Zbornik Radova 2010... 1993 PDF

1993.
– PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE

Zbornik radova sa okruglog stola, održanog pod ovim nazivom
21. septembra 2010. godine u Sarajevu
Izdavač: Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu,

Nedima Filipovića 19, 71000 Sarajevo,
e-mail: zatebebih@bih.net.ba
www.zatebebih.ba
Za izdavača: Mustafa Polutak
Redaktor: Asaf Džanić
Lektor i korektor: Nazif Osmanović
DTP: Kenan Branković
Štampa:
Za štampariju:
Tiraž: 1.000 primjeraka
Izdanje: 2011.
CIP – Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine
Organiziranje okruglog stola i objavljivanje ovoga zbornika finansijski su potpomogli Federal-

no ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, Ministarstvo za
boračka pitanja Kantona Sarajevo i
Fond Kantona Sarajevo za zaštitu i održavanje grobalja šehida i poginulih boraca, me-
morijalnih centara i spomen obilježja žrtava genocida..
Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu
1993. – PRELOMNA GODINA RATA

ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE
Zbornik radova sa okruglog stola,
održanog 21. septembra 2010. godine u Sarajevu
Sarajevo, 2011. godine

SADRŽAJ
dr. Ivo Komšić

POLITIKA OBRANE I MIROVNIH PREGOVORA O BOSNI I HERCEGOVINI .......................7
Jovan Divjak, general ARBiH
BOSANSKOHERCEGOVAČKO RATIŠTE U 1993. – OPŠTI PREGLED ...............................17
mr. Vahid Karavelić, general ARBiH
NAJZNAČAJNIJA BORBENA DJELOVANJA
U ZONI ODGOVORNOSTI 1.KORPUSA ARMIJE RBIH U 1993. ........................................29
mr. Sead Delić, general ARBiH
993. – PRELOMNA GODINA U ODBRANI SLOBODNIH TERITORIJA
SJEVEROISTOČNE BOSNE – Z/O 2. KARBiH ...........................................................................53
Enver Hadžihasanović, general ARBiH
NAJZNAČAJNIJA BORBENA DJELOVANJA U ZONI ODGOVORNOSTI
3.KORPUSA ARMIJE RBIH U 1993. .............................................................................................67
Mustafa Polutak, general ARBiH
POLITIČKA I VOJNA SITUACIJA U ZONI ODGOVORNOSTI
4. KORPUSA I 6. KORPUSA ARBIH TOKOM 1993. GODINE .............................................. 81
Asaf Džanić
IZVJEŠTAVANJE O BORBENIM DEJSTVIMA U 1993. ......................................................... 131
Mustafa Polutak, general ARBiH
ZAKLJUČAK: 1993. GODINA - ODBRANA NA TRI FRONTA ........................................... 134
Pogovor organizatora ................................................................................................................. 142
dr. Ivo Komšić
Politika obrane i
mirovnih pregovora o BiH
Sudbina BiH od 1992-1995. godine rješavala se na više razina koje su se

preplitale i međusobno uvjetovale. Prije svega na unutarnjoj razini uz upo-
trebu vojne sile i njenim pritiscima, zatim na vanjskoj razini političkim mi-
rovnim pregovorima koji su vođeni uz posredovanje predstavnika međuna-
rodne zajednice. U pozadini svih ovih aktivnosti bila je ideja o teritorijalnoj
podjeli BiH. Iz tih razloga su politički pregovori uvijek bili kombinirani s voj-
nim pritiscima, bilo da su vojne aktivnosti poticale političke pregovore, bilo
da su politički pregovori i “mirovni planovi” poticali vojne aktivnosti.
Na kojoj političkoj ideji su bili zasnovani mirovni pregovori o BiH i njihovi
planovi?
1. Prvi mirovni plan koji je izrađen za BiH bio je Kutiljerov plan iz Lisabona.
Već je on bio zasnovan na ideji podjele BiH, samo što je ta ideja stidljivo izne-
sena i dosta vješto prikrivena. Međutim, politička logika tog plana i njena
dosljedna praktična primjena vodila je direktno u podjelu države. Osnovna
teza tog plana o “tri konstitutivne jedinice” koje su nacionalno određene i
koje su u odnosu na državu BiH konstitucionalne, otkrivala je stvarni smisao
i cilj tog plana – BiH se dijelila na tri nacionalna područja kojima je dodijelje-
na konstitucionalnost i koja su time postala tri nacionalne države u BiH.
Temeljna praktična poteškoća provedbe ovog plana bila je kako odre-
diti granice ovih “konstitucionalnih jedinica” s obzirom na činjenicu etnič-
ke izmiješanosti stanovništva i nepostojanja čistih etničkih područja u BiH.
“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE” 7

Činjenica da su neka područja bila etnički homogena samo je povećavala
problem jer ona svojim obimom nisu zadovoljavala ideju “konstitutivne je-
dinice”. Tako je ovaj plan ustvari počivao na matrici nacionalnog objedinja-
vanja i homogenizacije teritorija što je bilo signal nacionalnim politikama da
dovršavaju svoje strateške programe, kako političke tako i vojne.
2. Drugi mirovni plan je bio Vens-Owenov koji je nešto otvorenije pred-
stavljao ideju podjele BiH, s tim što je ovaj plan to prikrivao nacionalno mje-
šovitim “provincijama”. Radi toga je on bio prihvatljiviji većini tadašnjih poli-
tičkih lidera koji su imali moć odlučivanja o ovom važnom pitanju.
Međutim, ovaj plan je imao ugrađen mehanizam poticanja vojnih suko-
ba i on je izravnije od Kutiljerovog plana povezao mirovne pregovore i voj-
ne aktivnosti. Ovim planom je bilo predviđeno tzv. pretpočinjavanje vojnih
jedinica u skladu s nacionalnom strukturom stanovništva u “provincijama”.
Tako je sam mirovni plan inicirao formiranje nacionalnih vojski u “provincija-
ma” koje su trebale konstituirati BiH. Budući da su nacionalne vojske dijelom
već bile formirane ili su bile u fazi formiranja, Vens-Owenov plan je bio os-
nova za dovršenje ovog procesa i politički nalog međunarodne zajednice da
se na jednom etničkom području može formirati samo jedna vojska. Faktički
je to bila zapovijed da se vojne jedinice drugih etničkih skupina razoružaju
i potčine.
Ovo je imalo posebno tragičan ishod u srednjoj Bosni i dolini Neretve
gdje su do tada postojale nacionalno mješovite vojne jedinice Hrvata i Mu-
slimana (kako je tada bilo nacionalno ime Bošnjaka i koje ću radi jasnoće
koristiti u tekstu). Treba se prisjetiti zapovijedi tadašnjeg predsjedavajućeg
Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića kojom je Muslimane pozvao da ulaze
u HVO “jer je to i njihova vojska”. Bilo je to vrijeme kada se HVO formirao u
funkciji obrane BiH od srbijansko-crnogorske agresije i od Karadžićevih pa-
ravojnih jedinica. Zapovjednici HVO Posavine i Mostara tada su bili Muslima-
ni. Vojne jedinice TO RBiH su također bile nacionalno mješovite iako su bile
formirane u područjima gdje su Muslimani bili većinsko stanovništvo. Takav
HVO i TO kao paralelne vojne formacije imali su zajedničke vojne zadatke i
dobru koordinaciju, uključujući uspostavu i čuvanje crte obrane prema već
formiranoj Karadžićevoj vojski ojačanoj s JNA i paravojnim formacijama i re-
zervistima iz Srbije i Crne Gore.
Vens-Owenov plan s idejom “pretpočinjavanja” bio je inicijalna kapisla su-
koba HVO i TO koja će se transformirati u Armiju BiH.
8 Zbornik radova sa okruglog stola, Sarajevo 2010..

Tadašnji ministar obrane “Herceg-Bosne” izdao je odmah zapovijed, bez
obzira što ovaj mirovni plan još nije bio usvojen, o “pretpočinjavanju”, što
je praktično značilo razoružavanje Muslimana, prvo u HVO, zatim “potčinja-
vanje” jedinica TO na područjima onih “provincija” koje su po Vens-Oweno-
vom planu pripadale Hrvatima. Vens-Owenov plan je bio direktno u funkciji
iniciranja hrvatsko-muslimanskog sukoba. Pošto su dolina Neretve i srednja
Bosna bili etnički najmješovitija područja a interesi za nacionalizacijom teri-
torije bili najizraženiji, na tim područjima je izbio sukob. Iako će ovaj plan na
kraju biti odbačen, sama njegova pojava je politički legitimirala formiranje
nacionalnih vojnih jedinica i stvaranje etnički čistih područja. Funkcioneri
“Herceg-Bosne” su već formirane jedinice HVO stavili u funkciju obrane gra-
nica svojih nacionalnih “provincija” i stvaranja jedinstvene i homogene hr-
vatske teritorije u BiH.
U međuvremenu, Karadžić je uz pomoć JNA, Miloševića i raznih paravoj-
nih jedinica iz Srbije, uveliko dovršavao taj projekt. Njegov problem je bio
što se Vens-Owenov plan pojavio u fazi kada projekt još nije bio dovršen
tako da ga on nije mogao prihvatiti i stati na pola puta. Mirovni plan je pro-
pao formalno ali se on praktično provodio vojnim aktivnostima – osvaja-
njem teritorije, zločinima koji su bili u funkciji etničkog čišćenja i genocidom.
3. Treći mirovni plan je bio Owen-Stoltenbergov. Ovaj dvojac međuna-
rodne zajednice vodio je mirovne pregovore u Ženevi, u jesen 1993. godine,
u vrijeme najžešćih vojnih sukoba u BiH. Njihovi mirovni pregovori i plan
koji su ponudili otišli su korak dalje od prethodnog. Osnova pregovora bio
je plan etničke podjele BiH koji su oni nazvali “Unija tri republike”. Podjela
više nije skrivana ni “konstitutivnim jedinicama” ni “provincijama” već je bila
pretpostavka “mirovnog rješenja za BiH”. Republika BiH koja je još formalno
postojala i bila međunarodno priznata država u “mirovnom rješenju” Owena
i Stoltenberga je nestala u konstituciji tri nacionalne “republike”. Ovaj plan
je sadržavao u sebi neskriveno Kutiljerovu ideju o “tri konstitutivne jedini-
ce” i Vens-Owenovu ideju o nacionalizaciji teritorija, samo što je on obje ove
ideje finalizirao u nacionalnim “republikama”. “Unija BiH” je bila samo maska
prelaznog rješenja u kome bi se potpuno konstituirale nacionalne države u
BiH i nakon toga razdružile.
S obzirom na već formirane paradržavne tvorevine Srba i Hrvata – “Repu-
blike srpske” i “Herceg-Bosne”, nije teško bilo predvidjeti da će A.Izetbegović
kao nacionalni lider, u finalizaciji ovoga plana, izaći sa svojim prijedlogom.

To se desilo 07.02.1994.godine, dva dana pred zakazano parafiranje ženev-
skog “mirovnog paketa”, na sjednici Skupštine Republike Bosne i Hercego-
vine. Skupština je trebala odlučiti u kakvom sastavu će državna delegacija
otići u Ženevu i što će potpisati. U teškoj i polemičnoj raspravi SDA stranka
izlazi sa prijedlogom da se pripremljeni “Ženevski paket” preformulira i da
se treća predviđena “republika” u okviru “Unije tri republike” proglasi “Musli-
manskom državom”. Na Izetbegovićevu intervenciju ovaj prijedlog je Skup-
ština prihvatila.
Međutim, i ovaj plan je kao i prethodni imao temeljni problem – kuda
povući granice budućih “republika” i kako riješiti problem u nacionalno mje-
šovitim područjima?
Pošto je Tuđman u dogovoru s Miloševićem predao ovome Posavinu u
kojoj su Hrvati i Muslimani 1991.godine činili većinu stanovništva, Karadžić
je kompaktirao nacionalnu teritoriju Srba u BiH. Detalje tog projekta dogo-
vorili su u Grazu Boban i Karadžić, zatim Boras i Krajišnik, a manje “interven-
cije” na terenu dovršavale postrojbe HVO i vojska RS-a. Ostao je problem
srednje Bosne i doline Neretve.
Čini se da je u toj situaciji dolina Neretve bila manji politički problem jer je
Neretva prirodna granica i vojske koje su se borile da ovladaju ovim područ-
jem već su bile raspoređene oko nje i čvrsto držale svoje linije.
Srednja Bosna je i vojno i politički predstavljala mnogo veći problem jer
nije bilo prirodne granice razgraničenja a zbog potpune nacionalne izmije-
šanosti stanovništva ona se i nije mogla povući. Tu liniju je povlačila vojska,
odnosno HVO i Armija BiH i od tog odnosa snaga zavisili su politički i mirovni
pregovori u Ženevi. I Hrvati i Muslimani su imali izrazit nacionalni interes da
im u konačnom razgraničenju i u formiranju nacionalnih “republika” u BiH
pripadne ovo područje.
Hrvati su pretežno naseljavali Lepeničko-Lašvansku dolinu koja obuhva-
ća veliko područje od Kiseljaka do Travnika i Dobretića na Vlašiću. Muslimani
su bili većinsko stanovništvo u Uskopsko-Vrbaskoj dolini koja se proteže od
Gornjeg Vakufa do Jajca. Oba ova područja su u predviđenoj nacionalnoj
podjeli države dospjela u nezavidnu poziciju. Lepeničko-Lašvanska dolina je
upravo Uskopsko-Vrbaskom dolinom bila odvojena od većinskog hrvatskog
područja zapadne Hercegovine; Uskopsko-Vrbaska dolina je upravo Lepe-
ničko-Lašvanskom dolinom bila odvojena od doline rijeke Bosne u kojoj su

Muslimani bili većina, odnosno nalazila se između dva hrvatska nacionalna
područja. Pošto je princip “Ženevskih pregovora” bio formiranje i objedinja-
vanje nacionalnih teritorija, ovi pregovori su faktički poticali HVO i Armiju
BiH da vojničkim sredstvima povuku granice “republika”.
Za pregovaračkim stolom se nitko nije usudio odreći “svoje” nacionalne
teritorije ili one za koju se ima interes, jer bi to imalo teške i dalekosežne
političke posljedice. Kao najveći ustupak koji je napravljen da bi se “konač-
no došlo do mira”, bio je onaj Franje Tuđmana kada je odustao od zahtijeva
da Kreševo, Kiseljak i Fojnica budu u budućoj “hrvatskoj republici”. (Tu svoju
odluku je objašnjavao dva puta na HRT-u). Sa svoje strane, Izetbegović je
također ponudio žrtvu. Na mirovnim pregovorima u Bonnu, koji su vođeni 9.
i 10. januara 1994. davao je Tuđmanu zapadnu Hercegovinu, “i da nas ostavi
na miru”. On je cijelu srednju Bosnu želio imati u “bosanskoj republici”. (I da-
nas se špekulira u hrvatskim medijima da sam ovu Izetbegovićevu “ponudu”
Tuđmanu nosio ja. To nije istina. Izetbegović je to od mene tražio ali sam to
odbio. Svjedok tih razgovora je bio gospodin Hidajet Biščević).
Problem srednje Bosne dakle nije bio rješiv ni politički za pregovaračkim
stolom, ni vojnički - vojnim ovladavanjem tim područjem. Srednja Bosna i
stanovništvo koje je tamo živjelo i ostalo u toku rata, bez obzira na nacio-
nalnu pripadnost, postali su taoci i žrtve mirovnih pregovora. Što je svijest
o njihovoj bezizlaznoj situaciji bila jasnija, vojni sukobi su bili sve žešći jer su
bili pod egzistencijalnim koliko i političkim pritiskom.
Jedino rješenje u ovoj situaciji je bilo prekid pregovora koji dijele BiH i koji
potiču vojna osvajanja. Bilo je jasno da svako jednostrano vojno zaposjeda-
nje srednje Bosne vodi direktno u nacionalnu podjelu države, jer bi vojnički
iscrtanu granicu priznali i pregovarači i medijatori pregovora – Owen i Stol-
tenberg.
Za ovakvo rješenje trebalo je dakle prekinuti “Ženevske pregovore” i zau-
staviti vojne sukobe u srednjoj Bosni. Pregovori su se mogli prekinuti samo
u situaciji u kojoj se vojni sukobi ne razbuktavaju, a to je značilo otpočeti
odmah nove pregovore na drugačijim osnovama. To je trebalo učiniti brzo
jer je vrijeme radilo u korist eskalacije rata – Tuđman je već bio poslao hr-
vatske brigade prema Prozoru sa zadatkom da se spoje sa HVO srednje Bo-
sne; Armija BiH je žurila izbaciti HVO s područja srednje Bosne i vršila snažni
pritisak na Kiseljak i Vitez. U svemu tome najveći problem je bio spriječiti
iseljavanje stanovništva s tih područja jer se u tom slučaju lakše povlačila i

vojska. Ostanak stanovništva u ratnom području bio je opet poseban rizik za
to stanovništvo. – Utješno je bilo samo to što se narod ipak nije iseljavao već
se zadržavao s vojskom koja mu je davala sigurnost i vjeru za opstanak. Onaj
dio naroda koji se nalazio u području pod kontrolom vojske drugog naroda
samo se raselio u područje pod kontrolom svog naroda. Većina je ipak ostala
u srednjoj Bosni.
U takvoj situaciji i vremenskoj stisci, iza leđa oficijelnih “mirovnih” prego-
vora u Ženevi, pripremao se drugi i drugačiji mirovni plan. Pripremala ga je
grupa hrvatskih intelektualaca okupljena oko tek formirane HSS BiH i Hr-
vatskog Koordinacijskog odbora koji su činili u to vrijeme jedinu ali veoma
otvorenu i principijelnu opoziciju u BiH vladajućem HDZ-u i F. Tuđmanu i
njihovoj paradržavnoj tvorevini “Herceg-Bosni”. Za taj plan su znali članovi
Predsjedništva BiH, znali su za temeljne principe na kojima se on izrađivao i
dali mu političku podršku. U samoj proceduri nastavka Ženevskih pregovora
i donošenja potrebnih odluka u Skupštini BiH, stvarao se prostor za finaliza-
ciju tog plana i njegovu legalizaciju kako bi mogao biti ponuđen na nastav-
ku pregovora. Prethodno je grupa koja ga pripremala sazvala Sabor Hrvata
BiH 06.02.1994.godine u Sarajevu kako bi legitimirala plan kao političko rje-
šenje hrvatske opozicije u BiH, koja je okupljala intelektualce, predstavnike
oficijelnih institucija Katoličke crkve, izbjegličke udruge iz srednje Bosne i
Posavine, predstavnike političkih stranaka i kulturnih i drugih hrvatskih insti-
tucija koje su djelovale u Sarajevu i šire, te predstavnike dijaspore.
Plan je dobio potreban i legitimitet i legalitet tako da se mogao u na-
stavku Ženevskih pregovora pojaviti kao zvaničan plan državne delegacije
koju su predvodili Haris Silajdžić, Miro Lazović i Ivo Komšić. Usprkos odbija-
nju Owena i Stoltenberga, te delegacija Karadžića i Tuđmana da se o planu
raspravlja, morali su ga staviti na dnevni red jer je plan prošao proceduru u
Skupštini BiH. To što su plan odbili nije imalo nikakav značaj. Državnoj dele-
gaciji BiH je to bio povod za prekid Ženevskih pregovora, izbacivanje iz mi-
rovnih pregovora o BiH Owena i Stoltenberga i njihovog plana o nacionalnoj
podjeli BiH kroz “Uniju tri republike”. U tom trenutku je bilo bitno da državna
delegacija ima u ruci plan koji ne dijeli već integrira državu kroz kantonalno
uređenje.
Pregovaračke stolice u Ženevi se nisu bile ni ohladile a iz američke ad-
ministracije dolazi poziv da se novi mirovni projekt donese u Washington i
objasni. Ono što je poslije toga slijedilo bio je Washingtonski sporazum.

Značaj ovoga plana i svih aktivnosti oko njega, sve do usvajanja u Was-
hingtonu, ogledao se u njegovom političkom utjecaju na vojne sukobe u
srednjoj Bosni. Samo sazivanje Sabora Hrvata i objelodanjivanje plana sma-
njilo je napetosti između Hrvata i Muslimana, a težište političkih sukoba se
iz Zagreba i Gruda prenijelo na Hrvatsko Narodno Vijeće kao izvršno tijelo
Sabora i njegovo čelništvo.
Vojnici HVO i Armije BiH su automatski smanjili svoje aktivnosti i nastalo
je zatišje u kome se iščekivao novi plan koji zaustavlja rat. Sa parafiranjem
sporazuma u Washingtonu, na borbenim linijama HVO i Armije BiH oružje je
potpuno utihnulo a na nekim mjestima vojnici su, tako se govorilo, iz rovova
izašli bez oružja i krenuli jedni prema drugima. – To je bio dokaz njihove iscr-
pljenosti i prevelike želje za mirom.
Washingtonskim sporazumom koji nije dijelio državu već je integrirao,
postignuta su ona politička rješenja koja su sačuvala jedinstvo srednje Bo-
sne i koja su stvorila pretpostavke za daljnje mirovne pregovore i integraci-
ju cijele države. Srednja Bosna i dolina Neretve su integrirani u jedinstvene
kantone sa paritetnom nacionalnom vlašću što je omogućilo opstanak nji-
hovih stanovnika i povratak onih koji su bili raseljeni.
Sa takvim rješenjima se dočekao Daytonski mirovni sastanak koji je naža-
lost išao u drugom smjeru i koji je imao za cilj legalizaciju postojećeg stanja
a ne reintegraciju zemlje.
Daytonski sporazum, ustvari, nije nastao u Daytonu, on se ovdje dovršio
i dobio neprimjereno ime grada u kome je održana konferencija. U dayton-
skim se pregovorima nije dogovorilo ništa što već nije bilo dogovoreno - ov-
dje je ono samo postalo vidljivo. Sva natezanja, odugovlačenja, uvjeravanja,
svi zahtjevi, pritisci, odbijanja i prihvaćanja samo su bili naknadno preživlja-
vanje porođajnih muka za ono što je već bilo rođeno. Svi akteri ovog doga-
đanja došli su s namjerama koje su već bile ostvarene.
Razgovori su bili samo ponavljanje povijesti koja je već prelomljena pre-
ko glava ljudi i naroda, preko sudbine jedne zemlje koju su ostavili da krvari
kada su krenuli na put.
Prvo što je bilo dogovoreno i što se nije moglo problematizirati u prego-
vorima bio je opći sporazum Miloševića i Tuđmana. Da li je on postignut u
Karađorđevu ili negdje drugdje, bilo je nevažzno. On se ovdje u konačnom
svom dovršenju morao objelodaniti i pokazati u punoj snazi svoje konzi-

stencije. On više nije mogao funkcionirati kao ,,lukavstvo uma” koje iz svoje
neosvijetljene pozadine upravlja sudbinama naroda, gura ih u ratnom po-
kliču jedne na druge, progoni, preseljava, ubija, rastjeruje, - i sve u prividu
kaosa, zle sudbine i razjarene ljudske naravi. Milošević je taj sporazum obja-
vio pred svima kao gotovu i neprelaznu činjenicu, kao idejno rješenje koje u
pregovorima samo dobiva svoj konačni oblik.
Njihov sporazum se objelodanio na Bosanskoj Posavini i Milošević je to
izrijekom naveo. Posavina je bila 3. tačka Sporazuma Karadžića i Bobana u
Grazu, od 6. svibnja 1992. godine. Ova dvojica izvršitelja su imali zadatak
provesti ,,razgraničenje” i pri tome ,,voditi računa o kompaktnosti prostora
i komunikacijama”, ali tko je u to vjerovao. Ovdje u Daytonu, ova ,,razgrani-
čenja” i ,,kompaktnosti” su morala dobiti konačan oblik i postati povijesne
činjenice zapisane u međunarodni sporazum i nacrtane na karti.
Više nije bilo uzmicanja. Zato o tome i nije moglo biti rasprave. Čudili smo
se samo mi koji smo mislili da su dogovori medijska napuhavanja. Ostali nisu
ni trepnuli. Miloševićevo javno očitovanje o tome i Tuđmanova potvrda ličili
su na konstataciju – “jučer je bio kišan dan”. U pozadini toga je hiljade pot-
puno uništenih imanja koja su izgrađivale generacije, srušeni mostovi preko
Save, desetine hiljada protjeranih, hiljade ubijenih i iznakaženih. Posebno
tragično i dojmljivo je poniženje vojske HVO koja je Posavinu bila obranila
od agresije. Kada je već bila došla do Rudanke, nadomak Doboja, i kada ju je
od Armije BiH s druge strane Doboja dijelilo samo tri kilometra, Tuđman je
povlači ,,na odmor”, uvodi ,,svoje” vojne snage na njihove položaje i onda ih
iznenada povlači preko Save. Iznenađenje je bilo takvo da se ni sva HV nije
uspjela povući, u panici, zajedno s narodom prebacivali su se preko rijeke.
Daytonsko objelodanjivanje sporazuma Milosevića i Tuđmana se pokaza-
lo i u drugim važnim civilnim i vojnim projektima,
Drugi veliki sporazum koji je u Daytonu dobio svoju konačnu formu i isti-
nu jeste onaj o legalizaciji “Republike Srpske” između Holbruka i Izetbegovi-
ća. Sam akt legalizacije obavio je Muhamed Šaćirbegović, ministar vanjskih
poslova BiH, u Ženevi 8.9.1995.godine - nepuna dva mjeseca prije Daytona,
na sastanku ministara vanjskih poslova BiH, RH i Jugoslavije, a pod pokrovi-
teijstvom Kontaktne skupine. Prethodno je Holbruk nekoliko puta dolazio u
Sarajevo, ali svaki put nakon posjete Zagrebu i Beogradu. Dan pred Ženevski
susret, kasno poslijepodne, pozvan sam u ured Izetbegovića. Iznenadio sam
se kad sam tamo zatekao Šaćirbegovića i Silajdžića. Ostalih članova Pred-

sjedništva nije bilo jer su bili na putu izvan BiH u delegaciji Srpskog Gra-
đanskog Vijeća; Kljuić također nije bio tu jer je u to vrijeme već bio u svom
skloništu.
Prispio sam na razgovor o papiru koji je već bio pred njima. Papir je pisan
na engleskom i rečeno mi je da je to osnova za sporazum koji se sutra treba
potpisati u Ženevi. Papir je bio porazan. U njemu više nije bilo Bosne i Herce-
govine kao države, bili su predviđeni entiteti - Federacija i Republika Srpska,
ali ne više pisana u navodnicima, i sl.
Šaćirbegović je stalno pitao što da radi, ženevski sastanak je predstavio
kao pritisak i gotov čin kojemu se neće moći oduprijeti. Ja sam na samom
papiru pokušao napraviti ispravke i insistirati na jasnom određenju BiH kao
države, sa državnim institucijama i njihovim nadležnostima, iako mi je po-
teškoću činilo nepoznavanje engleskog jezika. Izetbegović je bio veoma mi-
ran i staložen. Rastali smo se tako što smo Šaćirbegoviću dali veoma jasnu
uputu - ne smije legalizirati Republiku Srpsku ni po koju cijenu; ukoliko bude
pritisaka neka napusti sastanak i obavijesti Predsjedništvo.
Nikakvu obavijest nismo dobili. Kljuić i ja smo sutradan otputovali s de-
legacijom HNV-a u Londom gdje smo se zajedno trebali naći s delegacijom
Srpskog Građanskog Vijeća na konferenciji koju je organizirala Branka Ma-
gaš i njena nevladina organizacija. Tek kada smo se sastali u Londonu saznali
smo da je potpisan sporazum u Ženevi kojim je legalizirana Republika Srp-
ska. Sigurno Šaćirbegović to nije smio uraditi bez odobrenja Izetbegovića.
Jedina prava politička činjenica iz rata jeste legalizacija RS. U Daytonu se
samo ona nije mogla relativizirati. Bio je to srpski entitet s 49% teritorije BiH,
sa zajamčenom autonomijom, legaliziranom konstitucionalnošću u odnosu
na BiH i otvorenim paralelnim vezama s Jugoslavijom.
Treći veliki sporazum koji se legalizirao i učvrstio u Daytonu jeste sporazum
američke administracije i Kontaktne skupine. Sve do Daytona vjerovali smo
da će američka administracija istrajati na principima Washingtonskog spora-
zuma i obećanjima koja smo dobili o održanju države. Kontaktna skupma je
neprestano insistirala na legalizaciji RS, njenoj teritorijalnoj zaokruženosti i
izvornoj državnosti. Washingtonski sporazum je bio veliki napredak u odno-
su na to jer je zasnovan na ideji federalizacije cijele BiH, očuvanju cjelovitosti
države i njenih institucija. Prije parafiranja Sporazuma, Miro Lazović je pitao
američke predstavnike što učiniti sa Srbima nakon uspostave Federacije. To

je pitanje neprestano kao sjenka stajalo iznad washingtonskih pregovora jer
u njima predstavnici Karadžićevih Srba nisu sudjelovali. Dobili smo odgovor
da će Srbi biti uključeni u Federaciju BiH, da je strateški važno uspostaviti
Federaciju kao ustavni okvir za to, da će to obaviti američka administracija
u skladu s obećanjima državnog sekretara pred početak Washingtonskog
sastanka.
Daytonski pregovori su, međutim, vođeni u suprotnom smjeru. Bilo je
očito da je federalni koncept uređenja države napušten i pretvoren u enti-
tetski.
Entitetima je data izvorna konstitucionalnost, država je dobila vlasti ono-
liko koliko su entiteti na nju prenijeli, uz to zadržana je asimetričnost entiteta
i po njihovoj ustavnoj i po etničkoj strukturi - Federacija je složena od kanto-
na, sa suverenitetom dva naroda, RS je unitarna tvorevina sa suverenitetom
jednog naroda. Među entitetima je izvršena teritorijalna podjela u omjeru
51:49% , onako kako je zacrtala Kontaktna skupina.
Svaki put kada bismo u pregovorima uspjeli preći preko granica koje su
postavljale ove činjenice, Holbruk bi nas vraćao nazad. Okviri za pregovore
su bili postavljeni tako čvrsto i visoko kao što je željezna ograda oko paviljo-
na u kojima smo boravili i oko staze kojom smo se kretali unutar vojne baze
Rajt Peterson.
Sporazum jeste donosio mir ali je bio nepravičan i neprincipijelan, s mno-
gim unutarnjim protivurječnostima koje se ni danas, nakon 15 godina, ne
mogu prevladati.
Sarajevo, 21.09.2010.

Jovan Divjak
BOSANSKOHERCEGOVAČKO ratište
u 1993. – opšti pregled
Osvrt na stanje u 1993.

Odbrana RBiH protiv nadmoćnog agresora, do odnosa u TMS 1:50, vodila
se na dva značajna komplementarna fronta: na diplomatskom i vojnom, koji
su uslovljavali povoljnost ili slabost za ARBiH na ratištu RBiH u 1993. godini.
Pogledi neizvesnosti iz Sarajeva prema pregovaračkim stolovima u evrop-
skim metropolama bili su temeljeni na činjenicama o pozitivnim ili negativ-
nim odlukama o prekidu agresije i teritorijalnoj podeli RBiH. S druge strane,
pogledi BH pregovarača prema RBiH sa iscrpljujućih sastanaka o budućnosti
RBiH, temeljili su se na uspehu/neuspehu ARBiH protiv „četvrte“ oružane sile
u Evropi.
Na diplomatskom planu vodila se „lavovska“ borba s predstavnicima sna-
ga u agresiji koja se izvodila na RBiH sa teritorije SRJ i RH i međunarodnim
subjektima koji nisu birali put za zaustavljanje rata, nego su planirali podelu
RBiH prema mapama sačinjenim u Beogradu i Zagrebu. Činjenica je da su se
pregovori i planovi (Vance-Owenov, Owen-Stoltenberg) temeljili na ratnim
osvajanjima Vojske bosanskih Srba i Vojske Jugoslavije 1992. i 1993. godine,
a 1993. na okupiranim teritorijama RBiH od strane HVO i HV, odnosno na
idejama granica Velike Srbije i NDH iz Drugog svetskog rata. Embargo na
uvoz oružja za odbranu RBiH od dva agresora je eklatantan primer da OUN

nije postupio u zaštiti svog člana RBiH kako to predviđa Povelja OUN-a, član
40-43. Članovi preciziraju sledeće:
Član 40.
Da bi spriječilo pogoršanje situacije, Vijeće sigurnosti može, prije nego
što da preporuke i odluči o mjerama predviđenim u članu 39, pozvati zain-
teresovane strane da se povinuju onim privremenim mjerama za koje Vijeće
smatra da su potrebne ili poželjne. Takve privremene mjere ne smiju imati
uticaja na prava, zahtjeve ili položaj zainteresovanih strana. Vijeće sigurnosti
dužno je da vodi računa o neispunjavajunu takvih privremenih mjera.
Član 41.
Vijeće sigurnosti može odlučiti da takve mjere koje ne povlače upotrebu
oružane sile treba da se primijene u cilju izvršavanja odluka Vijeća, a može
i pozvati članove Ujedinjenih nacija da primjene takve mjere. Ove mjere
mogu da sadrže djelimičan ili potpun prekid ekonomskih odnosa i prekid
željezničkih, pomorskih, vazdušnih, poštanskih, telegrafskih, radiografskih ili
drugih veza, ali i prekid diplomatskih odnosa sa jednom ili više država.
Član 42.
Ako Vijeće sigurnosti smatra da mjere predviđene u članu 41. ne odgo-
varaju ili se pokaže da su nedovoljne, Vijeće može da preduzme akciju koja
je potrebna radi održavanja ili uspostavljanja mira i sigurnosti u svijetu
vazduhoplovnim, pomorskim ili pješadijskim snagama. Takva akcija može
uključivati i demonstracije, blokade ili druge operacije vazduhoplovnih, po-
morskih ili pješadijskih snaga članova Ujedinjenih nacija.
Član 43.
(1) Da bi doprinijeli održanju mira i sigurnosti u svijetu, svi članovi Ujedin-
jenih nacija se obavezuju da svoje oružane snage, pomoć i olakšice, uključujući
i pravo prolaza, stave na raspolaganje Vijeću sigurnosti i to na zahtjev Vijeća
i u skladu sa posebnim sporazumom ili sporazumima radi održavanja mira i
sigurnosti u svijetu.
(2) Takav sporazum ili sporazumi određuju brojno stanje i vrstu snaga,
njihov stepen pripravnosti, opći raspored i prirodu olakšica i pomoći koje se
imaju pružiti.

(3) Sporazum ili sporazumi biće predmet pregovora koji će se na inicijati-
vu Vijeća sigurnosti povesti i održati što je moguće prije. Oni se zaključuju
između Vijeća sigurnosti i članova ili između Vijeća sigurnosti i grupa članova
i podliježu ratifikaciji država potpisnica u skladu sa njihovim odgovarajućim
ustavnim postupcima.
U razmatranju geostrategijske celine RBiH uzimaju se u obzir geografsko-
tehnološka, infrastrukturna, privredna i društveno-politička područja koja
će činiti delove jedinstvene ekonomske, socijalne i vojne integrisane celine
jedinstvenog bosansko-hercegovačkog prostora. Na temelju ovakvog pri-
stupa pitanju vojne celine BH prostora, moguće je prostor podeliti na četiri
geostrategijske celine geopolitičkog značaja i to:
• Vojište Bosanska Krajina (Banjalučko–bihaćka regija, koja se još može
nazvati Severozapadna Bosna);
• Vojište Centralna Bosna (Sarajevsko–zenička regija);
• Vojište Severoistočna Bosna (Tuzlansko–dobojska regija);
• Vojište Hercegovine (Mostarsko–trebinjska regija)
Vojska bosanskih Srba

Na BH ratištu druge godine agresije Vojska bosanskih Srba (Vojska Repu-
blike Srpske) u borbenom rasporedu imala je:
• Prvi i Drugi krajiški korpus na vojištu Bosanske Krajine,
• Istočno bosanski korpus na vojištu Severoistočna Bosna,
• Drinski i Hercegovački korpus na vojištu Hercegovine i
• Sarajevsko-romanijski korpus na vojištu Centralna Bosna.
Ukupne snage, čije se brojno stanje menjalo s obzirom na činjenicu da je
podrška operacijama VRS dolazila iz Republike Srbije i da je bio znatan broj
plaćenika (između 2.500 – 3.000 iz Rusije, Grčke, Rumunije i dr.) i specijalnih
snaga (Arkanovci, Šešeljevci, Beli Orlovi i dr.), brojale su:
• oko 170.000 – 180.000 vojnika,
• 500-800 tenkova (tri do četiri tenkovske brigade),
• OT i borbenih vozila između 700 i 900 (pet, šest brigada) i
• preko 3.500 minobacačkih i artiljerijskih oruđa (7 brigada).

Štab VKOSRBiH procenio je da agresor za osnovni cilj ima da osvoji
što veću teritoriju RBiH i tako BH vlast stavi pred zid na pregovorima o
budućnosti RBiH, jer se do tada pokazalo da međunarodna zajednica
prećutno priznaje teritorijalna osvajanja od strane VRS. Podciljevi su
bili:
• još žešća blokada Sarajeva sa perspektivom odsudnog napada na
grad i izbijanja, u najmanju ruku, na levu obalu reke Miljacke;
• ovladavanje Srebrenicom, Žepom i Goraždem i presecanje komunika-
cija iz doline r.Drine sa Sarajevom;
• proširenje koridora dolinom r. Krivaje, (Zavidovići-Vozuća–Romanija) i
presecanje kopnene veze između 2. i 3. K.;
• proširenje posavskog koridora;
• saradnja i sadejstvo sa HVO i HV u borbama za Srednju Bosnu i
• potpuna blokada i presecanje veze Bosanske krajine (Bihać) sa Sara-
jevom.
Kao aktivni sudionik pregovora o prekidu napada Vojske bosanskih Srba
i artiljerijske podrške sa teritorije Republike Srbije na Srebrenicu i Žepu apri-
la 1993. godine, bili smo zadovoljni što je određena spoljna linija odbrane
grada na 20 km sa koje VRS nije smela da deluje borbeno i što su proglašene
zaštićenom zonom OUN Srebrenica, Žepa, Goražde, Sarajevo, Tuzla, Bihać.
Međutim, ubrzo smo shvatili da je ovakva odluka išla na ruku Banja Luci i
Beogradu. Naime, stvorene su enklave koje međusobno nisu bile povezane
i iz kojih je bilo nemoguće voditi ofanzivna dejstva, što je Vojska bosanskih
Srba veoma uspešno koristila i otpočela žestoku ofanzivu prema Goraždu,
Sarajevu, na posavskom koridoru i dolini r. Krivaje.
Ne poštujući Rezolucije OUN o zabrani korišćenja vazdušnog prostora
VRS na ratištu je upotrebljavala helikoptere i hemijska borbena sredstva.
Opšte i posebne ciljeve VRS bila je u mogućnosti da ostvari jer je imala do-
bro razrađen i uvežban logistički sistem koji se bazirao na zarobljena TMS iz
skladišta TO RBiH i JNA na okupiranoj teritoriji te kontinuiranoj pomoći od
Vojske Jugoslavije.
Inače, 1993. godine linija fronta između ARBiH i VRS iznosila je oko 1.600
km, tako da je VRS nametala oružane sukobe po principu odvojenih borbe-
nih žarišta, a kontrolisala je između 40% i 50% teritorije RBiH.

Iako premoćna u TMS, VRS iskazala je određene slabosti, koje je ARBiH
povremeno iskorišćavala. Naime, moral pripadnika VRS često je varirao zbog
jednogodišnjeg rata i neizvesnosti u budućnosti. Politički i vojni ciljevi agre-
sora bili su zasnovani na planu kratkotrajnog rata i ostvarenja projekta Ve-
lika Srbija, koji nije ostvaren u prvoj godini agresije. Sve veći broj vojnika
napuštao je jedinice (bežao) i izbegavao mobilizaciju, nerešavanje socijalnih
problema i sl. stalni su elementi slabljenja morala.
Vojska bosanskih Hrvata

Jedna nesreća, uglavno, prouzrokuje i drugu (uverenje kod ne malog
broja ljudi); vidi se na primeru ratnog sukoba HVO protiv ARBiH. Sporadični
sukobi vojski dva autohtona naroda BiH, Hrvata i Bošnjaka ,počeli su (što se
zaboravlja!) novembra 1992. godine na prostoru Zapadne Hercegovine, na-
padom HVO i HV (tenkovski vod pod komandom majora Šmita, Nemca po-
reklom iz BiH) na Prozor, pa nastavljeni početkom 1993., a kulminirali u maju
1993. godine. Do tada skriveno pitanje – Šta sa BH Hrvatima?, pokazalo se u
najžešćoj formi o nakani da se formira HZHB, većinom, u granicama NDH i re-
alizuje dogovor Tuđmana i Miloševića iz marta 1991. godine u Karađorđevu.
Svedokom sam činjenice da je HVO krajem 1992. godine na Ivan sedlu imao
pobijenu zastavu RH (onu iz vremena NDH). Napad HVO na komandu 4.K.
u zgradi GP Hercegovina u Mostaru (09.05.1993. godine), te zarobljavanje
i odvođenje u nepoznato 14 pripadnika ARBiH je najavio žestoke i tragične
sukobe između ARBiH i HVO, odnosno HV. Štab OSRBiH, a posebno koman-
de i štabovi ARBiH u Hercegovini i Središnjoj Bosni bili su veoma iznenađeni,
a i nespremni za sukob s postrojbama BH Hrvata! Iako su nagoveštaji ratnih
sukoba bili uočljivi, ŠVKOS i potčinjene komande, „zarobljeni“ odbranom od
agresije sa Istoka, podcenjivali su aktivnosti HVO u Hercegovini i Centralnoj
Bosni 1992. i početkom 1993. godine i otvorenu saradnju sa VRS. Napuštanje
Posavine, prepuštanje Jajca VRS, traženje od Muslimana u Hercegovini da
predaju oružje i uključe se u jedinice HVO, ostali su bez ozbiljnijeg suprot-
stavljanja Vlade RBiH i ŠVKOS.
Novo vojište u Centralnoj Bosni i ono u Hercegovini sa krvavim ishodom
rezultiralo je velikim brojem žrtava (više kod civilnog stanovništva nego u

vojničkim sastavima), rušenjem privrednih, stambenih i verskih objekata i
progonom domicilnog stanovništva (masakr u Ahmićima). „To je nož u leđa“,
kako smo to stanje karakterisali u ŠVK! Na dva primera pokazaću kako je
HVO na samom početku agresije na RBiH iz zasede, prikrajka, čekao da se
uključi u ostvarenje cilja formiranja HZHB.
Naime, u junu 1992. godine planirana je jedna od prvih deblokada
Sarajeva. Zamisao je bila da jedan od pravaca deblokade bude: Stup –
Blažuj – Rakovica uz artiljerijsku podršku – haubičke brigade HVO iz Kise-
ljaka. Nekoliko sati pre početka deblokade, komanda u Kiseljaku (sigurno
po odluci iz Gruda gde je bio stožer HVO) je odustala bez objašnjenja, te
su rezultati te deblokade zanemarljivi. Ili, novembra 1992. godine OpŠO
Konjic planirao je napad pravcem Glavatičevo – Nevesinje u sadejstvu sa
HVO iz Hercegovine (konkretno HVO Konjic). Komandant Mirsad Ćatić
Čuperak odlazio je u Grude da od Bobana „zamoli“ artiljerijsku podršku,
ali je nije dobio.
Vojno rukovodstvo HVO je imalo zadatak da odsudno „brani“ (od koga,
pitam se?!) granicu HZHB koja podrazumeva sledeće gradove: Žepče, Trav-
nik, Novi Travnik, Vitez, Fojnicu, Busovaču, deo Kaknja, Vareš, Kiseljak, Kreše-
vo, Prozor, Gornji i Donji Vakuf, Bugojno.
Formiranje paradržave HZHB hrvatski političari (oni iz RBiH, a i RH) prav-
dali su „nefunkcionalnošću državnih institucija RBiH“!! Sredinom 1993. go-
dine do izražaja je došla politika bosanskih Hrvata kojima nikad nije bilo
stalo do deblokade i normalnog funkcionisanja Sarajeva kao glavnog grada
RBiH. Položaj i stanje u kome se nalazilo Sarajevo (godina dana u blokadi,
bez energenata, hrane, vode i dr.) odgovarali su kreatorima HZHB, da jačaju
svoju paradržavnu tvorevinu nasuprot borbe ARBiH i Vlade u Sarajevu za
opstojnost RBiH.
Veoma teškom položaju ARBiH između dva agresora – VRS sa VSRJ i HVO
sa HV, polovinom 1993. doprinela je činjenica da su komunikacije od Hrvat-
ske, preko Zapadne Hercegovine prema Srednjoj Bosni bile potpuno zatvo-
rene od strane HVO. Povremeno kada bi se „odobrovoljila“ komanda HVO,
propuštani su konvoji vojne opreme pri čemu je HVO plenila od ¼ do ½ sa-
držaja transporta. Predsednik RH Tuđman je pravdao prisustvo HV u RBiH
činjenicom da „Svijet ne želi muslimansku državu u srcu Evrope i mi smo tu
da to osujetimo.“ Podsećam da je Milošević slično govorio – „Dobili smo za-

datak (?!) da sprečimo formiranje muslimanske države u srcu Evrope!“ Od
koga, pitam se?
HVO sa delovima HV posedala je liniju fronta sa ARBiH u dužini od preko
600 km i kontrolisala 20% ukupne teritorije RBiH. Paralelno sa izvođenjem
borbenih dejstava nastavljeno je etničko čišćenje, „humano preseljenje“
Muslimana i Srba sa teritorija gde je na silu uspostavljena vlast. Zloglasni lo-
gori Dretelj, heliodrom Rodoč, Gabela, Ljubuški i dr. bili su poligoni za fizičko
i duhovno maltretiranje Bošnjaka a i Srba iz Hercegovine.
Oružane snage HZHB sačinjavali su:
• operativna zona Jugoistočna Hercegovina s osam pešadijskih briga-
da, 4 samostalna pešadijska bataljona i bataljon vojne policije;
• operativna zona Severozapadna Hercegovina s četiri pešadijske bri-
gade i bataljona vojne policije;
• operativna zona Srednja Bosna sastava:
1. a) operativna grupa 1 (sa 8 pešadijskih brigada);
2. b) operativna grupa 2 (sa 5 pešadijskih brigada);
3. c) operativna grupa 3 (sa 3 brigade).
• operativna zona Posavina (sa 6 pešadijskih brigada i bataljona VP)
ŠVKOS cenio je da je HVO raspolagao sa 25.000 do 30.000 vojnika pod
potpunom borbenom opremom, sa 300-350 tenkova, oko 400 OT i borbe-
nih vozila te oko 2.000 minobacača i artiljerijskog oruđa, tako da je na težištu
napada ostvarivao odnos 20-30:1 u vatrenoj podršci.
AP Zapadna Bosna
Treće, ne manje značajno vojište za odbranu RBiH je ono gde su bili su-
protstavljeni pripadnici ARBiH i pripadnici vojske AP Zapadna Bosna, pod
rukovodstvom Fikreta Abdića. Otvorena saradnja vojske Fikreta Abdića sa
komandama VRS ugrozila je opstanak Bosanske krajine u sastavu RBiH, vezi-
vala je snage 5.K. i slabila otpor prema VRS.

Krizni period u odbrani RBiH
Stanje u kome se našlo Predsedništvo, Vlada, Ministarstvo odbrane i unu-
trašnjih poslova, te ŠVKOS spram dva spoljna i jednog unutrašnjeg neprija-
telja bilo je posledica slabosti koje su bile izražene u jednogodišnjoj odbrani
protiv tehnički nadmoćnijeg neprijatelja. Krucijalne slabosti u odbrambe-
nom sistemu RBiH bile su:
Ratno predsedništvo i Vlada RBiH nisu usvojili Strategiju odbrambenog
rata, tako da nije bilo sinhronizacije političko–diplomatskog i vojnog delo-
vanja i oružanog otpora prema agresiji s Istoka i onoj s Zapada;
Predsedništvo, Vlada i Ministarstvo odbrane nisu obezbedili tehničko–
materijalna–zdravstvena sredstva za efikasnije organizovanje i izvođenje
odbrane; OSRBiH nisu imale uvid u protok (dotok) novca (donatorskih sred-
stava) koji je namenjen odbrani;
Saradnja između MO, MUP-a i OS, te organa vlasti od Predsedništva do
opština je nedostatna za kvalitativno i kvantitativno suprotstavljanje agre-
soru. To se isto odnosi i na obaveštajno, bezbedonosno i moralno obezbe-
đenje;
Vojno–stručna osposobljenost oficirskog kadra ne obezbeđuje da ru-
kovođenje oružanom borbom bude efikasno i autoritativno. Iz podataka o
brojnom stanju popune jedinica ARBiH koje je sačinila Uprava za kadrove,
pravne i org.mob. poslove u ARBiH u junu 1993. bilo je na rasporedu 217.461
v/o, a kadrovska struktura je izgledala ovako: oficira – 12.504 ili 5,7% ; po-
doficira – 17.122 ili 7,9% i vojnika 187.835 ili 86,4%. Nacionalna struktura
izgledala je ovako: Muslimana – 203.402 ili 93,53%, Srba 2.325 ili 1,07%, Hr-
vata – 7.959 ili 3,66% i ostalih 3.775 ili 1,74% . Bez vrhunski osposobljenog
oficirskog kadra nije se moglo uspešno suprotstaviti agresoru;
Česte promene organizacijsko–formacijskih sastava, u većini slučajeva
bile su odraz želja, a ne materijalnih mogućnosti. Naime, tokom 1993. ura-
đen je velik broj formacija za ARBiH a da nikad nisu zaživele. Tako su forma-
cijom predviđene mtbr, mhbr a da jedinice nisu raspolagale ni tenkovima
niti transporterima i motornim vozilima, a u bbr nije bilo transportnih grla;

U većini korpusa postojali su „slobodni strelci“, jedinice kojima su koman-
dovali vojno–stručno nesposobni samoživi komandanti (kao primer 1.k. –
Juka Prazina, Mušan Topalović – Caco, Ramiz Delalić, Ramiz Bajramović i dr
koji su narušavali vojnu disciplinu i moral pripadnika ARBiH pa su komande
ulagale ogromnu energiju da ih stave pod kontrolu, što se u Sarajevu desilo
tek oktobra 1993.);
Psihološko–propagandna delatnost agresora bila je organizovanija i nad-
moćnija nad psihološko-propagandnim sistemom RBiH (vojnim i civilnim);
Kadrovske promene u ARBiH u prelomnim danima za odbranu RBiH
više su štetile nego doprinele promeni stanja na BH ratištu. Postavljanje
generala Rasima Delića na dužnost k-ta ARBiH i Sefera Halilovića za NŠ pro-
uzrokovalo je netrpeljivost najodgovornijih ljudi u ŠVKOS, što se negativ-
no odrazilo na stabilnost odbrane i gubitak teritorije (Trnovo, Bjelašnica,
Igman). Na sastanku najodgovornijih starešina u Zenici 21. i 22. avgusta
1993. godine, k-t ARBiH definisao je zaključke i zadatke starešinama GŠ, te
, između ostalog, naredio da se ispita odgovornost komandnih struktura
ARBiH za pad Igmana, Žepča i Goražda, što nikada nije urađeno ili meni
nije poznato;
Formiranje 6.K. u vremenu najžešćih borbi za „vrata Sarajeva“ pokazalo se
pogrešnom odlukom jer nikada nisu precizirane nadležnosti 1., 4. i 6.K., pa su
se preplitale zone odgovornosti;
ŠVKOS nije imao uticaja na funkcionisanje logističkog obezbeđenja, koje
se iz GLOC-a u Visokom odvijao po „privatnoj“ inicijativi. General Delić je u
knjizi „Lica i naličje rata“ napisao: „Tako je u logističkoj bazi 1.K. u Sarajevu
19.jula 1993. bilo:
• tromblona raznih – 741 komad
• bombi ručnih – 10.641 komad
• mina 60 mm – 20 komada
• mina 82 mm – 288 komada
• mina 120 mm – 16 komada.
Da li se sa ovim TMS mogao odbraniti Igman!?
Veoma je indikativna reakcija k-ta Delića kada su mu, po prijemu
dužnosti, referisali načelnici Uprava i zamenici po elementima bor-
bene gotovosti ARBiH. Prvi njegov zaključak je bio: „Nisam znao s

kakvim se sve problemima suočava Štab, da je Štab popunjen svega 30-
40% od formacije i da u Štabu manjka 70% vojnostručnog osposobljenih
starešina (posebno u Upravi rodova, Upravi bezbednosti, Obaveštajnoj
upravi i Upravi logistike). Boga mi, puno ste uradili u ovako krnjem sas-
tavu!“ .
Kad navodim problem vojnostručne osposobljenosti komandnog i ko-
mandirskog kadra imam u vidu da su u VRS i HVO na tim dužnostima bili
školovani oficiri iz JNA, naspram oficira ARBiH od kojih neki nisu ni služili
vojni rok niti pohađali kurseve komandira, a komandovali su sa 2.000–5.000
vojnika (primer brigada u opštini Stari Grad 1992. i 1993.). Patriotizam je jed-
na stvar, a vojna stručnost je sasvim druga!
Dolazak mudžahedina u RBiH je jedan od problema kojim se bavio
GŠOS. „Više trebali rušiteljima, nego braniteljima BiH“, konstatovao je na-
čelnik Uprave bezbednosti general Fikret Muslimović. Njegova konsta-
tacija da: „Niko od nas u ARBiH, ni prije ni tokom, ni poslije rata nije imao
nikakvog uticaja na dolazak mudžahedina u BiH. Oni su bili problem koji
nam je bio nametnut, pokazuje nemoć GŠ u rukovođenju OB“. Svesni smo
da i danas BiH ima političkih problema zbog njihovog boravka i učešća u
„odbrani“ tokom rata.
Posledice prekoračenja nadležnosti od strane pojedinih komandanata
ARBiH i kršenje Ženevske konvencije u ratnoj 1993. godini (Grabovica, Uz-
dol, Trusina, Kazani, Bugojno, zatvori Silos, Tarčin i sl.) aktuelizirani su i proce-
suirani poratnih i poslednjih godina;
Borbena gotovost korpusa ARBiH u 1993.

U ŠVKOS dnevno smo pratili situaciju u potčinjenim komandama i jedini-
cama, a zajedničko za sve korpuse bilo je sledeće:
• nepopunjenost jedinica TMS, nedostatak pešadijske, protivoklopne i
minobacačko-artiljerijske municije, vojne opreme, sanitetskih materi-
jalnih sredstava, hrane i goriva za motorna vozila;
• slaba podrška vlasti;
• neprofesionalna, slaba obučenost vojničkog i starešinskog kadra;
• kriza autoriteta starešina ARBiH;

• odsustvo discipline i odgovornosti u jedinicama;
• nedovoljno inžinjersko uređenje položaja;
• kadrovski problemi u jedinicama i pitanje činovanja;
• veoma složena socijalna situacija vojnika i njihovih porodica;
• slaba organizacija i funkcionisanje CZ.
ARBIH je u veoma složenoj borbenoj situaciji opstala zahvaljujući mo-
ralnim vrednostima vojnika i starešina i patriotizmu građana, posebno
Muslimana, Bošnjaka. Gradovi kao Sarajevo, Mostar, Maglaj, Zavidovići,
Teočak, Tešanj, Bugojno, Olovo, Goražde i dr. odbranjeni su zahvaljujući
ARBiH i stanovništvu tih gradova. Iako se ŠVKOS našao u skoro bezizla-
znoj situaciji, neprekidno je radio na stabilizaciji odbrane i poduzimao
mere:
• da se u korpusima formiraju manevarske brigade i da se obavi poste-
peni prelazak iz odbrambeno-linijske u manevarsko-ofanzivnu borbu;
• da se formiraju ešaloni i rezerve u borbi radi ekspolatacije rezultata u
napadnim dejstvima i očuvanja dostignutih linija;
• da se formiraju i masovno deluju DTG u pozadini agresora;
• da se formira 7.korpus u Srednjoj Bosni;
Ratni rezultati OSRBiH na kraju 1993., i pored više kriznih perioda, mogu
se oceniti pozitivnom ocenom:
• Sarajevo je odbranjeno, a to je imalo pozitivan uticaj na ukupnu od-
branu RBiH i međunarodni respekt. To se odnosi i na Goražde, Maglaj,
Mostar, Bugojno i druge gradove koji su bili težište napada VRS i HVO
sa kolaborantima;
• VRS nije ostvarila koridor dolinom r.Krivaje;
• HVO nije poseo zamišljenu liniju HZHB;
• vojska Fikreta Abdića nije ostvarila cilj ustanovljenja AP Zapadna Bo-
sna;
• došlo je do izvesne konsolidacije u OSRBiH i zaustavljanja vojne krize
u kojoj se ARBiH nalazila proleća i leta 1993. i stvorila pretpostavke za
ofanzivna dejstva u 1994.
Ovako izloženo mišljenje o stanju na ratištu 1993. zasnovao sam na meni
dostupnim analizama i ocenama GŠARBiH, mišljenju vojnih autora knjiga
koje su tretirale događaje u ratu 1992.-1995., kao i sopstvenim zabeleškama
sa sastanaka na kojima sam prisustvovao. Ne znam iz kojih razloga ali nisam

bio prisutan na najznačajnijim sastancima ŠVK sa VKOS Alijom Izetbegovi-
ćem (npr. 21. i 22. avgusta 1993.!), tako da nemam uvid u neke od presudnih
momenata u oružanoj borbi za odbranu RBiH. Zbog toga, verovatno u ovom
izlaganju ima propusta. Zato smo ovde da to, ako je neophodno, razjasnimo.
Literatura:
Lice i naličje rata, dr Rasim Delić
Argumenti i sjećanja o ratu, Fikret Muslimović
Dogovoreni rat, Sejo Omeragić
Balkan Bluz, Medina Delalić, Suzana Tačić
BiH od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma, Kasim I.Begić
Separat „Razvoj odbrambeno-oslobodilačkih snaga BiH – u periodu 1992.-1995., general Avdulah Kajević
E, jebi ga, jarane ... , Senad Avdić
Značaj Igmanskog bojišta za odbranu Sarajeva i Bosne i Hercegovine, Udruženje za zaštitu tekovina borbe za BiH
Opsjednuti grad, Zijad Rujanac
Agresija na BiH, Sjeveroistočna Bosna 1991.-1992.
Geopolitički značaj sarajevsko-zeničke regije u očuvanju državnosti BiH, dr Džemal Najetović

mr. Vahid Karavelić
NAJZNAČAJNIJA BORBENA DJELOVANJA U ZONI

ODGOVORNOSTI 1. KORPUSA ARMIJE RBIH U 1993.
Sveukupna društvena previranja u bivšoj Jugoslaviji svoju kulminaci-

ju doživljavaju krajem devete i početkom desete dekade prošlog stolječa.
Glavni generator svih tih previranja a kasnije i ratova bio je svakako beo-
gradski srpski nacionalistički režim na čelu sa Slobodanom Miloševićem, na-
ravno u dogovoru i sadejstvu sa zagrebačkim režimom na čelu sa Franjom
Tuđmanom.
Bosna i Hercegovina u političkoj borbi za slobodu i nezavisnost tokom
procesa neminovne disolucije bivše Jugoslavije kao rezultat djelovanja na-
prijed navedenih režima, u tom bježanju od istih, za razliku od ostalih repu-
blika, BiH doživljava najmonstruozniji oblik agresije prvo sa istoka u aprilu
1992., a zatim i sa zapada početkom 1993. Ona je upravo ta koja plaća najve-
ću cijenu tih previranja u procesu disolucije bivše Jugoslavije. Puno ranije, a
posebno tokom disolucije beogradski režim dotadašnju JNA kao zajedničku
oružanu silu svih građana (naroda) bivše Jugoslavije stavlja u funkciju samo
svojih ciljeva sa kojom i izvršava agresiju na BiH u sadejstvu sa kolaboracio-
nističkim snagama SDS-a u BiH.
Bez obzira na stepen dogovora lidera beogradskog i zagrebačkog režima
o podjeli BiH u proljeće 1991., Milošević igra na svoju kartu krajem 91. igno-
riše dogovore i vrši agresiju na R Hrvatsku, a početkom 92. i na BiH. Tokom
1992. Milošević je odlučio da uzme što veći dio R Hrvatske i cijelu BiH, koju je
planirao uzeti za svega nekoliko sedmica i tako proglasiti u novim granica-

ma svoju zamišljenu Veliku Srbiju. Uistinu, tokom ljeta 92. agresor je i uspio
okupirati veliki dio teritorije BiH, posebno istočnu Bosnu, sjeverno-centralni
dio Bosne itd., međutim, krajem 92. ne samo da je agresor bio zaustavljen,
nego je Armija RBiH počela oslobađati i vraćati mnoge izgubljene dijelove
teritorije BiH
Upravo krajem 1992, odnosno početkom 93. kada je Milošević konačno
shvatio da ne može sam izaći na kraj sa braniocima Bosne, odnosno sa Armi-
jom RBiH, on zaustavlja i umiruje svoja borbena djelovanja u R Hrvatskoj a sa
Tuđmanom ponovo razgovara kako da u toku 1993. zajedničkim borbenim
djelovanjima sa istoka i zapada zadaju konačan smrtonosni udarac branioci-
ma BiH, okupiraju veće dijelove njene teritorije, njeno političko vojno ruko-
vodstvo dovedu u mat poziciju i tako je podijele. Pošto Tuđman nije mogao
povratiti izgubljene dijelove R Hrvatske, zaigrao je na kartu, prijedlog Milo-
ševića, u smislu daj da se uzme u BiH što se može uzeti i na taj način praviti
svoju Veliku Hrvatsku. To je ustvari i bio razlog zašto je HVO u BiH sve do kra-
ja 1992. bilo suzdržano i rezervisano prema Armiji R BiH u smislu sadejstva sa
istom, to je takođe i bio razlog zašto je Tuđman vodio dvojnu politiku prema
BiH, jednu prema međunarodnoj zajednici a sasvim drugu u regiji na terenu.
Snage agresora početkom aprila 1992. planski su rasporedili svoje snage
diljem BiH a posebno po gradu i oko grada Sarajeva i tako ga stavili u savršen
vojnički prsten pod apsolutnu vojnu opsadu. Plan je bio jednovremenim
dejstvom snaga spolja, u sadejstvu sa snagama iznutra, vojno ispresijecati
grad na više pravaca a zatim ga po dijelovim uništavati do uništenja grada
u cjelini i time prisiliti državno politički vrh da potpiše kapitulaciju, odnosno
ostanak BiH u granicama Velike Srbije.
Upravo posljedice dogovora istočnog i zapadnog agresora koje će uslije-
diti tokom 1993. govore o naslovu ove teme, o tome da je 1993. bila pre-
lomna godina u odbrani Bosne i Hercegovine. Tokom te godine došlo je
do sadjejstva između hrvatskih vojnih snaga i srpskih vojnih snaga na svim
nivoima u napadima na Armiju RBiH.
U toku te 1993. 1.K., i pored određenih uspjeha, doživljava tešku situaciju
gubitkom dijela teritorije na pravcu Goražde-Trnovo-Bjelašnica, međutim
nadljudskom borbom, ipak sprječava stvaranje planiranog drugog agresor-
skog prstena oko Sarajeva, sprječava presjecanje grada Sarajeva na pravcu
Žuči, čime se može reći da je Sarajevo a time i BiH konačno odbranjena.

Razlog za tešku situaciju u 1.K. u 1993. svakako je bio u činjenici da je u toj
godini 1.K. ratovao protiv tri neprijatelja i da su cijela Armija RBiH kao i držav-
ni politički vrh bili u najtežoj političko–vojnoj situaciji tokom četvorogodiš-
nje odbrane od agresije, situaciji kada je cijela BiH bila hermetički zatvorena,
bez mogućnosti bilo kakve političko-diplomatske aktivnosti prema svijetu i
bez mogućnosti bilo kakvog snabdijevanja Armije RBiH.
Nakon višemjesečnog političko–vojnog mudrovanja HVO u proljeće
1993., uz pomoć Hrvatske vojske iz Republike Hrvatske, otpočinje opći na-
pad na istočni dio Mostara, kao i na Gornji Vakuf i Bugojno s ciljem spaja-
nja Hrvatske vojske i HVO-a iz Hercegovine s jedinicama HVO-a u srednjoj
Bosni, Vitezu, Travniku, Novom Travniku, Zenici i Kiseljaku. Od toga trenutka
HVO postaje pasivan na svim frontovima prema Vojsci RS-a, sarađuje s njom,
a sukobi s Armijom R BiH se proširuju. Zbog stvorene pat-pozicije na unu-
trašnjem obruču opsjednutog grada Sarajeva, ŠVK Armije RBiH insistira na
pripremama snaga u gradu za njegovu deblokadu, zbog čega su jedinice 1.
korpusa sa Starog grada početkom maja 1993. i otpočele pripreme za pro-
boj opsadnog obruča iznutra prema Trebeviću 30. maja 1993. S proširiva-
njem sukoba između HVO-a i Armije R BiH očekivalo se intenzivnije gušenje
grada i slabljenje borbene moći jedinica u njemu.
Taj pokušaj proboja obruča prema Trebeviću završio se neslavno, na ne-
sreću sa velikim brojem žrtava u redovima jedinica koje su učestvovale u
pokušaju proboja na Vidikovcu iznad Sarajeva.
Pregovori o unutrašnjem uređenju države BiH, uz direktno posredova-
nje međunarodne zajednice, nastavljaju se. U Ženevi se vrše pripreme za
održavanje plenarne sjednice o BiH od 27. do 30.7.1993. na kojoj bi se raz-
govaralo o novom prijedlogu mirovnog plana. (Neuspjeh Vance-Owenova
plana doveo je do promjene u posredničkoj ekipi - Cyrusa Vancea zamijenio
je Thorvald Stoltenberg, nakon čega je ponuđen novi plan. op. a. ) Sastanku
prisustvuju David Owen, Thorvald Stoltenberg, Slobodan Milošević, Franjo
Tuđman, Alija Izetbegović, Momir Bulatović, Mate Boban i Radovan Karadžić.
Na sjednici je trebalo razmatrati plan koji BiH definira kao uniju triju republi-
ka sa zajedničkom vladom ograničenih nadležnosti. Zapravo, taj plan pred-
stavlja okvir teritorijalnog razgraničenja kao paket-plan za podjelu BiH na tri
republike. Srbima je po planu trebalo pripasti 53% bh. teritorije, Bošnjacima
30% a Hrvatima nešto manje od 18% teritorija. Sarajevo bi imalo poseban

status pod upravom UN-a, a Mostar pod upravom EU-a. Plan prihvata SDS, a
HDZ izjavljuje da će prihvatiti ako ga prihvate druge dvije strane.
Odmah po zakazivanju konferencije o predloženom planu VRS poduzima
jaku ofanzivu na grad Sarajevo, i na vanjskome i na unutrašnjem opsadnom
obruču, s ciljem postizanja hermetizacije grada i sužavanja unutrašnjega op-
sadnog obruča. Na temelju analize se može zaključiti da je osnovni cilj tih
ofanzivnih djelovanja srpskih snaga bio izvršiti što jači pritisak na bh. dele-
gaciju na pregovorima kako bi se pod prijetnjom sile pristalo na ponuđeni
plan, odnosno u uslovima bezizlazne situacije za stanovništvo grada Saraje-
va, delegacija prisilila na ponuđeni plan u toku samih pregovora.
Nakon početka sukoba s HVO-om došlo je do potpunog zatvaranja svih
logističkih kanala koji su vodili prema slobodnim teritorijima BiH. To je 1.
korpus stavilo u izuzetno težak položaj na početku strategijske ofanzive koju
su snage agresora već počele s ciljem proširenja Posavskog koridora, zauzi-
manja enklava u Podrinju i zauzimanja grada Sarajeva.
Početkom juna mjeseca, preciznije od 10.6.1993., oružane formacije Voj-
ske RS-a započele su ofanzivu većih razmjera na širem dijelu vanjskoga op-
sadnog obruča oko grada Sarajeva. Od početka juna komande operativnih
sastava VRS-a vrše pregrupisavanja jedinica i provode opsežne pripreme na
otpočinjanju ofanzive na slobodne teritorije u širem rejonu Trnova, Bjelaš-
nice i Igmana. Već 9. jula 1993. snage agresora zauzimaju Grebak, Rogoj i
Delijaš, nakon čega se evakuiše Trnovo u noći 12./13. juli, a jedinice Armije
RBiH, tri brdska bataljona koja su s padom Rogoja dovedena u poluokru-
ženje, povlače se prema Igmanu. Tih dana slijevaju se prema Igmanu kolo-
ne izbjeglica nesrpskog stanovništva s područja općine Trnovo zahvaćenih
ofanzivnim djelovanjima vojske bosanskih Srba. Razbijeni taktički borbeni
sastavi Operativno-taktičke grupe, IKM Igman organizuju odbranu u povla-
čenju štiteći kolone izbjeglica. Snage na prostoru Igmana zaposjedaju novu
liniju odbrane: Orlica – Kukovi – Krivodoli – Trebačaj – Brutosi – Lisičija gla-
va – Lučevik – Ometala. Ova linija je probijena 14. jula nakon ulaska snaga
agresora u sela Ledići, Dujmovići i Dejčići. Sa svim raspoloživim snagama
na Igmanu i Bjelašnici uspostavljena je nova linija odbrane na objektima
Straište – Proskok – Runjeva glavica – Bukovača. U narednim danima težište
ofanzive VRS-a ispoljeno je na pravcu prohodnom za tenkove Dejčići – Pro-
skok – Čakle. Odbrana se organizuje po dubini teritorije a borbe su se vodile
petnaestak dana do jačih planinskih objekata za odbranu kao što su Hojta,

Proskok i Bjelašnica. Nešto kasnije, 18. jula, snage agresora na pravcima Ilid-
ža – igmansko Golo brdo i pravcem Hadžići – Brezovača – igmansko Golo
brdo zuzele su na padinama Igmana objekat Golo brdo.
Na liniji dominantnih prirodnih oslonaca Hojta - Šiljak - Proskok, a po du-
bini u rejonu Bjelašnice, odbrambene snage su se konsolidovale i organizo-
vale odbranu. Kada su agresorske snage u narednih desetak dana zauzele
Hojtu i Proskok, u odbrambenim sastavima dolazi do konfuzne situacije.
Borbeni sastavi se neorganizovano izvlače s odbrambenih položaja, što na-
rušava lanac komandovanja. Procjenjivalo se, ako srpske snage helikopter-
skim desantom zauzmu Bjelašnicu, veoma brzo padaju Javorak, Šiljak, kao i
kompleks hotela na Igmanu.
Agresor je 27. jula prešao u žestoku ofanzivu, zaposjeo je i zapalio selo
Rakitnicu i produžio napad pravcem Rakitnica – selo Lukomir – Bjelašnica.
U borbama tokom naredna tri dana uspio je ovladati cijelim prostorom na
tom pravcu i objektima Šiljak i Hojta. Nakon uspjeha agresora na Bjelašnici i
odbrana Igmana se 1. augusta gotovo u potpunosti raspala. U ispomoć od-
brambenim snagama na Igmanu upućuju se slobodne manevarske snage
iz Konjica, Zenice te iz Sarajeva kroz novoprokopani ratni tunel ispod sara-
jevskog aerodroma. Iako su pridošle jedinice bile taktičkog značaja, pružile
su snažan otpor ofanzivi VRS-a u borbama za Igmanski plato. Srpske snage
su do pristizanja pojačanja okupirale strateški značajne položaje na Igmanu
bitne za odbranu grada Sarajeva. Skoro svi važniji zemljišni objekti na platou
Igmana, Treskavice i Bjelašnice bili su okupirani, što je dijelom prikazano na
šematskom prikazu.
Agresorske snage su prvih dana augusta iz pravca Trnova bile već stigle
do skakaonice na Malom polju. Iako im je trebalo još samo dva-tri kilometra
da se spoje sa svojim snagama iz pravca Golog brda (Hadžića), novopristi-
gle snage braniocima Igmana uspjele su nadljudskim naporima zaustaviti
agresora i tako spriječiti da Sarajevo ne padne u drugi neprijateljski obruč,
odnosno u dvostruki opsadni prsten. Jasno se vidjelo da ovim ofanzivnim
djelovanjima srpske snage vrše jak pritisak na bh. delegaciju s pozicije sile
dok se nastavljaju ženevski pregovori. Željelo se snagom oružane sile bh. de-
legaciju prisiliti na prihvatanje ponuđenog plana ili čak na vojnu kapitulaciju
dok traju pregovori. Srpske snage tokom ove ofanzive ostvaruju praktično
hermetizaciju grada Sarajeva. Izvještaji o stanju na terenu pristižu svakog
sata.

U složenoj vojnoj situaciji, u uslovima praktičnog rasula odbrambenih
snaga u odbrambenoj zoni Operativno-taktičke grupe i IKM-a 1. korpusa na
Igmanu, Alija Izetbegović 2. augusta 1993. prekida pregovore i odbija sudje-
lovati na njima dok se snage agresora ne povuku s platoa Igmana i Bjelašnice.
Snage agresora su vojnički zaustavljene na Malom polju prvih dana augusta
1993., međutim, pod prijetnjom zračnih udara VRS pristaje na potpisivanje
primirja 13. augusta. 1993. Primirje se potpisuje između predstavnika VRS-a
i predstavnika ARBiH, uz posredovanje međunarodnih zvaničnika iz snaga
UNPROFOR-a, a detalji sporazuma su se odnosili na uspostavu linije razgra-
ničenja između snaga Armije RBiH i snaga VRS-a, kao i širinu tampon zone
koju će kontrolirati međunarodne snage. Već 15. augusta 1993., a po ele-
mentima potpisanog primirja, VRS se povlači sa dijela Igmana i Bjelašnice.
Kao što je već rečeno, druga polovina juna je po sadržaju borbenih dej-
stava izvan Sarajeva na pravcu Grebak-Trnovo-Igman, već na svom početku
nagovijestila da za branioce Sarajeva unutar samog grada dolazi vrijeme
teške kušnje.
Polazeći od osnove dogovora Karadžić-Boban, stanja sukoba HVO sa ARBiH
i nastalih međunarodnih političkih relacija i odnosa najvažnijih međunarodnih
faktora prema ratu u Bosni i Hercegovini, GŠ VRS krajem juna 1993. procijenio
je da je sazrelo vrijeme za završni udarac agresorske ratne mašine, čije će po-
sljedice, u kombinaciji s naprijed navedenim faktorima, dovesti do konačne po-
djele zemlje i međunarodnog priznanja paradržavnih tvorevina stvorenih silom
oružja. Procijenili su da će za postizanje krajnjeg cilja u predstojećoj operaciji biti
potrebno postići sljedeće vojne ciljeve: nanijeti snagama ARBiH što veće gubit-
ke u živoj sili i MTS, ovladati Trnovom i otvoriti komunikaciju Trnovo–Dobro po-
lje–Foča, ovladati širim rejonom između planina Igmana, Bjelašnice, Treskavice
i Jahorine na kojem treba razbiti snage ARBiH i odbaciti ih prema Ivan-sedlu,
ovladati ključnim objektima na Igmanu i Bjelašnici radi sprječavanja manevra
jedinica 1. korpusa ARBiH oko Sarajeva, ostvariti fizički spoj romanijske visorav-
ni s Hercegovinom, spriječiti deblokadu Sarajeva, te stvoriti uvjete za njegovim
ovladavanjem. Operacija je dobila tajni naziv „LUKAVAC-93“. U skladu s direkti-
vom GŠ VRS komandant SRK odlučio je svoje glavne snage u napadu grupisati
na pravcu Jahorina–Trnovo-Igman, a pomoćne snage Vogošća – Žuč, izbiti na
plato Igmana, spojiti se sa svojim snagama iz pravca Hadžića i tako Sarajevo sta-
viti u drugi opsadni prsten, ovladati objektom Žuč kota 850, presjeći grad i stvo-
riti uvjete za konačnim ovladavanjem gradom Sarajevo.

Odbrana na platou Igmana je potom uspostavljena na liniji: Aišnik – Đurino brdo – Brdlo – Malo polje
– Obešenjak – Crni vrh (koji se naslanja na Stožije) – Stožije – Grlica a spoj s 9. bbr., pazarićkom briga-
dom, ostvaren je desno u širem rejonu Aišnika i lijevo u rejonu Đurinog brda.

Koncentraciju velikih snaga i sredstava po pravcima na kojima je namje-
ravala napasti, VRS nije mogla u potpunosti maskirati. ŠVK OSRBiH i Koman-
da 1. korpusa su imali informacije o pokretima i pregrupisavanju snaga VRS
već krajem maja. Početkom juna, procjenjujući da će pravac ofanzive ići pre-
ma Trnovu i Igmanu, Komanda 1. korpusa je izdala određena naređenja pre-
ma OG Igman. U okviru ovim aktima naređenih mjera, izvedena su napadna
dejstva prema Miljevini i Dobrom polju, koja nisu dala trajne rezultate jer su
izvođena malim snagama na velikom prostoru, bez dovoljnih količina MTS
i rezervi ljudstva. Nakon toga Komanda 1. korpusa je naredila da iz sastava
101. mtbr, prebacivanjem preko aerodromske piste, na Igman izađu snage
jednog motorizovanog bataljona, bez naoružanja.
Prvi napadi SRK na sjeverozapadnom dijelu njegove zone izvedeni 3. i
4. jula, unijeli su dodatnu zabunu i produžili očekivanje općeg napada na
grad, dok se za to vrijeme odbrana Trnova raspadala pod napadima glav-
nih snaga VRS.
U tim prvim napadima agresora na objekat Žuč, kotu 850, bilo je pomje-
ranja linije na pojedinim dijelovima, uz istovremeno vraćanje izgubljenog.
Privremeni gubici položaja prethodnih dana su predstavljali jednu vr-
stu šoka za branioce Žuči. Od početka rata oni su, upornom borbom, linije
odbrane i slobodnu teritoriju Sarajeva pomicali isključivo prema naprijed
i nikada nisu izgubili dio svoje linije. Za to vrijeme snage agresora 11. jula
zauzimaju Trnovo, i prevoj Rogoj, a zatim 17. jula i Golo brdo napadom iz
pravca Ilidže. Dva dana kasnije iz pravca Kalinovika 19. jula probijene su lini-
je odbrane (4.K) Armije RBiH u rejonu Ljute i nastavile napredovanje prema
Bjelašnici.
Osim uobičajene „dnevne porcije“ artiljerijske i pješadijske vatre koju su
isporučivali na liniju odbrane 1. mtbr na Žuči nisu bile primjetne druge ak-
tivnosti VRS sve do 18. jula, kada je uočena koncetracija ovih snaga u rejonu
Mujkića-brda. Artiljerijsko dejstvo VRS postalo je intenzivnije 20. jula i vršeno
je višekratno i iznenadnom vatrom. U isto vrijeme, kao pojačanje snagama
VRS, u Vogošću je stigla i ad hoc formirana 2. drinska laka pješadijska briga-
da iz Drinskog korpusa VRS.
Intenzivno dejstvo artiljerije i tenkova vršeno je 21. jula po položajima 1.
mtbr na Barici, Jezerima i Žuči.

Borbena dejstva su počela 22. jula. Artiljerijska priprema VRS je bila
ubitačna. Slijedili su je pješadijski napadi u rejonima Golog brda, Mujki-
ća-brda i Hrastika. Pješadijski napadi su uspješno odbijeni, a nastavljeni
su artiljerijom i upotrebom hemijskih sredstava u rejonu Orlića. Granati-
rani su, osim položaja na Žuči, i linije na Sjeničkoj kosi i Šipu, ali i naselja
Briješće i Sokolje. Na Sarajevo je tog 22. jula palo oko 1.500 artiljerijskih
projektila. Naredni dan, 23. juli, započeo je i protekao po istom scenariju
kao i prethodni. Od ranog jutra artiljerija VRS, sa vatrenih položaja KAG-a
SRK, ali i sa položaja brigadnih artiljerijskih grupa na Tukovima, Tihović-
kim brdima, Blagovcu, Poljinama i Vogošći, oruđima raznih kalibara tukla
je položaje branilaca na Žuči. Ovog puta je izrazita koncentracija vatre i
pješadijskih napada bila u pravcu Golog brda. Nakon artiljerijske pripre-
me po liniji odbrane, vatra se prenosila po dubini zone 1. i 2. motorizo-
vane brigade i tukla po naseljima Sokolje, Briješće, Boljakov i Buča Potok.
Branioci Žuči u toku cijelog dana su viteški izdržavali taj užas i smrt. Na
kraju dana i na izmaku snaga branilaca, u posljednjem napadu odbrana
je popustila na dijelu linije 1. bataljona i neprijatelj je ovladao sa tri rova
prve linije odbrane Golog brda. Snage 1. bataljona su posjele drugu lini-
ju odbrane. U toku noći na ugroženi sektor su upućena pojačanja, jedna
četa 1. bbr, jedna četa MUP-a Novo Sarajevo, vod Gardijske brigade „Del-
ta“ i vod Izviđačko-diverzantske čete 1. korpusa.
Osim ovih pojačanja izvršena su i pregupisavanja jedinica iz sastava 1.
mtbr, tako da je linija na Golom brdu do jutra stabilizovana i izdržala novu
seriju pješadijskih napada iz pravca Perivoja, koji su se smjenjivali sa serija-
ma artiljerijskih kanonada. Komandant brigade i odbrane Žuči Enver Šeho-
vić činio je napore da organizuje protivnapad i povrat izgubljenih položaja.
U toku dana, pokušaji vraćanja izgubljenih položaja nisu dali rezultate. Za-
ustavljene na pravcu Golog brda, snage agresora su pokušale razvući od-
branu branilaca napadima na linije 3. bataljona izvedenim 24. jula. Snage 1.
korpusa su također izvođenjem napada iz zona 5, 101. i 102. mtbr pokušale
razvući srpske snage i olakšati položaj jedinica na Žuči.
Ovi pokušaji nisu donijeli posebno olakšanje položaja branilaca Žuči.
Nije ga donijelo ni potpisano primirje koje je na snagu stupilo 25. jula
Snage odbrane odbile su tri uzastopna pješadijska napada na Golo brdo.
Pješadijski napadi na pravcu Golog brda nastavljeni su i 26. jula, uz ne-
prekidno i ubitačno dejstvo artiljerije po Golom brdu, Mujkića-brdu i

Hrastiku, ali i naseljima Ugorsko, Barica, Hotonj i Kobilja Glava. Najteže
stanje bilo je na dijelu sjeverne strane Golog brda, na kojem su se nalazi-
li, prethodnih dana izgubljeni položaji. Na taj dio linije 26. jula je uvede-
na četa Specijalne jedinice MUP-a RBiH, sastavljena od mladih policajaca
bez velikog ratnog iskustva. Uz njih na ovom dijelu su ostala i dva voda iz
sastava 1. bataljona. U popodnevnim satima, usljed žestine vatre ostva-
rivane topovima, haubicama, tenkovima, minobacačima i VBR-ovima,
naročito sa položaja VRS na Tukovima, snage odbrane sa sjeverne strane
su se povukle na posljednju liniju odbrane, na samoj vododjelnici Golog
brda. Predvečer je pokušan protivnapad s ciljem vraćanja izgubljenih po-
ložaja. Zamisao za koju se opredijelio komandant 1. mtbr bila je upotre-
ba tenka, koji je, koristeći efekat iznenađenja i psihološkog šoka, brzom
vatrom trebao eliminisati neprijateljske posade u napadnutim rovovima.
Tenk je uspio izaći na Golo brdo i ispaliti dvije granate prema neprijatelju,
a onda se jednom stranom zaglavio u dubokoj tranšeji koja je predstav-
ljala jedinu sigurnu komunikaciju prema položajima sa sjeverne strane
Golog brda i prolazila golom čistinom po kojoj je objekat i dobio ime,
preko koje je prolaz mimo saobraćajnice predstavljao nemoguću misi-
ju. Tenk je zatvorio upravo tu jedinu tranšeju prema vrhu kote. U toku
noći činjeni su bezuspješni pokušaji njegovog izvlačenja. U isto vrijeme s
linije su izvučene i desetkovane i iscrpljene snage 1. bataljona na središ-
njem dijelu linije od sela Jezera prema Golom brdu. Na taj dio uvedena je
četa odreda policije „Laste“. Desni kraj prema koti 830 pojačan je jednim
vodom iz sastava 1. bbr.
Jutro 27. jula započelo je vježbama gađanja srpske artiljerije u nepo-
kretnu metu koju je predstavljao zaglavljeni tenk na Golom brdu. Osoko-
ljene ovim uspjehom, snage VRS su nastavile sa artiljerijskim i pješadijskim
napadima, upotrijebivši i hemijske udare osam puta. Snage odbrane drža-
le su se na samoj vododjelnici Golog brda svojom upornošću i vatrom sna-
ga 1. brdske brigade s desnog kraja, i vatrom snaga 2. bataljona iz pravca
kote 830, koje su sa svojih položaja imale mogućnost efikasnog dejstva po
sjevernoj strani Golog brda. Jedinica MUP-a i vodovi 1. bataljona na tom
dijelu bili su potpuno odsječeni. U pokušaju da im doture vodu i munici-
ju, od jake neprijateljske vatre stradali su pripadnici diverzantskog voda 2.
bataljona. Situacija je iz sata u sat postajala sve teža. Očekujući pad Golog
brda, komandant Šehović je naredio evakuaciju snaga iz sela Jezera i po-

sjedanje rezervnih položaja. U popodnevnim satima, došlo je do sloma od-
brane na Golom brdu. Situaciju je na rub potpunog rasula dovela pogibija
komandanta 1. motorizovane brigade Envera Šehovića i komandanta 1.
motorizovanog bataljona Zahira Panjete. U dijelu ciklusa napada u kojem
su srpske snage artiljerijsku vatru počele prenositi po dubini rasporeda 1.
motorizovane, što je označavalo početak pješadijskog napada, granate su
počele padati po selu Jezera u kojem se nalazio IKM 1. motorizovane. U
tom trenutku, izvan zaštićenog objekta IKM-a, komandanti Šehović i Pa-
njeta osmatrali su razvoj situacije na Golom brdu. Dvije granate su gotovo
istovremeno eksplodirale u njihovoj neposrednoj blizini i ubile obojicu.
Tako je na svom komandnom mjestu poginuo simbol 1. motorizovane bri-
gade, njen prvi komandant Enver Šehović.
Pješadijski napad na Golo brdo koji je počeo ovim granatiranjem Jezera,
rezultirao je zauzimanjem vrha kote od strane VRS sa sjeverne strane. Snage
MUP-a i 1. bataljona koje su se povlačile s tog dijela, ne mogavši koristiti
tranšeju koju je zatvorio zaglavljeni izgorjeli tenk, tokom povlačanja pretr-
pjele su velike gubitke. Do sumraka su se sa Golog brda povukle i preostale
snage branilaca. Na liniji odbrane 1. bataljona ostao je samo dio njegovih
snaga na lijevom kraju prema Visu, s pojačanjem iz 2. Vmtbr, i vod 1. bbr na
desnom kraju prema koti 830. U toku noći bilo je velikih problema s posje-
danjem nove linije odbrane prema Golom brdu i njenog uvezivanja, mada
su uvedene dodatne snage iz rezerve 1. korpusa, iz MUP-a i ojačani vod 2.
bbr, kao i dio vlastitih snaga brigade. Do jutra, maglovitog na sreću, linija je
ipak posjednuta.
Narednih sati, dana i noći, novouspostavljena linija je užurbano uko-
pavana i uređivana, do mjere u kojoj je mogla izdržati napade srpskih
snaga. Tako postavljena, ostat će praktično nepromijenjena do kraja
rata.
Tunel Dobrinja – Butmir ispod aerodromske piste probijen je 30. jula
1993. i kroz njega su u toku noći upućena prva pojačanja braniocima Igma-
na i Bjelašnice.

Sarajevski ratni tunel
Prvih dana augusta glavno pitanje kraja teške bitke za Sarajevo bilo je
pitanje održanja, praktično posljednjih, položaja odbrane Armije RBiH na
planini Igman i zaštite komunikacije Hrasnica – Pazarić. Pad ovih linija, kao
posljednji cilj operacije „LUKAVAC-93“, potpuno bi odvojio Sarajevo od preo-
stale slobodne teritorije i njegovu odbranu učinio nemogućom.
Tunel Dobrinja – Butmir ispod aerodromske piste probijen je 30. jula
1993. i kroz njega su u toku noći upućena prva pojačanja braniocima Igma-
na i Bjelašnice.
Naime, tokom 1993. dok je ARBiH vodila presudnu borbu na tri fronta
u krajnje neravnopravnim uslovima boreći se za svaki kvadratni metar te-
ritorije, za svako selo, za svaki grad, dok su branioci Sarajeva na Igmanu i u
gradu trošili posljednje atome snage sprječavajući da Sarajevo padne u ruke
agresora, tog trenutka u Sarajevu se rađa tunel spasa, tunel slobode, tunel
ponosa za Sarajevo i BiH, istovremeno tunel sramote MZ, tunel koji zovemo
sarajevski ratni tunel (D-B).
U decembru 1992., na jednom brifingu komandanta 1.K. načelniku GŠ
Armije RBiH o veoma teškoj i veoma složenoj vojnoj situaciji u gradu Saraje-
vu, čovjek iz jedne od prijateljskih zemalja BiH dao je ideju o kopanju tunela
ispod aerodromske piste. Tog trenutka ideja o kopanju tunela bila je za nas
čista utopija i neizvodljiva, međutim,ubrzo komanda 1.K. preuzima mjere i
korake u tom pravcu. Već prvog marta 1993. formirane radne grupe su otpo-
čele ručno kopanje sarajevskog ratnog tunela sa obje strane. Tunel je kopan
punih pet mjeseci smjenskim danonoćnim radom oko 200 ljudi. Kroz taj isti
tunel odmah nakon njegovog prokopavanja 30. jula 1993. u 21,30 te iste
noći prošle su prve čete iz Sarajeva, istrčale na Igman i pritekle u pomoć bra-
niocima Igmana koji su upravo tih dana vodili odsudnu borbu za odbranu
Sarajeva od drugog obruča. Zahvaljujući upravo ovom tunelu, koji je omo-
gućio izlazak spasonosnih jedinica u pomoć braniocima Igmana, spriječeno
je formiranje drugog agresorskog obruča oko Sarajeva.
Težinu situacije u kojoj je do tog trenutka bilo Sarajevo a time i BiH, deblo-
kirao je, odnosno trajno otklonio sarajevski ratni tunel, tako teška situacija u

Sarajevu i BiH od nastanka sarajevskog ratnog tunela do kraja rata više se
nikada nije ponovila. Poslije do kraja rata u grad je ulazola prijeko potrebna
hrana, naoružanje, municija i druga potrebna sredstva za život građana i od-
branu grada. Prema projektnoj odnosno dokumentaciji iz elaborata, nužno
je bilo iskopati oko 120 m prilazne tranšee na strani „D“ i 800 m tranšee na
strani „B“, prosječne dubine 1,70m i širine 1,30 m. Tunel je ručno kopan.
Najniža tačka dna tunela je 5 m u odnosu na aerodromsku pistu, razlika u
najnižoj i najvišoj tačci dna tunela je 3,65 m padovi i usponi kreću se od 0,4% do
7,5% što ima za posljedicu otežano rješenje crpljenja podzemnih voda, a nivo
podzemnih voda je na oko 4,10 m dubine, ukupna dužina tunela je 672 m.
Ulazni dio u tunel sa Dobrinjske strane riješen je probijanjem poda i zida
objekta (kuće) na nivo tunela -1,65 m. Prosječna visina tunela sa Dobrinjske
strane kreće se od 152 cm do 160 cm, a prosječna širina u gornjem dijelu tu-
nela je od 85 cm do 90 cm, donja širina trapeza tunela je 95 cm do 100 cm. U
ovom dijelu nalazi se najuži, ali i najteži dio za prolaz- tzv. spušteni ulaz dug
oko 20 m, visine 100 cm.
Sa Butnirske strane tunel je nešto viši. Prosječna visina 170 cm a prosječ-
na širina bila je 100 cm.
U tunelu je danonoćno radila rasvjeta, pumpe za ispumpavanje podze-
mnih voda, improvizovana željeznica od dva „L“ profila širine 60 cm, u prvoj
fazi oko 720 m pruge. Nekoliko mjeseci poslije postavljen je improvizovani
naftovod a zatim i visokonaponski podzemni kabal za napajanje el. energi-
jom prioritetnih potrošača u gradu.
Pri iskopu tunela veliki problem je bilo odlaganje 1500-1800 kubnih me-
tara iskopane zemlje iz tunela, a da se ne primijeti da se tunel radi. Ukupno je
iskopano oko 2800 kubnih metara zemlje, ugrađeno oko 170 kubnih metara
drvene građe, i ugrađeno oko 45 tona metalne konstrukcije i oplate.
Radovi na izgradnji tunela trajali su od 1. marta do 30. jula 1993. godine
(5 mjeseci). U 21:30 sati 30.07.1993. došlo je do spajanja strana „D i B“ i po
osnovi nije bilo odstupanja, dok je po visini bilo odstupanje 60 cm.
Izgradnja tunela trajala je punih 5 mjeseci neprekidnog rada na pola puš-
kometa od neprijatelja i sa vojnicima UN-a nad glavama. Zapravo tunel je
nastajao na oko 80-100 m daleko od prve linije. Njegovo obezbjeđenje, i s
jedne i s druge strane, u tom vremenu bilo je najorganizovanije, a sastojalo
se od dvije diverzantske čete koje su stalno bile spremne da dejstvuju na

potrebnom pravcu. Kada je prokopan i stavljen u funkciju branjen je sadej-
stvom 4. i 5. motorizovane brigade, 1. korpusa. Na dobrinjskoj strani nalazio
se jedan protivavionski mitraljez 12,7 mm i lanser raketa TF-„crvena strijela“,
a smjene su imale samo jedan zadatak: nadzor objekta.
Ukupni značaj i djelo sarajevskog ratnog tunela tokom odbrane od agre-
sije može se istaći sa nekoliko činjenica:
• kroz tunel je prošlo oko 450.000 evidentiranih i oko 700.000 neevi-
dentiranih lica, ukupno oko 1.150.000;
• kroz tunel je pronešeno organizirano i pojedinačno 19.082 tona hra-
ne, a komercijalne robe oko 8.852 tone;
• kroz tunel je prošlo oko 4.516 tona MTS-a, 36 tona sanitetskog materi-
jala, 549 tona vojne opreme, kao i 3.930 tona ostalih MTS-a;
• kroz tunel je prošlo i oko 4. 500.000 litara nafte i benzina, kao i 80.000.
000 KW električne energije.
Bez obzira na ove cifre koje dovoljno govore o ogromnom doprinosu sa-
rajevskog ratnog tunela u odbrani Sarajeva i BiH, ipak se smatra da je njegov
doprinos daleko iznad ovih brojki, njegov doprinos je gotovo i neopisiv i
nemjerljiv sa aspekta odbrane Sarajeva i BiH.
Iako je tunel tada praktično bio samo rupa za prolazak, tunel je istoga
dana postao nova nada, više se nije moralo pretrčavati preko piste, vojska i
materijalno tehnička sredstva su mogla prolaziti nesmetano na obje strane.
Još nisu bile postavljene šine i sav teret se nosio na leđima a nedovršeni ra-
dovi na konstrukciji i oplati otežavali su prolazak.
Iako je tada izdato precizno naređenje da je tunel vojni objekat, realnost
je bila sasvim drugačija, zapravo vojska je izlazila iz grada i vraćala se sa iz-
vršenog zadatka a izbjeglice su bježale prema gradu. Ljudi su pješačili i po
stotinu kilometara da bi ušli u grad. Bez obzira na to da se istina o postojanju
tunela morala skriti i držati u tajnosti, svi zainteresovani su znali da postoji i
kolone izbjeglica, civila žena djece staraca kretali su se prema Sarajevu. Nji-
hovo kretanje nije mogla zaustaviti ni policija, ni vojska, ni UNPROFOR, veći-
na je sve rizkovala pa čak i život samo da bi stigli u grad. U Sarajevu su imali
nekoga, djecu, roditelje, rođake kod kojih su očekivali prihvat i spas ili su bili
bolesni pa su tražili lječenje ili su imali mnoge druge razloge koje su navodili
samo da bi ušli u grad, skupljali su se u većim grupama pored tunela, pušta-
jući ih u manjim grupama da prođu kroz tunel kako bi ušli u grad.

Objekat „D-B“ tunel je odigrao veoma važnu ulogu za grad Sarajevo i dr-
žavu Bosnu i Hercegovinu i da se on nije prokopao političke i mirovne prilike
u BiH bez njega bi poprimile drugačiji tok. Teško je i pretpostaviti šta bi se
sve gradu Sarajevu i državi BiH desilo da on nije stavljen u funkciju. Tokom
druge polovine 1993. i početkom 1994. ispoljene su prednosti izlaska znat-
nih snaga 1. korpusa iz grada. Tokom ljeta sve jedinice iz Sarajeva su redov-
nim smjenama ljudstva kroz tunel izrotirale svoje bataljone u dodjeljenim
zonama van grada, što je jedinicama omogućilo da se adaptiraju i prilagode
uslovima planinskog naćina izvođenja borbenih radnji.
Objekat „D-B“ odigrao je veoma važnu i veliku ulogu u borbi za opstanak
grada Sarajeva i za preživljavanje Sarajlija u opsadi. Kroz tunel „D-B“ u grad je
ulazila i iz njega izlazila vojska Prvog korpusa, ličnosti i jedinice policije, lju-
di – civili političari, razne delegacije, delegati i obični građani iz raznoraznih
razloga (posjeta rodbine, porodice ili zbog liječenja itd. )
Prvi organizovan prolazak civila kroz tunel bio je u avgustu 1993. godine.
Poslanici republičke Skupštine, koji su trebali vozilima UNPROFOR-a da se
prebace u grad, zbog višesatnog čekanja i neodobravanja prolaska od stra-
ne srpskih opsadnih snaga, pukovnik, komandant snaga UN-a obavijestio je
legitimne organe države BiH da ne može preuzeti rizik njihove vožnje dok ne
dobije saglasnost od agresorora. Odustali su i sami delegati od te namjere i
ulazak u grad im je organizovan kroz Sarajevski ratni tunel.
O značaju sarajevskog ratnog tunela najviše govori izjava ratnog pred-
sjednika Predsjedništva RBiH Alije Izetbegovića, koju je uzeo Enver Kazaz pri
njegovom jednom u nizu prolazaka kroz sarajevski ratni tunel. .
Pitanje: Pored vojnog značaja objekta D-B, koliki je njegov stvarni poli-
tički značaj, recimo za vaš političko diplomatski rad kao i ukupan odnos sa
međunarodnom zajednicom.
„Ja mislim, da nismo imali ovog Objekta Sarajevo se prije svega
ne bi održalo, a Sarajevo je glava Bosne. Ne bi imali nikakve kontak-
te sa svijetom. Naravno prije svega važnost Objekta je u tome što je
omogućio unošenje neophodnih stvari u Grad, koje su neophodne
za život, neohodne opreme. A, onda je na drugom mjestu to što je
omogućio komunikacije sa svijetom, jer bez tih komunikacija mislim
da bi stvari mnogo, mnogo teže išle, sumnjam da bi uopće mogli da
opstanemo”.

Sprječavanje radikalizacije u 1. korpusu i Armiji RBiH
Prema načinu svoga nastanka pojedine borbene grupe su se pojavile
kao pretežno spontani elementi neformalne vojne organizacije branilaca, u
početnom periodu kao paravojni sastavi, čiji je nastanak potaknut dobro-
voljnim odzivom pojedinaca nakon nastale vojno-političke situacije u RBiH
i najavljene prijetnje nestankom jednoga naroda. U dosta izraženom stepe-
nu društvene dezintegracije, uslijed socijalne besperspektivnosti i straha za
goli život, uslovno rečeno, spontano je došlo do odziva naroda na učešće
u odbrani i suprotstavljanju nadolazećoj agresiji viđenoj već i na snimcima
koji pokazuju kako srpske okupacijske snage uništavaju muslimanski narod.
Prema načinu nastanka i stepenu spontaniteta nastanka borbene grupe
određivan je karakter ponašanja borbene grupe u početnoj fazi odbrane od
agresije. Prema načinu ponašanja u tome periodu odbrane borbene grupe
se mogu klasificirati u kontrolisane, polukontrolisane i nekontrolisane.
Početni period odbrane grada karakterizira izražena društvena dezinte-
gracija, pa se u takvoj situaciji ispoljavaju i manifestuju pojavni oblici samo-
volje i anarhičnosti, pojave različitih oblika nasilničkog ponašanja pojedina-
ca u pojedinim grupama, pa i grupa prema državnim organima, građanima
kao i materijalnim i kulturnim dobrima u samom gradu Sarajevu i šire.
Njihovoj samovolji se moralo stati ukraj, kako odbrana grada ne bi nosila
bilo kakav teret zločinačkog ponašanja zbog pojedinih komandanata i ko-
mandira koji su još bili izvan sistema komandovanja.
Mnogi nekontrolisani „horizontalni“ autoriteti su eliminisani nizom reor-
ganizacijskih postupaka u 1. korpusu ARBiH tokom 1992. i početkom 1993.
Period mart – oktobar 1993. odlikuje postepena stabilnost vojne organizaci-
je odbrane grada. U ovom vremenskom periodu karakteristično je nekontro-
lisano ponašanje koje je ispoljavala komanda 10. brdske brigade te dijelovi
9. motorizovane brigade. Da bi se uspostavio potpun legitimitet nad svim
elementima organizacijske strukture odbrane grada Sarajeva, poduzete su
potrebne organizacijske promjene u zoni odgovornosti Prvog korpusa.
Štab Vrhovne komande OSRBiH, Naredbom str. pov. broj 14/75-97, Sara-
jevo, od 30.8.1993. naređuje organizacijske promjene ratnih jedinica u zoni

odgovornosti 1. korpusa. Preformiranje: Postojeće brigade 1. korpusa (1. i
10. brdsku brigadu) preformirati u 15. motorizovanu brigadu po ratnoj for-
maciji broj T-412. 195. Novoformiranoj 15. motorizovanoj brigadi dodjeljuje
se novi brojni naziv.
Popunu 15. mtbr. ljudstvom planirati i realizovati sa 100% u odnosu na
privremenu ratnu formaciju motorizovane brigade, i to prvenstveno ljud-
stvom iz sastava brdskih brigada koje su ušle u sastav novoformirane briga-
de. U nemogućnosti popune do punog procenta od dosadašnjeg sastava,
ljudstvo koje nedostaje tražiti zahtjevom preko Okružnog sekretarijata od-
brane Sarajevo.
Kako prethodnim transformacijskim postupcima nisu svi konfliktni sadr-
žaji u potpunosti eliminisani i izbjegnuti, oni će se ovom transformacijom
iskazati u svom drastičnom obliku. Zapravo, ovaj transformacijski postupak
reorganizacije odbrane grada opstruirat će komandant 10. brdske brigade
a podržat će ga i zamjenik komandanta 9. motorizovane brigade; oni su bili
legitimni u strukturi odbrane grada. Sukob nastaje na relaciji s legalnim in-
stitucionalnim autoritetima organizovane odbrane koji teže ka redu, organi-
zovanosti, odgovornosti i centralizaciji sistema rukovođenja i komandova-
nja svim odbrambenim sastavima 1. korpusa ARBiH. Komandant 10. brdske
brigade i zamjenik komandanta 9. motorizovane brigade kao horizontalni,
samonikli ratni autoriteti pod komandom komande 1. korpusa još iskazuju
destrukciju u centralizaciji vojne hijerarhije. Ovi sukobi će se u svojoj drastič-
noj formi pokazati u periodu od 10. do 26. oktobra 1993. Ove dvije brigade,
podržavane nekim destruktivnim snagama iz sjene, ulaze u otvoren oružani
sukob s legitimnim snagama odbrane grada sa brigadama 1. korpusa i jedi-
nicom MUP-a. Konačan bilans ovog sukoba može se rezimirati u ubistvu 12
pripadnika 1. korpusa i Specijalne jedinice MUP-a. Snage reda su ipak nad-
vladale destruktivne snage. Poslije ovih događaja pristupit će se realizaciji
naredbe o preformiranju ratnih jedinica te će se legalizovana vojna struktura
odbrane grada uobličiti i ostati do kraja rata u potpunoj formalizovanoj for-
mi. Naravno da su se ovi sukobi odrazili na odbranu grada u svome najgo-
rem obliku.
Ako je ikada tokom četverogodišnje odbrane od agresije bio upitan op-
stanak Bosne i Hercegovine, onda je to bilo svakako 1993. Naime, te godine
Armija RBiH ratuje protiv četiri neprijatelja – Vojske RS-a, HVO-a, snaga Fi-
kreta Abdića i antidržavnih snaga. Te godine BiH je bila jedan veliki logor,

hermetički zatvoren sa svih strana, a branioci Sarajeva u svome dodatnom
opsadnom neprijateljskom obruču. Sarajevo je naravno najviše i osjetilo po-
sljedice tih obruča, zbog čega se između ostalog najviše i javljaju antidržavni
elementi u njemu. Nakon uočavanja prvih znakova pojave tih elemenata u
redovima branilaca, komandant Prvog korpusa Mustafa Hajrulahović Talijan
uputio je dopis pretpostavljenoj komandi pod pov. br. 06/11-157 od 3. 2.
1993. u kojem predlaže smjenu komandanata brigada koji su se bavili krimi-
nalnim radnjama i ispoljavali samovolju u obavljanju vojnih dužnosti. Uspr-
kos pokušajima komandanta da rasvijetli i zaustavi ta nezakonita djelovanja,
situacija se i dalje pogoršavala.
Na sjednici Savjeta za zaštitu ustavnog poretka Predsjedništva RBiH, kao
vrhovne komande, kojim je predsjedavao član Predsjedništva dr. Mirko Pe-
janović, a što se vidi iz zapisnika Štaba Vrhovne komande Oružanih snaga
pod pov. br. 03/25-168 od 12. 9. 1993. godine, s te sjednice, novi komandant
1. korpusa Vahid Karavelić između ostalog je kazao, kako je zapisano: „Kara-
velić cijeni da su problemi, posebno u 9. motorizovanoj brigadi i 10. brdskoj
brigadi, a koje proizvode Ćelo i Caco, do te mjere narasli da se karakterišu
terorom nad građanima i svim drugim subjektima, te da se mora hitno pri-
stupiti njihovom radikalnom rješavanju. Ističe da od boračkog sastava 9. i 10.
brigade nije više od 10-20 posto uz njihove paranoične komandante, ali da
je ovaj mali broj ekstrema spreman na sve, pa i na ubistva. On dalje izražava
sumnju da iza Cace i Ćele neko stoji u vrhu vojnoga i državnog rukovodstva.“
I nakon toga opstrukcije i kriminalno djelovanje tih grupa ne jenjavaju,
već naprotiv jačaju, što najozbiljnije i najdirektnije ugrožava funkcionisanje
rukovođenja i komandovanja odbranom grada Sarajeva i time dovodi u pi-
tanje i njegovu samu odbranu. Zbog nemogućnosti daljnjega uspješnog
komandovanja odbranom grada Sarajeva komandant 1. korpusa početkom
oktobra 1993. odlazi kod predsjednika Predsjedništva RBiH, Alije Izetbego-
vića, sa zahtjevom da mu se pismeno odobri upotreba oružane sile protiv
antidržavnih elemenata kako bi ih stavio u lanac komandovanja; u protivno-
me ne želi dalje obavljati dužnost komandanta Prvog korpusa Armije RBiH.
Na sjednici Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, održanoj
25.10.1993. godine, razmatrana su pitanja nezakonitog postupanja dijelova
10. brdske i 9. motorizovane brigade i problemi koje izazivaju njihove ko-
mande i pojedine starješine te je s tim u vezi Predsjedništvo donijelo odluku
u kojoj stoji:

1. Razrješava se dužnosti komandant 10. brdske brigade Mušan Topalo-
vić Caco i zamjenik komandanta 9. motorizovane brigade 1. korpusa
Armije Bosne i Hercegovine, Ramiz Delalić Ćelo.
2. Imenovane i ostale starješine i vojnike ovih brigada koji se, eventual-
no, budu suprotstavili izvršenju ove odluke lišiti slobode i razoružati.
Dozvoljava se upotreba sile radi izvršenja ove odluke, ukoliko se to poka-
že neophodnim.
U skladu s odlukom Predsjedništva sačinjen je plan razoružanja dijelova
10. brdske brigade i 9. motorizovane brigade pod kodnim nazivom „Trebe-
vić“. Za izvršenje plana angažovane su slijedeće snage:
• Odred policije za specijalne namjene MUP-a RBiH,
• Specijalni odred Centra službi bezbjednosti „Lasta“,
• Bataljon Vojne policije Štaba Vrhovne komande,
• Jedinica Armije RBiH „Crni labudovi“,
• Pet jedinica iz 1. korpusa Armije RBiH po odluci komandanta 1.
korpusa.
Jedinice su zadatke izvršavale po planu angažovanja. Od pripadnika Šta-
ba Vrhovne komande Oružanih snaga, Ministarstva unutrašnjih poslova,
Komande 1. korpusa, Centra službi bezbjednosti Sarajevo i bataljona Vojne
policije ŠVK-a formirana je grupa za komandovanje po elementima plana
„Trebević“.
U zoru, tačnije u 5:30 sati, 26.10.1993. godine pokrenut je plan pod kod-
nim nazivom „Trebević“. Nakon cjelodnevnih borbi Odluka Predsjedništva
broj: 02-111-646/93 od 25.10.1993. godine je realizovana kasno u noć. Lišeni
su slobode komandant 10. brdske brigade Mušan Topalović Caco, zamjenik
komandanta 9. motorizovane brigade Ramiz Delalić Ćelo i još 132 pripadni-
ka iz ovih dviju brigada koji su se suprotstavili izvršenju navedene odluke.
Tokom lišavanja slobode Mušan Topalović Caco je s jednim brojem starješi-
na i vojnika pružio oružani otpor i tokom akcije ubio 12 pripadnika iz redova
bh. armije i policije, ali je ipak lišen slobode. U toku premještanja iz Komande
1. korpusa do zatvorskih prostorija Mušan Topalović Caco je pokušao pobje-
ći i ubijen je.
Ljudstvo na odbrambenim položajima iz ovih dviju brigada produžilo je
smjenu u nešto smanjenom obimu, ali se to nije odrazilo na sigurnost od-
brambenih linija grada. Na prostoru Igmana iz sastava 10. brdske brigade

uhapšeno je jedno lice a iz 9. motorizovane nije bilo nikakvih suprotstav-
ljanja te niko nije lišen slobode. Ljudstvo i komandna struktura navedenih
jedinica na prostoru Igmana nisu se suprotstavljali naređenjima, te su u ne-
izmijenjenom sastavu ostali još 10 dana na položajima do dolaske smjene iz
njihovih jedinica.
U analizi unutrašnjih konflikata u strukturi odbrane grada u pogledu le-
gitimiteta odbrane dominantna je težnja ka uspostavi jedinstvenoga legi-
timnoga i centralizovanog sistema odbrane i težnja ka jačanju legitimnih
institucija vlasti eliminisanjem svih oblika samovolje pojedinaca, što je na-
nosilo legitimnim snagama odbrane ogromnu moralnu štetu. Akcijom „Tre-
bević“ sve su komande i jedinice Armije RBiH u zoni odgovornosti 1. korpusa
stavljene pod jedinstvenu komandu.
S druge strane, intenzifikacijom veličanja horizontalnih autoritete rata
težilo se ka decentralizaciji vlasti i prisvajanjima neograničene moći, ispolja-
vanju autokratskog ponašanja pojedinaca dezorganizaciji i pretvaranju od-
brane grada u svoju suprotnost, te se sa stajališta proklamovane Platforme
za odbranu RBiH, koju je prihvatilo Predsjedništvo, njihova nekontrolisana
djelatnost podvodila pod antidržavnu djelatnost. S pobjedom legaliteta nad
stihijom spontaniteta ukinut je decentralizovani despotizam pojedinaca i
uspostavljen hijerarhijski legitimitet odbrane grada, centralizovano subor-
diniran, stabilan i organizovan sistem odbrane grada Sarajeva, koji je u ko-
načnom i odbranio grad Sarajevo, a time i RBiH.
„Zašto neki sarajevski momci koji su s nekim puškicama i golim prsima
stali u herojsku odbranu ovoga grada nisu do kraja znali izgraditi svoje ju-
načke likove?“ (Senad Hadžifejzović, Rat uživo)
Akcija „Trebević“ Armije i MUP-a RBiH označila je početak odlučnog razra-
čunavanja s kriminalcima u armijskim i policijskim redovima. Akcija pod kod-
nim nazivom „Miljacka“ nastavak je akcije „Trebević“. Plan aktivnosti je vezan
za prekid neposlušnosti, nezakonitosti i kriminalnih radnji koje je predvo-
dila komanda 4. motorizovanog bataljona 102. motorizovane brigade kao
i pojedinci iz 102. mtbr. Njihovim nezakonitim djelovanjem narušavano je
jedinstvo sistema komandovanja, kao i lična, pravna i imovinska sigurnost
građana.
Zadatak združenih snaga (1.K. )Armije RBiH i Centra službi bezbjednosti
(CSB) bio je vezan za blokadu šireg područja općina Novo Sarajevo i Novi

Grad te blokadu objekata u kojima su se nalazili identifikovani odmetnuti
pripadnici komande 4. motorizovanog bataljona 102. mtbr., kao i pojedinci
odmetnuti iz sastava te brigade. Nakon blokade objekata izvršeno je njihovo
zauzimanje a 38 lica pojedinačno navedenih u planu s unaprijed određenim
snagama lišeno je slobode i privedeno u tačno određenu policijsku stanicu
prema planu akcije. Nakon ove akcije sve naoružane grupe i pojedinci u op-
sjednutom dijelu grada krajem 1993. stavljeni su pod kontrolu armijskih ili
policijskih snaga.
Hrvatsko vijeće obrane kao posljednji

antidržavni element u opsjednutom Sarajevu.
Prijedlog Vance-Owenovog mirovnog plana, iznesen početkom januara
1993. na mirovnim pregovorima u Ženevi, predviđao je organizaciju države
u deset provincija formiranih po većinski nacionalnom principu, s visokom
autonomijom provincija i neznatnom centralnom vladom, to je ustvari bio
detonator koji je zapalio tinjajući sukob. Plan je odmah potpisao Mate Boban
ispred HVO-a. Nakon što je privremeno izostala podrška Sjedinjenih Američ-
kih Država jedinstvu BiH, svoj potpis na plan je 25. marta u New Yorku stavio
i predsjednik Predsjedništva RBiH Alija Izetbegović, međutim plan su odbili
predstavnici SDS-a, zbog čega ga je međunarodna zajednica odbacila i sve
zainteresovane strane, osim HVO-a, za koji je ponuđena mapa razgraničenja
provincija predstavljala ostvarenje svih nacionalističkih snova o kompaktnoj
nacionalnoj teritoriji s prostorom potpuno naslonjenim na granicu s Hrvat-
skom. Hrvatsko vijeće obrane je nastupilo s tumačenjem da je plan validan,
jer su ga potpisali i Boban i Izetbegović, na teritorijima koje kontroliraju
Armija RBiH i HVO, te da se na tome dijelu teritorija treba odmah provesti
razgraničenje i podjela vlasti. HVO je odmah izdao naređenje po kojem na
teritoriji predviđenih hrvatskih provincija ne mogu boraviti druge vojne je-
dinice osim HVO-a i funkcionirati drugi organi vlasti. Početak realizacije ovog
naređanja pratili su ultimatumi snagama ARBiH da napuste teritorij ili da se
razoružaju, a postupak prisilnog provođenja naredbe izazvao je sukobe koji
su prerasli u ratni sukob.
Hrvatsko vijeće obrane – Gradski stožer HVO-a Sarajevo i brigada HVO-a
„Kralj Tvrtko“ od početka opsade grada konstantno su ispoljavali nezako-
nitosti u pogledu mobilizacije vojnih obveznika, nisu sadjejstvovali ni sara-

đivali s Armijom RBiH; provodili su samo odluke iz Gruda i nisu priznavali
Komandu 1. korpusa ni naređenja komandanta Štaba Vrhovne komande
Armije RBiH, otvoreno ih odbijajući jer su takve upute prema njima dolazile
iz Gruda i političkog vrha HDZ-a za BiH na čelu s ekstremistom Matom Boba-
nom. Za vrijeme sukoba između Armije RBiH i HVO-a preko njih se obavljalo
izvođenje bojovnika na lokalitet centralne Bosne gdje su se aktivno uključi-
vali u sukobe s pripadnicima Armije, čime su narušavali jedinstvo komando-
vanja i jedinstvo teritorije grada Sarajeva zahtijevajući da jedinice 1. korpusa
napuste teritorije na kojima su bile raspoređene jedinice HVO-a, a s ciljem
stvaranja posebne općine i njenog priključenja paradržavnoj tvorevini Her-
ceg-Bosni. Na ovaj način su slabili odbranu grada, borbenu gotovost Armije
RBiH te ugrožavali ličnu, pravnu i imovinsku sigurnost građana Sarajeva.
Kako bi se to spriječilo, Naredbom str. pov. br. 14/75-126 od 28.10.1993.
pod kodnim nazivom HUM, Štab Vrhovne komande OSRBiH je naredio da
se izvrši ukidanje Hrvatskog vijeća obrane i Stožera HVO-a u gradu Sarajevu,
odnosno izvrši preimenovanje brigade HVO-a „Kralj Tvrtko“ u Hrvatsku bri-
gadu „Kralj Tvrtko“ i stavi pod komandu 1. korpusa Armije RBiH. Naredba je
realizovana 6.11.1993. godine. Jedinice 1. korpusa koje su vršile privremeno
razoružanje pripadnika HVO-a iz brigade „Kralj Tvrtko“ sačinile su spiskove
naoružanja i druge opreme nakon čega se odmah pristupilo formiranju Hr-
vatske brigade „Kralj Tvrtko“, prije svega imenovanjem zapovjedništva na
čelu s Nedjeljkom Verajom, a potom postupnim naoružavanjem nižih jedi-
nica te brigade. Po formiranju nove brigade ona je stavljena pod komandu
1. korpusa Armije RBiH. Politički lider HVO-a i ujedno najveći zagovornik Bo-
banove politike u Sarajevu bio je Slavko Zelić, koji je u ovoj akciji pružio svo-
jevrsni otpor. Nakon toga je stavljen privremeno u svojevrsni kućni pritvor,
a kada ga je posjetio tadašnji član Predsjedništva RBiH iz reda hrvatskog
naroda Stjepan Kljuić, Zelić je upotrebljavao pogrdne riječi i Kljuića nazvao
izdajnikom hrvatskog naroda.
Izvršenjem naređanja pod kodnim nazivom HUM uspostavljen je u pot-
punosti jedinstven sistem rukovođenja i komandovanja u zoni odgovor-
nosti 1. korpusa ARBiH, i time uspostavljena puna kontrola teritorije grada
Sarajeva unutar opsadnog obruča. Nakon ovih događaja u naredne dvije
godine rata Hrvatska brigada „Kralj Tvrtko“ dala je značajan doprinos u od-
brani grada Sarajeva.

Komanda 1.K. morala je iz razloga sigurnosti Sarajeva poduzeti opsežnu
akciju na razoružavanju brigade HVO u Sarajevu u novembru 1993. i tran-
sformisati je u Hrvatsku brigadu “Kralj Tvrtko” i staviti je pod komandu 1.K. –
Armije R BiH. Tadašnji lider HDZ-a u Sarajevu Slavko Zelić, koji je člana pred-
sjedništva R BiH Stjepana Kljuića pri posjeti čak pljunuo, govori da je i HVO u
Sarajevu pokušalo na bilo koji način doprinijeti i sadejstvovati snagama koje
napadaju na Bugojno i G. Vakuf, a time i istočnom agresoru koji je pokušao
Sarajevo staviti u drugi neprijateljski obruč i time ga ubiti.
Nakon ljetnog neuspjeha u operacijama dvaju neprijatelja, krajem 1993.
pokušavaju u zoni odgovornosti 1. korpusa ponovo dogovorno srednju Bo-
snu pretvoriti u enklave, na način da srpske snage napadnu na s. Kruševo i
Olovo i pokušaju se spojiti sa svojim snagama u Vozući dolinom rijeke Kri-
vaje i tako tuzlanski bazen pretvore u enklavu, a hrvatske snage da se spoje
između Kiseljaka i Busovače preko Zahora (Zavrtaljke) i na taj način dolinu
rijeke Bosne (Zenički bazen) pretvore u drugu enklavu. Naravno borbe su
bile intezivne međutim jedinice 1. korpusa su osujetile i te neprijateljske na-
mjere kao i sve druge tokom te najteže 1993. godine.
Tokom 1993. branioci su uspješno odbranili grad Sarajevo. Ovi su rezulta-
ti direktna posljedica poduzetih organizacijskih postupaka u transformaciji i
reorganizaciji odbrambenog sistema grada. Organizacijskim mjerama i tran-
sformacijskim postupkom okrupnjavanja borbenih sastava te međusobnim
povezivanjem borbenih elemenata formirana je vojna hijerarhija odbrane
grada kroz strukturiranu hijerarhiju komandi brigada i njihovim stavljanjem
pod jedinstvenu komandu – komandu 1. korpusa. U međuvremenu su po-
duzete i provođene nove mjere na planu kvalitetnije odbrane grada. Sa sva-
kim danom rastao je organizovani otpor patriotskih snaga, a snage agresora
morale su pronalaziti nove načine djelovanja po gradu i u njemu kako bi
eventualno mogle računati na vojnički uspjeh u presijecanju ili osvajanju
grada Sarajeva.
Bitke u 1993. godini za odbranu grada Sarajeva patriotske snage su rije-
šile u svoju korist zahvaljujući, prije svega, velikom naprezanju i požrtvova-
nju odbrambenih mobilnih sastava i jedinica MUP-a. Pravovremeno upotri-
jebljene rezerve te masovno i nesebično učešće pojedinaca u sveukupnim
ratnim naporima dali su rezultata u uspješnoj odbrani grada.
Izvršenjem ovog dogovorenog zadatka između dvaju agresora na BiH
bila bi paralizirana Srednja Bosna koja ustvari predstavlja srce BiH a Sarajevo

glavu. Naravno opstanak BiH bez tog srca bio bi nemoguć, što je ustvari i
bio dogovorni plan između Vojske RS i HVO odnosno Karadžića i Bobana da
Vojska RS u toku 1993. očisti Istočnu Bosnu, uz istovremeno zamrzavanje
ozbiljnih aktivnih dejstava u Centralnoj i Zapadnoj Bosni uz davanje vatre-
ne ispomoći HVO, a da HVO uz ispomoć i sadejstvo Hrvatske vojske ovlada
većim dijelom Srednje Bosne, čime bi političko vojno rukovodstvo države
R BiH u Sarajevu bilo dovedeno pred svršen čin, i bilo prisiljeno prihvatiti
svaki ponuđeni plan od strane Beograda i Zagreba. Odbranom Bugojna i G.
Vakufa u ljeto 93. osujećen je plan zapadnog agresora, a odbranom Sarajeva
osujećen je plan i istočnog agresora, i ona je, objektivno gledajući, i imala
najveći značaj po odbranu i opstanak R BiH. Ta 1993. bila je godina dogovo-
renog plana između Vojske RS i HVO (Beograda i Zagreba ).
Mnoge vojno-političke procjene govore da su agresorske snage na sara-
jevskom frontu ipak doživjele kako moralni, tako i psihološki pa i vojni slom.
Zaključak: Zaista je 1993. godine bila presudna godina u odbrani kako
Sarajeva, tako i Bosne i Hercegovine.
Izvori:
Dijelom korištena objavljena djela Mesuda Šadinlije, Džemala Najetovića, Nedžada Ajnadžića i Vahida Karavelića.

mr. Sead Delić, general major u mirovini
1993. – PRELOMNA GODINA U ODBRANI SLOBODNIH

TERITORIJA SJEVEROISTOČNE BOSNE – Z/O 2. KARBiH
Analizirajući borbena dejstva na prostorima sjeveroistočne Bosne, kao

neposredni učesnik svih tih događanja sasvim argumentovano mogu potvr-
diti da je 1993. godina bila ključna ratna godina za odbranu sjeveroistočne
Bosne, pa i Bosne i Hercegovine kao države. U toj godini izdržane su naj-
žešće neprijateljske ofanzive, konsolidovane su i bitno reorganizovane OS
RBiH, zaustavljeno je dalje okupiranje slobodnih teritorija i stvoreni su uslovi
za postepeno preuzimanje strategijske inicijative u 1994. i 1995. godini. U
ovoj godini (8. juna 1993.) na čelo GŠ ARBiH dolazi general Rasim Delić, čo-
vjek koji je bitno uticao na objedinjavanje, organizovanje i reorganizaciju
ARBiH kao i na animiranje svih snaga za odbranu RBiH.
Svjestan činjenice da je gotovo nemoguće navesti sve aktivnosti i doga-
đanja koja su obilježili ‘93. godinu nastojat ću u najkraćim crtama na osnovu
dokumentacije koju posjedujem dati kraći osvrt na, po mom sudu, najbitni-
je.
U novu ratnu 1993. godinu jedinice 2. KARBiH ušle su nakon krvavih više-
mjesečnih i danonoćnih borbi sa daleko nadmoćnijim agresorom duž čitave
linije fronta. Nakon početnog nesnalaženja i problema u sistemu RiK (jer su
se na čelu većeg broja jedinica nalazile tzv. „vojvode“), agresorske snage su
se vrlo brzo reorganizovale. Na čelo jedinica dovode profesionalce iz JNA
koji reorganizuju vojsku tzv. „Republike Srpske“ i ponovo kreću u ostvariva-
nje planova kojim bi se realizovao strateški cilj – stvaranje „Velike Srbije“. Voj-

ska tzv. „RS“, uz obilatu pomoć srpsko-crnogorskog agresora, u ovoj godini
vrši pritisak na svim dijelovima fronta. Pri tome mu obilato pogoduje i ide
na ruku politika koju prema RBiH provodi Republika Hrvatska, smirivanje
stanja u Kninskoj krajini kao i sukobi ARBiH i HVO-a u Srednjoj Bosni, čime
se prostor S/I Bosne praktično našao u okruženju. Sve do dolaska generala
Rasima Delića na čelo GŠ ARBiH vrhovna komanda i GŠ ARBiH nisu usposta-
vili efikasan i funkcionalan sistem RiK, zbog čega sa korpusima komunicira-
ju i ostvaruju lične kontakte kojekakvi „emisari“ tipa Armina Pohare i njemu
sličnih. Nerijetko se ti kontakti ostvaruju pisanjem „direktiva“ i naređenjima
koja nisu imala realne procjene i osnove za realizaciju istih. Sve do dolaska
generala Rasima Delića na čelo GŠ ARBiH nije održan niti jedan zajednički
sastanak sa komandantima korpusa, a da ne govorimo o nekoj drugoj po-
moći. Da je to tako, najbolje govori podatak da tokom cijelog rata general
Sefer Halilović nikada nije došao u Z/O 2. KARBiH.
Prvo, kakvo-tako, ali ipak neko usmjerenje za vođenje b/d komandi
2. KARBiH bila je direktiva (izvod) broj 02/340-2045-2 od 17.10.1992. go-
dine, poslata telegramom broj 846, koji je u komandu korpusa stigao tek
27.10.1992. godine.
U pomenutoj direktivi, 2. KARBiH se daju slijedeći zadaci: „I dalje uporno
i aktivno braniti slobodnu teritoriju sa težištem na diverzantskim dejstvima
u pozadini, sprječavati prodor agresora u širenju koridora na pravcu Brčko –
Lončari – Modriča i odbraniti grad Gradačac. Razviti jača ofanzivna dejstva u
dolini rijeke Bosne osloncem na Tešanj, Crni vrh, proširiti slobodnu teritoriju
sa težištem oslobađanja grada Doboja i spajanje sa snagama na prostoru
Gračanica i time onemogućiti spajanje snaga agresora na Ozrenu. Opera-
tivnu grupu Kalesija učiniti borbeno sposobnom za jača ofanzivna dejstva
prema Zvorniku, sa zadatkom da presiječe komunikaciju Zvornik – Šekovići
i time spriječiti dovođenje svježih snaga iz Srbije na prostor Glasinac. Osta-
le snage, a naročito iz rejona Banovića aktivnije angažovati na širenju slo-
bodne teritorije sa težištem na izvođenju diverzantskih dejstava u pozadini
neprijatelja.“1
Poštujući pomenutu direktivu, komandant 2. Korpusa Željko Knez u tre-
nutnom stanju, mogućnostima i okolnostima preduzima niz mjera i aktivno-
sti kako bi se ista bar djelimično realizovala. Svima je bilo jasno (osim onom
ko je pisao istu) da je u postojećim uslovima veoma teško odbraniti slobod-
1 Direktiva (originalan telegram) se nalazi u mojoj arhivi. Kopiju iste u Prilogu broj .

nu teritoriju, a kamoli krenuti u realizaciju tako krupnog zadatka kao što je
oslobođenje Doboja i presijecanje koridora na sjeveru i istoku Z/O Korpusa.
Da bi realizovao dio direktive vezan za presijecanje komunikacije Zvor-
nik – Šekovići, komandant Korpusa izdaje naređenje: str.pov. br. 01/1724 od
14.12.’92. godine komandama OG-4 i OG-Drina (Prilog 2). Osim toga predu-
zima i niz mjera i aktivnosti kako bi se vojno sposobno stanovništvo iz Sre-
brenice, Bratunca, Vlasenice i Zvornika, koje je našlo utočište u Tuzli i okolini,
uključilo u jedinice ARBiH i angažovalo u borbi protiv agresora u sastavu
OG-4. Da bi to postigao izdaje naređenje str. Pov. Br. 01/1721 od 12.12.’92.
godine (Prilog 3) kojim to reguliše.
Kada je riječ o tzv. „Sjevernom koridoru“ realizacija direktive ide nešto
drugačijim – radikalnijim tokom. Da li na osnovu sopstvenih procjena ko-
mandanta i komande ili po „direktivi“ iz RH (ne znam šta je uticalo ili pre-
vagnulo), ali vidno je da je preduzeto niz mjera i aktivnosti ne samo da se
spriječi širenje koridora, već i da se ide na presijecanje te agresorske žile ku-
cavice i spajanje sa 106. br. HVO u Orašju. Da bi se to realizovalo krenuli su
u aktivnosti da se „uz odobrenje“ i podršku vojske RH oformi OG-1 HVO na
čelu sa Ivanom Turkovićem. Kako bi dobio saglasnost generala Stipetića (OZ
Osijek – OG Slavonski Brod) komandant Korpusa šalje dopis br. 01/1060 od
06.09.1992. godine (Prilog 4) u kome pored ostalog stoji: „S obzirom da su
u sastav OG uključene 108. i 107. br. HVO molimo da podržite i pismenim
putem date istima saglasnost za ovo“ (Prilog 4).
Sve ovo, kao i akt u cjelini, potvrđuju moju pretpostavku o uticaju RH i HV
na vojno-političko rukovodstvo u Gradačcu i slobodnim Brčanskim teritori-
jama, pa i na komandu 2. KARBiH. Bez obzira na političku, a i vojnu pozadinu
pokušaja realizacije, ovog, za te uslove operativno-strategijskog cilja, ove ak-
tivnosti pored niza slabosti imale su i pozitivnih efekata koji su se prije svega
odnosili na maksimalno angažovanje slobodnih snaga i sredstava 2. Korpusa
u odbrani Gradačca i slobodnih teritorija općine Brčko, čime je umnogome
obilježena prva polovina nadolazeće ratne 1993. godine u Z/O 2. KARBiH.
Nakon dobijene saglasnosti od nadležnih organa (moja pretpostavka,
jer taj dokument nemam) iz RH shodno naređenju komandanta 2. Korpusa
str. Pov. Broj 01/1039 od 04.09.’92. godine formira se OG-1 koja je trebala da
realizuje pomenuti zadatak. Ostale OG u Z/O 2. Korpusa formirane su tek u
novembru 1992. godine. Komandant OG-1, bojnik Turković Ivan, dana 13.
novembra ‘92. godine izdaje „pripremnu zapovijed“ s ciljem presijecanja ko-

ridora (što se može vidjeti i potvrditi iz akta st. Pov. Broj 10-664 od 12.12.’92.
godine – analiza izvođenja operacije) i spajanja sa 106. br. HVO, kao i zapo-
vijed za napad str. Pov. Broj 10-397 od 13.11.’92. godine, u kojoj su definisani
zadaci za učesnike operacije „Bosna – 92“. Napad naših snaga trajao je od 15.
novembra 1992. godine pa sve do 15. decembra 1992. godine kada se preš-
lo u odbranu na svim pravcima, sprječavajući prodor agresora. Zbog niza
objektivnih i subjektivnih slabosti, razloga i okolnosti nijedan od zadataka
nije uspješno izvršen.2
Na presijecanju tzv. „Sjevernog koridora“ kao glavnu udarnu snagu za
napad korišćene su uglavnom iz J/I dijela Z/O 2. Korpusa (Sprečanski bata-
ljon – 350 boraca, Odred Kalesija – 121 borac, Odred Lukavac – 110 boraca,
bataljon Gračanica – 185 boraca, IDV–Živinice – 75 boraca, Č.V.P. Tuzla – 75
boraca, vod Dubrave – 35 boraca, P.O.V. Tuzla – 25 boraca, 1. Bataljon iz Sre-
brenika – 255 boraca, 3. OT i 1. H-122 mm iz OpŠTO Tuzla–OG-5) čime je do-
nekle oslabljen istočni i zapadni dio fronta i dat prioritet sjevernom. Ovakve
aktivnosti komandanta 2. KARBiH, kao i širenje raznoraznih dezinformacija
zbog velikih gubitaka (oko stotinu mrtvih i daleko više teže i lakše ranjenih)
dodatno su kod vojnog i političkog rukovodstva RBiH podgrijavali nepovje-
renje u komandanta, što je dovelo do „kulturnog eliminisanja“ istog pod iz-
govorom da im treba vojni ataše u RH, što u praksi nikada nije realizovano.
Smjena komandanta 2. KARBiH izvršena je 27. februara 1993. godine.
Ovaj podatak naveo sam kako bih napravio jedan kratak uvod u sve ono
što se dešavalo na ovim prostorima krajem 1992. i ulazak u ratnu 1993. go-
dinu.
Naime, odmah po prelasku naših snaga u odsudnu odbranu, neprijatelj
je u vrlo kratkom vremenu organizovao i pripremio ofanzivu sa osnovnim
ciljem osvajanja Gradačca i proširenja zv. „sjevernog koridora“ sve do tzv.
„Ormanjičkih položaja“ koji su predstavljali posljednji jači prirodni oslonac
za branioce u slučaju prodora neprijatelja sa sjevera. U slučaju postizanja
ovog cilja patrioti BiH na ovim prostorima doveli bi se u gotovo bezizlazan
položaj, što bi bitno doprinijelo konačnom ishodu rata u cjelini.
2 O svim aktivnostima na pripremi i organizovanju operacije, kao i o ispoljenim slabostima,
detaljno je izvijestio brigadir Anđelko Makar u aktu strogo pov. Br. 01/1782 od 24. decembra
1992. godine. U njemu se poprilično „osuđuju“ komandanti 108. (Gradačac) i 107. Brigade
(Brčko) za neizvršavanje zadataka i nepoštivanje sistema RiK.

Napad neprijateljskih snaga otpočeo je 4. januara 1993. godine duž či-
tave linije fronta od Gradačca do slobodnih Brčanskih teritorija i trajao je sa
manjim ili dužim pauzama (radi pregrupisavanja i smjene jedinica) sve do
sredine 1993. godine.
Bez namjere da šire elaboriram sve te napade, protivnapade kao i rezulta-
te tih b/d, ukratko ću nabrojati najznačajnije događaje na ovom dijelu fronta.
Nakon višednevnog nasilnog izviđanja p/k naše odbrane u vremenu od
30. decembra 1992. do 3. januara 1993. godine, uslijedio je prvi žestok i or-
ganizovan napad neprijateljskih snaga u jutarnjim satima 04. januara i tra-
jao je sa kraćim prekidima sve do kraja mjeseca. Neprijateljske g/s ojačane
tenkovima, OT, PRAGA-ma i podržane artiljerijom, upotrijebljene su u širem
rejonu Gorice, D. Vukšić i Tinjaš, dok su p/s dejstvovali duž čitavog fronta
kako bi otkrili slaba mjesta u našem sistemu odbrane i vezivali naše sna-
ge da ne intervenišu na svom glavnom pravcu napada. Na glavnom pravcu
napada neprijatelja odbranu su organizovale i izvodile jedinice pridodate
OG-1 (Tuzla, Živinice, Lukavac i druge) koje su se u ovim rejonima smjenjiva-
le još od novembra 1992. godine. Sve do 28. januara branioci su odolijevali
ovim napadima neprijatelja nanoseći mu značajne gubitke u ž/s i MTS. I po-
red nedovoljnih protivoklopnih sredstava u ovim borbama sa neprijateljem
posebno se pokazala efikasna protivoklopna borba. Vještom organizacijom
i brzim manevrom P.O. sredstvima i upotrebom P.O.S. uništeno je ili onespo-
sobljeno više tenkova, OT i samohotki. U ovim bitkama zarobljena su i četiri
neprijateljska oficira i dva vojnika koji su sa m/v zalutali u naš rejon odbrane.
Dana 28. januara ‘93. godine uslijedio je izuzetno žestok napad neprija-
teljske pješadije podržane artiljerijom i ojačane sa tenkovima, OT, samohot-
kama i PRAGA-ma. Usljed nadmoćnosti u ž/s i MTS došlo je do dezorgani-
zacije i „pucanja“ linija na dijelu fronta u rejonu D. Vukšića čime je tuzlanski
bataljon doveden gotovo u okruženje. Suočen sa takvom situacijom i mo-
gućnosti da bataljon bude okružen i uništen, komandant 5. OG uz konsulta-
ciju i saglasnost komandanta 2. Korpusa donosi odluku da se ovaj bataljon
pod okriljem mraka povuče sa osnovnih položaja nešto južnije (za 1-1,5 km)
i organizuje novi rejon odbrane na drugom povoljnijem mjestu, što je i uči-
njeno. To je jedinstven primjer u Z/O 2. Korpusa u kome se vrši plansko i
organizovano povlačenje naših snaga na povoljnije položaje bez gubitaka.
Nove položaje (u rejonu s. Bajića i s. Vitanovića) vrlo brzo i efikasno djelimič-
no je uredila 1. Inž. br. Tuzla što je bitno olakšalo dalje utvrđivanje od strane

branilaca. Na ovim položajima skoro godinu dana angažovane su jedinice iz
Tuzle. U jednoj smjeni angažovane su snage jačine dva motorizovana bata-
ljona ojačana artiljerijom i P.S. 5. OG sa svom logističkom podrškom 5. OG.
Zbog smjena ljudstva svakih 10 do 15 dana za odbranu Posavine na ovom
dijelu fronta tuzlanske jedinice su angažovale jednu kompletnu brigadu.
Nakon konsolidacije odbrane i pored ogromne nadmoćnosti u ž/s i MTS i
gotovo svakodnevnih napada neprijatelja na ovom dijelu fronta nije došlo
do pomjeranja linija. U toku 1993. godine p/k naše odbrane djelimično je
korigovan u našu korist ograničenim napadima naših snaga.
Naglasio sam da i na ostalim dijelovima fronta u Z/O OG-1 u januaru
1993. nije bilo mira. Od 28. januara do 8. februara neprijatelj je izvodio pješa-
dijsko-tenkovske napade uz snažnu artiljerijsku podršku na b/o u predgrađu
Gradačca (Vida I i II, Požarike i Unkići). Svi napadi neprijatelja su odbijeni. U
tom periodu izvršen je i jedan protivnapad naših snaga u zaseoku Kikići (S.
Požarike) kojom prilikom je uništeno ili onesposobljeno nekoliko oklopnih
sredstava neprijatelja. Tom prilikom je vođena borba na bliskim odstojanji-
ma (do 200 m) između naših i neprijateljskih tenkova.
U februaru mjesecu napadi neprijatelja ne prestaju. Tako je 8. februara
1993. godine nakon žestoke artiljerijske pripreme izvršen pješadijski napad
podržan tenkovima u zahvatu Čardaškog puta. Zbog siline udara i nadmoć-
nosti neprijatelja, jedinica koja je branila ove položaje (dijelovi 121. br. Iz
Kladnja) napušta nekoliko kuća u koje ulazi neprijatelj. Protivnapadom 7.
manevarskog bataljona 107. br. Gradačac prvobitni položaji su vraćeni.
Dana 17. februara ‘93. godine neprijatelj u istim rejonima ponavlja napad,
ali bez ikakvih rezultata. Nakon odbijanja napada naše snage izvode protiv-
napad pokušavajući osloboditi K 126 što im ne uspijeva. U toku tih dejstava
uništen je jedan neprijateljski kamion sa municijom, a zarobljen je i jedan
vojnik.
U Z/O 107. br. Gradačac i u narednim danima neprijatelj intenzivno na-
pada. Tako je dana 19. februara ‘93. godine neprijatelj izvršio napad u rejoni-
ma Taborišta, Bandere i Hastića; dana 20. februara izvršio je napad u rejonu
Unkića, a 25. februara u rejonu Njivice i tzv. Industrijske zone Gradačca. U
toku tih napada neprijatelj je imao ograničene uspjehe, ali je intervencijom
manevarskih snaga 107. brigade (7. bataljon) uvijek vraćan na polazne po-
ložaje.

Na ovom dijelu fronta napadi su nastavljeni sa nešto manjim intenzite-
tom sve do kraja ‘93. godine. Na meti napada neprijatelja bili su položaji na-
ših snaga u rejonima: Požarike, Zelina Srednja i Donja, Crno brdo, Avramovi-
na, industrijske zone i dr.
Kad je riječ o ostatku tzv. „sjevernog fronta“ – tj. Z/O 108. br. Brčko najkri-
tičniji momenti po naše snage bili su slijedeći:
1. Dana 27. aprila ‘93. godine neprijatelj prenosi težište ofanzivnih dej-
stava sa Gradačačkih teritorija na Z/O 108. brigade. U ranim jutarnjim
satima vrši iznenadni napad u rejonu s. Lipovac. U napadu su uče-
stvovale posebno izdvojene jedinice za napad iz sastava 5. Kozarač-
ke, 1. Posavske i 16. Krajiške brigade. Osim posadnih snaga – tzv. lini-
jaša u napadu je učestvovao bataljon „specijalnih jedinica“ ojačan sa
četom tenkova i vodom O.T. Na glavnom pravcu napada (naseljeno
mjesto Lučići) angažovane su snage ojačane pješadijske čete sa tri
tenka i četiri O.T., dok su na druga dva pomoćna pravca angažovali po
jednu pješadijsku četu sa po dva tenka i po jednom PRAGOM. Jedini-
ca je bila podržana svom raspoloživom brigadnom i korpusnom ar-
tiljerijom. Zbog iznenađenja, nadmoćnosti neprijatelja, pretrpljenih
gubitaka i nedostatka P.O. sredstava naše snage su bile prinuđene da
se povuku na rezervne položaje, što je agresor iskoristio i zaposjeo
s. Lipovac. Nakon konsolidacije naših snaga, dovoženja i uvođenja u
borbu pojačanja, izvršen je protivnapad koji je rezultirao povratom
dijela izgubljene teritorije (skoro pola sela) i uspostavljanjem nove
l/o duž pruge s. Bukovac – Brod – Brčko. U toku tih borbi naše snagu
su imale šest poginulih i 80 ranjenih boraca. Gubitci agresora bili su
takođe veliki. Na našoj strani su ostala dva mrtva agresorska vojnika.
Zarobljen je jedan tenk T-34 i velika količina municije i pješadijskog
naoružanja. Izgubljeno je oko 0,5 km2 slobodne teritorije.
2. Dana 13. maja ‘93. u ranim jutarnjim satima uz jaku artiljerijsku pripre-
mu neprijatelj je izveo silovit napad na linije brčanskih branilaca na
„Ličkom mostu“. U napadu su učestvovale i „specijalne snage“ nepri-
jatelja ojačane sa „Arkanovim“ dobrovoljcima. Borbe su vođene bu-
kvalno prsa u prsa. Nakon početnog uspjeha neprijatelja naše snage
(3/108. mtbr.) bile su prinuđene da se povuku na rezervne položaje
sa kojih su uvođenjem u borbu pojačanja (koje je doveo pomoćnik
komandira čete za moral Ševko Eminović, inače amputirac) krenuli
u protivnapadnanoseći neprijatelju velike gubitke u ž/s i MTS, što je
rezultiralo i ponovnim posjedanjem osnovnih položaja. Pri ovim bor-
bama hrabro ginu tri pripadnika ove jedinice dok ih je više teže i lak-

še ranjeno. Osim Ševka Eminovića hrabro gine i komandir čete Enes
Buševac – Žaja, kao i vojnik Emin Brašnjić. Gubitci neprijatelja bili su
daleko veći.
3. Poslije višednevnog nasilnog izviđanja (manjim napadima na p/k s
ciljem utvrđivanja stanja i rasporeda kod naših snaga) dana 26. maja
‘93. godine neprijatelj je izvršio napad u rejonu Čardaklije (izletište
fazanerija, Z/O 3/108. mtbr.). u napadu su učestvovali i četnici iz jedi-
nice „Novosadska garda“ kapetana Dragana. Odsudnom odbranom
naše jedinice su odmah po otpočinjanju neprijateljskog napada iz
RPG-7 uništile jedan tenk T-55. Zbog jačine neprijatelja uvedena je u
borbu interventna jedinica Sprečanski odred – Živinice čime je napad
neprijatelja slomljen, a slobodne teritorije očuvane. U tim borbama
poginulo je i ranjeno više naših boraca. Gubitci neprijatelja bili su ve-
oma veliki. Na našu stranu izvučeno je osam mrtvih neprijateljskih
vojnika, a naknadno je pronađeno još pet. Posebno su desetkovane
„Crvene beretke“ kapetana Dragana koji je i lično komandovao tom
akcijom. Narednih dana, da bi se spriječilo širenje zaraze od raspada-
jućih četničkih leševa, dogovoren je prekid vatre kako bi neprijatelj
pokupio svoje mrtve iz međuprostora.
4. Dana 30. maja ‘93. u ranim jutarnjim satima izveden je napad naših
snaga (dio slobodnih snaga 108. br. POČ/107. br. Gradačac, 2 voda
BsT 82 mm, 2 tenka T-55, 3 PAM-a 12,7 mm, 1 PAM 14,5/2) na g/p
napada: tt 103,2 – Lipovac – Lučići i pomoćnom pravcu napada: Mali
Rašljani – Smajil brdo. Jedinice su u potpunosti izvršile i planirani i
dobijeni zadatak. Neprijatelju su nanešeni ogromni gubitci u ž/s i
MTS. U ovim borbama ubijeno je više od 30 neprijateljskih vojnika od
kojih je 13 izvučeno na našu stranu.
Zaplijenjeno je: 9 BsT 82 mm, 12 PM M 84, 7 RRB „OSA“,1 PAM 14,5/2
mm, 3 PAM 12,7 mm, oko 30 AP, oko 20 pušaka M 48, 3 MB 60 mm,
neutvrđeni broj MES.
Gubitci naših snaga bili su 7 mrtvih, od kojih samo dva u neposred-
nim borbenim dejstvima, a 5 zbog eksplozije mine u MB 82 mm. Teže
su ranjena tri borca i više njih lakše.
U ovim dejstvima oslobođeno je 4 km2 teritorije. Tokom borbi naro-
čito se istakla jedinica iz sastava POČ/107. Vmtbr. Gradačac na čelu sa
komandirom zvanim „BOCA“ koji je poginuo u ovim b/d.
5. Tokom ljeta ‘93. neprijatelj je organizovao i izveo ofanzivu na slobod-
ne Brčanske teritorije u kojoj je učestvovalo oko 21.000 neprijatelj-
skih vojnika. Osnovni cilj napada bio je proširenje koridora. Napad

je počeo u ranim jutarnjim satima (4:00h) 21. jula. Glavne snage ne-
prijatelja izvele su napad pravcem: Kladje – Lukići – Ulic na naše sna-
ge u rejonu s. Bajići – Bukovac. Napad je izvela 5. Kozaračka brigada
(manevarska) ojačana tenkovima i artiljerijom. Snagama neprijatelj-
skih jedinica komandovao je general Pero Čolić. Pri napadu neprija-
telj je koristio avijaciju i rakete „VOLHOV“. Glavne snage neprijatelja
bile su usmjerene u pravcu: Bojići – Željeznička stanica – s. Bukvik,
a pomoćne snage na pravcu: K 101,8 – K 09. Nakon do tada neviđe-
ne žestoke artiljerijske pripreme otpočeo je napad pješadije i O.S. u
06:30h. Koristeći opću nadmoćnost neprijateljske snage su uspjele
doći 10 metara od našeg p/k gdje su hrabrošću i nadljudskim napori-
ma branilaca zaustavljeni. Branioci uništavaju jedan tenk T-55 i jedan
onesposobljavaju. I pored toga neprijatelj se konsoliduje i ponovo
napada kada su mu uništena još četiri tenka T-55 i dva O.T. Sa pješa-
dijom borbena dejstva su u kontinuitetu trajala sedam dana. Agresor
nije uspio da probije naše linije odbrane i ostvari planirane ciljeve.
Nakon velikih gubitaka u ž/s i MTS, 5. Kozaračka brigada, bojeći se
našeg protivnapada ojačala je linije posadnih snaga i prešla u odbra-
nu. Pri odbrani ovih prostora naše snage su imale pet poginulih i 40
što lakše, što teže ranjenih boraca. Zarobljen je i stavljen u funkciju
oštećeni tenk T-55, dok je drugi, koji koji je bio uništen, izvučen tek
1996. godine. U ovim borbama posebno se istakao IDV i borac Su-
lejman Imširović koji je sa udaljenosti od 10-tak metara pogodio, a
zatim ručnom granatom BRK zapalio tenk T-55. Nakon ovih dejstava
na sjevernom dijelu fronta Z/O 2. Korpusa u ‘93. godini nije bilo većih
borbenih dejstava. Težište agresorskih napada preneseno je na J/I, o
čemu će naknadno biti više riječi.
Na zapadnom dijelu Z/O 2. Korpusa tokom ‘93. godine neprijatelj nije mi-
rovao niti se mirio sa rezultatima borbe postignutim u pethodnoj godini.
Gotovo svakodnevno je atakovao na slobodne teritorije nasumično gađaju-
ći naseljena mjesta kako bi ubio što više građana. Svi ti napadi nisu donosili
neke veće promjene stanja prenešenog iz ‘92. godine. Bez obzira na to zbog
hrabrosti i požrtvovanosti boraca ovog kraja i izgubljenih života ukratko ću
nabrojati one događaje koji su obilježili ratnu ‘93. godinu na ovim prostori-
ma.
1. Na slobodne teritorije Doboja i Tešnja u martu mjesecu ‘93. godi-
ne izvedena je jedna od najvećih ofanziva neprijatelja. Ofanziva je
trajala od 19. do 21. marta. Poslije višednevnih priprema praćenih i
kamufliranim dejstvima po naseljenim mjestima Matuzići i Mravići,

agresor je izvršio koncentraciju vrlo jakih snaga koje su branioci na
vrijeme uočili. Nakon vrlo jake artiljerijske pripreme izveden je napad
pješadijom i pokušaj postavljanja pontonskog mosta za prelazak ten-
kova i O.T. Napad pješadije i O.M.S. podržavan je i dejstvom borbenih
helikoptera.osnovni cilj napada bio je ovladavanje komunikacijom:
Doboj – Jelah – Teslić. Da bi ostvario ovaj cilj neprijatelj je glavne sna-
ge usmjerio na Z/O 203. mtbr. Doboj-Bosna i to u rejonu Karuša (ušće
Usore u Bosnu). Napad je trajao sve do 21. marta kada se neprijatelj
zbog pretrpjelih gubitaka u ž/s i MTS počeo povlačiti uz istovremen
protivnapad naših snaga. Herojskom borbom pripadnika brigade
potpomognutih slobodnim snagama OG-7 – JUG bitka je okončana
u našu korist. Na bojnom polju ostalo je više desetina neprijateljskih
vojnika. Uništeno je više tenkova i O.T., od kojih mnoge neprijatelj pri
povlačenju nije uspio izvući. Ušće je poznato i kao grobnica tenkova
i O.T. koji kao olupine i danas svjedoče o hrabrosti branilaca BiH. U
toku ove borbe poginulo je pet boraca, dok ih je preko 50 što teže,
što lakše ranjeno.
2. Zona odgovornosti ove OG dovedena je u potpunu blokadu 24. juna
‘93. godine kada se sukob ARBiH i HVO prenosi i na ove prostore. U
tom periodu 111. HVO brigada zajedno sa VRS zatvaraju obruč i ove
prostore dovode u potpunu blokadu koja je trajala nepunih 9 mjese-
ci. Za svo vrijeme blokade vođene su teške borbe kako bi se ostvarila
kontrola putne komunikacije Maglaj – Tešanj.
3. I pored ovako teškog stanja izazvanog blokadom u Z/O ove OG izve-
dena je akcija – napad naših snaga pod nazivom „TREŠNJA“ 09. av-
gusta ‘93. godine. Osnovni cilj napada bio je oslobađanje s. Pridjela
i s. Ševarlije (desna obala rijeke Bosne). Da bi se realizovao ovaj cilj
formirana je T.G. „BOSNA“ jačine 247 probranih boraca i starješina
(uglavnom iz 203. brigade). Zbog niza, u prvom redu, subjektivnih
slabosti pri prelasku – forsiranju rijeke, a i kasnije (nedostatak sredsta-
va za prelazak, slaba saradnja, slaba sredstva veze, međusobni sukobi
u toku noći sa više poginulih i dr.) i pored početnih uspjeha napad je
doživio potpuni neuspjeh.
Poginulo je 19 naših boraca, dok ih je 18 ranjeno.
4. Neprijatelj je u više navrata pokušao i sa ubacivanjem IDG, pa čak i
snaga do bataljona u našu pozadinu. Tako je 21. avgusta ‘93. godine
nakon forsiranja rijeke Bosne izvršio ubacivanje tzv. „Nišićkih specija-
laca“ i vojne policije iz Doboja u rejon s. Mravića. Nakon jednodnev-
nih borbi branilaca sa istima, naše snage uspjele su ih dovesti u po-

luokruženje što ih je primoralo da se pod borbom prebace na desnu
obalu rijeke Bosne.
Borbe na ovom dijelu fronta Z/O 2. Korpusa sa manjim ili većim intenzi-
tetom trajale su sve do kraja ‘93. godine. Najžešći napadi naprijatelja ispolje-
ni su na: Ušće, Putnikovo brdo, Lijepo brdo, Stijakovac, Tešanj, Borike, Pasju
glavu, Krčo, Husar i Crvenu jabuku sve do Maglaja. U ovoj godini i u ovoj Z/O
nije bilo značajnijih pomjeranja l/o.
Na istočnom dijelu Z/O 2. Korpusa kao uostalom i u čitavoj Z/O gotovo
svakodnevno su izvođena b/d. U svojoj nemoći da ostvari svoje ciljeve ne-
prijatelj gotovo svakodnevno granatira sva naseljena mjesta sa posebnim
osvrtom na najunosniji cilj – grad Tuzlu, zaštićenu zonu UN-a. Zbog potiski-
vanja neprijatelja dalje od grada u brda planine Majevice, granatiranja izvodi
haubicama 155, 130, 122 i 105 mm, kao i tenkovima. Zbog sukoba sa HVO,
logističko snabdijebvanje jedinica bilo je veoma otežano. No, i pored toga
branioci Tuzle, Teočaka, Sapne i Kalesije odolijevaju napadima neprijatelja i
u protivnapadu uspijevaju popraviti svoj taktički položaj i održati borbenu
inicijativu. Od značajnijih dejstava na ovom dijeluZ/O 2. Korpusa ističem sli-
jedeće događaje:
1. Dana 1. avgusta ‘93. godine 150 boraca izdvojenih iz 1. Teočanske bri-
gade i 206. bbr. izveli su napad na jedno od najjačih četničkih upori-
šta s. Boškovići. Ubacivši se u pozadinu neprijatelja naši borci ovladali
su četničkim rovovima i počeli „čišćenje“ terena. Iznenađeni i dovede-
ni u težak položaj četnici upotrebljavaju i kratkotrajne bojne otrove.
Borbe su trajale puna 54 sata kada su naše snage bile prisiljene da se
vrate na polazne položaje. U toku ove bitke hrabro gine Načelnik šta-
ba 206. bbr. Mehmed Garibović i komandanti bataljona Began Ibra-
himović i Šemsudin Delić. Iako nije rezultirao oslobađanjem teritorije,
ovaj napad naših snaga imao je itekakav značaj po dalje aktivnosti
neprijatelja.
2. Ratna ‘93. godina na ovom dijelu fronta biće upamćena po jednoj izu-
zetno jakoj neprijateljskoj ofanzivi na slobodne Teočanske teritorije
koja je vođena od 10. novembra pa sve do 21. decembra ‘93. godine.
Obavještajni podatci koji su krajem okrobra i početkom novembra
‘93. godine dolazili u komandu 2. Korpusa i 1. bbr. „HM“ upozoravali
su da se u Z/O OG-4 pripremaju veća ofanzivna borbena dejstva ne-
prijatelja u kojima će učešće uzeti dio jedinica iz sastava IB i D.K. VRS,
ojačani sa ljudstvom, artiljerijskom i logističkom podrškom iz Srbije.

Posebno intenzivne pripreme neprijatelja i veliko grupisanje ž/s i MTS
uočeno je u Z/O 1. bbr. „HM“, što nas je upozoravalo da je vrlo vjerovatno da
će glavni pravac neprijateljskog napada biti usmjeren tako da se okupiraju
slobodne Teočanske teritorije. Uzevši u obzir značaj ovog prostora, kao i spo-
znaju da je negdje ovdje i granica Z/O ova dva neprijateljska korpusa, pro-
cijenili smo da će neprijatelj u napadu koristiti dio snaga iz 1. i 2. Majevičke
brigade (IBK) i 1. Zvorničku brigadu (DK) ojačane sa specijalnim jedinicama
i ozloglašenim četnicima jačine od čete do bataljona. Među njima računali
smo i na dio gardijske brigade, „Pantere“, „Drinske vukove“, „Mandine četni-
ke“, „Tobutske sokolove“ i Specijalnu jedinicu MUP-a RS. Pored navedenih je-
dinica očekivali smo da bi iz rejona Bijeljine mogli angažovati dodatne sna-
ge iz korpusnih rezervi, kao i podršku korpusne artiljerije iz rejona Lipovice
(6 haubica 155 mm) i rejona Crveno brdo (6 habica 155 mm) i četa tenkova
od kojih su uočena dva T-84.
U sklopu priprema za ovaj boj neprijatelj 21. novembra 1993. godine bez
većih borbi vrši pomjeranje p/k svojih linija odbrane bliže p/k 1. bbr. „HM“.
Zaposjeda do tada samo vatrom kontrolisane međuprostore u rejonu Lazje
– Zečja kosa – Obršine – Skakavica. Istovremeno u cilju obmanjivanja naših
snaga o svom glavnom pravcu napada, vrši napad podržan artiljerijom u
rejonima Nikolići i Pošajtovac. U napadu koristi i modifikovane rakete tipa
LUNA i VOLHOV (3 + 15 naknadno). U selu Laze uspijeva probiti l/o u rejonu
tt 610 nakon čega brigada „HM“ uvodi interventnu jedinicu i vraća neprijate-
lja na polazne položaje.
Osnovni cilj ofanzive, koja će nakon ovog napada uslijediti, bio je kao što
smo i pretpostavili, okupacija slobodnih Teočanskih teritorija i Sapne, čime
bi bitno skratili front prema ostatku jedinica 2. Korpusa, a jedinicama na spo-
ju IB i DK omogućili posjedovanje novih položaja. Uspješnim završenjem
ovog zadatka, agresor bi nesmetano mogao koristiti jezero Snježnicu kao i
putnu komunikaciju Lopare – Priboj – Sapna – Zvornik. Jedinicama za izvr-
šenje ovog zadatka neposredno je komandovao zločinac Mladić. Planu dej-
stva za ovaj boj dao je naziv „SEMINAR“, valjda kako bi potčinjenima u praksi
i na djelu pokazao kako i šta treba raditi pri ovakvom zadatku. A bi realizovao
ovaj zadatak neprijatelj g/s angažuje na pravcima Ugljevik – V. Greben – Bila-
lići; Lokanj – Mirkova kuća – Laze – Prazni trbuh, i Priboj – Džemat – Obrčine,
a p/s na pravcu: Ugljevik – Peljave – Jasikova. Procjena je da je u napadu koji
je trajao praktično 40 dana učestvovalo oko 10.000 neprijateljskih vojnika,

podržanih svom raspoloživom artiljerijom i uz upotrebu kratkotrajnih Bot-a.
Herojskom borbom branilaca neprijateljska ofanziva je slomljena za što naj-
više zasluge pripadaju herojima iz Teočaka koji su angažovali sve što je mo-
glo nositi pušku da odbrane svoje rodne pragove. Nesebičnu pomoć istima
pružila je komanda 2. Korpusa i jedinice koje su kad je to bilo najpotrebnije
pomagali braniocima. Vrijedno je spomenuti pomoć i učešće u borbama bo-
raca 206. brigade, 210. brigade, dijelova četa – bataljona tuzlanskih brigada,
MUP-a Teočak, „Crnih vukova“ i IDV iz 212. br.
Ne ulazeći u detalje ovog boja iznijeću samo najznačajnije momente koji
su karakterisali pripremu, planiranje i izvođenje odbrane.
1. Pravilna procjena i pravovremeno uočavanje koncentracije agresor-
skih snaga za što veliku zaslugu imaju obavještajni organi svih nivoa
(brigade – OG-4 – 2. Korpusa).
2. Kvalitetna priprema i upotreba vlastitih snaga, posebno u protivna-
padu, pri čemu je starješinski kadar bio u prvim redovima.
3. Pravovremena pomoć i podrška OG-4, komande 2. Korpusa i prido-
datih jedinica, pri čemu su ključnu ulogu odigrali komandanti OG-4
Muharem Efendić i dio starješina iz komande 2. Korpusa koji su to-
kom cjelokupne ofanzive bili prisutni među borcima i stanovništvom
Teočaka.
4. Do tada nezapamćeno, nesebično, humano i hrabro angažovanje ci-
vilnog stanovništva oko priprema, smještaja i ishrane boraca, a po-
sebno onih iz drugih jedinica.
5. Miniranje brane Snježnica (kao posljednji adut u rukama branilaca).
Uspješnim slamanjem neprijateljske ofanzive „SEMINAR“ neprijatelju su
nanešeni veliki gubici od kojih ističem: oko 200 poginulih, od čega je dobar
dio ostao na našoj strani (nije zvaničan), više stotina ranjenih, uništeno je: 5
tenkova, 1 O.T. i 1 PRAGA.
Zarobljeno je: 3 PM M84, 2 PM M53, 25 AP, 4 PASP, 20.000 metaka raznog
kalibra.
Naši gubici: 30 poginulih (od čega 21 iz Teočaka), 137 lakše i teže ranjenih.
U pripremi za ovaj boj neprijatelj je ovladao kotom Visoka Glavica (me-
đuprostorom između Teočaka i Zečje kose) što mu je dalo taktičku prednost
i mogućnost kontrole puta Here – Snježnica. U decembru mjesecu i sa ove
kote neprijatelj je potisnut, tako da je prednji kraj naše odbrane ostao ne-
promijenjen.

Na južnom dijelu Z/O 2. Korpusa tokom čitave godine sa manjim ili većim
intenzitetom vodile su se borbe sa neprijateljem u Z/O 221. bbr Kladanj, 1.
Muslimanske podrinjske brigade (243. bbr.) i 1. Olovske brdske brigade. Naj-
žešće borbe vodile su se na tzv. „Crnorječkom ratištu“ koje su u kontinuitetu
trajale od jula 1993. do kraja te godine. Pošto će o ovim dejstvima biti više
riječi od strane drugih učesnika, o istima ovdje želim istaći da su se u odbrani
ovih prostora angažovale (sa većim ili manjim jedinicama) gotovo sve OG iz
2. KARBiH.
U Z/O Kladanjske brigade pored uspješne odbrane slobodnih teritorija
tokom ‘93. godine izveden je i niz ID aktivnosti pa i jedan napad sa upo-
trebom većih snaga (jačine 2-3 bataljona). Značajano je napomenuti da su
manevarske snage ove brigade ojačane dijelovima 210. bbr. iz Živinica i tzv.
„Živiničkim osama“ 13. aprila izvele napad na s. Pelemiš i s. Lulići. Cilj napa-
da je bio osloboditi pomenuta sela čime učiniti bezbjednom komunikaciju
Stupari – Kladanj, kao i vezati neprijateljske snage da ne mogu intervenisa-
ti prilikom napada neprijatelja u ofanzivi na slobodne teritorije u Podrinju
(Srebrenica, Žepa i dr.).
Sve jedinice Korpusa od novembra 1993. pa do januara ‘94. godine mak-
simalno se angažuju u slamanju i odbrani slobodnih teritorija u Z/O 1. S.Obr
u rejonima Crnorječke visoravni (Ravne, Zubeta, objekat Mačak). O ovome je
vjerovatno bilo više riječi kroz b/d u Z/O 1. Korpusa pa se na ovim aktivno-
stima neću zadržavati.
ZAKLJUČAK:
Ratna 1993. godina u zoni odgovornosti 2. Korpusa ARBiH po odbranu
slobodnih teritorija je jedna od najtežih ratnih godina. Na svim frontovima
u sjeveroistočnoj Bosni vodile su se vrlo žestoke borbe čiji se ishod bitno
odrazio na zaustavljanje i konačan ishod rata – potpisivanje Dejtonskog mi-
rovnog sporazuma.

Enver Hadžihasanović
NAJZNAČAJNIJA BORBENA DEJSTVA

U ZONI ODGOVORNOSTI 3. KORPUSA U 1993. GODINI
Poštovana gospodo, dragi saborci i prijatelji, pozdravljam vas i selamim.

Kao i uvijek, drago mi je da sam i danas sa vama. Zahvaljujem organizatoru
što me je pozvao i omogućio mi da danas govorim.
Projektom za održavanje ovog okruglog stola predviđeno je da govorim
o NAJZNAČAJNIJIM BORBENIM DEJSTVIMA U ZONI ODGOVORNOSTI 3.KOR-
PUSA U 1993. GODINI.
Ako bih govorijo samo o borbenim dejstvima, mučio bih vas sa suho-
parnim podacima o pravcima djelovanja, kotama, nazivima sela i objeka-
ta na terenu o nazivima naših i neprijateljskih jedinica itd... Naravno ja to
neću skroz zaobići, jer ću govoriti i o drugim specifičnim pitanjima koja su
karakteristična za prostor Centralne Bosne i šire, a u funkciji su tvrdnje da je
1993. godina-prelomna godina u odbrani Bosne i Hercegovine. Svi doga-
đaji u Centralnoj Bosni bili su neminovno i neizbježno vezani za 3. Korpus i
njegovu komandu. Centralna Bosna je bila veoma specifičan prostor Bosne
iHercegovine. Preko nje se trebala obezbjediti i zaokružiti takozvana Herceg
- Bosna. Zbog stanja na teritoriji i loše organizacije otpora agresoru nisu se
mogla pokrenuti značajna borbena dejstva. Glavna kočnica je bilo Hrvatsko
vijeće obrane koje je verbalno zagovaralo zajedničku borbu a u praksi ih ni
linije odbrane nisu interesovale. Naprotiv, blokirali su sve puteve i sve raskr-
snice unutar zone odgovornosti 3. Korpusa.

Ja u Centralnu Bosnu odnosno u Zenicu nisam otišao sa naredbom da
budem komandant 3. Korpusa. U izlaganju na prošlom okruglom stolu o
Igmanu detaljno sam govorio o tome. Danas moram ponoviti kratko neke
stvari radi ukupnog razumijevanja događaja u 1993. godini.
U momentu mog izlaska iz Sarajeva bio sam načelnik štaba 1. Korpusa.
Moj izlazak kao i još pet ljudi vezan je za realizaciju Operacije za deblokadu
Sarajeva pod kodnim nazivom ¨Sloboda 92¨. Po planu te operacije trebao
sam koordinirati napadom prema Sarajevu sa 3-4 brigade iz 3. Korpusa i je-
dinicama sa prostora Visokog pravcem: Buci-Paljevo-Rajolvac-Doglodi. Do-
laskom u Zenicu nisam našao očekivano stanje. Nije postojala komanda 3.
Korpusa niti 3. Korpus, a samim tim ni brigade kojima sam trebao koordini-
rati. Okružni štab TO Zenica još uvijek je bio u funkciji, kao i teritorijalni način
funkcionisanja OSRBiH-a.
Okružni štab je bio zauzet slanjem pomoći ka Jajcu. U tom momentu vo-
đene su žestoke borbe na tim prostorima.
1. OPŠTE STANJE NA TERITORIJI CENTRALNE BOSNE

O ovome sam poslao izvještaj u Sarajevo i konstatovao da na ovome
pravcu po predviđenoj operaciji neće moći biti realizovan zadatak. Čuo sam
se telefonom i sa NŠ. Naređeno mi je da zajedno sa k-dantom OkŠTO Dže-
mom Merdanom odem u Travnik i da učinimo sve i organizujemo ljude da
četnici sa pravca Jajca preko prevoja Komar i planine Vlašić ne uđu u Travnik.
Dali smo svoj doprinos i organizovali ljude i četnici nisu ušli u Travnik. Jajce
je palo 02. novembra 1992. godine.
Angažujući se na ovome poslu shvatio sam u čemu su svi problemi i takav
izvještaj poslao u Sarajevo sa gomilom prijedloga šta se mora uraditi da se
prevaziđu.
Suština problema na teritoriji je bila: Nije formiran 3. Korpus. Nije reali-
zovana odluka Predsjedništva R BiH donešena 04. Jula 1992. godine o Or-
ganizaciji oružanih snaga R BiH i Naređenja koja su proistekla iz te odluke
a to su Naređenja o formiranju Korpusa i naredbe o formiranu samostalnih
brigada. Suština problema je bila u ostvarivanju sistema Rukovođenja i Ko-
mandovanja oružanim sastavima na prostoru Centralne Bosne. Na tom pro-
storu funkcionisala su dva Okruga i to Okrug Zenica i Okrug Travnik. Okrug

Zenica je imao svoj Okružni štab a Okrug Travnik nije imao. Okrug Travnik
je direktno komunicirao sa OpŠTO na svojoj teritoriji a Okrug Zenica preko
OkŠTO. Dodatni problem bio je što su po naslijeđenim i preuzetim zakonima
komandanti Opštinskih štabova bili u isto vrijeme članovi Ratnog predsjed-
ništva općine i uvažavali su odluke Predsjedništva i naredbe Predsjednika
općine. Iz toga su proizilazili i zaključci – na našoj Općini nema problema a
što druga Općina ima neka rješava sama probleme. To je za oružanu borbu
bila opasna filozofija.
2. NASTANAK I STRUKTURA 3. KORPUSA

Povratkom u Zenicu iz Travnika zatekao sam Naređenje u kome stoji da
sam ja komandant 3. Korpusa i da se razrješavam dužnosti NŠ 1. Korpusa. U
vezi sa tom naredbom ponovo sam razgovarao sa NGŠ u Sarajevu. Rekao mi
je da se primim posla, da se uvažavaju svi moji prijedlozi i da stiže naređenje
u vezi sa tim. Naravno, uhvatio sam se posla i sa mojim saradnicima krenuo
stvarati Korpus. Glavno pitanje je bilo objasniti opštinskim i okružnim orga-
nima vlasti šta to treba uraditi i u čemu je njihova uloga u realizaciji tog za-
datka. Održan je zajednički sastanak u sali Općine Zenica na kome su bili svi
predsjednici općina iz Centralne Bosne kao i tzv. izbjegličke općine, ugledni
ljudi iz privrede, zdravstva i obrazovanja. Prisutni su bili predstavnici 23 opći-
ne kao i dobar dio uglednih ljudi. Na početku sastanka bilo je sumnji i nevje-
rice ali su na kraju prihvatili svoje obaveze u realizaciji stvaranja 3. Korpusa.
Nekoliko dana nakon toga sam se putem Radija i TV obratio javnosti. Sadržaj
u mom obraćanju je u osnovi imao stavove iz Platforme Predsjedništva BiH i
Direktive za oružanu borbu. Nije mi jasno da nakon rata niko nije objavljivao
i koristio to obraćanje javnosti, jer u tome je bila cijela istina i nije se imalo
šta kriti.
Krajem decembra Korpus je formiran 90%. U januaru 1993. godine još
jedna ili dvije brigade su završile svoje formiranje. Suština promjena u orga-
nizaciji je bila u tome da smo na svakoj teritoriji općine formirali jednu briga-
du A R BiH a negdje dvije i više (Zenica) od postojećih naoružanih sastava, a
u isto vrijeme ostavili da funkcionišu OpŠTO sa 2-3 odreda za obezbjeđenje
teritorije. Korpus je imao od 16-19 brigada, zavisi koliko je vremenski bila
prepotčinjena OG-Istok ili Visoko kao i prištapske jedinice organizovane u
prištapskim bataljonima i četama.

Odmah na početku se shvatilo da je teško i komplikovano komandovati
i rukovoditi preko tolikog broja veza direktno na Komandu i Komandanta
Korpusa.
Korpus je preformiran u četiri Operativne grupe i tri brigade direktno na
vezi K-di Korpusa.
Operativnim grupama su komandovali sposobni i danas veoma ugledni
ljudi:
• General Selmo Cikotić
• Rahmetli general Mehmed Alagić
• General Nehru Ganić
• General Refik Lendo
3. RJEŠAVANJE DRUGIH PROBLEMA

NASTALIH NA PROSTORU CENTRALNE BOSNE
OD UTICAJA NA 3. KORPUS
Kao i u drugim dijelovima BiH bio je problem sa izbjeglicama. Centralna
Bosna u vezi sa tim imala je velike probleme. Npr. samo na prostoru Zenice
bilo je preko 100 000 izbjeglica. Iz porodica tih izbjeglica u 1993. godini bili
su i pripadnici boračkog i starješinskog sastava 3. Korpusa. Problem smo ri-
ješili formiranjem brigada sa tih prostora kao što su 305. Jajačka brigada, 17.
Krajšika, 325. Brigada Vitez itd. i uključivanjem boraca u domicilne brigade
sa prostora Prozora, D. Vakufa, Goražda, Višegrada, Foče itd. Uključivanjem
boraca sa drugih prostora BiH riješavali smo i njihove porodice kroz dodjelu
paketa preko logistike. Organi vlasti su shvatili sve probleme i dobro su sara-
đivali sa Logistikom 3. Korpusa. Ostalo je prisutno goruće pitanje snadbije-
vanja municijom, oružjem, gorivom i uniformama.
4. LAŠVANSKA PETLJA
Poznato je da je to važna raskrsnica na putu Sarajevo - Zenica i dalje kroz
Maglaj i Tešanj preko Doboja do Save. Sa te petlje se odvajao važan put do-
linom rijeke Lašve prema Travniku i N. Travniku i dalje prema Bugojnu i G.
Vakufu a preko prevoja Komar prema D. Vakufu i Jajcu.
Već u januaru 1993. godine HVO je postavio punkt neposredno uz
Lašvansku petlju sa bestrzajnim topom i PT minama na cesti i u isto vrijeme

u Vitezu vršio je neposredne pripreme za napad i zauzimanje prevoja Vjetre-
nice iznad Zenice.
HVO je počeo napad na selo Merdani zapadno od Lašvanske petlje. U
selu Dusina imali su jednu jedinicu, kao i u selu Lašva. Takođe u s. Raspotočje
imali su jedinicu HVO. Fizičkim spajanjem tih jedinica Lašvanska petlja bi bila
pod punom kontrolom HVO i mi kroz nju ne bi mogli komunicirati. Nared-
nog dana u ranim jutarnjim satima 3. Korpus je reagovao na napade na s.
Merdani pravcem: s. Lašva – s. Dusina – s. Podjele – s. Merdani. U selu Dusi-
na organizovana je zasjeda od strane HVO-a. Uspješno je razbijena i pomoć
je stigla u s. Merdani. Istovremeno iz pravca Zenice angažovane su snage
OpŠTO i zaposjeli su rejon Kuber. Punkt HVO-a se pomjerio – pobjegao sa
Lašvanske petlje a novi je postavio na krivini puta između sela Katići i Stra-
ne. Ovaj punkt više nije imao direktnog uticaja na Lašvansku petlju. Mi smo
uspostavili potpunu kontrolu nad petljom kontrolišući okolna brda i reone.
5. DIREKTNI NAPADI HVO I HV

U Januaru-krajem januara 1993. godine HVO uz pomoć HV je direktno iz
pravca Prozora preko prevoja Makljen uz prethodno žestoko granatiranje na-
pao G. Vakuf. Bile su to žestoke borbe. Braniocima G. Vakufa je ponestalo svih
vrsta municije a trebala im je pomoć u ljudstvu. Bilo kojim putem da se uputi
pomoć značilo je novi sukob zbog niza uspostavljenih punktova HVO na pu-
tevima dolinom r. Lašve, preko G. Gore i dolinom Vrbasa. Uputio sam bataljon
dobro naoružanih i pripremljenih ljudi sa pomoći u MTS-u iz 305. br. Jajce. Taj
bataljon je uz velike napore gazeći snijeg do pojasa preko planine Vranice sti-
gao u G. Vakuf i neposredno se uključio iz pokreta u borbu. Sa braniocima G.
Vakufa zaustavljena je ofanziva na G. Vakuf i zauzimanje samoga grada.
Iza toga je HVO još više pojačao punktove i blokade puteva i ograničio,
odnosno zabranio prolaske kroz navodno svoju teritoriju. Zaustavljali su i
pokušavali pretresati na punktovima i jedinice AR BiH. Desilo se da su sa
punkta prema Vlašiću vratili jedan kompletan bataljon snaga Korpusa da ne
ide na smjenu na Vlašić. Napetost i sukob u unutrašnjosti zone odgovornosti
3. Korpusa visio je u zraku.
Naređenjem za vođenje oružane borbe u 1993. godini Komanda Korpusa
je definisala zone odgovornosti za svaku brigadu u odbrani i odredila gra-
nice linija fronta prema četnicima. Uz ovo naređenje bilo je i naređenje da

se planira angažovanje svake brigade u slučaju direktnog napada HVO-a sa
ugroženih pravaca. Zbog toga smo mi imali uvijek pravovremen i valjan od-
govor na napade HVO-a.
Kritično je i neoprostivo je bilo postavljanje punktova u samom gradu
Zenica i početak podjele grada. Postavljanje punkta u Čajdrašu i kod hotela
¨Rudar¨ prevršili su svaku mjeru. Pokrenuli smo jedinice iz Zenice. Za nekoli-
ko sati smo raščistili punktove u Zenici i razbili Zeničku brigadu HVO-a. Više
od pola brigade se predalo i imali smo dosta ratnog plijena. Ostatak brigade
sa komandom brigade se izvukao i otišao u reon G. Gore.
Prije ovih sukoba održano je na desetine sastanaka sa HVO OZ SB uz po-
sredovanje Evropskih promatrača i Komandanata UN snaga i potpisano i na-
pisano gomile Naređenja o prekidima sukoba, ukidanju punktova, slobodi
kretanja, oslobađanju zarobljenih osoba, o zatrpavanju rovova i uspostavi
raznih komisija za sprječavanje i istragu incidenata. U tim razgovorima, po-
red komandanta Korpusa i njegovog zamjenika, učestvovali su i visokopo-
zicionirani politički i vojni lideri počevši sa strane R BiH prof. dr. Ejup Ganić i
NGŠ Sefer Halilović, a sa strane HZHB g.-din Boras i NS HVO Milivoje Petković.
Formirane su i razne zajedničke komande koje nisu imale nikakvog efekta
jer HVO nikad nije dao niti imenovao svoje ljude u te zajedničke komande.
Ništa nije funkcionisalo jer sa strane HVO nije bilo ni volje, ni želje da se do-
govorene stvari ispoštuju. Jednostavno, nije se odustajalo od zaokruživanja
Hrvatske Zajednice Herceg- Bosne.
Nastala je od strane HVO potpuna blokada i zabrana prolaza, pored pri-
padnika AR BiH i svim drugim licima iz reda bošnjačkog naroda kroz Busova-
ču, Kiseljak, Fojnicu i Kreševo.
6. BORBE ZA KORIDOR KROZ BILALOVAC

Nakon ovih blokada moralo se naći rješenje za prolazak ka Sarajevu. Rješe-
nje je bilo naći najracionalniji put prema slobodnoj teritoriji Busovače. HVO
je stalnim napadima iz Kiseljaka, Busovače i Viteza nastojao održati siguran
put Vitez – Busovača – Kiseljak za sopstvene potrebe komuniciranja. Iako je
u Bilalovcu bilo jako uporište HVO sa specifičnim punktom kod tzv. Plinare
u Bilalovcu, zajedno sa snagama OG – Istok – Visoko 3. Korpus je uz žestoke
borbe napravio koridor i presjekao put Busovača – Kiseljak. Napravljen je
dovoljno širok koridor da se bez ugrožavanja moglo proći do slobodne teri-

torije Busovača. Detaljisanje o ovoj borbi bilo bi oduzimanje puno vremena
od sadržaja za glavnu temu.
Nekako u to vrijeme ili neposredno iza toga uslijedio je napad na jedinice
AR BiH smještene u zapadnom dijelu Fojnice. Reagovano je na napad i vo-
dila se žestoka borba. Uvođenje rezerve ili pomoći iz drugih jedinica 6. Kor-
pusa bilo je upitno pa čak neizvodljivo kao i odbrana Fojnice. Iz ŠVK došlo je
naređenje da šestom Korpusu za Fojnicu pomognem sa jednom brigadom.
U rezervi mi je bila 7. Mbr. i ona je upućena za vrlo kratko vrijeme. Fojnica je
odbranjena i HVO je u napadu osujećen, a Fojnica je ostala pod kontrolom
AR BiH. Slobodan prostor Fojnice obezbijedio je ključnu dionicu koridora za
Sarajevo.
Prostor preko Bilalovca i Fojnice bio je ujedno i vazdušni koridor za prelet
naših helikoptera iz Zenice do Tarčina bez ugrožavanja direktnom vatrom
po helikopterima. Od tada se moglo direktno komunicirati iz Tuzle preko Ze-
nice do Tarčina, a odatle kopnom preko Igmana do Sarajeva.
7. GRANATIRANJE ZENICE
Nakon postavljanja punktova od strane HVO-a u Zenici i raščiščavanja sa
njima, uslijedilo je i granatiranje Zenice. U tim danima sve me podsjećalo na
metodologiju događaja u Sarajevu. Granatiranjem Zencie stradali su civili,
građani Zenice. Svjedok tih događaja je spomen obilježje kod robne kuće u
Zenici.
8. OTVARANJE PUTA PREKO GUČE GORE

Vitalan problem u k-di korpusa bio je kako riješiti komuniciranje prema
zapadu do Travnika a onda na jug preko Bugojna do G. Vakufa. Česta opcija
u razmatranju, bila je vođenje Operacije iz Lašve i sa Kubera dolinom rijeke
Lašve. Taj pravac je neizbježno podrazumijevao i veliki broj neizbježnih civil-
nih žrtava, računajući i bošnjačko stanovništvo u okruženju u starom Vitezu.
Napad tim pravcem bio je od velikog interesa i za Evropske promatrače i
komandante UN snaga na prostoru zone odgovornosti 3. Korpusa kao i za
Međunarodni crveni križ. Toliko je interesovanje bilo kao da su očekivali da
se na tom pravcu nešto dogodi.

U tom regionu se i desio strašan zločin. HVO je napao selo Ahmiće i bez
ikakvog vojnog razloga pobio preko stotinu civila (djece, žena i staraca). De-
silo se to u aprilu mjesecu. Intervencijom naših snaga sa Kubera i iz Zenice
HVO je vraćen na početnu poziciju. Napad je izvršila VP k-de OZ SB čiji je ko-
madant bio major Paško Ljubičić. Zahvaljujući k-dantu UN bataljona iz Vite-
za g-dinu Bobu Stjuartu u svijet su putem linka na TV-u poslate zastrašujuće
slike događaja i time pokazane stvarne namjere HVO-a prema bošnjačkom
stanovništvu.
U junu ili početkom jula 1993. godine HVO je počeo napad na k-du 325.
bbr. koja je bila smještena u zgradi rudnika Han Bila i bataljon te brigade koji
se u tom reonu nalazio na odmoru. Izvjesno vrijeme prije toga HVO je iselio
svo stanovništvo hrvatske nacionalnosti sjeverno i sjevero-zapadno od Trav-
nika. U isto vrijeme je na tom dijelu napustio linije fronta prema četnicima
na Vlašiću. Taj dio fronta je OG BK zatvorila. Pored toga, HVO je imalo još
samo jedan dio fronta prema četnicima sjeverno od Žepča prema Tesliću.
Sve druge snage OZ SB HVO je imao unutar 3. Korpusa i bavio se zaokruži-
vanjem HR HB.
Kao k-dant Korpusa imao sam dovoljno razloga da pokrenem rezerve
korpusa i pomognem 325. brigadi. Iz pravca Travnika drugi bataljon 7. mbr.
dobio je zadatak da preko Strana i M. Bukovice prema G. Gori do Han Bile po-
mogne 325. br. Tim prije što je ta brigada bila orijentisana na frontu prema
Vlašiću prema četnicima.
Iz pravca Zenice u isto vrijeme angažovan je prvi bataljon 7. Mbr. i dijelovi
314. Mtbr. pravcem Čajdraš – Stranjani – Grahovčići –Brajković – Han Bila. Iz
pravca Travnika je dio 17. Krajiške brigade imao zadatak da štiti desni bok
drugog bataljona 7. Mbr. i što prije izbije u reon G. Gore i zaštite samostan u
G. Gori. Tu je nastao problem. Sa prostora s. Maline i s. Poljanice pojavile su
se grupe ,,mudžahedina” i došle do samostana G. Gora prije 17.kr. br. i nani-
jele su štetu samostanu. Velike probleme je imala k-da korpusa i 17. kr. br. a
svjedok je general Čuskić koji je bio na licu mjesta da raščisti te probleme i
odatle udalji ,,mudžahedine“. ¨Mudžahedini“ nisu bili sastavni dio 3. Korpu-
sa. Bili su organizovani po grupama u selima tog regiona i sve što su radili,
radili su po svom nahođenju.
Rješavajući problem napada na 325. bbr. K-da 3. Korpusa riješila je i pro-
blem putne komunikacije od Zenice prema Travniku, a odatle preko Vilenice

do N. Travnika pod kontrolom AR BiH, i dalje preko Ravno Rostova do Bugoj-
na.
U julu mjesecu pnovo počinje napad na G. Vakuf uz učešće jedinica OZ
Sjeverozapadna Hercegovina, čiji je k-dant bio Željko Šiljeg, i dvije brigade
HV koje su došle sa Hrvatske teritorije. Žestoke su to bile borbe za G. Vakuf.
Braniocima G. Vakufa je upućena sva u tom momentu moguća pomoć.
U isto vrijeme na izlazu iz Bugojna prema G. Vakufu pored ustaljenih
blokada na tom putu HVO je napravio zločin u s. Vrbanja. Ubijeno je 45
ljudi, civila bez ikakvog razloga i blokiran je put iz pravca Bugojna ka G.
Vakufu. Sjeverozapadno od s. Vrbanja, a neposredno na izlazu iz Bugojna
u vili ¨Gorica¨ bilo je smješteno zapovjedništvo 104. HVO brigade Ëugen
Kvaternik¨ i VP. U vikend naselju bila je smještena specijalna antiteroristička
jedinica HVO. Odmah nakon toga započeo je i opšti napad na grad Bugoj-
no uz upotrebu artiljerije iz reona Crnički podovi. Bugojanska br. AR BiH
i jedinice ŠTO općine Bugojno uspješno su prihvatile napad i uz pomoć
jedinica iz OG ¨BK¨ razbile i razoružale 104. HVO brigadu i domobransku
pukovniju u Bugojnu.
Napadi na G. Vakuf počeli su jenjavati i uskoro prestali.
9. IZDAJA HVO KOD ŽEPČA

I OBEZBJEĐENJE PUTA PREMA OG “7-JUG”
U isto vrijeme ili neposredno iza ovih događaja HVO pravi novu na-
mještaljku i izdaju. Naime, visokopozicionirani politički lider HR HB je
noć uoči izdaje u hotelu u Tesliću sa četnicima potpisao dokument u
kome pristaje da HVO jedinica napusti položaje prema četnicima sjever-
no od Žepča i da četnici tu mogu slobodno proći preko s. Ozimice, a da
će 111. XP brigada napasti brigadu AR BiH u Žepču. Tako se i desilo s tim
što je HVO napao k-du brigade u Žepču i bataljon koji je bio u kasarni
na odmoru. K-da korpusa je u intervenisala sa slobodnom 303. bbr. I di-
jelovima 314. bbr. Sa osnovice Želeće – Žepačko raskršće intervenisala
je prema Žepču u reonim s. Orahovica i s. Bistrica. Sukobi u Žepču su
prestali ali je HVO blokirao komunikaciju prema Zavidovićima i Maglaju
i dalje prema OG ¨7-JUG¨. To pitanje smo riješili angažovanjem inžinjeri-
skog bataljona na izgradnji dionice puta kod s. Pepelari i spajanjem sa
putem koji dolinom rijeke Otežna preko s. Priluka prelazi Ravnu Goru.

Preko brda sjeverno od visa Tvrtkovac tt 1303 spojili smo ta dva puta i
izašli na put koji iz Kaknja preko prevoja Ponijeri, s. Kamenica i Kleka vodi
u Zavidoviće.
U to vrijeme u Komandi Korpusa boravio je brigadir Adem Crnovrša-
nin tražeći moduse i rješenja za kopanje tunela ispod aerodroma Sarajevo.
Detaljno smo to razmotrili. Predlagao je da to radi inžinjerijski bataljon 3.
Korpusa. Objasnio sam mu da inžinjerijski bataljon nije osposobljen da radi
takve poslove, ali da to mogu uraditi profesionalni rudari i da to predloži k-
dantu. Nakon toga dobio sam naređenje da određen broj vojnika po profe-
siji rudara prekomandujem u 1. Korpus što sam i uradio. Nikad nisam dobio
naređenje da uputim inženjerijski bataljon. Da sam dobio takvo naređenje,
ja bih to uradio i prekinuo bih radove na ovom putu. Crnovršanin je u jednoj
tv emisiji ¨60 minuta¨ izjavio da ja nisam dao inžinjerijski bataljon za kopanje
tunela. Crnovršanin laže. Nikad nisam dobio naređenje da uputim inžinjerij-
ski bataljon.
U isto to vrijeme nastaje problem na Igmanu. K-dant Generalštaba mi je
naredio da izdvojim brigadu za Igman. Ja u rezervi nemam nijedne brigade
i to mu objašnjavam. Naredio mi je da uradim sve što je u mojoj moći i mo-
guće i pošaljem pomoć na Igman. Na prošlom okruglom stolu o Ïgmanu¨
o ovome sam govorio šire ali još malo da kažem kratko. Upućene su dvije
ojačane čete – dobro naoružane i borbeno spremne iz sastava 7. Mbr. i OG
¨BK¨ čija je glavnina bila iz sastava 17. Kkr.br. Šta su oni uradili na Igmanu
sublimirano je u zahvalnici i pohvali K-de 1. Korpusa koja je upućena i stigla
u K-du 3. Korpusa.
10. BORBE U KAKNJU, DALJE ZA VAREŠ

I OTVARANJE KOMUNIKACIJE KA TUZLI I 2. KORPUSU
Već je bilo jasno da će HVO i u Kaknju primijeniti istu metodologiju.
Potvrdilo se to u praksi. Počelo je postavljanje blokada odnosno pun-
ktova u gradu posebno u istočnom dijelu kroz s. Bjelavići, s. Haljinići i u
Kraljevoj Sutjesci. U Kaknju je bio smješten 3. Bataljon 7. Mbr. pored 309.
bbr. Kakanj i jedinica OpŠTO. 309. bbr. je držala liniju fronta prema čet-
nicima u pravcu Kamenica – Vozuća. Bez obzira na to nakon provokacija
HVO po Kaknju i granatiranja grada iz Kiseljaka brzo je raščišćeno sa HVO
brigadom Kakanj. Dobar dio brigade HVO je napustio prostor Kaknja i

pobjegao u Vareš. Ključnu ulogu, a na osnovu naređenja K-de 3. Korpusa
u zaštiti samostana Kraljeva Sutjeska imala je 7. Mbr. Samostan je ostao
sačuvan i zaštićen.
Odmah iza događaja u Kaknju rahmetli general Alagić i ja helikopterom
smo otišli u Tuzlu. U tom momentu znao sam da će rahmetli general Alagić
primiti dužnost od mene. U Tuzli smo dogovorili kako riješiti Vareš jer je on
pripadao 2. Korpusu ali je u isto vrijeme bio na tromeđi zone odgovornosti
2. 3. i 1. Korpusa. U vezi rješavanja ovog problema ima i specifična anegdo-
ta koju neću sada iznositi ali nalazi se u arhivi. HVO je u agoniji i propasti
napravio i veliki zočin u s. Stupni Do. Zbog sopstvenog poraza svetili su se
običnim ljudima, civilima. Brigada HVO iz Vareša pored gubitaka razbijena je
i pobjegla na prostore Kiseljaka.
11. OSTALA PITANJA PORED BORBENIH DEJSTAVA KOJA SU

BILA BITNA U 1993. GODINI KAO BITNI DOGAĐAJI KOJI
DEFINIŠU DA JE 1993. GODINA PRELOMNA GODINA U
ODBRANI BiH A VEZANA SU ZA 3. KORPUS AR BiH
11-1. Sastanak k-danata Korpusa

Polovinom 1993.- godine prvi put je održan sastanak i referisanje k-da-
nata Korpusa. To je održano na moju inicijativu a K-dant Generalštaba je
to i prihvatio. Na tom sastanku iz bezbjednosnih razloga nije bio K-dant
5. Korpusa. Tada su se prvi put sreli k-danti Korpusa u Zenici. Jedni druge
su saslušali i sagledali probleme drugih prostora. Bio je to jako koristan
sastanak. Na tom sastanku je sa moje strane potekao i prijedlog da se 3.
Korpus podijeli na dva, jer je zaista bilo teško organizovano komandovati
sa tolikim brojem ljudi od 45.000 do 60.000, zavisi kad je koja OG bila data
3. Korpusu.
11-2. Osnivanje Ratne oficirske škole

Bio sam inicijator osnivanja ove škole. K-da 3. Korpusa je obezbijedi-
la infrastrukturu i počeli smo obuku, a kasnije školu predali u nadležnost
GŠ-u AR BiH.

11-3. F
ormiranje i predislokacija Helikopterske eskadrile
i aviona i formiranje Helikopterske baze
K-da 3. Korpusa je prihvatila i obezbjedila smještaj Helikopterske eska-
drile u Zenici i omogućila formiranje Helikopterske baze. Prihvatila je avione
Ütva¨ i smjestila ih u reonu Bilješeva gdje su sa dionice puta između Zenice
i Kaknja mogli polijetati i slijetati. Pod prijetnjom NATO-a nismo ih mogli ni-
kada upotrijebiti.
11-4. Formiranje IKM Generalštaba

U Zenici je u 1993. godini bio formiran IKM Generalštaba AR BiH. Takav
organ se privremeno formira u funkciji borbenih dejstava na prostoru gdje
se ona izvode. Znam da je u tom momentu IKM Generalštaba bio formiran
iz nužde da organizuje pripadnike GŠ-a koji su bili na tom prostoru. Nije bio
formiran u funkciji borbenih dejstava. Ovako formiran IKM na čelu sa gene-
ralom Šiber Stjepanom nije bio u funkciji pomoći K-di 3. Korpusa niti je vodio
i koordinirao bilo kakva borbena dejstva. Opterećivao je K-du 3. Korpusa za-
htjevima za izvještavanjima o istim pitanjima koja su u formi izvještaja slata
u GŠ Sarajevo. Samovoljno su organizovali razne kontrole u jedinicama 3.
Korpusa pa i u onim koje su već bile u borbenim dejstvima. Ovako angažo-
vano IKM bilo je smetnja K-di i jedinicama 3. Korpusa.
11-5. Boravak i prolazak raznih delegacija kroz Zenicu

K-da Koprusa je prihvatila i obezbjedila boravak i prolazak svih državnih,
političkih, sportskih, umjetničkih i drugih delegacija.
11-6. Posjeta Predsjednika Turske g.-dina Demirela

Prdsjednik Turske g.-din Demirel i pored više pokušaja nije mogao doći
u Sarajevo. Niko nije mogao, pa ni UN ,da mu garantuje u ovom vremenu
bezbjedonosno slijetanje na aerodrom Sarajevo. Preletio je helikopterom iz
Splita do Zenice. Sačekao sam ga po naređenju rahmetli Vrhovnog K-dan-
ta gosp. Alije Izetbegovića. U prostorijama opštine Zenica smo razgovarali.
Savjeti Predsjednika Demirela kada je bila u pitanju oružana borba nisu ni
sekunde odstupali od onoga što je bilo u Platformi Predsjedništva BiH i Di-
rektivi za borbu Generalštaba AR BiH.

11-7. O dnos K-de 3. Korpusa prema UN jedinicama i Evropskoj
promatračkoj misiji kao i Međunarodnog Crvenog krsta
K-da 3. Korpusa je uvažila i poštovala sve Međunarodne institucije. Omogu-
ćila im je u granicama svojih mogućnosti da funkcionišu i obave svoj dio posla.
Ovo bi se nekad u budućnosti moglo postaviti kao posebno pitanje za elabora-
ciju. U isto vrijeme, koliko su bili potrebni toliko još više su oduzimali vremena
K-dantu Korpusa i organima K-de 3. Korpusa kao i K-dantima OG i brigada. Sve
smo zahtjeve ispoštovali i dali svoj doprinos u rješavanju problema.
11-8. Uspostavljanje linije za proizvodnju municije u Zenici

K-da Korpusa je po odobrenju Generalštaba, a kasnije i po mom naređe-
nju prebacila teškim putem preko Kozovgrada u Zenicu rezervnu liniju za
proizvodnju municije iz Konjica. Ta linija mašina je proizvodila municiju 7,62
mm, 7,9 mm za puške i pištolje a bila je osposobljena i za municiju 5,56 mm.
11-9. Stavljanje pod kontrolu fabrike ¨BNT¨

K-da 3. Korpusa je stavila ovu fabriku u Novom Travniku pod kontrolu
početkom 1993. godine. To je bila fabrika koja je proizvodila i remontovala
proizvode:
• Sve vrste minobacača
• Sve vrste topova i haubica
• Sve vrste raketnih lansera
• Sve vrste PA topova
• Cijevi tenkova T-55 i M-84
• Mitraljeze za avione G-4
11-10. Ratni plijen u sukobima sa HVO i rezultati borbe

U sukobima sa HVO imali smo značajan ratni plijen u naoružanju i municiji.
U tim sukobima smo potpuno razbili 5 (pet) brigada HVO i jednu pukovniju.
11-11. Infrastruktura privrede i ostalih značajnih objekata

Sačuvali smo kompletnu infrastrukturu privrede, kulturne, vjerske i sport-
ske objekte. Dobar dio fabrika radio je u to vrijeme. Posebno ističem da smo
sačuvali termoelektranu Kakanj bez ikakvih oštećenja odakle je između
ostalih struja išla i za Sarajevo.

11-12. Linije fronta
3. Korpus je u 1993. godini držao oko 450 km fronta. Sve napade četnika,
a bilo ih je, smo odbili i nismo izgubili nijedan dio slobodne teritorije.
12. ZAKLJUČCI:
• Godina 1993. Jeste bila prekretnica ili prelomna godina u odbrani
BiH.
• Stvorene su oružane formacije koje su mogle bez pogovora voditi
oružanu borbu i na drugim prostorima BiH, što se u narednom peri-
odu i pokazalo.
• Izgled i sposobnost 3. Korpusa pokazana je na smotrom 3. i 7. Korpu-
sa čije su jedinice bile i stvorene u 3. Korpusu iz 1993. godine.
• Struktura i organizacija kao i borbena spremnost jedinica bile su
osnovica i snaga za daljnje vođenje oružane borbe u 1994. i 1995.
godini.
• Ishod sukoba u Srednjoj Bosni obezbjedio je da se potpiše Vašington-
ski sporazum, nakon čega su potpuno prestali sukobi HVO i AR BiH.
Sarajevo, 21.09.2010. godine

Mustafa Polutak
POLITIČKA I VOJNA SITUACIJA

U ZONI ODGOVORNOSTI 4. KORPUSA I 6. KORPUSA ARBIH
TOKOM 1993. GODINE
Područje Bosne i Hercegovine u zoni odgovornosti 4. Korpusa (u jednom

periodu i 6. Korpusa), uglavnom su naseljavali Muslimani (Bošnjaci), Hrvati
i Srbi, a Muslimani su bili u većini. Prostor oko rijeke Neretve od Čapljine,
preko Mostara, Jablanice do Konjica je najnaseljeniji, najrazvijeniji i najbo-
gatiji prostor u Hercegovini. Tu su koncentrisani značajni privredni poten-
cijali, među kojima treba posebno pomenuti hidroenergetski potencijal,
proizvodnju aluminija, vojnu industriju, poljoprivredni sektor, a tu su kon-
centrisani historijski, kulturni i vjerski objekti.
Po zamisli hrvatskog vođstva na čelu sa Tuđmanom i vođstva Hrvata u
BiH, na čelu sa Bobanom, te u skladu sa dogovorom Tuđman-Milošević i
Boban-Karadžić, pomenuti prostor u dolini Neretve i zapadno od Neretve,
uključujući tu Stolac, Neum i Dubravsku visoravan, predviđen je da uđe u
sastav Hrvatske Zajednice Herceg-Bosna, odnosno da se pripoji Republici
Hrvatskoj. Imajući to u vidu, pomenuta rukovodstva od samog početka ras-
pada SFRJ čine sve da taj prostor stave pod svoju kontrolu, bez obzira što je
na tom prostoru većinski muslimanski narod.
Svoju zamisao definisali su u političkim ciljevima HDZ, iznesenim u Za-
ključcima od 12. novembra 1991. godine, donesenim u Grudama, koje su
potpisala dvadesetdvojica istaknutih čelnika HDZ BiH, sa Matom Bobanom i
Dariom Kordićem na čelu. Između ostalog, jasno je istaknuto da se proglasi

Hrvatska banovina u BiH i da se poslije referendumom uključi u sastav su-
verene Hrvatske. Već 18.11.1991. donesena je odluka o formiranju Hrvatske
zajednice Herceg-Bosna. U sadržaju odluke navedeno je koje općine ulaze u
njen sastav. Na zajedničkoj sjednici hrvatskog rukovodstva i rukovodstva HZ
H-B od 27.12.1991. konkretizovani su zadaci i način njihovog provođenja, a
sve u cilju podjele BiH i stvaranja „Velike Hrvatske“.
Svoju zamisao i ciljeve ostvaruju gdje mogu mirnim putem, preuzima-
njem vlasti, u čemu im pomaže pasivno, a ponegdje i prohrvatski orijenti-
sano vođstvo Muslimana (Čapljina, Mostar, Konjic). Kako vrijeme odmiče,
čelnici HDZ i HVO postaju sve radikalniji u preuzimanju i uspostavljanju jed-
nonacionalne vlasti, ne poštujući vlast Republike BiH. Nezakonitim i nelegal-
nim odlukama stavljaju pod svoju kontrolu privredne i druge potencijale u
Čapljini, Stocu, Mostaru, Prozoru i drugim gradovima Zapadne Hercegovine.
Pokušavaju to i u Jablanici i Konjicu, ali im to ne uspijeva. Preuzimaju i upo-
stavljaju potpunu kontrolu kretanja stanovništva i protoka robe na glavnim
putnim komunikacijama.
U vojnom pogledu organizuju se formiranjem HVO 08.04.1992. godine,
kojim neposredno rukovodi i komanduje hrvatsko vođstvo, odnosno Glav-
ni stožer Hrvatske vojske. Hrvatsko vođstvo na čelu sa Franjom Tuđmanom,
odnosno GS HV preko već postojećih svojih satelita u RBiH (Mate Šarlija-
Daidža, Jasmin Jaganjac, Armin Pohara, Juka Prazina i dr.) čini sve da razbije
jedinstvo u redovima ARBiH i da na vrlo lukav način ostvari svoj cilj u dolini
Neretve i šire u Bosni i Hercegovini.
Tako zapovjednik „Korpusa-zbora ‘Kralj Tomislav’“ general-bojnik Mato
Šarlija-Daidža u svojoj zapovijedi od 07.06.1992. godine zapovijeda:
„-Sve jedinice na području BiH imaju se staviti u bojnu gotovost.“
„-Ukidaju se svi krizni štabovi“.
„-Uspostavljaju se vojna zapovjedništva-komande.“
Pomenuti general ide tako daleko da svojim naredbama (zapovjedima)
smjenjuje komandante ŠTO (primjer Jablanica), a na to mjesto postavlja dru-
ge po svom nahođenju. Jasno je da je u tome spriječen od strane legalnih
organa RBiH.
Ovdje je bitno napomenuti da jedan komandant (zapovjednik) Hrvatske
vojske, pokušava bez odobrenja legalnih organa vlasti i Vrhovne komande

Oružanih snaga RBiH da naređuje (zapovijeda) komandama i jedinicama
ARBiH.
Mate Boban svojom odlukom od 10.05.1992. imenuje Jasmina Jaganjca
za zapovjednika Općinskog stožera Mostar, što se brzo pokazalo kao ike-
bana, da nikad u HVO nije imao moć zapovjednika. Farsa su i pokušaji da
se formiraju zajedničke komande (zajednička zapovjedništva), na čemu je
intenzivno radio Jasmin Jaganjac. Znamo da od toga nije bilo ništa jer nije
postojala za to istinska volja HVO. Jasmin Jaganjac se do te mjere okuražio
da je čak pretendovao da dođe na čelo ARBiH. Te njegove bolesne ambicije
pravovremeno su osujećene.
Jasmina Jaganjca su za usluge dok im je trebao i nagrađivali (potkuplji-
vali) čelnici HDZ i HVO. Tako mu je zapovjednik Stožera HVO Mostar brigadir
Miljenko Lasić aktom br. 03-023/92 od 16. septembra 1992. godine izdao
potvrdu kojom je od strane Stožera HVO Mostar darovano i stavljeno na ras-
polaganje osobno vozilo marke OPEL IDA tip OMEGA reg.br. MO 175-404.
Godinu dana nakon dobijanja vozila na poklon, 20.09.1993. godine, Vojna
policija u Zagrebu presreće Jaganjca i oduzima mu vozilo.
Nije teško zaključiti da su od Jaganjca vozilo oduzeli isti oni koji su mu ga
i dali. Došlo je vrijeme kada im Jaganjac nije više bio potreban.
Armin Pohara je imao zadatak od hrvatskog vođstva da razbija jedinstvo
u redovima ARBiH, posebno da diskredituje čelne ličnosti u ARBiH, a poseb-
no tadašnjeg NŠ VK ARBiH Sefera Halilovića, ubjeđujući predsjednika Izetbe-
govića da su svi oficiri u ARBiH kosovci te da svi rade za KOS.
Juka Prazina se nije znao ponašati nakon što je stekao slavu u odbrani
Sarajeva tokom 1992. godine. Za vrijeme boravka u inostranstvu, tačnije u
Njemačkoj, bude zavrbovan da radi za HVO. Početkom 1993. godine, po in-
strukcijama čelnika HVO, otvoreno ulazi u sukobe sa članovima ŠVK. Fizički
napada oficire ARBiH na Igmanu, a sve u cilju narušavanja sistema rukovo-
đenja i komandovanja u Armiji RBiH.
Nakon otvorenih sukoba na Igmanu između Juke Prazine i njegovih pri-
stalica sa snagama ARBiH, bježi i otvoreno se stavlja na stranu HVO, tadaš-
njeg protivnika ARBiH.
Bošnjačke istaknute ličnosti iz Hercegovine, koristeći ogorčenje naroda
prema pasivnom ponašanju rukovodstva SDA Hercegovine i otvorenog
stavljanja na stranu HZ H-B i na stranu HVO, donose „Rezoluciju Muslimana

Hercegovine“ 08.08.1992., koju su potpisala 152 ugledna Muslimana Herce-
govine. Istom konstatuju da su Muslimani najveća žrtva u ovom ratu i pozi-
vaju Muslimane na jedinstvo u borbi protiv neprijatelja.
Hrvatska vojska i HV krajem 1992. a posebno u 1993. godini, poslije Vens-
Ovenovog mirovnog plana prihvaćenog od bošnjačkih i hrvatskih, ali ne i
od srpskih predstavnika u BiH, što je značilo da taj mirovni plan konačno
nije ni prihvaćen, kreće u konačnu ofanzivu za stavljanje doline Neretve pod
kontrolu HZ H-B. Mate Boban preko svog ministra odbrane Bože Rajića i na-
čelnika Stožera HVO Ante Rose izdaje naređenje u kome, između ostalog,
stoji: „Sve postrojbe na prostoru koji po Vens-Ovenovom planu pripadaju
Hrvatima odmah staviti pod komandu HVO, a ako neće, da se razoružaju i
protjeraju sa tih prostora ili pohapse“. Normalno da se to odnosilo i za dolinu
Neretve.
Krajem 1992. godine pripadnici HVO, gdje god imaju nadmoć, Bošnjaci-
ma postavljaju ultimatume da se stave pod komandu HVO, da priznaju para-
državnu vlast HZ H-B, a kada takvi ultimatumi nisu bili ispunjeni, slijedile su
vojne operacije u kojima su progonili Bošnjake, ubijali ih, zarobljavali, odvo-
dili u logore, pljačkali i palili njihovu imovinu.
Karakterističan primjer je općina Prozor u koju ulazi Hrvatska vojska i
HVO pod izgovorom da idu prema Jajcu, okupiraju grad, ubijaju, zaroblja-
vaju i protjeruju Bošnjake, pljačkaju imovinu i pale kuće. Gornjem Vakufu
je bio pripremljen isti scenarij početkom 1993. godine. Pripadnici Armije su
prozreli namjere HVO i nisu im dozvolili da ostvare svoj cilj, iako angažuju
snage sa šireg prostora Hercegovine (Prilog br. 11).
Kako vrijeme teče u 1993. godini, organi vlasti HZ H-B, odnosno HVO po-
staju sve radikalniji. Muslimani a posebno pripadnici ARBiH i MUP-a mogu
se kretati samo uz propusnice HVO. Ograničava se protoko roba, humanitar-
ne pomoći, a posebno se ograničava ili potpuno sprječava prolaz opreme,
oružja i municije za ARBiH. Vrše se ubrzane pripreme, pojačane su aktivnosti
HVO na terenu. Česti su pokreti jedinica HV i HVO. Uređuju se i posjedaju
dominantni i ključni objekti oko i u gradovima, u selima, na putnim komuni-
kacijama. Mobilišu se novi bojovnici, naoružavaju, što sve ukazuje na nepo-
srednu opasnost od napada HV i HVO na ARBIH. Stavljaju se ili se pokušavaju
staviti pod blokadu kompletni gradovi i važne komunikacije, mostovi i sela.

Zbog toga što u Mostaru nije ispunjen ultimatum koga je postavio vrh HZ
H-B sredinom januara 1993. godine, snage HVO na tom području su podigle
borbenu gotovost na najviši stepen. Uveden je policijski sat, blokiran je do-
tur oružja, municije, vojne opreme, humanitarne pomoći za potrebe ARBiH i
Bošnjaka u BiH (Prilog br.11b, 11c).
Sredinom aprila u Stocu je kulminiralo zločinačko djelovanje HVO. Po-
hapšeni su poznati ugledni Bošnjaci i odvedeni u logore, potom su sve voj-
no sposobne Bošnjake odveli u logore, a žene i djecu protjerali. Kao i svuda,
i u Stocu su opljačkali i popalili bošnjačku imovinu (Prilog br. 2).
Na području općine Čapljina masovna hapšenja i progoni izvršeni su kra-
jem aprile. Vojno sposobni muškarci zarobljeni su i odvedeli u logore, žene,
djecu i starce protjerali.
Krajem aprila i početkom maja u Mostaru i okolini uređuju se borbene
linije i posjedaju. HVO posjeda položaje na Rodoču, Stotini, Koloniji, kasarna
„Luka“, Tekija i Šehovine, sa prednjim krajem na liniji: Mahala-hotel „Ruža“-
Rudoševa kuća-Janjića kuća-kafana „Boncampo“, kafana „Demadino“-Mer-
hamet Šemovac- Cernica-Šantićeva ulica.
Snage 4.K imale su položaje u rejonu: Južni logor-Čekrk, agistrala-Šemo-
vac-Bulevar Stara bolnica-Mljekara-Centar II, te u rejonu Sutine, u rejonu
Đački dom-Ekonomska škola, te u rejonu Blagaja.
Područje Konjica i Jablanice zahvaćeno je djelovanjem postrojbi HVO. Po-
sljedica takvog djelovanja je potpuna blokada Konjica i Jablanice i izolacija
od ostalih prostora BiH.
Konjic je bio u okruženju s jedne strane snagama Vojske Republike srp-
ske, a sa druge snagama HVO. VRS je imala položaje na liniji: Bukove glave-s.
Bijela-Ljubina, a HVO je pravovremeno posjeo položaje oko Konjica i oko
većine sela konjičke općine i blokirao Konjic u cjelini. Zaposjeo je objekat
Zlatar, s. Ovčare, s. Borovac, s. Galjevo, Gradinu te repetitor na Ivan planini,
čime je u potpunosti blokirao ulaz u Konjic sa sjevera, odnosno sa pravca
Tarčina. Prema Jablanici Konjic je blokiran pošto je HVO posjeo s. Drecelj i s.
Radešine nizvodno od Konjica sa lijeve strane Neretve i tako blokirao glav-
nu komunikaciju Konjic-Jablanica. Sa HVO je zaposjeo sela. Pokojište, Vrci,
Obre, Trusinu, Buturović polje, Kostajnicu, te Falanovo brdo i Bokševicu, i
time onemogućio kretanje od Konjivca prema Jablanici komunikacijom na
desnoj obali Neretve.

Južno od Jablanice HVO je zaposjeo s. Grabovicu, a prema przoru s. Slati-
nu, s. Doljane i Risovac, čime je Jablanicu doveo u okruženje, imajući u vidu
da se su na planini Prenj iznad Jablanice nalazile snage VRS.
I onako napeta situacija u dolini Neretve postaje još napetija, bilo je samo
pitanje dana kada će buknuti otvoreni oružani sukobi. To se, konačno, i de-
silo. Borbena dejstva između ARBiH i HVO su otpočela i trajala sve do Vašin-
gtonskog sporazuma 1994. godine, uz kraća primirja i prekide.
Shvatajući namjere HV i HVO, imajući u vidu stanje u zoni odgovornosti
4.K ARBiH, nepodnošljivo za život i rad legalnih organa vlasti RBiH, pripad-
nika ARBiH, MUP-a, privrednih struktura i cjelokupnog stanovništva, bosan-
skohercegovačko rukovodstvo, ŠVK ARBiH, komanda 4.K i ostale strukture u
zoni odgovornosti 4.K koordiniraju aktivnosti na prevazilaženju nastale situ-
acije. Čini se sve da se izbjegnu oružani sukobi između ARBiH i HVO, a sve u
cilju da se obezbijedi protok roba preko Hrvatske i HZ H-B u BiH, na prostor
koji kontroliše ARBiH. Pregovara se: sa rukovodstvom R.Hrvatske, rukovod-
stvom HV, rukovodstvom HZ H-B, rukovodstvom HVO, i traže se rješenja za
smirivanje tenzija. Međutim, sve je bilo uzalud. Zato se uporedo radi na or-
ganizaciji i pripremi svih struktura, a posebno ARBiH za borbena dejstva ako
do njih dođe. Pored snaga 4.K čija je zona odgovornosti dolina Neretve, za
borbena dejstva predviđene su i jedinice i komande van sastava 4.K i to:
• dio snaga 1.K iz sastava OG „Igman“,
• dio snaga 3.K iz sastava Gornjovakufske brigade,
• samostalne jedinice na vezi ŠVK – SOPN i Silver Fox,
• jedinice MUP-a.
Pripremama i vođenjem operacije odbrane doline Neretve, odnosno
zone odgovornosti 4.K rukovodio je ŠVK ARBiH preko komande 4.K i OG
„Igman“ 1.K (Prilog br. 3, 4, 5, 6, 6a, 6b, 6c).
Intenzivna borbena dejstva otpočinju u drugoj polovini marta mjeseca na
području konjičke općine u dolini Neretvice, u zoni odgovornosti 45. Brdske
brigade. Poslije kraćeg primirja borbe se posebno rasplamsavaju polovinom
aprila 1993. Godine i to na prostoru Konjica i Jablanice u sklopu već orga-
nizovane i pripremljene operacije ARBiH s ciljem deblokade već blokiranih
Jablanice i Konjica (Prilog br. 7, 8, 9, 10, 12, 13, 14, 15, 16, 17). Organizovanim
upornimdjelovanjem snaga 4.K, OG „Igman“ i MUP-a do polovine jula 1993.
Godine snage HVO, pomognuteod strane HV i VRS, su potisnute sa prostora

općina Konjic i Jablanica (ostali su manji dijelovi HVO na području Konjica u
selima: Turija, Zaslivlje i Zabrđe u okruženju između snaga VRS i ARBiH i na
potezu od Jablanice od sela Slatine i dalje prema prozoru, na Pisviru i selima
Sovići i Doljani.
Napad na položaje ARBIH u Mostaru jedinice HVO su otpočele u jutarnjim
satima 09.05.1993. godine sa ciljem zauzimanja teritorija pod kontrolom 4.K.
U prvom talasu zauzeli su desnu obalu r. Neretve, a potom cijelu zonu od-
brane 4.K. To je bila sveobuhvatna operacija dogovorena i koordinirana sa
VRS.
Pripadnici 4.K, borci iz Mostara, Stoca, Čapljine, Nevesinja, Gacka i drugih
hercegovačkih gradova hrabro brane linije odbrane, pružajući žestok otpor
daleko jačim snagama napadača.
Rezultat višednevne neravnopravne borbe bio je potpuno opkoljen dio
grada Mostara na lijevoj obali Neretve nizvodno od Željezničke i Autobuske
stanice, te Sjevernog logora do Vinarije, sa dijelom starog grada na desnoj
obali Neretve oko Starog mosta, i uskog koridora preko Carskih vinograda
do Blagaja i samog Blagaja. U ruke neprijatelja pala je i komanda 4.K ARBiH
u zgradi „Vranice“. Poznat je slučaj zarobljenih i nestalih 13 pripadnika Ko-
mande 4.K. Grad Mostar, stanovnici Mostara i pripadnici 4.K su se našli u vrlo
složenoj i gotovo nemogućoj situaciji.
Uslovi za odbranu su bili veoma teški, izdužen front odbrane prema sna-
gama HVO i VRS sa vrlo malom dubinom (negdje ne većom od 200 metara).
Borci i civili bez osnovnih uslova za život. Nedostajali su: voda, hrana, struja i
sve drugo za život. Kako vrijeme odmiče, bilo je sve teže i teže.
Međutim, komanda 4.K, borci i narod se ne predaju, nisu klonuli duhom,
već pripremaju i izvode u kratkom vremenskom roku operaciju u kojoj za
vrlo kratko vrijeme, krajem juna 1993. godine deblokiraju grad Mostar i zonu
odbrane 4.K, oslobađajući Sjeverni logor i Bijelo Polje, i tako preko planine
Prenj ostvaruju kakav-takav koridor sa ostakom BiH i ostalim snagama AR-
BiH. Bio je to hrabar podvig snaga 4.K, u kome se posebno istakao koman-
dant 41. brigade Midhat Hujdur „Hujka“, koji je i poginuo u toj operaciji. I
ovog puta se pokazalo da su za uspjeh najbitniji: hrabrost, odlučnost i moral
boraca, boraca koji su znali da se bore. U to vrijeme snage 6.K pomažu koliko
mogu (Prilog br. 18, 19, 20).

Krajem augusta i tokom septembra 1993. godine jedinice 4.K, 6.K, dio
snaga 1.K i jedinica na direktnoj vezi ŠVK u planiranim operacijama „Nere-
tva-93“ i „Jug-93“, pod neposrednom komandom Načelnika GŠ OS pokuša-
vaju ostvariti spajanje 4. i 6. Korpusa dolinom Neretve i proširiti slobodni dio
teritorije prema Prozoru, ali bez uspjeha (Prilog br. 20, 21, 22 i 23).
Čelnici HZ H-B i HVO, nemoćni da na bojnom polju ostvare svoj cilj, da
zaokruže HZ H-B, kasnije HR H-B do Ivan sedla, komili su se na civilno stanov-
ništvo na prostoru koji su stavili pod svoju kontrolu. Ono što tokom borbe-
nih dejstava od vojno sposobnog ljudstva nisu poubijali, odveli su u logore
širom Hercegovine (Dretelj, Gabela, Heliodrom, Vojno i drugi); ostale: žene,
djecu i starce su protjerali na teritoriju pod kontrolom 4. i 6.K ili u inostran-
stvo. Opljačkali su i popalili imovinu Bošnjaka.
Grad Mostar, odnosno zonu koju je kontrolisao 4.K neprekidno su držali
pod artiljerijskom vatrom, pješadijskom vatrom i snajperskim djelovanjem.
Još tokom 1992. godine porušili su sve mostove preko Neretve, a
07.11.1993. godine srušili su i Stari most. Rušili su ga danima neposrednim
gađanjem iz tenka sa „Stotine“, a po naređenju tadašnjeg zapovjednika HVO
Slobodana Praljka.
Oni čelnici HZ H-B, odnosno HR H-B koji nisu umrli prirodnom smrću, kao
i čelnici HR i HV su za svoja zlodjela prema Bošnjacima i drugim narodima
odgovarali ili još uvijek odgovaraju pred Haškim Tribunalom ili pred sudo-
vima u BiH.
Na kraju treba istaći da ideja o podjeli BiH i stvaranju „Velike Hrvatske“
nije uspjela. To treba zahvaliti vrhovnoj komandi, ŠVK, snagama 4, 1. I 3.K,
snagama MUP-a i svim ostalim snagama koje su branile BiH.
U časnoj borbi ARBiH u odbrani BiH od HV i HVO treba reći da je bilo ne-
časnih izuzetaka koji su se ogriješili o pravila ratovanja, međunarodno ratno
pravo i Ženevsku konvenciju, te su za ta svoja nedjela odgovarali, odgovara-
ju ili će odgovarati pred sudovima u BiH i u Hagu.

prilog 01

prilog 02

prilog 03

prilog 04

prilog 04a

prilog 05

prilog 06

prilog 06

prilog 06a

prilog 06a

prilog 06a

prilog 06a

prilog 06a

prilog 06c

prilog 07

prilog 08

prilog 09

prilog 10c

prilog 11

prilog 11

prilog 11a

prilog 11b

prilog 11c

prilog 11c

prilog 12

prilog 13

prilog 15

prilog 15a

prilog 16

prilog 17

prilog 18

prilog 19

prilog 20

prilog 21

prilog 22

prilog 22a

prilog 22b

prilog 22c

prilog 23

prilog 23a

prilog 23b

prilog 23c

Asaf Džanić
IZVJEŠTAVANJE O BORBENIM DEJSTVIMA

NA BH RATIŠTU U 1993.
Kada me je predsjednik Udruženja, general Mustafa Polutak, zamolio da

obradim temu o izvještavanju o borbenim dejstvima u Bosni i Hercegovini
u 1993. godini, malo sam oklijevao. Ne zato što ta tema nije sama po sebi
zanimljiva, nego zbog toga što se o ratu kao oružanom sukobu u Bosni i
Hercegovini može, u strogom smislu te riječi, govoriti tek u drugoj polovini
1993. godine, kada je stasala Armija RBiH. Može to izgledati paradoksalno,
kada su napisani tomovi i tomovi knjiga o ovome ratu koji hronologiju rata
promatraju kao sportski događaj, u kome sportski rivali od početka pa do
kraja utakmice imaju jednake šanse, ali takav pristup postaje manje opsku-
ran kada se razmotri u kontekstu činjenice da je malo toga, unazad već dva-
deset godina, u Bosni imalo uobičajen i očekivani tok.
U vojnom pogledu, nije se radilo o klasičnoj agresiji i okupaciji, već o mon-
struoznom projektu brisanja Bosne i Hercegovine kao države i iskorjenjiva-
nju jednog naroda. Najbolja potvrda monstruoznosti toga projekta jeste da
su se najveći pokolji i stradanja stanovništva desili upravo na područjima
gdje nije bilo otpora i oružane borbe u 1992. godini. Upravo grafikon stra-
danja civilnog stanovništva, prvenstveno bošnjačkog, ima obrnutu propor-
ciju; najveći je upravo u prvim mjesecima 1992. godine, da bi se postepeno
smanjivao kako se rat bližio kraju. I ovlašan pogled na taj grafikon dovoljan
je da se u startu demantuje teza, tako draga francuskom predsjedniku Mi-
terrandu, da u bosanskom slučaju dodavanje „oružja na oružje“ jeste put za

povećanje žrtava. Stvar je upravo obrnuta; kako je rasla borbena spremnost
i sposobnost ARBiH, tako su proporcionalno smanjivani gubici stanovništva.
U čemu je onda grijeh Bosne i uporna ponavljanja pokušaja da se na-
knadno iskonstruira njena krivica? Nije li upravo Bosna i Hercegovina bila
najkoperativnija u odnosu na stavove međunarodne zajednice, u odnosu na
međunarodnopravni poredak, koji je funkcionirao na djelu u vrijeme utvrđi-
vanja mišljenja Badinterove komisije o disoluciji bivše Jugoslavije i njenog
međunarodnog priznanja kao suverene države u postojećim državama, da
bi se naknadni tretman Bosne i Hercegovine odvijao u okvirima real-politike
i priznavanja učinaka agresije?
Takav radikalni zaokret međunarodne zajednice imao je dublje učinke u
pogledu pristupa međunarodnih medija ratu u BiH:
• Izbjegavanje riječi koja počinje sa „g“ (genocid) i njena zamjena „et-
ničkim čišćenjem“;
• Sistematična upotreba pridjeva „bivši“ u agresorskim medijima, na
sami spomen Bosne i Hercegovine;
• Nastojanje zvaničnika iz EU da agresija na Bosnu i Hercegovinu dobi-
je karakter sukoba druge vrste, kako bi se dokazalo da multietnička
Bosna i Hercegovina nije moguća;
• Temeljni doktrinarni pristup informiranju iz ARBiH jeste da „strategiju
žrtve“ treba zamijeniti strategijom snage i uspješnosti u borbi, čiji su
rezultati u 1993. godini iznenadili ne samo agresore, već i relevantne
međunarodne faktore (procjena američkog ministra odbrane Perryja
da će Bihać u novembru 1993. pasti);
• Nametanje kompleksa „islamizacije“ (Ovdje posebno treba obratiti
pažnju na to kako se stvara jedna lažna povijest, pseudo-povijest. Tu
se stvari podešavaju, shvataju jako površno, npr. plasira se tvrdnja da
je izvršena islamizacija Armije ili islamizacija u Armiji.
Ovo je, povijesno gledano, obična glupost. Na taj se način jedna savreme-
na situacija tretira u svjetlu vjerskog mita o konfrontaciji kršćanstva i islama
u Bosni. Islamizacija u Bosni i Hercegovini, kao masovni povijesni fenomen
se završava krajem 18. vijeka. To nije realizacija nekog vjerskog slogana ili
projekta, nego realistička i realna politika jedne osvajačke muslimanske dr-
žave (Otomanskog carstva). Zašto?
Progoni bogumila u posljednjim godinama srednjevjekovne bosanske
države bili su uzrok neuspjeha te države da ostvari čvrstu, jedinstvenu re-

ligiozno-ideološku i kulturnu strukturu kao objedinjavajućeg činioca. To je
imalo porazne posljedice po bosansku državu. Bogumilstvo je u daljem pro-
padanju izgubilo vodeću ulogu kulturnog integratora bosanskog društva
koju ostale dvije konfesije, pravoslavna i katolička, nisu uspjele preuzeti. To
je dovelo do društvenog, političkog, duhovnog i moralnog rastakanja bo-
sanskog društva. Zato je osmanski osvajač mogao da izvrši duboke transfor-
macije u biću naroda.
Odnos prema islamizaciji je bio dvojak, jasno odvojen linijom pripadanja
ili nepripadanja islamu. Muslimanski izvori su pitanje islamizacije postavljali
u idiličan okvir stabilnosti, blagostanja i dugotrajnosti osmanskog uređenja
kome se pripisuju crte plebejske demokratičnosti i laičke teokratije. S druge
strane, kršćanski izvori predstavljaju islamizaciju u sasvim suprotnom svje-
tlu, kao nešto što je van normi koje je uspostavila evropska civilizacija, te
se islamizacija promatra kao jedna vrsta degradacije i odricanja od tradicije
kršćanstva.
Prema tome, potpuno je pogrešno govoriti o islamizaciji Armije. Ono o
čemu se može govoriti kao o realnosti, jeste da je među novim slobodama
koje je donio politički pluralitet u BiH, bila i sloboda vjerskog ispoljavanja.
Stoga ispoljavanje vjerskih osobenosti i potreba u ARBiH ima istu osnovu
kao i u zapadnoevropskim armijama, a u biti vjerski referenti u jednicama
ARBiH imaju istu funkciju kao kapelani. Ali, pokazalo se da je taj načelno
ispravan pristup, teško i ostvariti, jer ni cjelokupna struktura vjerskih zajed-
nica u BiH nije bila dovoljna da se formacijski pokriju mjesta vjerskih refere-
nata čak ni u jedinicama ranga bataljona.
Takođe, netačna je predodžba da islam nužno generira vjerski fanatizam i
društveni konzervativizam. Ako realno i bez predrasuda analiziramo historij-
ska kretanja, zapazićemo da se te dvije kategorije uvijek javljaju u islamskim
sredinama u vrijeme kada islam doživljava poraze u istorijskom i političkom
pogledu. Užasna agresija i obim zločina koji su je pratili naravno da su ojačali
jednu karakterističnu crtu o poimanju božje pravde, koja se izražava u tome
da svako zlo mora biti kažnjeno, a svako dobro nagrađeno.

Mustafa Polutak, general u mirovini
ZAKLJUČAK: 1993. GODINA – ODBRANA NA TRI FRONTA
SRPSKO-CRNOGORSKA AGRESIJA
Agresija započeta na Republiku Bosnu i Hercegovinu u 1992. godini na-
stavlja se pojačanim intenzitetom, kako od strane srpsko-crnogorskog agre-
sora, tako i od strane hrvatskog agresora. Krajem 1993. godine na zoni od-
govornosti 5. k ARBiH napadaju snage pod komandom Fikreta Abdića uz
neposrednu pomoć i jednog i drugog agresora. U isto vrijeme ARBiH vodi
borbu na tri fronta. Zbog toga a i zbog drugih bitnih okolnosti 1993. godina
se smatra prelomnom godinom za Bosnu i Hercegovinu u odbrani od agre-
sije.
Srpsko-crnogorski agresor, ne ostvarivši u potpunosti strategijske ciljeve
srpskog naroda u Bosni i Hercegovini1 tokom 1992. godine, nastojao je rea-
lizovati iste u 1993. godini.
1. slomiti otpor branilaca Sarajeva, okupirati ga ili bar podijeliti;
1 Odluke o strateškim ciljevima srpskog naroda u BiH, riječ je o šest „strateških ciljeva“ usvoje-
nih na zasjedanju Skupštine srpskog naroda u BiH od 12. maja 1992. godine u Banja Luci:
1. Državno razgraničenje od druga dva naroda;
2. Koridor između Semberije i Krajine;
3. Uspostavljanje koridora u dolini rijeke Drine, odnosno eliminisanje rijeke Drine kao gra-
nice između srpskih država;
4. Uspostavljanje granice na rijekama Uni i Neretvi;
5. Podjela grada Sarajeva na srpski i muslimanski i uspostavljanje granice;
6. Izlazak Republike Srpske na more.

2. eliminisati granicu na Drini, okupirati okružene prostore: Srebrenicu,
Žepu i Goražde;
3. Proširiti posavski koridor.
Uprkos nastojanjima međunarodne zajednice da zaustavi agresiju na Bo-
snu i Hercegovinu i osigura mir, rat se širio i jačao. Svojim etničkim koncep-
tom Vens-Ovenov i Oven-Stoltenbergov mirovni plan, umjesto da djeluju
smirujuće, još više su zaoštravali odnose u Bosni i Hercegovini. Situacija u
Bosni i Hercegovini se od početka 1993. godine usložnjavala iz dana u dan, a
svoj vrhunac je dostigla u drugoj polovini 1993. godine. Krajem 1993. godi-
ne ARBiH jednovremeno vodi borbu na tri fronta: protiv srpsko-crnogorskog
agresora, hrvatskog agresora i snaga Fikreta Abdića.
Srpski agresor je držao pod okupacijom tokom 1993. godine oko 70%
teritorije Bosne i Hecegovine, hrvatski agresor oko 20% teritorije Bosne i
Hercegovine. ARBiH je kontrolisala svega 10% teritorije Bosne i Hercegovine
oko Sarajeva, Tuzle, Zenice, u dolini Lašve, Neretve i u okruženim enklavama
Bihaća, Tešnja, Maglaja, Goražda i Srebrenice.
Djelovanje međunarodne zajednice tokom 1993. godine pokazalo je ja-
lovost, neprincipijelnost i nejedinstvo Evrope, pa i svijeta kada je u pitanju
rješavanje bosanskohercegovačke krize. U pregovorima primjenjuju priti-
sak i ucjene prema žrtvi, a prihvataju prijedloge i ucjene agresora i njegovu
bahatost. Evropska zajednica nije upotrijebila mehanizme sankcija prema
agresorima.
Vens-Ovenov plan, a kasnije i Oven-Stoltenbergov plan prihvataju boš-
njačka i hrvatska strana, a srpska strana odbija a da zato ne trpi nikakve
sankcije.
Iz izlaganja zamjenika komandanta ŠVK generala Jovana Divjaka, koman-
danata 1.,2.,3.,5. i 6.k generala Karavelića, Delića, Hadžihasanovića, Duda-
kovića i brigadira Gušića kao i komandanta odbrane Srebrenice i Goražda
brigadira Orića i Buljubašića i člana Komande 4.k pukovnika Đulića da se za-
ključiti o intenzitetu borbenih dejstava u njihovoj zoni odgovornosti. Iako je
srpsko-crnogorski agresor dejstvovao na svim frontovima, uzimajući u obzir
njegove strategijske ciljeve, najintenzivnije dejstvo je ispoljio prema Saraje-
vu, na okružene enklave Srebrenicu, Žepu i Goražde te u Posavini i u dolini
rijeke Krivaje. Djelimično je ostvario zacrtane ciljeve:
• uspio je stegnuti obruč oko Sarajeva;

• uspio je znatno smanjiti slobodni prostor oko Srebrenice, Žepe i Go-
ražda;
• uspio je proširiti posavski koridor;
• uspio je zajedno sa hrvatskim agresorom dovesti u okruženje Tešanj
i Maglaj.
HRVATSKA AGRESIJA
Radikalizacija velikohrvatske politike u 1993. godini se nastavlja u skladu
sa postignutim dogovorom Milošević-Tuđman i Karadžić-Boban o podjeli
Bosne i Hercegovine. U tom cilju Hrvatska na čelu sa Tuđmanom uz sarad-
nike u BiH, čelnike HDZ i HVO, planirala je angažovanjem hrvatske vojske i
HVO-a okupirati teritorije predviđene da Vens-Ovenovim mirovnim planom
„pripadnu“ hrvatskoj strani.
Nakon prijedloga i prihvatanja Vens-Ovenovog mirovnog plana počet-
kom 1993. godine od hrvatske i bošnjačke strane, a ne i od srpske strane,
shodno opredjeljenju i planovima, HV i HVO u prvoj polovini 1993. godine
nastavljaju s praksom uspostavljanja hrvatske vlasti silom u provincijama
koje su „pripadale“ Hrvatima.
Na insistiranje Mate Bobana, Ministarstvo odbrane HZ-HB i Ante Roso,
načelnik Glavnog stožera HVO izdaju naređenje da se u „hrvatskim provin-
cijama“ sve jedinice ARBiH potčine komandama i jedinicama HVO ili da se
rasformiraju i razoružaju. U realizaciji tog naređenja kreće se odmah na pro-
storu Srednje Bosne i Hercegovine. Normalno da je to izazvalo reakciju pri-
padnika ARBiH a kao posljedicu to ima sukobe između HVO i ARBiH. Zapo-
čelo je u Gornjem Vakufu, nastavljeno u Busovači a potom se proširilo širom
Srednje Bosne i u dolini Neretve, odnosno u zoni 3. i 4. k ARBiH.
Napadi HV i HVO na zonu odgovornosti 3. k doživljavaju pravi fijasko. HV
i HVO gube na svim frontovima: oko Kiseljaka, Kreševa, Busovače, Viteza,
Travnika, Novog Travnika i Bugojna. Polovičan uspjeh imaju oko Gornjeg Va-
kufa i Žepča.
U zoni 4. k napadi HV i HVO imaju uspjeha u Čapljini i Stocu gdje na pod-
mukao način razoružavaju dio Bošnjaka-pripadnika HVO i odvode ih u lo-

gore. U napadu na Mostar imaju polovičan uspjeh, a u Jablanici i Konjicu
doživljavaju potpuni poraz.
Ono čime se pripadnici HV i HVO mogu „pohvaliti“ u agresiji na BiH su
zločini koje su počinili na prostorima koje su uspjeli okupirati. Za ta zlodjela
su mnogi odgovarali pred Haškim tribunalom, a mnogi će odgovarati i pred
domaćim sudovima.
Konačno, kada su Hrvatska i HercegBosna shvatile da silom i ratom nisu
postigli što su željeli već su čak puno toga izgubili2 i pod pritiskom SAD, pri-
staju na pregovore i sporazume.
Koliko god je hrvatska politika i agresija na Bosnu i Hercegovinu nanijela
zla i gubitka, još više je ta politika i agresija imala negativnih posljedica na
borbu ARBiH protiv srpsko-crnogorskog agresora.
Da su se Hrvatska i HZ-HB na početku uključile u borbu za odbranu BiH,
rat u BiH bi bio mnogo prije završen, agresor bi bio poražen, a Bosna i Herce-
govina bi bila normalna država.
Međutim, hrvatska politika i oružane snage Hrvatske i HVO od početka
pregovaraju i sarađuju sa agresorom, a potom i sami učestvuju u agresiji na
Bosnu i Hercegovinu.
Koliko god se na dušu srpsko-crnogorskog agresora stavlja stradanje Sa-
rajeva, genocid u Srebrenici i Žepi, stradanje Goražda, jedan dio se može
staviti na dušu politici i oružanim snagama Hrvatske i HVO. Pored toga što
ne učestvuju u borbi protiv agresora, oni nas onemogućavaju u uspješnoj
borbi, sprečavajući nam dostavu naoružanja i druge opreme za odbranu.
Očigledni su primjeri međusobne saradnje i pomoći vojske Jugoslavije i
vojske Republike Srpske, sa jedne, i HV i HVO, sa druge strane:
1. HV i HVO se bez borbe povlače iz Bosanske posavine, ostavljajući ko-
ridor kroz Posavinu vojsci Jugoslavije i VRS od Beograda, preko Bije-
ljine, Brčkog, Bosanskog Broda do Srpske Krajine odnosno Knina. Za
uzvrat, VJ i VRS se povlače od Dubrovnika, Čapljine, Stoca i Mostara.
Kod sopstvenog naroda takav postupak pravdaju nemogućnošću da
brane te prostore, a u suštini, nisu ih ni branili, prave borbe za njih nije
ni bilo, niti žrtava na jednoj ili drugoj strani.
2 Od 20% teritorije koju su kontrolisali prije sukoba, u februaru 1994. godine ,pred Vašingtonski
sporazum ,kontrolisali su 10% teritorije Bosne i Hercegovine.

2. HVO pruža pomoć pri izvlačenju snaga VRS iz Visokog i Bradine, a za
uzvrat VRS pomaže izvlačenje HVO iz Travnika i Vareša.
3. Za vrijeme okruženja snaga HVO u Kiseljaku, Kreševu, Konjicu i Varešu
svu pomoć im pruža VRS.
4. Sadejstvo snaga VRS i HVO pri napadu na Novi Šeher i Žepče, a snage
ARBiH Tešnju i Maglaju dovode u okruženje.
Zašto, na kraju, ne reći da je neshvatljivo postojanje saradnje i sadejstva
Hrvatske i Srbije na prostoru Bosne i Hercegovine, poslije tako žestokog rata
između njih u Hrvatskoj, poslije stradanja Vukovara, Istočne Slavonije, Like i
Korduna. I pored svega zla što su učinili jedni drugima, srpsko rukovodstvo
na čelu sa Miloševićem i hrvatsko na čelu sa Tuđmanom, potpomognuti sa-
telitima u Bosni i Hercegovini, su se slagali kada je u pitanju agresija na Bo-
snu i Hercegovinu i njena podjela.
NEPRIJATELJSKO DJELOVANJE FIKRETA ABDIĆA

Fikret Abdić, član Predsjedništva RBiH, oduvijek je želio da bude u centru
zbivanja i pažnje. Kada poslije poznatih događaja od 2. maja 1992. godine
nije uspio stupiti na čelo države, sve više se distancirao od rada u Predsjed-
ništvu Bosne i Hercegovine. Svoju šansu da bude „prvi“, pa makar i na jed-
nom malom dijelu teritorije Bosne i Hercegovine, vidio je u prijedlogu mi-
rovnog plana Oven-Stoltenberg. Počeo je sa aktivnostima na formiranju i
uspostavi Automne pokrajine „Zapadna Bosna“.
Interesantno je da Fikret Abdić nailazi na blagonaklonu podršku Ovena
i Stotelnberga koji ga promoviraju u još jednog pregovarača u mirovnom
procesu. U namjeri za daljnjim cijepanjem Bosne i Hercegovine saveznici su
mu Milošević i Tuđman, zarad svojih ciljeva, odnosno ciljeva Srbije i Hrvat-
ske. Kada Fikret Abdić sa svojim pristalicama i saveznicima ne uspijeva na
miran način preuzeti Bosansku Krajinu, kreće u otvoreni napad na 5.k ARBiH
krajem 1993. godine.
Zna se kako je prošao. Za svoja nedjela je odgovarao, okrivljen i osuđen i
sad je u zatvoru.

ODBRANA NA TRI FRONTA
Suočeno sa vođenjem oružane borbe protiv dva agresora i snaga Fikre-
ta Abdića tokom 1993. godine, državno-političko i vojno rukovodstvo RBiH
čine sve što je u njihovoj nadležnosti i moći da odbrane Bosnu i Hercegovinu
i njene građane i ne dozvole ostvarenje agresorskih namjera da okupiraju i
podijele Bosnu i Hercegovinu između sebe. Permamentno se vrši pritisak na
međunarodnu zajednicu da zaustavi agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Ini-
cira i učestvuje u mirovnim pregovorima. Predsjedništvo Republike Bosne i
Hercegovine, na čelu sa gosp. Alijom Izetbegovićem, prihvata Vens-Ovenov,
odnosno Oven-Stoltenbergov mirovni plan, iako su nepravedni. Čini sve da
spriječi okupaciju opkoljenih enklava: Srebrenice, Žepe i Goražda, kao i pot-
puno zatvaranje obruča oko Sarajeva.
Posebno je angažovanje državno-političkog i vojnog rukovodstva Bosne
i Hercegovine na sprječavanju već započetih sukoba između ARBiH, sa jed-
ne, i HV i HVO, sa druge strane.
Pregovori, dogovori, izjave tokom 1993. godine između rukovodstava
Bosne i Hercegovine i Hrvatske su permanentni, ali se agresija nastavlja, po-
sebno na prostorima Hercegovine i Srednje Bosne.
Tek nakon uspješno izvedene „Vareške operacije“ snaga 1.,2. i 3.k ARBiH,
hrvatski čelnici i čelnici Herceg-Bosne shvatili su da nisu u stanju ostvariti
svoj cilj. Sada oni traže mirno rješenje sukoba. O poražavajućim rezultatima
HV i HVO u sudaru sa ARBiH, general hrvatske vojske Anton Tus je rekao:
„HVO je u ratu sa ARBiH bio na rubu poraza. Na početku rata nadzirao je više
od 20% teritorije Bosne i Hercegovine, a uoči potpisivanja Vašingtonskog
sporazuma 10%“.
Bitno je i ovdje napomenuti da su veliku ulogu u približavanju hrvatske i
bosanskohercegovačke strane i konačno uspostavljanje primirja imale SAD.
Prateći i procjenjujući aktivnosti Fikreta Abdića, komanda 5. k je shvatila
svu pogubnost te politike, kako za Krajinu, tako i za Bosnu i Hercegovinu. Iz
tog razloga upućuju pismo Fikretu Abdiću ukazujući mu na štetnost takvog
djelovanja, pozivajući ga na sastanak s ciljem razrješenja prisutnih nesugla-
snica. Umjesto pozitivnog odgovora na inicijativu komande 5. K, Fikret Ab-

dić nastavlja još intenzivnije raditi na pripremama za proglašenje autono-
mne pokrajine „ZAPADNA BOSNA“.
Na ovakvo neprijateljsko djelovanje Fikreta Abdića reaguje Predsjedniš-
tvo RbiH, šaljući mješovitu delegaciju u Krajinu da pokušaju urazumiti Fikre-
ta Abdića i spriječiti obračun između Bošnjaka. Državna delegacija se nije sa-
stala sa Fikretom Abdićem jer on to nije htio. Međutim, delegacija je uspjela.
Najveći dio Bošnjaka Krajine je stao uz 5. k i ARBiH. To je u konačnici značilo
poraz snaga Fikreta Abdića.
ORGANIZACIONO JAČANJE ARBiH U TOKU 1993. GODINE

Opterećeni mirovnim pregovorima, borbom za očuvanje kontinuiteta
državnosti i međunarodnog subjektiviteta Bosne i Hercegovine, te razrješa-
vanjem unutrašnjih problema u zemlji, Predsjedništvo i drugi organi vlasti
u Bosni i Hercegovini našli su vremena za angažovanje na daljnjem jačanju
ARBiH. Učinili su koliko su mogli u datim okolnostima na:
1. Poboljšanju organizacije i sistema RIK-a u ARBiH;
2. Provođenju mobilizacije vojnih obveznika i materijalno-tehničkih
sredstava za potrebe Armije;
3. Stvaranju pretpostavki za bolju logističku podršku Armiji.
Najbitnije organizacijske promjene tokom 1993. godine bile su:
• Ustanovljenje funkcije komandanta Glavnog štaba;
• Formiranje 6. korpusa;
• Uvođenje činova u ARBiH.
Uspostavljanjem funkcije komandanta GŠ i dovođenjem na čelo ARBiH
stručnog čovjeka lojalnog državnom rukovodstvu na čelu sa Alijom Izetbe-
govićem umjesto dotadašnjeg manje stručnog, a posebno sve više samo-
voljnog i suprotstavljenog Vrhovnom komandantu ARBiH, učinjen je pravi
potez. Uspostavljen je funkcionalan sistem rukovođenja i komandovanja u
ARBiH i u Oružanim snagama RBiH u cjelini. Stavovi pojedinaca a posebno
Sefera Halilovića, smijenjenog sa čelne funkcije, da su promjene bile nepo-
trebne i da su negativno djelovale na sistem RIK-a, ne stoje. Najbolji poka-
zatelji da je to bio pravi potez Vrhovne komande su rezultati ARBiH u dru-

goj polovini 1993. godine a posebno tokom 1994. i 1995. godine. ARBiH je
neprekidno jačala, pobjeđivala u odlučujućim bitkama, oslobodila dijelove
Bosne i Hercegovine od agresora i na kraju, da nije zaustavljena od strane
međunarodnih faktora, sigurno bi izašla kao pobjednik nad agresorima.
Činovanje u ARBiH, iako je puno kasnilo, imalo je pozitivno djelovanje u
sistemu RIK-a.
U jeku najžešćih borbi protiv agresora, državno i vojno rukovodstvo našlo
je snage i vremena da se obračuna sa kriminalom i drugim negativnim dje-
lovanjem u sopstvenim redovima. Ovdje treba posebno pomenuti obračun
sa neposlušnim i odmetnutim komandantima u 1.k ARBiH u Sarajevu.
Godina 1993. je presudna godina, prelomna godina u odbrani Bosne i
Hercegovine. Uspješno smo se odbranili od agresije sa istoka i sa zapada.
Uspješno smo se obračunali sa negativnostima u sopstvenim redovima.
Pokazali smo i svijetu i agresorima da su se prevarili u svojim procjenama i
ocjenama. Stvorili smo uslove da se u narednim godinama izborimo za slo-
bodnu, nezavisnu i cjelovitu Bosnu i Hercegovinu.

POGOVOR ORGANIZATORA
1993. – PRELOMNA GODINA RATA

ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE
Tema okruglog stola

Mnogi sudionici rata za odbranu Bosne i Hercegovine 1992.-1995., histo-
ričari, istraživači, vojni stručnjaci, 1993. godinu smatraju prelomnom godi-
nom.
Premda su borbena dejstva na ratištu Bosne i Hercegovine vođena, s ra-
zličitim intenzitetom, cijelo vrijeme rata, ipak se, sa stanovišta snaga koje su
branile Bosnu i Hercegovinu, najintenzivnijim periodom smatra 1993. godi-
na. U njoj su se desile slijedeće značajne vojne operacije i događaji:
• pored intenziviranja agresije VJ i VRS, u agresiju na RBiH se uključuju
snage HV i HVO i snage Fikreta Abdića;
• borba legalnih organa RBiH na međunarodnom planu za zaustavlja-
nje agresije na RBiH;
• zauzimanje slobodnih teritorija Cerske i Konjević polja od strane srp-
sko-crnogorskog agresora i proglašenje teritorije Srebrenice za zašti-
ćenu zonu UN, zauzimanje slobodnih teritorija oko Goražda od stra-
ne SCA (mart-april 1993.);
• stvaranje i realiziranje koncepta zaštićenih zona UN na BH ratištu;
• agresija snaga HV i HVO na snage ARBiH na području Hercegovine i
Srednje Bosne;

• ofanziva SCA u Sjevernoj Bosni, na Sarajevo, Igman i Bjelašnicu i teri-
toriju Goražda (juni-august 1993.), te političko-vojna akcija na odbra-
ni Igmana;
• smjena na čelu ARBiH (8. juni 1993.);
• prvi sastanak svih komandanata korpusa ARBiH (osim 5. korpusa)
(Zenica, august 1993.) i utvrđivanje strategije ratovanja ARBiH;
• unutarbošnjački sukob - napad snaga Fikreta Abdića i snaga SCA na
teritoriju Bihaćkog okruga (novembar-decembar 1993.);
• napad SCA na teritoriju Olova (krivajski koridor) i Teočaka (novem-
bar-decembar 1993.).
Svaki od ovih događaja značio je stepenicu više u konsolidaciji oružanih
snaga Bosne i Hercegovine i njihovom osposobljavanju za uspostavljanje
startegijske ravnoteže na ratištu Bosne i Hercegovine.
Cilj okruglog stola

I pored svih do sada objavljenih stručnih, publicističkih i memoarskih
radova, nedostaje kompleksan, generalni odgovor na pitanje periodizacije
odbrambenog rata. Zato elaboracija zbivanja na bosanskoherecgovačkom
ratištu u 1993. godini i osvjetljavanje dosada neobrađenih njegovih karakte-
ristika predstavlja i dug prema generacijama koje dolaze. Jer, kako je rekao
Eli Vizel, «ne prenijeti jedno iskustvo, to znači izdati ga». Upravo stečena isku-
stva onih učesnika u zbivanjima vezanim za BH ratište u raznim periodima
tokom odbrambeno-oslobodilačkog rata 1992.-1995., pa i razdoblje 1993.
godine, treba iznijeti kao veoma važan doprinos izgradnji provjerene, real-
ne, na dokumente oslonjene povijesne analize i slike zbivanja na BH ratištu..
Želimo da se njihovi pojedini, za odbranu Sarajeva i Bosne i Hercegovine
najznačajniji vojno-strategijski aspekti razmotre i osvijetle sa stanovišta iz-
ražavanja suprotstavljenih ratnih ciljeva: nestanka Bosne i Hercegovine kao
države (cilj agresora), s jedne, i njene odbrane kao izraza političkog opredje-
ljenja za očuvanje najviših civilizacijskih vrijednosti (cilj snaga odbrane), s
druge strane.

Obrađivači pojedinih tema okruglog stola
Autor Naziv teme
dr Ivo Komšić Politika odbrane RBiH
Jovan Divjak BH ratište u 1993. godini – strategijski pregled
Vahid Karavelić z/o 1. korpusa
Hazim Šadić z/o 2. korpusa
Enver Hadžihasanović z/o 3. korpusa
Sead Đulić z/o 4. korpusa
Atif Dudaković, Ramiz Dreković z/o 5. korpusa
Salko Gušić z/o 6. korpusa
Ferid Buljubašić z/o IBOG Goražde
dr Nerzuk Ćurak Izvještavanje o borbenim dejstvima
Vrijeme i organizacija okruglog stola

Okrugli stol je održan u Sarajevu 21. septembra 2010. godine u Domu
oružanih snaga Bosne i Hercegovine, od 11.00 do 15.00 sati.
Na okrugli stol je bilo pozvano 50 učesnika. Iako je od obrađivača tema
zatraženo da autorizirana izlaganja dostave organizatoru najdalje do 1. sep-
tembra 2010. godine, neki od njih nisu to učinili ni do kraja maja 2011. go-
dine, te je organizator bio prisiljen da zbornik radova objavi bez njihovih
priloga. Prilozi dr. Ive Komšića i generala Jovana Divjaka sa ovoga okruglog
stola objavljeni su u časopisu KORAK, broj 22 (januar-mart 2011.).
Partneri u organizaciji okruglog stola: Ministarstvo odbrane Bosne i Her-
cegovine, Federalno ministarstvo za pitanja boraca i invalida odbrambe-
no-oslobodilačkog rata, Ministarstvo za pitanja boraca Kantona Sarajevo,
Institut za istoriju, Institut za istraživanje zločina protiv čovječnosti i među-
narodnog prava u Sarajevu.
Izvršni organizator je Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Her-
cegovinu.

Organizacioni odbor manifestacije
“Odbrana Bosne i Hercegovine - Igman 2010”
1. Besim Mehmedić, premijer Kantona Sarajevo, predsjednik OO

2. Timur Numić, savjetnik premijera FBiH, dopredsjednik OO
3. Zahid Crnkić, ministar Federalnog ministarstva za pitanja boraca i
invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata, dopredsjednik OO
4. Nurudin Džiho, direktor Fonda memorijala, dopredsjednik OO
5. Izet Ganić, predsjednik UO Organizacije porodica šehida i poginulih
boraca Bosne i Hercegovine, dopredsjednik OO
6. Suad Zijadić, stručni savjetnik u Fondu memorijala, generalni sekretar
OO
7. Hajrudin Ibrahimović, ministar Ministarstva za boračka pitanja Kantona
Sarajevo, član OO
8. Ismail ef. Smajlović, vojni muftija Ministarstva odbrane BIH, član OO
9. Mirsad Delalić, Fond memorijala, član OO
10. Abid Jusić, ministar Ministarstva prostornog uređenja i zaštite okoliša,
član OO
11. Željko Mijatović, MUP Kantona Sarajevo, član OO
12. Emina Dubravić, ministrica Ministarstva za soc. pitanaj i raseljene
osobe, član OO
13. Emir Hadžihafizbegović, ministar Ministarstva kulture i sporta, član OO
14. Sejad Nalić, ministar Ministarstva za boračka pitanja Zeničko-
dobojskog kantona, član OO
15. Bahrija Mehurić, ministar Ministarstva za pitanja boraca Tuzlanskog
kantona, član OO
16. Dževad Adžem, ministar Ministarstva za pitanja boraca Bosansko-
podrinjskog kantona, član OO
17. Mirsad Vojić, ministar Ministarstva za pitanja boraca Unsko-sanskog
kantona, član OO
18. Esad Crnica, direktor Uprave za pitanja boraca Srednje-bosanskog
kantona,član OO
19. Nafija Čatić, predstavnik Ministarstva za pitanja boraca Hercegovačko-
neretvanskog kantona, član OO
20. Safet Redžić, predsjednik Saveza RVI BIH, član OO

21. Nijaz Hodžić, predsjednik Saveza demobilisanih boraca oo rata BIH,
član OO
22. Nezim Halilović, predsjednik Udruženja boraca Gazi Husrevbeg, član
OO
23. Dževad Rađo, Predsjednik Saveza dobitnika najvećih ratnih priznanja
FBiH, član OO
24. Emin Švrakić, predsjednik Udruženja Zelene beretke BOSNAE FBIH,
član OO
25. Avdo Hebib, predsjednik Udruženja Patriotska liga BIH, član OO
26. Hajrudin Grabovica, predsjednik Udruženja generala BiH, član OO
27. Alija Behmen, gradonačelnik Grada Sarajeva, član OO
28. Ibrahim Hadžibajrić, načelnik općine Stari Grad Sarajevo, član OO
29. Amer Ćenanović, načelnik općine Ilidža, član OO
30. Hamdo Ejubović, načelnik općine Hadžići, član OO
31. Ibro Berilo, načelnik općine Trnovo, član OO
32. Halil Brzina, predstavnik Tarikatskog centra, član OO
33. Rešad Pašić, direktor KJKP Park, član OO
34. Osman Delić, direktor JU Park prirode Vrelo Bosne, član OO
35. Nedžad Ajnadžić, direktor ZOI 84, član OO
36. Selim Babić, direktor KJKP RAD, član OO
37. Emir Zlatar, direktor KTVS, član OO
38. Elvir Švrakić, direktor NTV Hayat, član OO
39. Adnan Osmanagić, direktor RSG, član OO
40. Fahrudin Radončić, predsjednik UO Dnevnog avaza, član OO
41. Nijaz Gracić, direktor Europlakata doo, član OO
42. Elmedin Dino Konaković, član OO
43. Adem Zolj, direktor Direkcije za ceste KS, član OO
44. Zejnil Berilo, direktor KJP Sarajevo šume, član OO
45. Alija Mulaomerović, direktor Hitne pomoći, član OO
46. Hasan Bašić, direktor KJKP GRAS, član OO
47. Mahir Halilović, direktor PVB KS, član OO

Zbornik Radova 2010... 1993 PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

Zbornik Radova 2010... 1993 PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

1993.

– PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE

Izdavač: Udruženje za zaštitu tekovina borbe za Bosnu i Hercegovinu,

CIP – Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine

Organiziranje okruglog stola i objavljivanje ovoga zbornika finansijski su potpomogli Federal-

1993. – PRELOMNA GODINA RATA

Sarajevo, 2011. godine

dr. Ivo Komšić

Sudbina BiH od 1992-1995. godine rješavala se na više razina koje su se

“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE” 7

8 Zbornik radova sa okruglog stola, Sarajevo 2010..

“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE” 9

10 Zbornik radova sa okruglog stola, Sarajevo 2010..

“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE” 11

12 Zbornik radova sa okruglog stola, Sarajevo 2010..

“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE” 13

14 Zbornik radova sa okruglog stola, Sarajevo 2010..

“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE” 15

16 Zbornik radova sa okruglog stola, Sarajevo 2010..

Osvrt na stanje u 1993.

“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE” 17

18 Zbornik radova sa okruglog stola, Sarajevo 2010..

Vojska bosanskih Srba

“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE” 19

20 Zbornik radova sa okruglog stola, Sarajevo 2010..

Vojska bosanskih Hrvata

“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE” 21

22 Zbornik radova sa okruglog stola, Sarajevo 2010..

“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE” 23

24 Zbornik radova sa okruglog stola, Sarajevo 2010..

“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE” 25

Borbena gotovost korpusa ARBiH u 1993.

26 Zbornik radova sa okruglog stola, Sarajevo 2010..

“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE” 27

28 Zbornik radova sa okruglog stola, Sarajevo 2010..

NAJZNAČAJNIJA BORBENA DJELOVANJA U ZONI

Sveukupna društvena previranja u bivšoj Jugoslaviji svoju kulminaci-

“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE” 29

30 Zbornik radova sa okruglog stola, Sarajevo 2010..

“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE” 31

32 Zbornik radova sa okruglog stola, Sarajevo 2010..

“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE” 33

34 Zbornik radova sa okruglog stola, Sarajevo 2010..

“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE” 35

36 Zbornik radova sa okruglog stola, Sarajevo 2010..

“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE” 37

38 Zbornik radova sa okruglog stola, Sarajevo 2010..

“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE” 39

40 Zbornik radova sa okruglog stola, Sarajevo 2010..

“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE” 41

42 Zbornik radova sa okruglog stola, Sarajevo 2010..

“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE” 43

44 Zbornik radova sa okruglog stola, Sarajevo 2010..

“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE” 45

46 Zbornik radova sa okruglog stola, Sarajevo 2010..

“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE” 47

48 Zbornik radova sa okruglog stola, Sarajevo 2010..

Hrvatsko vijeće obrane kao posljednji

“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE” 49

50 Zbornik radova sa okruglog stola, Sarajevo 2010..

“1993. – PRELOMNA GODINA RATA ZA ODBRANU BOSNE I HERCEGOVINE” 51

52 Zbornik radova sa okruglog stola, Sarajevo 2010..

1993. – PRELOMNA GODINA U ODBRANI SLOBODNIH

3. RJEŠAVANJE DRUGIH PROBLEMA

9. IZDAJA HVO KOD ŽEPČA

10. BORBE U KAKNJU, DALJE ZA VAREŠ

11. OSTALA PITANJA PORED BORBENIH DEJSTAVA KOJA SU