Čitateljski raj

Sken i obrada:
Čitateljski raj

2
 Čitateljski raj

Lokva

- Jesam li lijepa? - Upitala se Rebeka dok je pomalo nespretno

naginjala svoju glavu nad poveliku lokvu. To pitanje upućeno
samoj sebi sada je bilo nešto poput obične šale, podsjetnika na
neko davnije vrijeme u kojem je kao malena djevojčica uporno
naginjala svoju glavu nad lokvu koja joj je zatim pružala odraz
neba i nje same, i u kojoj je nepogrešivo mogla zaključiti kako bi
mogla biti i ljepša.
Sada kada je to vrijeme bilo već davna prošlost, i kada niti je
više bila slatka djevojčica niti nesigurna dvadesetogodišnja
djevojka, postala je poprilično samouvjerena kako prema svom
izgledu, tako i prema svojim sposobnostima.
Nisi loša, pomislila je dok je čučala nad lokvom i pogledavala
svoj odraz u njoj ispremiješan s plavetnilom neba i sitnih
punoglavaca što su išli lijevo-desno. Njezina svijetlosmeđa duga
kosa s nekoliko nijansi plavoga, lice blijedo poput snijega i oči boje
vedroga neba činile su sasvim zanimljiv prizor, nešto poput
neobične, moderne i nadasve ležerne princeze iz bajke koja među
svojim žapcima traži onoga pravog - samo svog princa.
U stvarnosti Rebeka je bila biolog čiji je trenutačni posao
podrazumijevao promatranje vodozemaca iz lokve koju je itekako
dobro poznavala iz svog djetinjstva.
- Nisi... Nisi lijepa... - začula je odjednom riječi za svojim
leđima.
Iznenadila im se.
Naglo se okrenula želeći vjerovati kako se s njom šale njezini
studenti, ali kada je potvrdila svoje slutnje kako nije riječ o
studentima, već o jednom tek malko poznatom joj liku, ostala je
zatečena... ali i - uvrijeđena.

3
 Čitateljski raj

Zurio je u nju svojim prodornim plavim očima jasno joj dajući

do znanja kako više od bilo čega želi vidjeti njezinu nadolazeću
reakciju. Hoće li joj biti neugodno, hoće li pocrvenjeti, zbunjeno
mu štogod odgovoriti...
Rebeka nije mislila pasti na njegovu igru. Tek je hladno
slegnula ramenima i oholo okrenula glavu dopustivši
iznenađenom strancu da u miru nastavi svoj put. Željela mu je
odmah pokazati kako netko poput njega nju ne treba ni
pogledavati, a još i manje promišljati kako je osvojiti.
Nije joj padalo na pamet reći kako se samo šalila, kako njoj
kao doktoru znanosti uistinu nije važno kako izgleda, kako ona
cijeni svoju pamet, a ne svoju ljepotu, kako se ne igra sa žabama i
punoglavcima, već ih lovi radi važnog projekta. U prvom redu jer
nije smatrala da dotični zaslužuje bilo kakva njezina opravdanja.
Znala je kako je ispala beskrajno umišljena i kako je možda
bila i prva .koja je odbila mogućnost da razgovara s njim, ali nije je
bilo briga.
Još je samo jednom, ni sama ne shvaćajući zašto, okrenula
glavu u njegovom smjeru i zaključila kako ipak odlazi. Bio joj je već
okrenut leđima i samo je zamijetila kako kima glavom lijevo-desno
kao da se čudi, a u isto vrijeme i smije sceni koju je upravo doživio.
Bio je podosta visok i nadasve atletski građen taj gospodin
koji se usudio remetiti njezin mir, pa iako ga nikada nije smatrala
nešto posebno privlačnim, nije mogla, a još jednom ne baciti
pogled na zgodnog znanca u crnoj odjeći koji je polako, ali sigurno
nestajao iz njezinog vidokruga.
Odmah ga je prepoznala. Bio je to Vinsent Kačić, jedina osoba
u povijesti koja je potekla iz njihovog malenog mjesta, a koja je
postala poznata u domaćim i europskim okvirima i to ni više ni
manje no po nogometnom umijeću. Rebeka nije svjesno držala
kako netko takav teško da može zaokupiti njezinu pažnju, a opet
svojim mu je ponašanjem zacijelo poprilično jasno dala do znanja
kako se ne misli ni na koji način družiti s nekime poput njega.

4
 Čitateljski raj

Vinsenta nije odveć dobro poznavala iz osnovne škole.

Pamtila je tek godinu dana starijeg visokog dječaka kako s
neobično ozbiljnim izrazom lica hoda školskim hodnicima. Jednom
se čak bila i zapitala zašto je tako ozbiljan.
Znala je da mu je njezina majka predavala biologiju i kemiju te
da je kasnije redovito izrezivala sve isječke iz novina s njegovim
likom. Rebeki ta zaluđenost njegovim likom i djelom nikada nije
bila jasna, nije razumjela zašto njezine prijateljice uporno žele
razgovarati o njemu, govoriti koliko je zgodan, kako su ga vidjele
neki dan, kako je upravo posjetio baku, majku, oca, prošao pokraj
njih, rekao im bok, nasmiješio se i slično.
A opet, sada kad joj je podrugljivo dobacio „nisi lijepa“, nije
mogla, a ne prisjetiti se svega što je ikada o njemu čula i iznad
svega osjetiti nekakvu nelagodnu hladnoću koja joj je snažno
prostrujala kroz tijelo. I zato što joj je rekao da nije lijepa, i zato što
je možda pomislio kako je baš tašta... i glupa zapravo. Ako je
Rebeka bilo što o sebi znala, onda je pouzdano znala da je gotovo
svi koje sretne smatraju poprilično atraktivnom, ali nakon ovog
neobičnog susreta kao da je stala na tren i osjetila se neobično
malenom i neuglednom.
U ljutnji je tada ulovila, a zatim i pustila žabu krastaču te još
jednom bacila pogled na svoj odraz u lokvi.
Poprskana od žabe, razlivene šminke i od vjetra raščupane
kose, sada se mogla u potpunosti složiti s gospodinom Račićem.
- Nisi, nisi lijepa Rebeka!
Ubrzo je nastavila svoj put spretno se verući povećim
kamenjarom prema sjevera. Unatoč popriličnoj opremi na leđima
u trenu se našla na prostranoj livadi te je samouvjereno krenula
prema sljedećoj lokvi na svojoj ruti.
Došavši do lokve spustila je svoju opremu, čučnula i ponovno
se zagledala u površinu vode. Ovaj joj put ni na kraj pameti nije
palo proučavati svoj odraz već je promatrala kretanje vretenaca
nad lokvom.

5
 Čitateljski raj

- Još nisi lijepa... - začula je tada nanovo poznati si glas za

svojim leđima.
Srce u trenu gotovo da joj je prestalo kucati. Zakolutala je
očima potpuno sigurna o kome se radi te se u ljutnji, ali i strahu od
nadolazećeg, okrenula.
Tek je tada spazila Vinsenta Kačića kako sjedi ispod staroga
hrasta i odmara se u njegovoj sjeni.
- Dobar dan - samouvjereno je pozdravila. - Zapravo
promatram vretenca - svisoka je pojasnila.
On joj je dobacio neki neobičan izraz lica koji kao da je govorio
kako joj ne vjeruje previše i samo mirno upitao:
- Zašto? Ta oni kao da se stalno vrte u krug.
- Da, ali mene zanima koje su vrste ovi vretenci.
- Vrste?
Kimnula je glavom.
- Zasad smo ih otkrili trideset na ovom području, ali nikad se
ne zna, ovo bi mogla biti trideset i prva vrsta.
Vinsent je tada malo bolje pogledao nepoznatu mu
došljakinju i zaključio kako ova nije jedna u nizu onih neobičnih
turistica avanturistica što lunjaju kajem, ova je očigledno radila...
Premda mu je odmah bilo i više no jasno kako uobičajena nije
svakako.
Nekoliko trenutaka ju je samo promatrao, a zatim kao da je
odlučio da je vrijedna njegove pažnje, prišao joj je bliže i čučnuo
do nje.
Dok joj je prilazio, Rebeka je osjetila neobičan nalet topline
koja joj je u trenu prostrujila tijelom. Njegov pogled izazivao joj je
jasnu nelagodu. Ni njegova blizina nije joj se previše svidjela. Oči su
joj počele bježati po njegovim rukama išaranima mnogobrojnim
tetovažama, ali trudila se da on to ne zamijeti i da ni slučajno ne
pomisli kako je možda impresionirana onim što vidi.
U tom je trenu bila uvjerena kako se on njoj misli pomalo
upucavati te je naumila činiti sve da odbije njegova nastojanja.

6
 Čitateljski raj

Jest, bila je lijepa i znala je to, ali bila je i doktor znanosti i nešto joj
se činilo da joj nogometaš ne može biti par. Ipak, osjećala je kako
joj srce udara u grudima i kako diše sve brže i brže.
- Kad sam bio mali, sjećam se da sam ih znao viđati i u jednoj
uvali gdje smo se ljeti kupali. Tamo je bilo vrulja, valjda su zato
boravili na tom području.
Rebeka se u trenu iznenadila njegovom glasu. Bio je miran,
gotovo pa drag i simpatičan. Pogledala ga je na tren ravno u oči, a
zatim u nelagodi skrenula svoj pogled.
- I ja sam ih kao dijete znala viđati u Vali. Druga djeca su ih
zvali...
- Helikopteri - nadodao je.
Kimnula je glavom, ali u glasu je jasno odala nepovjerenje
prema svom sugovorniku. - Točno - gotovo strogo je izgovorila.
- Kao dijete ste ljetovali ovdje?
- Ne. Ja sam odavde. Ja sam Rebeka Dunižarić.
Ime kao da mu ništa nije značilo.
Još je jednom pomislila na onog ozbiljnog dječaka kojeg je tek
podsvjesno zamjećivala na osnovnoškolskim hodnicima i shvatila
kako taj dječak nikada nije zamijetio onu godinu dana mlađu, tihu,
neprimjetnu, neprilagođenu djevojčicu koja je u obliku odrasle
žene sada stajala pred njim. I baš se osjetila povrijeđenom zbog
toga.
- Vjerujem da ti je moja mama predavala biologiju i kemiju u
osnovnoj školi - pojasnila je hladno.
- Ah, Ružica Dunižarić, da - iznenadio se. - A što ti zapravo
radiš?
- Doktorirala sam biologiju. Radim kao znanstveni suradnik na
PMF-u u Zagrebu.
- Ali što točno radiš ovdje?
Rebeki je na trenutak bilo neugodno što nije u potpunosti
shvatila njegovo prvo pitanje i što je ispalo kao da samo čeka
pogodan tren da mu se pohvali i ispriča svoju životnu priču. Osim

7
 Čitateljski raj

toga ostao je veoma hladna na činjenicu o njezinom akademskom

uspjehu.
Drugi ljudi bi takve njezine riječi u pravilu popratili s
čuđenjem, bacili pogled na njezinu solidnu pojavu i bili iskreno
iznenađeni i impresionirani. Ali ne i Vinsent Kačić. Njega se
očigledno nije moglo tek tako impresionirati.
- Proučavamo bioraznolikost kroz lokve na ovom području.
Riječ je o projektu proučavanja migracijskih sustava i ekologije
ornitofaune - izrekla je u očiglednom nastojanju da ga barem
riječima impresionira ako to već nije uspjela svojom pojavom.
On se na to nasmijao, ali Rebeki se osmijeh učinio namjernim,
gotovo hladnim. Jasno je odavao njegovu samouvjerenost i
činjenicu da je u trenu pročitao njezinu igru.
- Previše velikih riječi. Sorry, ne pratim te.
- Zasad smo proučavajući lokve otkrili velik broj različitih vrsta
kukaca, vodozemaca, gmazova ptica i sisavaca. To radim, bilježim
ih.
- Cool posao. Mislim da sam kao dječak točno to želio postati,
samo nisam znao da takav posao uistinu i postoji. Loviti zmije i
gmazove po cijeli dan san je svakog dječaka.
Rebeka se pomalo iznenadila izljevu njegove iskrenosti.
Učinilo joj se kako je činjenicom da je njezin sugovornik spoznao
čija je kći, odlučio ponašati se kao da su stari prijatelji.
- I samo pokoje veoma posebne djevojčice, rekao bih -
nadodao je, a Rebeka je ponovno pomislila kako nije pogrešno
pročitala njegove namjere.
U prvi je mah poželjela zakolutati očima, možda i iskazati
kakvu mješavinu prezira i čuđenja, ali umjesto toga osjetila je
samo toplinu koja joj je navirala u obraze i usne. Možda je ipak
impresioniran, zaključila je, ali nije ništa rekla ni komentirala već je
na njegove riječi svojim ponašanjem nastojala ostati hladna.
- I što ste dosad otkrili?
- Dvadesetak vrsta gmazova, sedam vodozemaca,
četrdesetak vrsta sisavaca, pogotovo šišmiša od kojih je velika

8
 Čitateljski raj

većina na Crvenom popisu Hrvatske. Osim toga, ima gotovo

devedeset vrsta danjih leptira od kojih jednu vrstu štiti Bernska
konvencija. - U trenu je nabrojala i pojasnila, ali ne u potpuno
očiglednoj namjeri da ga odvrati od daljnjeg razgovora.
- Što je Crveni popis? Popis ugroženih vrsta?
Rebeka je držala kako ne odaje baš ništa osim hladnoće
naspram stranca, ali u sebi je bila veoma nemirna što muškarac
pred njom ne misli odustati i otići. Nije bila sigurna zašto, ali kao
da je baš to željela, da nestane i vrati joj njezin mir koji joj je
oduzimao i samom svojom pojavom.
- Crveni popis Hrvatske sadrži sve podatke o ugroženim
divljim svojtama pojedine taksonomske skupine životinja i biljaka.
Svojte su svrstane u određene kategorije ugroženosti i uz svaku se
nalazi opis, fotografija, nalaz, karta rasprostranjenosti, ekološke
značajke, zakonska zaštita, uzroci ugroženosti i prijedlog mjera
očuvanja.
Govorila je mirno i jasno kao da djetetu objašnjava pojmove s
kojima se ono prvi put susreće, ali gospodin Kačić je jasno odbijao
priznati njezin očigledan stav kako oni nemaju zajedničkih tema za
razgovor i kako se općenito ne bi trebali zadržati u daljnjem
druženju.
- Pravit ću se da sam shvatio što si mi rekla - izrekao je mirno
praveći pritom neobične grimase svoga lica koje kao da su jasno
odavale kako još pokušava poloviti sve njezine riječi i dati ima
smisao. Pogledavao ju je u tim trenutcima ravno u oči te Rebeka
više nije bila sigurna što čini... što zapravo želi činiti.
- A Bernska konvencija?
U čudu ga je pogledala. Nije se više sjećala razgovora od samo
prije nekoliko trenutaka i nije joj bilo jasno kako mu je palo na
pamet da je to upita.
Nakon što je došla k sebi, malčice je stala i promotrila ga kao
da želi dokučiti šali li se on to s njom ili doista želi voditi neki
smislen razgovor. Na kraju mu je, ne odveć oduševljeno, ipak
pojasnila:

9
 Čitateljski raj

- To je obavezujući međunarodni pravni instrument u

području zaštite prirode. Cilj mu je očuvati divlje životinje i biljke
njihova prirodna staništa, a pogotovo je važna zaštita ugroženih
staništa i osjetljivih vrsta, na primjer, migracijskih vrsta.
Rebeka je željela nastaviti govoriti o temama koje su joj bile
bliske ne bi li na neki način uplašila Vinsenta, ali on kao da se
uplašiti nije dao, kao da je odlučio pokazati joj koliko je
samouvjeren i kako ne postoji osoba kojoj on ne može parirati.
Na trenutak joj se učinilo da možda i cijeni tu njegovu
osobinu.
Ne prvi put u njihovom razgovoru u svojevrsnoj se nelagodi
povukla i oborila svoj pogled. Vinsent joj je i dalje stajao neobično
blizu jasno uzurpirajući njezin privatan prostor, ali sada joj to i nije
bilo tako mrsko. To ju je, doduše, činilo nadasve nemirnom, ali nije
taj osjećaj sada interpretirala kao nešto veoma loše.
Ponovno je na trenutak pogledala u njegove oči, a zatim se
panično bježeći njegovom prodornom pogledu spustila nešto niže
i stala promatrati njegove ruke. U šumi neobičnih tetovaža
zamijetila je tetovažu zmije.
- Tako si nevjerojatna... - izrekao je tada gotovo fasciniran te je
baš zbog te pretjeranosti Rebeka bila uvjerena kako je sve obična
gluma.
Pogledala ga je na trenutak, ali nakon tih njegovih za nju tako
razočaravajućih riječi i tona, u potpunosti se spustila na zemlju i
umirila.
- Jednostavno volim to što radim - mirno je odgovorila i
slegnula ramenima želeći mu pojasniti kako nije potrebno
naglašavati očigledno. Ta Rebeka nije bila jedna od mnogih, slabije
ili bolje obrazovanih djevojaka, koje su ga snivale i koje bi nakon
takvih riječi gotovo pale u trans. Rebeka je točno znala tko je, što
je i koliko vrijedi. Bila je sama sebi naprosto super i nije trebala
potvrdu nekog markantnog stranca za to.
Ipak, ni Vinsent se nije dao:

10
 Čitateljski raj

- Da, vidim strast. Zavidim ti zapravo. Da je Rebeka bila

drugačija, vjerojatno bi ovaj razgovor primila kao samo to - običan,
najobičniji, smiješan, malen razgovor dvoje odraslih ljudi koji su
potekli iz istog mjesta i sasvim logično imaju neke zajedničke
znance i određene spoznaje jedno o drugome.
Ali Rebeka nije bila obična, Rebeka je bila osoba koja se
odlično snalazila u društvu zmija i žaba, ali u društvu ljudi,
pogotovo muškaraca, nije imala živaca ponašati se kako bi oni to
zapravo željeli ili kako je ona mislila da se ponašati treba.
Možda je sada bilo pravo vrijeme da ga priupita o njegovom
poslu, o njegovoj strasti, ali ona kao da nije ni željela voditi
razgovore o takvim stvarima. Nju su zanimale biljke i životinje i o
njima je mogla beskrajno mnogo pričati, ali voditi razgovore o
nekim, drugim ljudima tako svakodnevnim stvarima, njoj je
djelovalo jednostavno nepotrebno.
Okrenula je na trenutak glavu i gotovo u čežnji pogledala
hrast pod kojim je Vinsent maločas sjedio. Pitala se što li je prošlo
po krivu da je baš morala uplesti se u razgovor s gospodinom
Kačićem. Bacivši ponovno pogled na Vinsenta shvatila je kako mu
je time jasno iskazala svoju slabost i kako sada oboje mogu
zaključiti kako ju je misteriozni gospodin Kačić jasno svladao i
pokazao kako on gospodari njihovim razgovorom, a nikako ona
kolikogod se to trudila.
- Hrast - rekao je mirno, gotovo značajno bez ikakve naznake
da se šali.
Način na koji je to rekao, nju je nasmijao, ali nije to dovoljno
jasno pokazala, već je samo u odobravanju kimnula glavom.
Gotovo da je djelovalo kako je Vinsent kakav pučkoškolac koji je
točno odgovorio na profesoričino pitanje te je ova kimnula
glavom u znak potvrde.
- Ja mora da tebi izgledam kao idiot - rekao je ponovno bez da
se nasmiješio.
Ona je na to raširila svoje oči i malko rastvorila usne.

11
 Čitateljski raj

- Ne, ni u kojem slučaju - odveć ozbiljno je odvratila nastojeći

sakriti svaki trag svojih prijašnjih misli i stavova.
On se počeo smijati.
- Jesi li uvijek tako ozbiljna?
- Ne bih rekla da sam uopće takva - zbunjeno je odvratila.
On ju je neko vrijeme samo gledao, doslovno zurio u njezine
oči bez riječi i bez ikakve geste lica te Rebeka više nije znala što
učiniti, kako mu izbjeći pogled, a ne otkriti pregolemu nelagodu.
Laknulo joj je kad joj je u jednom nenadanom trenu pružio
slamku spasa u obliku pitanja o njezinom poslu.
- Osim što popisuješ životinje, popisuješ li i biljke?
- Naravno - odvratila je u trenu. - Ovdje ih uistinu ima mnogo,
više od tisuću dvjesto. Ima jako puno vrsta orhideja i mlječika,
dosta vrsta kadulja, ljubica i divljih ruža... i šest vrsta hrastova.
- Koja ti je najdraža?
- Misliš koji hrast?
- Ne općenito, koja biljka?
- Pa ne znam. Nemam nekog posebnog favorita. Možda nešto
ugroženo.
- Na primjer?
- Ah, ne znam. Recimo neka sapunika.
- Sapunika?
- Da, tako se zove jer je biljka bogata saponima koji prave
pjenu kad se biljka stavi u vodu.
- Nikad čuo za takvo što - iskreno je priznao. - I što, ti samo
hodaš naokolo od lokve do lokve i skupljaš informacije?
Rebeka ga je tada ponovno pogledala. U nekom neobičnom,
nedokučivom trenu kao da se iznenadila njihovom razgovoru i
zapitala uživa li možda ona u njemu i više no što si to želi priznati.
- Da. Inače idemo u skupinama, ali danas je nedjelja i
studentima sam rekla da se slobodno odmore. Danas ovo radim
više iz hobija nego li zbog posla. I inače se volim vraćati na ova

12
 Čitateljski raj

mjesta koja su mi toliko značila u djetinjstvu, ali kad sam sa

skupinom ljudi, kao da nisam u dovoljnom miru da budem u
potpunom doticaju s ovim krajem. Mislim da sam zato danas
odlučila malo prošetati i usput obaviti nešto da se prisjetim.
Vinsent ju je i dalje pogledavao ne mičući svoj pogled s
njezinoga lica i njezinih očiju. Bio je fasciniran njome, njezinom
pojavom i njezinim prkosnim ponašanjem.
Rebeki je, pak, bilo neuobičajeno neugodno, nije znala kako
se ponašati i samo je nastojala svojim pogledom bježati njegovom.
Pravila se, doduše, kao je sve u najboljem redu, ali u sebi je
osjećala povelik nemir.
- Moram nastaviti sa svojim poslom - rekla je jasno, u nadi
kako će mu to biti znak da ode.
- Cool. Smijem li gledati? Rebeka se iznenadila molbi.
Nešto ju je stezalo oko srca i samo je željela da stranac ode.
- Ne vjerujem da će ti biti zanimljivo.
- Vidjet ćemo.
- Pa, u redu... - veoma tiho je izrekla malo pognuvši svoju
glavu.
Nakon što je podignula pogled i ponovno mu se zagledala u
oči, jasno mu je pokazala svoju nelagodu i činjenicu kako ona
uistinu ne zna o čemu bi više razgovarala s njim.
On je to primijetio i u trenu je upitao:
- A što točno radiš, kako ih loviš?
Bila mu je beskrajno zahvalna na tom pitanju.
- Rukom, mrežicom, omčicom, klopkom... - odmah je
odgovorila. - Danas samo promatram i bilježim. Dobrih nekoliko
sati ću proučavati ovu lokvu.
Nakon što se ohrabrila, izrekla je:
- Mislim da nikome izvan ovog posla to ne bi bilo zanimljivo.
Shvaćala je kako je to njezin pucanj u prazno, očajnički
pokušaj da vrati svoj mir jer bilo je i više no očigledno kako on
neće otići. Bila je neobično nemirna zbog toga, ali više se nije

13
 Čitateljski raj

mogla zakleti kako zapravo nije riječ o običnom naletu uzbuđenja

zbog te činjenice.
- A ono „jesam li lijepa“? Je lʼ i to dio istraživanja?
Niti jednom riječju i niti jednom gestom Rebeka nije reagirala
na njegovu jasnu provokaciju, ali srce joj se jasno zatreslo. U samo
jednom trenu Vinsent je srušio sve mostove koje je dotad izgradio
prema njoj. Nije ga pogledala hladno, nije ga pogledala čak ni
oholo, ali unatoč tome on je i prejasno mogao zaključiti kako ju je
u potpunosti razočarao.
Želio se povući, izbrisati pitanje, ali bilo je prekasno.
- Postoji dijete u svima nama - samo je mirno odgovorila.
On se još neko vrijeme meškoljio, jasno odajući kako shvaća
da je otišao pogrešnim smjerom.
- Da... - gotovo nepovezano je izrekao - u pravu si.
Rebeka ga je tada malo bolje promotrila. Uživala je tom
njegovom neobičnom nesnalaženju. Bilo joj je zapravo neobično
gledati kako se gospodin Kačić pokušava iskoprcati iz mreže koju
je za nju postavio.
Još se sjećajući kako joj je u dva navrata u njihovom kratkom
poznanstvu pružio izlaz u obliku pitanja o njezinoj struci, Rebeka
mu se odlučila odužiti i ne nastaviti s temom koju je on mislio
započeti.
- Kornjače, zmije, daždevnjake, vodenjake lovimo rukama.
Naprosto okrećemo kamenje, granje i tražimo ih. Mrežicu
koristimo za vodozemce i njihove ličinke u vodi. Omčicom lovimo
guštere. Lovimo ih i klopkama. Tu je jako važno da ih redovito
praznimo jer bi u suprotnom životinja ostala zatočena i uginula bi.
Imamo i vrše za vodozemce i vodenjake, kao i vrše za zmije.
Bio joj je zahvalan na pruženom spasu iako ga tema nije
pretjerano zanimala.
Ipak, nije želio da njihovom razgovoru dođe kraj:
- Ideš li i noću na teren?

14
 Čitateljski raj

- Naravno. Ako danju ne pada kiša, daždevnjaka ćeš uloviti

samo noću. Dakle moram.
- Sama?
Odmahnula je glavom.
- Nije preporučljivo.
Rebeka je pogledavala u Vinsenta. Osjećala se veoma
neobično u njegovoj nazočnosti pa iako nije mogla točno odrediti
u čemu je stvar, svakako je pouzdano znala kako se u prisutnosti
drugih muškarca nikada nije tako osjećala. Nemir i nelagoda,
zaintrigiranost i žudnja ispremiješali su se u njezinoj utrobi zbog
ovog muškarca kojeg nije poznavala, ali koji je, unatoč tome, u njoj
budio osjećaje koje nije mogla objasniti logikom.
- Loviš li i otrovne životinje?
- Da. Jako je malo bolesti koje se s gmazova i vodozemaca
mogu prenijeti na ljude.
- Jesi li lovila i zmije otrovnice?
- Nisam, ali gledala sam kolege kako to čine i da moram,
učinila bih to.
Rebeka je morala priznati kako se Vinsent činio iskreno
udubljen u njihov razgovor, kao da ga tema uistinu i zanima, a ne
kao da mu je bilo dosadno pa je odlučio skratiti vrijeme šaleći se s
neobičnom znanstvenicom. Ona je, pak, ostala malčice bez daha i
prepala se da je i on to primijetio jer ta činjenica da ju je dah
napustio, nije imala toliko veze s brzom izmjenom njegovih pitanja
i njezinih odgovora, koliko je imala veze sa samom njegovom
nazočnošću.
Nije ga previše puta vidjela u životu, jer njihovi životi kao da
su od samih početaka tekli nekim drugim putevima te bi svako
malo bacila pogled na njega da dokuči sviđa li se njoj uopće kako
on uživo izgleda... ili ipak ne.
Kosa mu je bila svijetla, gotovo plavkasta, ali Rebeka kao da
nije mogla dokučiti je li on uistinu prirodno plav ili je bio toliko
izložen suncu da mu je kosa poplavila kao što i njoj često znala ljeti
dok je bila dijete. Sa svojim prodornim plavim očima i nemarnom

15
 Čitateljski raj

nekoliko dana starom bradicom djelovao je veoma privlačno. I

da... Rebeki se sviđalo kako on uživo izgleda.
Ali bila je premudra i preoprezna da bi mu i ti najmanje
vjerovala.
- Ti si baš jako strastvena glede toga što radiš.
Njegove su joj se riječi ponovno učinile pretjeranima za
nekoga koga je tek danas istinski upoznao. Ponovno je pomislila
kako je možda zainteresiran za nju. Učinilo joj se kako joj to laska,
ali zatim se naglo upozorila „ta on je samo nogometaš“.
- Uživam u svome poslu - rekla je tada iskreno. - Odmalena
sam voljela živi svijet oko sebe. Pa... ne toliko ljude, koliko
životinje i biljke. Oduvijek sam bila fascinirana prirodom, kao da
sam duboko u sebi uvijek osjećala da sam istinski povlaštena što
živim u takvom kraju. Osjećala sam da je ovaj prostor važan i da
zaslužuje da se kao takav predstavi stručnoj javnosti i
posjetiteljima. Kasnije, nakon što mi je to uistinu i postala struka,
shvatila sam kako sam čitavo vrijeme bila u pravu, kako je ovo
uistinu neobično raznolik prostor, rijedak i u svjetskim okvirima.
Vinsent nije govorio ništa, samo je gledao, gotovo sneno
zurio u nju te je Rebeka osjetila popriličnu nesigurnost. Učinilo joj
se kako bi se mogla zakleti da je gospodin Kačić iskreno i ugodno
iznenađen, gotovo impresioniran svojom sugovornicom, ali nije se
imala namjere time zanositi.
- Predstaviti svijetu? Ne bi li povećan dolazak turista označio
kraj tome? - upitao ju je shvativši kako sama neće nastaviti svoju
priču.
Veoma se iznenadila što ju je tako pažljivo slušao da je mogao
iščitati i njezinu turističku ideju.
- Posjetitelji koji tragaju za takvim stvarima u pravilu razumiju
da ne smiju narušavati ravnotežu ovog prostora. Plan mi je
osnovati neku vrstu informativnog ekocentra sa stručnom
službom, mjesto gdje bi održavali predavanja, radionice i okrugle
stolove. To bi bilo ishodište pješačke staze koju bi isto tako trebalo
urediti. Mislim da bi se mogao osnovati i volonterski centar u

16
 Čitateljski raj

kojem bi boravili volonteri iz svijeta, znači istraživačko - edukacijski

centar koji bi imao svoj edukacijski volonterski program koji bi
istraživao ovo područje i njegove bioraznolikosti. Eto to je moj
san.
Nakon tih njezinih riječi, iz nekog Rebeki nedokučivog
razloga, Vinsent kao da se na tren povukao, gotovo uplašio nje-
zinih odveć velikih riječi i odveć velikih snova. Iznenadilo ju je to.
Čitavo vrijeme njihovog razgovora cilj joj je bio uvjeriti ga kako oni
nisu primjereni sugovornici, a sada kad je naslutila kako je točno to
i postigla, nije bila sretna. Sasvim suprotno, osjećala se kako je sve
učinila pogrešno. Na tren se poželjela vratiti na početak njihovog
druženja i odglumiti jednu od onih djevojaka koje su uzdisale za
njim. One bi znale što učiniti, kako se ponašati... kako ostvariti
svoje najskrovitije snove.
- Nadam se da će ti se sve to ubrzo i ostvariti - dodao je, te se
Rebeka nakon što je još jednom čula njegov glas, trgnula i vratila u
stvarnost.
Smetenost ju je napustila, izgnala je nedopuštene misli i
ponovno sjetila tko je i što je. Kimnula je sigurno glavom i malo se
ležernije naslonila na svoje ruke koje su joj stajale za leđima dok su
oboje sjedili na suhom tlu pokraj lokve.
Vinsent ju je u tim trenutcima samo promatrao i nije govorio
ništa.
Rebeka je tada prvi put osjetila kako bi joj zapravo bilo
neopisivo lako vjerovati njemu i njegovim namjerama, dapače,
kako se možda i prevarila kad je odmah odlučila odbiti sva njegova
možebitna nastojanja i biti što hladnija prema njemu. Učinilo joj se,
naime, sada da on možda i iskreno uživa u njezinom društvu, da ga
veoma zanima ono što mu ima za reći...
Vrijeme je polako prolazilo. Oboje su promatrali lokvu.
Rebeka je svako malo nešto zapisivala i u jednom trenu je
pogledala oko sebe, a zatim u nebo i zaključila kako se iz nekog
razloga osjeća baš sretnom. Gotovo da je zaboravila na svoje
vodozemce i bacila je pogled na dva ljudska odraza u lokvi.

17
 Čitateljski raj

Na trenutak joj se učinilo kako je malena djevojčica koja je

nekada bila još davno zamislila sreću točno u ovakvom obliku. Nije
joj više bilo važno ni tko je, niti što bilo kome ime Vinsenta Kačića
predstavlja...
Ipak, iznenada, tako neočekivano i nadasve grubo, njezin je
mir bio nepovratno uništen. Prvo je začula smijeh, a zatim se i
okrenula iz smjera iz kojeg je dopirao. Ugledala je dvoje ljudi,
muškarca i ženu, neobično vedre i dotjerane. Nije odmah shvatila
o kome je riječ, u prvom redu zato što se šokirala što je gospodin
bacio kamen u lokvu i otjerao sve žabe koje je satima promatrala.
Bačeni je kamen stvorio valove na površini lokve i jedva da je
više mogla prepoznati svoj i Vinsentov lik. Osjetila je tada kako je i
njezina slika sreće uništena.
Kad je gospođa dobacila - Vini, Vini, mi te tražimo i brinemo se
za tebe, a ti bariš djevojku! - Rebeka je u gotovo u trenutku
prezrela oboje došljaka.
Oni su je podsjetili zašto ljudima poput Vinsenta Kačića ona
ne treba vjerovati.
Naglo se ustala i demonstrativno pokupila svoje stvari jasno
davši do znanja kako će veoma skoro napustiti njihovo društvo. S
došljacima nije imala nikakve namjere razgovarati premda je u
međuvremenu spoznala o kome je riječ. Vinsentov brat Albert i
supruga mu Marta nisu joj bili među omiljenim ljudima u ovom
trenu. Nakratko je pogledala Vinsenta želeći se oprostiti i pritom je
silom odlučila ne vidjeti žaljenje zbog njihovih djela i riječi u
njegovim očima.
- Dobar dan - strogo je pozdravila došljake i prošla pokraj njih
bez iti najmanje namjere da se zaustavi.
- A, Rebeka, to si ti! - uskliknula je Marta.
Rebeka je samo kimnula glavom u znak potvrde i bez ijedne
riječi prošla pokraj njih.
Bilo je i više no jasno kako su Marta i Albert nadasve
iznenađeni njezinom hladnoćom.

18
 Čitateljski raj

U jednom trenu pogledavali su Vinsenta, u drugom Rebeku i

bili su uvjereni kako su prekinuli nešto veoma važno. Možda im je
bilo i žao, ali Rebeka ih više nije gledala da može takvo što dokučiti
na njihovim licima.

19
 Čitateljski raj

Salamandra

Rebeka je žustro koračala prema roditeljskom domu. Stigavši

do omalene kućice na samom rubu mjesta s koje je pucao jasan
pogled na čitavu dolinu i obližnju šumu, ostavila je svoju
naprtnjaču pod natkrivenom dvorišnom terasom.
Skinula je prljave čizme, a zatim je naglo odustala od svake
namjere da uđe. Činilo joj se mudrijim da se malo umiri i tek tada
uđe u kuću.
Sjedila je na drvenoj klupici i promatrala u daljinu. Iznenadila
se kad je shvatila kako sa sjevera dolaze oblaci i kako će vrlo
vjerojatno donijeti kišu ove noći. Pomislila je kako je kiša baš ono
što njoj trenutačno treba da ispere sjećanje na sunčan dan i jasno
iskaže ono što osjeća u sebi.
Kad je u konačnici ušla u svoj nekadašnji dom, shvatila je kako
joj majke nema i kako se neće tako skoro vratiti. U poruci je stajalo
kako je otišla do obližnjeg grada u kupnju namirnica.
Vođena nekim nesvjesnim motivima, gotovo je u trenu stala
otvarati majčine ladice u potrazi za njezinim novinskim isječcima.
Iako je oni prije nisu zanimali, sada je baš željela pročitati što li je
to sve u životu propustila o gospodinu Vinsentu Kačiću.
Stavila je kuhati vodu za čaj i odnijela bilježnicu s nalijepljenim
isječcima na terasu. Čitala je isječke o Vinsentovim počecima kad
je začula kako joj se voda za čaj počela ključati.
Nije se predugo zadržala u kuhinji, ali kad se vratila na terasu,
zatekla je prizor zbog kojeg joj je srce u trenu završilo u petama.
Nad njezinim isječcima iz novina stajao je njihov glavni lik - Vinsent
Kačić.

20
 Čitateljski raj

Treperila je od srama i nelagode i u prvi mah nije znala što mu

reći. On nije govorio ništa, samo ju je pogledavao uz osmijeh.
Rebeki se taj njegov osmijeh nije ni najmanje svidio jer učinilo joj
se kako joj govori da je on upravo spoznao kako se maločas
prevario i kako je unatoč svim njezinim doktoratima i projektima,
Rebeka Dunižarić djevojka kao i svaka druga, zapravo jedna od
onih djevojka koje je on sretao na svakom koraku.
- Moja majka je tvoj veliki obožavatelj - hladno mu je dobacila.
- Dapače, uvjerena sam da ima više isječaka s tvojim likom iz
novina no što ima mojih stručnih članaka iz najuglednijih hrvatskih
i svjetskih znanstvenih časopisa.
- A... - nasmijao se prvi put u njihovom razgovoru otkrivši
iznenađenje i nesnalaženje.
Rebeka još nije znala kako da se ponaša pred njim, ali svakako
nije poželjela ponovno pobjeći. Uz to oni osjećaji ljutnje na njega u
potpunosti su iščezli kad se njegov lik pojavio pred njom.
Uostalom, trebala mu je biti zahvalna što joj nije pod nos bacio
činjenicu da majčin album pregledava ona, a ne njezina majka.
- Žao mi je zbog... pa zbog Alberta i Marte, zbog njihovog
ponašanja. Nisu bili svjesni da si radila. Veoma im je žao što su te
prekinuli.
Odjednom su joj se njegov ton i ponašanje učinili tako
drugačijima, učinilo joj se kako Vinsent više ne glumi lovca i kako
se ne treba brinuti da će završiti kao njegov ulov. Koliko joj je god
trebalo laknuti zbog toga, u isto joj je vrijeme u nekom djeliću
tijela bilo i malčice krivo.
- Nema veze - iskreno je i zbunjeno rekla. - Nedjelja nije dobar
dan za posao.
Vinsent je stojeći stao listati mapu s isječcima. Nije razumjela
zašto sada to čini i što zapravo time želi postići.
- Mislim da čak ni moja mama nema toliko članaka o meni. Tko
bi rekao da me i bivša učiteljica tako vjerno prati.
- Ne bi te trebalo čuditi. Ona te veoma cijenila. Sjećam se da je
o tebi lijepo govorila i kad si joj bio učenik kao i svaki drugi - rekla

21
 Čitateljski raj

je još nesigurna smije li si dopustiti takvu bliskost s potpunim

strancem.
Nasmijao se na to. Nije mu smetalo. Uistinu je imao veoma
topao i iskren osmijeh, to je Rebeka morala priznati.
Nakon toga je napravio nekoliko koraka, na tren pogledao u
daljinu, a zatim ponovno u Rebeku koja je stajala na pragu svoga
doma.
Kad bi se inače našla u sličnim situacijama, jedino što je
željela, bilo je pobjeći glavom bez obzira i iznad svega odmah i
sada prekinuti sva njihova možebitna nastojanja. Naravno, poslije
bi malo u mira promislila, veoma često zažalila, ali u pravilu se nije
mogla oduprijeti tom prvom impulsu koji joj je uvijek govorio -
bježi, bježi odmah i sada, nemaš ti vremena za takve stvari, kasnije
ćeš.
Ipak sada je stajala na mjestu i gotovo da se trudila ne
ponašati se na svoj uobičajeni način. Vinsent Kačić na prvu
svakako nije bio njoj primjeren par, ali unatoč tome, nije željela
otići.
- Hoćeš li čaj? - upitala ga je tada veoma tiho.
- Ne - odgovorio je i odmahnuo glavom. Rebeka se osjetila
gotovo povrijeđenom odbijanjem. Nije ga razumjela, ali u trenu joj
se učinilo kako se Vinsent ponaša točno onako kako se uglavnom
ponašala ona.
- Ostavila si kemijsku. Zato sam došao - izrekao je mirno i
izvadio tamnozelenu olovku iz svoga džepa. - Vidim da ima
nekakvu životinju na sebi. Činila mi se veoma simpatičnom i
pretpostavio sam da bi je mogla tražiti.
Rebeka se iznenadila, prišla mu i uzela kemijsku iz ruke,
nenamjerno ga pritom dodirnuvši.
- Da. Veoma mi je draga. Hvala. Dobila sam je kad sam bila na
jednoj konferenciji u Francuskoj. Otada mijenjam uložak u njoj, ali
nju samu ne.
- Koja je to životinja?

22
 Čitateljski raj

- To nije ništa stvarno. Izmišljeno biće. Djeluje kao nekakav

vodozemac, najviše nalikuje pjegavom daždevnjaku zbog boja na
tijelu.
- Piše Salamandra X.
- Da. Salamandra salamandra je latinski naziv za pjegavog
daždevnjaka. Ovdje zapravo piše Salamandra incognita što znači
nepoznata salamandra, nepoznati daždevnjak. Kad su stari
moreplovci crtali karte, onda bi prostor nepoznate zemlje označili
oznakom X, to je bila terra X, terra incognita. Profesor na čijem
sam predavanju bila, sam je osmislio te kemijske i počeo ih dijeliti
svojim studentima u nastojanju da ih potakne na daljnja
istraživanja, da im poruči kako još nije sve otkriveno i kako sasvim
suprotno postoji pregršt nepoznatih životinja koje čekaju da ih se
otkrije. Ta kemijska im je zapravo trebala reći kako samo njihov
daždevnjak čeka na njih. Zato valjda ima crven rep i uši - nasmijala
se na koncu.
- Simpatična priča.
Kimnula je glavom. - Veoma. Jesi li ikada vidio daždevnjaka?
Njih se lovi noću ili eventualno u kišne dane - nastojala ga je
zainteresirati.
Odmahnuo joj je glavom ne davši jasan odgovor.
- Moram ići - rekao je iznenada. Rebeka se začudila.
Nije stigla ni reagirati, a on je podigao svoju ruku u znak
pozdrava i u trenu nestao.
Nakon što je otišao, osjetila se silno osamljenom, gotovo
napuštenom.

***

Desetak dana nakon susreta pokraj lokve Rebeka je šetala psa

svoje sestre Silvane kad ga je ugledala da izlazi iz automobila.
- Bok - rekla mu je, a zatim u sebi, u ljutnji, zaključila kako nije
smogla snage sakriti svoja skrovita nadanja.

23
 Čitateljski raj

- Dobar dan - odzdravio je on, učinilo joj se hladno i

distancirano.
Ponadala se da će joj uputiti još koju riječ, ali nije. Samo je uz
osmijeh prošao pokraj nje.
Rebeka je nastavila koračati, ali bila je veoma iznenađena
njegovom hladnoćom. Naravno, oni nisu bili prijatelji, ali činilo joj
se da onih sat, dva provedenih zajedno ipak su dovoljni da dobije
više od „dobar dan“ kad prođe pokraj njega. Već u sljedećem
trenu gotovo da se prijekorno upozorila kako nema ona što
pomišljati na Kačića i druženje s njim. U konačnici je sitnom nemiru
zaključila kako je silno pogriješila kad je pomislila kako je Vinsent
Kačić zainteresiran za nju.
A opet, možda je mogla biti riječ i o nekakvom lovu koji ona
ne razumije i samo naivno i nevino upada u njegovu vješto istkanu
mrežu.
Nastavila je svoj put kad je u jednom trenu Chip, sestrin pas,
spazio mačku i odlučio je ganjati. Rebeka je nemarom ispustila
uzicu i Chip je stao trčati za mačkom vukući pritom svoju uzicu.
Rebeka se nije ni snašla, a Chip je već uletio u dvorište muškarca
kojeg ona više nije željela susresti.
Okrenula se u čudu, gotovo u panici. U njegovo dvorište nije
imala namjeru ulaziti.
- Chip! Chip! - viknula je nekoliko puta, ali gas se nije odazivao.
Čula je mijaukanje i lajanje iza kuće, ali kroz zelenu ogradu
mirte jedva da je išta vidjela.
Već je naumila kako će se vratiti sestri uz ispriku kako joj je
Chip pobjegao ni sama ne zna gdje i već je zamišljala kako će ova
biti i više no ljuta na nju, kad je spazila kako se stubama spušta
Vinsent.
Nije znala što mu reći. Bilo joj je veoma neugodno jer je
pomislila kako će pretpostaviti da je takvo što učinila namjerno.
- Oprosti - rekla mu je. - Moj pas je ganjao mačku koja je
pobjegla u tvoj vrt.

24
 Čitateljski raj

Pogledao ju je ne govoreći ništa, zatim se malčice nasmijao

kao da joj želi poručiti da je shvatio njezinu igru te se Rebeka u
trenu osjetila posramljenom. Nije znala kako se braniti, ali još i
važnije, nije znala treba li se uopće braniti I, uostalom, je li Vinsent
zapravo u pravu.
Nakon što se spustio stubama, krenuo je prema stražnjoj
strani kuće u kojoj se nalazio vrt. U čudu je tada pogledao Rebeku.
Bilo je i više no jasno kako ne razumije zašto ga ne slijedi. Na to je
Rebeka u strahu odškrinula dvorišna vrata i krenula za njim.
Vinsentova okućnica bila je uistinu krasna. Sve je bilo zeleno i
uređeno, a na stražnjoj strani dočekala ih je i lijepo uređena
livadica na čijim je rubovima stajao bazen. Rebeka nikada nije
vidjela takvo raskošno dvorište i nastojala je ne gledati
lijevo-desno da ne otkrije njegovom vlasniku koliko je samo
impresionirana. Na grani visokog badema zatekli su žućkastu
mačku na koju je Chip režao.
U trenu je Rebeka ulovila njegovu uzicu i ponovno preuzela
kontrolu nad njime.
Pogledala je u Vinsenta i nasmijala mu se u nelagodi.
- Oprosti još jednom - samo je rekla i okrenula se prema izlazu.
Mirno je koračala prema dvorišnim vratima kad je shvatila da
je Vinsent odmah iza nje. Nije željela započeti razgovor iz nekih
svojih smiješnih nadanja, već samo zato što joj se činilo pristojnim
još jednom opravdati.
- Chip je zapravo sestrin pas i ja nemam kontrolu nad njim.
Oprosti - rekla je kad se kratko okrenula prema njemu.
Ni u jednom trenu nije usporavala te je već dodirnula metalnu
ogradu dvorišnih vrata kad joj je.on rekao.
- A tko je tvoja sestra? Iznenadila se pitanju.
- Silvana - mirno je odgovorila.
On kao da je razmišljao o kome je riječ.

25
 Čitateljski raj

- Silvana je zapravo moja polusestra s očeve strane. Ima dužu

plavu kosu. Uvijek šeće ovog psa. Udana je i ima dvoje djece, dva
dečka - opisivala mu je ona.
- A da, točno Silvana. Znam o kome je riječ. Ali nisam znao da
ste vi sestre.
Rebeka se iskreno iznenadila tome. Ta nije bila riječ ni o
kakvoj tajni i bila je uvjerena da svi u mjestu znaju tu priču.
- Dvije je godine starija od mene i dijelimo istog oca. Njoj je
mama umrla kad je bila beba i nakon što su se moji vjenčali, živjeli
smo svi zajedno.
Vinsent ni na koji način nije reagirao na njezine riječi te
Rebeka nije bila sigurna što joj je činiti. Unatoč svemu, pobliže mu
je pojasnila svoju priču ni sama pritom ne shvaćajući zašto se
usuđuje upuštati u takve razgovore s nepoznatim i neznanim joj
čovjekom.
- Doduše, veoma brzo nakon mog rođenja moji su se roditelji
rastali. Tata je otišao u Njemačku, a Silvana svome djedu i baki,
majčinim roditeljima. Zato vjerojatno nisi znao da smo mi u rodu.
Rebeka je shvaćala kako je izrekla previše informacija u
prekratkom vremenu i to još čovjeku koji je njoj zapravo bio
potpun stranac i prava enigma. Bila mu je u tim trenutcima
nadasve zahvalna što ni u jednom trenu nije iskazao kako ga
njezine priče ne zanimaju.
Gledao je sada u nju kao da joj više ne zna što reći, a Rebeki se
učinilo kao da upravo smišlja način koji joj želi reći zbogom.
Iznenadila se tom njegovom nesnalaženju, očekivala je da će mu
biti lako odglumiti nekog neosvojivog i neodoljivog sebe.
Već se okrenula kad je on iznenada značajno nadodao:
- Silvana i ja smo zajedno išli u osmi razred. Ona ga je
ponavljala.
Rebeka se iznenadila što je voljan i dalje razgovarati s njom.
- Ah, da točno - tiho je prozborila. - Silvani to baš i nisu bile
dobre godine...

26
 Čitateljski raj

- Sada razumijem.
Rebeka ga je u čudu pogledala.
U prvom trenu kao da se nećkao treba li joj ili ne ponuditi
pojašnjenje, ali u konačnici kao da se odlučio prepustiti priči:
- Silvana i tvoja mama. Silvana je bila užasna prema njoj na
nastavi. Ali tvoja mama nije nikada reagirala.
Rebeka je na trenutak stala, ali unatoč nekim unutarnjim
kočnicama koje su je uvjeravale da šuti, odlučila je nastaviti raz-
govor.
- Pa.. - kada su se mama i tata rastali, i kad je tata otišao u
Njemačku, mama je željela da Silvana ostane s nama. Mislim da je i
Silvana to željela, ali njezini djed i baka to nisu dopustili. Željeli su
da jedina uspomena koju su imali na kćer ostane živjeti s njima.
Vinsent je na to kimnuo glavom, jasno joj davši do znanja kako
ima njegovu pažnju te je Rebeka nastavila:
- Tata je to odobrio tako da se moju mamu kao maćehu nije
ništa pitalo, nije imala pravo glasa. Nažalost, pravo glasa nije imala
ni Silvana.
Vinsent Kačić njoj je bio potpuni stranac, a upravo je podijelila
veoma intimne obiteljske situacije s njim. Iznenadila je samu sebe i
jasno prekorila na takvom ponašanju. Nije joj bilo jasno što joj je,
ta inače nikada nikome nije govorila o tome.
Pomislila je na trenutak kako mora da joj je veoma ugodno
razgovarati s njim kad ne želi da ti trenutci prestanu.
Kad je ponovno pogledala prema Vinsentu. odlučila je postati
opreznija. Zaključila je kako je bilo dovoljno razgovora i kako
uistinu nema smisla dodatno mu remetiti mir.
Ni njemu, a ni sebi.
Mahnula mu je u znak pozdrava, ali je on iznenada rekao.
- Ne znam jesi li primijetila, ali desno od mog vrta, nekih
tridesetak metara dalje, nalazi se jedna bara. Ima šaš, trsku i uvijek
čujem žabe tamo. Možda je možeš uvrstiti u svoja istraživanja.

27
 Čitateljski raj

Rebeka se nesvjesno, ali veoma očigledno nasmijala, a i oči

gotovo da su joj bljesnule iskazavši neko neobično, gotovo
nedopušteno si nadanje. Sada Vinsent Kačić nije želio da njihov
razgovor prestane, to je jasno pročitala.
- Znam gdje je, ali to je zapravo lokva. Sada se ovdje sve
promijenilo zbog silnih kuća koje su izgrađene, ali to je u biti prva
lokva koju sam u životu upoznala. Sjećam se žaba tamo.
- Mi smo to uvijek zvali bara kad smo brali trsku. Ne znam
sada više ni sam zašto smo to činili.
- Lokva je plitko i efemerno vlažno stanište koja nastaje
akumulacijom padalina na zemljištu koje je vodonepropusno.
Manja ja od bare i za razliku od bare, presušuje u sušno doba
godine. Bara je prirodno udubljenje plitke vodene mase gdje živi
pregršt životinja i biljaka.
- Ne. Želio sam reći kako ne znam zašto smo lomili trsku -
nasmijao se.
- Ah, to... - povukla se Rebeka i neobično rastužila pomislivši u
trenu kako oni ipak nisu i ne mogu biti jedno za drugo.
- Jučer sam u vrtu našao jednu malu zelenu žabu. I odmah
sam se sjetio tebe. Baš je bila lijepa, kao iz slikovnice. A tako mala i
baš slatka.
Rebeki je srce zatreperilo na te riječi.
- Bit će da je riječ o vrsti Hyla arborea, obična gatalinka. One
su male, do svega tri centimetra i nekako su svima privlačn -
izrekla je dok ju je dah jasno napuštao.
- Odnio sam je do lokve jučer po mrklom mraku.
- Lijepo od tebe.
- Da. Nisam želio da strada. Ali nisu mi sve žabe lijepe, ali ova
baš jest.
- Da. Nikome se ne sviđa Bufo bufo iliti smeđa krastača, ali
gatalinka, na nju se svi rastope. Smiješno zapravo.
- To je valjda tako u ljudskoj prirodi.

28
 Čitateljski raj

- Valjda... - samo je slegnula ramenima i polako nastavila svoj

put.
- Bok. - Pozdravili su se, oboje nekako uvjereni kako im je ovo
bila posljednja prilika za miran razgovor.
Rebeka je zažalila što je ponovno razgovarala s njim dulje no
što je to htjela jer bojala se što li će samo pomisliti o njoj ili
njezinim namjerama.
Vinsent se, pak, krivio zato što je nije otpratio do te lokve i
pokazao gdje je ostavio žabu ili barem ponudio nečime ne bi li
ostala kod njega koji trenutak dulje. - Rebeka? - Viknuo je tada za
njom.
- Da? - Nasmijala mu se kad je okrenuvši se ponovno zamijetila
njegov lik.
- Kad bih te, recimo, pozvao na spoj, bi li to smatrala krajnje
neprimjerenim, u prvom redu uzmemo li u obzir tvoj svijet i moj
svijet? - Izrekao je nadasve mirno i samouvjereno.
Nesvjesno se, ali vidljivo nasmijala riječima koje je izrekao.
Svidio joj se poziv i to je jasno iskazala. Činjenica da netko poput
Vinsenta Kačića očigledno smatra da je dovoljno zanimljiva da je
pozove van u prvi joj je mah nadasve laskala.
Ali tada je uvidjela kako nije ostao čak ni bez daha kad ju je
pozvao na izlazak, već je to izrekao mirno kao da neprestano,
gotovo svakodnevno to čini.
I zato, samo malo nakon prvobitne sreće, u trenu je i u
potpunosti promijenila izraz svoga lica. Postala je ozbiljna i opre-
zna.
Ponovno ga je pogledala, osjećala je kako želi reći „da“
pozivu na spoj, svaki djelić tijela, svaka koščica u njoj vrištala joj je
da to učini, da se prepusti bez razmišljanja. Srce ju je jasno vodilo k
pozitivnom odgovoru na njegovu molbu, ali unatoč tome, samo je
mirno rekla:
- Nije to zbog dva svijeta. Uistinu nije... Hrabro se osmjehnuo i
mirno kimnuo glavom jasno dajući do znanja kako je shvatio njezin
negativan odgovor.

29
 Čitateljski raj

Učinilo joj se u trenu kako je bolje od nje prihvatio njezino

odbijanje i kako u sebi uopće ne osjeća ono što ona trenutačno
osjeća. A osjećala je kako joj tijelo vri, a noge klecaju, zapravo je
osjećala kako na svijetu ne postoji blesavija osoba od one koja se
odaziva na ime Rebeke Dunižarić.

30
 Čitateljski raj

Pogrešni koraci

Rebeka je održavala predstavljanje budućeg projekta

Ekocentra kad ga je ponovno vidjela. Nije mogla reći kako ju je u
potpunosti iznenadilo da je i Vinsent Kačić bio nazočan
predavanju, ali svakako ju je značajno dekoncentrirala ta činjenica.
Svako joj je malo pogled bježao u njegovom smjeru. Pogledavala
je njega i svaku lijepu djevojku u njegovoj relativnoj blizini pitajući
se je li ona možda njegova.
U pravilu se nije bojala držati govore. Djelovala je veoma
prirodno, jedino je imala problema odrediti brzinu kojom će izla-
gati. Dok je izlagala o projektu, nije mislila o Vinsentu, nije ga ni
pogledavala, ali dok su o projektu govorili predstavnici udruga,
grada i znanstvene zajednice, nije mogla, a da svako malo ne baci
pogled na nj.
Plavkaste kose, u zelenoj majici kratkih rukava i s osmijehom
koji kao da ga nikada nije napuštao, Rebeka je u trenu zaključila
kako bi ga zacijelo bila zamijetila i da nikada u životu nije čula za
njega, da nikada nije vidjela njegov lik u novinama ili na televiziji. U
prostoriji punoj ljudi pogled joj je svjesno odlazio k njemu.
Ali on nije gledao u nju, ni u jednom je trenutku nije pogledao,
zaključila je.
Bila je u tolikoj mjeri zaokupljena mislima o Vinsentu Kačiću
da nije čak ni slušala druge govornike, naprosto kao da ih nije
mogla pratiti. Njoj su misli letjele i odlazile u neki sretniji prostor,
odlazile su u snove o sreći i ljubavi, snove koje je osjetila
mogućima od samo jednog pogleda na markantnog stranca koji je
mirno stajao u podnožju omalene dvorane.

31
 Čitateljski raj

Stresla se u trenu i gotovo silom izgnala svoje neprimjerene

misli. Maštanje je jedno, a stvarnost nešto sasvim drugo, zaključila
je tada, pritom jasno odlučivši kako u stvarnosti s dotičnim ne želi
imati baš nikakvu budućnost.
Nakon predstavljanja uslijedilo je kratko neformalno druženje.
U grupi je ljudi sada stalno pogledavala lijevo-desno tražeći
poznati si lik, a kada je u jednom trenu zaključila kako ga ne može
naći i kako je on zacijelo već otišao, osjetila je nemir.
Ipak, za leđima je tada začula poznati si glas: - Dobar dan,
Rebeka!
Okrenula se u potpunom oduševljenju i iskreno mu se
nasmijala. Učinilo joj se kako se iz njezinog osmijeha previše toga
može iščitati te se umirila i izbrisala ga sa svoga lica.
- Bok, Vinsente!
- Hvala što si me pozvala na ovo predstavljanje. Bilo mi je
veoma zanimljivo doznati više o temi.
Rebeka se samo na tren zbunila. Nije ga ona pozvala, ali znala
je kako su neki poznatiji članovi zajednice pozvani u nadi da bi
mogli pridonijeti projektu pa je nije odveć ni iznenadilo što je
Vinsent primio pozivnicu.
- Zapravo je organizator slao pozivnice - rekla je u prvi mah, a
čim je zaključila kako je to bilo odveć hladno, odmah je nastavila -
ali uistinu mi je veoma drago da si ovdje.
U tom trenu prišla im je nekolicina novinara.
- Vinsente, može slika s vama i doktoricom Dunižarić?
- Naravno. - U trenu je spremno kimnuo glavom i približio joj
se.
- Ne! - Već je u sljedećoj sekundi odrješito izrekla Rebeka i
jasno se odmakla.
I fotoreporter i Vinsent pogledali su je u čudu. U prvom trenu
Vinsent kao da joj je iskreno zamjerio, u drugom već joj se gotovo
posprdno nasmijao i gotovo odmahnuo rukom na njezino
ponašanje.

32
 Čitateljski raj

Rebeka je bila potpuno svjesna kako je ispala nekulturna, ali i

još i gore, odveć ranjiva jer nije li upravo Vinsentu iskazala kako se
boji što li bi svijet mogao pomisliti vidi li njihovu zajedničku
fotografiju. Sada ju je zapravo gospodin Kačić imao na pladnju i
teško da je od toga mogla pobjeći. Pokazala mu je što misli i nije
joj bilo odveć ugodno zbog toga.
- Slobodno fotografirajte, ali mislim da nema potrebe za
poziranjem - izrekla je nakon podosta vremena, ali nitko je više nije
ni slušao.
- Vinsente, hoćete li poduprijeti projekt?
- Upitao ga je netko od okupljenih predstavnika sedme sile, a
on je kratko odgovorio:
- Naravno.
- Kako?
- Kako god mogu!
- Novcem?
- Vidjet ćemo. - U konačnici je samo zaključio i ponašanjem
dao do znanja kako je razgovor gotov.
Ta pomisao kako bi Vinsent mogao pomisliti da ona želi
njegov novac, njegovu potporu za project, Rebeku je ostavila u
popriličnoj nelagodi.
Iako je još samo malo prije bila voljna prepustiti mu se, sada je
zaključila kako bi bilo mudrije biti oprezniji.
Pogledavala ga je izdaleka dok se trudila voditi razgovore s
mnogobrojnim uzvanicima, pogotovo ga značajno promatrajući
kad bi mu se približila kakva zgodna djevojka, zamolila za
autogram, fotografiranje...
Kad bi ona barem mogla biti jedna od njih, pomislila je na
tren. Ali ne, Rebeka Dunižarić je u sebi imala prejake kočnice da se
ponaša onako kako joj srce diktira... a uostalom, ona zaslužuje više
od običnog nogometaša, zar ne?

33
 Čitateljski raj

Ali morala je priznati, izgledao je dobro. I više no dobro i od

samog pogleda na njegovu pojavu, nije mogla ne osjetiti kako joj
se doslovno čitav svijet trese pod nogama.
Nakon što je bio završio s novinarima, nije joj se približio te je
odlučila pretpostaviti kako se ljuti na nju, kako joj zamjera što je
veoma grubo odbila fotografirati se s njime.
Prišla je zato ona njemu.
- Ti si tako dobar s medijima, Vinsente. Točno znaš što se
treba činiti, a što ne. Kako im odgovoriti na pitanje, biti ljubazan, a
opet ne reći previše. Oprosti zbog onoga prije. Ja sam apsolutno
užasavajuća u takvim stvarima. Uopće se ne znam ponašati.
Ulovila me panika. Pomislila sam kako se nisam dovoljno dobro
našminkala i kako mi je frizura očajna i kako ne znam pozirati i što
već ne i kako ću uglavnom ispasti baš loše.
Rebeka nije bila sigurna je li mu slagala ili izrekla potpunu
istinu. U svakom joj se slučaju činilo kako su njezine riječi bar dio
šire slike njezine trenutačne istine.
Nasmijao joj se, gotovo odmahnuo rukom, ali nije rekao ni
riječi. Nije je gledao s nepovjerenjem, ali učinilo joj se sada da ga
ne bi mogla dobiti čak i da to silno, silno želi.
- Kako ti mogu pomoći s projektom? Doista bih to želio. Koliko
bih vam trebalo da se takvo što pokrene?
Rebeka se pitanju veoma iznenadila. Nikada joj ni na kraj
pametni nije palo moliti Vinsenta za novac.
Nije znala što da mu kaže.
- Ne trebamo takvu potporu. - Zbunila se na tren. - Sama
činjenica da si došao, već nam mnogo znači - nastavila je hladno.
Nije znala kako su njezine riječi zazvučale u Vinsentovim
ušima, ali učinilo joj se kako bi mogao zaključiti i kako netko poput
njega nije adekvatan partner u njezinom projektu.
Nije vidjela iznenađenje na njegovom licu. Učinilo joj se samo
kako je u potpunosti napustio svaku primisao o njoj i baš joj je na
takvo njegovo ponašanje srce stalo izbezumljeno lupati.

34
 Čitateljski raj

Kako li se samo usuđuje, ta ja nisam bilo tko, u sebi kao da je

nesvjesno pomišljala, ja nisam jedna od onih balavica koje su ga
zaljubljeno tražile autogram, trebalo bi mu laskati što sam se
uopće udostojila pogledati ga.
Kako više nije znala što mu reći, kako se objasniti i ispričati,
samo se pozdravila i nastavila dalje. On je ostao hladan... i neo-
doljiv.
Još se neko vrijeme zadržala u razgovoru sa sudionicima
skupa, ali nije više iskazivala ni najmanju euforiju zbog činjenice da
je počela ostvarivati svoje snove. Riječi svih ljudi s kojima je
razgovarala nakon Vinsenta dopirali su do nje kao iz kakve velike
daljine, gubile su se u prostoriji, stapale sa šumom tuđih
razgovora. Nije više bila koncentrirana i nije više umjela smiješiti se
svojim sugovornicima, pa čak ni izreći dvije-tri smislene o projektu.
- Rebeka, Rebeka, Rebeka... - čula je tada poprilično si poznat
glas za svojim leđima.
Okrenula se i u trenu uvidjela kako je riječ o mlađem kolegi s
fakulteta koji joj se dosta dugo i nadasve bezuspješno udvarao.
- Pa zar i ti, Rebeka? - Bocnuo ju je.
Bila je iskreno zbunjena i nije u prvi tren shvatila što govori.
- On to vidi, znaš. Ti ga doslovno proždireš svojim pogledom,
a on uživa. Zamisli samo, Vinsent Kačić zaveo dr.sci. Rebeku
Dunižarić!
- Molim? Uistinu ne znam što to pričaš... - izrekla je što je
ležernija mogla, ali činilo joj se da ju je njezina nervoza odala.
Uostalom, nije joj bilo pravo što je upravo bila čitana poput
otvorene knjige jer ako ju je Martin mogao pročitati tako lako,
onda to samo znači da je podjednako lako, ako ne i lakše može
pročitati Vinsent.
- Poznajem Vinsenta još iz osnovne škole.
Martin se na to nasmijao:
- Je li to jedina škola koju ima? Željela ga je pogledati u ljutnji,
ali nije mogla. Možda je njezin kolega imao i pravo. Rebeki je

35
 Čitateljski raj

njezino obrazovanje uvijek bilo na prvom mjestu i nije razumjela

da bi ga itko iz kojih god razloga mogao zanemariti.
- Odjeća, ponašanje, auto, novac, a potpuno prazan. Uopće
ne razumije da mu ovdje nije mjesto.
Rebeka ga je u čudu pogledala. Ni u jednom trenutku nije
pomislila da Vinsentu ovdje nije mjesto ili da se ponaša na način
koji bi se u bilo kojem trenutku i bilo kojem društvu mogao
smatrati neprimjerenim. Željela je braniti Vinsenta, ali nije bila
sigurna kako. I, uostalom, pomislila je, je li se ona možda zavarala
njime, je li joj činjenica da joj se nekako svidio pomutila um i
uništila svaki tračak razuma?
- Meni je Vinsent veoma drag. Elokventan je i miran. Ni na koji
način mi ne odgovara tvojim riječima - ipak se usudila izreći.
Martin ju je na te riječi u čudu pogledao i značajno mirnije i
ozbiljnije rekao:
- Rebeka, ne mora biti da je on glup, to nikako, ali ponaša se
na određeni način.
Slušajući njegove riječi, Rebeki je srce lupalo u ljutnji i jedva je
dolazila do daha. Što se stereotipa tiče, bila je posljednja koja je
imala pravo bilo što izreći ili pomišljati, ta nije li i ona bila.ista, nije li
iskazala i prejasan prijezir prema Vinsentu čim ga je prvi put
ugledala.
- Ne vidim to... - rekla je, a glas joj je doslovno pukao.
Martin ju je u čudu pogledao i nadasve podrugljivo pokazao
kako sada ima potvrdu za svoju prvobitnu konstataciju.
- O moj Bože! Ti si u potpunosti poludjela, Rebeka!
Odmahnula je glavom kao da mu želi dati do znanja da je u
potpunosti u krivu, ali Martinov smijeh odzvanjao je u Rebekinim
ušima još dugo i izazvao je jasan bijes u njezinom tijelu.
Dok je obavljala posljednje razgovore, bila je iznimno
nervozna, osjećala je strašan nemir u sebi i pouzdano je znala kako
ga zacijelo i njezini sugovornici primjećuju.

36
 Čitateljski raj

Spuštajući se, pak, stubama na odlasku bila je potpuno

svjesna kako je ona u biti poput svoga kolege. Jedan čovjek po
imenu Vinsent Kačić njoj se baš svidio nakon što je provela
nekoliko sati s njim, a eto odbila je zajednički izlazak baš zato što
je on bio samo nogometaš, a samim time i njoj ne baš primjeren
par.
Iako su joj misli bile okupirane njime, u prvi mah nije zamijetila
kako pred ulaznim vratima stoji Vinsent. Kad je spoznala njegov
lik, veoma mu se iznenadila i na tren gotovo pomislila i kako ju je
on možda i namjerno čekao.
Stajao je u polutami i njezino je srca u trenu stalo ubrzano
kucati.
Poželjela mu se ispričati, ali riječi nisu navirale. Nije mu imala
što reći. Samo se nadala kako on neće ponoviti ono svoje pitanje
otprije nekoliko tjedana jer joj se nešto činilo kako bi sada bila
sposobna u miru i sreći izreći kako bi veoma voljela izaći s njime i
bolje ga upoznati.
- Ideš kući?
Ona je samo prešutno kimnula glavom te je on počeo koračati
do nje.
- Bilo mi je veoma lijepo slušati te dok si govorila o projektu -
izrekao je neobično tiho i nesigurno.
Ta pomisao kako ju je pozorno slušao učinila je da Rebeki srce
joj jednom brže zakuca.
- Vidi se da si strastvena glede toga.
- Da, valjda jesam - tiho je rekla. - A ti? Glede čega si ti
strastven? - usudila ga se upitati nakon kraće stanke.
Nasmiješio joj se. Na trenutak je pomislila kako je konačno
pogodila pravo pitanje.
- Hmmm. Teško pitanje.
Kako neko vrijeme nije govorio ništa, Rebeka je upitala:
- Zašto je to teško pitanje?

37
 Čitateljski raj

- Pa zato što bi jedini iskren i točan odgovor glasio glede

nogometa, ali to vjerojatno nije odgovor koji bi tebe zadovoljio.
Rebeka je na to uz značajnu dozu nelagode pogledala u nj.
Čak je nesvjesno i stala na trenutak.
Činjenica da tako uspješan i privlačan muškarac brine kako bi
mogao ispasti u njezinim očima, u potpunosti je zaljuljala njezin
svijet i zapalila pravu vatru u njezinom tijelu.
- Ne budi smiješan, Vinsente - samo je nehajno dodala, ali
znala je da ju je gospodin Kačić u ovih nekoliko neobičnih susreta
predobro pročitao i bilo joj je poprilično neugodno zbog toga.
Nakon nekoliko trenutaka u kojima se Rebeka nije snašla, on
je samo nastavio:
- A da ti kažem da, recimo, pišem, bi li to bilo bolje?
Rebeka je u čudu odmahnula glavom. Bila je uvjerena da je
samo želi impresionirati.
- Pjesme? Nešto kao svoj dnevnik ili...
- Dječji detektivski roman. Nasmijala se u trenu uvjerena kako
se šali. Tada je pogledala njegov nekako ozbiljan izraz lica i u čudu
stala. Sada joj se činilo kako joj uopće ne laže.
- Nije trebao biti dječji, ali shvatio sam vremenom da je
poprilično glup i zapravo prenaivan da bude za odrasle pa mi se
čini pametnijim reći da je dječji.
- Pa... to je lijepo, u svakom slučaju - jedva je prozborila i dalje
nesigurna u to što da misli.
Ipak, nije željela sada odustati od razgovora s njim. Previše je
uživala u njegovom društvu i njegovoj pojavi da bi ih se tek tako
odrekla.
- Hoćeš li ga objaviti?
- Ne...
- Zašto ne?
- Uvijek bi netko znao...
Rebeka se na njegove riječi željela ponovno nasmijati, ali
ostala je u potpunom čudu. Na trenutak je bila prosto uvjerena

38
 Čitateljski raj

kako joj on ne laže i kako se ne igra s njom u svom nekom čudnom

nastojanju da baš nju impresionira.
Na njezinu jasnu zbunjenost, Vinsent se nasmijao.
Rebeka se iznenadila tom osmijehu. U njemu više nije vidjela
ni trunka glume i poziranja.
Dok su koračali ulicom prema svojim domovima, nisu previše
razgovarali. Rebeki je činjenica da korača pokraj njega bila
dovoljna.
- Kako to da nisi udana? - upitao ju je tada, a zatim se u trenu
povukao. - Ili je to nepristojno pitanje?
Rebeku je pitanje gotovo prestravilo. Ne pitanje kao pitanje
već ono što bi mu moglo uslijediti.
- Nije - zbunjeno je odgovorila, ali ipak nastavila:
- Svi oko mene tvrde da sam se previše posvetila svom
obrazovanju i zanemarila ljubav, djecu, obiteljski život i što već ne.
Ja tako ne gledam na to. Ne vjerujem da bih mogla biti istinski
sretna i zapravo usrećiti bilo koga drugoga da nisam prethodno
ostvarila sve svoje snove. Mislim da tek kad čovjek ostvari sebe
kao osobu, da tek onda treba tražiti drugu osobu da s njom
podijeli život. Ne volim kad mi okolina ili društvo općenito nameću
neka svoja mjerila o tome što je važno za ženu, što se mora, a što
ne.
- Veoma feministički - konstatirao je na to. Rebeka se nije
mogla načuditi svom ponašanju i činjenici da je u trenu izgubila sve
svoje kočnice.
- Ali, naravno, što si stariji, zapravo si oprezniji i više biraš i
zato se uglavnom događa da ostaneš sam - veoma mirno je
nastavila osjećajući pritom kako možda uopće ne bi trebala to mu
govoriti. - Iskusniji si i lakše procjenjuješ mane one druge osobe, a
na takav je način zapravo jako teško prepustiti se nekome u
potpunosti. Kada si mlad i vežeš se za nekoga, tada zacijelo i
zajedno rastete, opijeni ste jedno drugim i sve je ružičasto.
Naravno, onda dođu tridesete i shvatiš da si nadrastao osobu s
kojom si se odlučio vezati kad ti je bilo osamnaest ili dvadeset. I

39
 Čitateljski raj

što tada? Pa uglavnom napraviš glupost tipa rastaneš se, na misliš

na djecu već na sebe jer ipak još si mlad i život je pred tobom i
uvjeravaš se da će ti donijeti još mnogo, mnogo prilika jer, eto, ti
to zaslužuješ.
Rebeka je tada stala. Ponovno je pogledala u Vinsenta i
osjetila se tada tako ogoljelom, kao da je dala previše djelića sebe
tom čovjeku i kao da on sada ima pravo s tim djelićima činiti što ga
je volja. Suditi o njoj kako god želi, interpretirati njezine riječi i
stavove po svom vlastitom nahođenju.
Ali on joj se sada učinio tako nježnim i pažljivim kao da je
nikada, niti za milijun godina ne bi namjerno povrijedio.
- A onda uslijedi i vrijeme - mirno je nastavio njezinu igru - u
kojem odjednom shvatiš kako prilika uopće više nema i kako su
oni koji su se vezali u dvadesetoj, zapravo najsretniji oko tebe. A ti
ostaješ sam, čak ti i prijatelji više ne namještaju djevojke jer su u
jednom trenu spoznali kako za tebe više nema nade i kako ti eto
baš uživaš u svom statusu samca, kako si, možda, pronašao neke
neobične hobije poput, recimo, pisanja koje oni ni najmanje ne
razumiju.
Rebeka se na to stala smijati. Prvi put u svim njihovim
susretima Vinsent je čuo iskren Rebekin smijeh i veoma mu se svi-
dio.
- Ne postoji dječji roman, Rebeka... - rekao je gotovo u nekom
čudnom nastojanju da joj izbriše osmijeh s lica. - Pa možda u mojim
mislima.
Rebeka je postala ozbiljnija, ali kimnula je glavom jasno davši
do znanja kako je to čitavo vrijeme i shvaćala.
- Volio bih te ponovno vidjeti - u trenu je izrekao bez ikakvoga
razmišljanja.
Rebeka se osmjehnula što je ponovno čula te slatke riječi s
njegovih usana i unatoč svemu, svim svojim kočnicama i dubokim
promišljanjima već je željela pristati na druženje s njim kad je
Vinsent po njezinom sudu nadasve nenadano i nepotrebno

40
 Čitateljski raj

nastavio - glede projekta, naravno. O tome bih želio razgovarati.

Mislim da ti mogu pomoći.
Rebekino je lice osmijeh napustio u trenu. Ostala je u
potpunom čudu.
U trenu joj se učinilo kako je on nju mislio pozvati na spoj,
običan, najobičniji spoj, ali kako se zatim predomislio, možda zbog
neugodnog sjećanja na činjenicu kako ga je jednom već odbila pa
je eto pronašao izgovor za njihovo novo druženje - on će
poduprijeti njezin projekt.
Nju je izbezumila pomisao kako Vinsent vjeruje da se ona želi
s njim družiti samo zbog činjenice da može financirati njezin
projekt te je u trenu odlučila pobjeći od nje glavom bez obzira.
U tim trenutcima Rebeki se čak i nije činilo da bježi od
Vinsenta već samo od njegove pomisli o njoj samoj.
- Vinsente - krenula je hladno i oštro - već sam ti prije rekla
kako takvo što ne dolazi u obzir!
- Doista... - nije se još dao, ali svakim je pokretom, svakom
riječju i gestom iz njegovog ponašanja i govora izvirala prava
gluma u kojoj je imao poprilično iskustva i to se jasno vidjela. -
Dakle, ne postoji nikakva, ni teorijska mogućnost da gospodična
Dunižarić izađe sa mnom. Blago njoj, mora da joj je život prepun
udvarača i da se uopće ne boji da će, nastavi li ovako, ostati sama i
nevoljena.
Rebeku su Vinsentove riječi razljutile i podjednako povrijedile.
- Kad bi gospodin Kačić bio vrijedan gospodične Dunižarić,
tada bi ova i pristala na izlazak, ali nije je vrijedan tako da pristati
neće - nikada!
Sada je i ona mogla jasno pročitati u njegovom pogledu kako
ga je uvrijedila, ali nije imala namjere zaustaviti se već je odlučila
zadati mu završni udarac:
- Hej, čekaj! Objavi svoj imaginarni dječji roman i onda ćemo
popričati!
Vinsent ju je tada pogledao u jasnoj ljutnji i dok se Rebeka nije
još ni snašla, uhvatio ju je za lakat.

41
 Čitateljski raj

Nije je boljelo i nije se prepala, osjetila je samo pregolemo

uzbuđenje. Pogledala ga je ravno u oči. Na trenutak nije bila uopće
svjesna njegovih namjera, ali već je u tom trenu pouzdano znala
kako ne postoji ništa na ovome svijetu što želi više od toga do li da
je zagrli svojim snažnim rukama, privuče sebi i strastveno je
poljubi.
U tom je trenutku Rebeka naprosto znala kako je Vinsent
Kačić jedini muškarac kojeg je u životu željela, on je sve ono što je
njezina podsvijest čitav život sanjala.
Ali u jednom nenadanom času svi su se njezini snovi rasplinuli
poput balona od sapunice. U trenu joj je pustio ruku, uputio jasan
pogled zbogom i okrenuo leđa.
Dok se polako odmicao od nje, Rebeka je u tihoj, mračnoj noći
jasno osjetila svoje slomljeno srce.

***

Dan je bio kišan, ali Rebeka nikada nije kiši pridavala preveliku
pozornost. Ona nije bila jedna od onih što gunđaju na kišu, što
gunđaju na vjetar, pa onda opet, ali samo u drugo doba godine, na
toplinu, na sunce, na sparinu. Mirno je u životu prihvaćala svaku
kap kiše i svaki osmijeh sunca i ne obazirući se pritom previše na
vrijeme i nedaće koje bi nju u nekom trenu snašle.
Ipak jednoga se kasnoga popodneva osjećala veoma
uznemirenom. Srce joj je treperilo, strah joj je prožimao čitavo
tijelo, udovi kao da su joj bili oslabjeli, noge kao da su je jedva
držale, a ruke bile potpuno nesposobne uloviti čak i običnu
olovku.
- To je od kiše. Mora da je zbog ovog groznog vremena -
uvjeravala se iako je u dubini duše osjećala kako nije i ne može biti
to.
Doduše, možda joj je tlak pao, učinilo joj se na tren sasvim
dobrom argumentacijom, ali veoma je skoro napustila i tu
pomisao. Pogledala se u ogledalo i iskreno si i jasno prizna kako

42
 Čitateljski raj

nju muče samo njezine misli i ono što je učinila, odnosno nije
učinila.
Odbila je sva Vinsentova nastojanja, pobjegla glavom bez
obzira, ali zatim je stala i jasno zažalila. Da je bila jedna od onih što
razumiju vlastite osjećaje, u trenu bi bila otišla do njega i pojasnila
mu koliko se samo prevarila, kako joj se sviđa, kako ga cijeni,
možda čak i voli. Ali nije bila jedna od onih što razumiju sebe, onih
koji su u doticaju s vlastitim osjećajima. Ona je sebe vidjela samo
kao znanstvenicu uspješne karijere i činilo joj se uvijek nekako
logičnim da svoje mjesto pokraj nje može zauzeti samo netko
sličan. Otkako je upoznala Vinsenta, sve kao da se veoma naglo
promijenilo u njezinom srcu, ali zato je tvrdoglavo i bezrazložno u
svojim mislima nastojala zadržati tu istu sliku.
Uostalom, Rebeki su u njegovoj nazočnosti koljena klecala,
srce udaralo i što je drugo mogla, do li pobjeći od tog osjećaja
glavom bez obzira, da se umiri, bar malo sredi svoje misli, razmisli
što učiniti i kako krenuti dalje.
Ali dok je u popodnevnim satima jedne neradne kišne subote
pogledavala kroz prozor onoga što je već neko vrijeme nazivala
svojim domom, shvatila je kako dalje ne postoji i kako je sam kriva
za to.
Nije mogla reći kako osjeća da ju je Vinsent prezreo, samo je
bila uvjerena kako on drži da joj se naprosto ne sviđa, kako misli
kako su sva njegova nastojanja ispod njezine razine.
Gotovo prešutno odlučila je ignorirati, zanemariti i pokopati
sve što je ikada osjetila ili pomislila da osjeća o Vinsentu Račiću.
Uostalom, bilo je to tako smiješno od nje, u samo jedno jedino
popodne ona je eto sebi umislila kako se zaljubila. To, naravno,
nije moguće uvjeravala se sada, ona je eto samo zaluđena tim
nogometašem, nešto poput čudnog efekta na njegovu slavu i
moć.
A, opet, svako malo vlastitom bi joj nepažnjom iskliznula neka
nedopuštena pomisao na njegov osmijeh, njegov lik, samouvjeren
pogled upućen njoj. Od onog je popodneva pokraj lokve u sjeni

43
 Čitateljski raj

stoljetnoga hrasta u svačijim plavim očima vidjela njegove, u

svačijem izrazu nježnosti njega.
Pitala se često koji to ona problem ima da bježi od ljubavi, da
osjeća takav strah i nelagodu. Da kojim slučajem razgovara s
nekim, zacijelo bi joj rekao kako je to zbog rastave roditelja, bolnih
uspomena na sestru, otuđenosti od oca, ali osobno nije smatrala
da je tako. Očigledno je popriličan snob, zaključila je, jer doktorica
Dunižarić, eto, smatrala je kako netko neakademski obrazovan
premda zgodan, pametan, solidno pristojan i ljubazan nije i ne
treba biti njezin par.
Stajala je sada pred prozorom i gledala kišu kad je odjednom
shvatila kako sada, nakon svih ovih godina zna što je to prava
ljubav.
Nije bila sigurna griješi li možda, ali iz dubine je duše osjećala
kako bi onu pravu ljubav mogla doživjeti s Vinsentom.
Naravno, nije to bila sposobna priznati, kako njemu, tako ni
sebi.

44
 Čitateljski raj

Veliko iznenađenje

Prošla je puna godina dana i ljeto se polako vraćalo u grad.

Rebeka je osjećala da na fakultetu može izgraditi zavidnu karijeru,
ali prvi put u životu čeznula je za nečim drugačijim. Čeznula je za
ljubavlju i iznad svega čudila se što se toliko promijenila u tako
kratko vrijeme.
Vinsent Kačić joj nije u potpunosti izašao iz misli i s velikom bi
pažnjom pročitala i poslušala svaku novu informaciju koja bi
slučajno došla do nje. Nije si svjesno moglo objasniti zašto to čini,
zašto joj se toliko često pomisao na njega mota po glavi, ali veoma
se pribojavala nekog njihovog budućeg susreta. Onoliko koliko se
pribojavala toga da će ga samo još jednom odbiti, toliko, a možda i
više, pribojavala se pomisli da on ni na koji način neće iskazati svoj
interes za nju. To bi kako njezin ponos, tako i njezino srce uistinu
teško podnijeli.
- Rebeka, gdje ste kupili tu lijepu slikovnicu? - prekinula ju je
jednoga dana kolegica. - Željela bih je kupiti unuci. Valjda moji neće
pomisliti da je već u tim godinama silim na izbor karijere. Ali sli-
kovnica je doista predivna, baš simpatična i poučna. U potpunosti
naš stil!
Rebeka je u prvi mah u čudu pogledala svoju kolegicu. Nije
razumjela što joj ova govori. Prateći geste njezinoga lica pogled joj
je pao nasred vlastitoga stola na kojem je stajala šarena slikovnica.
- Nadam se da mi ne zamjerate što sam je pročitala - pravdala
se kolegica pogrešno protumačivši iznenađenost na njezinom licu.
Umjesto da kaže kako slikovnica nije njezina i kako je nikada u
životu nije vidjela, samo je odmahnula glavom i mirno je uzela u
ruke.

45
 Čitateljski raj

- Pustolovine Hyle X. - pročitala je mirno. - Ne znam tko mi je

tu slikovnicu stavio na stol. Nikada je prije nisam vidjela.
Profesorica Franka prepričavala joj je radnju, ali Rebeki su sve
njezine riječi postale daleke i nerazumljive, kao nošene jekom.
Pogledavala je naslovnu stranicu i čudila se liku djevojčice
svijetlosmeđe duge kose s nekoliko nijansi plavoga, lica blijedog
poput snijega i oči boje vedroga neba koja je u ruci držala stvora
sličnom pjegavom daždevnjaku, ali malenih crvenih ušiju i repa iste
boje.
Nesvjesno je pogledala svoju omiljenu kemijsku koja je stajala
na stolu i uzela je u ruke. Usporedila ju je s crtežom na naslovnici i
gotovo prestala disati.
Kolegicu nije više ni čula, u tim je trenutcima čula samo
lupanje svoga srca.
Bolje je promotrila lik djevojčice i otkrila poznati prizor lokve,
žaba i vretenaca u njezinoj pozadini. Pomislila je kako zacijelo
griješi, kako se možda njezine želje igraju s njom i zavaravaju je.
Ipak, kad joj se kolegica približila, brzim je potezom ruke prekrila
svoju kemijsku. Imala je neki neobičan osjećaj u tijelu, neku mješa-
vinu straha i ushićenja koji su je i više no jasno upozoravali kako joj
slijedi prava mala oluja, i kako u svakom slučaju ne bi bilo mudro
da bilo tko usporedi njezinu kemijsku olovku s naslovnom
stranicom neobične slikovnice.
Nakon što se kasnije toga dana našla u miru svoga doma,
stala je pozornije proučavati slikovnicu. Jedva da je i disala dok ju
je pregledavala.
Kao ime autora bilo je navedeno samo Profesor Salamandra,
ali Rebeki to ime nije dokazivalo ništa. Ruke su joj bile ledene i
gotovo da se tresla dok je pogledavala ime izdavača. Shvativši
kako je knjiga domaća, kako je riječ o originalnom hrvatskom
izdanju, srce joj je stalo kucati na isti način kao što joj je kucalo u
svakoj prigodi u kojoj bi joj lik Vinsenta Kačića bio pred očima.
U dahu je pročitala slikovnicu i ostala zapanjena. Skromnost
na stranu i njezinu maštu na stranu, ali Rebeka je odjednom

46
 Čitateljski raj

osjetila kako je glavni lik slikovnice nitko drugi do li ona sama.

Neobične fizičke reakcije u potpunosti su tada preuzele njezino
tijelo, nije bila sigurna je li joj hladno ili toplo, je li sretna ili ljuta,
treba li biti uvrijeđena ili oduševljena. Znala je samo da ne može
disati, da joj srce treperi i da više od bilo čega na ovome svijetu želi
da je taj njezin čudan osjećaj istinit.
Djevojčica u slikovnici zvala se Hyla i otkrila je potpuno novog
i svijetu još nepoznatog daždevnjaka. Hyla je imala posebne moći.
Noću se mogla pretvoriti u žabu gatalinku, ne dužu od tri
centimetara, a tu je svoju moć otkrila kad se jednom prilikom
nagnula nad lokvu da provjeri je li lijepa i kad je u čudu vidjela kako
odraz u lokvi nije njezin, već onaj žabe gatalinke.
Rebeka je jedva dolazila do daha. Srce joj je snažno treperilo,
ali jasno je mogla pročitati kako nije riječ o ljutnji ili bijesu, sasvim
suprotno, njezino je srce bilo nadasve uzbuđeno novom
spoznajom. Nitko na ovom svijetu ne bi joj dao za pravo i potvrdio
njezine slutnje, ali unatoč tome, ona je pouzdano znala da je tako.
Kratka pomisao da joj se vjerojatni autor priče samo želio
osvetiti što je bila tako bezobrazna prema njemu i što je s jasnim
prijezirom, možda i omalovažavanjem odbila sva njegova
nastojanja, tek joj je na trenutak prošla mislima, ali nije istinski
povjerovala u nju. Nije to mogla, nije to ni željela.
Pročitala je sve na što je naišla o knjizi i u povelikom
iznenađenju otkrila kako ima nekoliko pohvala na roditeljskim
forumima, nešto dobrih stručnih recenzija te jedan članak koji se
ticao činjenice da nitko ne zna tko je autor i tko se to zapravo krije
iza pseudonima Profesor Salamandra.
Pročitala je i anonimni intervju s autorom koji se nalazio na
web stranici izdavača u kojem je autor kratko govorio o svojoj priči
priznavši pritom kako se pri odabiru pseudonima inspirirao
pseudonimom Doktor Seuss po kojem je američki dječji književnik
Theodor Seuss Geisel bio poznat diljem svijeta. O tome što ga je
točno inspiriralo da napiše priču o čudnovatoj djevojčici
znanstvenici, nije bilo ni riječi.

47
 Čitateljski raj

I bolje, pomislila je.

Mirno je tada otišla do svoje torbice i izvadila kemijsku na
Salamandru X. S jasnim osmijehom na licu spremila je u ladicu
osjećajući da bi bolje bilo ne pisati njome neko vrijeme.

48
 Čitateljski raj

Ponovni susret

Jednoga je ljetnog popodneva bez previše razmišljanja uzela

slikovnicu u ruke i krenula u šetnju. Nije trebalo dugo i došla je do
prve lokve koju je u životu vidjela. Nije vidjela ni jednu gatalinku,
no unatoč tome znala je kako se skrivaju u blizini. Pogled je zatim
bacila na kuću nekih tridesetak metara lijevo od lokve i kad je
vidjela otvoren prozor i zavjese što lelujaju na vjetru, znala je kojim
putem treba krenuti.
Došavši do metalnih vrata dvorišta pogledala je zvonce i
odlučila kako ona neće pozvoniti. Prije godinu dana nije mogla ni
zamisliti tek tako remetiti mir Vinsentu Kačiću, ali otkrivši kako je
on i više no remetio njezin mir u posljednjih godinu dana, samo je
odlučila krenuti naprijed.
U trenu se našla u stražnjem dvorištu i zamijetila kako u
povelikom bazenu žustro pliva poznati joj lik. Nije željela nasilno
prekinuti njegov ritam i objaviti mu svoju nazočnost. Samo je u
miru stajala pokraj njegovog bazena i promatrala kretnje nje-
govoga gotovo potpuno golog tijela.
U jednom se trenu približio rubu bazena, jasno davši Rebeki
do znanja kako planira izići. Ona je tada došla do ruba i stala točno
na mjesto gdje je ležao njegov ručnik prema kojem je posegnuo.
Prišla mu je tiho, gotovo nečujno.
Nije je zamijetio sve dok nije ugledao žensku ruku u svom
vidokrugu što pokraj njegovog ručnika stavlja poznatu mu sli-
kovnicu.
U čudu ju je pogledao.
- Profesore Salamandra, čast mi je upoznati vas. Ja sam Hyla
X.

49
 Čitateljski raj

Vinsent je zbunjeno pogledao došljakinju. U prvi mah nije

prepoznao Rebeku jer joj je frizura bila nešto drugačija, kosa duža,
a imala je i crne sunčane naočale na očima. Odjevena u bijelu
haljinu s crvenim cvjetićima i s velikim šeširom, pomislio je na tren
kako se njegova mašta poigrala s njime i kako lik žene pred njim ne
može biti stvaran.
- Pišete li, možda, o nekim mojim novim pustolovinama? Ili ste
ostali bez inspiracije jer se već podosta dugo nismo sreli? - Upitala
je, a zatim demonstrativno i nadasve samouvjereno sjela na
prazan drveni stolac nasuprot njemu.
Vinsent je tek tada shvatio kako se njegova mašta ne igra s
njime, kako nije dobio sunčanicu od plivanja u bazenu pod ne
odveć bujnom bademovom krošnjom.
Izašao je tada, omotao se ručnikom spreman da se suoči s
Rebekom.
Ali nije znao što joj reći.
Ona je samo mirno sjedila i promatrala ga, bar je pretpostavio
da ga promatra jer s obzirom na njezine crne sunčane naočale, nije
to mogao i pouzdano znati. Činilo mu se da s obzirom na njezino
držanje, očekuje ispriku.
- Kad si došla? - Bilo je prvo što ju je upitao.
- Jučer - mirno je odgovorila.
Na trenutak se okrenuo od nje ne bi navukao majicu i hlače na
sebe što je veoma spretno uskoro i učinio.
- Ljutiš li se?
Rebeka je pomalo uživala u njegovoj nelagodi i jasnom
meškoljenju.
- Trebam li se ljutiti?
Očekivala je kako će Vinsent i nadalje glumiti nekog
neodoljivog i neosvojivog sebe, ali umjesto toga kao da je odustao
od svake pomisli na glumu i ponašao se iskreno, najiskrenije što je
mogao. To ju je veoma zateklo, učinilo joj se da bi ovaj njihov
neobičan odnos u trenu mogao završiti u raljama prijateljstva, a

50
 Čitateljski raj

teško da je Vinsentu Kačiću željela biti prijateljica. Samo

prijateljica.
- Ne znam - slegao je ramenima. - Vjerojatno bi trebala,
Rebeka...
Rebeka se nije mogla načuditi Vinsentovom tonu. Njihov
odnos odjednom je prestao biti odnos prepun napetosti.
- Šteta - jasno zavodnički je izrekla. - Gotovo da sam se nadala
kako me želiš kazniti što sam bila tako opaka prema tebi pa si me
eto pretvorio u maleni, bezopasan lik iz dječje priče.
Podigao je svoj pogled davši joj jasno do znanja kako razumije
što čini. Unatoč tome, nije nastavljao njezinu igricu.
- Kako si zapravo shvatila?
Gotovo uvrijeđena njegovim jasnim odbijanjem pružene mu
prilike, Rebeka nije imala drugog izlaza do li promijeniti ton glasa i
pokopati svoja očigledna nastojanja.
- Po crtežu Salamandre X u djevojčičinoj ruci - uzdahnula je
iskreno. - U prvi sam mah, doduše, pomislila kako je francuski
profesor u međuvremenu izdao i knjigu za djecu, ali onda sam je
pročitala. Nakon toga ni na trenutak više nisam sporila kako sam ja
poslužila kao inspiracija za dotičnu djevojčicu. Činjenica da si
iskazao neki afinitet u kontekstu stvaralaštva za djecu, svakako mi
je olakšala spoznaju.
Blago joj se nasmiješio i konačno joj uputio pogled koji je
čitavo vrijeme željela uloviti. Vinsent ju je pogledao jasno joj dajući
do znanja kako mu se sviđa ono što vidi... i više no sviđa, ali i kako
je dovoljno samouvjeren da misli kako je potrebno samo malo
truda s njegove strane da je i osvoji.
U trenu je Rebeka osjetila jasnu strast i još jednom pomislila
kako se dotični u prvom redu zavarava i kako teško da je tek tako
može osvojiti. Ipak, svidjela joj se njegova sigurnost i jasne
naznake kako ipak nije odustao od svega.
Kimnula je glavom i zatim maknula crne naočale s lica te je
Vinsent ugledao njezine plave oči boje neba.

51
 Čitateljski raj

- S obzirom na činjenicu da baš nitko osim pretpostavljam

tvog izdavača ne zna o kojem je autoru riječ, mislim da se ni ja ne
bih trebala uzrujavati da će netko doznati o kojem je liku iz
stvarnosti uistinu riječ - konstatirala je.
On nije govorio ništa, samo ju je pogledavao ni na trenutak ne
maknuvši pogled s njezinih očiju. Rebeku to nije plašilo, pa nije ni u
jednom trenu spustila svoj pogled.
- Čega se bojiš, Vinsente?
On pitanje nije shvatio. Iznenadio mu se, malčice, otvorio usta
i uputio pogled pun nerazumijevanja.
- Zašto ne pišeš pod svojim imenom?
- Ah, to... Ne znam - rekao je znatno tiše no inače i time jasno
razotkrio svoju nesigurnost.
Rebeka se tome iznenadila. Više nije bila sigurna zašto je
Vinsent Kačić uopće napisao i objavio slikovnicu - zato što voli
pisati ili zato što želi nju impresionirati. Iako je do ovog trenutka
njihovog susreta bila uvjerena kako je riječ o potonjem, više i nije
bila toliko sigurna u to.
Ako je uistinu volio pisati, možda mu je trebala pružiti utjehu,
reći mu kako zapravo razumije, kako shvaća da ne želi da javnost
sudi o njemu i njegovoj knjizi i tako mu uništava mir. Ipak, nije
rekla ni riječi jer činilo joj se da bi svaka njezina topla riječ, otkrila
ono što uistinu osjeća od samo jednog pogleda na privlačnog joj
muškarca koji je upravo sjedio nasuprot njoj.
Ali Vinsent danas uistinu nije bio raspoložen za bilo kakve
igrice te joj se iskreno povjerio. Njegov glas nije bio glas uvrijeđene
ili povrijeđene ličnosti, bio je to sasvim logičan glas razuma koji je
u trenu mogao spoznati širu sliku i šire okolnosti svega što bi ga
moglo zadesiti odluči li se otisnuti na pustolovinu.
- Bojim se, valjda. Doduše, ne bi mene pogodila kritika. Bar ne
previše - odlučio joj se opravdati, ali ona je bez ustezanja zaključila:
- Teško mi je u to povjerovati. Svakog stvaraoca kritika
duboko povrijedi.

52
 Čitateljski raj

Pogledao ju je u oči, zatim duboko udahnuo kao da razmišlja

kako o izrečenim, tako i o budućim riječima, a zatim nastavio:
- U redu. Kritika nije ono što bi me povrijedilo najviše. Osjećao
bih se kao da zadirem u posao o kojem ne znam i ne mogu ništa
znati, u posao o kojem znam da je stanje veoma loše i da mi moja
nazočnost samo razbjesnila druge. Uostalom... ja sam platio da mi
se slikovnica objavi. Nije da ju je netko smatrao odličnom i samo
čekao da je objavi.
- Ako ti išta znači, ja je smatram odličnom - mirno je i iskreno
rekla.
U Vinsentovim je očima vidjela nelagodu i zahvalnost zbog tih
riječi.
Rebeka je na to samo kimnula glavom. Još je jednom
spoznala kako u gospodinu Kačiću postoji čitav svijet vrijedan
istraživanja i dok je u miru sjedila u njegovom stražnjem dvorištu,
činilo joj se kako ne postoji ništa na ovom svijetu što bi voljela više
no istražiti svaki djelić njega.
- Kako velika nesigurnost od inače tako samouvjerenog
čovjeka - izrekla je u trenu i ne razmišljajući što čini i zašto zapravo
misli da bi ga baš sada trebala provocirati.
Shvatila je kako glavom bez obzira zapravo bježi od svojih
osjećaja, ali znala je i kako je to u potpunosti uzaludno. Otpor više
nije imao nikakvog smisla.
Vinsentov pogled na njezine posljednje riječi odao je ljutnju.
Bio je mračan i prepun bijesa te se Rebeka u trenu povukla.
- Šalu na stranu... i moje osjećaje na stranu, ali trebao bi se
zapravo veoma ponositi ovim svojim djelom. Koliko sam shvatila,
postigao je solidan uspjeh.
Kako Vinsent i dalje nije ništa govorio, Rebeka je držala
mudrijim nastaviti s razgovorom i na taj ga način pokušati
odobrovoljiti.
- Jednu stvar ne razumijem... Podigao je glavu jasno
pokazujući da ga veoma zanima što je to što ne razumije.

53
 Čitateljski raj

- Kada si mi prije godinu dana pričao da pišeš dječji detektivski

roman, je li to bila šala ili istina?
Nasmijao se.
- Što misliš?
Pa donedavno sam bila uvjerena da je šala, da me možda želiš
impresionirati. Sada više baš i nisam toliko sigurna.
- Polušala valjda - mirno je rekao ne odgovorivši joj zapravo na
njezinu nedoumicu.
- Hoćeš li se ikada razotkriti javnosti kao autor priče o Hyli X?
- Nikada!
I dalje je buljio u nju i sada kao da je on odlučio voditi igru:
- A čega se ti bojiš, Rebeka?
Podigla je pogled jasno odavši kako sada ona ne razumije isto
upućeno joj pitanje.
- Teško da si nadasve indiferentna prema činjenici da bi
javnost mogla doznati kako sam ja autor dogodovština Hyle X i
kako se lik temelji na stvarnoj osobi. Zamisli samo, svojedobno si
pobjegla glavom bez obzira od mogućnosti da nam zajednička
slika završi u novinama, a sada, razotkrije li se sve, svi bi se stali
pitati...
U Rebekinu se pogledu u prvi tren vidjela jasna ljutnja, ali na
Vinsentovo iznenađenje ona kao da je veoma brzo prošla i time
gotovo jasno iskazala kako je takvo što ne plaši previše.
- Nisam u strahu zbog toga, niti mislim da bi se to moglo
negativno odraziti na moju karijeru. Ja sam zvijezda u svom
društvu, među svojim kolegama. Svagdje gdje se pojavim, zapravo
privlačim pažnju. To je poprilično očigledno. Nije li? Sama činjenica
da je jedan književnik bio inspiriran mojim likom i djelom, neće
nikoga iznenaditi. Dapače, uzmemo li u obzir da je dotični
najpoznatiji po svojem loptačkom umijeću, mislim da samo isti
može očekivati sažaljenje javnosti što se zagledao u nekog izvan
svoje lige.

54
 Čitateljski raj

Vinsent je malko raširio oči u znaku čuđenja. Bio je iznenađen

tolikoj Rebekinoj otvorenosti.
Ipak, Rebeka se veoma brzo povukla i pojasnila:
- To je ono u što ću ja uvjeriti javnost, padne li ti samo na
trenutak na pamet da mene prokažeš kao glavni lik i inspiraciju za
tvoje djelo. Razumiješ?
Vinsent se na to nasmijao. Razumio je prijetnju i više no jasno.
- Ne živim u tom svijetu, ali veoma jasno vidim da do istine
nikome nije stalo. Mogla bih proći s tom pričom, uopće ne sporim
u to i ti to znaš.
- Znači, umišljaš si da si nekakva Beatrice ili Laura?
Podignula je pogled iznenađena što su mu dotične poznate.
- Završio sam dva razreda gimnazije prije no što sam u
potpunosti odustao od škole - mirno joj je rekao.
Činjenica kako nije imao čak ni završenu srednju školu, nije joj
najbolje sjela, ali odlučila ju je zanemariti i praviti se kako joj je to
nevažno.
- Gospodine Kačiću, pa zar vi sebe uspoređujete s Danteom i
Petrarkom?
Na to se samo nasmijao i odustao od svega.
Rebeka nije više bila sigurna s kojom je namjerom došla
Vinsentu, da mu zamjeri što je to učinio, da se možda izdere na
njega i traži zadovoljštinu, da mu se iskaže dostupnom za spoj koji
mu je nesvjesno obećala objavi li svoju knjigu, ali svakako je znala
da ju je ovaj razgovor učinio značajno bližom Vinsentu Kačiću.
- Hoćeš li ubrzo izdati novi nastavak? Upitala je veoma nježno i
sama se iznenadivši tonu svoga glasa jer učinio joj se primjerenijim
kakvoj malenoj uplašenoj djevojčici no ženi od preko trideset.
U njegovom je pogledu jasno vidjela kako on ne misli više
pisati, ali unatoč tome rekao joj je:
- Možda ako provedem još koje popodne sa svojom muzom...
Rebeku je veoma iznenadilo što ju je otvoreno nazvao tim
imenom. Srce joj je stalo ubrzanije kucati, a dah je napuštati. Tek je

55
 Čitateljski raj

tada shvatila kako je konačno, nakon godine dana, čula riječi koje
je željela čuti i kako su one zapravo razlog bujici osjećaja koja ju je
naglo okupirala.
Rebeki uopće nije bilo stalo misli li on pisati, jedino što je čula,
bilo je kako želi provesti još vremena s njom.
Pouzdano je sada znala kako više od bilo čega drugoga želi
ponovno ga sresti, možda još jednom doživjeti ono blistavo
nedjeljno popodne od prije više od godine dana, popodne koje joj
se iz nekog razloga urezalo u pamćenje.
Ponovno ga je pogledavala. U njegovom osmijehu, u svakoj
crti njegovoga lica prepoznavala je nešto što želi, te nije mogla, a
ne odoljeti mu, nije mogla odbiti ponudu za ponovnim druženjem.
Ne opet.
- Trenutačno radim najednom projektu istraživanja vrijednosti
i značenja lokvi kroz istraživanje faune odonata... iliti vretenaca to
jest vilin konjica.
- Ok... I što mi možeš reći o vretencima? - Upitao ju je nakon
nekoliko trenutaka nećkanja.
Rebeka je u trenu pojasnila iako je osjećala kako ga tema u
biti ni najmanje ne zanima:
- Pa i sam znaš da su lijepih boja, ali neka te ne zavaraju, oni su
pravi i veoma uspješni grabežljivci i zapravo siju strah na svom
području. Svi ih se dugi kukci boje. Veliki car ili Anax imperator
može narasti i do osam i pol centimetara. Na zemlji su već
stotinama milijuna godina, stariji su čak i od dinosaura.
- Anax imperator - samo je ponovio ime. - To svakako mora
biti neki važan lik, već vidim. Pomalo opasan i mističan, ali veoma
moćan... - izrekao je kao u nekoj šali, a zatim značajnije ozbiljno
upitao:
- To ponovno provodiš sa studentima, u sklopu fakulteta?
Bilo joj je i više no jasno kako Vinsent sada samo nastoji
održati njihov razgovor živim. Nije on više imao namjera pisati, niti
mu je Rebeka bila potrebna kao muza.

56
 Čitateljski raj

- Ne. Angažirana me jedna županijska organizacija. Zapravo

moram napisati elaborat o toj temi. Klasika, malo o vretencima
općenito, o postojećem stanju i važnosti njihove zaštite, zatim o
rezultatima istraživanja, moram, naravno, dati i procjenu i razloge
ugroženosti svojti i staništa, kao i prijedlog zaštitnih mjera i
aktivnosti. I to je uglavnom to.
- Ali ići ćeš i na teren?
- Naravno. Nekako moram prikupiti informacije - rekla je, a
zatim naprosto ne mogavši odoljeti, nastavila:
- Materijale ću prikupljati entomološkim lovnim mrežama i
mrežama stragalicama polukružnog oblika. Korist ću dalekozor da
ih bolje vidim, naravno i fotografirat ću ih. Prilikom statističke
obrade podataka koristit ću MDS metodu tj. izradu Cluster analize
računanjem Bray-Curtisovog indeksa. Grafički prikaz će se, pak,
obraditi metodom najmanjih kvadrata pomoću Mathematica
programa. Prikupljene materijale ću preparirati i determinirati
pomoću binokularne lupe pod različitim povećanjima, prema
važećoj literaturi i ključevima.
Sada se Vinsent nasmijao. Bilo mu je jasno kako Rebeka
savršeno dobro zna kako jedva da je shvatio nekoliko riječi iz
njezinog prethodnog izlaganja.
- Znači, uz ostalo, gledat ćeš ih dalekozorom i fotografirati -
zaključio je.
- Uz ostalo, da.
- Možda bih ti u tome mogao pomoći. Bacila je pogled na
njega ne mogavši suspregnuti jasan osmijeh potpune sreće.
- Pa, zapravo, sutra planiram malo otići do onog močvarnog
područja pokraj Luga da vidim što se tamo događa. Ako imaš
vremena i želje, možeš sa mnom.
- Drage volje.
Nasmijala se. Bilo joj je drago što je prihvatio njezin prijedlog.
Ali Rebeka nije bila jedna od onih koje znaju čitati ljude bez
prevelikih poteškoća. Sasvim suprotno. Njoj su ljudi i njihovi
osjećaji počesto bili prava pravcata enigma.

57
 Čitateljski raj

Željela se uvjeriti kako se i ona u posljednju godinu dana krila

u njegovom srcu kao što se i on krio u njezinom, ali unatoč priči
koju je inspirirala, nije se umjela uvjeriti u to. Ona se njemu
svidjela, tek tako i na prvu, i zacijelo mu pruža određeni užitak
osvajati je, ta za ni jednu drugu nije morao napisati književno
djelo, bila je uvjerena u to, ali unatoč tome, nije joj se činilo da
Vinsent i osjeća nešto snažno prema njoj kao što se često njoj
samoj činilo da ona osjeća prema njemu.
- Jedno ne uspijevam shvatiti koliko se god trudila...
Podigao je svoj pogled u trenutku ne shvaćajući što mu želi
reći.
- Kako si mi dostavio slikovnicu? Samo se našla na mom
stolu...
Nasmijao se na to.
- Tajna... - prvo je rekao, a zatim ipak odlučio priznati joj:
- Jedan moj prijatelj ima susjeda koji studira na tvom
fakultetu.
- A tako - nasmijala se.
- Ne brini se. Taj dečko ne zna o čemu je riječ. Samo ti je
trebao dati slikovnicu.
Kimnula je glavom.
- Hoćeš li mi napisati posvetu na slikovnicu?
Iznenadio se molbi.
- Nikada još nisam napisao niti jednu posvetu.
- Onda lijepo napiši datum i označi je kao prvu posvetu u
životu. Možda mi u budućnosti to bude nešto vrijedilo.
Nasmijao se. Stao je pogledavati oko stola kad je shvatio da
nema kemijsku olovku. Rebeka je na to u trenu posegnula u svoju
torbu i pružila mu olovku s poznatim likom.
- Salamandra X. - samo je rekao i stao zapisivati u Rebekinu
slikovnicu.
Kada je završio, prvo joj je pružio slikovnicu, a zatim i
kemijsku.

58
 Čitateljski raj

Rebeka je slikovnicu otvorila i pogledala što piše.

Uz datum i napomenu posveta broj jedan stajalo je:

„Rebeki,
mojoj dragoj muzi, čije me oduševljenje lokvama i odrazima u
njima, vretencima, daždevnjacima i gatalinkama inspiriralo na ovu
priču. Hvala ti.
Tvoj

Vinsent Kačić alias

Profesor Salamandra.“

Podigla je svoj pogled i nasmijala mu se. Bilo je i više no

očigledno kako joj se posveta sviđa.

59
 Čitateljski raj

Bajka i stvarnost

Sljedeće jutro Rebeka nije bila nešto posebno uzbuđena zbog

činjenice da će čitav dan provesti s Vinsentom. Pomisao na njega
ispunjavala ju je mirom i sigurnošću pa iako bi joj tu i tamo srce
zatreperilo dok je spremala potrebne si stvari u naprtnjaču, nije se
zavaravala i bila uvjerena kako će joj ovaj dan biti jedan od
pamtljivijih u životu.
Nakon što ga je pokupila automobilom pred njegovom
kućom, uslijedilo je dvadesetak minuta vožnje do cilja.
- Oduvijek si volio pisati ili je to neka ljubav koja se kasnije
razvila? - Upitala ga je iznenada kao da se nadovezuje na neke
svoje misli, a ne na bilo kakav njihov razgovor.
Vinsent ju je pogledao u čudu. Rebeka mu je postavila sasvim
obično pitanje bez trunke skrivenih namjera i prepucavanja, te u
prvi mah nije znao kako se postaviti, ali u konačnici joj je ipak
odgovorio:
- Definitivno kasnije. Kad sam išao u školu, bez problema sam
rješavao sve svoje obveze, čak i one povezane sa sastavcima i
lektirom, ali nikada mi ni na kraj pameti nije palo da
samoinicijativno štogod napišem. Nisam bio tip koji sjedio u kući.
Ja sam u dvorištu, na ulici ili igralištu uvijek natjerivao loptu, to je
bila moja strast. Puno kasnije, kad sam se sa svega sedamnaest
preselio u Veliku Britaniju, postao sam osamljen i odjednom su mi
knjige postale odlično društvo. Mislim da sam dobro desetljeće
svaki, ali baš svaki dan čitao, a onda mi je iz nekog sasvim
nepoznatog razloga došlo da bih možda mogao nešto i napisati. I
mene je zapravo to zateklo...

60
 Čitateljski raj

Zatim je stao, kao da nije siguran treba li nastaviti, ali nakon

što je pogledao lijepu Rebeku koja je vozila automobil, odlučio je
priznati joj:
- Mislim da osjećam kako je moje djetinjstvo veoma grubo
prekinuto. Već s četrnaest se nekako počelo slutiti da meni
naguravanje lopte ide sasvim solidno, a sa šesnaest sam već
pokupio sve svoje kovčege i sam samcat živio u Zagrebu. Mislim
da to nikome nije lako, a nekome u to vrijeme pomalo
introvertiranom poput mene, bilo je još i teže. Puno se očekivalo
od mene, a ja sam bio osoba koje je itekako bilo spremna na red,
žrtvovanje i sve što je uz to išlo. Dječji roman koji sam ti
spominjao... on ipak postoji, ali neću ga nikada objaviti. Baš
nikada! Glavni se lik zove Andronik. Andronik je na neki način
dječak koji sam ja trebao i želio postati, ali nisam jer sam, eto,
imao druge obveze,
Rebeka je uputila nježan pogled Vinsentu, ali on u isto vrijeme
kao da je namjerno izbjegavao njezin. Znala je kako je prvi put od
njihovih nekoliko neobičnih susreta, uistinu nešto i doznala o
Vinsentu, ono nešto važno, duboko i skriveno većini i shvaćala je
zašto je sada ne želi niti može pogledati u oči.
Vinsentove riječi iskreno su je dirnule i shvatila je kako je imala
potpuno pravo kad je još davno gotovo nesvjesno zaključila kako
on nije kao i svi drugi, kako u njemu postoji čitav jedan svijet i više
no vrijedan upoznavanja.
- Ali sigurno ne žališ. Postigao si mnogo u životu.
- Jesam, naravno. I bilo je odlično dok sam još bio nov u tome.
Ne bih nizašto to mijenjao. Ali u jednom trenu kad sam dosta dugo
bio ozlijeđen, našao sam se u potpunoj praznini. Tada sam se
počeo pitati što bi bilo sa mnom da kojim slučajem nisam postao
nogometaš. Koju bih školu, koji fakultet završio, koje bih hobije
imao, kojim bi smjerom općenito moj život išao? Nažalost, nisam
mogao naći odgovor. Moj uobičajen život kao da je prestao sa
šesnaest, a u to vrijeme uopće nisam znao što želim od života.

61
 Čitateljski raj

Više od petnaest godina kasnije ja kao da sam se ponovno

vratio točno na tu točku i nisam znao kako naprijed. Nisam znao
imam li ja uopće koju dragu strast osim nogometa. Znao sam
oduvijek da ne želim biti trener. Znao sam da ne želim biti ni.
nekakav poduzetnik, građevinar ili što već ne. Jednostavno nije to
za mene.
- Pa si počeo pisati.
- Valjda... - rekao je, a zatim je nakon nekog vremena potpuno
drugačijim i nesigurni) im tonom glasa upitao:
- A ti? Pretpostavljam da si ti već s pet godina znala što ćeš biti
u životu?
- Moglo bi se i tako reći, da. Mama je to voljela pa je valjda i
nesvjesno to prenijela na mene. Mislim da nikada nisam ni
pomislila bilo što drugo studirati osim biologije. Doduše, uvijek
sam mislila da ću ostati ovdje i biti učiteljica. I mene samu je
iznenadilo kad sam shvatila da mi to ide i da bi bolje bilo ostati na
PMF-u. Prije nisam bila ambiciozna, ali odlaskom na studij sve se
promijenilo, baš sam se u potpunosti posvetila učenju i
istraživanju. To me bezgranično ispunjavalo. I još me ispunjava. Ta
me spoznaja o meni zapravo poprilično iznenadila. U svakom
slučaju, mislim da nisam u djetinjstvu očekivala da ću toliki dio
svog vremena provoditi na terenu, mislila sam da ću biti u učionici,
ali ovo mi se zapravo mnogo više sviđa.
Kratko je tada bacila pogled na svoga suputnika. On je to
primijetio i u nekakvoj nelagodi, učinilo joj se, odmakao svoj
pogled s njezinoga. Razumjela je to, i sama je zapravo to
doživljavala - uglavnom je osjećala kako je jedino što ona želi
pogledavati ga, a opet kad bi im se u tom jednom trenu pogledi
suočili, osjećala je takvu toplinu i nelagodu oko srca da je željela
pobjeći glavom bez obzira.
- Vjerujem. Djeluje kao uistinu zanimljiv posao - rekao je, a
zatim se nasmijao. - Nakon što sam tebe upoznao, kreirao sam lik
Hyle. Gotovo da bi se moglo pomisliti kako se još tražim, ali ne
uspijevam se naći pa svačije zanimanje i svačije zanimacije

62
 Čitateljski raj

odlučujem prisvojiti. Kao da postajem uvjeren da sam možda to ja

trebao biti u životu, ali svjestan sam da imam već koju godinu i da
za mene nema novog početka.
- Pa tvoje želje počinju živjeti u tvojim knjigama. To mi zapravo
ima smisla.
Rebeka se više nije usuđivala pogledati Vinsenta jer činilo joj
se sada da bi njezin pogled otkrio previše. Otkrio bi što je upravo
spoznala - kako se pokraj nje nalazi uistinu iznimna osoba, ali iznad
svega bojala se da bi otkrio pregolemu želju za njim koja ju je
trenutačno svladala. Činjenica da će i ovaj dan proći, da se možda
već sutra više neće sresti, da se možda neće sretati i sljedeću
godinu dana, stezala je njezino srce i učinila da ostane bez daha.
Jedino što je sada željela, bilo je produžiti ove trenutke i učiniti ih
vječnošću.
Iako je znala kako ne posjeduje klasičnu patničku i umjetničku
dušu, u trenu je shvatila Vinsentove muke. Ona u životu nije
doživjela ništa slično njemu, nikada nije bila otrgnuta iz jednog
okoliša i gotovo nasilno ubačena u drugi. Nikada nije doživjela bilo
koju veću traumu, osim možda činjenice da ju je otac napustio, ali
u to je vrijeme bila toliko malena da se i nije sjećala života s njim.
- Ja ne znam kako je to kad se od tebe baš toliko očekuje i kad
se odjednom nađeš u nekom stranom svijetu daleko od doma, a
tako si mlad. Odlazak na fakultet ne bih mogla s time usporediti
jer je podosta cura i dečki iz moje generacije studiralo u Zagrebu
pa i nisam previše osjetila taj prijelaz - izrekla je što je mirnije
mogla premda joj se učinilo kako joj i glas poput tijela, jasno
treperi.
- Čovjek se na sve navikne zapravo. Ali u početku su mi
roditelji, pa čak i Albert, veoma nedostajali. Oni nisu bili jedni od
onih što su voljeli putovati i što bi u tren oka mogli doći do
Zagreba. Uostalom, u to vrijeme nisu ni imali automobil. A i kad bi
kojim slučajem došli, vidio sam silnu izgubljenost, nelagodu i strah
koju je grad poput Zagreba u njima stvarao. Oni su bili i još su
jednostavni ljudi. Svi drugi očevi su svoje sinove usmjeravali i
govorili im da čine to i to, ali moji mene nikada. Sve sam odluke u

63
 Čitateljski raj

životu donio sam, bile one prave ili krive, samo ja sam bio zaslužan
za njih - zaključio je, a zatim dodao:
- Ponekad je to malo previše ako ti je šesnaest ili osamnaest,
ali ipak...
Rebeka je u tom trenu samo kimnula glavom želeći mu dati
do znanja kako ga razumije i iskreno suosjeća s njim, kada ju je on
po njezinom sudu krajnje iznenađujuće upitao:
- Jesi li bliska s ocem?
Pitanje mu nije zamjerila koliko bi ga zacijelo zamjerila bilo
kome drugome. Nikom nije pričala o toj svojoj boli, ali sada kad je
dobila priliku dati mu djelić sebe, odlučila je kako je vrijeme da se i
ona njemu povjeri:
- Nažalost nisam. Ne zamjeram mu ništa, ali prava je istina da
prema njemu i ne osjećam ništa. On je otišao u Njemačku kad sam
ja bila jako mala i ne sjećam se vremena u kojem je živio s nama.
On je za mene uglavnom bio netko tko je za rođendan i blagdane
slao darove i to je sve. Nismo u lošim odnosim. Nikada se nismo
čak ni posvađali. Mislim da baš ta činjenica govori kdliko smo
daleki.
Nakon što je to izrekla, osjetila je neobičnu hladnoću u svojim
riječima te nije mogla, a ne objasniti mu i drugu stranu priče.
- Znam da me on voli. Dok smo živjeli zajedno, o njemu
pamtim samo jednu jedinu stvar, tako malu i tako beznačajnu, a
opet meni tako veliku. Sjedila sam u kolicima i u jednom trenu pao
mi je medvjedić. Počela sam neutješno plakati, a on se odmah
pojavio, podigao medvjedića i pokazao mi da nemam zašto
plakati.
Razumijem da tebi sad ta priča ne djeluje kao nešto posebno,
ja zapravo ne mogu točno ni opisati je, a još manje izreći ono što
sam osjetila, ali u tom sam trenu ja osjetila nešto pregolemo,
osjetila sam ljubav. Odnosno, pogrešno je reći da sam je osjetila, ja
sam u tom trenu zapravo shvatila što je to ljubav. To mi je bilo prvi
put u životu da sam osjetila koliko sam sigurna, koliko sam

64
 Čitateljski raj

zaštićena i sretna. Od tog trena sam znala da što god se dogodi,

da ću ja uvijek biti voljena i sigurna.
Vinsent se na to toplo nasmijao i kimnuo glavom. Nije rekao ni
riječi, ali nije ni morao jer Rebeka je prvi put ostala uvjerenom
kako je netko konačno shvatio njoj beskrajno važnu priču koju je
već nekoliko puta u životu ispričala.
Svako je malo pogledavala privlačnog muškarca u crnoj majici
kratkih rukava. Bio joj je sada tako blizak, činio joj se tako mirnim i
iskrenim i u njemu više nije vidjela ni traga one glume koju je
doživjela pri njihovom prvom susretu kad je bilo i više no
očigledno kako mu je samo osvajanje na umu. Čovjek pokraj nje u
isto je vrijeme u njoj izazivao poveliki nemir ali i jasnu sigurnost.
Svaki udisaj zraka sada je jasno osjećala i gotovo da joj se u
jednom čudnom trenu pričinilo kako sve to čin radi njega, kako je
naglo i bez ikakvoga smisla i logike on postao jedini razlog
njezinog života.
Koliko su joj se ti osjećaji svidjeli, toliko su je i uplašili. Nije
znala kako se nositi s njima, što činiti i kako se ponašati. Otkriti mu
svoju slabost ili naprosto nastaviti s glumom u kojoj su očigledno
oboje bili veoma dobri?

***

Nakon izlaza i auta trebalo im je svega desetak minuta da

stignu do željenoga mjesta. Močvarno područje koje je
predstavljalo njihov cilj nije bilo veliko, ali bilo je drugačije od
svega što su u okolici poznavali tako da je uvijek zaokupljalo
maštu, u prvom redu djece, a u novije vrijeme i pokojeg
znanstvenika i znanstvenice koji su proučavali područje.
Na trenutak se Rebeki učinilo kako to područje predstavlja i
same njezine osjećaje - potpuno je drugačije od svega što je dosad
doživjela, nejasno je i neistraženo, s jedne strane divlje i privlačno,
s druge začudno lijepo i kao da naprosto ne možeš, a ne prepustiti
se i istražiti svaki kutak. Osjetila se na tren istinski sretnom,

65
 Čitateljski raj

gotovo povlaštenom, što je bila na tako posebnom mjestu s tako

posebnim muškarcem.
- Kad sam bila mala, ovo je mjesto bilo nešto poput moje
opsesije. Mislim da sam ga prvi put sanjala kad mi je bilo svega
nekoliko godina. Malo prije toga mama me povela sa sobom kad
je išla na izlet s djecom iz škole i ja sam se na prvu zaljubila. Čudno
je to zapravo, ali do dana današnjeg meni se to mjesto pojavljuje u
snovima. Ne svaki dan, naravno, možda dva ili tri puta na godinu ili
samo jednom u dvije ili tri godine, ali ponavlja se, neprestano se
ponavlja. Mjesta koje su čovjeka oduševljavala kao dijete veoma
često u odrasloj dobi ne doživljavamo više na isti način, ali u mom
slučaju to nije tako. Uvijek kad dođem ovamo, iznova se
najiskrenije oduševim.
Vinsent je pažljivo pogledavao Rebeku. Bila mu je tako lijepa, i
inače je volio kad je s nesmiljenom strašću govorila o onome što
voli, ali nakon što je izrekla tih nekoliko rečenica o mjestu koje ju je
oduševljavalo, nije mogao, a da je ne počne gledati na neki
potpuno drugačiji način.
- Ja nisam baš prečesto bio ovdje. Kao što ti kažeš sa školom,
vjerojatno baš s tvojom mamom i još nekoliko puta s prijateljima.
Doista je drugačije, odudara od svega drugoga u okolici - mirno je
samo zaključio ne odavši pritom ni trunke onoga što je u sebi
uistinu osjećao.
Neko su vrijeme hodali puteljkom između visoke trske, a
zatim su došli do vode prepune blatom. Iako je Rebeka bila
donekle svjesna da je njezina možda i lažna, ali ipak dogovorena
uloga animirati Vinsenta i govoriti mu o području, njegovim
biljkama i životinjama na trenutak kao da se zaboravila. Osjećala je
samo prirodu i njega, činjenicu da je na sebi najdražem mjestu, s
trenutačno sebi najdražom osobom.
Napravila je nekoliko koraka naprijed i samo se u miru
ogledavala lijevo, desno.
- Dakle... što vidimo ovdje? - Podsjetio ju je na njezinu ulogu u
ovaj priči gotovo uz smijeh.

66
 Čitateljski raj

- Ah, pa kao što i sam vidiš, imamo tršćace. Tu se u pravilu

gnijezde ptice. Na onom sjevernom dijelu vidim ima i nešto hrasta
crnike. Ostalo su uglavnom šikare i dračici.
- Vidim i živo blato.
- Da. Tako nešto - nasmijala se. - Nije opasno kao što filmovi to
vole prikazivati. Ako ikada upadneš, samo treba raširiti tijelo po
blatu tako da zauzima što veću površinu. U svakom slučaju, bez
naglih pokreta i izvući ćeš se. Živo blato je nenjutnovska tekućina
što znači da joj otpor raste s primjenom sile. Životinje u njemu
ponekad zaglave jer počnu paničariti i bacakaju se. Zbog toga se
ukopaju i uguše, odnosno umru od žeđi.
Vinsent se blago nasmijao na njezinu konstataciju, a Rebeka je
jasno uočila kako je ostao nesiguran nakon njezinih riječi.
Rebeka se tada još malo ogledala oko sebe i stala nabrajati
samo očigledno:
- Vidim lopoče Nymphaea alba, biljku mesožderku mješinku
Utriculariu vulgaris.
- Gdje?
- Vidi, ova žuta ovdje - pokazala mu je Rebeka prstom.
- Zamišljao sam biljku mesožderku kao nešto opasniju. U
crtićima su uvijek nekako opako djelovale - nasmijao se. - U
svakom slučaju nisam imao pojma da ih se i kod nas može naći. Bio
sam uvjeren da žive u ne znam, možda tropskim predjelima.
- Ma ne. Ima ih i kod nas, ali u pravu si, rijetke su. Kod nas imaš
običnu, malu i južnjačku mješinku. To su vodene biljke, stabljika im
je ispod površine vode, a cvjetovi iznad. Ona listovima hvata sitne
vodene životinje. Ima otvore sa zaklopcem uz koji se nalaze
čekinje, a taj se zaklopac otvara samo prema unutra i onda kad
neka životinjica dodirne čekinju, zaklopac se otvori i usiše
životinjicu u mješinicu.
- Znači, nije onako dramatično kao u crtićima? Kao lav što
grize.
Nasmijala se. - Pa... za pojedenu životinju vjerujem da jest
dramatično.

67
 Čitateljski raj

Umjesto da se nasmije na njezinu šalu, Vinsentu je tada jedna

trska zapela za oko.
- Jesi li čitala Sretnog kraljevića? - upitao ju je iznenada.
Rebeka se pitanju u potpunosti iznenadila. Gotovo da ga nije
ni razumjela.
- Oscar Wilde, zar ne? Jesam. O ptici i bogato okićenom, a
tužnom kipu kraljevića.
- Da, tako je. Ne znam sjećaš li se, ali prije no što je lastavić
upoznao Sretnog kraljevića, zaljubio se u ovakvu trsku - rekao je i
rukom svinuo jednu trsku na svome putu.
Rebeka je odmahnula glavom. Nije se toga sjećala.
- Lastavić se zaljubio u trsku i zaostao za svojim jatom koje je
otišlo na jug. Bila je to prava ljubav koja je počela u proljeće i
trajala cijelo ljeto. Druge su ga lastavice upozoravala kako je
njegova trska siromašna, ima veliku obitelj i da ne vrijedi truda, ali
on ih nije slušao. Bio je zaljubljen u svoju trsku te je odbio
otputovati s njima na jug.
- Priča o nemogućem... - samo je tiho i nesigurno zaključila
Rebeka i kimnula glavom.
Možda joj je želio reći kako je i njihova ljubav nemoguća,
pomislila je. Možda je ona bila trska, a on lastavić.
Svakim je trenom doznavala sve više o Vinsentu Kačiću i
morala je priznati kako je zbog toga svakim trenom i sve više
očarana njime. On je sada zacijelo očekivao od nje da nastave
razgovarati o priči koju je spomenuo, ali Rebeka o tome nije
umjela govoriti. Shvatila je poantu, ili joj se bar tako učinilo, ali nije
mislila da ima bilo što važno ili zanimljivo nadodati.
Možda i da pobjegne od misli o nemogućoj ljubavi, nastavila
mu je govoriti o životinjama koje su ovdje obitavale:
- Od faune koja bi tebe mogla zanimati, ovdje imaš veliku
zelenu žabu, Rana ridi-bunda, zatim tvoje omiljene gatalinke, Hyla
arborea i šumske smeđe žabe, Rana dalmatina. Otkrili smo da ima
i daždevnjaka - Salamandra salamandra te malih vodenjaka,
Lissotriton vulgaris.

68
 Čitateljski raj

- Što je mali vodenjak?

- Isto vrsta daždevnjaka. Izgleda kao nekakav gušterčić. Leđa
su mu maslinasta, a na trbuhu ima točke, s time da je trbuh po
sredini narančast.
Nakon toga kao da su oboje stali i više nisu znali o čemu
razgovarati. Nisu se više čak ni pogledavali. Samo su gledali u
daljinu i Rebeka je pomislila kako je ovaj dan možda ipak izgubljen.
Dapače, kako nije imalo baš nikakvoga smisla doći s njime na ovo
njoj tako posebno mjesto.
U svakom slučaju nije joj se više dalo pričati o biljkama i
životinjama, činilo joj se to nekako uzaludnim poslom. Uostalom,
bilo joj je i više no jasno kako Vinsent o tome neće pisati.
- Stvarno mi se jako svidjela priča o lastavicu i trski - odlučila je
tada reći.
Naravno, Rebeka nije riječima mogla izraziti zašto joj se priča
svidjela, ali jest iskreno joj se svidjela i željela je da on to zna.
Nasmijao se na to.
- I meni se svidjela. Svidjela mi se čim sam je prvi put pročitao.
- Ali ja nisam baš sigurna što znači - veoma tiho i nježno mu je
priznala.
Vinsenta je ton njezinoga glasa, neki njezin jasno izraženi
strah, ali i nježnost i povrijeđenost, nadasve iznenadio.
- Kako to misliš, nisi sigurna što znači?
- Pa... možda i razumijem što znači, ali mislim da ne razumijem
zašto si mi je ispričao.
- Pa zbog trske! - nasmijao se kao da se podrazumijeva.
- Shvaćam. Mislila sam da si mi je ispričao zbog nemoguće
ljubavi. Ljubavi dvaju svjetova - usudila se Rebeka izreći.
U tom ju je trenu Vinsent pogledao u čudu i gotovo se jasno
na trenutak odmaknuo od nje.
Bila je to nadasve neobična situacija i Rebeka nije znala kako
da je protumači do li kao činjenicu da ona Vinsenta ipak ni

69
 Čitateljski raj

najmanje ne zanima. Nije se mogla sjetiti da je itko ikada pobjegao

od nje na takav način.
- Rebeka... - nesigurno je počeo - nisam te želio...
Prekinula ga je.
- Hoćeš li da ti pokažem jednu kamenu ruševinu u blizini? U
svom projektu o ekocentru bila sam zamislila da se ona uredi i
pretvori u jednu od stanica na ekostazi - upitala ga je sada tek
glumeći značajno veću dozu entuzijazma.
- Ne. Ne da mi se - mirno je odgovorio.
- U redu.
Njezino mjesto utjehe i sreće u tim je nenadanim trenutcima
prestalo postojati, a mreža koju je podsvjesno naumila isplesti ne
bi li ulovila Vinsenta u nju, pokazala se potpuno beskorisnom.
- Uistinu ne znam što bih ti više rekla o ovom području. Imam
dalekozor ako želiš promatrati vretenca.
- Zapravo mi se ne da ni to - izrekao je u istom trenu i označio
kraj svih njezinih nastojanja.
Malo nakon toga Rebekinu pažnju oduzela je sasvim mala
žaba gatalinka koja je polako, ali sigurno tonula u živo blato pred
njima. Osjetila je kako je baš ona ta gatalinka.
I Vinsent ju je primijetio.
- Vidi! Ugušit će se, zar ne? Previše se miče, paničari.
Rebeka ju je u početku samo mirno promatrala i nije ni
pomislila reagirati. Ali tada je pogledala mjesto koje je toliko
voljela, a zatim i osobu zbog koje se u posljednje vrijeme toliko
zavaravala i u nenadanom je trenu naprosto odlučila kako ovo ne
može i ne smije biti kraj.
Došla je do samoga ruba živoga blata i malo bolje pogledala
situaciju.
Gatalinka je bila dobra dva, tri metra pred njom i nije je mogla
spasiti ni na koji drugi način do li da ode do nje kroz živo blato.
Bez da je iti jednu jedinu riječ podijelila s Vinsentom, u trenu je
zagazila u blato i krenula naprijed.

70
 Čitateljski raj

Nije bila u potpunosti svjesna što čini, nije čak mogla ni

dokučiti spašava li ona gatalinku, svoju imaginarnu vezu ili
naprosto želi da Vinsent spasi nju.
- Što radiš? - Upitao ju je Vinsent u potpunom šoku.
- Spašavam Hylu!
Napravila je korak, dva, veoma teško kroz blato, a zatim došla
do gatalinke, ulovila je rukama te je ova u trenu skočila na sigurno
i veoma brzo nestala iz njezinog vidokruga. Gatalinka je bila
spašena, ali Rebeka nije i polako je to postajalo sve očitije. Osjetila
je kako polako, ali sigurno tone i kako joj više neće biti toliko
jednostavno izaći iz blata koliko joj je jednostavno bilo ući u njega.
Vinsent ju je pogledavao u čudu. Još nije mogao u potpunosti
pojmiti zašto je napravila takvu glupost, a s druge je strane baš od
nje očekivao upute što bi on sad trebao učiniti.
Tek kada je Rebeka shvatila kako joj je blato bliže bokovima
no koljenima, uputila mu je uplašen pogled.
On ga je vidio i u trenu joj rekao:
- Nisi li rekla da treba što već površina? Legni na leđa.
- Ne! Ne želim! - Odbrusila mu je ljutito ni na trenutak ne
iskazujući strah premda je bio i više no jasno kako je on polako, ali
sigurno počinje svladavati.
Ogledavala se oko sebe pokušavajući pronaći nešto za što bi
se mogla primiti. Sada nije ni razmišljala gdje joj je pamet bila da
uradi takvu glupost, sada je samo mislila kako da se iz nje izvuče.
Jako je bila veoma mirna i više nije tonula, ubrzo se počela
nekontrolirano tresti.
Vinsent se tada pojavio u njezinom vidokrugu s nekakvim
velikim, plosnatim komadom drveta. Bacio ga je prema Rebeki, a
zatim se malčice naslonio na njega i približio joj se dovoljno da joj
pruži svoje ruke.
U prvi mah nije bila sigurna je li uopće pametno to što on čini,
ali kada joj je pružio svoje ruke i naredio „ulovi me“, samo je
bespogovorao slušala.

71
 Čitateljski raj

Nije bila u potpunosti svjesna toga što se događa, ali ubrzo je

osjetila kako ju je Vinsent povukao, a zatim i obgrlio svojim
rukama i povukao na sigurno.
Jedva je dolazila do daha.
Činjenica da je već bila na tvrdome tlu, na sigurnome, nije
umanjivala njezin strah.
Vinsent joj je pomogao da sjedne, a zatim je i sam sjeo do nje.
Rebeki je srce ludo kucalo te je na svoje vlastito, a još i više
Vinsentovo iznenađenje, počela plakati pa se i smijati u isto
vrijeme.
- Oprosti mi, oprosti mi molim te! Ne znam što me spopalo.
Ne znam zašto sam to učinila. Ne mogu ni naslutiti - ispričavala mu
se.
- U redu je, u redu je, Rebeka. Samo se smiri - govorio joj je
mirno i nadasve veoma utješno. - Spašavala si Hylu.
Rukom joj je tada dodirnuo leđa ne bi li je umirio.
Prošlo je nekoliko minuta dok nije došla k sebi. Vinsent je i
dalje mirno držao svoju ruku na njezinim leđima te se Rebeka
osjetila tako sigurnom.
Tako joj se sada sviđao njegov siguran i topao zagrljaj da se u
prvom trenu približila njegovim ramenima i pomalo pognula glavu
na njih, a kada je u jednom trenu zaključila kako je već veoma
sigurna u tom položaju, pogledala ga je ravno u oči. Nasmijao joj
se nježno i Rebeka ga je, i ne misleći na to što čini, poljubila.
Vinsent se nije u potpunosti ili naglo odmakao od nje, ali
poljubac joj nije uzvratio.
Nekoliko je trenutaka samo stajao na mjestu, a zatim se ustao
i rekao:
- Ne znam što reći na ovo.
Rebeka je stajala kao ukipljena, potpuno drvena i mirna.
Vinsent je, pak, iskazivao značajno veću nervozu no što je to
bilo uobičajeno kod njega.
Trebalo mu je neko vrijeme, ali ipak je to izrekao:

72
 Čitateljski raj

- Žao mi je, Rebeka. Ja uistinu mislim da si ti sjajna osoba.

Predivna si, prelijepa i bez ikakve sumnje najpametnija si osoba
koju znam...
Rebekine su se oči na to napunile suzama.
- Ali ti i ja jednostavno nismo jedno za drugo. I ti to znaš,
odmah si to shvatila za razliku od mene.
U čudu ga je pogledala.
- Griješiš... - samo je tiho rekla i odlučila biti potpuno iskrena s
njim.
- Odmah sam shvatila da ti jesi odličan za mene, ali sam se
samo zavaravala i pronalazila tisuću izlika zašto da ti kažem „ne.“
Prošla je godina dana, mislim da sam u njoj imala prilike i više no
dobro razmisliti i sada bih željela preobličiti ono svoje „ne“, u
„da“.
- Stvari su se promijenile - mirno je rekao.
Ona ga je u čudu pogledala zaključivši kako je zacijelo riječ o
drugoj ženi.
Vinsentu se učinilo kako nikada u životu nitko nije bio toliko
iskren s njime te je i on odlučio uzvratiti na isti način.
- Rebeka, stvari su se sada promijenile jer osjećam da sam te
bolje upoznao. Sada znam da tebi treba netko potpuno drugačiji...
Kao što, zacijelo, i meni treba netko tko nije poput tebe. Mi smo
dva svijeta kako si rekla. Među nama nema dodirnih točaka i
osjećam da tako treba i ostati. Rebeka, nisam završio ni tri razreda
srednje škole i samo da znaš nemam se nikakvu namjeru vraćati
školovanju. Jednostavno mi se ne da. Objektivno gledajući jedino
o čemu ja gotovo čitavo vrijeme želim pričati, jest nogomet i moji
uspjesi u tom kontekstu. Ovo pisanje neka te ne zavara.
Ja nikada, ali baš nikada nikome javno neću priznati da sam
autor slikovnice niti ću ikada objaviti dječji ili bilo koji drugi roman
pod svojim imenom. A ako ikada ikome kažeš da sam to ja,
najdublje ću ti zamjeriti i mislim iskreno te prezreti. Rebeka, ja
nikada neću biti ono što ti želiš da budem i to ti treba biti jasno! Ne
možeš me promijeniti!

73
 Čitateljski raj

Rebeka ga je pozorno slušala, ali zatim je samo odmahnula

glavom.
- Vinsente, ne budi smiješan! Čovjek ne može promijeniti
drugu osobu. Čovjek se može samo sam promijeniti. Ja sam se
promijenila. Uistinu jesam. Nisu mi više važne stvari koje ti misliš
da su mi važne. Meni je zapravo u posljednju godinu dana važna
postala samo ljubav - rekla je, a zatim u nekom strahu stala pa
brže-bolje objasnila svoje riječi.
- Zapravo mi se i sviđa ovo što si mi rekao jer rekao si mi
veoma jasno kako ti mene zapravo ne voliš. Vinsente, želim ti od
srca da nađeš nekoga koga ćeš voljeti jer kad se to desi, znat ćeš
da je to to i neće biti potrebne ovakve sumnje, nesigurnosti, izlike i
isprike. Za takvo što kod prave ljubavi, nema mjesta.
Meni nije dvadeset, ja ne mislim da je ljubav ono kad dvadeset
i četiri sata na dan misliš o jednoj osobi i pitaš se kako bi tvoje ime
pasalo uz njegovo prezime. To nije ljubav. Ljubav je sigurna i
mirna. A što se dva svijeta tiče, takvo što u ljubavi ne postoji,
ljubav briše razlike i pomiče granice. Ako postoji naravno... a ako
ne, pa što je tu je. Idemo naprijed.
Hrabro je izreklani u jednom trenu ne pokazavši iskreno
koliko je samo povrijeđena njegovim riječima i postupcima.
Vinsent nije znao što joj reći na te riječi. Želio je samo
odmahnuti glavom i pojasniti joj kako ga nije shvatila. Ta on nju
voli, nije li joj to trebalo postati i više no očigledno kad je shvatila
kako je napisao knjigu o njoj. On se samo bojao.
Ponovno je pogledao u Rebeku, ali ona ga više nije gledala.
Do ovog je trena bio uvjeren kako ona prema njemu osjeća mnogo
manje no on prema njoj, ali sada kada je izrekla riječi o pravoj
ljubavi, nije mogao, a ne zaključiti kako je zapravo veoma
pogriješio.
Rebeka ga je fascinirala od trenutka kad ju je prvi put
ugledao, a onda i spoznao što radi i čime se bavi. Postala je dio
njegovih misli kad je pisao slikovnicu, ali nije ga napustila ni kasnije
već bi svako malo pomislio hoće li je ponovno susresti.

74
 Čitateljski raj

Bojao se, doduše, tog susreta, bojao se hoće li prejasno

iskazati koliko mu se sviđa, ali bojao se još i više postoji li
mogućnost i da se on njoj svidi jer u to vrijeme kao da je bio
uvjeren kako oni nisu i ne mogu biti jedno za drugo. Bojao se da će
je i nesvjesno povrijediti, razočarati.
A opet, sada je u trenu, nakon svega nekoliko izrečenih riječi,
spoznao širu sliku i shvatio Rebekine riječi. One su sada odzvanjale
u njemu poput apsolutne i jedine istine te je osjetio kako mu je
netko konačno nakon dugo, dugo vremena otvorio oči i natjerao
ga da se hrabro suoči s jedinom istinom u životu - ljubavlju.
Pogledao je tada prema djevojci doslovno okupanoj u blatu.
Kosa joj je bila pomalo blatnjava, a hlače i ruke gotovo u cijelosti.
Unatoč tome, zaključio je kako mu nitko nikada neće biti privlačan
kao što mu je ona privlačna.
Prišao joj je i uhvatio ju za ruke. Ona se tome iznenadila jer su
joj bile užasno blatnjave pa su njegovim dodirom i njegove postale
takve.
Podigla je svoj pogled prema njemu. Bio je u prvi mah
ispunjen čuđenjem, ali od samo jednog pogled na njegove oči, sve
je shvatila.
Srce joj je zatreperilo, a oči su joj se gotovo ispunile suzama.
Više nije kontrolirala svoje osjećaje, ali nije to ni željela.
U trenu su im se usne spojile i riječi više nisu bile potrebne.
Oboje su odjednom istinski spoznali kako kad je riječ o ljubavi,
uistinu ne postoje dva, već samo jedan svijet.

kraj

75