Psiholoska drama

Gospoda Glembajevi drama je u tri čina hrvatskog književnika 20. stoljeća, Miroslava Krleže. Ova
drama spada u Krležin 3. dramski ciklus, Ciklus o Glembajevima, koji se sastoji od sveukupno 11
novela i tri drame (“Gospoda Glembajevi”, “Leda” i “U agoniji”), a pisan je u vremenu između 1926. i
1930. godine. Ciklus je sam po sebi realističko-analitički, a drama kvalitativna. Krleži je uzor bio Henrik
Ibsen zbog čega je ova drama pisana po uzoru nordijske škole 90-ih godina te je ibsenski konkretna.
Prožeta je psihološkim dijalozima, psihološkom napetošću, a pojedini subjekti na sceni doživljavaju
sebe i svoju sudbinu što je psihološka objektivacija te možemo zaključiti da svrha drame nije
sociološka analiza propasti određenog staleža već psihološka analiza egzistencijalnih stanja
glembajevskih junaka.

Ciklus prati uspon i pad ugledne zagrebačke patricijske obitelji Glembaj koji su najsnažniji bili u doba
feudalizma, a moć im je počela padati pred kraj 19. stoljeća. Krleža je htio poručiti da su sva
“gospoda” pokvarena, nemoralna, pod “maskama”.

Radnja drame se odvija noću i ostvareno je klasično jedinstvo mjesta, vremena i radnje ( činovi se
vremenski nastavljaju jedan na drugi). Riječ je o obiteljskog drami, a središte je sukob oca, Ignjata, i
njegova sina Leonea. Osim obiteljske, ova drama je i psihološka, socijalna, naturalistička, komorna,
kvalitativna drama te građanska tragedija.

Bitnu simboliku u drami imaju oluja, vaga, crkva te njemački agramenski jezik hrvatske “gospode”.
Temeljni sukobi su intimni problemi, problem podvojene ličnosti, obiteljski problemi, socijalni nazori,
filozofske postavke, moralne odrednice i nasljeđene sklonosti, a temeljni problemi Leoneov odnos
prema ocu, uspomene iz djetinjstva, doživljavanje majke, odnos prema bratu Ivanu i sestri Alice,
odnos prema barunici Castelli, Leoneove dvojbe glede vlastite umjetničke nadarenosti i odnos prema
materijalnom.

Drama Gospoda Glembajevi zasniva se na sukobu oca i sina. U podtekstu sukoba je hamletovski
motiv: osveta zbog majčine smrti. Ali je ovo samo dublji psihološki povod, dok je suštinski razlog
sukoba moralne prirode - različito gledanje oca i sina na porodično stanje, porodične odnose,
prošlost i sadašnjost porodice. Svi sukobi se odvijaju na liniji Leone - ostali: Ignjat Glembaj, barunica
Kasteli, Puba, Silberbrant. Emocije su prenapregnute i negativne, atmosfera mučna i mračna. Jedina
svetla tačka u tom glembajevskom moralnom mraku je Angelika Beatriče - mlada, lepa, dosto-
janstvena, smirena i dobra. Dramska radnja je dobro motivisana od početka do kraja na principu
proizilaženja potonjeg iz prethodnog.

Struktura drame

Drama ima tri čina koji nisu podeljeni na pojave. Razlog ove celovitosti činova treba tražiti u
tematskom središtu drame, u prirodi dramske radnje, u prirodi njenih aktera. Tema drame je
poslednji čin moralno-materijalnog i fizičkog propadanja Glembajevih, a njeno središte čini sukob oca
i sina, koji je toliko emotivno napregnut i opterećen mržnjom i netrpeljivošću da dovodi do smrti
Ignjata Glembaja. Dramska radnja je puna naboja, stalno je u naponu i kretanju, kulminacione tačke
se pojavljuju na više mesta. Ličnosti su napregnute, psihološki napete, u stalnom unutrašnjem
treperenju; njihove replike nezadrživo teku uz snažnu retoriku i bogati emotivni registar. Sve to ne
dozvoljava kidanje i zaustavljanje dramskih tokova, odnosno razvijanje činova na pojave. Međutim, i
gledalac i čitalac jasno razaznaju smenjivanje pojava (promena ličnosti na sceni odlaskom ili
dolaskom) pa i ne smeta što to nije učinio pisac. Sa aspekta čitaoca izostavljanje pojava je dobar
umetnički potez jer bi one samo ometale čitaočevu pažnju i koncentraciju. Da je dinamizam dramske
radnje glavni razlog odustajanja od razbijanja činova na pojave, pokazuje primer drugog čina. U
njemu je glavni sukob drame, sukob oca i sina, Glembaja i Leona. Ovaj sukob je snažan, pun jakih
emocija, teških reči, snažne ironije - radnja ima vratolomni tok. Zato u ovom činu ima samo