Njegovo puno ime glasi: Hasan sin Turhanov, a on sin Davudov, a on sin Jakubov, El-Akhisari (Pruščak).

Poznat je po nadimku Kafi (bos. Kjafija). Bio je ugledni, vrijedni i čestiti učenjak. Posjedovao je opsežan
uvid u pitanja islamskog prava (fikh), te ogromno znanje o metodologiji islamskog prava (usulul-fikh).
Također, bio je gramatičar i morfolog, veoma dobar poznavalac teologije, kao i književnik, pjesnik i
eminentni reformator. Općenito rečeno, on je ponos našeg podneblja i predvodnik naših velikih
učenjaka, neka mu Allah ukaže obilnu milost.

Rođen je 951.h.g./1544.g., u Akhisaru, a stanovnici tog područja ovo mjesto nazivaju „Prusac“.

Krenuo je putem traženja znanja i u tome postigao veoma veliki stepen, a naročito je bio obdaren
pronicljivošću i dobrim shvatanjem.

U više navrata je u različitim pokrajinama Osmanlijske imperije prihvatao funkciju kadije, koju je
potpuno odgovorno, savjesno, krajnje skromno, i bez ikakve bahatosti, obnašao. Na kraju je postao
kadija u svom rodnom mjestu i tako ostao sve do svoje smrti 15. šabana 1025.h.g., odnosno 24. augusta
1616. godine.

Prvo djelo koje je napisao zvalo se „Risaletun fi tahkiki lafzi Čelebi“ (Poslanica o valorizaciji termina
Čelebi). Potom 988.h.g./1580.g. napisao je „Muhtesarul-Kafi minel-mentik“ (Kafijev sažetak iz logike).
Zatim je 991.h.g./1583.g. 'iskušan' funkcijom kadije u Pruscu. 996.h.g./1587.g. napisao je knjigu
„Hadikatus-salati“ (Bašča namaza), a namaz je poglavar svih obredoslovlja, i to kao komentar knjige
„Muhtersarus-salati“ (Sažetak o namazu) od imama Kemal-pašazadea.

Potom odlazi u Prijestonicu sultanata – Istanbul, gdje je obnašao funkciju kadije u Srijemu. Tokom
održavanja predavanja, kadiluka i zanimacije pisanjem i diktiranjem knjiga, otpočeo je pisanje i knjige
„Semtul-vusul il ilmil-usul“ (Jasni metod za stizanje do znanja o metodologiji islamskog prava).

Te godine obavio je hadždž i to tačno hiljadu godina od Poslanikove, s a.v.s, hidžre. Spomenutu knjigu
prezentirao je učenjacima Kudsa (Jerusalema) i Časnog Šama.

U toku 1001.h.g./1592.g. postavljen je na kadijske funkcije u još nekoliko pokrajina i gradova u blizini
Prusca.
Također, 1004.h.g./1595.g. knjizi „Semtul-vusul“ napisao je komentar. Iste godine napisao je i knjigu
„Usulul-hikemi fi nizamil-alem“ (Temelji mudrost o uređenju svijeta), njegovo najpoznatije djelo.

Svoju biografiju naveo je u knjizi „Nizamul-ulemai ila hatemil-enbija“ (Plejada učenjaka sve do
posljednjeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem), i to u dvadeset i devetom poglavlju, rekavši:

„...zatim su mene, neuglednog siromaha, obavezali da budem kadija u Pruscu, a ja sam njihovu naredbu
prihvatio i izvršio, te, kako mi je i naređeno, pristupio tumačenju spomenute knjige. Nakon što sam joj u
redžebu 1005.h.g./1596.g.dao komentar sa najjasnijim izrazima i najispravnijim sintagmama, napustio
sam kadijsku funkciju, te se uputio u Prijestonicu Sultanata – Konstantinopolj Zaštićeni...pošto ju je onaj
u čijoj su ruci postavljenja i razrješenja (veliki vezir) pregledao, Allah Uzvišeni ga pomogao, predočio je
ovu moju knjigu, sa još nekim od mojih pisanih radova, Visokom društvu, te je poslao Uzvišenim vratima
(sultanu). Moja djela su još uvijek za mnoge referentna i predstavljaju utočište za učene. Nakon što su
sultanove časne oči pregledale te listove, a nadam se da će moja djela biti svjetlo Džennetskih bašči kao i
svjetlost za zjenice, i pošto je sultan svoju obilnu pažnju usmjerio i osvrnuo se na neke njene navode,
ponadao sam se da će moji radovi biti referentni izvori za učene i povjerljive ljude. To se i desilo nakon
što mi je sultan, Allah mu vlast ovjekovječio i njegovu državu trajnom učinio, rukopisom svoje
blagoslovljene ruke povjerio kadijsku funkciju Akhisara sve dok sam živ, te sam umirovljen pod uslovom
da podučavam učenike iz mog kraja. Zatim mi je dao određenu svotu imetka, pa neka mu to Allah
nadoknadi Vječnom kućom u okrilju njegovog...“

U općenitom smislu, vrednote Hasana Kjafije Pruščaka su mnogobrojne, a naučna zaostavština velika.
Niko ih ne može sve pobrojati, a ni jezikom opisati, niti perom ispisati. Njegova djela nose naročitu
prefinjenost, a ovdje se spominju ona u kojima se navodi njegovo ime:

1. „Šerhu muhtesari El-Kuduri“ (Tumačenje Kudurijevog sažetka iz fikha“. Knjiga je napisna u četiri toma,
kako spominje Ibn Nev'i u „Zejluš-šekakiku“, kao i Katib Čelebi u „Kešfuz-zununu“, te svojoj knjizi po
imenu „Fezlekeh“.
2. „Semtul-vusul il ilmil-usul“ (Jasni metod za stizanje do znanja o metodologiji islamskog prava) koja je
pethodno spomenuta. Spominje je i Katib Čelebi u „Kešfuz-zununu“ na više mjesta. Prilikom spomena
En-Nesefevijeg „Menarul-envara“ kaže: „To je osnovni, kompaktibilni, sveobuhvatni, sažeti i skraćeni
tekst, kao i jedna od njegovih naširoko poznatih knjiga i dobro sročenih sažetaka koji su u širokoj
upotrebi i uveliko su dostupni. Ova knjiga, i pored svoje male obimnosti i prilične sažetosti, predstavalja
more iz kojeg se uzima biserje (tj. naučne činjenice). Ta knjiga je skriveno naučno blago u koje su
pohranjeni detaljni naučni fakti. Ali, i pored toga, knjiga sadrži i izvjesnu vrstu komplikovanosti,
marginalnih stvari i pretjeranog oduživanja u nekim temama. Zato je Kafi Pruščak napisao njen sažetak
po imenu „Semtul-vusul ila ilmil-usul“ i u tome je veoma dobro uspio. Ovoj knjizi dao je novi i bolji
poredak sa dodatnim pojašnjenjima i sažecima.“ Ovo svjedočenje je dovoljno.

3. Komentar „Semtul-vusul il ilmil-usul“, a prethodno je spomenuta.

4. „Revdatul-Džennati fi usulil-i'tikadat“ (Džennetski perivoji o temeljima vjerovanja). Također,

prethodno je spomenuta. Štampana je u Istanbulu 1305. h.g./1887.g. Izdavač ju je pogrešno pripisao El-
Birkeviju. Knjigu je sastavio iz „El-Fikhul-ekbera“, „Tahavijeve poslanice o vjerovanju“, „Poslanice o
vjerovanju Omera en-Nesefija“, „Es-Senusijeve poslanice o vjerovanju“ i „Es-Sujutijeve poslanice o
vjerovanju“. Poredana je u sedam poglavlja, a izvanredno tretira tematiku vjerovanja.

5. „Ezharur-Revadati fi šerhi revdatil-Džennati“ (Cvijeće perivoja – komentar Džennetskih perivoja“. Na

vrhunski način je obradio tematiku koju ova knjiga tretira.

6. „El-Minire“ (Svjetiljka).

7. „Kafijev sažetak iz logike“.

8. Komentar „Kafijevog sažetka iz logike“.

9. „Nurul-jekin fi usulid-din“ (Svjetlo čvrstog uvjerenja - o postulatima vjere), kao komentar „Tahavijeve
poslanice o vjerovanju“.
10. „Temhisut-telhis“ (Sažimanje sažetka), iz semantike i retorike, te predstavlja sažetak „Telhisul-Hatib
El-Kazvini“.

11. Komentar prethodne knjige, a na postojećem primjerku je glosa nekog čovjeka koji je bio muftija u
gradu Đakovo, okrug Požega.

12. „Risaletun fi tahkiki lafzi Čelebi“ (Poslanica o valorizaciji termina Čelebi).

13. „Risaletun fi ba'di masaili-fikh“ (Poslanica o nekim fikhskim pitanjima“.

14. „Hadikatus-salati“ (Bašča namaza), komentar „Muhtersarus-salati“ (Sažetak o namazu) od imama

Kemal-pašazadea.

15. „Šerhu kafijeti Ibnil-Hadžib“ (Komentar Ibnul-Hadžibove poeme) iz arapske gramatike. Spominje je
Evlija Čelebija u svojim „Putopisima“.

16. „Nizamul-ulemai ila hatemil-enbija“ (Plejada učenjaka sve do posljednjeg Poslanika, sallallahu alejhi
ve sellem). U ovoj knjizi Kajafija je spomenuo svoje učitelje u islamskom pravu (fikh) sve do imama Ebu
Hanifea, a potom do Allahovog poislanika, sallallahu alejhi ve sellem. Za svakog od njih je naveo
odgovorajuću biografiju.

17. „Usulul-hikemi fi nizamil-alem“ (Temelji mudrosti - o uređenju svijeta). Ovo knjigu spominje autor
„Kešfuz-zununa“. Ovom prilkom ćemo navesti uvod iz ove knjige kako bi se znala njena vrijednost:

„Zahvala pripada Tebi, Allahu, Vlasniče cijelog kosmosa! Ti daješ vlast kome hoćeš, a uzimaš je od koga
hoćeš. Neka su blagoslov i spas, sve dok Zemlja postoji i dok se nebo okreće, na Tvoga poslanika
Muhammeda – predvodnika svih vjerovjesnika, na njegovu porodicu i ashabe, koji su znali gledati i
razmišljati. A zatim: „Kafi Pruščak, ovisan o Allahu Tvorcu, neka ga Allah pomogne u onome za što mu on
pomoć zatraži i sačuva ga od onog što mu šteti, kaže sljedeće: „Pošto sam 1004.h.g./1595.g. uvidio da u
uređenju svijeta postoji pometnja, da u harmonizaciji stanja čovječanstva ima propusta, a posebno u
području u kojem vlada islam, neka Allah to područje popravi i sačuva ga sve do Sudnjeg dana, te nakon
što sam obavio sunnete i farz-namaz, okrenuh svoje lice Onome Ko je stvorio nebesa i zemlju, pa me je
On Svojom blagošću nadahnuo nekim mudrostima i Svojom dobrotom dao mi razumijevanje onoga što
prije nisam znao. Mome srcu su naumpale rijeći Uzvišenog: „Allah neće promijeniti stanje jednog naroda
dok taj narod sam sebe ne promijeni.“ Moja prsa su se otvorila razmišljanju o stanju ljudi i razlozima
njihove promjene. Pošto sam, s Njegovom prelijepom pomoću, razmislio o onome što je bilo prije malo
više od deset godina, otkrile su mi se neke opcije i povodi, a Allah Uzvišeni najbolje zna šta je ispravno:

Prvo: Zapostavljanje i ignorancija pravednosti i konsolidiranosti vođenjem ispravne politike, a glavni

razlog je što se ovlaštenja ne prepuštaju onima koji su ih dostojni.

Drugo: Nepostojanje tolerancije prilikom međusobnog savjetovanja, iznošenja mišljenja i planiranja, a

razlog tome je samozadivljenost i oholost, te izbjegavanje druženja sa učenjacima i mudracima.

Treće: Olahak odnos prema uređenju vojnog aspekta i upotrebi vojne tehnike prilikom borbe sa
neprijateljima, a razlog tome je nepostojanje strahopoštovanja vojske prema nadređenima.

Zatim, osnovni razlog za sve ovo, iz kojeg proizilaze svi ostali razlozi, a on je vrhunac ove tematike, jeste:
ambicija za mitom i pošast za ženama...“

Hasan Kjafija Pruščak naveo uvod o povodima uređenja svijeta.

Spomenuo je sljedće temelje:

Prvi temelj: Uređenje i širenje vlasti.

Drugi temelj: Savjetovanje, traženje konsultacija, mišljenja i planiranje. Treći temelj: Obaveznost
upotrebe vojne tehnike prilikom ratovanja i borbe, te rukovođenje vojskom i podizanje borbenog
morala.
Četvrti temelj: O uzrocima pobjede i pomoći od Uzvišenog Allaha, te o neminovnim povodima poraza,
neka nas Uzvišeni Allah od toga sačuva. Završnica govori o primirju i sporazumu.

18. Komentar iste knjige „Usulul-hikemi fi nizamil-alem“ na turskom jeziku, te se isti svodi na tumačenje
osnovnog teksta riječ za riječ.

19. „Hronologija bitke Cerastes“.

20. Komentar „Uvoda u namaz“ od El-Fennarija.

Ibn Nevhi u Zejluš-Šekaiku“ navodi: „Hasan Kafi ima samostalne radove iz više naučnih disciplina.
Njegove poslanice (brošure) su nepobrojive.“

Jedna od velikih vrednota Hasana Kjafije je i njegova edukacija u više naučnih grana, poput islamskog
prava, metodologije islamskog prava, ilmul-kelama, gramatike, morfologije, logike, književnosti,
historije, morala, etike i dr. Tako je putopisac Evlija Čelebija rekao: „Povrh svega, imao je doticaja sa svim
naukama, poput Ibn Džabira i njegovog znanja o slovu 'kaf'“.

Neke od njegovih vrednota su i skromnost i bogobojaznost. Ibn Nev'i i Evlija Čelebija pripovijedaju da je
Hasan Kafi punih trideset godina postio tokom cijele godine, te da je samo jedanput za punih dvadeset
godina prekinuo post na tri dana. Post Daavuda, a.s., bio je njegov lični moto. Umjesto komotne košulje
oblačio bi grube haljinke. Prezirao je tarikatske šejhove svog vremena, protivio im se i pobijao ih
šerijatskim argumentima. Često bi govorio: „ Da se keramet može postići vježbanjem, ja bih to postigao.“
Govorio bi to iz skromnosti i želje da obuzda svoju dušu. Drugi su pričali da je na putu do njegove kuće
bilo mjesto gdje se pjevalo i sviralo, pa zato njime nije ni išao svojoj kući, već drugim dužim putem.

U njegove vrednote spada i to da je recitirao poeziju na tri jezika: arapskom, turskom i perzijskom.
Pretpostavlja se da su ova dva stiha, kojima je završena njegova knjiga „Usulul-hikem“, njegova, a glase:

O Ti Koji znaš sva stanja i potrebe,

Od Tebe se nadamo spasu od svake tuge i nezgode,

Daj nam spas od svake brige,

Smiluj se robovima Svojim i riješi nas tegobe.

(Iz djela: „El-Dževherul-esna fi ulemai ve šu'arai Bosna“, Mehmed ef. Handžić).