Jensen, Bruhn K. i Jankowski, W. Nicholas (ur.).

(1991) A Handbook of Qualitative

Methodologies for Mass Communication Research. London: Routledge: Poglavlja: 1.
Humanistic Scholarship as Qualitative Science: Contributions to Mass Communication
Research (str. 17-43); i 2. The Qualitative Tradition in Social Science Inquiry: Contributions
to Mass Communication Research. (str. 44-74)
Humanistic Scholarship as Qualitative Science: Contributions to Mass Communication
Research (str. 17-43)

 više od 2500 godina humanisti proučavali tekstove interpersonalne i masovne komunikacije

 humanistička tradicija se počela razvijati početkom 19. stoljeća
 kvalitativni pomak = komunikacijski pomak → uspon semiotike i drugih komunikacijskih teorija
kako bi se pojasnila nerazumljiva društvena stvarnost koju je potrebno interpretirati

komunikacija kao proces stvaranja značenja

 masovni mediji kreiraju i cirkuliraju značenja u društvu → puno kompliciranije nego što se čini
 različite discipline i teorijski pravci nastoje definirati koncept značenja – njegovo podrijetlo,
interpretaciju i utjecaj
 proces stvaranja značenja kao društveni ritual i prijenos sadržaja od proizvođača ka publikama
→ iz humanističke perspektive – sadržaj je koncipiran kao izraz određenog subjektiviteta i
reprezentacija određenog konteksta
 KOMUNIKACIJSKI PROCES - poruka→ komunikatori → uklapanje društvene strukture;
u humanističkoj terminologiji: DISKURS → SUBJEKTIVNOST → KONTEKST

DISKURS

 jezik → primaran medij za razmjenu informacija među ljudima; usmena predaja →način
prenošenja znanja i istine → tradicionalna pretpostavka ( religiozni, književni i akademski
tekstovi)
 danas → većina kvalitativnih radova diskurs vidi kao bilo kakvu upotrebu jezika, ili drugih
semiotičkih sustava u društvenom kontekstu; diskurs uključuje svakodnevnu interakciju → kroz
jezik, stvarnost postaje društvena, intersubjektivna i otvorena za analizu

SUBJEKTIVNOST

 nedavne teorije o jeziku i subjektivnosti opisale su subjekt kao položaj unutar jezika →masovni
mediji kao glavni izvor njegove interpelacije u modernom društvu
 pozicioniranje subjekata unutar jezika implicira njihovu ekskomunikaciju iz onog nesvjesnog
 Prema Lacanovoj reformulaciji Freuda – upravo ovaj proces pozicioniranja omogućuje
strukturiranje i onog nesvjesnog u okviru jezika → mas. komunikacija „daje glas“ određenim
diskurzivnim pozicijama dok ga istovremeno ne daje drugima

KONTEKST

 humanistička komunikacijska teorija : kontekst → konfiguracija tekstova koje moramo pročitati i

interpretirati, a rezultat su povijesnih promjena
 promjena analitičkog fokusa sa specifičnih priča na dublje strukture odnosno sustave priča koja
dominiraju u određenom društvu ili kulturi → kako mediji i ostali „agenti socijalizacije“ služe
„upisivanju“ pojedinaca u kulturu

HUMANISTIČKE TRADICIJE
iz pismenosti do književne kritike

 kulture koje počivaju na usmenoj predaji → poezija kao temelj društva (pamćenja i edukacije);
no u Grčkoj je tome služila abeceda, odnosno pisanje → Platonov napad na pjesnike
(pjesnicima ne treba vjerovati kad su u pitanju važne društvene stvari poput politike ili zapisivanja
povijesti) možemo smatrati indikatorom postepenog prijelaza ka kulturi pismenosti
 abeceda je pridonijela shvaćanju znanja kao zapisu provjerljivih izjava
 medijske teorije o determinaciji kulture od strane novih komunikacijskih tehnologija → društvene
posljedice kom. teh. ovise o njihovom uklapanju u mijenu povijesnih institucija
 važna su pravila interpretacije – npr. interpretacija Biblije (i ostalih kanonskih tekstova)
rezultirala je konfliktima koji mogu stvoriti ili razoriti pojedinca/društvo
 logocentrična ideja diskursa – mentalni sadržaj predstavlja autonomni, metafizički stupanj
stvarnosti
 pismenost→ bila preduvjet razvoja modernih oblika društvene organizacije i društvene svijesti za
vrijeme industrijskog kapitalizma
 diskurs vijesti za vrijeme ranog tiska → zahtjeva redefiniranje individualaca, njihovih
ekonomskih prava i njihova sudjelovanja u političkom životu
 redefiniranjem književnosti u suvremenom dobu, došlo je do promjene svrhe književnih
studija → predlaže se normativni pristup educiranju čitatelja, barem do mjere u kojoj čitatelji
mogu razaznati učinke književne komunikacije

→ pomak prema specijaliziranim književnim studijama (za razliku od uključivanja književnih

djela primarno u povijesne ili filološke studije)
→ fokusiranje na sami tekst kao autonomnu strukturu; NOVI KRITICIZAM : objektivna,
samostalna struktura tekstualnih paradoksa i neodređenosti (Eagleton) → s jedne strane, ovaj
pristup nastoji izolirati književnost iz njezina šireg društvenog i povijesnog konteksta, a s druge
strane, stavljanje naglaska na sam tekst pomaže u poboljšanju analitičkih tehnika. Tekstualni
centrizam je „procvao“ s usponom strukturalizma i semiotike
STRUKTURALIZAM I SEMIOLOGIJA

 korijene esteticizma, strukturalizma i semiologije nalazimo u ranoj lingvistici ruskih formalista

 strukturalizam → u određenim periodima percipiran kao konstitutivni sastojak šire discipline –
znanosti o znakovima
 semiologija → analiza znakova i njihovih funkcija (jednako utječe na društvene i humanističke
znanosti) → Saussure: semiologija je znanost koja proučava život znakova unutar društva
 korištenje jezika – formalizacija i kontekstualizacija + možemo dodati da lingvistika ovisi i
o kompjuterima – najčešće za analizu struktura jezika; no ipak, kompjuter nije bio ključan za
razvoj metodologije u humanističkim znanostima dok je u društvenim značio veliku pomoć u
kvantitativnim istraživanjima
 semiologija je 1960-ih (i kasnije) pridonijela reartikulaciiji antropologije i književne kritike;
interpretiranje društava i kultura kao diskursa → ambicija nekih studija bila je otkrivanje dubokih
struktura društvenih mitologija i cijele ljudske kulture, a ne samo jezika
 studije društvenih institucija – iznad isticanja diskurzivne strukture društvenog života i
povijesnih promjena, ove su studije tumačile kapitalističke društvene strukture → njihovu
cjelovitost, transformaciju i samo-regulaciju → ovaj je pristup usporediv sa funkcionalizmom u
društvenim znanostima
 status i nasljeđe semiologije su i dalje neizvjesni → s jedne strane, semiologija (iako se
prepoznaju neke razlike) se smatra jednom od procedura u istraživanju masovnih komunikacija, a
s druge strane se smatra inkompatibilnom za analitički okvir takvih istraživanja
 važno razlikovati semiologiju i semiotiku

KULTURALNE STUDIJE

 analitička praksa kulturalnih studija naglašava izvan tekstualne eksplanatorne okvire

 istraživanja provedena unutar ove tradicije doprinose proširenju tekstualnog koncepta
kroz uključivanje popularne kulture i svakodnevnih društvenih praksi
 teorija i metodologija razvijene prema klasicima 19. stoljeća (djelima Durkheima, Marxa i
Webera), ali i modernim europskim i američkim autorima – Adornu i Horkheimeru, Careyu,
Gansu, Hoggartu i Williamsu → vodeće : britanske kulturalne studije
 radovi u ovoj tradiciji temelje se na konceptu praksi kao značajnih društvenih aktivnosti
(Williams)
 fokus istraživanja je izvan tekstova i medija (za koje se kaže da su uklopljeni) → publike+ široke
društvene i kulturne prakse
 publike → karakterizirane svojom interpretacijom kulturnih formi doprinose različitim
konstrukcijama stvarnosti (važno je ne gledati publike samo kroz njihove socioekonomske
karakteristike)
 generalno govoreći – kulturalne studije su kombinacija metodologija koje kao fokus imaju tekst i
one kojima je fokus društveni diskurs
 teorijski okvir – strukturalizam i kulturalizam (Hall) → strukturalizam: naglašava (relativno)
određenu prirodu društvenog života i kulturalnih formi unutar industrijskog kapitalizma;
kulturalizam: naglašava (relativnu) autonomiju kulture kao agenta promjene, ali i kao mjesta
društvene borbe
 strukturalistički i kulturalistički trendovi koegzistiraju (ali s teškoćama)
 kulturalne studije imaju važnu funkciju u humanističkim znanostima zbog reevaluacije popularne
kulture; ponovile su pitanje povezanosti društvenih i diskurzivnih struktura (što je vjerojatno
glavno pitanje u istraživanju masovnih medija)

REFORMULACIJA HUMANISTIČKIH ZNANOSTI

 post-strukturalizam i dekonstruktivistička teorija kao izazov semiologiji

 feminizam
 psihologija; istraživanja masovnih medija, antropologija

→ svi ovi pravci/ znanosti su izvršili utjecaj na humanističke znanosti

metodologija
 „STATISTIKA“ KVALITATIVNIH ISTRAŽIVANJA

 filozofija, analiza gramatike, filologija, lingvistika, tekstualna kritika povijesnih izvora → sve su to
oznake znanosti; humanističke znanosti traže i pronalaze činjenice → dugo su se oslanjale na
sistematske i efikasne metode analiziranja iako se one ne mogu nazivati metodologijama
 književna kritika – važan utjecaj na kvalitativna istraživanja masovnih medija; glavni „alat“
istraživanja su interpretativne sposobnosti istraživača jer je značenje svakog konstitutivnog
elementa teksta ostvareno u odnosu na kontekst (društveni, povijesni, psihoanalitički faktori…);
nepobitnost tih interpretacija ovisi o samom istraživaču i njegovoj ekspertizi, autoritetu…
 jezik → konstitutivan element većine kvalitativnih istraživanja; stoga je važno razradititipologiju
kvalitativnih metodologija kroz njihovo korištenje jezika (Tablica 1.)

JEZIK

Metoda Alat za prikupljanje podataka Objekt analize

INTERVJU
+
+
PROMATRANJE SA SUDJELOVANJEM
+
-
TEKSTUALNA KRITIKA
-
+
Tablica 1.

 fokus na jeziku sugerira na zanimljivu mogućnost postojanja sistematske metodologije tj.

„statistike“ u kvalitativnim istraživanja (s obzirom na lingvistički diskurs)
 najvažniji stupanj lingvističke analize → pragmatika (proučava korištenje jezika u društvenom
kontekstu)

ANALIZA LINGVISTIČKOG DISKURSA

 Novi kriticizam + semiologija → jezik nije transparentno sredstvo pristupa stvarnosti; lingvistički
detalji važni za komunikacijsku funkciju tekstova
 ova dva pravca se koncentriraju na monološke, estetski kompleksne tekstove, zanemarujući
pritom uporabu jezika u svakodnevnom razgovoru

 3 GLAVNA STUPNJA ANALIZE LINGVISTIČKOG DISKURSA

 1. 1. SAM ČIN GOVORENJA – ljudi kroz jezik zapravo provode različita djela; npr. rituali
ili druge institucionalizirane procedure (poput braka) u kojima se samim izricanjem
ostvaruje društveno djelo
2. 2. INTERAKCIJA – na drugom stupnju, jezik služi ostvarivanju interakcije među
komunikatorima (interpersonalna komunikacija)
3. 3. DISKURS – različite lingvističke kategorije čine povezanu strukturu koja se može
interpretirati. Bruner izdvaja dva modela : narativni i paradigmatski.

priče o/u povijesti

 posljednji doprinos humanističkoj metodologiji proizlazi iz povijesne svijesti o tekstovima

 o povijesti primarno učimo kroz narative
 velik doprinos humanističkih znanosti istraživanjima mas. kom. → naglasak na odnosu teksta i
konteksta
 važan i koncept žanra kao indikatora značenja komuniciranja o/u povijesti; žanr kao analitički
stupanj na kojem društveno-znanstveni i humanistički načini istraživanja konvergiraju (teorijski i
metodološki)

 Williams → 3 značajke koje karakteriziraju žanr :

1. formalna kompozicija
2. prikladna tematika
3. način govora / oslovljavanja

VIZUALNE KOMUNIKACIJE

 istražuju se u domeni povijesti umjetnosti i teorije filma

 2 pravca:

1. vizualne komunikacije je jednostavno razumjeti jer se približavaju uočljivim procesima

svakodnevnog viđenja → teorija filma: odmiču se od analize filma kao jezika i primiču ideji
da stvarnost ocrtava sebe na filmu, a kroz njegovu projekciju i na svijesti gledatelja
2. percepcija i reprezentacija su aktivno konstruirane

 prema trima glavnim konceptima humanističkih znanosti (diskurs, subjektivnost i kontekst):

1. diskurs – kako specifični vizualni kodovi utječu na društveno korištenje vizualnih medija
2. subjektivnost – nove forme vizualne komunikacije → ne samo da su izrazom estetski
različite od pisanog i audio materijala već su različite i u subjektivnim pozicijama koje
nude publikama
 3. kontekst – relevantan je za analizu vizualnih komunikacija u barem dva aspekta; prvo –
institucije i tehnologije vizualnih medija su kompleksne; drugo – vizualni masovni mediji
redefiniraju svoj kontekst (npr. stalna dostupnost i prisutnost medija, zasićenost društva
medijima, problem pri razaznavanju diskursa medija i diskursa svakodnevnog života)

zaključak

 masovna komunikacija je simultano društveni i diskurzivni fenomen

 znakovi su primarni ljudski način interakcije sa stvarnošću → nude ulaz u procese stvaranja
značenja kojima se konstruira društvena stvarnost kao domena političkih, ekonomskih i kulturnih
aktivnosti
 humanistička istraživanja nadilaze estetsku komponentu tekstova te sugeriraju društvenu
semiotiku kao okvir istraživanja društvenog korištenja znakova (Saussureovo poimanje
semiologije + strukturalizam)
 Peirce → semiotika nudi okvir za istraživanje stvaranja značenja u društvenom kontekstu
 masovna komunikacija → služi za ostvarenje kulturalnog foruma koji uključuje svih
 društvena semiotika implicira rekonceptualizaciju ključnih pojmova u humanističkim znanostima
→ diskurs je zamišljen kao žanr sa specifičnim načinima primjene u društvenoj
praksi; subjektivnost je definirana kao zajednička, a ne individualna ekspresija društvene
stvarnosti; kontekst se odnosi na specifičnu povijesnu pozadinu u kojoj institucije služe različitim
svrhama
 humanističke znanosti mogu pružiti konkretno razumijevanje komunikacije i kulture (temeljeno na
jeziku)

Kvalitativna tradicija i doprinos u društvenoj znanosti

Nicholas W.Jankowski and Fred Wester

Bilo bi pretjerano tvrditi da je kvantitativno orijentirana istraživanja masovne komunikacije više ne
prevladavaju ali se metodloško preispitivanje i dalje jasno odvaja. Ovo poglavlje opisuje evoluciju
i raznolikost kvalitativnih metoda u društvenim znanostima i ispituje njihov doprinos na
kvalitativno istraživanje medija.

Budući da ne postoji suglasnost u vezi s temeljnim načelima kvalitativne metodologija u

društvenim znanostima (različitosti u principima, vidi Bruyn, 1966; Burgess, 1982; 1984; Denzin,
1970Ã; Filstead, 1970; Lofland 1971; McCall i Simmons, 1969; Smith i Manning, 1982), sljedeći
aspekti mogu predstavljati radnu definiciju. kvalitativna Istraživanja su oblik dugoročnog
promatranja iz prve ruke provedeno u blizini fenomena studije.
Istraživanje je, u idealnom slučaju, provedeno u prirodnom okruženju s naglaskom na
svakodnevno ponašanje i često se odvija u prirodi. Glavne kvalitativne metode empirijske studije
su promatranja sa sudjelovanjem i studije slučajeva
Tri elementa ove definicije pozivaju na specifikaciju (Wester, 1987: 19-20):

1. Pojam verstehen (razumijevanja) - pojam se odnosi na razumijevanje značenja koje ljudi

pripisuju svoje socijalne situacije i aktivnosti. Budući da ljudi djeluju na temelju značenja
 pripisuju sebi i drugima, fokus kvalitativne društvene znanosti je na svakodnevnom životu,
a njen značaj kao percipiraju sudionika

2. Pojam zauzimanja uloga, formulirao Mead (1934), ukazuje na to da bi se proučavanje

ljudskog ponašanja moralo uspostaviti iz perspektive glumca. To je jedan od zadataka
istraživača, a zatim, postaje jedan od pojmova rekonstrukcije i razumijevanje ove
perspektive. Spomenuta dva fenomena impliciraju treći
3. Pojam identificiranja s temama važnim za svijet u studiji prije nego li ti pojmovni budu
konstruirani, mjereni, opercacionalizirani . Problem navodi da u kvalitativnom
istraživanju, problem karakterizira početna formulacijom u općim uvjetima, što kasnije
omogućuje izmjene i profinjenosti. Uvjeti i koncepti znače da je služio kao putokazi za
istraživanje, a ne, kao u tradicionalnim društvene znanostima, izrazi na temeljukojih se
testira teorijska konstrukcija.

Dok je razvoj kvalitativnih istraživanja je trajao cijelu povijest društvenih znanosti, može se
razlikovati s obzirom na vrstu i intenzitet istraživanja kvalitativnih prakse tri razdoblja. Kroz
povijest društvene znanosti, a posebice od 1960-ih, interpretativni pristup socijalnoj pristup je u
središtu kvalitativnih istraživanja. U drugom dijelu poglavlja, ovaj pristup pratiti prije svega razne
struje sociologije, iako druge društvene znanosti također su pridonijele, (Ashworth i sur, 1986;.
Bogdan, 1972; Bogdan i Biklan, 1982).uključenost svakom slučaju primjeri iz komunikacijskih
studija.Treći dio razmatra raznolikost metoda u kvalitativnim istraživanjima. Posebna pozornost
posvećena je ovdje na problemima i postupcima vezanih uz analizu kvalitativnih podataka

POVIJESNI KORIJENI Rani period 1890 – 1930.

Tijekom posljednjih godina devetnaestog stoljeća i prvog desetljeća ovog stoljeća, kao što je
vidljivo društvena pitanja postala su tema akademskih studija,a gotovo su sva istraživanja bila
kvalitativne prirode. To je vidljivo u klasičnim djelima Webera, Durkheima, Simmel, ali
mnogih drugih.
Nekoliko čimbenika može objasniti naglasak na ovim metodama:
a) Još je uvijek jaka pripadnost društvenih znanosti s načinom istraživanje koje se koristi u
filozofiji i humanističkim znanostima.
b) Društvene znanosti su bile mlada znanost i potrazi za globalnim, ukupnim perspektivama.
;Format eseja više je bio prikladan za taj zadatak nego li danas, suvremeni istraživački članak.
c) ono što je kasnije postalo poznato kao "znanstvena metoda" još nije u potpunosti razvijena i
primijenjena tehnika na društvenim znanostima.
Naglasak na kvalitativnim istraživanjima posebno je vidljivo u antropologiji. Iako postoji
metodološka raznolikost, u disciplini se još više razvila,a a kvalitativna istraživanja ostavila
su naglasak do danas. Doprinosi Malinowskog (1922), Boasa (1940), i Radcliffe-Browna (1952)
bili su posebno utjecajni u određivanju terenske studije.
U tom ranom razdoblju, kvalitativna terenska istraživanja uvedena su u sociologiju u SAD-u, a
pionirski rad započeo je na Sveučilištu u Chicagu. Ondje je 1892 osnovan , Odsjek za sociologiju
koji je tada postojao u kombinaciji s antropologijom. Danas poznatiji kao Čikaška škola. U ranim
desetljećima XX. stoljeća, bilo je da imaju veliki utjecaj na disciplini. Pod utjecajem WI Thomasa,
Ernesta Burgessa i Roberta Parka, zajednički akademski krugovi započeli su i razvili teorije oko
proučavanja urbanog života

Rane čikaške studije usredotočene su na devijantne skupine u gradu: skitnice (Anderson, 1923),
bande (Thrasher, 1927), kriminalci (Sutherland, 1937). Dok su drugi znanstvenici na sveučilištu
uveli studije zajednice, kasnije poznat kao urbana etnografija.
Poljski doseljenici u grad bili su predmet monumentalne studije (Thomas i Znaniecki, 1918-1920),
a također se istraživala struktura života u malom gradu u zajednici (Lynd i Lynd, 1929).
Čikaška škola je dom dugom popisu plodnih sociologa, ali izraziti doprinos ističu jednom:
Robertu E.Parku.
Park pridoni io tekst pod nazivom "prirodna povijest novina" (reprint u Schramm, 1960). Iako bez
empirijskih podataka podržava svoju interpretaciju tiskanih medija u povijesnom procesu, u tekstu
Park s primerima izražava zabrinutost u kontekstu grada i zajednice. Ovaj problem je također
vidljiv u njegovoj studiji o iseljeničkom tisku (Park, 1922) u kojem je preispitao funkciju novina
među europskim imigrantima.
Upiti Parka često su vezani za preporuke vezane kako bi znanstvenici mogli oponašati novinare.
On je svojim studentima prije pisanja istraživačkih projekata rekao: Zapišite ono što vidite i čujete;
znate kao novinar. Naglasak je sada stavljen na društvene konstrukcije "činjenice"
Često je izjavljivao i sljedeće : Sjednite u salonima od luksuznih hotela i na kućnom pragu tih
flophouses; sjediti na Gold Coast klupe i na sirotinjskoj četvrti Shakedown; sjediti u dvorani i
orkestar u Star i podvezicu burlesku. Ukratko, gospodo, u stvarnom istraživanju imat ćete prljave
hlače.
Park je naglasak stavio na promatranje iz prve ruke što se često uzima kao dokaz da čikaška
škola prakticira ono što je danas poznato kao promatranje sa sudjelovanjem

Većina ranih čikaških studija oslanjala se na analizu dokumenata. U samo dva - Cressya (1932)
na plesnim dvoranama i Andersona (1923) sa skitnicama-postoji izričit poziv na promatranje sa
sudjelovanjem kao metode prikupljanja podataka, čak i onda postoji objašnjenje o tome kako se
metoda izvodi.
U kasnim 1920-im, Herbert Blumer i Philip Hauser željela su istražiti odnos između filma i
delikvencije. Kao dio tzv Payne Fonda studije ova su dva istraživačka projekta namijenjena za
"pohranu stavova i perspektiva i koje učinke ima pojedini film. Pritom se koristila tehnika intervjua
i povijesti sudionika, a manje korištenjem metode promatranja sa sudjelovanjem.
Rasprava o društvenoj-znanstvenoj metodologija u SAD-u 1930-ih i 1940-ih također je došao do
uključuju niz imigranata iz Europe, koji predstavljaju različite teorijske i političke orijentacije. S
jedne str., bila je skupina izbjeglica iz Frankfurtske škole; budući su njihovi pristupi čine osobito
kvalitativne tekstualne analize i povijesna istraživanja
Druga struja se orijentirala kasnije se razvila u mainstream metodološka istraživanja američkih
komunikacija, predvođenih Paulom F.Lazarsfeldom i njegovim suradnicima, čime se zamjenjuje
pozicije čikaške škole i kritičke teorije. Kao što je istaknuto (Bulmer, 1984, Harvey, 1987), unutar
čikaške škole nikada nije postojala nesklonost prema statistikama; iako su kvantitativne metode
često kvantitativne korištene uz kvalitativne.
MEĐUPERIOD 1930-1960
Od kasnih20-ih i ranih 30-ih, sociolozi su započeli se koristiti metodama iz prirodnih znanosti,
odnosno, okrenuli su se promatranju društvenih aktivnosti preko prirodnih metoda
Istraživači unutar i izvan Chicaga su u razvoju kvantitativne mjernih uređaja i koncepata koje su
bile namijenjene za podizanje status sociologije na znanosti.Model za empirijska istraživanja s
vremenom je postao jedan od standarda u prirodnim znanostima, posebno fizike. Eksperimentalni
dizajn dominirao istraživanjima razmišljanje, zajedno s hipotetsko-deduktivnom metodom, i
metodologija koja je naglasila korištenje "objektivnih" tehnika prikupljanja podataka i
standardizacije analitičkih postupaka.

Tijekom 1930-ih godina, a zatim i kasnije zagovornici kvantitativnih metoda stekao gornje strane
u metodološkom borbi. Čikaška studija slučaja je postala sve, ali je nestala sve do 50-ih.
Promatranje je postala metoda u društvenim znanostima; kao što primjećuju Benney i Hughes
(1956: 137), moderna sociologija imala postala "znanost o razgovoru. Jedan od Chicago studija
tog razdoblja, izrazivši napetost između kvalitativnih i kvantitativnih tradiciji, usmjerena na
zajednicu tisku (Janowitz, 1952). Iako je jasno ukorijenjen u ranom Chicago interesa za
urbanizam i kvalitativnih pristupa, istraživanje je također sustavno zaposleni kvantitativnih metoda
istraživanja. Prilog proučavanju razrađuje kodiranja postupke za analizu sadržaja, a materijal
predstavljen o ispitivanju (uzorkovanje informacija i dizajnu instrumenta) je sličan onome koji se
nalazi u većini suvremena anketama monografija.
Nekoliko čimbenika pridonijela propasti kvalitativnih metodologija, kao što su studije slučaja
Čikaškog pristupa:
A) Tu je želja stvoriti pravi "znanost" društvenog istraživanja, po uzoru na pozitivizam i uspjesi
prirodnih znanosti.
B) Potpomognuto Drugim svjetskim ratom, pozivi su za istraživanja mogu mjeriti učinak
komunikacije , posebno propagande. Ova zabrinutost popraćena je valom financijskih sredstava
za znanstvena istraživanja. Ona su tijekom tog razdoblja bila Zavod za primijenjena društvena
Istraživanja pri Sveučilištu Columbia, u kojem je etabliran jedan od glavnih centara masovne
komunikacije istraživanja u SAD-u.
C) nakon što se rat pojavio, bilo je potrebno razviti strukturni društvene-znanstvene spoznaje koje
bi se mogle primijeniti na razvoj industrije i planiranja socijalnih i obrazovnih institucija (Galbraith,
1967). Takav društveni inženjering, o čemu svjedoči politika u mnogim zapadnim zemljama,
pronašao teorijske saveznike u funkcionalističkim perspektivama.

KASNIJI PERIOD: 1960 do DANAS

Nakon funkcionalizma i kvantitativne metodologije koji je zadržao uticaj tijekom 1950-ih i 1960-ih
godina u, teorijska i politička kritika tih pozicija intenziviral se u 1960-ima. Gouldner (1970), na
primjer, identificirali su "dolazak krize" sociologije kao razočaranje funkcionalizma i "Grand
teorije."
Disciplina je okupirana gradnjom i osiguravanjem institucija, no pokret je sada tražio odgovore na
društvene konflikte unutar akademske zajednice. Sve je ukorijenjeno u političkim, ekonomskim i
rasnim nejednakostima, te su ovi sukobi mobilizirali studente, afroamerikance i druge manjine, a
ponekad i društvene znanstvenike (Colfax i Roach, 1971), a ne samo za proučavanje događaja,
već i da se aktivno uključe u organiziranje demonstracija.
Ovaj društveni kontekst se događa iza kulisa za razočaranjem u pozitivističke verzije društvene
znanosti, te također u akademskim institucijama. Jedna od čestih kritika odnosila se na
ograničenja od tih pristupa kada se proučava ljudsko ponašanje, a u svojim korijenima riječ je o
društvenoj stvarnosti, koju je ispitanik sam i doživio.
Druga kritika očito opsjednuta znanstvenom metodom. Herbert Blumer, bivši djelatnik Čikaške
škole, postao je jedan od najvažnijih kritičara sa sve većim naglaskom na kvantitativne metode u
sociološkim istraživanjima, truda karakterizira u jednom komadu (Blumer, 1954) kao tendencija
da se smanji socijalna egzistencija varijabli.
U području istraživanja komunikacija, jednako tako se odvija i kritika dominantne istraživačke
metodologija. Gitlin (1978) pokušao je sažeti osjećaje za dominantnom metodom istraživanja
masovne komunikacije, ankete. Iako Gitlin nije eksplicitno pozvao na kvalitativnih pristupu
istraživanja medija, on nije tvrde da minimalni učinak komunikacije naći kroz istraživanja bio je
uglavnom produkt metodologije.
U nedavnoj povijesnoj skici komunikacijskih istraživanja, Dennis (1988) je primijetio da medijske
studije su u skladu s metodološki metamorfozama društvenih znanostima općenito. Do kasnih
1970-ih, supremacija kvantitativnih istraživanja bio "izazvan od kvalitativnih istraživača-više s
ideološko-savijena koji oplakuju kvantifikaciju i dovodili u pitanje korisnost i vrijednost
prevladavajućeg istraživačke tradicije" (Dennis, 1988: 4). Interpretativni oblici socijaloškog
istraživanja odigrali su ključnu ulogu u ovoj transformaciji.
Do kasnih 1970-ih, supremacija kvantitativnih istraživanja "izazvala kvalitativne istraživače-više s
ideološko-savijena koji oplakuju kvantifikaciju i dovodili u pitanje korisnost i
vrijednost prevladavajuće istraživačke tradicije" (Dennis, 1988: 4).
INTERPRETATIVNI DRUŠTVENI UPIT Interpretativni upit prakticiran je u nizu društvenih
disciplina, posebno se istakla u sociologiji.Pristup ima mnoga
imena: INTERAKCIONISTIČKI(Fisher i Strauss, 1978, Silverman, 1985: 95),
DRUŠTVENI, FENOMENOLOŠKI,NATURALISTIČKI, ili
jednostavno KVALITATIVNA SOCIOLOGIJA (Wester, 1987: 14)
Zajedničko nasljeđe, Weberove (1964: 88) klasične formulacije sociologije: "znanost koja
pokušava biti interpretativna i shvatiti razumijevanje društvenog djelovanja kako bi se na taj način
došlo do uzročno posljedičnih toka i utjecaja.
Temelj interpretativne sociologije-i od interpretativnog istraživanja jest analiza i interpretacija, kroz
verstehen ili suosjećajno razumijevanje, u smislu da ljudi daju smisao svojim postupcima.
Budući da postoji nekoliko varijanta interpretativnih istraživanja (Tesch, 1990), njihove teorijske i
metodološke perspektive se preklapaju.Zadovoljavajuća tipologija još nije izgrađena, a u ovom
kontekstu predlažemo da su interpretativne vrste komplementarni izvori metodološkog uvida. Tri
su metodološka izvora zasluga: DALJNJA RASPRAVA: SIMBOLIČKA
INTERAKCIONIZAM, ETNOMETODOLOGIJA, I ETNOGRAFIJA.
SIMBOLIČKI INTERAKCIONIZAM
Simbolički interakcionizam je oblik interpretativnog istraživanja u središtu s teorijskim i
metodološkim usmjerenjem 1960-ih i 1970-ih godina . To se temelji prvenstveno na Meadove
(1934) Um, sebstvo, i društvo, opisano kao "jedna od najutjecajnijih knjiga, do danas, na
simbolički interakcionizam" (Manis i Meltzer, 1967: 140). Ostali-Cooley (1930), Thomas (1928), i
Dewey (1925) 'Također su pridonijeli njegovu razvoju, ali postoji opća suglasnost da
usavršavanje teorijske pozicije došlo od Blumera (1969). On je postavio, prije svega, da ljudi
djeluju na temelju značenja kojega oni sami pripisuju objektima i situacijama. Drugo, Blumer
smatrao da značenje proizlazi iz interakcije s drugima, te da se značenje (. Meltzer i sur, 1975: 2)
pretvara dodatno kroz proces interpretacije tijekom interakcije. Zajedno s tim pojmovima je
metodologija istaknuvša poštovanje prema svijetu i djelovanjem pojedinaca, kao i neuplitanje
istraživača u taj svijet, ono što se često naziva naturalističko stajalište (Lincoln i Guba, 1985).
Naime, promatranje sa sudjelovanjem obično je povezana s naturalističke perspektive i općenito
s radom simboličkih interakcioniste (Ackroyd i Hughes, 1981: 102-3; Rock, 1979: 178).
Čak i dok je simbolički interakcionizam ispravno smatran motorom iza nedavnih zbivanja u
kvalitativnoj metodologiji, bilo bi pogrešno pretpostaviti da su ta dva pojma su sinonimi. Na prvom
mjestu, tu je skupina simboličkih interakcionista koji provode istraživanja s pozitivističke
perspektive.Iowina škola simboličkog interakcionizama se usmjerila na ankete i standardizirane
tehnike promatranja u nastojanju operacionalizacije pojma o sebi (Meltzer i sur, 1975.: 55-9). Na
drugom mjestu, druge vrste interpretativnog istraživanja su napravili značajan doprinos
kvalitativnom metodologijom.
ETNOMETODOLOGIJA
Druga forma interpretativnog istraživanja traga za otkrivnjem pravila kojima se ljudi služe kako bi
razumijeli svijet. Etnometodologija potječe od europskih fenomenologičara, posebno Schulza,
centralne figure i Harolda Garfinkel, koji je skovao pojam i iskoristio postojeće ideje. Za njega je
etnometodologija forma praktične sociološke analize.

Ta analiza nije upotpnosti prerasla u aktivnosti profesionalnih sociologa, etnometodologija je

svakodnevna aktivnost u kojoj društveni sociolozi se razvijaju, budući redovito stupaju u
interpretativno razumijevanje drugih agenata kroz akcije i interakcije i tako stvaraju
smisao društvene realnosti.
Ipak, promatranje sa sudjelovanjem i dubinsko intervjuiranje često su upotrebljavani kao
istraživačke tehnike i strategije.Istaknuto mjesto uvijek daje prednost svakodnevnom razgovoru, i
to je zapravo primarni medij svakodnevnoj interakcije.

Korištenjem kombinacija istraž.tehnika promatranja sa sudjelovanjem i intervjuom Garifinkel i

njegovi suradnici pokušali su ispitati interakciju i ispitali interakciju i komunikacijske obrasce u
njihovom prirodnom ambijentu-obiteljskom domu. Ovo djelo poslužilo je kao osnova za mnoge
novije studije u etnografiji masovne komunikacije.

ETNOGRAFIJA
Etnografija proizlazi iz antropologije; postojalo je i vrijeme kada su ova dva koncepta smatrani
identični. Unatoč takvoj raznolikosti, većina antropologa slažu se na tri osnovna principa:

1. etnografska istraživanja se bavi kulturnim formama u najširem smislu te riječi, uključujući i

svakodnevice, kao i religije i umjetnosti (vidi Fetterman, 1989; Hammersley i Atkinson,
1983).

2. studije u pravilu priznaju potrebu za dugoročnim promatranjem sa sudjelovanjem, s

istraživač služi kao glavni instrument istraživanja.
 3. Konačno, koristi se više metoda prikupljanja podataka općenito su korištebe, prema
Sanday (1983: 21), kao provjera opservacijskih nalaza. Kritičari ove teorije raspravljaju u
nastavku, o pojmu triangulizacije.

Sanday identificira tri tipa antropološka istraživanja:

A) Holistički
B) Semiotički
C) Bihevioralni

- holistički varijatet ima najdužu tradiciju i dominantnu unutar spomenute discipline.

- "Holistički" pristup odnosi se na opseg istraživanja i posebno na potrebe istrage brojne
aspekte određene grupe ili društva koje se proučava.
- HOLISTIČKI PRISTUP uspostavalja odnos između istraživača i grupe koju je proučavao ,
te se to smatra kritičkim elementom etnografije (Seiter i sur., 1989b). To je jedan od razloga
zašto su neki znanstvenici (Wolcott, 1975) ukazuju na najmanje godinu dana
rada na etnografskom projektu.
D)

S ve veći broj komunikacijskih studije tvrdi da se provodi u etnografskom tradicijom. LULL

(1988a) je uredio volumen takvog rada koji je usredotočen na obiteljskom gledanja televizije u
različitim kulturama.

Međutim, jedan je problem s nekim od istraživanja koje je označeno kao etnografski je da je

nejasno što su studije imaju zajedničko s biledan kritičar (Braber, 1989) ispituje tri etnografske
studije žena i popularne kulture, i je došao na gotovo isti zaključak-da mnogo onoga što prolazi
kao etnografija značajno odstupa od onog što najmanje antropolozi podrazumijevamo pod
pojmom. Braber pregledao Hobson (1982) Analiza britanskih sapunica Crossroads, Radway
(1984) Studija ženskih čitatelja popularnog romantiku fikcije, i Seiter i kolege '(1989b) istraživanje
soapopera gledatelja.

Sve tri studije su ograničene, u različitim stupnjevima, u vezi s aspektima antropološkog

etnografije Braber smatra: središnjost pojma kulture, zapošljavanje promatranjem sa
sudjelovanjem, i malenost Istraživanje setting.Seiter istraživačkog tima, svjesni tih teškoća, bili
iskreni u raspravu metodološke nedostatke svoga rada: etnografska istraživanja gledanosti, što je
priznao, "nije zadovoljio zahtjeve etnografije pravilan, i naša studija nije iznimka"

Među problemima nakon što je u medijima etnografskih studije su ograničenja učestalosti i

trajanja kontakta s kazivačima i rezultat poteškoća u uspostavi odno imaju tendenciju da se
uzimaju u obzir samo jedan aspekt culture- televizijskog programa-i stoga se ne može tvrditi
holistički pristup.
PITANJA INTERPRETATIVNOG ISTRAŽIVANJA: TEORIJA I POLITIKE

Općenito pitanje političkih obveza i znanja o interesima istraživanja ostalo je na dnevnom redu
interpretacije istrage, i feminističke znanstvenice napravile su značajan doprinos raspravi.
Feministička znanost postoji znatna neslaganja u vezi s odgovarajućim metodološkim pristupima
društvene znanosti. Steeves (1987) sugerira da su feministkinje iz kritičke studija usmjerava se
koristiti kvalitativnim metodama istraživanja, dok su oni tradicionalne društvene znanosti
naposlijetku često koriste kvantitativne metode.

Feministice općenito imaju tendenciju da odbacivanja kvantitativne metode kao "muške"

strategije znanja i vole kvalitativne strategije poput dubinskog intervjua i promatranja sa
sudjelovanjem. Zanimljivo, feminističke znanstvenice, koji žele dokumentirati i istaknuti na
svakodnevni život žena, nalaze metodološku podršku u interpretativnih oblicima Upit od otvorenih
razgovora u život povijesti

Oba pitanja- vezana su uz politiku i epistemologiju , te su međusobno su povezana i nastoje

odgovoriti na temeljno pitanje: Kakav je odnos ciljeva istraživanja, s jedne strane, i
objektivnog postupka istraživanja i otkrića, sa druge ?

Konkretno, istraživanje tradicionalne akcije, oslanjaju se dijelom na kvalitativne metode, a svoje

korijene ima u emancipacijsku cilju društvene znanosti.Rad Negt (1968) i Freire (1974), s
naglaskom na angažman i mobilizaciju istraživao, obavijestio participativne istraživanja, varijanta
akcijskog istraživanja.

Ukratko, tu su afiniteti između kvalitativnog tradicije i istraživanja s ciljem emancipacije. Međutim,

to je pogrešno pretpostaviti da je većina rano ili struje kvalitativno istraživanje je inspirirana
prvenstveno takvim motivima.

Samo se čikaški sociolog Burgess bavio istraživačkim projektima proizišlim iz vlastitog

društvenog i političkog angažmana, a čak i tada je bio uglavnom zainteresiran za temeljna
istraživanja, dok je tek drugom stupnju studije politike preusmjerio (Harvey, 1987: 36-7 ).

Možemo podnijeti da Beckerov položaj, da u konačnici "biramo strane," pojednostavljuje stvar.

Malo je društvenija,a politička pitanja mogu se svesti na kategorije "underdogs" i prigušivači",
omogućujući sociolozima odbacivanje potonje

KVALITATIVNO ISTRAŽIVAČKI PROCES

Objašnjenje i jasnoća važni su u svim fazama istraživanja, kako za istražitelje tako i za druge
znanstvenike procjenjući svoje nalaze. Budući da se može odrediti kolika se pozornost daje
kvalitativnim istraživačima postupke prikupljanja i analiziranja podataka bio je neujednačen i
nedostatna u prošlosti, nedavne studije su počeli da opisuju sustavno kvalitativno istraživanje
procesa.
Primjećujući razvoj kvalitativnih istraživačkih postupaka može se poći od otprilike tri različite faze:
 1. Prvi period metodološke reflekcije započela je sredinom 60ih i trajalo je gotovo desetljeća.
Analize su se fokusirale na usporedbe kvantitativne metodologije sa tehnikama, kao što
su validnost, pouzdanosti i uzorkovanja procedura.

2. Tijekom drugog perioda, u rasponu od 70-ih, veći naglasak je stavljen na mehaniku

terenskog rada, dobivanje pristupa za obavljanje promatranja sa sudjelovanjem i
provođenje otvorenog intervjua-u "matice i vijke" kvalitativnih istraživanja.Praktično
orijentirani glasnoću Wax (1971), Izrada rad na terenu: Upozorenja i savjeti, primjerena
je literatura u tom razdoblju kao što su i primeri Schatzmana i Straussa (1971) i
Johnsona.

3. U trećem razdoblju, koje je u tijeku od kasnih 1970-ih, fokus je bio na problemima analize
podataka. Ova faza istraživanja je odavno smatra Ahilovom petom kvalitativnih

Prije ispitivanja analize podataka u većoj mjeri, međutim, smatram da su metode prikupljanja
primarnih podataka zaposleni u kvalitativnom istraživanju.

SAKUPLJANJE PODATAKA

Prikupljanje podataka u kvalitativnim istraživanjima uključuje različite tehnike: dubinske intervjue,

analize dokumenata, i nestrukturiranih promatranja. Kroz ove tehnike često se nazivaju po jedan
termin-sudionik promatranja-to je u stvari zabluda.
Mnoge kvalitativne studije, na primjer rane studije čikaške škole, oslanjaju se na jedno
prikupljanja podataka, bilo analizom dokumenata ili razgovora.

Thomas i Znaniecki napravili takvu tvrdnju u pogledu životnih povijesti: "Mi smo sigurni u tvrdnje
da je osobni život evidencija, kao što je moguće, da to čini savršen tip sociološkog materijala"

Tipologija sugerira da je promatranje sa sudjelovanjem najprikladniji za studije slučaja i životne

povijesti ("incidenata i povijesti" )

Za proučavanje organizacija ("institucionalizacije norma i statusa") promatranje sa sudjelovanjem

smatraju se adekvatnima, ali su neefikasna metoda prikupljanja podataka. Intervjuiranje, prema
Zelditch, čini izvedivo prikupljanje podataka uređajima za sve tri vrste studija, ali manje prikladna
za istraživanja velikih grupa ili populacija ("Raspodjela frekvencija") nego za proučavanje slučaja
("individualaca") i organizacija ("Institucionaliziran norme i statusi").

Što Zelditch poziva nabrajanja odnosi na pregled metodologije istraživanja i smatra

najprikladnijim za proučavanje raspodjele obilježja u populaciji. Tu su, naravno, ograničenja za
takve tipologije, i oni postati jasno kada se pokuša odrediti kvalitativne komunikacijske studije U
stanicama stola. Promatranje sa sudjelovanjem, bio je osnovni način prikupljanja podataka u
radnom odnosu. Gans (1979) u svojoj studiji vijesti organizacija; njegovi rezultati su bili više nego
"adekvatna". intervjuiranje, sa druge strane, korišten je u raznim studijama medijskih
organizacija i institucionalnih procedure, ali, zalažemo se da je , to daleko najučinkovitijih metoda
"učinkovit" ili "najbolji oblik."
Još jednom, "kako" istra`ivanja (metodologija) treba pažljiva biti namjera u svakom pojedinom
slučaju s obzirom da se "što" i "zašto" je (predmet i svrha istraživanja). Kako bi se ispitala
objašnjenja vrijednosti specifične metode, moglo uzeti u obzir sljedeći pobliže promatranje sa
sudjelovanjem, koje je često identificirano kao idealan način kvalitativnim istraživanjima. Drugo,
moglo razgovarati o relevantnosti zapošljava više metoda, što se obično naziva "triangulacija

Često citirana definicija sudionika-promatranja je ponuđen od strane Becker i Geer (1957: 28):
Promatranjem sa sudjelovanjem mislimo da je to način način na koji promatrač sudjeluje u
svakodnevnom životu ljudi ili istraživanju, bilo otvoreno u ulozi istraživača ili prikriveno na neki
prikrivenoj ulozi, promatrajući stvari koje su se dogodile , ono što se reklo, i ispitivanju osoba, u
nekom duljem vremenu.

Primarna svrha sudionik-promatranja istraživanja, u skladu s tim, je opisati u temeljnim uvjetima

različite događaje, situacije, i akcije koji se javljaju u određenom društvenom okruženju. To je
učinjeno kroz razvoj studija slučaja društvenog fenomena, obično zapošljavaju kombinaciju
tehnika prikupljanja podataka.

Vjerojatno je pogrešno promatrati kao promatranje sa sudjelovanjem jedua metodu... to se

odnosi na karakterističnom mješavinom ili kombinacijom metoda i tehnika koje se koriste u
proučavanju izvjesno vrste gradiva: primitivna društva, devijantne subkulture, složene
organizacije ... društvene pokrete i neformalne grupe

Promatranje sa sudjelovanjem je najprikladniji, u usporedbi s istraživanjem ili eksperimentalnim

nacrtima, za interpretaciju istrage socijalne interakcije iz perspektive ljudi koji su uključeni.

U prethodnom istraživanju, pristup višestrukim metodama je najpoznatiji pod pojmom

triangulacije, te su ga većinom zagovarali većina glasovno Webb i kolege, a kasnije Denzin koji
je izjavio kako je pokušao objasniti pojam triangulacije: Ako nijedna klase mjerni nije savršen, niti
je bilo znanstveno beskoristan ... za većinu plodno istraživanja za valjanost dolazi iz
kombiniranog niza različitih mjera, od kojih svaka ima po sebi svojstvenom slabosti, svaki je
ukazao na jednu hipotezu (Webb i sur, 1966:. 174).

Triangulacije, ili korištenje više metoda, je plan djelovanja kojim će se podići sociologe
iznad PERSONALISTIČKA predrasuda koje proizlaze iz pojedinačnih
metodologijama. Jedna od pretpostavki višestrukog strategije metoda je da se takav pristup
osigurava više valjanih rezultata od jednog istraživačkog strategije. Različiti oblici triangulacije su
predložene. Jedan od najvažnijih razrada razvoja tehnike uključuje četiri vrste: triangulacije
podataka, istražitelja, teoriju i metodu

Istraživači triangulacija obuhvaća više standardni pristup korištenja nekoliko analitičara ili kodera,
kao dio multidisciplinarnog tima znanstvenika. Teoretska triangulacija predlaže primjenu
koncepata i perspektiva iz različitih teorija i disciplina. Konačno, metodološka triangulacija
predstavlja istraživačke strategije u kojoj su korištene različite metode za prikupljanje i analizu
podataka oko jednog predmeta studija.
Jer jedna stvar, to može potaknuti inventivne upotrebe poznatih metoda istraživanja, i na taj način
može pomoći da otkriju neočekivane dimenzije području istraživanja. Za drugo, dati odgovarajuću
teorijsku i metatheoretical promišljanje o statusu svakog skupa podataka i nalaza, možda s
vremena na vrijeme bi se omogućilo više povjerenja u zaključcima kvalitativni studija.

Ono što treba naglasiti, konačno, da je triangulacija ne oslobađa kvalitativne istraživači

interpretacije rada. Doista, kada se rezultati dobiveni iz različitih metoda sukoba ili ne potkrepljuju
jedni druge (kao i kad oni podržavaju jedni druge), to signalizira nije kraj studija, ali je početak
faze teorijske analize uvidom u prirodu sporazuma i neslaganja.

Promatranje sa sudjelovanjem, uključujući triangulaciju, primjenjuje se i na procese masovne

komunikacije. Konkretno, studije medijskih organizacija bila poligon za ove metode prikupljanja
podataka. Primjeri radovi uključuju Gansovu studiju(1979), Odlučivanju što je je vijest Tuchman-a
(1978) Izrada vijesti. Na kraju publike procesa, LULL (1980), kao što je već navedeno, je proveo
pionirski posao na televizijskoj publici na temelju promatranja sa sudjelovanjem, koji je inspirirao
novu generaciju znanstvenika publike koji nastoje koristiti etnografiju u medijske svrhe u
prirodnom ambijentu kuće (vidi LULL, 1988b).

ANALIZA KVALITATIVNIH PODATAKA

Kako možemo biti sigurni da je 'zemljani' neporeciv, '' serendipitous 'nalaz nije, zapravo, u redu?

Tu je poziv za eksplicitnim i sustavnih postupaka analiziranja kvalitativnih skupova podataka.

Prema riječima jednog simpatičkog kritičar preko deset godina, bilo je, u to vrijeme, snažna
potreba za "sustavne metode za zaključivanje i za ispitivanje im carefully- metode koje se mogu
koristiti za replikaciju drugi znanstvenici, baš kao što korelacije i značaj testovi mogu
kvantitativnom istraživače " (Miles i Huberman, 1984: 16).

POMOĆ U ANALIZI

Među osnovnim pomagalima u analizi su razni primeri o mehanici i postupcima rada na terenu je
već naznačeno (Johnson, 1975; Schatzman i Strauss, 1971, Wax, 1971), sugerirajući praktične
pristupe i pravila palca za različite potrebe kvalitativne analize.Važan nedavni doprinos
književnosti je Miles i Huberman-a (1984) volumen podataka Kvalitativna analiza: vrelo novih
metoda, koji daje prijedloge i primjere kako se sistematizirati tri aspekta analize:
- Smanjenje podataka se odnosi na procese odabira pretvarajući informacijsko-podatke
nađene u terenskim bilješkama ili intervju protokola.
- prikaz podataka
- crtanje zaključaka

Jedna značajna pomoć od novijeg datuma je računalo.Primjena računala u kvalitativnoj

analizi podataka zaostaje znatno iza njihove koristi u kvantitativnih istraživanja, dijelom zbog
predrasuda među kvalitativnim znanstvenika.
Analiza računala i druge high-speed tehnike za obradu podataka "prečesto postati zamjena za
sociološke imaginacije." Takve Rezervacije su nestajale s vremenom, a mnogi napori su otišli
prema korištenju računala za obavljanje aspekte kvalitativnu analizu, osobito razne vremena
upravne poslove.Poseban broj časopisa Kvalitativna sociologiju na računalima u kvalitativnom
istraživanju objavljen je u 1984.

Pregled različitih zadataka koji se mogu obavljati na računalu nude Peters i Wester (1988). Prvo,
strojevi mogu pohraniti i dohvatiti materijal bolji od bilo kojeg mehaničkog sustava. Kroz osnovnih
uređivanje i obradu teksta programa postaje moguće upisati intervju ili promatranje protokole u
računalne datoteke koje se mogu biti tiskan na zahtjev.
Drugo, takve datoteke mogu biti segmentirani, organizirao i reorganizirao jednom kodovi su
dodijeljena na njihove elemente, dakle odustajanja naporno i personalizirane izrezati i zalijepiti
sheme.
Jedna od glavnih primjena računala u kvalitativnom istraživanju je za analize skupova podataka
putem ponovljenih iteracijskih ili cikličkih postupaka. Analiza od "sirovih" podataka odvija
kontinuirano tijekom cijele kvalitativno istraživanje procesa, čak i dok priroda i intenzitet analize
mogu se promijeniti ovisno o specifičnim fazi studije (Lofland 1971: 117-18)

Za sve potencijal računala, važno je naglasiti da stroj radi više od olakšavanje ili pomaganje
proces analize.

Na primjer, u odabiru materijala za ilustraciju određenu točku ili razviti tipologiju, tu je mnogo
manje prilika da propustite relevantnog materijala, koji se često može dogoditi kada razvrstavanje
podataka se obavlja ručno.

ANALITIČKI POSTUPCI

Dva analitički postupci-analitičke indukcije i utemeljena teorija-od posebnog interes ovdje zbog
svojih povijesnih izvora i materijalnih doprinosa unutar društvene znanosti.
Ostali postupci, kao što su etnografske (Spradley, 1979, 1980) i fenomenološke analize (Hycner,
1985), predstavlja preciziranja navodeći korake koje slijede u betonu analiza, ali oni su u osnovi
vrste ostalih, utvrđenih postupaka, a ne dodatno razmotriti u ovom kontekstu.

Analitička indukcija. Možda najranije objašnjenje o postupku za kvalitativne analize je analitička

indukcija, koja uključuje "iscrpan pregled predmeta kako bi se dokazali univerzalno, uzročne
generalizacije" (Manning, 1982: 280).Postupak je najviše pomno razrađen u dvanaest koraka koji
je proučavao Denzin (1970Ã; 1978). Uglavnom, postupak zahtijeva, prvo, izgradnju općeg opisa
fenomena koji se proučava. Zatim su osobine koje istraživač u početku pretpostavlja se najvažniji
su razrađene i navedeno.

Ovaj postupak ponavljati sve dok nema više slučajeva je napustio kategorizaciju, ili dok niti jedan
slučaj pojave koji se ne uklapa unutar parametara fenomena. Kao praktični oblik analize,
analitička indukcija je vremena i pronalazi ograničenu primjenu izvan istraživačkih društvene
studije (vidi Lindesmith, 1947). On je, štoviše, dvojbeno bilo da živi do zahtjeva da bude u
mogućnosti predvidjeti događaje, uspostaviti kauzalnost, ili proizvodi univerzalne tvrdnje
(Manning, 1982: 294).Tehnika , međutim, nudi procedure za temeljito ispituje slučajeve koji bi
mogli biti povezani s konceptom u razvoju. Jedan primjer rada u komunikacijskom istraživanju
koje se oslanja na analitičku indukciju može se naći u Lang i Lang (1953) istraživanju razlika
između televizijskog prijenosa MacArthur paradi za dan MacArthura u Chicagu i percepciji o
događajima među gledateljima dužinom povorke.
TEMELJENA TEORIJA.

Postupak analitičke indukcije uvjetovan je dijelom inspiracije za ostale znanstvenike koji su se

bavili razvoja teorija razvoja neko vrijeme, a u isto vrijeme, Glaser i Strauss, u nedostatku analize
ostali "u neposrednoj blizini podacima. " (1967). Predloženo je da su potrebne nove teorijske
formulacije koji se bi se temeljile ili bile "utemeljene" u empirijskim podacima.

Jedan od od problema s ovim prijedlogom proizlazi iz načela boraveći u blizini s podacima.Pitanje

je kako se u neposrednoj blizini jednog podataka mogu stvorti dalje i poduzimati teorijski radovi,
koji nužno zahtijevaju određenu razinu apstrakcije, a time i udaljenosti od empirijskih podataka.
Na taj način "senzibilizirana" na temu istraživanja. Dok analitički postupak koje su predložil Glaser
i Strauss dobila veliku pozornost, ona je također snažno kritizirana zato što se umjesto polemika
umjesto konstruktivno interveniralo u znanstvene rasprave. Kako se ispostavilo, istraživači koji su
navedeni u praksi propise utemeljenu teoriju često otišao se nasukala na neistraženom
analitičkom terenu. Glaser (1978), Strauss (1987), Strauss i Corbin (1990) su napravili pokušali
riješiti takve poteškoće u kasnijim svezaka i druge istraživače, kao što je Turner (1981), što je
utjecalo na daljnje kodifikacije analize unutar utemeljenu teoriju . Jedan od najopsežnijih napora
do sada na ovom području bio je proceduralni pristup Wester-a (1984, 1987) utemeljenoj teoriji.

Ovaj pristup se može usporediti, u nekim aspektima, na analitičkom indukcijom, koji se sastoji od
četiri faze koji se je svaki sa svoje strane sadrži oko petnaest proceduralnih koraka.
Početni ili da istražuju faza je namijenjen ekstrakt preliminarne pojmove iz prikupljenog materijala.
u Drugoj fazi ili definiranju faza, istraživač pokušava konstruirati varijable na temelju koncepata.
U trećoj ili smanjenoj fazi, cilj je formuliraju jezgrovite teorije.
U četvrtojili posljednjoj fazi, koja se i naziva integracija, pojmovi su povezane jedni s drugima, te
se uspostavljaju testirani podaci.

Ciklus promišljanja, promatranja i analize ponavlja se tijekom procesa istraživanja u svakom od

četiri faze dok su teorijska formulacije iscrpljeni dostupnih podataka (Peters Wester, 1990).

IZVJEŠTAJ KVALITATIVNOG ISTRAŽIVANJA

Završni korak u kvalitativnom istraživačkom procesu je izvještajnu rad- koji ponekad predviđa, ali
zaslužuje biti spomenuti u ovom kontekstu, jer je to točka kontakta s drugim istraživačima, kao i
sa zainteresiranom javnošću laika. Neki autori, naime, pokazuju da je tijekom pisanja kvalitativnih
istraživanja da se konačna analiza podataka odvija.
Prema Burgess (1984: 182) postoje tri oblika kvalitativnih istraživačkih izvješća:
1) opis koje čine malu ili nikakvu referencu na teorijse perspektive;
2) analitička rasprava na temelju koncepata koje proizlaze iz istraživanja;
3) suštinski računa namjerava doprinijeti općoj teoriji.
Drugi znanstvenici su pokušali razlučiti bitnu prirodu izvještaj kvalitativnog istraživanja . Lofland
(1971: 5) je predložio da, (a) izvješće trebali dobiti "u neposrednoj blizini podataka" i treba se
temeljiti na odnosu na predmet istraživanja u važnom razdoblju vremena; (b) trebali bi biti "istiniti"
i napisana u "dobroj vjeri"; (c) to bi trebalo sadržavati puno opisnog materijala i liberalniji.

Van Maanen (1988a), raspravljajući o etnografiji, identificira dvije osnovne vrste

priča:realističnu i vjeroispovjednu.Realistična priča je najčešći i obično ispričana iz točke
gledišta subjekata istraživanja, s puno korištenje citata i naglaskom na svakodnevni život.
Vjeroispovijedne priče, umjesto toga, ističu iz područja istraživača stajalište i često imaju
za cilj objasniti (i opravdatia) aktivnosti istraživača. Oba realističke i konfesionalne priče,
međutim, znači da stil pisanja može biti važno za nalazima koji su priopćile. Ovaj aspekt
kvalitativnih istraživanja, a posebno etnografije, a zatim, "postavlja se pitanje ... da li etnografija
(od bilo kakava) je više znanost, po uzoru na standardiziranim tehnika i formata za izvješćivanje,
odnosno umjetnosti po uzoru na craftlike standarda i stila "

U nekima od takvih propisima, više pozornosti pridaje se stilu pisanja nego li što se pažnja
posvećuje teorijskim koncepatima. Mi tvrdimo da su oba aspekta važna za daljnji razvoj
kvalitativnih istraživanja. Kao prvi korak, većina tradicionalnih kriterija za istraživačkih izvješća
odnose se i na prezentaciju kvalitativnih istraživanja, pozivajući se jasno na formulaciji Problem
istraživanja temelji se na eksplicitno navedenim teoretskim perspektivama; temeljitoj prezentaciji i
rasprava o literaturi; odgovarajuća razrada izabrane metodologije; i logično prezentacija nalaza
an zaključci.
Međutim, zbog shvaćanje života i od svakodnevne stvarnosti istraživanja ispitanici su ključ ne
samo na ponašanje, ali i na uvažavanje i procjenu kvalitativnih nalaza, čitateljima treba dati priliku
ponovno proživjeti to iskustvo. Kvalitativni rezultati istraživanja su činili kroz subjekata kategorije
značenja i iskustva. To je integracija diskurzivnih kriterijima znanstvenog izvještavanja s
tradicionalnijim, materijalnim kriterijima koje van Maanen karakterizira kao umjetničke izrade.
Jedan izazov za kvalitativnu društvene znanosti je pridonijeti trenutnom razvoju i pojašnjenje
retorici znanosti (Nash, 1990; Simons, 1989). Postoji obilje primjera kvalitativne sociologije koji
pokazuju umjetničke izrade. Sve ove studije pokazuju potencijal kvalitativne metodologije za
zastupanje specifičnu društvenu stvarnost. Slični primjeri iz kvalitativnog istraživanja
komunikacije, dok je preostalih u manjem broju, uključuju Epsteina (1973) Vijesti iz Nigdje,
Tuchman-a (1978) Izrada Vijesti i Gansov tekst '(1979a) Odlučivanje Što ide u Vijesti