Bilo jednom u Hrvatskoj

Nije to „bilo jednom u Hrvatskoj“. Bilo je mnogo češće od „jednom“, bilo je

zapravo toliko puta da – strogo ikonografski – nije moglo biti jedino „bilo
kako“.

Strogo ikonografski, sve je bilo po zanatu: seoski stadion na kraju šora, na

stadionu pozornica, na pozornici pravaška eurozastupnica Ruža Tomašić
najavljuje „kralja dijaspore“ Matu Bulića, uz Thompsona i Škoru jednoga od
„tri kuma“ desničarskog mainstreama, Bulić onda pjeva stihove iz đačkih
sastavaka o Jedinoj i Vječnoj Domovini, po svakom pojedinačnom
ikonografskom kanonu, s modrim morem, vrletnim gorama, zlaćanim klasjem i
tuđom grudom – „a 'ko ima tako lijepo plavo more/te ravnice zlatne i planinske
gore/nema mi na tuđoj grudi/običaja mojih ljudi/doma moga jedinog“ – a dolje
u publici razdragano mnoštvo, hrvatski barjaci, mjesni župnik, nekoliko časnih
sestara i srednjoškolska mladost u crnim majicama s natpisom „Za dom“.

Nije to „bilo jednom u Hrvatskoj“. Bilo je mnogo češće od „jednom“, bilo je

zapravo toliko puta da – strogo ikonografski – nije moglo biti jedino „bilo
kako“. Tako kako je bilo, moglo je biti bilo kad, bilo gdje i bilo zašto: o
plavom moru, ravnicama zlatnim i domu svom jedinom, mladež u ustaškoj
trikotaži mogla je pjevati, recimo, i prošlog četvrtka, o Petrovdanu, na seoskom
igralištu u Kočerinu kraj Širokog Brijega, gdje je na tradicionalnom dječjem
malonogometnom turniru pod visokim pokroviteljstvom seoskog župnika
pobijedila momčad pučkoškolskih balavaca u crnim dresovima s natpisom
„Crna legija“. O plavom moru, ravnicama zlatnim i domu svom jedinom
mladež u crnoj konfekciji „Za dom“ mogla je pjevati i u nedjelju, na seoskom
igralištu u Vivozama kraj Otočca, povodom postavljanja spomen-ploče na
rodnu kuću samog kapetana Crne legije, viteza Jure Francetića.

Moglo je, rekoh, biti i u četvrtak u Kočerinu, i u nedjelju u Vivozama, jednako

kao što je bilo u subotu u Vođincima kraj Vinkovaca, na stadionu mjesnog
nogometnog kluba Mladost, gdje su Mate Bulić i tamburaški sastav Slavonske
lole održali koncert pod naslovom đačkog sastavka „Inati se, zlatno srce
Slavonije“, a vođinačka mladež paradirala seoskom ledinom u majicama „Za
dom“. Bilo kada, bilo gdje i bilo zašto: u ovom slučaju, recimo, za pomoć
jednom teško bolesnom i nepokretnom mještaninu Branimiru I., kojemu zbog
nemogućnosti vraćanja lihvarskog kredita beskrupulozni utjerivači dugova iz
Addiko banke prijete ovrhom kuće i izbacivanjem na ulicu, zajedno s
nezaposlenom suprugom i dvoje male djece. Lokalna zajednica i Općina
Vođinci pokrenuli su onda kampanju prikupljanja tristo hiljada kuna za
pokrivanje Branimirova duga, pa organizirali koncert Mate Bulića i Slavonskih
lola, nazvavši cijelu humanitarnu akciju „Za siguran dom“.

A dizajneri, jasno, osmislili vizualni identitet akcije i otisnuli crne majice s

tekstom „Za siguran dom, 1. srpnja 2017., Vođinci - Mate Bulić i Slavonske
lole“, odštampavši pri tom riječi ZA i DOM ogromnim, debelim slovima, a
datum, mjesto i imena izvođača sitnim, između redova, da se na volonterima,
kuharicama, redarima, srednjoškolcima i maloj djeci majice izdaleka čitaju „Za
dom“, a izbliza – shvatili ste – između redaka.

Svakako, pojava nije nova: znanstveno je opisana, sustavno obrađena i na listu

sociopatoloških poremećaja upisana kao „sindrom ustaškog pizdunstva“. U
početku je, istinabog, i moglo izgledati kao zlonamjerna sitničavost, čak i
ljevičarska paranoja – koja u svakome inicijalu „U“ vidi povampireno ustaštvo
– ali sad je već riječ o socijalnom algoritmu, s odvažnošću onih vitezova koji
su se s ministrom Zlatkom Hasanbegovićem slikali držeći zastavu s natpisom
„FrankfUrt“, zrelošću maturanata zagrebačke gimnazije Faust Vrančić, što su
na posljednjoj Norijadi paradirali Zagrebom u majicama s natpisom „FaUst“,
blistavom dosjetljivošću splitskog pukovnika Marka Skeje, koji je svoju
građevinsku firmu onomad prepredeno nazvao „Za dom“, i inteligencijom
iseljeničkih akademika što Juru Francetića krste „ustašom antifašistom“.

Ispalo je tako točnom mjerom hrabrosti, zrelosti, dosjetljivosti i inteligencije

desničarske kukavelji, raskošno rascvjetale u maloumnom rebusu za fašističku
inteligenciju, pa skrivene iza jedne posve javne solidarnosti i jedne posve
privatne nesreće. Sve je stalo u tu bijednu ustašku diverziju – a bez većeg
napora može se zamisliti hijenski smiješak nepoznatog copywriterskog genija,
kojemu je s uma sišlo da u humanitarnu akciju za bolesnog čovjeka prošverca
„Za dom“: u tu, eto, sitnopizdunsku grafičku smicalicu stala je cijela divovska,
historijska nesreća Hrvata i tragedija zlosretnog Branimira zajedno s njima.

Nema, naime - niti je ikad do sad bilo - točnijeg i preciznijeg čitanja

„tradicionalnog hrvatskog pozdrava“ od onoga s humanitarnog koncerta u
Vođincima. Grafičko rješenje uopće ne dopušta drugačije tumačenje: ne piše
„Za dom“ između redaka Branimirove medicinske dokumentacije, rješenja o
ovrsi njegove kuće i naloga za deložaciju obitelji, već je, naprotiv, strašna
sudbina Branimirove obitelji - vrlo doslovno - upisana između redaka slogana
„Za dom“.

Priđete li dovoljno blizu, vidjet ćete valjda i sitnim slovima između redaka
ispisan puni tekst: „ZA siguran DOM obitelji upropaštenoj, bankrotiranoj,
opljačkanoj, poniženoj i sjebanoj od istih pizduna što nacističku ikonografiju
bijedno uvaljuju u najavu humanitarnog koncerta za pomoć vlastitim žrtvama
sedamdeset godina nakon poraza nacizma, 1. srpnja 2017.: Vođinci, Mate
Bulić i Slavonske lole.“

Nema nesporazuma, nema dvosmislica, rebus je jednostavan poput uma s

kojega je sišao. Upravo između redaka „za dom“ nezavisna je država Hrvatska,
naime, i postala „siguran dom“ kojekakvim mufljuzima, hohštaplerima i
konjokradicama, između redaka „za dom“ austrijski kamatari - što su
financirali državotvorni HDZ i čuvali im pare i dragulje u podrumima koruških
banaka – dobivali su zauzvrat licencu za guženje hrvatskih kmetova lihvarskim
kreditima, između redaka „za dom“ ti su se kmetovi razboljeli od života, pa
ostali bez posla, zaštite, dostojanstva i nade, između redaka „za dom“ isti su im
oni mufljuzi na koncu ovrhama oduzeli ušteđevinu, imovinu i „jedini im dom“.
Stambeni kredit „za dom“ u nezavisnoj je državi Hrvatskoj bio, jebiga, od
austrijske banke, u švicarskim francima, sa zemunskim kamatama: sitnim
slovima između redaka ugovora „za dom“ pisala je, tek sad se vidi, i fiducija na
jedinu nekretninu - rečeni im „dom jedini“ – i promjenjiva kamatna stopa, i
valutna klauzula, i obavezno osiguranje, i vinkulirana polica u korist banke, i
humanitarni koncerti, i akcije prikupljanja pomoći, i donatorske večere, i
humani telefoni s pozivom od 8,99 kuna plus PDV.

Sitnim slovima između redaka „za dom“ hrvatski su kmetovi na koncu, eto,
dobili nezavisnu paradržavu u kojoj teško bolestan čovjek s nezaposlenom
ženom i dvoje malodobne djece ovisi o dobroti susjeda, prijatelja i nepoznatih
ljudi, a lihvarski kredit za „dom njegov jedini“ plaća mu Mate Bulić kad ima
slobodni termin. Dok mladići i djevojke u crnim majicama „ZA siguran DOM“
egzaltirano pjevaju „nema mi na tuđoj grudi/doma moga jedinog“.

Da nisu i sami kmetski pripravnici, zakleo bi se čovjek da ga otvoreno

zajebavaju.

Boris Dežulović