosni (Journeys through Bosnia) by Ivan
Kukuljević Sakcinski (1858) and in Putopisne crtice iz Bosne (Travel sketches from Bosnia)
by Gjuro Pilar (1879), the author has striven to present the specific findings presented by the
various authors to the Croatian public and emphasized, by using examples from these texts,
the diversity of Croatian perspectives on Bosnia and its population. The author draws the
conclusion that Mažuranić’s travel book has the most similarity with the common understanding
of fictional narrative, that Kukuljević illustrates significant changes in the Croatian perception
of Bosnian Muslims and that, from the documentary point of view, Pilar’s travel book can be
considered the most reliable.
Keywords: travelogues, Croatian literature, Bosnia, 19th century, Matija Mažuranić, Ivan Kuku-
ljević Sakcinski, Gjuro Pilar

Ovaj je rad nastao na temelju izlaganja koje sam 21. kolovoza 2018. održao na 16. Me-
đunarodnom kongresu slavista u Beogradu, i to u sklopu tematskog bloka naslovljenog
Cesty na slovanský juh (Srbsko a krajiny Balkánu v cestopisnej literatúre 16. – 20. storočia), koji je
predložila i organizirala Dana H u č k ov á iz Instituta za slovačku književnost Slovačke
akademije znanosti.1) U njemu ću kroz odgovore na nekoliko jednostavnih pitanja poku-
šati dati pregled sličnosti i razlika između putopisa po Bosni Matije M a ž u r a n i ć a , Ivana
Ku k u l j e v i ć a S a k c i n s k o g i Gjure P i l a r a . Kako ću se u nastavku rada uglavnom
usredotočiti na analizu predmetnih putopisnih tekstova, za upoznavanje sa širim kontek-
stom odnosa hrvatske političke i kulturne elite prema Bosni do okupacije 1878. upućujem
na monografiju Petra S t e h l í k a Bosna v chorvatských národně-integračních ideologiích 19. století
(Stehlík 2013) i na njen hrvatski prijevod (Stehlík 2015), kao i na opsežan popis literature
koji ova monografija sadrži. Mažuranić je u Bosnu otputovao kad kada su u Osmanskom
carstvu tek započele tanzimatske reforme i dok je u toj relativno izoliranoj pokrajini još
vladala samovolja lokalnih spahija, a upravo je njihovo raspoloženje u velikoj mjeri odredilo
i sam itinerarij Mažuranićevog putovanja, tj. onog dijela putovanja koje je predstavio čita-
teljstvu. Kukuljević Bosnu posjećuje 1857., nakon što su se u njoj već ustalile administrativne
reforme koje je za svoje vladavine 1850.–1852. silom nametnuo Omer-paša Latas, na kojeg
se i sam Kukuljević u nekoliko navrata referirao, a rezultirale su znatnim ograničavanjem
autonomije lokalne aristokracije. Gjuro Pilar je pak Savu prešao 4. srpnja 1879., dakle ni
devet mjeseci od potpunog austro-ugarskog zaposjedanja Bosne.

1) Ústav slovenskej literatúry Slovenskej akadémie vied.

 293
Hrvatski pogledi u Bosnu (1842. – 1858. – 1879.)

1. Tko i zašto pripovijeda?

Sva tri pisca deklarativno imaju isti cilj: svoja nova saznanja o Bosni prenijeti zainteresiranoj
hrvatskoj javnosti. Taj su cilj jasno izložili – Mažuranić u predgovoru knjige, a Kukuljević
i Pilar u prvim ulomcima svojih tekstova koji su u nastavcima izlazili u periodici.2) Nakon
iskaza osobne radoznalosti Kukuljevićev pripovjedač nastupa iz prvog lica množine, poisto-
vjećujući se s hrvatskom javnošću: „Odavna biaše tajna moja želja zaviriti u susiednu Bosnu,
odkuda su došli pradiedovi moji i toliko inieh porodicah hervatskieh; gdie se govori isti jezik
kao i u nas; i koja nam je ipak, poradi različne vlade i upravljanja, dalja i stranija od Rima
i Pariza.“ (Kukuljević 1858, 5–6) Pilar svoje epistolarne putopisne crtice u Obzoru ispisuje
s namjerom da svoje zagrebačke prijatelje s vremena na vrijeme obavijesti o zbivanjima
u Bosni, jer „sav sviet se zanima da tako reknem za novo odkrivenu i tek sada prosvjeti
šire otvorenu Bosnu, kako da se nezanimamo mi, njezini najbliži susjedi“ (Pilar 2007, 23).
Hrvatski su romantičarski putopisci u svoja djela bez sumnje „upisivali autoportrete“
(Pieniążek-Marković 2014, 283), no valja imati na umu da su pisac i putnik kategorije koje
funkcioniraju na različitim razinama: prvi pripada vanknjiževnoj povijesnoj stvarnosti,
a drugi je pripovjedač i lik pripovjednog teksta. I dok je u Kukuljevićevim i Pilarevim tek-
stovima, kako inače biva s nefikcionalnim tekstovima, historijski autor u određenoj mjeri
poistovjetljiv s unutardijegetičkim pripovjedačem, s Mažuranićevim je Pogledom u Bosnu
problem to što ne znamo sa sigurnošću tko je, uistinu, autor. Naime, on je svoj rukopis
dao svojoj daleko obrazovanijoj braći Antunu i Ivanu Mažuraniću na doradu, tako da
ne možemo znati koliki je u tom poslu njihov, a koliki Matijin udio, tim više što se Matija
ubuduće nije ozbiljnije bavio književnošću.

2. Tko i zašto putuje?

Kronološki je među našim putnicima prvi dvadesetdvogodišnji zanatlija (rukodělja), kovač
Matija Mažuranić. Pojedini književni povjesničari pretpostavljaju da je Matijin put u Bosnu
bio prije svega obavještajne naravi, tj. da je trebao stupiti u kontakt s vođama bosanskih
kršćana i za svoju braću i ostale hrvatske preporodne prvake prikupiti podatke o stanju
u Bosni. Teza o Mažuraniću kao špijunu do sada je uglavnom potkrjepljivana citatima
iz samog putopisa (primjerice Živančević 1961, 252–257; 1974, 28–29) ali, koliko mi je
poznato, do sada o tom nitko nije priopćio neki drugi dokument. Ako je i bio obavještajac,
nije u tom bio naročito uspješan, a većina tadašnjih bilo hrvatskih bilo srpskih putnika
po Bosni utjecajne je prijatelje u matičnoj zemlji povremeno izvještavala o stanju u Bosni,
i tu je ponekad bilo teško povući jasnu granicu između pukog informiranja i obavještajnog
rada u pravom smislu riječi. U prilog pretpostavci o nekakvom posebnom Mažuranićevom
zadatku svakako ide i termin njegovog polaska u Bosnu, jer kraj mjeseca studenog zbog
hladnoće nikako nije pogodan za putovanje iz znatiželje, kakvo je primjerice bilo putovanje
Ivana Kukuljevića krajem travnja 1857. Bilo bi to pravo turističko putovanje u današnjem
smislu riječi, kada Kukuljevićevo kretanje ne bi bilo vezano uz ciljeve njegovog prijatelja
koji ga je pozvao da ga prati na poslovnom putovanju u Bosnu. Kukuljević navodi samo
njegove inicijale A. V., pa možemo tek pretpostaviti da je riječ o Ambrozu Vranyczanyju

2) Kukuljevićevo Putovanje po Bosni izlazilo je 1858. u Narodnim novinama od 60. do 81. broja, a s autorovim
je dodacima i ispravkama iste godine objavljeno i kao zasebno djelo (Grbić 1997, 148). Pilarove Putopisne crtice iz
Bosne izlazile su 1879. u pet nastavaka u Obzoru (Zirdum 2007, 15), iste su godine objavljene knjižno, a ovdje je
korišteno izdanje iz 2007., koje je priredio dr. Andrija Z i r d u m .
294
Marijan Šabić

Dobrinoviću, trgovcu i tadašnjem predsjedniku Matice ilirske. Čini mi se to vjerojatnije

od pretpostavke da je Kukuljević u Bosnu pratio Adolfa Vebera Tkalčevića (Pieniążek-Mar-
ković 2014, 291) – naime, Vranyczany je tada trgovao drvetom, a upravo je upravljanje
šumama bilo glavna tema dva medžlisa u Banjaluci, na kojima je Kukuljević bio sa svojim
prijateljem. Kukuljević je interes za Bosnu pokazivao još od kraja tridesetih (Juran i Sofija),
a vidljiv je i u njegovom političkom radu četrdesetih, kako u programskim spisima tako
i u saborskim govorima u kojima je razvijao ideje o podudarnosti naravi Turaka i Mađara te
o važnosti Slavena za razvoj Osmanskog carstva. Objavio je i priloge iz usmene književnosti
i pučkih običaja i vjerovanja u Bosni, a u svibnju 1848. kao hrvatski političar sastao se s de-
legacijom bosanskih kršćana i muslimana (Knezović 2001, 209–211; Stehlík 2015, 35–39).
Kukuljevićev pripovjedač izbjegava gotovo sve što se tiče posla kojim je u Bosnu krenuo
njegov prijatelj, kako bi sam sebe, Proppovim rječnikom, iz funkcije pomoćnika prometnuo
u funkciju junaka, te kako bi fokus pripovijedanja usredotočio na vlastite objekcije, dojmove
i doživljaje. Realno, Kukuljević je kao pratitelj i suputnik, za razliku od Mažuranića, bio
„autsajder“ na vlastitom putovanju. S druge strane, imao je određenu statusnu prednost
u odnosu na Mažuranića, jer je Bosnom putovao s uglednicima i kao uglednik – naime,
četrdesetogodišnji je Kukuljević tada za sobom već imao karijeru vojnika, političara i knji-
ževnika, kao i značajnog organizatora kulturnog i znanstvenog života. Sličnu je prednost
imao i tridesettrogodišnji redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu i član JAZU Gjuro Pilar,
koji je Bosnom putovao provodeći geološka istraživanja u sastavu tima bečkog geologa
Mojsisovicsa, koji je djelovao pod pokroviteljstvom vlade Austro-Ugarske.3)

3. Kako putuju?
Ovo se pitanje prije svega odnosi na dolazak na cilj putovanja, te na način savladavanja
prostora i poteškoće koje su ga pratile. U Bosnu su Kukuljević i Pilar došli puno lakše nego
M a ž u r a n i ć , koji je od Karlovca do karantene (kontumaca) na Mokroj gori putovao točno
trideset i dva dana, iako je od Karlovca do granice s Bosnom tek stotinjak kilometara. Njih
je Matija prešao pješice, do Kostajnice se uspio nekoliko puta izgubiti, na put je krenuo bez
hrane i kresiva, nakon što je doručkovao samo rakiju, a na raskrižjima je išao tamo gdje
je vidio da ide većina ljudi. Kada je sa slučajnim poznanikom, najvjerojatnije nekakvim
varalicom, pokušao ući u Bosnu, lokalni ih je spahija vratio natrag, pa je na kraju preko
Slavonije, „něgdi vozeć a něgdi pěške“, došao do Zemuna. Epizoda u kojoj u Srbiju prelazi
preko Dunava u probušenom čamcu svakako je jedna od najuzbudljivijih u ovom i inače
dinamičnom putopisu. Za razliku od Matije, Kukuljević je sedamnaest godina poslije bez
ikakvih problema dva puta u istom danu preko Save prešao iz Stare Gradiške u „tursku“
Gradišku, a Pilar je već došao u Bosnu pod austrougarskom upravom, te je u nekoliko
navrata prelazio granicu iz Bosne i natrag. Kukuljević je Bosnom putovao u društvu prija-
telja, praćen vodičima i oružnicima, noćili su po razmjerno sigurnim konačištima, redovito
su umorne konje zamjenjivali odmornima, posjećivali su lokalne turske poglavare, čak su
i bez ikakvog ustručavanja zamolili jajačkog mudira da ih povede u razgledavanje grada
(Kukuljević 1858, 75). Pilaru je vlast priskrbila potrebna sredstva i sigurnost kako bi se
mogao što više usredotočiti na geološka istraživanja, a to je uključivalo i vodiče i naoruža-
nu pratnju, kao i prijevozna sredstva, tj. uglavnom konje, te ponekad zaprege. U pratnji
su mu bili oružnici i sluge iz nižeg sloja lokalnog stanovništva različitih vjeroispovijesti,

3) Više o rezultatima ovih Pilarovih istraživanja vidi u: Pilar 1882; Pamić 1994.
 295
Hrvatski pogledi u Bosnu (1842. – 1858. – 1879.)

ponekad su ga pratili i vojnici, čak i časnici (Pilar 2007, 31), jednom ga je na istraživanje
pratio i sam hodža iz Sanskog Mosta (Ibidem, 68), a na putu od Banjaluke do Sanskog mosta
s njim i voditeljem istraživanja Mojsisovicsem putovala je „cijela karavana“ konja, sluga
i oružnika (Ibidem, 64). Kukuljevićeva se skupina putnika za pomoć (prije svega pri izmjeni
umornih konja) obraćala osmanskoj lokalnoj upravi, a Pilareva novoj, austro-ugarskoj.
Mažuranić si u jesen 1839. nije mogao priuštiti niti izbliza sličan luksuz, pa je po dolasku
u Sarajevo procijenio kako mu je najpametnije barem neko vrijeme ostati u pratnji tadaš-
njeg sarajevskog muteselima Mustafa-paše B a b i ć a (Lavić 2013, 61), kojeg je uvjerio da je
u Sarajevo došao tražeći posao kao zanatlija. Mažuranić si je tako odlukom da ostane kod
Mustafa-paše osigurao smještaj, hranu i određenu sigurnost, ali si je i značajno ograničio
slobodu kretanja i skratio itinerarij te je, pored bolesti, i sam pridonio neuspjehu svoga pu-
tovanja jer, prema vlastitom priznanju, na njemu „nije ispunio cilj“. Ova je tvrdnja dodatno
uvjerila književne povjesničare da je taj cilj bio obavještajne naravi (Paić-Vukić – Čaušević
2007, 179), no možda je jednostavno bilo riječ o tom da Mažuranić u Bosni nije vidio sve
ono o čemu je htio izvijestiti hrvatske čitatelje. Jedna mu je od prepreka u stjecanju puto-
pisnog iskustva u gradovima bilo ponašanje prema kršćanima na ulici, koje se katkad svelo
na obično maltretiranje, kao što je bio običaj da djeca „vlahe“ gađaju blatom dok se ne
otkupe (Mažuranić 1938, 74), i zbog toga je izbjegavao bilo kakve izlete po okolici, kakvima
su kasnije bili skloni i Kukuljević i Pilar – prvi zbog turističke, a drugi zbog znanstvene
znatiželje. Muslimani s kojima je putovao u Mehmed-pašinoj pratnji bili su (Proppovim
terminima) njegovi pomagači, jer su mu omogućavali sigurnost skupine, ali i protuaktanti, jer
ih se bojao i pred njima nije mogao raditi što je htio i ići kuda je htio, a s jednim od njih se
našao i na rubu fizičkog sukoba. Pored svega toga, te povremenih padova s konja, hladnoće,
bolesti i problema s dokumentima, najveća mu je prepreka, pri čemu mu nisu pomogli ni
zemljovidi koje je imao (Ibidem, 41), bila apsolutna nepripremljenost i neupućenost, zbog
koje je često lutao, te se zamalo smrznuo iscrpljen u snijegu. S tim su neusporedive smetnje
s kojima se susretao Kukuljević: blatnjavi i loši drumovi, problemi s konjima, poneka svađa
u pratnji i teški usponi na Kozicu i Ugar, a zbog statusa suputnika, jer se A. V. u čijoj je bio
pratnji morao iz Travnika vratiti u Banjaluku, nije uspio posjetili franjevačke samostane
u Fojnici i Sutjeski (Kukuljević 1858, 99). Pilar je, i pored spomenute logističke potpore
koju je imao od lokalne uprave i vojnih vlasti, nailazio na brojne probleme. Morao je, bez
obzira na vremenske uvjete, u relativno kratkom razdoblju obići što više geoloških lokaliteta
po središnjoj i zapadnoj Bosni. Pratnja mu je često kasnila, konji su ponekad bili bolesni,
sedla loša a putovi pogibeljni, što zbog strmine i neprohodnosti, što zbog vukova i hajduka.
Najviše ga je od posla odvratila ozljeda ruke, zbog koje je deset dana proveo izvan Bosne.
Veliki su mu problem zadavali umor i nespavanje, jer je često noćio na sjenicima, u ruševnim
kućercima i drugim neudobnim i nečistim mjestima punima gamadi, zbog čega se primjerice
u Ključu prije spavanja morao cijeli posuti insekticidnim praškom (Pilar 2007, 74). Pred
kraj svoga putopisa napomenuo je kako je s vremenom priviknuo i na takve uvjete: „Tako
je i moj smrdeljski domaćin spravio svoja dva vola i kravu pod isti krov, gdje je on i obitelj
spavala. Idilu smrdeljskoga noćišta neću vam opisivati. Na me već nije činilo nikakav utisak,
za me je po vremenu ostalo nuzgredno pitanje gdje ću i kako ću spavati, samo ako u obće
mogu spavati, a za potonje je već umor dnevničnoga hoda i jahanja skrbio. Isto tako nisam
ni najmanje bio dificilan za hranu.“ (Ibidem, 134)
296
Marijan Šabić

4. Gdje su bili?
Mažuranić je iz višegradskog kontumaca doputovao u Sarajevo, osim u Sarajevu duže je
boravio i u Travniku. Visoko, Busovača, Mokro i Zvornik bili su mu tek usputne stanice
ili konačišta, a neki od zanimljivih putopisnih zapleta dogodili su se upravo na mjestima
na koja je zalutao, ili jednostavno nije znao gdje se nalazi. Kukuljevićev je pak itinerarij
pažljivo isplaniran, u svakom je trenutku bio svjestan gdje se nalazi, o čemu svjedoče ne
samo opisi lokalnih zanimljivosti nego i česta nabrajanja toponima koja čitatelju putopisa
mjestimice mogu biti dosadna i naporna. U Bosni je proveo gotovo triput manje vremena
(sedamnaest dana, od čega osam u Banjaluci, dok je Mažuranić u Bosni boravio nešto više
od pedeset dana), ali je zahvaljujući spomenutim prednostima (prijevoz, pratnja, sigurnost
itd.) prevalio podjednako dug put kao i Mažuranić, doduše kroz različite krajeve. Zbog
preglednosti ćemo i njegov itinerarij prigodno svesti tek na nekoliko važnijih bosanskih
naselja u kojima je boravio ili kroz koja je prošao: Gradiška – Banjaluka – Varcar – Jajce
– Travnik – Vitovlje – Skender Vakuf – Banjaluka. U samom je tekstu itinerarij s toponi-
mijskog aspekta dakako puno bogatiji i zgusnutiji, jer Kukuljević ne propušta spomenuti
i barem djelomice opisati niti jedno selo, niti jedno polje ili brdo koje mu se našlo na putu.
Pilar je u Bosni proveo šezdeset i devet dana (put je trajao osamdeset i šest dana, ali ovdje
smo izostavili dva razdoblja kada je izbivao iz Bosne), i njegov je okvirni itinerarij izgledao
ovako: Gradiška – Banjaluka – Sitnica – Varcar – Jajce – Vitovlje – Skender Vakuf – Kotor
– Kotorišće – Banjaluka – Bronzani Majdan – Sanski Most – Ilidža – Ključ – Petrovac
– Drvar – Grahovo – Strmica – (Knin – Zadar – Split-Sinj) – Livno – Glamoč – Jezero
– Travnik – Sarajevo – Kiseljak – Busovača – Travnik – Guča Gora – Blatnica – Žepče –
Bosanski Brod – (Brod – Sisak) – Kostajnica – Dubica – Orahovo – Biokovac – Vojskovo
– Kozarac – Smrdeljci – Kostajnica – Cazin – Bužim.4) Vidljivo je da je za vrijeme boravka
u Bosni savladao u najmanju ruku dvaput veću udaljenost od svojih prethodnika, s tim da
je, boraveći u nešto duže u pojedinim mjestima (Banjaluka, Jajace, Skender Vakuf, Sanski
Most, Drvar, Sarajevo itd.), obavljao geološka istraživanja u njihovoj okolici.

5. Kako pišu?
Mažuranićev Pogled u Bosnu među predmetnim je putopisima najbliži uobičajenom shvaćanju
beletristike, književnopovijesne sinteze uglavnom se slažu oko njegove „trajne književne
vrijednosti“ (Franić 1983, 44), ostavio je značajan trag u književnoj recepciji i ima status
prvog cjelovitog monografskog ostvarenja putopisnog žanra u hrvatskoj književnosti.
Međutim, čini mi se kako je tek Dean D u d a svojim minucioznim naratološkim secira-
njem pokazao o koliko je pažljivo strukturiranom i kompleksnom pripovjednom tekstu
riječ, elaborirajući različite elemente Pogleda u Bosnu: ocrtavanje granica diskursa, pikarski
predstavljenog junaka, strukturu u kojoj je svaka sastavnica (odlazak – boravak – povratak)
u opsegu knjige jednako zastupljena, postupke sažimanja i elipse, koji su omogućili rav-
nomjerno raspoređivanje napetih situacija i zgoda, nizanje putopisnih zapleta, određena
podudaranja s bajkom, uklapanje teksta u romantičarske mentalne okvire itd. U prvom je
dijelu Mažuranićeva putopisa, naslovljenom Put u Bosnu i natrag, sve podređeno zanimljivoj
događajnosti. U drugi je dio Pogleda, koji Duda naziva „leksikonom bosanske svakodnevice“
(Duda 1998, 130), autor „protjerao“ gotovo svaki opis, pa i događaje za koje je smatrao

4) Preciznije je svoj itinerarij izložio sam Pilar, kroz popis 47 maršruta koje je prešao u okviru rada na terenu
(Pilar 1882, 2–3).
 297
Hrvatski pogledi u Bosnu (1842. – 1858. – 1879.)

da će narušiti strukturu prvoga dijela. Dotematizacija, pri kojoj „putopisac može dodavati
različite tematske cjeline u kojima se može pokazati kao vješt pisac i mislilac“ (Ibidem, 134),
u ovom je putopisu izostala upravo zato što ga je pisao vješt pripovjedač, koji čitatelja veže
uz događajnu matricu. Takva je dotematizacija svojstvena Kukuljevićevom pripovjednom
diskursu. On je inače puno putovao, većinom radi prikupljanja spomenika i istraživanja
povijesti Južnih Slavena, te je o tom slao izvještaje institucijama koje su podupirale nje-
gova putovanja. S jednog se takvog dugog putovanja vratio dva mjeseca prije nego što
je krenuo u Bosnu, a opisat će ga u Putnim uspomenama iz Hrvatske, Dalmacije, Albanije, Krfa
i Italije (Zagreb 1875). I Putovanje po Bosni i Putne uspomene otkrivaju Kukuljevića kao izuzetno
aktivnog putnika čija je percepcija usmjerena naročito na umjetničku i kulturnu baštinu
te na običaje i stanje puka i naroda u cjelini, pa u oba putopisa kao pripovjedni postupci
prevladavaju opis i nabrajanje. Kukuljevićeva hiperaktivnost i povremeni putopisni zapleti
(sukob s ciganima, kavga između članova pratnje, nevolje s konjem), kojih kod Mažuranića
ima neusporedivo više, spašavaju ovaj putopisni tekst od „nultog stupnja putopisne događaj-
nosti“, koji je Duda pripisao Kukuljevićevom Putu u Senj. Kada je pisao svoj putopis iz Bosne
Kukuljević je bio već poznat i priznat pisac, pa kod njega ne nalazimo ograde koje postavlja
Mažuranić, unaprijed u predgovoru upozoravajući kako mu je pero nevješto. Gjuro Pilar
se pak dvostruko ograđuje: u nekoliko navrata naglašava da navodno piše isključivo zbog
želje svojih prijatelja, ne iz vlastitog spisateljskog erosa a već u predgovoru napominje kako
nije putopisac, te kako zadatke dobrog putopisa smatra vrlo egzaktnima: „U obće spada
opisivanje koje zemlje i njezinih stanovnika medju najteže zadatke deskriptivne znanosti,
zahtieva bo velikih znanstvenih priprava i dugotrajna i mučna proučavanja svih odnošaja,
koji u zemlji vladaju. Buduć da je mene posve druga znanstvena zadaća zapala, koja će
zapremiti mal ne sve moje sile i cielo moje vrieme, bit će mi tek moguće javit vam, gdje
sam bio, što sam radio i s kim sam se sastao, sve to bez izkićenja, neposredno po teku misli
i pera. Medjutim znam dobro, da od mene više ni neočekujete, s toga prelazim na stvar.“
(Pilar 2007, 23)
U ovom je citatu izložena i pripovjedno-putopisna metoda kojoj se načelno odlučio
prikloniti, a svodi ju na puko izlaganje činjenica. Međutim, kako ćemo vidjeti u nastavku,
Pilar je tu zadanu „nebeletrističku“ metodu iznevjerio, naročito na onim mjestima gdje
iznosi osobne dojmove – npr. pri opisu prirode dolinom Plive ili ezana u Travniku i Gluhoj
Bukovici. Putopis je oblikovao u pet opsežnih pisama napisanih 6. srpnja (Banjaluka), 10.
srpnja (Jajce), 30. srpnja (Petrovac), 27. kolovoza (Travnik) i 5. studenog (Zagreb) 1879.,
i jasno je da, uz tolike vremenske razmake, ovaj tekst nije nastao „neposredno po tieku misli
i pera“. Još je manje vjerojatno da ga je autor pisao isključivo na temelju sjećanja, jer je,
kao i Kukuljević, putopis koncipirao prema načelu „što se dogodilo – mora biti zapisano“,
pa i jedan i drugi ne samo da neumorno nabrajaju mjesta kroz koja su prošli i koga su
susreli, nego im je važno navesti i tko ih je čim „podvorio“, što su gdje jeli te gdje su i kako
prenoćili. Odatle je gotovo sigurno da je Pilar uz bilješke o geološkim istraživanjima para-
lelno vodio i osobne bilješke o putovanju, kao okvir oko kojeg će naknadno graditi putopis.
Kukuljevićevi su poticaji za kretanje turističke naravi: razgledati, otići na izlet, posjetiti itd.
Pilarovi su poticaji profesionalne naravi, vezan je rokovima i dogovorima, i stoga je puno
aktivniji putnik od Kukuljevića: primjerice, od 10. do 30. srpnja 1879. po zapadnoj Bosni
je prevalio preko tristo kilometara, jašući dnevno u prosjeku sedam do osam, a ponekad
i četrnaest sati dnevno (Ibidem, 47).
298
Marijan Šabić

6. Što su vidjeli?
Što su naši putopisni junaci vidjeli na svom putu, i kakvi su bili njihovi dojmovi? Odgo-
varajući na ovo pitanje pokušat ću pokazati na kojim su konkretnim činjenicama izgradili
svoje putopisne svjetove, preko kojih su čitateljima prezentirali Bosnu i njene ljude.

6.1 Putovi
Najzgodnije mi se čini započeti s putovima, tj. prometnicama, kao jednim od preduvjeta
za putovanje i nastanka putopisa. Mladi se Mažuranić nije naročito osvrtao na stanje putova
po Bosni, hodao je preko polja i kroz šume i bio je zadovoljan ako bi naišao na kakav-takav
drum koji mu je, osim udobnijeg kretanja, pružao i osjećaj sigurnosti da nije zalutao. Tek
kada je putovao na konju znao je primijetiti kako su „zločesti“ putovi od Sarajeva prema
Travniku (Mažuranić 1938, 23), te kako su urušeni i nesigurni mostovi preko kojih je pre-
lazio, jer je na jednom kod Travnika doživio nezgodu, a na drugom je strahovao od pada
(Ibidem, 28–29; 39). Kukuljević u Putovanju po Bosni u nekoliko navrata zdvaja nad stanjem
drumova i kaldrma u Bosni (npr. Kukuljević 1858, 12; 54), i na putu u Banjaluku primjećuje:
„Kod sela Bukovice pregazismo mali potok istoga imena, u kojega bistroj vodi nagomi-
lano leži prudje bez miere i konca. Malim trudom mogo bi se dakle ovim prudjem nasipati
drum sve do Banjaluke, ali lienost i nehajstvo voli da se ljudi i marva vuku po blatu i mo-
čvari, nego da lete po dobrome drumu napred i da vode po njemu bogatstvo u svoju kuću
i zemlju.“ (Ibidem, 20) Pilar je izgradnju putova i željeznice izrijekom odredio kao jedan
od najvažnijih zadataka austro-ugarske uprave nad Bosnom (Pilar 2007, 71), susretao je
austrijske vojnike na gradnji puteva, a u vrijeme njegova dolaska u Bosnu već se uvelike
odvijao ubrzani popravak postojeće željezničke pruge i izgradnja novih. S Mojsisovicsem je
putovao iz Banjaluke u Dobrljin i natrag prvom bosanskom prugom izgrađenom još 1871.,
i morao je priznati „da je na toj željeznici sve čisto i uredno, kao na najbolje upravljanoj
kontinentalnoj pruzi“ (Ibidem, 64). Ipak, i pored općeg poboljšanja prometnih uvjeta, Pilar se
zbog prirode svoga posla uglavnom kretao podjednako lošim drumovima kao i Kukuljević,
pa i gorima, kao što je bio onaj od Skender Vakufa do Vitovlja, o kojem je ustvrdio: „Ne
zove se badava ovaj put od Skender Vakufa do Vitovlja najgorjim putem u Bosni, gdje
u obće dobrih jedva da ima“ (Ibidem, 52).
Krystyna P i e n i ą ż e k - M a r k ov i ć u svojoj je studiji o hrvatskim romantičarskim pu-
topisima o Bosni, u poglavlju jednostavno naslovljenom „Blato“, upozorila na to da motiv
blatnjavog druma u hrvatskih putopisaca značenjem daleko prelazi prometno-komunika-
cijske okvire. S jedne strane, njegova se metaforika može odnositi na kontekst Bosne kao
prijelaza između Zapada i Orijenta, koji Bosnu određuje kao „teren polurazvijen, polu-
kolonijalan, poluciviliziran i poluorijentalan“ (Pieniążek-Marković 2014, 295), a s druge
strane na unutarnje funkcioniranje Bosne „izvan načela racionalnosti i reda“, kao zemlje
u kojoj je blato umjesto putova „svojevrsna mreža ukaljanosti koja se proteže preko cijele
Bosne“ (Ibidem, 297).

6.2 Hanovi
Najvažnije mjesto odmora putnika u Bosni bili su hanovi, pa su o njima pisala i sva tri naša
autora. Mažuranić o hanovima općenito gotovo da nema lijepe riječi, veli da su „najviše
loši, tako da tko u njem samo jednu noć u zimi prespava, već nikada neće zaboraviti te rěči
,han‘“ (Mažuranić 1938, 50). Prvi turski han s kojim se Kukuljević u životu susreo, na putu
 299
Hrvatski pogledi u Bosnu (1842. – 1858. – 1879.)

od Gradiške prema Banjaluci, izgledao mu je kao kakav otočić „obkoljen od svih stranah
dubokim blatom“, nije znao bi li se više „divio kući, to jest hanu, ili smradu što je oko njega
ležao“ (Kukuljević 1858, 17), a kada je u nekoliko navrata bio prisiljen prespavati u hanu,
to je uvijek bilo na tvrdom podu prekrivanom sagom (Ibidem, 62; 106). Pilar je pokušao dati
kratak opis prosječnog hana: „Hani po Bosni po prieko ovako izgledaju. Većinom su sasma
iz drva, kadkada je razizemlje samo iz kamena zidano. Cielo razizemlje služi putničkim
konjem stajom. Gornji sprat ima dvie tri sobe sagovi prostrte, bez drugoga pokućstva. Tu
uviek vatra gori radi vode, kojom handžija na zahtjev kahvu poparuje ili kako se ovdje veli
peče.“ (Pilar 2007, 51)

6.3 Gradovi
Gradovi su bili daleko udobnija mjesta za odmor i okrjepu od hanova, stoga su putnici
nastojali što više noći proboraviti u njima ili ih učiniti bazom za okolna putovanja, istraživa-
nja ili izlete. Stehlík je primijetio da je Mažuranić u svom putopisu mnogo veću pozornost
posvetio domaćem stanovništvu nego posjećenim mjestima ili krajoliku (Stehlík 2015,
29) – nalazimo tu opis Sarajeva, čijom je veličinom bio prilično zadivljen: „Sarajevo je
strašno veliko, i nikakov Sarajevac nezna, koliko je; to jest, nitko nije slobodno bio po svem
varošu. […] Sa dolnjih vratah se vidi neizměrni prostor Sarajevski.“ (Mažuranić 1938,
18–19) S opisa grada ubrzo prelazi na lokalne legende i druge priče koje je čuo od mješ-
tana, a jedna je od tih priča i ona o Sarajevu kao krajnje nesigurnom gradu, u kojem su
ubojstva na ulici svakodnevna pojava.5) Opis Travnika mu je još kraći, jer prema vlastitim
riječima nije ni smio otići do samog grada,6) nego je većinu vremena proveo u dvoru bega
Filipovića. Kukuljević, koji je najviše vremena proveo u Banjaluci, dao je u svom putopisu
kratak pregled njene povijesti, opisao je njen položaj, kuće i dućane na čaršiji, a najviše je
prostora posvetio džamiji Ferhadiji. U Jajcu je proveo samo jedan dan, no o njemu je pisao
puno opširnije, i s puno većim oduševljenjem.7) Izlažući ukratko o povijesti Jajca posebno se
osvrće na borbe jajačkih banova protiv Turaka, opisuje grad i bližu okolicu crkve, kapelice,
džamije, jajačku tvrđavu te znamenite „katakombe“. U Jajcu je prvi put čuo i „narodne
ženske piesme, što se pjevaju u veselih družtvih i po Slavoniji i Hèrvatskoj“, od kojih je
tri zapisao a jednu priopćio u putopisu (Kukuljević 1858, 81–82). Kukuljević je na kraju
putovanja dva dana boravio i u Travniku, čiju je povijest i trenutno stanje također ukratko
izložio (Ibidem, 93–95), Gradiškom nije bio ni najmanje impresioniran (Ibidem, 11–12),
a u Varcaru mu se puk „činio glupiji nego drugdje“ (Ibidem, 66). Pilar, koji je prošao više
gradova po Bosni nego oba putopisca prije njega, posvećuje im tek po nekoliko redaka,
vjerojatno zato što je bio previše zauzet proučavanjem tla i stijena da bi mogao razgledavati
i opisivati zanimljivosti u gradovima, a nije bio ni povjesničar koji bi mogao pisati o njihovoj
prošlosti. Na banjalučku se Ferhadiju tek usput osvrnuo (Pilar 2007, 31), za Banjaluku je
ustvrdio da je „udobna kao bilo koji hrvatski grad“, a za Jajce kako se tamo ide „samo pod
moraš“, i da se tek u njemu uistinu osjećao kao u Bosni (Ibidem, 33–34).

5) Ovu su tvrdnju na temelju dokumenata iz toga vremena Paić-Vukić i Čaušević proglasili neutemeljenom
(Pajić-Vukić – Čaušević 2007, 184).
6) „Ja nisam smio otić do grada; jerbo su me drugi već počeli podozrěvati i dogovarat se, kako bi me
obtužili, da sam uhoda.“ (Mažuranić 1938, 25)
7) „Svaki si može pomisliti, koje ćuti obuzmu domoljubnoga Hèrvata, kad ugleda pèrvikrat ovaj grad,
u kom leže tolike uspomene slavne i tužne.“ (Kukuljević 1858, 71)
300
Marijan Šabić

6.4 Kuće
Kuće u Bosni prva su tema koju je Mažuranić obradio u drugom dijelu svoga putopisa,
naslovljenom Različne opazke o Bosni. Tu opisuje bogatije i siromašnije kuće koje su građene
i namještene isključivo prema „turskom“ modelu (Mažuranić 1938, 49–50), te dodaje kako
kršćani u Sarajevskom polju nisu smjeli zidati kuće, već su živjeli u nastambama od pru-
ća i blata, dok su izvan Sarajevskog polja smjeli zidati, ali isključivo manje kuće. Kada
Kukuljević osamnaest godina poslije posjećuje Banjaluku, najljepšu novu kuću u gradu
ima trgovac Pištelić, koji je kuću sagradio i uredio „po slogu bosanskom“, na zidove je
objesio pravoslavne ikone, sam nosi „bosanske haljine“, dok je njegova supruga „u odieči
europejskoj“, a na Kukuljevića su neugodan dojam ostavile „europejske postelje, koje se
neslažu s ostalom iztočnom spravom“ (Kukuljević 1858, 30–31). U Travniku je Kukuljević
s prijateljima posjetio Dervišbega Teskeredžića, jednog od najbogatijih bosanskih spahija:
„Njegova kuća je svakako najliepša i najčistija u svemu Travniku. Dodje nam na susret
do skalinah i primi nas veoma ljubežljivo, slavenskom gostoljubivostju. […] Dvorana,
u koju nas povede, uredjena je sasvim po europejski, tu ima i kanapéah i foutellah i stoli-
cah i stola, na kom stoji ura i posudje s cvietjem. Na stieni visi i veliko zércalo. Meni se je
činilo kao da sam došao u pohode kojemu bogatomu plemiću hèrvatskomu od prešastnih
vremenah.“ (Ibidem, 96)
Vidio je Kukuljević i druge nastambe u bosanskim gradovima i selima, i bio je svjestan
u kakvoj bijedi, većinom, živi bosanski puk svih triju vjera (Ibidem, 34), ali su mu navedeni
primjeri bili zanimljivi kao opredmećenje susreta orijentalnog i zapadnoeuropskog kultur-
nog utjecaja. Pilar je gotovo isključivo opisivao kuće u kojima je tražio ili nalazio konak.
Katkad je noćio i u neuglednim kućercima, npr. u selu Smrdeljci, među čijim se sirotinjskim
kolibicama niti jedna svojim izgledom „preporučavala nije koliko najzadnja staja u kojem
hrvatskom selu“ (Pilar 2007, 133). U gradovima je često boravio u kućama koje su za voj-
sku odredile mjesne vlasti, a među zanimljivijima mu je bila kuća Muje Salkića, jedna
među najvećima i najljepšima u Jajcu, građena „po turskom običaju“ (Ibidem, 33). Većina
kuća i soba u kojima je boravio bile su uređene po istom običaju, što mu je uzrokovalo
velike probleme pri pisanju: „Dakle nerazpolažem ni stolom ni stolcem. Da nisam tako
tvrdo obrekao pisati Vam od vremena do vremena, ne znam što bi me nagnalo, da se pera
hvatam. Po turski skrštenih noguh neznam sjediti, a još manje pisati, kušam dakle na ovaj
se način pomoći, samo da svoje obećanje izpunim. Legao sam na slamnjaču, podupro se
lijevom rukom a slobodnom desnom pišem. Nu tako neće ići dugo, jer dok sam napisao
ove retke već me je počela lieva ruka boljeti.“ (Ibidem, 34–35)

6.5 Priroda
Priroda u Bosni malo je kojeg zapadnjačkog putnika mogla ostaviti ravnodušnim, ali Matija
Mažuranić se, koliko sam uspio primijetiti, na prirodne ljepote ne osvrće niti jednom riječ-
ju, za razliku druge dvojice putopisaca. I Kukuljević i Pilar ostali su zadivljeni ljepotama
doline rijeke Plive, a najviše vodopadom na ušću Plive u Vrbas. Kukuljević nakon opisa
snage i ljepote slapa zaključuje: „Još nijedna knjiga nespomenu ovaj slap, koj je mnogo
znamenitiji od tolikih po Europi na sva usta razglašenih“ (Kukuljević 1858, 80). Nakon što
je ustvrdio da nikada nije vidio ljepšeg slapa, Pilar preko dvije stranice izlaže o taloženju
vapnenca i geološkoj prošlosti toga kraja. Kada je drugi put prolazio dolinom Plive, opisao
ju je s puno više lirskog doživljaja: „Motreć te divote omekša mi se srce i da se u dobar
čas nesuspregnoh, gotovo da bih bio zaplakao od milinja. Možebit da su samoća i tišina,
 301
Hrvatski pogledi u Bosnu (1842. – 1858. – 1879.)

te gdjekoje neopaženo navriele misli, nješto tomu razblaženju dopriniele, al je ipak divota
kraja bila prvi i glavni povod mog ganuća. Sad kad sam svoje putovanje po Bosni dovršio
mogu reći, da ljepšega kraja u toj zemlji vidio nisam.“ (Pilar 2007, 101)
Opise prirode Pilar je često znao preusmjeriti na izlaganje o plodnosti zemlje, geološ-
kim svojstvima tla, pogodnosti za ispašu itd. (Ibidem, 36; 54), pišući o putu od Kotorišća
do Banjaluke ističe kako nije vidio zanimljivije ture za petrografe, a u dolini Unca žali
zbog zaostalosti obrade zemlje koja se još vrši starim plugom (Ibidem, 62; 79). Iz Kukulje-
vićevih pak opisa prirode u Bosni često izvire gorčina, divi se veličanstvenom krajoliku
i istovremeno zdvaja nad njegovom zapuštenošću i nad nemarom bosanskog puka. Uz idilu
doline Plive piše o „smiesu života i mrtvila“ (Kukuljević 1858, 68–69), a jašući kraj Vrbasa
ističe kontrast između žuboreće vode i zelenila u kojem pjevaju slavuji s nečistim kućama
i dvorištima, neobrađenim poljima, voćnjacima u neredu i turskim grobljem na kojem pasu
konji i marva, te zaključuje: „Da su u toj pustoši drugi stanovnici, mogla bi se ta pustoš
doskora pretvoriti u raj.“ (Ibidem, 34)

6.6 Specifični interesi

Razlike između Pilarovih i Kukuljevićevih opisa prirode i, uopće, opisa putovanja po Bosni,
proizlazi iz različitosti posebnih interesa pojedinih autora, koji su obilježili i same pred-
metne tekstove. Kod Mažuranića je tako primjetna sklonost prepričavanju anegdota, priča
i legendi koje je čuo boraveći u Bosni, što od muslimanskog što od kršćanskog stanovniš-
tva. U cijelom ih je putopisu ukupno jedanaest: anegdota o Smederevskom kadiji u Trstu
(Mažuranić 1938, 11–12), anegdota o džamiji u Čačku (14–15), legenda o Ašik-mahali
(Mehmed i Fata, 20–21), anegdota o „ludom Švabi“ (27–28), legenda o Novakovim sti-
jenama na Romaniji (35–36), legenda o topu Zelenku (39–40), legenda o Krvavcu (40),
anegdota o susretu Bošnjaka i Osmanlija (53), priča o progonu janjičara u Bosni (59), priča
o sukobu derviša i Banjalučanina (62) i legenda o smrti Miloša Obilića (72–73). Kako je
Mažuranićev diskurs općenito blizak diskursu prozne komponente usmene književnosti, ove
se umetnute priče uklapaju u njegov putopis puno bolje nego što bi se uklopile u putopise
druge dvojice. Kukuljević je smatrao da nedostatak ili nedostatnost pisanih dokumenata ne
mora nužno biti kraj istraživanjima etnogeneze naroda, već treba proučavati i svjetonazor,
običaje, jezik itd. (Grbić 1997, 147). U skladu s tim, nekoliko je stranica posvetio pučkim
običajima oko Ivanja i pučkim praznovjerjima (Kukuljević 1858, 49–51) i opisivao je nošnje
lokalnih katolika i pravoslavaca (Ibidem, 40–41). I njega su zanimale narodne priče i predaje,
na samom je putovanju zacijelo čuo i neke nove (npr. o Pašalinim njivama i Radakovom
polju, Ibidem, 59–61), ali je u svoj putopis umetnuo tek jednu narodnu žensku pjesmu koju
je zapisao u Jajcu (Ibidem, 81–83). Na više mjesta u putopisu sa žaljenjem primjećuje stare
kršćanske sakralne objekte, koji su napušteni, zapušteni ili pretvoreni u džamije, a na one
nedavno sagrađene osvrće se kritički – tako smatra da nova katolička crkva u Travniku
„nije građena u najboljem slogu, jer priliči više našoj žitnici nego li crkvi“ (Ibidem, 86–87),
dok franjevačkoj crkvi u Gučoj Gori, koja mu je najljepša u cijeloj Bosni, zamjera četve-
rokutne prozore, „što slogu, u kom je sagradjena, ni malo neodgovara“ (Ibidem, 89). Još je
veće zanimanje Kukuljević u Bosni pokazao za stara kršćanska groblja. Na svom je putu
naišao na njih pet, a u fusnoti na str. 92–93 daje cijeli popis od dvadeset i dvije lokacije
u Bosni na kojima se još nalaze takva groblja. Posebno je opsežno pisao o groblju na Gučoj
Gori, opisao je kameni sanduk kojeg je na groblju dao „naokolo okopati“, te je prepisao
staroslavenski ćirilični natpis s jednog od nadgrobnih spomenika (Ibidem, 90–93). Stara
302
Marijan Šabić

kršćanska groblja, koja osmanska vlast u Bosni nije dopuštala održavati (Grbić 1997, 152),
Kukuljeviću su bila dokaz slavenske i kršćanske kulture iz boljih vremena stare Bosne: „[…]
opet starinsko groblje ili mramorje. Kud pogledaš, neima dakle drugo do podèrtinah i gro-
bovah iz starih vremenah, a ono što još živi i što stoji, zavidi na veličanstvu i na kriepčini
onome što je propalo.“ (Kukuljević 1858, 60)
Za Pilarov je putopis, kako je rečeno, specifičan interes za prirodoslovne, prvenstveno
geološke teme, pa u franjevačkoj samostanskoj crkvi u Kreševu priznaje da ne zna što bi
o njoj rekao s arhitektonskog aspekta, nego opisuje kakvim je mramorom popločana (Pilar
2007, 111–112). Dok proučava tlo i stijene nameću mu se i druge teme, kao što je, primje-
rice, primitivno taljenje željeza u okolici Bronzanog Majdana (Ibidem, 72–73), mogućnost
eksploatacije soli u okolici Visokog (Ibidem, 116–117), rudarstvo u okolici Kreševa te sličnost
lokalne rudarske terminologije s njemačkom, na koju ga je upozorio fra Grgo Martić, koji
ga je i pratio u kreševske rudnike (Ibidem, 110–111). Na svojim je istraživanjima po teško
prohodnom terenu dobio priliku upoznati i prednosti bosankog konja, koji je zlata vrijedan
„radi svojih sposobnostih kod penjanja po gorah te radi svoje uztrajnosti u naporu“, a hvali
ga zato „da nebi možebit komu palo na um na oko slabu životinjicu zapostaviti kakovoj
uglednoj bedeviji druge pasmine“ (Ibidem, 124–125). U svom je putopisu Pilar pokazao
i određeni interes za glazbu. U siromašnoj je katoličkoj kući u okolici Jajca, u koju se sakrio
od kiše, zamolio žene da mu otpjevaju koju narodnu pjesmu, pa je jednu strofu i zapisao
(Ibidem, 46). Zapisao je i jednu strofu pjesme ašikovke, koju je pjevao muslimanski mladože-
nja kod Skender Vakufa, ali u njoj nije uspio naći nikakvu melodiju niti ritam (Ibidem, 53),
kao niti u „turskoj glazbi“ koju su noću za vrijeme Ramazana u Jajcu na svirali i bubnju
izvodila dva svirača (Ibidem, 103–104). Melodija koja ga se u Bosni najviše dojmila bio je
hodžin poziv na jutarnju molitvu koji je čuo u Travniku, a poslije i u Gluhoj Bukovici: „Još
nije svitalo, jedini zalazeći mjesec bacao je svoje slabe slabe trake na sgrade i džamije, te
cielom prizoru davao njeki osobit čar. Netom zatitra zrakom sa minareta hodžin zvonak
glas. Klanjaše sabu. Čuo sam hodžu u svako doba dana pozivati vierne na molitvu, nu uvjek
recitativnim načinom, dočim je ova jutarnja molitva prekrasna melodija, koje se i u naših
narodnih pjesamah odsjeva. Odmah mi pade na pamet poznata narodna pjesma: ,Čuješ
dušo, čuješ rano itd.‘, koja se samo u ritmu od spomenute molitve razlikuje.
Dugo se je orio milozvučan glas hodžin sa minareta; moram priznati, da sam ga naj-
većom slašću slušao i žalio, kad mu je napokon zadnji jek glasa polaghano u noćnoj tišini
izginuo, da se više ne ponovi.“ (Ibidem, 105–106)

6.7 Narod
Različit doživljaj hodžinog poziva na molitvu kod naša tri putnika čini mi se dobrim po-
lazištem za kratku analizu posljednje motivske cjeline u ovom članku, u kojoj ću pokušati
odgovoriti na pitanje kako su kroz svoje putopise predstavili narod (muslimane i kršćane)
u krajevima kroz koje su prošli. Kukuljević je dvadesetak godina prije u Banjaluci na sličan
način kao Pilar reagirao na hodžin poziv na molitvu (Kukuljević 1858, 28–29), dok ga je
Mažuranić ovako opisao: „Kada hodža uči sabu ili koje mu drago vrěme, onda digne desnu
ruku s pruženimi prsti gorě oz obraz, pak drži uz oko, kao što remenar načini konju, da
se neplaši, a palac metne pod vrat na jabučicu; ter kad pěva, onda i prebira po jabučici
kao po kakvoj svirali, na priměr: Ićberi-la-a-a. Alah-ila-la-a-a-a i t. d.“ (Mažuranić 1938, 57)
Ovaj karikaturalan prikaz stiha iz ezana i hodže koji poziva na molitvu primjer je koji
paradigmatski ilustrira Mažuranićev opći pristup muslimanskom stanovništvu u Bosni.
 303
Hrvatski pogledi u Bosnu (1842. – 1858. – 1879.)

Među ovdje opisanim putopisima do sada se najviše pisalo o Mažuranićevom. Stanko Vr a z

je 1843. hvalio obilje podataka koje je donio o „načinu života, o običajima, o političkom
i porodičnom životu naše braće“, sumnjajući da bi „ijedan Evropljanin tako duboko pro-
niknuo u život Bosanaca, napose Muslimana, i opisao ga tako lijepim, čistim narodnim
jezikom“ (Vraz 1843, 41–42). Mit o dokumentarnoj vjerodostojnosti Pogleda u Bosnu kod
hrvatskih je književnih povjesničara ostao vitalan sve do današnjih dana, pa je A. Fr a n i ć
ustvrdio kako „mržnje prema Turcima u Matijinu putopisu nema“ nego „on samo iznosi
gole (optužujuće) činjenice s kojima se sam susreo“ (Franić 1983, 47), K. Č o r k a l o je
ovaj putopis smatrala „zrcalom Bosne“ (Čorkalo 1997), a filolozi i danas pišući o njemu
nerijetko nekritički preuzimaju Mažuranićevu terminologiju, nazivajući Slavene islam-
ske vjeroispovjesti – Turcima. Orijentalisti Tatjana Pa j i ć - Vu k i ć i Ekrem Č a u š e v i ć
na primjerima su Mažuranićeva slabog poznavanja kako pravnog poretka u Bosni tako
i islamskog vjerovanja pokazali nepouzdanost Mažuranićevog putopisa kao povijesnog
izvora, a oslanjajući se na druge onodobne izvore upozorili su i na Mažuranićevu sklonost
pretjerivanju8) u prikazivanju Bosne kao „tamnog vilajeta“ u kojem se ljude u Sarajevu
ubija iz zabave, a svaki je čovjek „vlastan ubiti svoju ženu kad hoće, i svaki gospodar svoga
slugu, za najmanju pogrěšku, osobito ako je Krstjanin“ (Mažuranić 1938, 69). Ukratko,
Mažuranić je bosanske muslimane prikazao u najgorem svjetlu – kao primitivne, agresiv-
ne, divlje, lakome i praznovjerne, a za rijetka dobra dijela koja čine također je pronašao
sebične razloge. Slično je o njima u svojim književnim tekstovima prije posjeta Bosni pisao
i Kukuljević, ali je i vjerovao u mogućnost njihovog pridobivanja za ilirsku koncepciju, te
je tijekom svog političkog i kulturnog djelovanja nastojao afirmirati Bosnu kao dio ilirske,
odnosno slavenske kulturne zajednice (Knezović 2001, 216–222). Tako na početku svoga
putopisa Kukuljević gleda Unu koja „dieli u dvoje dva velika carstva a jedan te isti narod“,
čeznući da „ona nesretna zemlja, što preko Une leži, dobije upravljanje europejsko, s pro-
svietom i boljim redom, s drumovi i obèrtnostju, s poznanjem svoga zemaljskog bogatstva
a duševnoga siromaštva“ (Kukuljević 1858, 6–7).
Mažuranićeva je predodžba o muslimanima u Bosni vjerojatno proizlazila iz kruga
ljudi s kojima je dolazio u kontakt, a to su uglavnom bili neobrazovani članovi Mustafa-pa-
šine pratnje. Kukuljević se, obratno, u Bosni uglavnom susretao s lokalnim uglednicima,
koji su ga primali s poštovanjem i gostoljubivošću, a naročito su dobar dojam na njega
ostavili sitnički spahija Muharem-aga Hadži Ro m a n ov i ć , travnički spahija Dervišbeg
Te s k e r e d ž i ć i banjalučki kajmakan A d e m - p a š a , koji je svoje goste pozvao da budu
nazočni na dva medžlisa. I pored lijepih riječi kojima opisuje svoje domaćine, Kukuljević
prema njima zadržava određenu distancu, pa o travničkim spahijama veli: „Jedan biaše
prijazniji od drugoga, da li im je to od sèrca išlo, to neznam“ (Ibidem, 96). Kada uspore-
dimo općepoznati Mažuranićev prikaz večere s pašinom pratnjom, gdje svoje suputnike
uspoređuje s „najdivljijim i najgladnijim vucima“ (Mažuranić 1938, 24), s Kukuljevićevim
ručkom kod banjalučkog kajmakana (Kukuljević 1858, 27–28), jasno je u koliko su se
različitim krugovima kretali. I u susretima s bosanskim kršćanima Kukuljević je elitist,
uglavnom je ograničen na bogate trgovce i na franjevce, koji su u to vrijeme bili jedina
točka okupljanja katolika u Bosni. Pri malobrojnim kontaktima s predstavnicima siromaš-
nog i neobrazovanog puka u svojoj pratnji Kukuljević im se izruguje i zbija šalu s njima

8) Da je Mažuranić kao putopisac bio sklon pretjerivanju, pa i izmišljanju svjedoči i epizoda u kojoj je
navodno dva kavaza (žandara) nedaleko Zvornika uspio uvjeriti da su zemljovidi koje je nosio ikone, kojima se
moli, te njegova tvrdnja da je, nakon što je prešao Romaniju, povratio hranu koju je pojeo dvadeset dana prije.
304
Marijan Šabić

(Ibidem, 57–58), a sukob između zaptije Mustafe i komordžije Ređe (Ibidem, 55–56) podsjeća
na sukobe unutar pratnje Mustafa-paše Babića, o kojima je pripovijedao Mažuranić. Uz
evidentnu Mažuranićevu sklonost pretjerivanju i različitost tretmana koje su u Bosni imali
mladi zanatlija i hrvatski uglednik, treba imati na umu i različite okolnosti u kojima su on
i Kukuljević posjetili Bosnu. Ilustrativna je u tom pogledu epizoda s medžlisima – Kukulje-
vić ih opisuje kao zborove kakve su u prošlosti imali svi slavenski narodi, premda na njima
nije zadržana prvobitna demokratska forma. U medžlisu su imali pravo sjediti svi plemići,
hodže i derviši, a po najnovijoj carskoj uredbi i predstavnici kršćanske raje (obično trgovci
li franjevci). Reforme koje je silom proveo Omer-paša Latas promijenile su feudalne odnose
u Bosni, u određenoj su mjeri poboljšale položaj kršćana, a najviše su pogodile lokalne
spahije, jer su im značajno ograničile ovlasti u odnosu na one koje su imali u vrijeme kada
je Mažuranić pohodio Bosnu – njih na medžlisu predstavlja grupa od dvadesetak spahija,
uglavnom starih i sijedih ljudi, kojima Kukuljević u očima vidi „tajnu mržnju“, jer su
on i njegovi prijatelji „kao djauri medju njima siedili i njihova viećanja slušali“ (Ibidem,
39). Upravo su ti sjedokosi pripadnici lokalne niže aristokracije simboli onog vremena iz
kojeg datira Mažuranićev putopis – razoružani, poslušni i prisiljeni predati caru ono što
su do tada smatrali svojim, a na spomenutom su medžlisu to bile šume. Sumirajući opće
značajke bosanske muslimanske aristokracije Kukuljević će, slično Mažuraniću, zaključiti
kako „mnogi Begovi i Age bosanski jesu surovi, žestoki, nemilosrdni, dadu se nadvladati
od strasti, rado gospoduju i prave silu“, ali će dometnuti i da se iste mane mogu pripisati
i svakom drugom plemstvu „što nije učilo knjigu nit je bilo u zgodi da izgladi čovječju narav
i ljudski duh i sèrdce“ (Ibidem, 114–115).
Pišući o narodu u Različnim opazkama u Bosni, Mažuranić uglavnom opisuje muslimane,
dok Kukuljević u posljednjem poglavlju svojeg putopisa naslovljenom Utisak putovanja. Zemlja
i narod jednaku pozornost posvećuje i kršćanima, stavljajući njihovu narav i sudbinu pod
isti nazivnik: „Narod je kriepak i tvèrd na tielu, blag na ćudi, bistar umom, vješt od naravi
svakomu mehaničkomu poslu. Što ima značajnih pogriešakah baštinio ih je po različitoj
vjeri, koju mu donesoše ili narinuše iz Rima, Bizanta i Meke, te po običajih kojimi ga
upoznà iztok ili zapad.
Nehajnost za svoje, lukavost naprama nepoznatomu i poglavarstvu, mèržnja prema
napredku i svemu što je tudje, a i povjerenje u udes, to su glavne mahne stanovnikah bo-
sanskih. Nit je kèrstjan niti ristjan ono što su bili stari Bošnjavci i njegovi pradjedovi, ali nije
ni turski Bošnjak turčin, jer nauk Muhameda nije satro u njemu nadrav i ćud slavensku,
ni ljubav k obićajim i jeziku pradjedovah svojih. Ja bih reko da turski Bošnjak još uvijek
najčistije govori Bosanski, samo kad hoće da ne mieša turske rieči.“ (Ibidem, 113–114)
Ukratko, glavnim razlogom slabog duhovnog i gospodarskog stanja Bosne i naroda
svih triju vjera Kukuljević smatra nizak stupanj narodne prosvjete i nedostatak osnovne
infrastrukture za njen razvoj, a rješenje je za to ponudio već na početku putopisa – „uprav-
ljanje europejsko“. Kako ističe Stehlík, nije sasvim razvidno je li tu Kukuljević mislio tek
na uvođenje modernijeg uređenja u Bosnu, ili i na promjenu njezina političkog suverena
(Stehlík 2015, 59). Jasno je pak da krivnju za loše stanje ne nalazi samo u političkoj vlasti,
nego i u naravi puka i u animozitetu koje vlada između tri naroda, pa pravoslavci katolike
nazivaju Mađarima i latinima, katolici njih Grcima i Vlasima, „a sve je prekrilio duh proroka
od Meke i Medine i zastro im put da nemogu ni duševno ni materialno napred, niti mogu
mislima poletiti u visinu“ (Ibidem, 116). Isti motiv međusobne netrpeljivosti nalazimo i kod
Mažuranića i Pilara, i dok ju Mažuranić nešto opširnije elaborira (Mažuranić 1938, 53;
58), Pilar tek navodi kratak razgovor sa seljakom u okolici Banjaluke: „Upitam ga otkale
 305
Hrvatski pogledi u Bosnu (1842. – 1858. – 1879.)

je. Reče da je iz obližnjeg sela i da je Srbin. Na to će i on mene upitati, da li sam i ja Sr-

bin. Odvratih mu da ne, nu zapitah ga odmah da li ima i druge vjere ljudih u njegovom
selu, on odvrati da ima i katolika. Na moj upit kako skupa živu, reče mi da dobro živu,
al da se neimaju radi. A zašto zapitah ga. ,Ja, to ne znam‘, bijaše mu odgovor. Koli malo
sviesti treba za najžešće oprieke, pomislih si.“ (Pilar 2007, 32) Kod sva tri autora nalazimo
i na primjere određene kulture interferencije između kršćana i muslimana: Mažuranić sa
zabrinutošću piše o „turskim razgovorima“ koje preuzima kršćanska mladež (Mažuranić
1938, 60–61), Pilar o hodžinom zapisu kod kršćanina (Pilar 2007, 137), a Kukuljević
o ivanjskom običaju kupanja stoke i ljudi, koji nalazi i kod muslimanskog stanovništva
u Bosni (Kukuljević 1858, 50).
Kada je riječ o zajedničkim motivima kojima se pišući o narodu bave naši putopisci,
zanimljiva su tri anegdotalna primjera. Mažuranić je, kako su pokazali Peić-Vuković
i Čaušević, bez sumnje tendenciozan ili neupućen kada piše da „Turci neimaju nikakva
stanovita zakona, ni uredbe, nego samo zovu hadet, tj. običaj“ (Mažuranić 1938, 184).
Međutim, na važnost ovoga pojma upućuje nas i Pilar, četrdeset godina nakon Mažuranića,
u epizodi u kojoj u Bronzanom Majdanu mladića koji je iz radoznalosti počeo preturati
po njegovoj prtljazi upozorava kako „kod nas nije ‚adet‘, da se tako obilazi i stvari bez
dozvole pregleda“. Mladić prestaje, a Pilar zaključuje kako se Bošnjaci tom riječju „uviek
brane proti svakom prigovoru i ta rieč i pojmovi, koji se za njom kriju bit će dugo bedemom
proti pravom napredku“ (Pilar 2007, 66). Predrasudu o lakomosti bosanskog puka na blago
nalazimo u sva tri rukopisa: Mažuranić tu osobinu ograničava samo na muslimane (Ma-
žuranić 1938, 61–62), Kukuljević obilazeći katakombe u Jajcu tvrdi kako je uzrok razaranju
starih bosanskih spomenika uglavnom „hlepnja za podzemnim blagom“, jer i muslimani
i kršćani Bošnjaci „pod svakim starinskim kamenom i zidom slute zakopano blago i novce,
neznajući, da sve blago i bogatstvo ovoga svieta u čovječjoj šaci i pameti leži“ (Kukuljević
1858, 77), a Pilara je, dok je u okolici Sanskog Mosta crtao okamine s jedne vapnenaste
ploče, tamnošnji hodža upitao: „Deder reci gospodine Gjuro, nije li tu možebit zakopano
para?“ (Pilar 2007, 70). Treći je anegdotalni moment upoznavanje Kukuljevića s handžijom
Šožom, kada ga Šožo nekoliko puta uzastopce upita „Kako si još?“, ne želeći izravno pitati
za zdravlje supruge i ostatka obitelji, a isto će dogoditi i Pilaru u razgovoru s muslimanom
u okolici Skender Vakufa (Kukuljević 1858, 18; Pilar 2007, 55).
I Pilar je, kao i Kukuljević, vrijeme kojim je mogao svojevoljno raspolagati uglavnom
provodio u društvu lokalne elite, koju više nisu predstavljali spahije, nego vojni upravitelji
i činovnici. Međutim, priroda njegovog posla bila je takva da je puno putovao praćen
siromašnim i neobrazovanim domaćim ljudima svih triju vjera. Podsjetimo na okolnosti
u kojima je taj narod živio prije Pilarova putovanja: od velikog bosanskog ustanka počet-
kom tridesetih u Bosni su se izmjenjivali manji i veći sukobi, bune i ustanci (i Mažuranićev
Mustafa-paša morao se vratiti iz Travnika da primiri bunu u Sarajevu), a pokušaji im-
plementacije tanzimatskih reformi nakon 1839. samo su pojačali napetosti. Po Pilarovu
dolasku Bosna je tek izašla iz trogodišnjeg ustanka kršćana, na koji su se nadovezale
i pobune lokalnog stanovništva protiv austro-ugarske okupacije. Tragovi nedavnih sukoba
prate Pilara na rutama terenskih istraživanja: vidio je vođu ustanika Iliju Bilbiju u pratnji
žandara, sluša priče vojnika i prepirke svojih pratilaca različitih vjera, a narod koji susreće
uplašen je, gladan i iscrpljen. Austro-ugarsko zaposjedanje Bosne značilo je uvođenje
kakvog-takvog reda i sigurnosti, pa sigurno nisu daleko od istine Pilarove aluzije da je čak
i muslimanski puk okupaciju prihvatio s određenim olakšanjem. Pilar je Bosnu smatrao
zaostalom zemljom, koja je tek po zaposjedanju otvorena prosvjeti: psi i vrane tu su jedini
306
Marijan Šabić

„aktivni organi sanitarne policije“, nepismeni lokalni knezovi novoj upravi šalju popise
stoke urezane na drvenim rovašima (Pilar 2007, 26–28), a opisujući zulum sitničkih aga
zaključuje: „Što je u srednjoj Evropi minulo prije toliko stotina godina, to je ovuda po Bosni
cvalo do naših dana, vjerska fanatička nesnosljivost, nasilje svake vrsti i plenjenje i robljenje,
kojega se simo tamo ni plemenite bosanske age stidili nisu“ (Ibidem, 37). Kada ga hodža iz
Sanskog Mosta upita kada će vojska napustiti Bosnu, Pilar mu odgovara: „Ti znaš effendija,
da je turski car s našim carem učinio ugovor, da naša vojska u Bosni ostaje i naši činovnici
Bosnom upravljaju dok nebude posvuda mir i red, putevi načinjeni, željeznice posagrađene,
teli (telegrafi) povučeni, škole postvarane, a Turci i kršćani se pazili kao braća.“ (Ibidem, 71)
Premda je bio uvjeren u mesijansku misiju Austro-Ugarske u Bosni, Pilar je bio svjestan
i nekih negativnosti koje je donijela okupacija. Primjerice, Kukuljević navodi kako je ko-
rištenje banjalučkog kupališta s mineralnom vodom bilo za svakoga besplatno, jer „Turci
kažu, da ono, što Bog i narav za liek ljudem dade, svakomu bez plaće na korist služiti ima“
(Kukuljević 1858, 33), no kada je Pilar došao u Kiseljak, tamnošnji je izvor mineralne vode
već imao svoga zakupnika koji je prodavao vodu i stanovništvu uskraćivao njeno korištenje
(Pilar 2007, 114–115). Problemi su nastali i zbog smještaja časnika u privatne kuće u Bosni,
jer je dolazilo do konflikta između njih i domaćina zbog, kako Pilar kaže, obiteljskih i vjer-
skih odnosa (Ibidem, 94–95). Za razliku od Mažuranića i Kukuljevića, Pilar svoja pisma nije
zaključio poglavljem u kojem bi dao sumarni prikaz saznanja i dojmova s putovanja, i njegov
je stav prema bosanskom puku najlakše elaborirati na temelju odnosa prema ljudima koje
sreće i s kojima je putovao. Svojim se kršćanskim pratiteljima povremeno podsmjehuje
(„Malo li treba za udivljenje neukosti!“), primjerice kada ih je zadivio pronalaženjem smjera
pomoću kompasa (Ibidem, 123–124), a na Manjači je ostao zaprepašten običajem mještana
da ne gase šumske požare, jer „kad šuma gori bježi medjed“, pa piše: „Evo vam primjera
gospodarskih nazora naše braće Bosanaca. Sličnih ćete i u drugom pogledu naći“ (Ibidem,
128). Muslimanske vodiče, kočijaše i zaptije uglavnom prikazuje kao lijene, nepouzdane
i primitivne, te rado ističe njihovu podvojenost između islamskih običaja i vjere s jedne,
i sklonosti rakiji, vinu i drugim putenim užicima s druge strane. S određenom zluradošću
promatra kako sada i muslimani u Bosni odlaze na tlaku, kako „Vlah“ u njegovoj pratnji
odbija ustupiti konja „Turčinu“, a siromah u Gradiški na ulici begu dobacuje da je „prošla
njegova sila“. Blaga ironija s kojom gotovo uvijek piše o muslimanima, pa čak i o onima koji
su na njega ostavili dobar dojam (primjerice hodža iz Sanskog Mosta) nestaje kada opisuje
bijedu u kojoj živi muslimanski puk, koja je slična bijedi u kojoj je u Bosni živio i puk druge
dvije vjere. S jednakom zabrinutošću i suosjećanjem Pilar piše o staroj handžinici u Han
Knežici kojoj su svi „bud u kauriji pomrli, bud za ustanka poginuli“, pa s malom unučadi
živi u otvorenoj kolibici, i o siromašnoj obitelji Luke Ćuskića u Blatnici. Iz kuće Ćuskića
ponio je i najsnažnije dojmove o naravi bosanskog puka: „Cieli ostali prostor bio je napu-
njen spavajućom družinom, koju prije ni vidio nisam. Osobito mi je palo u oči malo diete
spavajuće uz majku svoju. To diete bilo je u košuljici samo, a dolnja mu pola tiela bijaše
sasvim ogoljena. Mora da je zeblo, jer je od vremena do vremena zacvililo. Mati, valjda
umorna od rada ni ne otvori sanene oči, već samo diete pritegne k sebi, da ga nadoji. Ova
slika iz bosanskog života tumači nam zašto narod u Bosni toli slabo napreduje, a zašto je
s druge strane toli kriepak i stasan. Što nemore za male maloće odoljeti uplivom oskudna,
spartanskoga života, do pogibe za mlada, a ono što ostaje prava je korjenika.“ (Ibidem, 127)
 307
Hrvatski pogledi u Bosnu (1842. – 1858. – 1879.)

7. Zaključak
Mažuranićev Pogled u Bosnu, Kukuljevićevo Putovanje po Bosni i Pilarove Putopisne crtice iz Bosne
nefikcionalni su književni tekstovi u kojima su autori u različito vrijeme, na različite načine
i kroz različite vizure pisali o svojim iskustvima, dojmovima i doživljajima s putovanja kroz
Bosnu, i odrazom su kako osobnih stavova i interpretacija autora, tako i promjena odnosa
prema Bosni i narodu u njoj kroz četrdeset godina – u Hrvatskoj i u cijeloj Austro-Ugar-
skoj. Mažuranićev je tekst pikarski koncipirana antiturcika, u glavnom dijelu primarno
usmjerena na okupiranje čitatelja uzbudljivim zapletima, a u drugom, opisnom dijelu
na tendenciozno prikazivanje života i običaja bosanskih muslimana, te položaja kršćana
u Bosni pod osmanskom vlašću. Ukupna ovdje ponuđena slika Bosne i naroda uklapala
se u predodžbu koju je o muslimansko-kršćanskim odnosima nudila pseudopovijesna,
tzv. hajdučko-turska novelistika i južnoslavenska protuturska narodna epika, koja je bila
naročito popularna i revalorizirana u okvirima hrvatskog književnog romantizma. Prem-
da mu je dugo vremena pridavana dokumentarna vrijednost, svoje mjesto u povijestima
hrvatske književnosti Mažuranićev putopis danas duguje prije svega svojim beletrističkim
i jezičnim svojstvima. Iako daleko manje popularan od Pogleda u Bosnu, Kukuljevićev nam
je putopis dragocjeno književno svjedočanstvo o određenim promjenama u hrvatskoj
percepciji Bosne i u odnosu prema bosanskim muslimanima. Jačanje svijesti o slavenskom
podrijetlu, kojem je u hrvatskoj kulturnoj javnosti pridonio i sam Kukuljević, ojačalo je
i želju za razumijevanjem povijesti i običaja naroda svih triju vjera, a Kukuljević je u tom
nastojanju, kao i u drugim svojim putopisima, perceptivno usmjeren na kulturnopovije-
sne znamenitosti i tragove koje je u starijoj povijesti Bosne ostavila slavenska i kršćanska
kultura. Paradigma koju pri tom najčešće primjenjuje odgovara onoj kojom je Duda
ilustrirao Kukuljevićev reducirani leksikon u drugim putopisima (Duda, 126–127), a gra-
đena je od kratke karakterizacije stanovništva, opisa znamenitosti, epizoda iz povijesti
mjesta i susreta s nekim lokalnim uglednikom. Kukuljević elitistički bira društvo, susreće
uglavnom bogatije i obrazovanije predstavnike muslimanskog plemstva, a način na koji ih
prikazuje daleko je od romantičarske slike silnih i okrutnih begova i kadija. Puk uglavnom
gleda s distance, više prostora poklanja narodnim nošnjama nego uvjetima u kojima taj
puk živi, ali načelno ističe potrebu prosvjećivanja, koju može osigurati tek nova uprava
u Bosni. Dok je Mažuranićev putopisni junak zanatlija i avanturist (možda i loš špijun),
Kukuljevićev turist i elitist, Pilarov je putopisni junak profesionalac istraživač, koji je zbog
prirode posla u Bosni proveo puno više vremena i prešao najduži put, pa se i njegova slika
o Bosni čini podrobnijom, vjerodostojnijom i kompletnijom, premda nije ponudio nikakav
sumaran prikaz svojih dojmova. Općenito, Pilar izbjegava pisati o temama za koje se ne
smatra kompetentnim (arhitektura, povijest, povijest umjetnosti, islam), socijalno je daleko
osjetljiviji od druge dvojice pisaca i sklon je, pored nizanja načelnih primjedbi o neukosti
bosanskog puka (koje ilustrira primjerima) i nužnosti unaprjeđivanja prosvjete, i locirati
konkretne gospodarske probleme koji su presudni za opći napredak zemlje i naroda.
Ovaj bi se članak mogao u različitim pravcima nastaviti ili proširiti. Primjerice, analizom
tematizacije žena u tri predmetna putopisa, elaboracijom veza fra Grge Martića s tekstovima
i njihovim autorima, povlačenjem paralela s drugim putopisima po Bosni iz toga vremena,
prikazom načina na koji su diskutabilno upućeni Mažuranić i Kukuljević pokušali pisati
o vjerskim običajima bosanskih muslimana9) itd. Nadam se da sam u do sada izloženom,

9) Primjerice, ni Mažuranić ni Kukuljević, pa ni Pilar, u svojim putopisima ne razlikuju poziv na molitvu

(ezan) od same molitve (namaz).
308
Marijan Šabić

kroz odgovore na nekoliko temeljnih pitanja, ipak uspio okvirno izložiti svojstva tekstova
koji su nastali kao rezultat tri različita hrvatska pogleda u Bosnu u 19. stoljeću, te posebnosti
slika o Bosni koje su ti tekstovi posredovali u tadašnju hrvatsku čitateljsku javnost.

Literatura:
Čorkalo 1997: ČORKALO, K.: Dva književna zrcala zemlje Bosne: Pogled u Bosnu Matije Mažuranića
i Pod puškom Eugena Kumičića. Riječ 3, 1997, 2, 127–135.
Dragičević 2011: DRAGIČEVIĆ, J.: Putopisna proza Ivana Kukuljevića Sakcinskog. In: Zbornik o Ivanu
Kukuljeviću Sakcinskom. Zbornik radova s Međunarodnoga znanstvenog skupa. Varaždin / Varaždinske Toplice,
15.–17. travnja 2010. Zagreb 2011, 253–267.
Duda 1998: DUDA, D.: Priča i putovanje. Hrvatski romantičarski putopis kao pripovjedni žanr. Zagreb 1998.
Dukić 2007: DUKIĆ, D.: Osmanizam u hrvatskoj književnosti od 15. do sredine 19. stoljeća. In: Zbornik
radova Zagrebačke slavističke škole. Zagreb 2007, 87–103.
Franić 1983: FRANIĆ, A.: Hrvatski putopisi romantizma. Zadar 1983.
Grbić 1997: GRBIĆ, J.: Etnološki diskurs prošlosti – Kukuljević u Bosni 1858. godine. Bosna franciscana
5, 1997, 8, 145–155.
Knezović 2001: KNEZOVIĆ, M.: Ivan Kukuljević Sakcinski o Bosni i Hercegovini u doba preporoda.
Povijesni prilozi 20, 2001, 209–222.
Kukuljević 1858: KUKULJEVIĆ, I.: Putovanje po Bosni. Zagreb 1858.
Lavić 2013: LAVIĆ, O.: Mustafa-paša Babić i njegova rukopisna ostavština. Anali Gazi Husrev-begove
biblioteke 20, 2013, 34, 59–81.
Mažuranić 1938: MAŽURANIĆ, M.: Pogled u Bosnu ili Kratak put u onu krajinu, učinjen 1839–40. po jednom
domorodcu. Zagreb 1938. 2. izd.
Paić-Vukić – Čaušević 2007: PAIĆ-VUKIĆ, T. – ČAUŠEVIĆ, E.: „Pogled u Bosnu“ Matije Mažuranića
kao povijesni izvor. Prilozi za orijentalnu filologiju 56, 2007, 177–191.
Pamić 1994: PAMIĆ, J.: Doprinos i važnost Gjure Pilara u Geološkom istraživanju Bosne i Hercego-
vine. In: Zbornik Znanstvenog skupa o Gjuri Pilaru (1846.–1893.), Slavonski Brod, 1. 10. 1993. Zagreb
1994, 85–94.
Pieniążek-Marković 2014: PIENIĄŻEK-MARKOVIĆ, K.: Hrvatski romantičari otkrivaju Bosnu. In: Sa-
rajevski filološki susreti II. Zbornik radova (knjiga II). Sarajevo 2014, 280–301.
Pilar 1882: PILAR, Gj.: Geoložka opažanja u zapadnoj Bosni. Iztraživanja od god. 1879. Čitao
u sjednici matematičko-prirodoslovnoga razreda jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti
dne 23. lipnja 1880. Rad JAZU 6, 1882, 1–68.
Pilar 2007: PILAR, Đ.: Putopisne crtice iz Bosne. Slavonski Brod 2007.
Stehlík 2013: STEHLÍK, P.: Bosna v chorvatských národně-integračních ideologiích 19. století. Brno 2013.
Stehlík 2015: STEHLÍK, P.: Između hrvatstva i jugoslavenstva: Bosna u hrvatskim nacionalno-integracijskim ideo-
logijama 1832–1878. Zagreb 2015.
Vraz 1843: VRAZ, S.: Przegląd literatury Słowian południowych za 1842. r. Dennica – Jutrzenka 2,
1843, 3, 20–51.
Zirdum 2006: ZIRDUM, A.: Bosna u ljeto 1879. godine. Uz 160. obljetnicu rođenja putopisca Đure
Pilara. Bosna franciscana 14, 2006, 25, 279–294.
Zirdum 2007: ZIRDUM, A.: Uvod. Bosna pred Pilarevo putovanje. In: Pilar, Đ.: Putopisne crtice iz Bosne.
Slavonski Brod 2007, 7–19.
Živančević 1861: ŽIVANČEVIĆ, M.: Jedna nerasvetljena misija hrvatskih preporoditelja u Bosni i Crnoj
Gori. Prilozi za književnost, jezik, istoriju i folklor 27, 1961, 3–4, 252–257.
Živančević 1864: ŽIVANČEVIĆ, M.: Građa za biografiju Matije Mažuranića. Zbornik Matice srpske
za književnosti i jezik 12, 1964, 1, 83–112.
 309
Hrvatski pogledi u Bosnu (1842. – 1858. – 1879.)

Živančević 1874: ŽIVANČEVIĆ, M.: Nepoznati putopis Matije Mažuranića? Zbornik Matice srpske
za književnosti i jezik 22, 1974, 1, 23–47.

Hrvatski institut za povijest – Podružnica Marijan Šabić

Slavonski Brod marijansabic@yahoo.co.uk