Aneksiona kriza 1908.1909.

i evropska diplomatija

Političko i privredno povezivanje koje je 1904. - 1906. godine

zahvatilo područje Balkana, od hrvatsko-srpsko-ugarske borbe za
nezavisnost, srpsko-bugarske saradnje praćeno unutrašnjom krizom
Austro-Ugarske i Osmanskog carstva postepeno je ocrtavalo okvire
balkanskog pokreta koji se sve više pojavljivao kao važan faktor
balkansko-evropske politike.1 Nakon 1904. godine pogoršali su se odnosi
između Monarhije i Srbije. Težnje za političkom i ekonomskom
emancipacijom Balkana našle su odraza u srpsko-bugarskoj saradnji.
Najprije su Srbija i Bugarska 1904. zaključile tajni vojni ugovor, koji je
predviđao međusobnu zaštitu u slučaju napada treće države. Naredne
godine, 9. jula u Beogradu je zaključen ugovor o carinskom savezu, kojim
su postavljeni temelji zajedničkom privrednom području. Kada je Nikola
Pašić odbio zahtjev Beča da raskine tek zaključeni ugovor sa Bugarskom,
Austro-Ugarska je otpočela carinski rat protiv Srbije.2
Na početku XX stoljeća Austro-Ugarska se nalazila u krizi
prouzrokovanoj brojnim činjenicama. Zahtjevi za promjenama društva
postajali su sve glasniji. Nacionalni pokreti su sve više jačali, težeći
oslobođenju od pritiska vodećih slojeva Monarhije. Osim toga, zaoštrili
su se odnosi dva vodeća sloja Monarhije, Austrijanaca i Mađara, koji su
zahtijevali proširenje svojih prava do potpunog osamostaljenja od Beča:
da bude uvedena carinska granica između Ugarske i Austrije, da Ugarska
ima svoju vojsku, da međunarodne ugovore potpisuju posebno Austrija, a
posebno Ugarska....3 Austro-Ugarske je bila usmjerena uglavnom na
ekonomsko potčinjavanje balkanskih zemalja.

1
D. Đorđević, Srbija i Balkan na početku XX veka (1903-1906), u: Jugoslovenski
narodi. . . , 228.
2
Ibidem, 227. Vidi i : D. Đorđević, Carinski rat . . .
3
T. M. Islamov, Aus der Geschichte der Beziehungen zwischen Österreich und Ungarn
am Anfang des 20. Jahrhunderts, u: Oesterreich –Ungarn in der Weltpolitik 1900.-
1918., Berlin (Ost) 1965., 120.
 Balkan je bio jedino područje koje je pružalo mogućnost za
privrednu ekspanziju Austro-Ugarske, i stoga su kapitalisti i vojni krugovi
pokazivali posebnu zainteresovanost za njegovo potčinjavanje.4 Bečki
profesor K. Grünberg, izražavajući interese kapitalističkih krugova, pisao
je 1902. «da su zemlje na donjem dijelu Dunava predodređene da budu
prirodno dopunsko tržište Austro-Ugarske».5
Unutrašnje i spoljnopolitičke teškoće u kojima se Monarhija
nalazila, izazivale su kod vodećeg sloja strah za njenu budućnost i
integritet. Izlaz iz te situacije nađen je u namjeri da se pomoću novih ljudi
na najodgovornijim mjestima stvori nova koncepcija političkog razvoja,
što bi očuvalo integritet Monarhije i ujedno podiglo njen ugled u očima
Europe. Izmjene u spoljnopolitičkim institucijama trebale su konsolidirati
stanje u zemlji, što bi ostavilo odriješene ruke vojsci i diplomatiji u igri
velikih sila za hegemoniju na Balkanu. Centralna ličnost među
novoimenovanim ljudima Monarhije bio je ministar Aehrenthal. Jedan
savremenik je njegov dolazak na čelo Monarhije okarakterisao kao «nešto
više od smjene ličnosti, čak i nešto više od smjene sistema». 6 I zaista,
njegovo imenovanje je označilo početak aktivnije spoljne politike
usmjerene prema Balkanu.
Ministar Aehrenthal je ubrzo pristupio provođenju svog plana. U
jesen, 5. oktobra 1907., sklopljena je austrougarska finansijska nagodba,
čime je došlo do učvršćenja dualističkog sistema. Odmah su se u štampi
javili glasovi koji su nakon unutrašnje konsolidacije tražili aktivniju
spoljnu politiku. Već 6. oktobra 1907. list «Neue Wiener Tagblatt» je

4
Uvoz Austro-Ugarske iz balkanskih zemalja iznosio je 1899. 7,48 % ukupnog uvoza, a
izvoz 9,61 % ukupnog izvoza. Dok je 1908. udio balkanskih zemalja u austrougarskom
uvozu 5,1 % ukupni izvoz u balkanske zemlje i Osmansko carstvo je rastao kontinuirano
i 1908. iznosio 11,3 % ukupnog izvoza (J. Križek, Die wirtschaftlichen Grundzüge
österreich – ungarischen Imperialismus in der Vorkriegszeit, 1900.-1914., Praha 1963.,
79. ).
5
K. Grünberg, Die handelspolitischen Beziehungen Osterreich-Ungarn zum dem
Länder an der unteren Donau, Leipzig 1902, 268-269.
6
Freiherr von Musulin, o. c., 156. O ličnosti ministra Aehrenthala zabilježio je jedan
drugi savremenik: «On je bio državnik. . . koji je imao odvažnosti da preuzme
odgovornost i koji je prije svega bio ispunjen snažnim vjerovanjem u stvari svoje
domovine. . . (B. Molden, o. c., 10).

2
izrazio nadu da će Monarhija «sa novom snagom zauzeti mjesto koje joj
je odredila povijest».7 Nakon 1906. aneksija postaje aktualna kao sredstvo
protiv unutrašnjih teškoća u Bosni i Hercegovini. «Rješenje bosanskog
pitanja pojavljivalo se stvarno, kao prvi nužan korak ka sređivanju šireg
južnoslovenskog pitanja».8
Po Aehrenthalovom planu, interesna sfera Austro-Ugarske bi se
proširila na istok posredstvom triju država, koje bi čvrsto držala za sebe:
Crne Gore prijateljskim vezama, Albanije jednom vrstom protektorata i
«Velike Bugarske» koja bi, zbog pomoći, dugovala zahvalnost Austro-
Ugarskoj. To je značilo da se krajnji cilj austrougarske politike na
Balkanu ne može postići preko Sandžaka, nego putem koji vodi preko
Beograda.9 Želeći da ublaži posljedice aneksije Bosne i Hercegovine,
Aehrenthal je nastojao nagovoriti Bugarsku da proglasi nezavisnost. U
koncepcijama austrougarske balkanske politike Bugarska je imala
značajnu ulogu. Još početkom juna 1908. godine ministar Aehrenthal je
uputio instrukcije austrougarskom poslaniku u Sofiji grofu Thurnu, u
kojima je isticao da je potrebno «pojačati već dugo prisutna nastojanja
Balhausplatza da se spriječi stvaranje jedinstvenog južnoslavenskog
fronta», i da se pridobije Bugarska za Monarhiju u slučaju «stvaranja
novog poretka na Balkanu».10 Na poziv cara Franza Josepha bugarski
kneževski par je 23. i 24. septembra boravio u Budimpešti. Tom prilikom
je postignut dogovor: Austro-Ugarska će anektirati Bosnu i Hercegovinu,
a Bugarska proglasiti svoju nezavisnost.11
Austrougarski suveren je 5. oktobra potpisao dokumenta o
aneksiji Bosne i Hercegovine. U štampi ona je bila objavljena 6. oktobra,

7
A. Suppan, nav. djelo, 106.
8
B. E. Schmitt, nav. djelo, 5. U mnoštvu motiva koji su uticali na aneksiju Bosne i
Hercegovine potrebno je istaći i jubilej 60-godišnjice vladavine cara F. Josepha, kojem
je pridavan izuzetan značaj, budući da zbog smrti kraljice Elizabete 50. - godišnji jubilej
nije odgovarajuće obilježen.
Osim toga, svakako su od značaja bili i lični motivi ministra Aehrenthala.
9
ÖUAP, I, br. 32. R. Gooss, o. c., 87; A. Mitrović, o. c., 85.
10
W. M. Calgren, o. c., 299.
11
K. B. Vinogradov, o. c., 78.

3
a u službenim «Wiener Zeitung» 7. oktobra.12 Carevim ručnim pismom od
5. oktobra data su ministru Burianu ovlaštenja za izradu
bosanskohercegovačkog ustava.13 S proglašenem aneksije bio je vezan i
akt o povlačenju austrougarskih trupa iz Novopazarskog sandžaka.
Pored aneksije Bosne i Hercegovine, došlo je do još jednog
događaja koji je zaoštrio i političke odnose na Balkanu i izazvao pažnju
Evrope. Po sporazumu, Bugarska i Istočna Rumelija su 5. oktobra zbacile
sultanov suverenitet i u Trnovu proglasile nezavisnu kraljevinu. 14 Gubitak
Istočne Rumelije značio je za Osmansko carstvo dalji udarac. Povećana je
opasnost na njegovoj granici, a i mogućnost da Bugarska pojača svoj
utjecaj u Makedoniji. Zbog toga je za Portu u prvom planu bila zaštita od
agresivnih tendencija Bugarske, dok «bosansko pitanje nije u većoj mjeri
pogađalo njene životne interese».15 Stoga su sultan i Mladoturci
protestovali protiv nezavisnosti Bugarske, apelujući na sile potpisnice
Berlinskog ugovora da se uspostavi raniji poredak i da se očuvaju interesi
Osmanskog carstva. Istovremeni akt Bugarske i Austro-Ugarske ukazivao
je na njihovu povezanost. Još krajem septembra 1908. godine potvrđen je
zajednički plan Austro-Ugarske i Bugarske: Bugarska treba proglasiti
nezavisnost i tada će uslijediti aneksija.
Nakon proglašenja nezavisnosti Bugarske, ministar Aehrenthal je
obavijestio austrougarskog ambasadora u Petrogradu grofa Bertholda, da
zamoli rusku vladu da se zajedno sa Bečom obrati velikim silama, te da
zatraže priznavanje novog stanja u Bugarskoj. Kada je narednog dana
uslijedila aneksija, i u Berlinu se izjasnili da će u potpunosti podržati
Austro-Ugarsku, te da neće priznati nezavisnost Bugarske, u Beču su
promijenili stav.16 Njemačka je željela iskoristiti bugarsko pitanje da bi
zadobila veći utjecaj na Portu. Austro-Ugarska je i dalje slijedila pravac

12
V. Popović, o. c., 198.
13
H. Kapidžić, Pripremanje ustavnog perioda. . ., 126.
14
Gr. Pol., 26, 1, br. 8.969.
15
Ibidem, 26, 2, br. 9.209.
16
Z. Todorowa, Über die Politik Österreich-Ungarn gegenüber Bulgarien (1878.-1912.),
u: Österreich-Ungarn in der Weltpolititik. . ., 222.

4
koji je zacrtao Njemačka. Molbe Bugarske za priznavanje nezavisnosti
ministar Aehrenthal je stoga odlučno odbacio 17

[Type the author name]

17
Ibidem, 221.

5
Tridesetogodišnji vremenski period od okupacije 1878. Do aneksije 1909.
Odine obilježen je stalnim nastojanjima mjerodavnih faktora Monarhije

da iznađu osnove za aneksiju i utvrde modalitete njenog provođenja.

U diskusijama koje su vođene u predstavničkim tijelima od 1882. do
1896. o modalitetima pridruživanja Bosne i Hercegovine Monarhiji
pokazalo se da je neodređen položaj okupirane Bosne i Hercegovine
najbolje odgovarao interesima Monarhije i njenim sastavnim dijelovima
Austriji i Ugarskoj. Početkom XX stoljeća Austro-Ugarska se nalazila u
krizi uzrokovanoj brojnim činjenicama. Unutrašnji problemi, zaostajanje
u privrednom razvoju kao i sve manja uloga u koncertu evropskih sila
vodili su političko i vojno vođstvo Monarhije na aktivnu spoljnu politiku.
Aneksija Bosne i Hercegovine trebala je biti signal za aktivniju spoljnu
politiku. Njene posljedice, sa kojima je vođstvo Monarhije računalo, bili
su prije svega usmjereni na suzbijanje srpskog pokreta.
Vrhovi Monarhije opredijelili su se za aneksiju zbog
unutrašnjopolitičkih prilika u Bosni i Hercegovini, gdje su se od 1906.
jasno razvile antiaustrijske tendencije. Nju je trebalo provesti u toku
1908., u kojoj je padala 60-godišnjica vladavine cara F. Josifa.
Pripremajući povoljnu situaciju za proglašenje aneksije Bosne i
Hercegovine, Austro-Ugarska je u ljeto 1908. poduzela značajne pripreme
u unutrašnjo-i spoljnopolitičkoj oblasti. Pripreme u spoljnopolitičkoj
oblasti su se ispoljile u u nastojanjima da se aneksija Bosne i Hrecegovine
provede uz pristanak Rusije, i uz podršku jedine sile na koju se Austro-
Ugarska mogla osloniti, Njemačke.
Politička kretanja u Bosni i Hercegovini, u jeku spoljnopolitičkih
priprema aneksije, ubrzala su akciju austrougarske vlade. Zahtjev srpskih
i muslimanskih političara da se zemlji da ustav, ne mijenjajući njen
državni položaj, u krajnjoj liniji dovodio je u pitanje austrougarsku
vladavinu. Strah od samovoljnog konstituisanja parlamenta u Bosni i
Hercegovini opredijelio je vrhove Monarhije na hitnu akciju.

6
 Austrougarski suveren F. Joseph je 5. oktobra 1908. potpisao
dokumenta, o aneksiji Bosne i Hercegovine. U štampi je ona objavljena 6.
oktobra, a u službenim «Bečkim novinama» 7. oktobra. Bugarska i
Istočna Rumelija su zbacile sultanov suverenitet i proglasile nezavisnu
kraljevinu. Proglašenjem aneksije Bosne i Hercegovine i objavom
nezavisnosti Bugarske na Balkanu su izbila dva požara koja su prijetili da
se pretvore u buktinju. Velike sile su imale pred sobom težak zadatak da
opasnu situaciju riješe na najbolji način, a da pritom ne izgube ili ne
umanje svoj utjecaj na Balkanu. Proglašenje aneksije Bosne i
Hercegovine i objava nezavisnosti Bugrske izazvali su u europskim
državama različita raspoloženja.
ABiH, ZMF, 1604, Abschrift eines Chiffre-Telegrammes der
Landesregierung vom 7. Oktober 1908 an die Kreisbehoerde Travnik,
Banjaluka, Bihać, Dol. Tuzla und Mostar
Zemaljska vlada za Bosnu i Hercegovinu je dan prije proglašenja
aneksije uputila okružnim predstojnicima telegram u kojem ih je upoznala
sa već pristiglom proklamacijom. Tu vijest je trebalo držati u tajnosti do
7. oktobra u 8 sati ujutro, a zatim je dostaviti na sve urede, korporacije i
duhovništvo, kao i putem telala objaviti u općinama. Već od 7 sati na
uredskim zgradama u svim okružnim i sreskim mjestima i ekspoziturama
trebalo je na tri dana postaviti zastave.
Istovremeno su data i uputstva o posebnim mjerama koje je
trebalo provoditi u narednim danima. Puni razvoj javnog mnijenja trebalo
je pratiti sa velikom pažnjom. Agitaciju i neprijateljske manifestacije u
začetku je trebalo potisnuti. Velike skupove neprijateljskog karaktera
trebalo je odmah suzbiti sa vojnom intervencijom. Ukoliko bi duhovnjaci
propovijedali izazivački ili agitirali, trebalo ih je uhapsiti bez oklijevanja.
Svakoga jutra trebalo je obavjestiti okružne organe o raspoloženju i svim
zbivanjima, a o važnijim zbivanjima javiti direktno Zemaljskoj vladi. .
Proklamacija aneksije Bosne i Hercegovine javno je objavljena u
Sarajevu 7. oktobra. U proglasu narodu Bosne i Hercegovine, car Franz

7
Joseph je taj čin pravdao uvođenjem ustava. Uprava u Bosni i
Hercegovini je poduzela sve mjere kako bi se proglas aneksije
istovremeno objavio na cjelokupnoj teritoriji Bosne i Hercegovine.
Pojedini gradonačelnici posebnim su plakatima pozivali stanovništvo da u
“slavu historijskog čina aneksije” tri dana drže okićene i osvetljene kuće.
Pored svih spoljnih manifestacija u korist Aneksije, uprava je nastojala da
u prvim najkritičnijim danima krize izoluju Bosnu i Hercegovinu od
vanjskog svijeta. Sve telegrafske i telefonske veze Sarajeva sa svijetom su
bile blokirane od 7. do 11. oktobra.
Proglašenje aneksije nije izazvalo jači otpor u Bosni i
Hercegovini, zbog mlakog držanja opozicionih političkih grupa. Na to su
uticale i mjere koje je podizala vlada prije aneksije, zabranjujući
štampanje mnogih listova, obustavljajući ili zabranjujući rad nekim
udruženjima, raspuštajući opštinski odbor... ( H. Kapidžić)
Ipak, taj događaj je u stvarnosti izazvao veliko uznemirenje.
Predstavnici Muslimanske i Srpske narodne organizacije koji su se tada
nalazili zbog zasjedanja delegacija u Budimpešti, izdali su 11. oktobra
zajedničku poruku Narodu Bosne i Hercegovine, u kojoj se konstatovalo
da se od zahtjeva za autonomijom Bosne i Hercegovine ne odustaje. To je
ujedno bio i posljednji zajednički akt Muslimana i Srba u Aneksionoj
krizi. Nesigurni u svoju snagu njihovi političari su savjetovali narodu
strpljivo i mirno držanje, polažući sve nade u konferenciju velikih sila,
koju je bezuspješno zagovarao ruski ministar Izvoljski.
Vlasti u Bosni i Hercegovini su pažljivo pratile raspoloženje
stanovništva, pa su im svakodnevno dostavljani slubeni ali i konfidentski
izvještaji.
Die reichlichen aus der Provinz einlaufenden
Loyalitaetskundgebungen, wie auch amtlichen Berichte zeigen, dass die
nunmehr in alle Schichten der bevoelkerung angedrungene kenntnis von
der Durcfuerung der Annexionausnahmslos ueberall mit Ruhe
aufgenommen wird und selbst solche Elemente, welchen die

8
Angliederung an die Monarchie nicht sympatisch ist, sich jeder
abfaelligen Manifestation enthalten, wogegen bei den Freunden dieser
Angliederung der Jubel und die loyalen Kundgebungen zunehmen. Leiter
der serbischen Organisation sollen an ihre Anhaenger die Parole
ausgegeben haben, diesem Staatsakte gegenueber Ruhe zu bewahren, aber
auch nicht fuer denselben zu demonstrieren. Indessen, haben sich diese
Serben wie auch die opositionelle Muslimanen an vielen Orte von den
Loyalitaetetskundgebungen nicht nicht ausgeschlossen. Ein zuruckhalten
mit solchen wurde nur bei den Serben in Banja Luka und Čajniće, dann
bei den Muslimanen in Županjac. Auch wird wahrgenommen, dass
opositionelle Kreise beginnen die Annexion als fait accompli bei Seite zu
lassen und sich mit kritischer Pruefung der details der Aussicht gestelten
Verfasung zu befassen. Bei den haben die im Sarajevski list publizierte
Handschreiben Kaiser Franz Josephb den besten Eindruck gemacht. Ihre
Vertreten haben aus Budapest telegraphisch Parole ausgegeben, das Volk
moege sich ganz ruhig verhalten und jede Demonstration vermeiden.
Moslems sind sehr deprimiert, vileicht noch mehr ueber
bulgarische Nachrichten, die sie tief kraenken, weil Vorstelung der
allmacht des neuen tuerkischen Regime erschuettert. Hie und da tauchen
Auswanderungsgeruechte, auf.
Gotesdienste der verschidenen Konfesionen, Beflaggung und
Illuminierung der Staedtev wird aus allen Teilen des Landes gemeldet. ,
1Situationsbericht 11. X 1908., ZMF, 1651.
Die große Masse des christlichen Landesvolkes, die sich fuer
nationalistische und politische fragen im großen und ganzen nicht
interessiert, sah schon seit langem im faktischen Verwalter des Landes
den wahren und eigentlichen Herrn, von dem sie ein Aufgeben seiner
Herrschaft niemals erwartet hatte. Eine Wiederkehr der Tuerkenherschaft
haette sie den blutigsten und verzweifeltsten Widerstand entgegengesetzt.
Von der Etablierung einer selbstaendigen Herschaft seiner
egoistischen “Gazdas” will aber der serbischen Bauer auch nichts wissen.

9
Darum nimmt er die neue Ordnung ohne Emotion und nur mit der
Wunsche hin, sie moege ihm ein besseres Gedeihen bringen.
Auch die Sarajevoer Serben beginnen sich mit vollzogenen
Tatsache schlecht und recht abzufinden. Zu einer offenen
Meinungsaußerung haben aber diese Leute einstweilen keine Gelegenheit,
weil die Landesregierung das Erscheinen der Blaetterv”Srpska rijač”,
“Narod” I “Musavat” verhindert. Praktische Politiker, wie Dr. Lazar
Dimitrijević und seiner Freunde begruessen die Anexion mit Befriedigung
und entwerfen bereits Plaene fuer eine ersprießliche politische und
wirtschaftliche Taetigkeit unter dem zukunftigen verfassungsmaeßigen
regime.
Auf die große Mehrzahl Moslem hat aber die unverhoffte,
schneidig durchgefuerte Aktion konsternierend gewirkt. Erst die wilde
Freude ueber die Fatamorgana einer Wiedererstarkung der Turkei, - und
dann der unerwartete, alle moslimischen Hofnungen vernichtende Schlag.
Bis zum allerletzten Augenblicke wollte keinen Moslims daran glauben,
daß es moeglich sein koenen, die Souverenitet des Sultans durch eine
blosse Proklamation zu beseitigen und die bosnischen glaubigen Moslims
zu Untertanen des christlichen Keisers zu machen. Darum, kann man fuer
den kommenden Fruehling auf eine groeßere Auswanderung bewegung
unter den Moslims rechnen.
Među hrvatskim stanovništvom proglašenje aneksije BiH je
izazvalo različita raspoloženja. Bischof Buconić wolte nach dem
Dankgotes einen Massenaufzug zur Kreisbehoerde veranstalten, wo er
eine Adresse an Kaiser Franz Joseph verlesen und Kreisvorsteher
uebergeben wird, welche nebst Dank und Loyalitaet, Anschluss an
Kroatien mit Betonung Starčevićaner Standpunktes erbitten wird. Auch,
von den jungeren Franziskaner werden Stimmen der Unzufriedenheit
propagiert, weil Annexion nicht gleichzeitig Anschluss an Kroatien
brachte.

10
 Krajem oktobra 1908. godine sarajevski gradonačelnik Esad ef.
Kulović pokrenuo je akciju za organizovanje delegacije koja bi u ime
bosanskohercegovačkih Muslimana caru u Beču izrazila lojalnost. On je
4.novembra 1908. godine odveo jednu deputaciju u Beč, koja se sastojala
od 64 gradonačelnika, veleposjednika, duhovnih lica i trgovaca, koje je
car Franz Joseph primio 9. novembra 1908. Tom prilikom ef. Kulović je
isticao da je Austrija okupacijom spasila Muslimane kojima je prijetilo
potpuno istrebljenje, a zatim je čestitao Aneksiju i izrazio uvjerenje da će
car na osnovu historijskog prava i faktičkog posjeda učvrstiti i
obezbjediti posjede i vlasnička prava. Narednog dana ovu delegaciju je
primio i nadvojvoda Franz Ferdinand.
Dok su u Beč odlazile poklonstvene deputacije, koje su predvodili
Nikola Mandić, nadbiskup Josip Štadler i Lazar Dimitrijević,
Muslimanska narodna organizacija je uputila svog predsjednika Ali-bega
Firdusa u Carigrad da dobije upute šta da rade Muslimani- da li će mirno
sjediti, ili se seliti, ili pristati na aneksiju i ostale vladine zahtjeve i
ponude. Ali-beg Firdus je od Mladoturaka dobio savjet da Muslimani
ostanu mirni i da će se oni svim silama zauzimati za BiH na budućoj
konferenciji. On je dobio utisak da oni samo žele da što bolje propazare
Muslimane u pregovorima sa Austrijom.
Krajem decembra 1908. godine prvaci MNO su održali sastanak u
Morića hanu u Sarajevu i zaključili da Muslimani ostanu mirni i da se
više ne ide na u zajedničke akcije sa Srbima. Među muslimanskim
prvacma se mislilo da će na proljeće Srbija i Crna Gora zaratiti sa
Austrijom što bosanskohercegovački Srbi neće mirno gledati, a oni ne
smiju u tome zajedno sa njima, jer bi naposljetku sve platili svojom
glavom. .
Kako se Aneksiona kriza bližila raspletu, vlada je nastojala da
posrednim putem dobije priznanje aneksije od političkog vođstva
Muslimana i Srba. U tu svrhu Zajedničko ministarstvo finansija je za
početak februara 1909. sazvalo ustavnu anketu. Učešće u njoj je trebalo

11
na izvjesan način značiti prihvatanje novostvorenog stanja. Anketa je
trebala raspravljati o budućem bosanskohercegovačkom ustavu na osnovu
nacrta koji je po upustvu ministra Buriana izradila Zemaljska vlada u
Sarajevu. Vlada je u nju pozvala ugledne pojedince iz svih konfesija, I to
8 Srba, 10 Muslimana, 5 Hrvata i jednog Jevreja. Pet predstavnika Srba
koji su bili članovi Srpske narodne stranke i koji su prvog dana učestovali
u anketi, 8. II 1909. Narednog dana su dali izjavu da neće sudjelovati u
njenom radu zato što nisu u nju pozvani kao kao zastupnici naroda nego
kao pojedinci.
Od pozvanih Muslimana, njih trojica su bili članovi Muslimanske
narodne organizacije dok su ostali bili provladine osobe. Oni su se
izgovorili ličnim razlozima i time otklonili poziv da učestvuju u radu
ustavne ankete. U izvještaju koji je podnio Zajedničkom ministarstvu
finansija baron Benko je konstatovao da se muslimanska i srpska
opozicija želi za sada držati što dalje od ustavne ankete. Time je propao
pokušaj vlade da koristeći se privlačnošću ideje o budućem ustavu dobije
posredno priznanje aneksije Bosne i Hercegovine od dviju najvećih
političkih stranaka u zemlji. Muslimanska narodna organizacija je
polagala izvjesne nade u osmanski parlament koji je tokom januara
zasjedao u Carigradu. Stari vođa autonomnog pokreta muftija Džabić,
koji je od 1902. Živio u Carigradu, podnio je krajem januara 1909. godine
predstavku osmanskom parlamentu, u kojoj je naglasio da je zaključak
osmanske vlade da prizna aneksiju greška, da je to ustvari pomaganje
Austrije što će dovesti do prolijevanja krvi u Evropi
Sporazum između Beča i Carigrada 26. februara 1909.
predstavlajo je novi veliki udarac za bosanskohercegovačke Muslimane.
U “Memorandumu Muslimana iz Bosne i Hercegovine” predat
osmanskom parlamentu opširno se iznosilo šta su sve
bosanskohercegovački Muslimani dali osmanskoj državi i njenoj
historijskoj ideji. Izražavala se očajnička nevjerica da će Osmansko
carstvo za nekoliko miliona funti učiniti bespravnim robljem 1.400.000

12
svojih najvjernijih podanika U Memorandumu se isticalo da narod, koji je
doveden do prosjačkog štapa, boreći se za za svoju nezavisnost i svoju
državu, nije zaslužio da ga ona prodaje za 2,5 miliona funti. Na kraju se
izražavala nada da bratski osmanski narod neće dopustiti da Muslimani
dožive tu sramnu prodaju. Ako treba, oni će umjesto 2,5 miliona funti dati
i deset miliona, pa makar i svoju djecu prodali samo da ostanu ono što su
i bili, “najvrjeniji podanici Osmanske carevine.”
Na sastanku muslimanskih i srpskih političara na Ilidži,
opunomoćen je Danilo Dimović da otputuje u Beč i obavijesti se o
budućem ustavu. Nakon toga bečka štampa je donijela senzacionalnu
vijest da je Dimović ustvari u ime političkog vođstva
bosanskohercegovačkih Srba ponudio izjavu o lojalnosti. Već 3. maja
1909. Gligorije Jeftanović, Vojislav Šola i Danilo Dimović su u Beču
posjetili barona Burijana i izjavili vjernost i odanost dinastiji i spremnost
da na novoj zakonitoj osnovi stvorenoj lojalno i u okviru pripremanih
zakonskih ustanova sa vladarom zajedno djeluju.
Muslimanska narodna organizacija je tek pred donošenje ustava i
poslije šireg političkog savjetovanja odlučila da prizna aneksiju Bosne i
Hercegovine. Delegacija Muslimanske narodne organizacije je 8.
februara 1910. posjetila barona Pitnera a dva dana kasnije civilnog
adlatusa Benka i .zemaljskog poglavara generala Marjana Varešanina i
bezuslovno priznala aneksiju i izrazila lojalnost dinastiji. Istovremeno su
iznijeti zahtjevi o podjeli mandata u budućem saboru i izražena nada da
će zemaljska uprava “naći razmjevanja i potpore za specijalne
muslimanske interese.” Bio je to logičan korak, budući da je
Muslimanska narodna organizacija željela u novim okolnostima da
legalno djeluje, a za šta je prvi uvjet bilo priznanje habsburškog
suvereniteta nad Bosnom i Hercegovinom.
Krajem februara 1909. otklonjeni su sukobi između Austro-
Ugarske i Bugarske na jednoj i Osmanskog carstva na drugoj strani.
Austro-Ugarska se neposredno sporazumjela sa Portom, plaćajući

13
novčanu odštetu, a Rusija se zauzela za Bugarsku, primajući na sebe veći
dio njenih finansijskih obaveza. Nakon razrješenja ova dva sukoba
preostao je Austro-Srpski, koji je početkom marta 1909. buknuo svom
snagom.
Popuštanje Rusije, nezainteresiranost europskih sila i sve jači
pritisak Austro-Ugarske primorali su Srbiju na popuštanje. Srpska vlada
je 3. marta 1909. izjavila da ne misli davati povoda ratu sa Austro-
Ugarskom, da ne traži od nje teritorijalne, trgovačke ili ekonomske
kompenzacije, te da se u tim pitanjima oslanja na odluku velikih sila.
Iznošenjem stava Srbije pred forum europskih sila težište spornih pitanja
je preneseno iz Beograda u Petrograd.
Budući da cirkularna nota srpske vlade od 10. marta, te odgovor
na austrougarski demarš od 6. marta 1909. nisu sadržavali izjavu o
naknadnom pristanku na definitivno zaposjedanje Bosne i Hercegovine,
to je još više zaoštrilo situaciju.
U drugoj polovini marta 1909. kriza je dostigla vrhunac. Europa
se nalazila na ivici rata. Vođstvo Monarhije je odlučno provodilo plan
ministra Aehrenthala za rješenje krize. Srbiji je postavljen zahtjev da
prihvati aneksiju Bosne i Hercegovine, pa pošto je ona to i dalje odbijala
došlo je do predaje ultimativnog zahtjeva i mobilizacije vojske.
Nakon što je Njemačka ultimativnim zahtjevom Petrogradu
podržala Monarhiju, sile Antante su prihvatile aneksiju. To je učinila i
Srbija, notom od 31. marta 1909., Njemačka 7. aprila, Italija 11., Velika
Britanija 17., a Rusija i Francuska 19. aprila
Aneksiona kriza je već u političkim ocjenama u vrijeme Prvog
svjetskog rata ocijenjena konačnom prekretnicom u međunarodnom
političkom životu. Novija istraživanja su još više prihvatila činjenicu da
je Aneksiona kriza predstavljala raskrsnicu na kojoj su se razilazile ne
samo pojedine sile nego i blokovi sila, i od koje je put vodio neposredno
ratnom razrješenju njihovih suprotnosti.

14
 Aneksiona kriza je izazvala krupne promjene u međunarodnom
političkom životu. Na kraju 1909. Europa je već bila podijeljena na dva
suprotna tabora. Trenutni uspjeh Dvojnog saveza je još više potcrtao
suprotnosti u Europi. Balkan je postao najopasnije polje nemira, područje
koje je pružalo najveće mogućnosti za diplomatske borbe i stoga na
njemu i treba tražiti neposredne povode Prvog svjetskog rata. Scenarij je
već bio napisan, akteri su bili na sceni, a pucnji u Sarajevu 28. juna 1914.
su označili početak velike predstave.

U februaru 1909. ministar Aehrenthal je u pogledu Srbije otvorio

mogućnost da se Srbija veže za Monarhiju privremenim sredstvima,
putem trgovačkog ugovora i dobijanje tranzitnog izlaza željeznicom
preko austrougarske teritorije na Jadransko more. Ta ideja, uprkos svom
taktičkom značaju za smirenje krize sadržavala je u sebi mogućnost da se
privrednim sredstvim ograniči političko djelovanje Srbije.18
Krajem februara 1909. otklonjeni su sukobi Austro-Ugarske i
Bugarske sa Osmanskim carstvom. Austro-Ugarska se neposredno
sporazumjela sa Carigradom, plaćajući novčanu odštetu, a Rusija se
zauzela za Bugarsku, primajući na sebe veći dio njenih obaveza prema
Porti. Nakon razriješavanja ova dva sukoba prestao je austro-srpski, koji
je početkom marta buknuo svom snagom. Austro-Ugarska je poduzela
snažnu akciju da bi otklonila posljednji otpor priznanju aneksije.19
Popuštanje Rusije, neizainteresovanost evropskih sila, kao i sve
jači pritisak Austro-Ugarske primorali su Srbiju na popuštanje. Srpska
vlada je 3. marta 1909. izjavila da ne misli davati povoda ratu sa Austro-
Ugarskom. Isto tako, vlada je izjavila da od Austro-Ugarske ne traži
18
A. Mitrović, o. c., 93. Vidi i : Schultz Maurice, La politique economique ď
Aehrenthal envers la Serbie, Revue Historique, Geurre mondial, 1935., t. 13., 325-
347. Tim povodom pisao je beogradski list «Samouprava»: «Austro-Ugarska i danas
pokušava da u pitanja o trgovinskom ugovoru uvuče eminentno politička pitanja koja
trebaju privolu velikih sila, te ih želi riješiti neposrednim pregovorom u savezu sa
trgovinskim pitanjem. Ekonomsku nezavisnost Srbiji ne može dati Austro-Ugarska,
nego samo evropska konferencija». (S. Merkur, 10. III, 1909., br. 113, 2.)
19
D. Đorđević, Milovan Milovanović, 118.

15
teritorijalne, trgovačke ili ekonomske odštete, nego se u tom pitanju
oslanja na pravednost velikih sila. U tom smislu vlada je namjerovala
uputiti velikim silama okružnu notu.20 Tako je iznošenjem stava srpske
vlade pred forum evropskih sila težište spornih pitanja preneseno iz
Beograda u Petrograd.
Aneksijom Bosne i Hercegovine nisu bila povrijeđena samo
suverena prava Osmanskog carstva , nego je aneksija značila i povredu
Člana 25. Berlinskog ugovora. Dvostruku povredu međunarodnog
pravnog poretka ministar Aehrental je pokušao legalizovati sporazumom
sa Osmanskim carstvom, i time otkloniti povredu turskog suvereniteta,
što bi otvorilo put za priznanje aneksije od sila potpisnica Berlinskog
ugovora, koje je trebalo uslijediti izmjenom nota.
Aehrental je 19. novembra 1908. godine odredio da se ustupci
Osmanskom carstvu mogu ispoljiti u dva vida: na privrednom i kulturnom
polju. Što se tiče prvog, Aehrental je Porti ponudio povećanje carina na
15%, i uvođenje daljih monopola. Što se tiče drugog, ispoljena je
spremnost Austro-Ugarske da se pregovara o pravu zaštite katolika na
bazi ravnopravnosti svih vjera, što je zajamčeno ustavom.
Načelan uvjet za oba ustupka i nastavak pregovora o tim pitanjima
je bio ukidanje bojkota.21
Uprkos savjetima njemačke vlade da postigne sporazum sa
Portom, Aehrenthal se držao stanovišta: «nema pregovora prije ukidanja
bojkota». Također, Aehrenthal nije želio prihvatiti zahtjev Osmanskog
carstva za odštetu, smatrajući ga poniženjem; on je sam tražio odštetu za
gubitke pretrpljene zbog bojkota austrougarske robe.22
Von Bülow je također uložio sav svoj utjecaj u Beču i Carigradu
za sporazum Austro-Ugarske i Osmanskog carstva i za finansijsku odštetu
Porti, savjetujući Beču da se osobno u pitanju novčane odštete pokaže
predusretljivim.23
20
Gr. Pol., 26, 2, 9.415.
21
Đ. Mikić, o. c., 146-147.
22
Gr. Pol., 26, 2, 9.239, 9.240.
23
Ibidem, 9.243.

16
 Ministar Aehrenthal je uputstvom od 8. januara 1909. ovlastio
austro-ugarskog ambasadora u Carigradu da izričito izjavi velikom veziru
kako je Austro-Ugarska učinila tri veoma važna ustupka: izašla je iz
Sandžaka, ponudila Carigradu trgovinski sporazum, i sada nudi novčanu
naknadu od 2,5 miliona funti. Ministar spoljnih poslova Osmanskog
carstva Tefik–paša prihvatio je sa zadovoljstvom austrougarsku ponudu. 24
Pregovori o sporazumu završeni su 16. januara 1909. i pošto ga je
prihvatio Ministarski savjet Osmanskog carstva, austrougarska ambasada
ga je dostavila u Beč.25 Međutim, potpisivanje sporazuma se otegnulo
zbog formulacije Člana 1. protokola, koji se odnosio na Sandžak.
Osmansko carstvo je željela da od Austro-Ugarske dobije garanciju za
posjedovanje ove oblasti. Veliki vezir je želio da Austro-Ugarska osigura
vojnu zaštitu Sandžaka, najmanje na pet godina.26
Također su i privredna pitanja odugovlačila potpis sporazuma.
Porta je željela dobiti uz pomoć Monarhije punu privrednu autonomiju,
što je bilo u suprotnosti njenim interesima. Nakon savladavanja svih ovih
teškoća, 26. februara 1909. potpisan je sporazum. Osmansko carstvo je
priznala novo stanje u Bosni i Hercegovini, proširenje prava suvereniteta
F. Josepha na obje provincije.
Kao odštetu za gubitak državnih dobara u anektiranim
provincijama, austrougarska vlada se obavezala isplatiti Porti iznos od 2,5
miliona funti. Osim toga, sporazumom se utvrđuje jednakost i vjerska
sloboda muslimana, jednako civilno i političko pravo, sloboda stanovanja
i iseljavanja, poštivanje vakufskih prava, te odredbe trgovačko–političkog
značaja.27 Proglašenje nezavisnosti Bugarske izazvalo je zaoštrenu
situaciju sa Carigradom. Osmansko carstvo je željela naknadu za otpali
24
Đ.Mikić, o. c., 160.
25
V.Ćorović, o. c., 255.
26
D. Angyal, o. c., 36.
27
T. Sosnosky, o. c., 207-208. U ugovoru nije postignut sporazum o zaštiti Sandžaka.
Ministar Aehrental se želio obavezati samo na diplomtsku zaštitu, dok je veliki vezir
zahtijevao vojnu. Na prijedlog Njemačke Aehrental je 22. marta 1909. u diplomatsku
notu koja govori o zaštiti Sandžaka pored zadržanih riječi. «Monarhija obećava svaku
podršku» unio i riječi «djelotvornu podršku». Ove riječi mogao je veliki vezir da shvati
u vojnom smislu, a one istovremeno nemaju to značenje.

17
bugarski tribut, istočnorumelijski prihod, i od Bugarske, već krajem
septembra 1908. zauzete istočnorumelijske željezničke linije.
Aehrenthal je savjetovao Bugarsku da se o tim pitanjima
sporazumije sa Portom. Međutim, njegova nastojanja nisu imala željeni
efekat u Bugarskoj, koju je Monarhija dovela gotovo u izoliran položaj.
Pažnja Bugarske se okrenula Rusji, koja je već u decembru 1908.
nastojala ostvariti balkanski savez. Usljed ruskih nastojanja, Aehrenthal je
pokušao da zaključi krajem januara 1909. sa Bugarskom sporazum u
formi vojne konvencije. Međutim, Bugari su to odbili.28
Osmansko-bugarske suprotnosti su se opasno zaoštrile: Bugarska
je željela umjesto 125 miliona franaka isplatiti samo 82 miliona. Stoga je
prijedlog ministra Izvoljskog od 30. januara 1909. naišao na zadovoljstvo
i Osmanskog carstva i Bugarske. U znaku tog prijedloga Osmansko
carstvo dobiva 125 miliona franaka: Rusija joj je oprostila iz ratne
kontribucije 40 rata, tako da je Bugarska bila dužna platiti 82 miliona,
primajući ruski poklon od 43 miliona franaka. To ipak nije bio gubitak za
rusku državnu blagajnu, jer Osmansko carstvo i tako nije mogla platiti
svoj ratni dug. Tako je ruska vlada napravila dobar diplomatski posao.29
Najvažniji razlog za rusko posredovanje je bilo u tome što su
ruske političke partije u sporazumu vidjele svoj glavni spoljnopolitički
cilj - veće šanse za obrazovanje balkanskog saveza.
Sporazumno sa vladom Londona i Pariza ruski car je 18. februara
1909. priznao carski naslov bugarskom knezu Ferdinandu, što mu je
saopćeno prigodom dočeka u Petrogradu, gdje je dospio 28. februara na
pogreb Velikog kneza Vladimira. Već tada, bilo je jasno da Bugarska, na
rusku zapovijed, ne samo da neće napasti Srbiju, već da će se s njom
zbližiti.
28
D. Angyal, o. c., 37.
29
C. Ferenczi, o. c., 209. Direktnim rusko-turskim sporazumom postignut je 15. marta
1909. privremeni, a 20. aprila zaključen u Petrogradu definitivni finansijski sporazum
Rusije i Osmanskog carstva.. Istog dana zastupnici Rusije, Velike Britanije i Francuske
u Sofiji, po nalogu svojih vlada priznali su nezavisnost Bugarske. Isto tako, zastupnici
Njemačke i Italije su u Sofiji podnijeli 27. aprila 1909. bugarskom suverenu priznanje
nezavisnosti kraljevine Bugarske (Ibidem, 210).

18
 Aehrenthal se, uprkos tome nadao da Bugarska ne može zaboraviti
stare suprotnosti sa Srbijom i da može na nju računati. Ali, to je bila slaba
utjeha, i morao je priznati Ćamil-paši da je imao pravo kad mu je u
oktobru 1908. rekao «da će se Monarhija pokajati zbog svoje politike
prema Bugarskoj».30 Nakon demarša predstavnika Rusije, Velike
Britanije, Francuske, Italije i Njemačke u Beogradu 30. marta 1909.,
srpska vlada se odlučila dati Beču zadovoljavajuću izjavu.31
Početkom aprila 1909. godine ministar Aehrenthal je dao
instrukcije austrougarskim zastupnicima kod signatarnih sila da se obrate
vladama kod kojih su akreditirani, za njihovo slaganje u vezi ukidanja
člana 25. Berlinskog ugovora.
Njemačka je notom od 7. aprila dala svoj pristanak, slijedila je
Italija 11. aprila, Velika Britanija 17. aprila, a Francuska i Rusija 19.
aprila.32
Izjavom velikih sila o ukidanju člana 25. Berlinskog ugovora,
aneksiona kriza je završena, čime je proširenje prava suvereniteta cara F.
Josifa na Bosnu i Hercegovinu definitivno priznato.
Na isti način su sankcionisane predviđene modifikacije člana 29.
Berlinskog ugovora u korist Crne Gore.33
Mirno rješenje Aneksione krize izazvalo je razočarenje kod više
utjecajnih ličnosti u Beču. Joseph Redlich je vjerovao još 28. marta u rat
protiv Srbije.34 Dan kasnije, kad je shvatio da će njegove želje ostati
neostvarene, zapisao je u svoj dnevnik: «Velika radost u Beču, ja nisam
tako oduševljen».35

30
D. Angyal, o. c., 39.
31
Gr. Pol., 26, 2, br. 9.497.
32
E. Anrics, Die jugoslawische Frage und die Julikrise 1914., Stuttgart 1931., 147.
33
V. Sulek, o. c., 52. Odlomci 5, 7, i dalje, člana 29. Berlinskog ugovora, koji su
sadržavali ograničenje suvereniteta Crne gorem ukinuti su, a odlomak 6 je nadomješten
izjavom da luka Antivari treba da sačuva isključivo trgovački karakter.
34
J. Redlich, o. c., 10.
35
Ibidem, 11.

19
 General Conrad, koji je smatrao da se sudbina država, naroda i
dinastija ne rješava za diplomtskim, konferencijskim stolom, nego na
bojnom polju», žalio je zbog mirnog rješenja krize.36
U aprilu 1909. pisao je on, da je ishod Aneksione krize odredio
sudbinu Monarhije, predskazujući da će ona najdalje za deset godina biti
svedena na razmjere Švicarske.37 U razgovoru koji je vodio 28. marta
1909. u Beču sa njemačkim ambasadorom fon Tschirschkim, ministar
Aehrenthal je iznio razloge koji su bili presudni da je odustao od vojnog
pohoda na Srbiju. «Ideje o priključenju Srbije Monarhiji ili podjeli Srbije
između Austro-Ugarske, Bugarske i Rumunije», istakao je Aehrenthal,
«kada se bliže razmotre za sada se nisu praktično potvrdile, s obzirom na
opće europske prilike i na interese Monarhije. Takvu nasilnu politiku
teško bi bilo opravdati u našem vijeku, i ona bi za budućnost stvorila
zastrašujuću količinu zapaljivog materijala». Aehrenthal je iznio uvjerenje
da «stvari na slovenskom jugu treba pustiti da polako sazriju i zbog
dualističkih teškoća Monarhije i još uvijek nesređenih odnosa u
okupiranim provincijama oprezno i po korak napredovati»38 Nakon
završetka krize, zavladalo je u Beču i Berlinu veliko raspoloženje. Nisu
nedostajala ni čestitanja i zdravice.
Ishod aneksione krize slavljen je u Beču kao odlučujuća
diplomatska pobjeda. Ministar Aehrenthal je proglašen za najvećeg
diplomatu poslije Bismarcka, i 17. augusta 1909. za svoje zasluge dobio
je rang visokog plemstva, postao je grof. 39 U maju 1909. njemački car
Wilchelm II posjetio je Beč, pozirajući pred publikom i fotografima u
stavu pobjednika.40 Zvučne fraze von Bülowa o «nibelunškoj vjernosti»
Njemačke prihvaćene su i od austrijske i njemačke štampe. Austrijski i
mađarski listovi isticali su u prvom redu ulogu berlinskog partnera u
odlučujućim danima krize. List «Neue Freie Presse» je pisao o

36
G. Ritter, Staatskunst und Kriegshandwerk, II, München 1960., 284.
37
K.B. Vinogradov, o. c., 154.
38
Gr. Pol., 26, 2, br. 9.493.
39
D.Lončarević, o. c., 300.
40
K.B. Vinogradov, o. c., 152.

20
«impozantnoj manifestaciji njemačke solidarnosti», a «Fremdenblatt» o
punoj snazi demonstracije savezničkih misli. Peštanski «L'loyd» je vidio
tajnu uspjeha u njemačkoj lojalnosti.41
Diplomatski uspjeh Austro-Ugarske i Njemačke ocijenjen je
kasnije od većine historičara kao «Pirova pobjeda», i po svojim
posljedicama je označen katastrofalnim.42 Aneksijom Bosne i
Hercegovine Austro-Ugarska je provizornu okupaciju i upravu u ovim
provincijama pretvorila u definitivnu, manifestajući pritom svoju snagu u
međunarodnim odnosima.
Za vrijeme Aneksione krize Austro-Ugarska je imala ogromne
finansijske izdatke. Samo troškovi mobilizacije procijenjeni su na 180.
miliona kruna, a pored toga Osmanskom carstvu je isplaćeno 54 miliona.
To je otežalo i bez toga nezavidno finansijsko stanje Austro-Ugarske.43
Usljed unutrašnjopolitičke situacije aneksija je izazvala ubrzanu
dezintegraciju Austro-Ugarske i pojačala oslobodilačke pokrete naroda
koji su ulazili u njen sastav.44 Borba između dva dijela Monarhije, ko će
imati dominantan utjecaj u anektiranim provincijama, produbila je krizu
dualizma. Iako je i ugarsko vođstvo bilo za «uklanjanje» Srbije, ono je
bilo protiv njene aneksije, upravo zato što se plašilo da će «slavizacijom»

41
S. Merkur, 3. IV 1909., br. 155, 2.
42
D. Angyal, o. c., 52. Aehrenthalov nasljednik grof Berthold pisao je u oktobru 1912.
godine: «Wir dürfen uns darüber keiner Illusion hingeben, das unsere Vorgangweise bei
der der Annexion Bosnien und der Herzegowina nicht nur den Anstoss zum Bunde der
Balkanstaaten gegeben, sondern unvermeindlich auch das Misstrauen der Staatskanzlein
sämtlicher Grossmächte gegen die Monarchie geweckt und dadurch ein zuvor nicht
bestandenes Band des Einvernehmens unter denselben in Bezug auf die Stellungnahme
zu unserer Orientpolitik geschaffen hat...» (R.Goos, o. c., 81.)
U svojim memoarima G. Andrassy je zapisao: «Der Grundgedanke dieser in ihre
Einzelheiten ausgezeichnet geführten Kampagne war verfehlt und wurde in der Folge
eine der Ursachen des Weltkrieges. Wir hatten eine formell klare
Rechtverletzungbegangen, wir hatten ein Beispiel gegeben..Nicht einen Mann, nicht
einen Groschen haben wir gewonnen, wir waren nicht mächtiger gewororden –im
Gegenteil. (G.Andrassy, Diplomatie und Weltkrieg, Wien-Berlin 1920., 45).
43
Prema procjenama ruskog poslanika u Beču, ukupni troškovi Austro-Ugarske u toku
anksione krize iznosili su 800 miliona kruna (K.B. Vinogradov, o. c., 154).
44
U članku pod naslovom «Na sve strane kriza» objavljenom 15. januara 1913. godine u
listu «Dom» hrvatski političar Stjepan Radić je konstatovao da je «aneksija Bosne i
Hercegovine izazvala permanentnu političku i ekonomsku krizu Austro-Ugarske»
(J.Križek, nav.djelo, 202).

21
Monarhije biti stvoreni uvjeti za preuređenje države u trijalističku, i time
se učiniti kraj moći mađarske aristokratije.45
Zbog otpora Ugarske u vođstvu austrijskog dijela Monarhije
pojavile su se dvije struje. Prvu su činili politički faktori koji su
pokušavali da dugotrajnim političkim radom provedu odluke iz proljeća i
ljeta 1908. Drugu struju su činili vojni faktori, koji su smatrali da Srbiju
treba što prije uništiti, a veći dio njenih teritorija, uprkos otporu Mađara,
anektirati Monarhiji.46
Prema Aehrenthalovom planu aneksija je trebala biti signal za
aktivnu spoljnu politiku, kao i za rekonstrukciju Monarhije. Međutim,
njegov korak je ostao samo «uvertira bez opere»,47 izazivajući iz tog
razočarenja izrastanje još jačeg osjećanja slabosti. Najvažnije je, ipak, što
je Aehrenthal utvrdio osnovne pravce u balkanskoj politici Monarhije,
koji će ostati u cjelosti nepromijenjeni i nakon što je on, zbog sukoba sa
carem i prestolonasljednikom bio udaljen s položaja ministra početkom
1912.48
Držanje Njemačke u Aneksionoj krizi označeno je njenim
nastojima da u svakoj fazi krize vojno i politički podrži svoju saveznicu.49
Von Bülow je pravdao svoju politiku time da je podrška aktivnoj
austrijskoj balkanskoj politici bila jedina mogućnost da se pridobije
saveznica za Reich «kao stražar na putu prema Istoku» i da se ne oslabi
mjesto Reicha u Europi. Diplomatski poraz Austro-Ugarske nužno bi
uticao i na položaj Njemačke u Europi, i stoga je ona morala istupiti tako
da njenom položaju velike sile da čvrst oslonac.50
Bülowljeva «nibelunška vjernost» davala je Beču potrebne
impulse da, ako zatreba, i silom riješi balkansko pitanje. «Otvorena vojna
punomoć» načelnika Generalštaba Helmuta von Moltkea generalu
45
Ibidem, 203.
46
A.Mitrović, o. c., 429-430.
47
W. Grumpelt, o. c., 99.
48
A.Mitrović, o. c.,, 94.
49
L.Förster, o. c., 76.
50
Dokumente der deutschen Politik und Geschichte von 1848. bis zum Gegenwart, Bd.
2, Berlin-München 1951, 210.

22
Conradu, kao i politika «odriješenih ruku» za političko vođstvo u Beču
imala je pri tome značajnu ulogu.51
Njemačka vlada ostavila je Beču slobodne ruke da sa svom
snagom i posljednjim rizikom sprovodi zacrtanu politiku. Tako je
austrougarska balkanska politika bila sastavni dio cjelokupne politike
Reicha, čime je i sloboda političkog odlučivanja i pokreta njemačke vlade
bila sužena.52
Njemačka je tokom Aneksione krize podržavala u potpunosti
Austro-Ugarsku, ali samo zato da bi pomoću nje dobila priliku za
odmjeravanje političke, a u krajnjem slučaju i vojne snage sa silama
Antante. To je ujedno značilo da Reich koristi Monarhiju kao sredstvo
svoje mnogo šire politike.53 Riječi Wilhelma II da «Njemačka u odlučnom
trenutku neće oklijevati i zajedno će sa Austro-Ugarskom pustiti bataljone
da marširaju» bile su sračunate na to da pojačaju ratne želje austrijskog
Generalštaba.54
Sa politikom «odriješenih ruku» za Beč u političkoj i vojnoj
oblasti von Bülow je prekinuo sa kontinuitetom politike Bismarcka, koji
odluku o ratu i miru na Balkanu nije nikada prepuštao Beču.55
Ovog puta nije došlo do rata jer je Rusija zbog unutrašnjih i
spoljnih slabosti morala izbjeći oružani sukob, što je omogućilo
Njemačkoj beskompromisno rješenje krize.
Kapitulacija ruske diplomatije izazvala je u zemlji veliko
ogorčenje. List «Novoe Vremje» označio je poraz Rusije kao
«diplomatsku Cušimu».56
U zvaničnim krugovima se objašnjavalo da su novi, ali i posljednji
ustupci koje je Rusija učinila germanskoj ekspanziji na Balkanu bili
uvjetovani željom da se Srbija sačuva od katastrofe, i da oni ne znače
51
H. Gerhardt, o. c., V, 13.
52
E.K. Born, o. c., 299.
53
A.Mitrović, o. c., 430.
54
H. Gerhardt, o. c., V, 15.
55
E. Wächter, Der Prestigegedänke in der deutschen Politik von 1890 bis 1914, Aarau
1941., 143.
56
K.B. Vinogradov, o. c., 151.

23
odstupanje od zaštite slovenskih interesa.57 Međutim, cjelokupna štampa
ja bila složna u tome da Rusija svojim samoponiženjem nije pomogla
Srbiji, nego je uništila svoj utjecaj na Balkanu.
Na jednom predavanju pod naslovom «Naš slovenski poraz» vođa
kadetske partije Miljukov isticao je tri faktora koji su bili presudni za
poraz Rusije: agresivnost centralnih sila, nespremnost ruskih diplomata
kao i utjecaj raznih snaga na njenu politiku.
Glavnu krivicu Miljukov je pripisivao ruskoj diplomatiji koja je u
slovenskom pitanju vodila «cik-cak politiku», što je u vezi sa
cjelokupnom unutrašnjom politikom dovelo do nacionalnog poniženja.58
Ipak, i političko vođstvo i javno mišljenje se slagalo u nekim
procjenama: prvo, da se Austro-Ugarska odlučila za ekspanzivnu politiku
u Europi i da je u tome bezuvjetno podržana od Njemačke. Drugo, da je
Rusija u pitanjima koja nisu neposredno dirala interese Antante faktički
bila izolovana. «Politika balansiranja», kako je označio Miljukov, vodila
je tome da je Rusija u kritičnom momentu ostala bez podrške. Treće, što
je naročito zastupalo političko vođstvo, da se odnosi sa Njemačkom i
Austro-Ugarskom moraju uspostaviti na drugoj osnovi.59
Nakon krize, političke diskusije u Rusiji su se koncentrisale na
vojno i privredno jačanje, kao i pitanje budućih savezničkih odnosa.
Smatralo se da je velika borba slovenstva i germanstva neizbježna i da će
uslijediti u skoroj budućnosti. Još početkom 1909. godine ministar
Izvoljski je rekao njemačkom ambasadoru Pourthalesu da Istočno pitanje
može biti riješeno samo ratom, koji će izbiti kroz pet ili deset godina, ali
koji je neizbježan.60
57
Belgische Dokumente..., Bd. IV, br. 55.
58
C. Ferenczi, o. c., 224.
59
Ibidem, 244.
60
Na pitanje šta će biti njegov kraj, Izvoljski je odgovorio: «Die Gedenktafel im
Schlosse Buchlau, die Graf Berchtold in dem berühmten Konferenzzimer hatte
anbringen lassen, sollte zu Grabplatte der österreich-ungarischen Monarchie werden»
(M.Taube, Der Grossen Katastrophe entgegen, Berlin 1929, 210).
Sukob sa Monarhijom je bio mnogo ranije predviđen. U zimu 1869/1870. ruski publicist
Nikolaj Jakovljević Danilevski je u seriji članaka pod naslovom «Rusija i Evropa»u
časopisu «Zarja» pokušao historijski opravdati nužnost raspada Austro-Ugarske.
Danilevski je držao Balkan za prostor historijski zadat velikim silama. Tu su Osmanlije

24
 Rusija je zbog diplomatskog poraza pojačala svoje vojne
pripreme. «Car, Stolipin, diplomate i oficiri tražili su da se armija obnovi
i da bude instrument velike politike, što će omogućiti Rusiji da ponovo,
kao velika sila zauzme svoje mjesto u svijetu», 61 pisao je Suhomlinov u
svojim memoarima. U Petrogradu su bili svjesni da se bez spremne armije
ne može voditi aktivna politika. Suhomlinov je bio uvjeren da će u
slučaju sukoba Njemačka stajati na strani Austro-Ugarske. Stoga je za
njega glavno mjerilo vojne spremnosti trebalo biti Njemačka i cilj koji će
stvoriti armiju koja će biti dostojna njemačkoj.62
Aneksiona kriza je još više zbližila Rusiju i Srbiju, i položila
temelj obrazovanju balkanskog saveza.63
Italija je sa velikim nezadovoljstvom prihvatila aneksiju Bosne i
Hercegovine, budući da Austro-Ugarska nije uzimala u obzir njene želje
za kompenzacijama, izvlačeći političke pouke. U oktobru 1909. u
Rakonidžiju, Italija i Rusija su se sporazumjele da zajednički rade protiv
ekspanzije Monarhije na Balkanu. Diplomatski, to je bilo izraženo na
sljedeći način:
- Rusija i Italija moraju težiti u prvom redu da sačuvaju status quo
na Balkanu; bilo što da se desi na Balkanu one se moraju pridržavati
primjene načela narodnosti, pomažući razvitku balkanskih država u cilju
sačuvale Južne Slovene od germanizacije i katolicizma, a Monarhija je Zapad ponovo
spasila od Osmanskog carstva i islama. Ovi historijski zadaci su bili ispunjeni, i time su
Osmansko carstvo i Austro-Ugarska izgubile smisao postojanja.
Danilevski je takođe označio i buduću sliku Južne Europe: «Dunavski i balkanski
prostor moraju biti formirani od brojnih nacionalnih država.»
On je već tada označio geogrefsku kartu koja se 1919. ostvarila: češko-moravsko-
slovačka država, kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, bugarska, rumunska i mađarska
država. Njegov rukopis je u Rusiji bio koncept za praktičnu politiku i smatran je
«političkom Bibilijom sa deset zapovijedi carske spoljne politike».
(H.Andics, Der Untergang der Donaumonarchie, Wien-München-Zürich 1976., 74).
61
W.A.Suchomlinov, o. c., 228.
62
Ibidem, 233.
63
Nakon krize pisao je list «Birševija Vedemosti»: „Dobrosusjedski odnosi između vlada
Beča i Petrograda su prošlost; solidarnost i prijateljstvo sa Slovenima su prošlost,
sadašnjost i budućnost». (E. Hölzle, Die Selbstentmachtung Europas, Frankfurt-Zürich
1975., 51).
Njemački vojni opunomoćenik u Petrogradu, kapetan fon Hinze izvještavao je u Berlin
«da će Rusija biti nepobjediva na Balkanu ako se pripremi i istupi u pravo vrijeme. To će
uslijediti kroz tri do pet godina». (W. Baumgard, Deutschland im Zeitalter des
Imperialismus 1890-1914, 4. Aufl., Stuttgart-Berlin-Köln-Mainz 1986, 106).

25
otklanjanja bilo kakve inostrane prevlasti; obje strane se obavezuju da
zajednički rade protiv svih suprotnih stremljenja.64
Približavanje Rima i Petrograda, koje je predstavljalo dalje
slabljenje Trojnog saveza, bilo je neposredna posljedica krize. Italija, koja
je već duže vremena bila konkurent Monarhije na Jadranu, nije se mogla
složiti sa austrougarskim korakom. Izražavajući simpatije za Srbiju i Crnu
Goru, kao i zaključujući sporazum čiji je akcent bio na načelu narodnosti,
Italija je vodila politiku koja je nosila izrazito antiaustrijsko obilježje.65
Francuska je tokom trajanja krize nastojala da se uzdrži od
eventualnog sukoba, jer nije bila direktno pogođena aneksijom. Za
Francusku je stoga u prvoj liniji bio cilj da zajedno sa Velikom
Britanijom, a također i sa Njemačkom radi na mirnom rješenju krize da bi
se, kako je to izjavio ministar Pichon «izbjeglo grupisanje velikih sila».66
U diplomatskim krugovima vladalo je tiho nezadovoljstvo ulogom
koju je Francuska imala u krizi, jer nije iskoristila povoljne izglede koje
je imala u oktobru i novembru 1908. da odigra značajnu ulogu posrednika
i time poveća svoj međunarodni ugled.
Ipak, mirno rješenje krize izazvalo je u Francuskoj zadovoljstvo.
Na prijedlog austrougarskog ambasadora u Parizu, car F. Joseph
odlikovao je francuskog predsjednika Velikim križem Stjepanovog reda,
za napore koje je uložio posljednjih mjeseci za održavanje mira.67
Potpuno zadovoljstvo kvarilo je saznanje da je Austro-Ugarska,
kao i njena saveznica Njemačka, postala važan faktor sa kojim se ne
može uvijek tačno računati. Stoga su u Francuskoj insistirali na
uspostavljanju bližih odnosa sa Rusijom, da bi se, uspjehom Austro-
Ugarske i Njemačke poremećena europska ravnoteža u diplomatskoj i
vojnoj oblasti ponovo uspostavila.68

64
V.P.Potemkin, o. c., 175.
65
F.Stieve, o. c., 56.
66
H. Schulthess, o. c., 1909, 349.
67
I.Raabe, o. c., 225.
68
Ibidem, 222.

26
 Tokom trajanja Aneksione krize za Veliku Britaniju su u prvom
planu bili njeni interesi u Osmanskom carstvu, gdje je nastojala ojačati
anglofilsku nastrojenost mladoturskog režima. Osim toga, Velika Britanija
je nastojala da se očuva čvrstina Antante koju je Njemačka pokušavala da
razbija, što je dovelo do toga da se početni austro-ruski karakter krize
pretvori na kraju u britansko-njemački sukob.
Velika Britanija je bila nezadovoljna diplomatskim porazom
Antante. U štampi su učestali napadi na Austro-Ugarsku. Austrougarski
savjetnik poslanstva u Londonu grof Tarnovski isticao je u svom
izvještaju Beču promjenu stava Velike Britanije «Ranije je Austro-
Ugarska posmatrana kao sila sa kojom je sukob za Veliku Britaniju bio
nepoželjan, sada u nama vide jedinog neprijatelja, kojeg će i Njemačka
potražiti»-izvještavao je grof Tarnovski.69
Najveće nezadovoljstvo ishod Aneksione krize je izazvao u Srbiji.
Srbija je prihvatila diktat velikih sila i odrekla se svojih zahtjeva i
prigovora sve dok ne bude u položaju da uspješno istupi protiv Austro-
Ugarske.
Već 24. marta 1909. objašnjavao je srpski poslanik u Parizu: «Ako
Europa formalno prizna akt aneksije, ne možemo se mi sami protiv toga
boriti. Nama ostaje budućnost koju ne treba samo čekati, nego budućnost
za koju treba pripremiti ozbiljnim i požrtvovanim radom».70
Aneksijom Bosne i Hercegovine južnoslavensko pitanje nije bilo
riješeno: krizna polja na Balkanu nisu bila otklonjena. Nakon Aneksione
krize problemi na Balkanu su posmatrani kao općeeuropski, što nije
ostalo bez djelovanja na međunarodne odnose velikih sila.
Aneksiona kriza je izazvala značajne promjene u međunarodnom
političkom životu. Diplomatska proba snaga blokova sila završila se sa
spolja sjajnim uspjehom Bülowljeve politike. Savez je ostao čvrst,
«nibelunška vjernost» njemačke saveznice se dokazala i snaga Dvojnog
saveza se pokazala pred svijetom.
69
F.Stieve, o. c., 59.
70
M. Bogitschewitsch, o. c., br. 84.

27
 Trenutni uspjeh Dvojnog saveza je još više potcrtao suprotnosti u
Europi. Balkan je postao najopasnije polje nemira, područje koje je
pružalo najveće mogućnosti za diplomatske borbe, i stoga na njemu i
treba tražiti neposredne povode rata.
Austrijski korak je bio politički promašaj, kako su pokazale
članice Antante, izvlačeći iz Aneksione krize pouku. Zajednički istup
Njemačke i Austro-Ugarske je za njih bio jasna opomena koja se nije
mogla prećutati. Ruski poslanik u Parizu Nelidov upozoravao je već 1.
aprila 1909. godine ministra Izvoljskog da «Rusija, Francuska i Velika
Britanija moraju više misliti na zajednički sporazum i vojno se
pripremati».71 Ogorčenost zbog poraza vodila je sile Antante još užoj
povezanosti. Već u političkim ocjenama u vrijeme Prvog svjetskog rata
aneksiona kriza je bila označena konačnom prekretnicom u
međunarodnom političkom životu. Na kraju 1909. godine Evropa je već
bila podijeljena u dva suprotna tabora. Srpski pisac i diplomata M.
Bogičević imao je djelimično pravo tvrdeći da je svaka suprotnost koja je
već prije 1908. svrstala europske sile u različite grupe i takođe i bez
aneksije vodila katastrofi.Teško je ipak predvidjeti kako bi se događaji
odvijali da je u lancu uzroka nedostajala jedna ili druga karika. H.
Kantorovic je označio Aneksionu krizu «generalnom probom za svjetski
rat»72, a W. Langer »uvodom u svjetski rat».73
Rat u kojem su pobjednici iz 1909. godine mnogo više izgubili
nego što su ranije dobili.

71
Benckendorfs diplomatischer Schriftswechsel, I, br. 63.
72
H. Kantorowicz, Gutachten zur Kriegsschuldfrage 1914., Frankfurt am Main 1967,
151. Imajući u vidu krizu iz 1914. –i dva dijela 26.toma zbirke dokumenata Die Grosse
Politik der Europäischen Kabinette 1871-1914. koji se odnose na aneksionu krizu.
Kantorovic se pita je li stvarno stoji 1908-1909. godina i nije li ü štamparska greška za
Betmana.
73
W. Langer, The 1908. Prelude to the World War, Foreign Affairs, Juli 1929, 629; Isto i
Albertini, o. c., I, 256.

28