BSSANIA TEKSTOVI

Najnoviji ‘trend’ kod susjeda koji promoviraju eUropske vrijednosti jeste tvrdnja da je autor prvog
bosanskog rjecnika, Uskufija, ‘rvatski pisac! Ne treba ni spomenuti da je Uskufi pisao Alhamijado
knjizevnost perzijsko-arapskim pismom- pismom koje ni jedan ‘rvat nije poznavao!

Treba li spomenuti da u vremenu kad je Uskufi pisao (rani XVII vijek) ‘rvatska nije postojala!

Drugi ‘trend’ jeste stavljanje jednakosti izmedju Bosnjak i ‘rvat-musliman’! Dakle, za kradljivce nase
historije, knjizevnosti, jezika i kulture, to dvoje je isto!

Ima li iko da im se suptostavi i glasno ih prozove za jos jednu bezocnu kradju kojom pokusavaju
iskonstruisati svoju ‘historiju’ koja ne postoji?!

Baton (Bato I) je bio vođa ilirskog plemena Dezitijati (Daesitiates). Vodio je veliku pobunu protiv
Rimske Imperije u periodu od 6.-9. godine n. e.

Opis

Rođen je vjerovatno između 35. i 30. godine p. n. e. na području "gornje" Bosne. Pripadao je
Dezitijatima koji su naseljavali područja današnje centralne Bosne i Hercegovine. Od 33. godine p. n.
e. Dezitijati su bili pod Rimskom vlašću sa statusom polu-nezavisnog civitas peregrini (naziv za
slobodno stanovništvo koje je imalo određenu administrativnu i teritorijalnu autonomiju ali bez
statusa građana Rima). U dato vrijeme navedene teritorije su bile dio rimske provincije Ilirikum čije je
sjedište bilo u Saloni, na obali Jadranskog mora. Smatra se da je Batonova porodica bila uticajna a da
je on kao odrastao muškarac bio politički i vojni zvaničnik Dezitijata (princeps).

Revolt

Za vrijeme Batonovog ustanka nekoliko ilirskih plemena iz Panonije i Dalmacije pobunili su se protiv
rimske vlasti zbog visokih poreza i prisilne regrutacije. Naime, Rimljani su planirali napasti germansko
pleme Markomani te je s tim ciljem na umu Cezar Augustus naredio mobilizaciju među Ilirima. U
proljeće 6. godine n. e. Dezitijatima iz centralne Bosne s Batonom na čelu uskoro su se pridružili
Breuci čije se vođa također zvao Baton. U jesen iste godine, dva Batona su skupa vodili ujedinjenu
armiju pobunjenika. Veoma brzo, rimske trgovačke rute su bile prekinute a vojne jedinice uništene.
Za samo nekoliko sedmica cijela teritorija na kojoj je današnja Bosna bila je izgubljena za Rim.
Umjesto daljih osvajanja Rim je gubio teritorije, što je vjerovatno stvorilo veliku uznemirenost.
Historičar Suetonijus je opisao ovaj veliki ilirski ustanak (Bellum Batonianum) kao najteži po Rim još
od vremena Punskih Ratova, oko dva stoljeća ranije, a vjerovatno najveći u vrijeme u Augustovo
vrijeme.

Dakle, Rim je morao poslati desetak legija i približan broj pomoćnih trupa (auxiliares), saveznike iz
Trakije i plaćenike koko bi ugušio ustanak. Vrhovni komandant ovih snaga bio je budući imperator
Tiberije. Baton je pokušao osvojiti Salonu (očigledno je imao podršku Dalmata ili bar slobodan prolaz)
ali nakon što ga je porazio Marcus Valerius Messalla Messallinus, guverner Ilirikuma, povukao se
sjevernije, gdje se sastao sa Breucima i njihovim Batonom. Nakon dvije godine gerilskih borbi po
bosanskim planinama i močvarama Panonije, u ljeto 8. godine n. e. breučki Baton se predao
Tiberijusu (vjerovatno potkupljen) na obali rijeke Bathinus (Bosna).

Nedugo zatim, dezitijatski Baton je zarobio breučkog Batona i odlučeno je da se on pogubi. Naredne
godine, Tiberije i Germanicus su pokrenuli završne ofanzive protiv Dezitijata. U septembru 9. godine
n. e. (samo nekoliko dana prije bitke u Teutoburškoj šumi) dogodile su se vjerovatno najteže bitke
nakon kojih su Dezitijati morali prihvatiti poraz.

Moral Ilira zadivio je i same Rimljane. U posljednjoj velikoj bici, kada su Rimljani opkolili posljednji
Batonov bedem otpora, grad Arduba (Vranduk?), rimski hroničari zabilježili su slijedeće: "Ponosne
ilirske žene sa djecom u naručju bacaju se za zidina grada u vatre koje plamsaju svud okolo. One se ne
predaju Rimljanima, a Ilirski ratnici oduzimaju sebi život svojim mačevima..." [1]

Antički historičar Strabon navodi da je Baton zarobljen na teritoriji Dalmata. Navodno je Tiberije
upitao Batona i Dezitijate zašto su se pobunili a Baton je odgovorio: "Vi Rimljani ste sami krivi jer ste
poslali vukove da čuvaju vaša stada a ne pastire." Baton je odveden u Rim, po običaju prema kojem
su se poražene vođe pokazivali kao trofeji a ostatak života je proveo u Raveni, Italija[2].(Vikipedija)

Iz Predgovora bosanskog i hrvatskog izdanja knjige Povijest Bosne:

Ovu sam knjigu pisao u avgustu i septembru 1993. obuzet gotovo posvemašnjim očajem zbog
budućnosti Bosne. Činilo se da je vanjski svijet odustao od svakog ozbiljnijeg pokusaja da spasi Bosnu
od propasti; činilo se isto tako da su srpski političari i vojni komandanti koji su isplanirali osvajanje
teritorija i masovno protjerivanje naroda gotovo postigli sve svoje ciljeve. Pa ipak, danas, u februaru
1995., kad pišem ovaj predgovor, Bosna je još tu. Njezina budućnost, iako neizvjesna, ulijeva sada
više nade nego prije 18 mjeseci. Zasluga je to hrabrosti i odlučnosti samih naroda Bosne i
Hercegovine – Bošnjaka, Hrvata, demokratskih Srba i ostalih – koji su odbili poslušati savjet vanjskog
svijeta neka se pomire s “neminovnim” porazom. Prva i posljednja lekcija koju odatle može izvući
svaki historičar glasi: ništa nije uistinu neminovno u ljudskoj historiji.
Kako je jedan britanski historičar uopće došao na to da piše o historiji upravo ove balkanske zemlje?
Odgovor se krije u spoju mojih historičarskih i publicističkih interesa koji su se iznenada poklopili zbog
tragičnih okolnosti ovoga rata. Gotovo od prvoga dana ratovanja u Bosni, zapadni mediji su bili puni
mitova, laži i zabluda o naravi historije Bosne općenito i o uzrocima rata posebno.

Dok sam proučavao te mitove (nastojeći ih suzbiti člancima koje sam pisao za britanske novine),
uočio sam da se u mnogima od njih odražava sličan način razmišljanja; svrha im je bila opravdavanje
srpskog napada na Bosnu i osporavanje bosanske vlasti, štoviše, osporavanje i same ideje bosanske
države. Tako se zbog tvrdnje da su ovaj rat izazvale vjekovne etničke mržnje ne samo činilo da je rat
neminovan (kao rezultat prastarih povijesnih sila) nego je bosanska vlast svedena na isti status kao i
agresor – na status obične “etničke skupine”. (Još i danas, nakon gotovo tri godine rata, na vojnim
kartama UNPROFOR-a u Sarajevu, položaji bosanske vojske označeni su kao “muslimanski”.) Isto
tako, mišljenje da je Bosna “umjetna tvorevina” koju je “izmislio” Tito, osporavalo je bosansku državu
i stvaralo dojam da bosanska vlada ne predstavlja pravu državu nego samo arbitrarno područje na
karti. (Prije svega dva-tri tjedna prosrpski zastupnik u Britanskom parlamentu, Harold Elletson, rekao
je u govoru svojim kolegama da je Bosna “umjetna država kojoj je granice odredio Tito”.) Stoga je
opća tendencija svih ovih mitova bila da opravda srpski napad na Bosnu i Hercegovinu i ujedno
pribavi kakvo-takvo opravdanje politici zapadnih zemalja, čiji je stav podrazumijevao da treba
prihvatiti osvajanje 70% ukupnog bosanskog teritorija kao svršeni čin i izvršiti pritisak na bosansku
vladu da prizna poraz.

Najprije sam kanio napisati knjižicu pod naslovom “Mitovi i zablude o historiji Bosne”, u kojoj sam se
htio okomiti na najeklatantnije primjere tih pogrešaka. Ali, kako je vrijeme prolazilo, sve sam više
uviđao da toliki mitovi slobodno kruže zapadnim medijima zato što nema jednostavnog, objektivnog i
koliko-toliko iscrpnog pregleda sveukupne historije Bosne i Hercegovine na engleskom jeziku (pa ni
na drugim jezicima, koliko znam). Stoga sam nakanio napisati takav pregled. Smatrao sam da je takva
nakana u isti mah i nužna i pomalo paradoksalna. Da nije bilo rata, ja ne bih napisao ovu historiju
Bosne. Pa ipak, mislim da su jedine bitne historijske činjenice koje treba znati da bi se razumjeli uzroci
ovoga rata činjenice iz političke historije Jugoslavije (nadasve političke historije Srbije) u posljednjih
sedam-osam godina. Osnovni razlog radi kojeg pišem i o drevnoj historiji Bosne jest taj što mislim da
se uzroci ovoga rata ne kriju u drevnoj historije Bosne – i da je stoga potrebno opovrgnuti sve one
pseudohistorijske teorije koje tvrde suprotno.

Iznosim ove činjenice zato što želim da čitatelji u Bosni i Hercegovini (pa, nadam se, i u drugim
dijelovima bivše Jugoslavije) shvate i okolnosti u kojima sam pisao ovu knjigu i vrstu čitateljstva
kojem sam je namijenio. Čitateljstvo kojem sam se obraćao nije bilo stručno, akademsko, nego široko
čitateljstvo u Engleskoj i Americi. Imajući na umu takve čitaoce, morao sam tumačiti neke osnovne
činjenice iz jugoslavenske historije koje su dobro poznate gotovo svakome u republikama bivše
Jugoslavije. Iz istog razloga, u nekim sam dijelovima ove knjige posvetio vise prostora kazivanju o
bosanskim muslimanima nego o ostalim vjerskim zajednicama. Mnogi čitatelji na Zapadu nisu uopće
znali, prije nego što je izbio rat u Bosni i Hercegovini, da tako brojno muslimansko stanovništvo živi u
bilo kojoj evropskoj zemlji: za takve je čitaoce kulturna i politička povijest muslimana bila nešto kao
tamna strana Mjeseca – nešto neviđeno i nepoznato. Istovremeno, moj očaj zbog ugroženog
opstanka Bosne naveo me je na mišljenje da će muslimani, od svih naroda u Bosni i Hercegovini,
izgubiti najviše kad ta zemlja bude zbrisana sa karte. Stoga svoju knjigu nisam zamislio samo kao
pokušaj da suzbijem mitove i zablude, nego i kao svojevrstan spomen na povijest i kulturu kojima
prijeti uništenje. Ova je knjiga u biti politička historija i ne može biti sveobuhvatna kad je riječ o
kulturnoj historiji.

Možda se okolnostima u kojima sam pisao ovu knjigu može objasniti još nešto što je izazvalo kritiku
nekih čitalaca: način na koji pišem o Titu. Svi oni na Zapadu koji govore o “vjekovnoj etničkoj mržnji” i
“neminovnosti” rata u Bosni i Hercegovini svagda su skloni govoriti i o Titovim zaslugama, o kome
tvrde da “barem nije dopuštao da se odigne poklopac s kotla”. Po tome bi se reklo da je Tito našao
pravo rješenje za jugoslavenske probleme; i zaista, sve do posljednjeg mogućeg trenutka u junu
1991., evropski i američki političari nastojali su očuvati Titov jugoslavenski sistem na okupu zato što
su mislili da je to jedino rješenje koje može funkcionirati.

Moje me vlastite analize upućuju na suprotan zaključak.

Ja ne mislim da je Tito našao pravo rješenje; naprotiv, on je stvorio dobar dio problema.
Višenacionalne federacije mogu funkcionirati samo ako posjeduju istinske demokratske institucije i
tradicije. A ono što je Tito stvorio bilo je sve duboko nedemokratski. Politička struktura koju je on
stvorio pripremila je najmanje na tri načina teren za nasilje u devedesetim godinama.

Prvo, oduzela je običnim nacionalnim osjećajima pravu demokratsku mogućnost izražavanja; stoga su
se neke vrste nacionalizma, posebno u Srbiji, na kraju izrodile u ekstremizam i nasilje.

Drugo, upravo je komunistički sistem proizveo onaj tip političara manipulatora koji nastupa s pozicija
moći, čiji je karakteristični predstavnik Slobodan Milošević.

I treće, ekonomski neuspjesi Titova sistema ostavili su za sobom siromašno i razočarano stanovništvo,
savršen materijal kojim se političar kao Milosević mogao poslužiti da provede u praksi svoju
demagošku politiku.

Proučavajući Titovu karijeru kao političara koji je nastupao s pozicija moći, došao sam do zaključka da
njegovu ulogu u ratu ne treba prikazivati u onom herojskom svjetlu kako je bilo uobičajeno u
jugoslavenskoj historiografiji. I dalje vjerujem da sam u biti ispravno prikazao u ovoj knjizi i njegovu
strategiju i njegove zasluge.

Ja držim da je Tito od samog početka ratovanja u Jugoslaviji bio najviše zaokupljen borbom za vlast s
potencijalnim političkim suparnicima u Jugoslaviji, i da mu je ta borba bila važnija od ratovanja s
okupatorom. (Ovo moje mišljenje dotiče i historijski mit kojim se političari na Zapadu služe u
posljednje tri godine kao isprikom za nepoduzimanje vojne akcije u Bosni: mit prema kojem je Tito
“vezao” u Jugoslaviji 30 do 40 njemačkih divizija.) Gledana u ovom svjetlu, Titova moralna
superiornost nad njegovim protivnikom Mihailovićem nije više tako očigledna.

Ipak, htio bih istaknuti da se moji komentari u ovoj knjizi o toj dvojici u Drugom svjetskom ratu
odnose isključivo na političku i vojnu strategiju te dvojice vođa kao pojedinaca. Dakako da mnogi
obični borci u partizanskim redovima nisu bili komunisti i da im nije bilo stalo do toga da se u zemlji
uspostavi komunistička vlast kao takva. Njih je u Titovu programu posebno privukao onaj aspekt po
kojem je bila predviđena neka vrsta federativnog sistema za različite narode u Jugoslaviji, a to je
zaista bila izbalansiranija zamisao od svega onoga što su druge političke snage u Jugoslaviji nudile u to
vrijeme.

S druge strane, mnogi od običnih boraca u redovima Mihailovićevih snaga (i mnogi njihovi lokalni
komandanti) bili su opterećeni radikalnim velikosprskim mentalitetom, prema kojem je ubijanje
nesrba bilo važan element u vojnim aktivnostima. Ipak, kao historičar i kao vanjski promatrač rata u
Bosni i Hercegovini, mislim da ne bi trebalo dopustiti da sadašnja zbivanja bitno utječu na tumačenje
Drugog svjetskog rata. To historijski ne bi bilo ispravno zato što su mnogi uzroci i uvjeti tog ratnog
sukoba bili različiti od današanjih. Isto tako mislim da je politički pogrešno neprestalno povezivati
današnje događaje s događajima koji su se desili prije pedest godina. Postupati na taj našin znači
samo služiti probicima onih propagandista u Beogradu i na Palama koji žele uvjeriti svijet da je sve
ono što se danas događa neminovna posljedica mržnje koja seže sve do Drugog svjetskog rata,
mržnje koja se sad očituje “prirodnom” željom žrtava iz tog rata da se osvete Muslimanima i
Hrvatima.

Međutim, jedna je od lekcija koje se mogu izvući iz Drugog svjetskog rata i ova: koliko god bile užasne
rane nanesene Bosni, one se na kraju ipak mogu zaliječiti. Između 1941. i 1945. Bosanci su počinili
zvjerstva nad Bosancima – pa ipak, u decenijama nakon rata ljudi su se u Bosni naučili ponovo živjeti
zajedno. Taj se proces vidanja rana možda može i pospješiti i intenzivirati ako se poduzmu prave
sudske mjere da se optuže i kazne svi oni koji su pošinili najteže zločine u ovom ratu. Ma koliko to
potrajalo, vjerujem da je reintegracija Bosne i Hercegovine (zajedno sa srpskim stanovništvom) jedino
trajno rješenje problema u Bosni i Hercegovini.

Jedna je od tema koje se provlače kroz ovu knjigu i to da je Bosna i Hercegovina zemlja koja ima svoj
povijesni identitet – da je zapravo jedna od povijesnih zemalja u Evropi, s gotovo neprekinutom
poviješću kao izrazita geopolitička cjelina od srednjega vijeka do dana današnjega. U većem dijelu
razdoblja od 1180. do 1463. bila je nezavisna kraljevina; od 1580. do 1878. bila je ejalet (izraz koji
označava najveću teritorijalnu jedinicu u Otomanskoj Carevini); od 1878. do 1918. “krunska zemlja” u
sklopu Austro-Ugarske; a od 1945. do 1992. federalna republika. Prema tome, otprilike 650 od
posljednjih 800 godina postojao je na kartama entitet zvan “Bosna”. (Ovo je u prilično velikoj opreci s
poviješću Srbije koja od otomanskog osvajanja u 14. i 15. stoljeću i oslobađanja od otomanske
vladavine u 19. stoljeću nije uopće postojala kao entitet.) Svi Bosanci, Bošnjaci, Hrvati i Srbi,
nasljednici su posebne povijesne baštine koja se ne može olako odbaciti.
Ali nastojeći istaknuti povijesni identitet Bosne i Hercegovine u ovoj knjizi, nadam se da moja
argumentacija neće biti pogrešno shvaćena. Ja ne tvrdim da bosanski Hrvati i bosanski Srbi moraju
prestati smatrati sebe “Hrvatima” i “Srbima”, i da se umjesto toga imaju smatrati samo “Bosancima”.
Premda držim da je do uvođenja srpskog i hrvatskog nacionalnog identiteta u Bosni i Hercegovini
došlo u povijesnom smislu prilično kasno, dakako da se slažem da je do toga ipak došlo i da se kotač
historije ne može okrenuti unatrag. Ja samo želim reći da bosanski Hrvati i bosanski Srbi moraju isto
tako priznati činjenicu da njihova kultura i povijest imaju i posebnu, bosansku dimenziju. Razlozi zasto
oni to moraju priznati nisu samo historijski nego i moralni i praktični.

Moralni i praktični razlozi proističu sasvim jednostavno iz njihove etničke geografije, iz

kaleidoskopske izmiješanosti svih triju zajednica na karti. Tri zajednice u Bosni i Hercegovini ne mogu
se podijeliti na tri etnički čiste države bez golemih praktičnih poteškoća i moralnih nepravdi. Dakako
da je dosad bilo takvih pokušaja dijeljenja, najprije su to u većim razmjerima učinili srpski politički i
vojni čelnici, a potom u manjim, lokalnim okvirima, ostale dvije zajednice. Na taj su način stotine
tisuća nedužnih ljudi protjerane iz svojih domova. Osnovna provjera svakog “mirovnog rješenja”
mora se provoditi na mogućnosti da se ti ljudi vrate na svoja ognjišta i da mogu obnoviti svoje kuće i
živote. Takav će proces nužno uključiti i obnovu Bosne i Hercegovine kao demokratske države u
njenim prirodnim granicama. Ni jedan pokusaj komadanja Bosne i Hercegovine ili otkidanja od nje
manjih dijelova teritorija neće donijeti ni pravdu ljudima koji ondje žive, ni trajnu stabilnost u toj
regiji.

Više puta sam čuo kako ljudi govore: “Bosna može postojati samo u sklopu Jugoslavije; ako
Jugoslavija propadne, nestat će i Bosne.”

Ja mislim da je upravo suprotno istina.

U sklopu jugoslavenske države bilo je moguće (ne poželjno; nego moguće) da Bosna prestane
postojati kao posebna cjelina – što se i dogodilo u Kraljevini Jugoslaviji u godinama pred Drugi svjetski
rat. Ali čim je Jugoslavija prestala postojati, bilo je prijeko potrebno da se Bosna i Hercegovina očuva,
jer bi ljudska cijena dijeljenja naroda i njihova teritorija bila naprosto previsoka. Takvo je dijeljenje
već pokušano, i cijeli je svijet vidio kolike je užasne patnje ono izazvalo.

Pa ipak, Bosna je još tu i njeni narodi neće odustati od svoga ideala da obnove demokratsku državu
Bosnu i Hercegovinu u njenim prvobitnim granicama.

Ja vjerujem da je to ideal za koji se vrijedi boriti – radi svih ljudi u Bosni i Hercegovini.