Professional Documents
Culture Documents
Bilješke Jedne Budale
Bilješke Jedne Budale
To da sam sa sve pedeset tri godine na leđima i dalje – sad je već izvjesno -
neizlječivo naivna i glupa budala, nije ništa nova, zajebao je mene tko je stigao,
od Zinedinea Zidane do Alekse Šantića. Razine, međutim, do kojih moja
naivnost i glupost sežu, e to je uvijek novo i nedosegnuto: na te goletne
visoravni ljudska noga još kročila nije.
Od početka, istina, bilo je sumnjivo što lola gradi luksuzni, kako se to reče,
beach resort odmah uz magistralu, očekujući valjda da mu dobrostojeći
penzioneri iz Luksemburga plate tristo eura noć, pa ujutro s luftmadracem pod
rukom do plaže pretrčavaju službeno, prema EuroRAP-u, najopasniju cestu u
Europi - kao kornjače na Galapagosu, pa koji preživi – ali ugledni omiški
poduzetnik u novinama je objasnio kako će od njegova hotela do plaže voditi
suvremeni pothodnik ispod magistrale: pa neće mu valjda gosti do plaže
pretrčavati najopasniju cestu u Europi? Cijelu smo proteklu jesen, zimu i
proljeće čekali tako pred građevinskim semaforom u Dućama, sve dok pred
ljeto nisu skinute skele s gradilišta, ostavivši jasnim da nikakav pothodnik tu
nikad planiran nije ni bio.
Dobro, uozbiljio sam se sad i ja, ne pretjeruj, ne može čovjek na državnu cestu
staviti privatni semafor. Može bez dozvole sagraditi recimo privatni
nadvožnjak, nekakvu bespravnu željeznu skalameriju preko magistrale, ili čak
privatnu uspinjaču od hotela do plaže, i gorih smo i ružnijih i bespravnijih
stvari vidjeli u Dalmaciji, ali privatni semafor? Ne može baš kome god treba
prijeći cestu staviti svoj semafor, to bi čak i u Hrvatskoj bilo previše.
- Glup si.
Dobro, to da sam glup i naivan, to smo već razjasnili. Razine do kojih moja
naivnost i glupost sežu, rekoh vam, uvijek su nove i nedosegnute: na te goletne
visoravni naivnosti i glupila ljudska noga još kročila nije. Pitate li pak otkud u
mene i nakon svega, s više od trideset godina iskustva u novinarstvu i dvadeset
sedam u Takozvanoj Državi Hrvatskoj, otkud dakle i dalje u mene takva,
upravo maloumna vjera u državu - odakle mi točno dođe pomisao da ipak
postoje granice ispod kojih Republika Hrvatska ne bi išla, i stvari koje čak ni
ona ne bi dopustila – to vam ne bih znao reći. Dosta sam razmišljao o tome, i
jedino je prihvatljivo objašnjenje da sam, jebiga, sažaljenja vrijedna budala.
Da skratim - jer nema potrebe trošiti dragocjeni internetski prostor kad ste svi
već od početka priče znali kako će završiti - niti dva mjeseca kasnije na
Jadranskoj magistrali, pred novootvorenim hotelom Plaža u Dućama, osvanuo
je privatni semafor za goste resorta.
Tu je, eto, lola podigao svoj privatni semafor. Na državnoj cesti. Za goste
hotela. Ona dobrostojeća penzionerka iz Luksemburga s luftmadracem onda
samo pritisne dugme, i kolona od Duća do Omiša čeka da stara grofica pređe
cestu do svoje ležaljke na pijesku. A ugledni poduzetnik – recimo i to da se
zove Andro Tomasović, jer velika bi šteta i nepravda bila da mu historija
zaboravi ime – na sve to mrtav hladan kaže: „U hotelu trenutačno imam
dvjesto pedeset gostiju i moja je dužnost da im omogućim siguran prijelaz
preko ceste.“ I još kaže: „A i svi ostali građani mogu koristiti taj prijelaz.“
Svi ostali građani mogu koristiti taj prijelaz! Kako velikodušno i plemenito!
Kročit će, međutim, koliko sutra, samo čekajte, navalit će „domaći gosti“ iz
Duća i okolnih mjesta, doći će iz Jesenica i Tugara, iz cijelih Poljica doći će
ljudi vidjeti to čudo neviđeno, pješački prijelaz preko cijele magistrale, sa
semaforom u tri različite boje, kojega milošću omiškoga dobročinitelja Andre
Tomasovića - dragi mu Bog podario zdravlja, pameti i novaca – mogu posve
besplatno koristiti i „domaći“, koliko im duša hoće, preko magistrale pa natrag,
gore-dolje, da se snimaju i govore po županiji kako ih Gazda Andro pušta da se
šeću njegovom hotelskom zebrom.
- Neće, naravno. Vatrogasni put će već do idućeg ljeta postati asfaltna cesta –
lakonski je odgovorila Rose.