UVOD – POSTANAK I SVRHA DOKUMENTA1

Zašto Crkva iznosi ovu temu ponovno. Otkrile su se mnoge ranjenosti i podijeljenosti.
UZDRMANI SVIJET
Podijeljenost se očituje u međusobnim odnosima, skupinama i sl. U korijenu lomova možemo
uočiti sukobe koji, namjesto da se rješavaju dijalogom, još više pojačavaju u međusobnom
sučeljavanju i protivljenju. Nastoji li se otkriti korijene podijeljenosti uočavamo silnu
raznolikost činilaca. Kršenja raznih prava i nejednakosti. Podijeljenosti i u samoj Crkvi. Korijen
razdora: „on je u rani što je u dubini čovjekova srca. Mi tu ranu, u svjetlu vjere, nazivamo
grijehom, počam od istočnog grijeha pto ga svatko u sebi nosi već od svojega rođenja kao
baštinu primljenu od naših praroditelja pa do grijeha što ga čini svatko zloupotrebljavajući
svoju slobodu.“

ČEŽNJA ZA POMIRENJEM
Kod mnogih postoji želja za pomirenjem i kada se ta riječ ne upotrebljava.
POGLED SINODE
Svaka ustanova ili udruga što je u službi čovjeka, koja se trudi da spasi njegovo temeljno
usmjerenje mora svoj pogled prodorno usmjeriti prema pomirenju, tako i Crkva. Tema sinode
pomirenje u uskoj vezi sa pokorom. Sam izraz i pojam pokore dosta je složen. Povežemo li ga
s metanoiom, što čine sinoptička evanđelja, pokora označava promjenu što se zbiva u dubini
srca pod utjecajem Božje riječi i s gledišta Kraljevstva. No pokora također označava i promjenu
života spojenu s promjenom srca, i u tom se smislu pojam činiti pokoru upotpunjuje s činom
donositi plodove dostojne obraćenja. Pokora u kršćanskom teološkom i duhovnom rječniku
označava askezu, drugim riječima tajan i svakodnevan čovjekov napor, što što podržava Božja
milost, da se izgubi vlastiti život radi Krista, a to je jedini put da se život dobije. Pokora je dakle
obraćenje što od srca prelazi na djela, pa prema tome na sav kršćaninov život. U svakom od
tih značenja pokora je tijesno povezana s pomirenjem, jer pomiriti se s Bogom, sa sobom
samim i s drugima predstavlja pobjedu nad temeljnim lomom, a to je grijeh i ostvaruje se
nutarnjim preobraženjem ili obraćenjem, što donosi plodove u životu upravo zahvaljujući
činima pokore.

Dalje se opisuje formiranje dokumeta...

1
Ivan PAVAO II, Pomirenje i pokora (Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1985.), 5-16.

1
I DIO – OBRAĆENJE I POMIRENJE: ZADAĆA I OBVEZA CRKVE

PRVO POGLAVLJE: PRISPODOBA O POMIRENJU2

Početak apostolske pobudnice donosi prispodobu o rasipnom sinu/milosrdnom ocu (Lk 15,11-
32). Govori o čovjeku kako je zaveden napašću, pada u grijeh, živi u neizvjesnosti „vlastitog
bivovanja“ i dolazi Ocu koji je milosrdan koji ga čeka. Svaki dan je čekao i nije gubio nadu. Tako
i Bog uporno čeka. Kada sin dolazi pripravlja otac gozbu svečanu. Svečani doček i ljubav očeva.
U prvom redu pomirenje je dar nebeskog Oca.

Na pozornici se pojavljuje i stariji brat koji je moglo bi se reći pomalo zavidan i odbija
sudjelovati na gozbi. On ne shvaća dobrotu oca svojega. Sve dok se i stariji brat nije pomirio
sa svojim ocem i bratom gozba nije potpuna i svečana. „Čovjek – svaki čovjek – također je i
taj stariji brat. Sebičnost ga čini zavidnim, otupljuje njegovo srce, osljepljuje ga i zatvara
drugima i Bogu.“3 Prispodoba o rasipnom sinu prije svega je neizreciva povijest ljubavi Oca-
Boga koji svojemu sinu, koji mu se vratio, nudi dar punog pomirenja.

DRUGO POGLAVLJE: NA IZVORIMA POMIRENJA4

Kao što izlazi iz prispodobe o rasipnom sinu pomirenje je Božji dar i Božji pothvat, koji se
uozbiljuje ukristovu otajstvu otkupitelja i pomiritelja. Sv. Pavao isto tako upućeje na
pomirenje s Bogom. Upraviti pogled na otakstvo križa, kao najveću dramu u kojoj Krist duboko
proniče i bolno proživljava tragediju odijeljenja od Boga. „Pogled uporen na otajstvo golgote
mora nas neprestano podsjećati na »vertikalnu dimenziju« podijeljenosti i pomirenja u
odnosu čovjek – Bog, koja s gledišta vjre uvijek u sebi sadrži i »horizontalnu dimenziju« to jest
zbiljsku podijeljenost i nužnosti pomirenja među ljudima.“5 Kroz sakramente Crkve se vrši
pomirenje. Crkva mora i sama biti pomirena u sebi kako bi bila pomiriteljica. Poziv sv. Pavla
„Dajte, pomirite se s Bogom!“

TREĆE POGLAVLJE: BOŽJI POTHVAT I SLUŽBA CRKVE6

2
Ivan PAVAO II, Pomirenje i pokora, 17-21.
3
Ivan PAVAO II, Pomirenje i pokora, 19.
4
Ivan PAVAO II, Pomirenje i pokora, 22-28.
5
Ivan PAVAO II, Pomirenje i pokora, 24.
6
Ivan PAVAO II, Pomirenje i pokora, 29-34.

2
U središtu Crkvenog dara i poslanja je Bog koji je Ljubav i koji je iz ljubavi stvorio ljude da žive
u prijateljstvu i zajedništvu s njime. Bog je vjeran i onda kada je čovjek zao, ohol.
Zloupotrebljava slobodu... Bogje uvijek tu za čovjeka da je dao i svoga Sina koji je na križu
pobijedio smrt i grijeh. Poslanje Crkve je da naviješta, ona je u svijetu „sakrament“ i znak i
oruđe pomirenja: po svojem bivovanju kao pomirena zajednica što svjedoči za Kristovo djelo
i uprisutnjuje ga; svojom službom čuvateljice i tumačiteljice Svetog Pisma; i konačno po sedam
svetih sakramenata koji svaki na svoj način „čini Crkvu“. Molitva je prvi put spasiteljskog
djelovanja, drugi put propovijedanje – jer Crkva poziva ljude da se pomire, put svjedočenja:
koji izvire iz dvostruke svijesti Crkve, 1. da je ona u sebi trajno sveta, 2. i iz svijesti da joj je
potrebno stalno da se obnavlja i čisti, jer katkad zbog naših grijeha njezino lice manje blista.

II DIO: LJUBAV VEĆA OD GRIJEHA7

Iv 1,8-9 (...reknemo li da gijeha nemamo...) oriznati svoj grijeh, priznati se grešnikom

neophodno je načelo za povratak Bogu. Primjer kralja Davida. Pomirenje s Bogom
pretpostavlja i uključuje jasno i odlučno odvraćanje od grijeha u koji smo pali. To pretpostavlja
i uključuje da činimo pokoru u punom smislu te riječi: pokajati se, očitovati svoje žaljenje,
ponašati se kao pokajnik, kao onaj koji se daje na pu povratka Ocu. Službenik pomirenja Crkve
dovodi čovjeka do „spoznaje sebe“ da se odrekne zla i izmiri s Bogom.

PRVO POGLAVLJE: OTAJSTVO GRIJEHA8

Biblijski izvještaji o gradu Babelu, pad prvih roditelja pomoći će nam da postanemo svjesni
otajstva grijeha. Grijeh je ljudsko djelo, ali tu djeluju i činioci što ga stavljaju iznad ljudskoga.
Izvještaj o gradnji kule nas upuće da su: ljudi htjeli izgraditi grad, stvoriti svoje društvo i biti
snažni i moćni bez Boga, iako ne i protiv Boga. U ovom slikama vidimo i paralelu o padu prvih
roditelja koji su isključivali Boga. Kida se u oba slučaja odnos s Bogom. Dramatičnost i težina
najdublje i najmračnije biti grijeha: neposlušnost Bogu, njegovu zakonu, ćudorednom mjerilu
što ga je on dao čovjeku upisavši mu ga u srce.

U opisu prvog grijeha prekid s Bogom ujedno je i kidanje prijateljske veze što je
združivala ljudsku obitelj, odmah iza toga slijedi bratoubojstvo. Samim time što čovjek

7
Ivan PAVAO II, Pomirenje i pokora, 35-38.
8
Ivan PAVAO II, Pomirenje i pokora, 39-59.

3
grijehom odbija da se Bogu podloži, poremećena je njegova nutarnja ravnoteža i u dubini
njegova bića pojavljuju se suprotnosti i sukobi.

Može se govoriti o osobnom i društvenom grijehu. Svaki je grijeh osoban , a s druge strane i
sruštven jer ima i društvene posljedice. Br 16: „U pravom smislu riječi grijeh je uvijek čin osobe
jer je čin slobode čovjeka pojedinca, a nipošto, pravo govoreći, nije čin neke skupine ili
zajednice.“9 Unutarnji čimbenici (neke tendencije, nasljedstvo...) mogu kadkada umanjiti
slobodu čovjeka i utjecati na čovjeka, ali čovjek je slobodan - ne smijemo kriviti strukture,
institucije... „Govoriti o društvenome grijehu prije svega znači priznati da se zbog tajanstvene
i nepronicljive a opet zbiljske i konkretne solidarnosti ljudskog roda grijeh svakoga na određen
način odražava i na drugima. To je naličje one solidarnosti što se, s vjerskog stanovišta, očituje
u dubokom i čudesnom otajstvu općinstva svetih zbog kojeg se moglo reći da »svaka duša što
se uzdiže, uzdiže i svijet«.“10 Postoji zakon uzdizanja i zakon pada, tako da se može govoriti o
zajedništvu grijeha, jer kad se duša srozava grijehom srozava i crkvu. „Drugim riječima, nema
grijeha, pa ni najunutarnijeg i najtajnovitijeg, da je u potpunosti čin pojedinca i da se isključivo
tiče onoga koji ga je počinio. Svaki grijeh ima više ili manje snažnih, više ili manje opasnih
posljedica na cijelu crkvenu zajednicu i na svu ljudsku obitelj. U tom prvom značenju možemo
svakom grijehu pridodati značajku društvenog.11 „Društveni je svaki grijeh protiv prava ljudske
osobe, počevši od prava na život, ne isključujući pravo još nerođenoga, ili protiv tjelesne
nepovredivosti pojedinca; svaki grijeh protiv slobode drugoga, osobito protiv najviše slobode
da vjeruje u Boga i klanja mu se; svaki grijeh protiv dostojanstva i časti bližnjega.“12 „...ako je
rriječ o društvenom grijehu, onda taj izraz ovdje ima očito analogno značenje. U svakom
slučaju, govoriti o društvenim grijesima, pa i u analognom značenju, ne smije nikoga navesti
na to da potcjenjuje odgovornost pojedinca, već je potrebno poziv upraviti savjesti svih...“ 13
Donosi se dalje problem kolektivizma, opasnost grijeh prebaciti na zajednicu i brisati
odgovornost pojedinca (ideologija marksizma – komunizma). Dokument u broju 17 govori o
smrtnom i lakom grijehu pozivajući se na SP i tradiciju crkve. Trident kaže: smrtni grijeh je
svaki grijeh kojemu je objekt teška stvar, a učinjen je u punoj svijesti i slobodnim pristankom.
Za lake grijehe se traži vremenita kazna. „Sa svom predajom Crkve mi smrtnim grijehom

9
Ivan PAVAO II, Pomirenje i pokora, 42.
10
Ivan PAVAO II, Pomirenje i pokora, 43.
11
Ivan PAVAO II, Pomirenje i pokora, 43.
12
Ivan PAVAO II, Pomirenje i pokora, 44.
13
Ivan PAVAO II, Pomirenje i pokora, 45

4
nazivamo čin kojim čovjek slobodno i svjesno odbacuje Boga, njegov zakon, savez ljubavi što
mu ga Bog nudi te se radi okreće sebi samomu, nekoj stvorenoj i ograničenoj zbiljnosti,
nečemu što je protivno Božjoj volji.“14 To može biti: idolopoklonstvo, otpadništvo i bezboštva.
Gubitak osjećaja za grijeh je jedan od problema, GS 16 – def. savjesti - pomraćenje savjesti.
Sekularizam tome doprinosi jer isključuje Boga. Pio XII: grijeh obog stoljeća jest gubitak
osjećaja grijeha. Ponovna uspostava smisla grijeha, propovijedanje.. i Crkveni krugovi su znali
stvoriti pomutnju.

DRUGO POGLAVLJE: „MYSTERIUM PIETATIS“15

Grijeh je mysterium iniquitatis – narav grijeha kako je Objava prenijela. U Pavlovim

pastoralnim poslanicama 1 Tim susrećemo izraz „mysterium pietatis – Otajstvo pobožnosti“.
To je sam Krist. U mysterium pietatis postoji i druga strana: Božjoj pobožnosti prema
kršćaninu mora odgovorati kršćaninova pobožnost prema Bogu. „Milosrđe je ljubav možnija
od grijeha, jača od smrti.“16

14
Ivan PAVAO II, Pomirenje i pokora, 52.
15
Ivan PAVAO II, Pomirenje i pokora, 60-65.
16
Ivan PAVAO II, Pomirenje i pokora, 65.