U REGISTRATURI

Ante Kovačić

INFORMACIJA O PISCU:

Ante Kovačić, književnik rođen je 6.6.1854. godine u Oplazniku, Marija

Gorica kraj Sutle, a umro 10.12.1889. godine u Stenjevcu. Godine 1880.
odvjetnik u Glini. Od 1875. piše lirske pjesme, balade, feljtone, pripovjetke i
romane. U prvom romanu Baruničina ljubav (1877), kao i u Pripovijesti
Ljubljanska katastrofa (1877), još prevladavaju romantički elementi.
Bezkompromisan Starčevićanac i pisac snažnog temperamenta, Kovačić je u
svojim kasnijim djelima realist, satirik i kritičar društva. Godine 1880. izlazi
njegova Smrt babe Čengićkinje, travestija Mažuranićeva epa Smrt Smail-age
Čengića. Političko-satirički su i njegovi feljtoni Iz Bombaja (izlazili 1879 - 1884
u Slobodi). Satira se oseća i u pripovijestima Bježi-hajka, Ladanjska sekta,
Doktor Marko u Kajgani. Satira prevladava u romanu Fiškal (1882), a još više
u nedovršenu romanu Među žabari (1886), koji je izlazio u Balkanu i morao
biti obustavljen, jer su se karlovački malograđani osjetili pogođeni. Njegov
roman U registraturi (1888), u kojem ima i autobiografskih elemenata,
sadržava najbolje stranice hrvatskog realizma. U njemu Kovačič iznosi prljave
strane tadašnjeg društva. Roman zahvaća veliki vremenski razmak: od
feudalizma do Kovačićevih dana. Prikazao je tadašnje ljude i prilike u Hrvatskoj,
s posebnim simpatijama za selo. Izabrane pjesme objavljene su 1908. godine.
Srednjoškolski i studentski dani nisu bili za Kovačića nimalo laki jer je bio
siromašan. I kao pravnika i oca brojne obitelji, pratile su ga kojekakve nevolje,
osobito materijalne. Međutim, upornost, borbenost, volja i rad bili su jači od svih
nedaća (npr. od neimaštine i bolesti). O tome svjedoči bogata književna
ostavština: velik broj pjesama, djela u prozi feljton, polemika i članaka, među
kojima se umjetničkom slikom društvene stvarnosti Kovačićeva vremena ističe
djelo U registraturi najznačajniji hrvatski roman 19. stoljeća.
Objavljuje književne radove u časopisima i dnevnicima: "Hrvatski dom",
"Hrvatska", "Obzor", "Primorac", "Hrvatska lipa", "Vijenac", "Sloboda" i drugi.

TEMA: Odrastanje i sazrijevanje seoskog mladića u gradskoj sredini.

MJESTO RADNJE I MJESTO RADNJE: Radnja se zbiva u Hrvatskoj u 19.st.

OSNOVNE MISLI: Gradska sredina negativno mijenja ljude; ljubav nema
granica.

LIKOVI ROMANA I NJIHOVO STVARALAČKO OBLIKOVANJE:

Glavni likovi romana pripadaju dvama izrazitim Kovačićevim miljeima: seoskoj
i gratskoj cjelini. To su seljaci, inteligencija seoskog porijekla, feudalci te
raznoliki predstavnici građanskog društva (trgovci, krčmari, poluinteligentni, tzv.
kaputaši, nadri pjesnici i drugi). Kritika je podijeljena s obzirom na to tko je glavni
lik romana U registraturi. Dok se jedni opredjeljuju za Ivicu Kičmanovića, drugi
to osporavaju tvrdeći da Ivica nema ono što karakterizira glavno lice romana,
tj. da nije aktivan nosilac svih događaja, pokretač radnje, da nema onu volju,
samoodlučnost, samosvojnost i samosvjesnost koja je potrebna glavnom
junaku djela. Ipak, neosporno je da se Ivica Kičmanović nameće čitatelju kao
glavna ličnost romana, jer se u cijelom romanu osjeća njegova prisutnost: Ivica
je nit koja povezuje glavnu fabulu romana u cjelinu. Što doznajemo o Ivici? Kako
ga stvaralački oblikuje Ante Kovačić?
Ivica Kičmanović je mlad, perspektivan, razborit, dobrodušan i
pametan mladić koji, za vrijeme svoga djetinstva sa svojim roditeljima živi u
divnoj seoskoj idili. U svojoj mladosti mnogo je obećavao, s toga ga otac u
dogovoru sa učiteljem šalje u grad da proširi svoja saznanja. Iz mladog,
poletnog, dječarca, koji ne shvaća što se događa oko njega, koji je na selu
mnogo obećavao, u gradu; u okružju pokvarenih, amoralnih ličnosti, on ne
uspjeva, jer za tu sredinu nije dovoljna samo darovitost i bistrina nego i
sposobnost, snalažljivost, dvoličnost. Odlazak u grad ga mjenja. Prisilno
odrasta u rezigniranog čovjeka, rastegnutog na više strana koji ne pronalazi
svoj unutrašnji mir.
Ivicu "guta" vrtlog gradskog života: izrasta u lijepog, stasitog mladića ali
je žrtva sudbine uvjetovane daljnjim okolnostima, tuđom voljom i htjenjima, a
ne izrazom svjesne aktivnosti, aktivnog odnosa prema životu, sredini i sebi. On
nema čvrsto određen životni cilj, on je "objekt na kome se provodi tuđa volja" i
koji ovisi o ljudima što ih je upoznao u Meceninu domu, u gradu, iako ih prezire
i mrzi iz dna duše, (kao npr. Mecenu), ismijava i ironizira (kao npr. Žorža,
Šajkovskog), voli ali ih se ujedno i boji (kao npr. Lauru) itd. Zato im se pasivno
opire, bori protiv njihovih poroka za svoje vlastito mjesto i vlastiti život u toj
sredini. Neugodna iskustva sa brzim, surovim gradskim životom, daju mu uvid
kakav treba biti da bi uspio u životu. shvaća okolinu, ali eksplicitno mu je
zabranjen svaki komentar. Ta gradska dvoličnost, nemoralnost mu se gade te
se vraća u seosku idilu svoga doma da mirno živi, sa svojom obitelji ali je
uhvaćen u koštac sa dvije žene, te na kraju završava kao nesretni alkoholičar,
bez vidljivog cilja na obzoru. Žena za koju je mislio da je ostvarenje njegovih
životnih nadanja i snova do temelja ruši njegov život, ubija njegove najbliže, te
on postaje samotan, mrk, strog i ozbiljan. Svatko mu je bio stran kao i on
drugima, nije imao ni prijatelja ni neprijatelja, havata ga “delirium tremens”,
alkoholno ludilo, te završava tragično.

Lik koji uz Ivicu ima važno mjesto u romanu je Laura. U prvom kontaktu s
Ivicom otkriva se kao privržena, dobrodušna, nježna osoba, ali samouvjerena,
a zatim, produbljavanjem odnosa s Ivicom i drugim likovima te njezinim
djelovanjem, upoznajemo je kao proračunatu superiornu, ironičnu, zločestu i
amoralnu ličnost. Mnogi proučavatelji Kovačićeva djela pa, prema tome, i
tumači njegovih likova govore o Lauri kao "demonskom" liku, kako s obzirom
na sve ono što se s njom zbiva, tako i s obzirom na ono što ona čini. Laura je,
za razliku od Ivice pokretač radnje, neobjašnjivih postupaka junaka romana,
intrigant: ona je lik fatalne žene, žene koja predodređuje i određuje sudbine
ljudi. Laura je lik pun suprotnosti i unutrašnjeg nesklada. Hrabra je, prevrtljiva
i lukava.
U romanu se pojavljuje kao štićenica “milostivog gospodina” Mecene, s njim je
intimna, a on joj je zapravo otac, riječ je o incestu. U očevom domu upoznaje
đaka Ivicu u kojeg se zaljubljuje. Zbog izvrsnog tjelesnog izgleda, očarala je
Mecenu, te u njegov dom dolazi s namjerom da se domogne njegovog
bogatstva. Njezin životni put pun je razočaranja i ona na kraju ostaje
nezadovoljna. Među ostalim ona je i glumica i to takva koja glumi iz osobne
koristi. Laurin lik tipičan je primjer jednog upropaštenog , nesretnog
života. Ona je jedna propala ličnost sklona samouništenju kao i likovi većine
realističkih romana. Laura je istovremeno nježna osoba, osoba izigranih
osjećaja i nesretne ljubavi.
Laurino ponašanje graniči sa ludilom, sposobna je u jednom trenutku promjeniti
nekoliko raspoloženja da bi postigla cilj. Kada je molila Ivicu za oprost i priznala
mu svoje zločine ponašala se poput nevina janjeta.
Laura je produkt propale sredine, Laura je fatum, ona je degenerirana životna
sila koja svladava staro i mlado, nosi razor i nesreću, strahotu i zvjerstvo u svom
nagnuću vrele krvi, životnu strast koja drijema u svakom čovjeku i budi se , sad
više sad manje ostavlja sad većih sad manjih tragova. Djelu je dala neki
grozovitiji, bolniji prizvuk. Laura ima motivacijske osnove u svome bijednom
djetinstvu i porijeklu iz slučajne porodice.
Ohola je i zla osoba te uz Mecenu predstavlja negativni lik u romanu. Ne miri
se sa svojom prošlošću, te u ispunjavanju svoje neograničene želje da
posjeduje ogromno bogatstvo bez iti malo grižnje savjesti radi razna nemoralna
djela, u početku su to sidne krađe, koje prerastaju u sve veće, počinje
zagorčavati život svima onima kojima je bila prirasla srcu (Ivici, Mihi, Ferkonji,
Meceniu…) te počinje hladnokrvo ubijati, te na kraju postaje hajdučica koja sa
skupinom razojnika harači, pljačka, ubija po selima. Završava tragično, kao
većina zločinaca. Izdana je od vlastitih prijatelja te biva ustreljena, pri čemu nije
pustila niti jednu kap krvi.
Laura je zapravo personifikacija neprijateljske sile koja ravna životima
Kovačićevih junaka.

Uz Lauru i Ivicu značajnu ulogu ima i rođak Ivičinog oca kumordinar Žorž
(Jurić). Jedan je među najbolje ostvarenim likovima u romanu. Smatra se
jednim od najznačajnijih likova književnosti hrvatskog realizma.I on je potekao
sa sela te došao u gradsku sredinu gdje se pretvara u slugu, počinje glumiti
drugog čovjeka. Služi Meceni, kojem se “ulizuje”, dodvorava. On je lažni lik.
Njegov prividni sjaj zasljepljuje seljake, dok je on u stvari samo Mecenin rob.
Pokušava govoriti otmjenim jezikom gospode što stvara brojne komične
situacije, izvrčući riječi (lustrišimuš – illustrissimus, kut namt – guten Abend…)
On je oličenje nesklada između želje i stvarnosti, i pokazuje čovjekovu želju da
se pretvara da bude ono što nije. Kada u selu ljudi ostanu zapanjeni trgivcem
Mihom, njegovim odjelom, Žorž postaje ljubomoran te želi osakaiti navedeni
predmet, te zakuha najkomičniju situaciju u romanu, tučnjavu u seoskoj krčmi,
u kojoj zadovoljštinu nalazi kidanjem Mihinog mađarskog odjela.
U duši je pošten, dobar i odan čovjek. Voli svoju rodnu grudu, oženi se
za zlu ženu koja ga terorizira, vrijeđa, ali on to sve trpi, on uviđa stvari koje nisu
dobre, ali šuti te se Pometovski snalazi kroz cijelo djelo.

Osim ovih glavnih likova značajnu ulogu imaju i brojni sporedni likovi koji su
podijeljeni u dvije skupine (one koji su ponikli sa sela: Dorica, Zgubidan,
Kanonik, Anica, Miho i dr. za koje pisac ima razumijevanja, te one iz grada:
Mecena, Laura, Ferkonja, Bombardirović, Jeluša…, koje pisac osuđuje, i
okrivljava za većinu nemoralnih djela načinjenih u djelu). Sporedni likovi su vrlo
važni, stoga im pisac posvećuje veliku pažnju, većinu opisije i cijelim odlomcima
npr. Kanonik i Zgubidan, Crni Jakov, Baba Huda, Gvan Miho, Konjski trgovac
i njgova kći… Seoski likovi su predstavnici nečeg ljepog dobrog, nevinog, dok
gradski likovi predstavljaju nemoralne, pokvarene, ohole likove. Kroz cijeli
roman pisac ih osuđuje, ruga im se i optužuje grad da kvari ljude. Dok su opisi
sela prava idila, opisi gradova prikazuju se kao gnijezdo moralne truleži i
ružnoće. Iako je Kovačić bio kritičan i pomalo ironičan prema selu, grad je uvijek
bio prikazivan kao leglo zla u kojem žive lažni dobrotvori , krvoločna ženska
bića, propali pjesnici, oličenja nemorala i pokvarenonsti.
Ipak mada ima razumjevanja za seljake, selo i seljake vidi kao primitivane,
praznovjerane i neprosvjećene ljude. Odnosi među likovima se očituju
nehumanom stavu feudalne gospode (vlastelina) prema seljaku: načinu života
feudalaca koji se temelji na preljubu, razvratu (npr. sudbina gizdave vile Dorice
kao žrtve erotske pohote i pokvarenosti feudalca Mecene): prodoru novih,
kapitalističkih odnosa na selo, zbog kojih seljak postaje pljenom novog
društvenog staleža - zelenaša i trgovaca, kojima je jedino mjerilo vrijednosti
novac, bogatstvo (predstavnici su tog staleža u romanu npr., zelenaš Medonić,
Kanonikov sin Miha koji se ženi Medonićevom kćerkom Justom ne iz ljubavi
nego iz interesa): seljakovu napuštanju zemlje i odlaska u grad da služi u
gospodarskim kućama (prototip takva "pogospođena" seljaka je kumoordinar
Žorž): stvaranju nove inteligencije iz redova seljaka koja u moralno iskvarenoj
gratskoj cjelini često, bez obzira na darovitost, ne uspjeva nego tragično
završava (poput glavnog lika u romanu - Ivice Kičmanovića).

LJUBAVNI TROKUTI
Vrlo značajnu ulogu u pokretnaju radnje imaju ljubavni trokuti. Oni su i uzrok
većini nemoralnih, ružnih radnji. Prvi ljubavni trokut čine Ivica-Laura-Mecena,
što je Ivici uzrokovalo protjerivanje iz Mecenina doma. Najviše ljubavnih trokuta
nalazi se u trećem djelu romana. Prvo Laura-Miho-Justa,a nakon Justine smrti,
koja miriše na Laurino maslo, stvara se novi trokut Miha-Laura-Ferkonja.
Navedeni se ljubavi trokut raspliće tako da Laura i Ferkonja ubiju Mihu, a zatim
Laura ubija Ferkonju.
Laura najzad pokušava pridobiti Ivicu no on je odbija opredjeljujući se za Ančicu
i tako se stvara posljednji ljubavni trokut romana Laura-Ivica-Ančica koja
završava tragično.
KOMPOZICIJA I FABULA ROMANA:

Roman je podijeljen na tri dijela. Događaji u romanu nisu organizirani i raspoređeni

prema vremenskom slijedu. Vremenski kontinuitet događaja pisac prekida
retrospektivnim epizodama. Takvim pripovijedačkim postupkom unosi određeni
"nemir" i dramatičnost, usklađuje kompozicijska obilježja cjelokupnom životnom
sudbinom i psihičkim previranjima Ivice Kičmanovića. Već je sam početak romana
retrospektivan - počinje prikazom registrature i spisa koje Kovačić oživljuje: oni se
međusobno prepiru. Za riječ se javlja spis registratora Ivice Kičmanovića i započinje
pripovijedanje: "Znajte, dakle, ja sam vam srce i duša našega registratora. Ja sam
njegova slika i prilika. Ukratko: njegov sam životopis. On me je sam napisao..." To je
ujedno i najava fabule koja počinje prikazom djetinstva Ivice Kičmanovića.
Pripovijedanje se nastavlja i nekoliko puta remeti vremenski slijed događaja, tj. mijenja
prostor i vrijeme događaja (npr. buđenje Ivice Kičmanovića u Laurinoj sobi, epizoda o
vili Dorici i Meceni, o Meceninu porijeklu, o Laurinu porijeklu itd.). Mnogi su kritičari
osporavali kompozicijske vrijednosti romana U registraturi, njegovu cjelovitost i
jedinstvenost, odnosno kompaktnost zbog epizoda koje narušavaju kronološki slijed
događaja. Vremenski nepovezano pripovijedanje raspršuje fabulu, prekida fabularni
tok, što pridonosi labavoj kompoziciji romana. Gledišta suvremenijih kritičara ne
podudaraju se s takvim mišljenjem. Oni misle da su kompozicija i stil romana, odnosno
cjelokupni tekst "najvjernija slika Ivičine psihe". U prilog tome navode fabularne
podatke (npr. događaje u vezi s Ivičinim psihičkim krizama, delirijum tremensu) i
jezično- stilske, odnosno pravopisne karakteristike (npr. autentična varijanta teksta iz
"Vijenca" krcata je točkicama, upitnicima, uskličnicima, crticama). Prema Jelčiću, ti
pravopisni znakovi imaju svoju stilsku vrijednost, "objašnjavaju i tu rastrzanost
Kovačićeva ("Ivičina"), stila i nehomogenost Kovačićeve ("Ivičine") kompozicije.
Fabulu romana pisac gradi tako da prati razvitak glavne ličnosti romana - Ivice
Kičmanovića, i to od djetinstva do smrti (Ivičina tragičnog završetka u požaru koji je
zahvatio registraturu). Fabula se temelji na glavnoj radnji, vezanoj za životni put Ivice
Kičmanovića, i sporednim radnjama (npr. Laurin život koji nije u vezi s Ivicom,
događaji vezani za gazdu Medonića, odnosi između Laure, Mihe i Juste te Mihe, Laure
i Ferkonje, itd.). Fabula je razgranata tj. složena i razvijena. Kronološki niz događaja,
tj. glavni fabularni tok vezan za životni put Ivice Kičmanovića, pisac: a) prekida
retrospekcijom, nekronološkim događajima (npr. opisom registrature, scenom Ivičina
buđenja u Laurinoj sobi, epizodom u registraturi s Ivicom kao šezdesetogodišnjakom -
registratorom), b) dopunjava sporednim radnjama (npr. u Ivičino djetinstvo na selu
pisac uključuje svoj komentar o djetinstvu, opisuje odnose na selu i događaje vezane za
seoskog bogataša Medonića i drugo). Okosnicu fabule čine događaji koje u prvom
dijelu romana pripovijeda glavno lice (Ivica Kičmanović), a zatim (u drugom i trećem
dijelu romana) ulogu pripovjedaća preuzima pisac. Fabula se temelji na nekoliko
osnovnih događaja, odnosno radnji.

KRATKI SADRŽAJ:

Ovaj veliki roman započinje prepirkom spisa i registara, a nastavlja se kao

"raspredanje" glavnog junaka u obliku ispovjesti, kojoj je cilj da razobliči kritički
hrvatsko društvo onog vremena u rasponu od osirotjelih seljaka i pogospođenih
opanaka do pokvarene gospode. U registraturi je prije svega svjedočanstvo o mučnom
probijanju kroz život jednog seljačića, u čemu nalazimo istinite i ujedno tipične crte ne
samo Kovačićeva životopisa. Glavno je lice Ivica Kičmanović sin seljaka Jožice,
veseljaka koga su zbog sviranja u seoskom "orkestru" seljani nazivali "Zgubidanom".
Njihov najbliži susjed, zdepasti "Kanonik", imao je kćer Anicu i sinove Peru i Mihu a
kako su Jožičina djeca bila bistrija, razvi se zavist i suparništvo. Ivica odlično završi
osnovnu školu i uz pomoć Mecene nastavi se školovati, živeći u kući svoga dobrotvora,
kod njegova "kumordinara " Žorža. Mecena je neženja, bogat, maglovite prošlosti: ima
na duši živote nekolicine ljudi kojih je smrt posredno skrivio pošto je obeščastio lijepu
seljanku Doru. Kad je Ivica navršio devetnaestu godinu, k Meceni se doselila Laura,
njegova rođakinja, djevojka čudne prošlosti i još čudnije budućnosti. Međutim, Ivica
ustanovi da je ona Mecenina ljubavnica pa se i sam s njom splete, zbog čega ga Mecena
otjera iz svog dvorca. Ivica se vrati kući gdje ga opet dočeka zavist obitelji susjeda
"Kanonika", kojega je sin Miha bogatom ženidbom obogatio. Mecenu je u
međuvremenu Laura otrovala i opljačkala, saznavši nakom toga iz jednog pisma da joj
je on zapravo otac, a suluda davno obeščašćena Dora - mati. Laura potraži Ivicu i
pomogne Jožici da izgradi novu kuću. Seljani su ih ogovarali zgog divljeg braka ali
Laura se ne želi lišiti slobode pa radije pošalje Ivicu natrag da završi školovanje, a
sama nastavi živjeti s Mihom, sve dok njegova žena Justa ne preminu u neobjašnjivim
okolnostima, uz asistenciju Laure. Ivica spozna da je Laura zločinka i želi se vjenčati s
"Kanonikovim" kćerkom Anicom, kojoj nađe službu kod neke gospođe, gdje je i sam
radio kao instruktor. Laura u dogovoru sa svojim novim ljubavnikom Ferkonjom udavi
i Mihu, pokrade Mihin novac i pobjegne, ali kod podjele plijena ubije i Ferkonju.
Hajdučica Laura ipak želi ponovo osvojiti Ivicu, a kad je ovaj odbije ona s razbojnicima
provali na njegove svatove i pobije ih redom: Ivičinu majku, oca Jožicu, "Kanonika",
otme Anicu te je u šumi unakazi tako da joj odreže grudi. Ivica je preživio pokolj, pa
ranjen svjedoči na sudu protiv Laure koju napokon strijeljaju. Iz njezinih grudi ne kanu
ni kap krvi. Ivica se počinovniči, postane registratorom, ali ubrzo poludi, zapali sve
spise i sam izgori u tom plamenu.

STIL I JEZIK
Roman u registraturi sastavljen je kao svojevrsna biografija pisca. “U
registraturi” je realistička, polubiografska freska u tri djela u kojoj pronalazimo
realističke, romantističke i naturalističke elemente. Romantički elementi u djelu
dolaze do izražaja u crtanju lica crno-bijela tehnika te u patetičnom stilu kojeg
Kovačić upotrebljava. Nalazimo ih i u Ivičinom odnosu sa Laurom.
Realistički elementi djela pojavljuju se u socialno–psihološkom motiviranju lica.
Roman ima čvrstu fabularnu okosnicu i opisi su konkretni i detaljni. I svi
događaji su realno prikazani, a jošjedan značajan element realizma, je jezik
sredine, svaki čovjek govori karakteristično. Sam izbor književnog roda i vrste
u ovom slučaju roman, koji se uz pripovjetku smatra karakteristikom razdoblja
realizma.
Naturalistički elementi dolaze do izražaja u opisvanju zločina koje čini Laura i
njena družba. Najčešći su u završnom djelu romana kada se fabula razvija u
smjeru fantastike, a scenom dominira Laura.
Prvi dio je pisan u ih formi, Ivica Kičmanović, pripovjeda svoj životopis, dok u
drugom i trećem djelu romana ulogu pripovjedaća preuzima pisac. U središnji
fabularni tok uključuju se epizode iz seoskog života koje ilustriraju nove
društveno-ekonomske odnose u selu i psihologiju sela.
Pisac se ne iscrpljuje samo događajima koji se tiču izravno glavnog junaka, već
portretira i sporedne likove. Da bi objasnio njihovo značenje Kovačić prati svoje
junake od početka, daje njihove biografije.
Opisi sredine u kojoj su smješteni junaci su vrlo detaljni i razumljivi. Kovačić vrlo
dobro oslikava sredinu u koju su vješto uklopljeni i likovi. Slike seoske idile i
nemoralnog gradskog života toliko su jake da se čitajući djelo u glavi nalazimo
na mjestu gdje se odvija radnja. Zbog toga ekranizacija ovog djela nije
predstavljala veći problem.
U djelu je zastupljen velik broj jezika, čime nam Kovačić želi pokazati utjecaj
tuđinaca na našim prostorima. Gospoda se srame svoga materinjeg jezika pa
često koriste rečenice iz drugih europskih jezika posebice njemačkog,
latinskog, talijanskog… Kovačić nas poput Kozarca upozorava na neiskorištene
resurse koje imamo u Domovini. Tim resursima se koriste tuđinci koji
zaposjedaju našu zemlju, sijeku naše šume, te ruše stoljetnu povijest,
namečući svoje jezike i zakone.
U radnji nalazimo brojne komične situacije, koje izazivaju smijeh, no ta se
komedija daljnjom razradom radnje pretvara u tragediju, koja izaziva zgražanje
i osud.
Djelo obiluje kontrastima prije svega u opisima seoske sredine i odnosu te
sredine prema gardskoj.
U cijelo djelo su utakna piščeva razmišljanja, upozorenja i sl. Želi nas uvjeriti
da gradska sredina kvari ljude, što mu je i pošlo za rukom jer i ja sam se čitajući
posramio što živim u gradu.

ODABRANI ODLOMAK
“Groza i užas zaokupio bogate i siromašne jer je taj ženski stvor u svojim
razbojstvima mučio i nakazivao žene ubijajući ih na najstrašniji način. Tako
pripovjedahu da su ovu žensku našli odrubljene glave, onu iskopanih očiju i
odrubljene glave, neku otkinutih udova i vrata prepiljenim pilom.”
U ovom odlomku zažeta su sva razbojstva i nemoralne čini harambašice Lare