Raif Esmerović

BOŽIJI NIMET U TRADICIJI

BOŠNJAČKOG NARODA

Staro bosansko proročanstvo nagovještava kako će na 40 godina

prije Kijameta (Sudnjeg dana) sa Zemlje nestati ovaca, pčela i
pšenice, triju dženetskih darova.

Raif Esmerović - Božiji nimet u tradiciji bošnjačkog naroda 1

Uvod
Unatoč tome što se
naučno-istraživački podaci o
počecima kultivisanja pšenice i
pojavi kruha još uvijek
nadopunjavaju pred novim spoznajama
mi ipak danas imamo dovoljno
relevantnih činjenica da stvorimo
vrlo jasnu sliku o genezi i evoluciji
najvažnije namirnice čovječanstva.
Prema Wikipediji "pšenica (Triticum
spp.) je vrsta žitarice koja potječe
sa područja Levanta i Bliskog istoka.
Arheološki nalazi navode da se
pripitomljavanje pšenice prvi put
desilo u područjima poznatim kao
"Plodni polumjesec". Uzgoj pšenice
se počeo širiti izvan "Plodnog
polumjeseca" tek nakon 8000 p. n. e.
Jared Diamond je proučavao širenje
kultiviranih sorti dvozrne pšenice
započetih u "Plodnom polumjesecu"
približno prije 8800 p. n. e.
Arheološke analize divlje dvozrne
pšenice pokazale su da je ona prvi
put kultivirana u južnim područjima
Levanta gdje su njeni ostaci
datirani u period oko 9600 p. n. e.
Genetske analize divlje jednozrne
pšenice sugeriraju da je ona prvi put
uzgojena u planinama Karaca Dağ u
jugoistočnoj Turskoj. Datirani
arheološki ostaci jednozrne pšenice
u iskopinama naselja u blizini tog
područja, uključujući i ona kod Tell
Abu Hureyre u Siriji, ukazuju da se
pripitomljavanje jednozrne pšenice
desilo u blizini planinskog lanca
Karaca Dağ."
Raif Esmerović - Božiji nimet u tradiciji bošnjačkog naroda
Kiseli kruh
Arheolozi su u svojim marljivim
istraživanjima najranijih ljudskih
tragova pronašli materijalne dokaze
primitivne prakse koju su opisali
kao postupak stiskanja kamenjem
pšeničnog zrnevlja. Navedena
tehnika, kojoj je bio za cilj vađenje
pulpe, odnosno unutrašnjosti zrna,
datira čak 30 hiljada godina prije
nove ere, i služila je tadašnjim
ljudima da je konzumiraju sirovu ili
pak osušenu dok su slijedili tragove
divljih životinja.
Hljeb kakav danas poznajemo prema
mišljenju stručnjaka pojavio se 7
000 godina p.n.e, u vremenu
takozvane Neolitske revolucije,
kada su ljudi počeli otkrivati
poljoprivredu i stočarstvo, što je
rezultiralo postojanim naseljima i
uzgojem te ubiranjem zrna divlje
pšenice. Sve se to dešava na području
današnjeg Iraka, između dviju rijeka
Tigrisa i Eufrata. U Egiptu se uzgoj
žita zbiva oko 5000 godina p.n.e.,
kada se razina Nila dovoljno
smanjila da bi ljudi mogli živjeti
u dugoj riječnoj dolini.
Budući da se razvoj pisma u Iraku
pojavljuje tek u razdoblju oko 3000
godine prije nove ere može se samo
spekulisati o tačnom vremenu
postanka hljeba. No prve otkrivene
glinene pločice na mjestima kao što
je Sumer jasno pokazuju da su sjetva
pšenice, žetva i proizvodnja hljeba
tada bili čvrsto uspostavljeni.
2
 kojoj su žene prinosile na dar
snopove žita.
Arheološkim proučavanjima došlo se
do spoznaje da su tadašnji ljudi na
žrvnju udarali zrna pšenice i tim ga
primitivnim postupkom pretvarali u
brašno. U njega bi potom dodavali
malo vode i meda te ga ostavljali na
zraku, kako bi se u tijestu stvorile
gljivice kvasa, usljed čijeg se
djelovanja ono širilo i dobijalo
volumen. Obrađeno tijesto peklo bi
se na zagrijanom kamenu te na kraju
dobivao takozvani kiseli hljeb.

Mitski aspekt
Pšenica je oduvijek kao sjeme života
upoređivana sa ženom, čemu svjedoči
poduži spisak božanstava kojima je
bila posvećena, što samo po sebi
stvara zaključak, da su se od
najranijeg doba proizvodnjom kruha
tradicionalno bavile žene. U
pojedinom mitovima zrna pšenice su
suze Velike Majke, koja njima
blagosilja zemlju i omogućava hranu
svojoj djeci.
U drevnoj Mezopotamiji boginja
pšenice je Ašnan, kod Sumerana
boginja Nidaba, koja je također bila
i božanstvo pisanja te zaštitnica
grada Ereša. Prema grčkim mitološkim
predajama sve žitarice bile su
posvećene Demetri, dok je kod
Rimljana tu povlasticu imala Cerera.
Egipćani su slavili Tenenet boginju
hljeba ali i poroda. Kult pšenice
nije zaobišao ni Bosnu i Hercegovinu.
Naime, rimski historičar Plinije
navodi da su i naši preci Iliri
obožavali neku neimenovanu boginju
Na europskom kontinentu hljeb je još
prije 3000 godina svoje centralno
mjesto u vjerskim svečanostima
zasluženo stekao zbog neosporne
činjenice da je bio glavna
prehrambrena namirnica za većinu
tadašnjih ljudi. U metaforičkom
značenju predstavljao je
najautentičniji božanski dar
ljudskom rodu. I samim time bio je
neuništiv simbol opstanka. U skladu
sa svime iznesenim njegova
socijološko-kultna uloga
najdojmljive je predstavljena u
obredima sjetve i žetve, što je
osnovica paganskog slavljenja Kola
godine, koje samo po sebi
simbolizira gumno, kroz ciklično
obilježavanje osam praznika ili
svečanosti stare religije prirode.
U tome se posebno isticao festival

Raif Esmerović - Božiji nimet u tradiciji bošnjačkog naroda 3

slavljenja početka svjetlog dijela Tradicionalna uloga kruha
godine, u noći između 30. aprila i
kod Bošnjaka
prvog maja - Beltaine.

Kruh poznat pod nazivom bannock imao

je ključnu ulogu u proslavljanju – “A ja, opet, – reče drugi – “kako
ovog velikog paganskog praznika. na glavi nosim hljeb koji ptice
Središnji dio svečanosti bazirao se kljuju." (Kur'an: sura 12.Jusuf)
na paljenju svete vatre u prazničnoj
noći s namjerom da se tako zaštiti
domaća stoka. Na žeravici beltanske
Među lingvističarima se
vatre stočari bi ispekli bannock
pretpostavlja da bosanski naziv kruh
kojem se pridavala profilaktička moć.
dolazi od arapske riječi khubzte,
Dijeljenjem i konzumiranjem
koja je permutacijom, poput mnogih
bannocka ljudska zajednica se u noći
drugih orijentalnih pojmova,
festivala međusobno povezivala, kao
prilagođena lakšem izgovoru. Još
i sa svojim božanstvima. Doslovno,
jedan dobar primjer je perzijski
po ko zna koji put, potvrđivao se
naziv Bagha od kojeg je permutacijom
drevni savez čovjeka i boga Sunca
nastala naša riječ sa istim
kroz konzumaciju obrednog hljeba.
značenjem - Bog.
Upotrebu kruha kao svete materije
Osim te imenice u bosanskom jeziku
također pronalazimo u solarnom kultu
koriste se i neke druge poput hljeb,
perzijskog boga Mithre, kojeg je
koji je također u svakodnevnoj
25.decembra rodila djevičanska
jezičnoj primjeni, te somun ili
boginja Anahita. Mithrini rituali
nimet, tradicionalni izrazi
uključivali su krštenje, pričest i
relativno prisutni u manjem opsegu
tajni obrok uključujući kruh, vodu
te isključivo kod starije populacije
i vino. Rimljani su kao začetnici i
i evidentnije u ruralnim područjima.
utemeljitelji kršćanstva u
potpunosti asimilirali sve mitove i U našem narodu se kruhovi dijele na
rituale perzijskog kulta i tri vrste: pšenični kruh ili somun,
preinačili ga u predaju o Isusu. (sa kvascem), kukuruzni kruh odnosno
koruza te pogača - bezkvasni hljeb.
Zanimljivo je napomenuti kako u
Uz sve nabrojano mogla bi se dodati
Bosni i Hercegovini, na području
i lepinja koja svojim izgledom
Jajca, postoji Mithrin hram izgrađen
varira između kruha i pečene jufke,
u periodu rimske okupacije
jedna vrsta lepinje, koju domaćice
Ilirikuma.
peku na plehu šporeta i pospremaju.
Njome nekoliko dana kasnije, po
potrebi, mogu vrlo lako i brzo
napraviti pitu. Također treba
naglasiti kako somun nije lepinja
nego naziv za domaći okrugli kruh,

Raif Esmerović - Božiji nimet u tradiciji bošnjačkog naroda 4

bar na području sjeverozapadne
Bosne.
somun
Bezbeli, popisu bi se mogla
pridodati i maslenica (masnica,
maslenjak), koja je zapravo preteča
današnjeg lisnatog tijesta, a koju
mnogi često koriste pri objedu
umjesto kruha, ukoliko ga je
slučajno uzmanjkalo. U Cazinskoj
krajini poznata je "kisela masnica"
koja se priprema tako da se tijesto
za kruh poravna (razvije) oklagijom,
na jednu manju širinu, i prelije
(počini) s uljem i vrhnjem te
presloži kao u standarnom postupku
za maslenicu. Zatim se pusti da
tijesto u tepsiji nadođe kada je
spremno za pečenje.
Raif Esmerović - Božiji nimet u tradiciji bošnjačkog naroda
Drevna snaga žita
No, prije nego li se posvetimo
adetima vezanim za ovu primarnu
namirnicu, neophodno je iznijeti bar
nekoliko folklornih vjerovanja o
samoj pšenici, jednom od tri sveta
dženetska dara.
Po svjedočenju Hasibe P., iz Velike
Kladuše, vitalne i dugovječne
starice, ona nikada u životu nije
posjetila doktora. Još kao mlada
preuzela je od svoje svekrve običaj
da prilikom svakog klanjanja u
posudu stavi po jedno zrno pšenice.
Kada ih skupi tačno 100 ona se okupa
pa onda u onu posudu sa zrnevljem
nalije mlake vode i oblije se njome.
Pošto se obuče zrnevlje pokupi sa dna
kade i baci pticama da pojedu.
Još jedno zanimljivo kazivanje o
čudesnim moćima pšeničnog zrna
doznao sam, i naravno zapisao, prije
nekih dvadeset godina od gospođe
Rasime L., unuke aktera ove istinite
priče. Naime, u toku Drugog
svjetskog rata usljed čestih
granatiranja stradavala je domaća
stoka, naročito ovce na pašnjacima.
U to vrijeme neimaštine i oskudice
takav gubitak je bio neizmjerno
težak za brojne familije. Po savjetu
svoje nene Rasimin je otac, tada
dječak, na svaku ovcu zavezao maleni
zamotuljak u kojem su se nalazila tri
zrna pšenice. Slučajno ili pak nekim
čudom nakon toga niti jedna ovca nije
stradala dok kod njihovih komšija
jeste.
Profilaktička moć pšenice na
sjeverozapadu Bosne oduvijek je bila
5
dobro poznata posebno stoga jer je
prema narodnom kazivanju legendarni
junak, i "najsnažniji čovjek na
svijetu", Mujo Hrnjica uza se nosio,
na desnoj strani odijela, ušivenu
kesicu sa devet zrna pšenice.
Hamajlija ga je vjerno čuvala sve dok
njegovi neprijatelji nisu saznali za
nju. Ona je, naime, ukradena dan uoči
pogibije bosanskog Herkulesa.
U kratkom radu o folklornoj medicini
pod nazivom "Biljno i čudotvorno
liječenje prema rukopisima
sarajevskog kadije Mustafe
Muhibbija" navodi se tradicionalni
način liječenja pšeničnim zrnima u
kombinaciji sa islamskim naukom:
U noći na petak, ili danju, uzme se
1000 zrna pšenice i nad svakim od
njih po jednom se izgovori sura Ihlas.
Zrnevlje se ponese na slušanje
propovijedi (hutbe) poslije molitve
petkom, a zatim se prospe po krovu
džamije, za ptice. Dok se prosipa,
govori se:
Učini da nestane bolest tog i tog
kao što ovo zrnevlje nestaje
u trbusima ptica.
Nesumnjivo je da ovdje zrna pšenice
preuzimaju na sebe ulogu određene
žrtve ili ponude kojom se simbolično
plaća ozdravljenje. Slične ritualne
postupke nalazimo i u kultu mrtvih.
Primjer koji će podastrijeti
navedeno zabilježen je u Cazinskoj
krajini gdje je nekada bio običaj da
se nakon iznošenja mejita iz kuće,
na mjestu gdje je ležao, stavi posuda
sa pšenicom, koju neko od ukućana,
Raif Esmerović - Božiji nimet u tradiciji bošnjačkog naroda
nakon dženaze, odnese u sirotinjsku
familiju i udijeli kao sadaku.
Naravno, ovo nije jedini primjer
gdje su zrna žita preuzimala na sebe
žrtvenu ulogu mrtvima ili čak
džinima, što je dokumentirano u
praksi koju navodi Muhamed
Hadžijahić (Sarajevske džamije u
narodnoj predaji) gdje autor piše:
Narod vjeruje, da se blago može
iskopati samo onda, kad se učini, što
je odredio onaj, ko je blago zakopao.
U našoj je pripovijetki određeno, da
se pusti krv. Po drugoj vijesti
kopajući blago treba činiti, što je
radio onaj, koji je zakopao blago (na
pr. otpasao se, pa i onaj, ko
otkopava blago, mora pas odmotati,
jer inače blago bi tonulo, i ne bi
ga nikad mogao izvaditi). Kad se
iskopa, ne smije se uzeti posuda,
gdje je stajalo blago, nego se mora
napuniti žitom ili čim drugim.
Čudesne moći božijeg nimeta
U klasičnom shvatanju sve ono što se
smatra svetim i božanskim omeđeno je
razno-raznim tabuima, kako bi se i
na takav način naglasila važnost
onoga prema čemu se iskazuje duboko
poštovanje. Kad se za sofrom započne
neka rasprava, a posebno pravdanje,
onda onaj ko se brani upire rukom u
kruh i govori: "Tako je bilo vallahi
billahi ovoga mi božijeg nimeta!".
Vjerovatno zbog svog božanskog
statusa oduvijek se smatralo velikim
grijehom gaziti po krušnim mrvama a
jedna od kazni je i mogućnost da se
6
"ograjiše" ili "nagazi" tojest
tjelesno i umno oboli.
Prema tradicionalnom adetu domaćica
bi servirajući ručak ili večeru na
sofru uvijek prvo stavljala kruh pa
tek onda druga jela, označavajući ga
tako primusom. Svetost pšenice i
hljeba kao finalnog proizvoda ogleda
se i u narodnom vjerovanju kako se
ne smije tresti (drmati) sofra ili
sinija "pošto nju drže meleci". Iz
kazivanja starih djedova i nena u
Cazinskoj krajini gajilo se ogromno
poštovanje prema sofri, koje se može
argumentirati kroz običaj tjeranja
od sofre onoga ko bi se za vrijeme
objeda smijao ili rugao. Domaćin bi
ga doslovno potjerao riječima: Bježi
mi od sofre, ćafiru i dušmaninu!
Ovdje je vrlo jasna identifikacija
starješine kuće (domaćina) sa sofrom
i božijim nimetom koji se nalazi na
njoj.
U Bosni i Hercegovini se od davnina
vjeruje da je nesretno za kuću ako
neko od ukućana jede hljeb izvan doma
idući ulicom. Navodno, kapne li samo
jedna kap kiše na taj komad somuna
neće ga više u kući biti. Zavladat
će u njoj siromaštvo i neimanje.
Sretne li se na ulici takav prolaznik
odmah bi neko od stariji na njega
povikao:"Šta navlačiš ugursuzluk na
kuću, bolan ne bio? Nisi imao kad
sjesti i izjesti ovo somuna božijeg
dara?"
Raif Esmerović - Božiji nimet u tradiciji bošnjačkog naroda
Kult Velike Majke
Svoju ritualnu primjenu kruh je
pronašao i u magijskim obredima za
očuvanje braka. Osim naglašene
sugestivne forme ti ritualni
postupci su najbolja potvrda teze da
su žene od samih početaka imale
dominantnu ulogu u spravljanju
hljeba te održavanju kulta Velike
Majke personificirane kroz brojne
boginje drevnog vremena.
Stare Bošnjakinje su nekada
vjerovale ukoliko golim rukama vade
somun ispod sača i razgrću žeravicu
da će tim riskantnim činom, i
nedvosmislenim žrtvovanjem,
zadobiti magijsku moć u smirivanju
agresivnog muža.
- Jednoć ti ona vadi somun ispod sača,
pa brže bolje zgrnu oni lug i žeru
na ognjište golim rukama. - Šta radiš,
bona, izgorjet ćeš ruke? - Neka,
moram, jadna ti sam! Da ognjište na
mene ne ziva, k'o moj čoek. Ako
zagrćem žeru od somuna neće više!
Ritualni postupci vezani za ognjište
i kruh (pšenicu) nedvojbeno potječu
iz ilirskog šamanizma čiju
ostavštinu, kroz mnoga
tradicionalna vjerovanja, baštini
bosanski narod. I neka druga
zabilježena magijska vjerovanja
povezana sa ognjištem aludiraju na
kult Velike Majke, protkan
vještičarstvom, kojeg su žene
očuvale kroz mnoge vijekove, upravo
kroz ovakve i slične obredne radnje.
U njemu se nazrijeva i određeni
feministički otpor usmjeren protiv
patrijarhata te evolucijska borba
7
žene za ravnopravnošću, pa čak i
pritajenom željom za dominacijom,
onakvom kakva je nekada postojala u
ilirskom matrijarhatu. Kao dokaz
tome bilo bi zanimljivo navesti
nastavak zabilježenog razgovora:
- Kad bi izišao ašikovati (muž), ja
uzmem komadić somuna u usta, uvučem
se u peć, pa ga vičem kroz solunar
(odžak). Onda mora ašik da ostavi,
pa da mi se vrati, jadi ga moji ne
ubili.
Koliko se hljeb smatra svetim, a time
i magičnim, prezentira vjerovanje da
se suhe mrvice mogu koristiti
umjesto tamjana, ukoliko ga nema,
kako bi se zapis na kraju pisanja
provukao nekoliko puta koz dim ili
okadio. To je u prošlosti bila često
praksa starih siromašnih hodža i
drugih koji su se bavili pisanjem
zapisa i hamajlija.
Kruh kao lijek
Mišljenja sam da i onaj poznati
bosanski ritual tjeranja zle kobi
ili sudbine kucanjem u drvo zapravo
ima svoje porijeklo u antičkom
običaju domaćica da provjere je li
hljeb u rerni pečen. Naime, one bi
savijenim kažiprstom kucnule po
površini (kori) pa ako bi začule zvuk
kao da je šupalj - hljeb je pečen.
Kako su pšenica i somun u našem
narodu povezani sa svetim i
božanskim odnosno samim Bogom
kucajući u tvrdu površinu imitiralo
se upravo kucanje u koru hljeba
tojest signalizirala želja za
božijom zaštitom.
Raif Esmerović - Božiji nimet u tradiciji bošnjačkog naroda
Vjerovatno zbog tog razloga “ne
valja” okretati kruh naopako, na
koru, jer to predstavlja
bogohuljenje te povlači za sobom
adekvatnu kaznu odnosno sluti na zlo
i siromaštvo.
Kruh je zbog svega do sada napisanog
istinski simbol božije nafake.
Mladenka u kuću ulazi noseći pod
jednom rukom Mushaf a pod drugom
hljeb. Čime se zapravo jedno
izjednačuje sa drugim po svojoj
važnosti. Također, u bošnjačkim
svadbenim adetima mladenci "lome
pogaču" i tom prilikom se gleda kome
je ostao veći komad u ruci, jer po
tome se predviđala veća nafaka.
Nadalje, "mladenska pogača"
oduvijek se smatrala veoma zdravim
jelom protiv raznih vrsta bolesti.
Zabilježeni su i drugi kurativni
postupci. Ukoliko bi neki čovjek
izgubio tek i volju za bilo kakvim
jelom onda mu se savjetovalo da
ukrade Ciganki iz torbe malo hljeba
i pojede ga. Navodno, nakon toga
vratit će mu se dobar apetit.
U Velikoj Kladuši kada neko dobije
sugreb (sarcoptes scabiei) po nozi
uzme komadić somuna, potare njime
mjesto koje je zahvatio osip i
crvenilo, pa ga na kraju baci psu da
pojede.
Ko se želi osloboditi crne magije
uzme kilo hljeba, izmrvi ga u
najlonki pa sa njome ode do nekog
mosta ili ćuprije. Stojeći na mostu
vrećicu tri puta obnese oko sebe, oko
stomaka, u smjeru kazaljke na satu,
ili narodski rečeno "za Suncem", i
onda istrese mrve u vodu. Po
8
vjerovanju ovo je sadaka ribama, da
ih se nahrani, a one će zauzvrat
"pojesti" sihire sa tog čovjeka i
tako ga osloboditi magijskog
uticaja.

Sol i hljeb
Sol i brašno su neodvojivi jedno od
drugog u tradiciji našeg naroda,
gdje su uzdignuti na božanski
pijedestal, zbog svoje nemjerljive
važnosti u svakodnevnom životu i
ishrani. Stoga zasluženo i zauzimaju
centralno mjesto u pojedinim
ritualnim postupcima prizivanja
nafake i zaštiti od zla.

Primjetno je kako na izvjestan način Sadžak je inače metalni tronožac na kojeg se

u narodnoj religiji sol predstavlja u šporetu na drva (u pekari ili rerni)
nebo a hljeb zemlju. Naime, kako bi stavljala tepsija u kojoj se pekao hljeb ili
otjerale nevrijeme, a posebno tuču pita.

ili grad, stare žene na području

Gračanice iznose metalni sadžak
napolje, preokreću ga naopako i na
njega stavljaju kašiku soli.
Tragom te pretpostavke naišao sam u
svom istraživanju i na sljedeću
fal-basmu krajnje zanimljivog
sadržaja u kojem se kroz imenovanje
hazreti Fatime, supstituta Velike
Majke, povezuju (zaklinju) sol i
hljeb:

Hazreti Fatime,
tako ti zemlje, tako ti neba,
tako ti soli, tako ti hljeba,
pomozi tome i tome da mu se ispuni
želja.

Međutim, u bogatoj tradiciji koju

vijekovima njeguje i baštini naš

Raif Esmerović - Božiji nimet u tradiciji bošnjačkog naroda 9

narod evidentirani su i pojedini
primjeri gdje se izbjegavalo
spajanje soli i hljeba u jednu
komponentu. Glasnik Zemaljskog
Muzeja u Sarajevu svojevremeno je
objavio kratki etnološki rad pod
naslovom "Crtice iz naroda" u kojem
autor opisuju pomalo čudan običaj
nesoljenja hljeba među bošnjačkim
narodom u Hercegovini. Razlog tome
krio se u izraženom strahu da,
ukoliko se ne bi poštovao tabu, mogla
bi bolest udariti na hajvane tojest
domaću stoku.
Ovo mi pripovijedi H. Abdaga Tolić,
posjednik iz Mostara, i između
ostalog kaza mi, da su se ove
čarolije tvrdo držale stare žene.
Između ostalog mi navede jednu
muslimansku kuću u Mostaru, u inom
i njegovom komšiluku, u kojoj nikada
ne sole hljeba, a u tu svrhu, da ne
pokrepa hajvan. Ovo mi kašnje
potvrdi i Ibraga Čišić, posjednik iz
Mostara. I njemu je poznato, da su
se stare žene držale tog vjerovanja,
pa mi i on navede jednu kuću u Mostaru,
u kojoj se još i danas jede neslan
hljeb u istu svrhu, koju sam gore
naveo.
Opisano vjerovanje ne nailazi se u
drugim krajevima Bosne, bar ne u
ovako zabilježenoj formi, te bi se
zato moglo konstatirati kako je ono
bilo lokalnog karaktera i obilježja.
No, stiče se pretpostavka da je sol
među našim narodom bila posvećena
nekom božanskom biću ili duhu,
vjerovatno zaštitniku domaće stoke,
poput mitskog Tura, te da mu se
darivala, slično kao kore od
Raif Esmerović - Božiji nimet u tradiciji bošnjačkog naroda
oguljenog voća Velikoj nebeskoj
ptici (Huma).
Na tragu te pretpostavke zanimljivo
bi bilo prezentirati vjerovanje iz
Velike Kladuše gdje stare žene još
i danas vjeruju da su se negdje
slučajno osevapile ukoliko bi
zaboravile u pripremi kruha dodati
sol u brašno.
Ne treba izostaviti niti običaj
plašenja solju sihirbaze/vještice
koja bi se noću pojavljala u obliku
leptira (Dođi sutra da ti soli dam!),
te u svojim pojavljivanjima redovito
kidisala na domaću stoku, posebno
kravu, koja bi po riječima naroda
"hranila pola kuće".
Kupi kruh!
U staroj priči našeg naroda spominje
se kumra (Streptopelia decaocto),
ptica koja je osvojila srce sviju
pejgambera, toliko da su zamolili
Allaha da joj daruje moć govora te
je tako učini povlaštenijom od svih
drugih životinja. I Bog im udovolji.
No, jednog dana pejgamberi se
požališe dragom Allahu da su se ljudi
pokvarili, postali obijesni i
nezahvalni. Te riječi rasrdiše
Allaha te on im On zapovijedi da na
ljude pošalju sušu, glad i pomor. Na
svu sreću, kumra je iz prikrajka čula
sve ono što su se oni dogovarali, pa
poleti istog trena na zemlju, da
upozori ljude na predstojeću
katastrofu.
Na čiju bi god kuću sletjela iz sveg
glasa povikala bi da ljudi što brže
10
poženju pšenicu i napune svoje
hambare, jer Bog je odlučio poslati
sušu i glad na njih. Narod znajući
kakvu počast kumra uživa kod
pejgambera shvatiše njeno
upozorenje vrlo ozbiljno i pobrinuše
se za ljetinu i tako izbjegoše glad.
Međutim, doznavši od pejgambera šta
im je kumra učinila iza leđa On joj
istog trena oduze moć govora, no,
nakon nekog vremena ipak joj se
smilova, zbog njene dobrote prema
ljudima, pa joj povrati glas ali tek
toliko da može svake godine ljude
upozoravati da cijene hljeb. Zato
ona, po tvrdnji bosanskog naroda,
čim sleti blizu nečije kuće stalno
ponavlja upozorenje; "Kupi kruh!",
"Kupi kruh!", želeći tako upozoriti
narod da se kruh ne smije razbacivati
nego, kao božiji nimet, cijeniti i
obavezno pokupiti svaku mrvu sa
sinije.
O kumriiji i njenom povlaštenom
položaju kod bosanskohercegovačkog
naroda pisao je Husein Čišić u svojoj
knjizi "Postanak i razvoj grada
Mostara":
Raif Esmerović - Božiji nimet u tradiciji bošnjačkog naroda
Kumrija je tipična mostarska ptica
prenesena u naš grad negdje sa istoka,
tu se udomaćila kao u svom zavičajnom
mjestu. Bilo je pokušaja da je nasele
u druga mjesta, ali bi ona uvijek
pobjegla u naš grad. Ovdje je uživala
potpuni imunitet, jer u starije
vrijeme nije bilo Mostarca koji ti
ne bi dao po glavi, ako bi se na nju
bacio kamenom ili nečim drugim.
Švabe su je za vrijeme Prvog
svjetskog rata iz vojničkih motiva
bili skoro iskorijenili. Tako je bar
izgledalo. Ali, ona se poslije rata
opet pojavila i prilično namnožila.
I za Drugog svjetskog rata okupatori
su je uzeli na nišan, ali je, ipak,
spasila sjeme. Sada više ne vjeruje
ljudima i ne gnijezdi se po krovovima,
nego se skriva u grane čempresa.
O hljebu ima još pripovijedanja a
jedna od tih legendi doseže do
vremena kada su Rimljani vladali nad
cijelim Ilirikom. U to doba živio je
otac sa sedam sinova i jednom kćerkom.
Njihov život je tekao mirno i
spokojno sve dok jednog dana braća
nisu iz čiste dosade i obijesti
postavili kruh na kamen, kao metu,
i počeli se natjecati ko će ga
pogoditi kopljem. Njihov smijeh i
uzvike naglo je prekinuo čudan
događaj - iz kruha pogođenog kopljem
potekla je krv. Vidjevši šta su
sinovi napravili stari se otac
uhvati za glavu, shvativši da su
navukli bijes bogova, te da će biti
kažnjeni zbog svetogrđa. Uskoro otac
umire a sinovi jedan za drugim
napustiše roditeljski dom, odlazeći
u svim pravcima svijeta, gdje im se
gubi svaki trag. Na kraju u kući
ostaje samo kćerka, koju bogovi
11
pretvoriše u veliku zmiju i zadužiše
da im čuva blago.
U trećoj legendi o hljebu
pripovijeda se kako su ljudi živjeli
u vremenu velikog blagostanja pa ih
je to toliko uzoholilo da su pravili
sebi obuću od kruha i tako hodali.
To strašno rasrdi bogove koji im
poslaše sušu i glad nekoliko godina.
Usljed te strašne nepogode nastupio
je strašan pomor, kada se
stanovništo po brojnosti
prepolovilo.
Narodna vjerovanja i
predskazivanja
O kruhu egzistira mnoštvo vjerovanja
koja su u svojoj osnovi divinacijska
pošto uvijek predviđaju buduća
dešavanja. Sasvim sam siguran da u
cijeloj BiH nema tog mjesta u kojem
ne postoji barem nekoliko "krušnih
praznovjerica". Većina njih je
identična sa vjerovanjima bližih ili
daljnjih mjesta i gradova, mada
svakako postoje i neka lokalna. U
Velikoj Kladuši se, na primjer,
vjeruje da su mladić ili cura koji
puno mrve kruh dok jedu nesretni u
ljubavi. O takvim i sličnim
folklornim promišljanjima ponešto
je zapisao Tomo Dragičević (Narodne
praznovjerice, GZM, Sarajevo), pa
navodim ona koja su usljed
modernizacije načina života skoro
potpuno zaboravljena:
Kad se hljeb jede, pa se ponese u usta
komadić i pane na zemlju, vele, da
Raif Esmerović - Božiji nimet u tradiciji bošnjačkog naroda
mu je neko u rodu gladan, isto i kad
zalogaj iz usta ili kašike iz ruke
na zemlju pane.
Kad hljeb neće da nadođe (ukisne),
znak je, da će neko u kući umrijeti.
Kad se hljeb lomi, ne smije se kora
okretati unutra kad se komadi meću
na siniju, jer je to naopako, pa da
i njima ne bude naopako. Ako se ko
prevari, pa koru (okrajak) okrene
unutra, reku mu "neće na vješala".
Kad u kruhu bude ćumura ili komadić
drveta, sluti na mrtvorođenče.
Kad se u njem nađe kakva baja, znači,
da će domaćin dobiti veću nafaku.
Bude li u kruhu dlaka, domaćin će se
od kuće udaljiti.
Kad kruh ispadne iz ruku, znači da
će se hambar isprazniti.
Kad čovjek u kruhu što od haljina
nađe, znak je, da će brzo ženu
izgubiti. Kad kruh preko pola pukne,
nadati se putu ili dolasku putnika.
Kad od kruha donja kora prione za
ognjište, pa se odlomi i na ognjištu
ostane, znak je, da je domaćica
stalna i vjerna. Ako domaćica dižući
12
kruh iz vatre prelomi, znak je, da
će se sa domaćinom zavaditi. Ako
domaćica načne kruh prije domaćina,
dobiće drugog starješinu u kući. Za
to uvjek starješina u kući kruh lomi
i na sofru meće.
Ako prije kruh načne pašče, mačka ili
miš, bojati se je kopiletu, jer vele,
kad ona za drugim gleda, te životinje
joj kruh načimaju.
Domaćica, koja mnogo kruh rasipa i
marvi baca, vele, da je kućni
dušmanin.
Kad domaćica metne na siniju prije
kruh a onda kašike, znači, da treba
Raif Esmerović - Božiji nimet u tradiciji bošnjačkog naroda
drugu tražiti, jer je i ona već na
drugog bacila oko.
Ako pred jedno čeljade domaćin kruha
ne odlomi, već ono ispred drugog lomi
i uzima, znak je, da će to čeljade
sebi naskoro druga naći.
Ako jedno čeljade dobije od domaćina
dva komada kruha, znak je, da će
evlada imati.
Ako u domaćina za sofrom malo bude
kruha, on će pozajmiti vele drugim
žita, ako preteče, on će od drugih
posuđivati žita.
13