brat Dario Tokić, karmelićanin

Na svetkovinu rođenja Ivana Krstitelja u Međugorju se slavi i obljetnica

Gospinih ukazanja. Privatne objave, istina, ne obvezuju. Ta sve što je
trebalo biti objavljeno i sve što je dragi Bog htio da vjernici znaju o Njemu
i njegovom planu spasenja sa čovjekom, to je obavljeno još u davna
vremena, tako da je vrijeme službene i obvezujuće objave završilo upravo
sa smrću posljednjeg od Isusovih apostola. Odonda nema novih sadržaja
koje bi trebalo vjerovati. Pa i kasnije dogme koje je Crkva proglasila, kao
npr. o Mariji Bogorodici, ili o njenom bezgrešnom začeću ili slavnom
uznesenju, nisu neki novi sadržaji vjere Božjega naroda, nego službena
potvrda onoga što je vjernički narod do tada na neslužben i neformalan
način vjerovao od samih početaka Crkve. Ništa novo u pologu vjere.
Pa u čemu je onda značenje takozvanih „privatnih objava“, od kojih neke
Crkve prepoznaje i priznaje kao autentične, tj. od Boga, a dogodile su se
nakon apostolskog vremena? Npr. objave Katarini Sijenskoj, Tereziji
Avilskoj, Faustini Kowalskoj ili one vezane uz Gospin lik u Lurdu, Fatimi, a
evo prema izvještaju posljednje u nizu crkvenih Komisija takvima se mogu
smatrati i prvih sedam ukazanja u Međugorju, zbog čega je svećenicima
od ove godine odobreno da mogu organizirati i tamo voditi hodočasnike.
Značenje privatnih objava se dade zaključiti po učincima koja ostvaruju, a
to je da potaknu revnost i jače sudjelovanje vjernika u djelu Kristova
otkupljenja. U takvim objavama nov je tek žar kojim se određeni vjernik ili
više njih potiču da u svojim konkretnim okolnostima bolje prionu uz već
postojeći sadržaj vjere.
Sličan je to odnos onome liturgije i pučke pobožnosti. Liturgija je službena
molitva crkve obvezujućeg karaktera. Kad se dijete rodi, treba ga krstiti,
na svetu misu treba svake nedjelje hoditi, u godini dana bar se jednom
treba ispovijediti… Pučke pobožnosti, one odobrene od mjerodavnog
crkvenog autoriteta, krunica, križni put, razne vrste devetnica i
hodočašća… nisu obvezujuće, ali vjernicima služe da osnaže svoj vjernički
život. Ove stvarnosti ne treba promatrati kao da su u sukobu, nego pučka
pobožnost nadopunjuje vjernički doživljaj koji liturgijska slavlja iz
raznoraznih razloga često puta nisu u stanju animirati. Tako je i s javnom i
privatnim objavama. Privatne objave, ako su od Crkve vrednovane kao
autentične, u životu pojedinaca i zajednica doprinose vjerničkom
obogaćenju tih istih ljudi i zajednica, a preko njih i cijele Crkve. Međugorje
nije izmislilo sakrament pomirenja, ali nije li obogaćenje za Crkvu da u
Međugorju toliko ljudi pristupa svetoj ispovijedi, od kojih mnogi to nisu
bili činili već godinama? „Ovaj tvoj brat bijaše mrtav, i oživje.“ Eto zašto se
možemo i trebamo radovati Božjem djelovanju, pa i u Međugorju. Poput
svetog Ivana Krstitelja čiji rođendan danas slavimo, i Međugorsko je
iskustvo mnogom hodočasniku bilo preteča osobnog susreta s
Gospodinom Isusom i novi početak intenzivnijeg vjerničkog i
sakramentalnog života. Hvala Bogu, i Kraljici mira.