Prof. dr. sc.

Hajrija Sijerčić – Čolić

Mr. sc. Haris Halilović, viši asistent

KRIVIČNO PROCESNO
PRAVO
S POSEBNIM OSVRTOM NA
KRIVIČNI POSTUPAK KOSOVA

PRIŠTINA, 2007.
 PREDGOVOR

Knjiga „Krivično procesno pravo s posebnim osvrtom na krivični postupak Kosova“ uređuje
materiju krivičnog procesnog prava kroz istovremenu analizu i razmatranje pozitivnih propisa
Kosova kojima se uređuje krivični postupak. Na prvom mjestu je to Privremeni zakon o
krivičnom postupku kao temeljni izvor krivičnog procesnog prava Kosova, ali i niz drugih
propisa kojima se kao dopunskim uređuje područje krivičnog postupanja.
Tekst koji se nalazi pred vama namjenjen je u prvom redu studentima Fakulteta
kriminalističkih nauka u Prištini, a u svrhu stjecanja znanja iz područja krivičnog procesnog
prava, te stručnog osposobljavanja za obavljanje onih poslova koji ulaze u širi okvir
kriminalističke profesije. Ista je također namjenjena i svim onim koji se u svom stručnom
radu ili znanstvenom usavršavanju dotiču ili ih interesira krivično procesno pravo i krivični
postupak.

Autori
Priština, mart 2007. godine.

Napomena u vezi roda

Korištenje zamjenica „on“, njegov“ i sl. u ovom tekstu ne ukazuje na spolnu pristrasnost, već
se iste koriste da bi se izbjegla upotreba šire formulacije on/ona, njegov/njen i sl.

2
SADRŽAJ:
strana

PREDGOVOR 2
PRVI DIO
KRIVIČNO PROCESNO PRAVO I KRIVIČNI POSTUPAK 9
1. Pojam krivičnog postupka i krivičnog procesnog prava. Društveno prihvatljiv
cilj krivičnog postupka i krivičnog procesnog prava 9
2. Krivični postupak i drugi kazneni postupci 10
3. Međunarodno pravo o pravima čovjeka i krivično procesno pravo 10

DRUGI DIO
OSNOVNA NAČELA KRIVIČNOG PROCESNOG PRAVA 12
4. Uopšte o osnovnim načelima 12
5. Načelo oficijelnosti krivičnog gonjenja 12
6. Načelo legaliteta i oportuniteta krivičnog gonjenja 13
7. Načelo akuzatornosti 14
8. Načelo kontradiktornosti 15
9. Načelo utvrđivanja materijalne istine 15
10. Načelo slobodne ocjene dokaza 19
11. Načelo neposrednosti u provođenju i ocjeni dokaza 19
12. Načelo usmenosti 21
13. Načelo pravičnog postupka 21
14. Načelo pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo 23
15. Načelo ne bis in idem 23
16. Načelo upotrebe jezika i pisma u krivičnom postupku 24
17. Načelo javnosti u krivičnom postupku 24

TREĆI DIO
SUBJEKTI KRIVIČNOG POSTUPKA 27
18. Subjekti krivičnog potupka – pojam i podjela 27
19. Stranke - opšti pojam. Stranačka i procesna sposobnost 27

ČETVRTI DIO
SUD 29
20. Uopće o sudu 29
21. Načela u obavljanju sudske funkcije 29
22. Pojam i vrste sudske nadležnosti 30
23. Stvarna nadležnost 30
24. Mjesna nadležnost 31
A) Redovne mjesne nadležnosti 31
B) Vanredne mjesne nadležnosti 31
25. Funkcionalna nadležnost 32
26. Lična nadležnost 32
27. Ocjena nadležnosti i sukb nadležnosti 32
28. Izuzeće sudije, sudije porotnika, tužioca i drugih učesnika u postupku 33

PETI DIO
TUŽILAC 34
29. Ovlašteni tužilac u krivičnom postupku 34
30. Uređenje tužilaštva i specifična načela 34
31. Prava i dužnosti tužioca u krivičnom postupku 35

3
32. Oštećeni kao tužilac i privatni tužilac 35

ŠESTI DIO
OKRIVLJENI I PRAVO NA ODBRANU 37
33. Pojam osumnjičenog, okrivljenog i optuženog 37
34. Procesni položaj okrivljenog 37
35. Pravo na odbranu i vrste odbrane 38
36. Branilac 39
37. Vrste odbrane uz pomoć branioca 39
38. Prava i dužnosti branioca 40

SEDMI DIO
OŠTEĆENI U KRIVIČNOM POSTUPKU 42
39. Pojam oštećenog i položaj u krivičnom postupku 42
40. Imovinskopravni zahtjevi 43

OSMI DIO
PREDMET KRIVIČNOG POSTUPKA 44
41. Uopšte o predmetu krivičnog postupka 44
42. Sporedni predmeti krivičnog postupka 44

DEVETI DIO
MJERE ZA OBEZBJEĐENJE PRISUSTVA OKRIVLJENOG,
SPREČAVANJE PONAVLJANJA KRIVIČNOG DJELA I
OBEZBJEĐIVANJE USPJEŠNOG VOĐENJA KRIVIČNOG POSTUPKA 46
43. Uopšte o mjeama za obezbjeđenje prisustva okrivljenog, sprečavanje
ponavljanja krivičnog djela i obezbjeđivanje uspješnog vođenja krivičnog
postupka 46
44. Poziv 46
45. Nalog za lišavanje slobode 47
46. Obećanje okrivljenog da neće napustiti mjesto boravišta 47
47. Zabrana približavanja određenom mjestu ili osobi 47
48. Javljanje u policijsku stanicu 48
49. Jemstvo 48
50. Kućni pritvor 49
51. Sudski pritvor 49
52. Privremeno lišenje slobode i policijsko zadržavanje 53

DESETI DIO
RADNJE U KRIVIČNOM POSTUPKU 56
53. Pojam radnje u krivičnom postupku 56
54. Oblik ili forma radnji u krivičnom postupku 56
55. Mjesto izvršenja radnji u krivičnom postupku 56
56. Vrijeme izvršenja radnji u krivičnom postupku 57

JEDANAESTI DIO
ODLUKE U KRIVIČNOM POSTUPKU 58
57. Pojam i vrste odluka u krivičnom postupku 58
58. Pravosnažnost i izvršnost odluka 58

4
DVANAESTI DIO 60
UTVRĐIVANJE ČINJENICA U KRIVIČNOM POSTUPKU
59. O činjenicama i vrstama činjenica 60
60. Činjenice koje se ne utvrđuju u krivičnom postupku 60
61. Načini utvrđivanja činjenica u postupku 61
62. O dokazima i dokazivanju 61

TRINAESTI DIO
PRETPRETRESNI POSTUPAK 64
63. Uopće o pretpretresnom postupku 64

ČETRNAESTI DIO
KRIVIČNA PRIJAVA 65
A) Krivična prijava – pojam i vrste 65
64. Obaveza na prijavljivanje krivičnog djela 65
65. Podnošenje krivične prijave 65
B) Opće dužnosti i ovlaštenja policije 65
66. Obaveza na istraživanje krivičnih djela 65
67. Prava osobe prema kojoj je poduzeta neka od radnji policije 67
68. Podnošenje dopuna prijave 68
C) Opće dužnosti i ovlaštenja javnog tužioca 68
69. Postupanje tužioca po zaprimanju krivične prijave 68

PETNAESTI DIO
ISTRAGA 70
70. Uopće o istrazi, njenim specifičnostima i funkciji 70
71. Pokretanje i trajanje istrage 70
72. Prekid i obustava istrage 71

ŠESNAESTI DIO
ISTRAŽNE RADNJE 73
A) Uopće o istražnim radnjama i njihovoj svrsi u krivičnom postupku 73
B) Iskaz okrivljenog 73
73. Uopće o iskazu okrivljenog 73
74. Ispitivanje okrivljenog 73
75. Neprihvatljivost iskaza okrivljenog 75
76. Dokazna vrijednost iskaza okrivljenog 75
C) Svjedoci i vještaci 75
D) Vanredna istražna mogućnost 76
E) Zahtjevi okrivljenog ili oštećenog za prikupljanje dokaza 76
F) Pretres i privemena konfiskacija 77
77. Pojam i vrste pretresa 77
78. Uvjeti za pretres 77
79. Pravni osnov i postupak pretresanja 77
80. Pretresanje bez sudske naredbe 79
81. Neprihvatljivost dokaza pribavljenih pretresom 79
82. Privremena konfiskacija predmeta 80
G) Uviđaj i rekonstrukcija događaja 82
83. Uviđaj i rekonstrukcija događaja – pojam i procesne formalnosti 82
H) Identifikacija osoba i predmeta 83

5
SEDAMANESTI DIO 84
SKRIVENE I TEHNIČKE MJERE PRAĆENJA I ISTRAGE
84. Uopće o skrivenim i tehničkim mjerama praćenja i istrage 84
85. Vrste skrivenih i tehničkih mjera praćenja i istrage 84
86. Zakonski uvjeti za primjenu skrivenih i tehničkih mjera praćenja i istrage 86
87. Ovlaštenje za izdavanje naloga za provođenje mjera 87
88. Razmatranje prihvatljivosti i neprihvatljivosti dokaza prikupljenih skrivenim 92
i tehničkim mjerama praćenja i istrage

OSAMNAESTI DIO
DOKAZI 95
89. Opće napomene 95

DEVETNAESTI DIO
SVJEDOCI 97
90. Pojam svjedoka i svjedočenja 97
91. Dužnosti svjedoka i sankcije za njihovu povredu. Prava svjedoka 97
92. Isključenje i oslobođenje od dužnosti svjedočenja 98
93. Saslušanje svjedoka 99
94. Slučajevi nevaljanosti iskaza svjedoka 100
95. Dokazna vrijednost iskaza svjedoka 100
96. Kooperativni svjedoci 101

DVADESETI DIO
ZAŠTITA OŠTEĆENOG I SVJEDOKA 103
97. Uopće o zaštiti oštećenog i svjedoka u krivičnom postupku 103
98. Mjere zaštite oštećenog i svjedoka 103

DVADESETPRVI DIO
VJEŠTAČENJE 107
99. Pojam vještaka i vještačenja 107
100. Određivanje vještačenja 107
101. Dužnosti i prava vještaka 107
102. Postupak vještačenja 108
103. Obavezne vrste vještačenja 109
104. Molekularna i genetička istraživanja i analiza DNK 111
105. Financijsko vještačenje 112
106. Dokazna vrijednost iskaza vještaka 112

DVADESETDRUGI DIO
POSTUPAK OPTUŽIVANJA 113
107. Optužnica – pojam 113
108. Podizanje optužnice 113
109. Sudska kontrola optužnice 113
110. Potvrđivanje optužnice 115
111. Odbacivanje optužnice 117
112. Pravomoćnost optužnice 118

DVADESETTREĆI DIO
GLAVNI PRETRES 119
113. Pojam, značaj i svrha glavnog pretresa 119
114. Pretpostavke za održavanje glavnog pretresa 119

6
115. Tok glavnog pretresa 120

DVADESETČETVRTI DIO
PRESUDA 121
116. Pojam, vrste i predmet presude. Objavljivanje i pismena izrada presude 121
117. Presuda kojom se optužba odbija 121
118. Presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe 121
119. Presuda kojom se optuženi oglašava krivim 121

DVADESETPETI DIO
PRAVNI LIJEKOVI 123
120. Uopšte o pravnim lijekovima 123
121. Žalba na prvostepenu i drugostepenu presudu 124
122. Žalba na rješenje 125
123. Smisao i značaj vanrednog pravnog lijeka 126
124. Ponavljanje krivičnog postupka 126
125. Vanredno ublažavanje kazne 127
126. Zahtjev za zaštitu zakonitosti 127

DVADESETŠESTI DIO
SKRAĆENI POSTUPAK, IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA I
DONOŠENJE SUDSKE OPOMENE 128
127. Skraćeni postupak 128
128. Postupak izdavaja kaznenog naloga 128
129. Izricanje sudske opomene 129

DVADESETSEDMI DIO
POSEBNI POSTUPCI 130
130. Vrste posebnih postupaka 130

DVADESETOSMI DIO
POSTUPAK PRUŽANJA MEĐUNARODNE PRAVNE POMOĆI I
IZVRŠENJE MEĐUNARODNIH UGOVORA U KRIVIČNOPRAVNIM
STVARIMA. POSTUPAK ZA PREBACIVANJE OKRIVLJENIH I
OSUĐENIH OSOBA U NADLEŽNOSTI STRANIH PRAVOSUĐA I IZ
NADLEŽNOSTI STRANIH PRAVOSUĐA 132
131. Uopšte o međunarodnoj krivičnopravnoj pomoći i vrstama te pomoći 132
132. „Mala“ međunarodna krivičnopravna pomoć 132
133. Izvršenje strane krivične presude 133
134. Ustupanje krivičnog gonjenja stranoj državi 133
135. Postupak prebacivanja okrivljenih i osuđenih osoba u nadležnost stranih 134
pravosuđa i iz nadležnosti stranih pravosuđa (ekstradicija)

DVADESETDEVETI DIO
POSTUPAK ZA NAKNADU, REHABILITACIJU I OSTVARIVANJE
DRUGIH PRAVA OSOBA NEOPRAVDANO OSUĐENIH I
NEOSNOVANO LIŠENIH SLOBODE 135

TRIDESETI DIO
POSTUPAK ZA IZDAVANJE POTJERNICE I JAVNIH
OBAVJEŠTENJA 138

7
TRIDESETPRVI DIO
POSTUPAK PREMA MALOLJETNICIMA 139

TRIDESETDRUGI DIO
POSTUPAK U SLUČAJU NEURAČUNLJIVOSTI U VRIJEME
IZVRŠENJA KRIVIČNOG DJELA 140

OBJAŠNJENJE SKRAĆENICA 141

LITERATURA 142

8
 PRVI DIO

KRIVIČNO PROCESNO PRAVO I KRIVIČNI POSTUPAK

1. Pojam krivičnog postupka i krivičnog procesnog prava. Društveno

prihvatljiv cilj krivičnog postupka i krivičnog procesnog prava

U okviru sistema pravnih normi kojima se uređuje ostvarivanje krivičnopravnog zahtjeva

nastalog izvršenjem krivičnog djela uočavaju se tri grane prava: - krivično pravo
(materijalno krivično pravo ili krivično pravo u užem smislu riječi), - krivično procesno
pravo (procesno ili formalno krivično pravo) i - pravo izvršenja krivičnih sankcija
(izvršno krivično pravo). Krivično pravo, krivično procesno pravo i pravo izvršenja
krivičnopravnih sankcija dijelovi su krivičnog prava u širem smislu riječi.

Učenje o pojmu krivičnog postupka oslanja se na definisanje krivičnog postupka kako sa

aspekta krivičnoprocesnih radnji koje se preduzimaju u cilju rasvjetljavanja krivičnog djela i
otkrivanja njegovog izvršioca, tako i polazeći od krivičnoprocesnih odnosa koji se razvijaju
između krivičnoprocesnih subjekata.1

Skup krivičnoprocesnih radnji koje preduzimaju krivičnoprocesni subjekti (nadležni

organi i osobe) u slučaju postojanja sumnje da je izvršeno krivično djelo kako bi se
ostvario društveno prihvatljiv cilj reakcije na kriminalitet - predstavlja krivični
postupak. Pojam krivičnog postupka ostao bi nepotpun ako se ne predstavi sa aspekta
krivičnoprocesnih odnosa. Naime, u krivičnom postupku učestvuju određeni nadležni organi i
osobe koji preduzimajući krivičnoprocesne radnje stupaju u raznovrsne krivičnoprocesne
odnose. Skup krivičnoprocesnih odnosa koji se razvijaju između krivičnoprocesnih
subjekata u slučaju sumnje da je izvršeno krivično djelo kako bi se postigao društveno
prihvatljiv cilj reakcije na kriminalitet – predstavlja krivični postupak.

Krivični postupak je uređen posebnim pravnim propisima, odnosno normama krivičnog

procesnog prava. Prema tome, krivično procesno pravo je grana prava koja pravno normira ili
uređuje krivični postupak. Uzimajući u obzir naprijed navedene definicije krivičnog postupka,
može se zaključiti da je krivično procesno pravo pravna grana koja uređuje prava i
dužnosti krivičnoprocesnih subjekata, vrste i oblik krivičnoprocesnih radnji koje se
preduzimaju, kao i oblik krivičnoprocesnih odnosa u koje stupaju krivičnoprocesni
subjekti kad preduzimaju krivičnoprocesne radnje.

U pogledu društveno prihvatljivog cilja krivičnog postupka treba naglasiti da se on ogleda u

traženju odgovora na sljedeća pitanja: - da li je u konkretnom slučaju izvršeno krivično djelo,
- da li je osoba prema kojoj je upravljen krivičnopravni zahtjev izvršila krivično djelo, - da li
je kriva ili nije kriva za djelo koje joj se stavlja na teret i - da li se u smislu materijalnog
krivičnog prava mogu primjeniti krivične sankcije. U tom smislu, pravila utvrđena krivično
procesnim pravom trebaju osigurati da niko nevin ne bude osuđen, a da kazna ili druga
kaznena mjera bude izrečena isključivo osobi koja je izvršila krivično djelo prema uslovima
koje propisuje Privremeni krivični zakon i drugi zakoni Kosova koji utvrđuju krivična djela i
na osnovu postupka sprovedenog zakonito i pravedno (čl. 1. st. 2.).

1
Za izlaganja o definiciji krivičnog postupka sa aspekta krivičnoprocesnih radnji i krivičnoprocesnih odnosa
detaljnije Bayer, V., I, 1995., str. 4. – 8.

9
 2. Krivični postupak i drugi kazneni postupci

Imajući u vidu da se kažnjiva djela dijele na krivična djela, privredne prestupe, prekršaje i
disciplinske krivice, usvojena je podjela kaznenih postupaka na: - krivični postupak, -
postupak za privredne prestupe, - prekršajni postupak i – disciplinski postupak.
Materijalnopravna pitanja kojima se propisuju druga kažnjiva djela (koja nisu krivična djela) i
odgovarajuće kazne ili mjere koje se mogu izreći, te procesnopravna pitanja o načinu
postupanja u slučaju sumnje da je izvršeno neko kažnjivo djelo (koje nije krivično djelo) -
uređena su posebnim propisima (npr., propisima o prekršajima ili disciplinskoj odgovornosti
osoba).2 Proučavanjem odnosa između krivičnog postupka i drugih kaznenih postupaka
uočavaju se sličnosti i razlike. Primjera radi, sličnosti su u: - procesnim načelima (npr., načelo
istine, javnosti, kontradiktornosti), - radnjama dokazivanja (npr., saslušanje osoba), - izricanju
kazni (npr., novčana kazna) ili – pravnoj određenosti s obzirom da su kažnjiva djela (kao i
krivična djela) unaprijed propisana i unaprijed su određeni uslovi za primjenu kazni i drugih
mjera. Što se tiče razlika one su u: - nadležnim organima i tijelima pred kojima se vodi
odgovarajući kazneni postupak (npr., o prekršajima se raspravlja pred nadležnim sudom za
prekršaje ili nekim drugim državnim organom, dok se o disciplinskim krivicama raspravlja
pred disciplinskom komisijom). U pogledu stepena pravne uređenosti, krivični postupak je
detaljno pravno normiran, dok ostali kazneni postupci nisu tako detaljno pravno uređeni, te su
po pravilu kratkotrajniji i jednostavniji.

3. Međunarodno pravo o pravima čovjeka i krivično procesno pravo

Za krivični postupak je vezano učenje o egzistenciji dvije poznate tendencije u njegovim

okvirima: tendencije za osiguranjem efikasnosti krivičnog postupka u borbi protiv
kriminaliteta ili da svaki poznati izvršilac krivičnog djela bude uhvaćen i kažnjen u skladu sa
propisima iz materijalnog krivičnog prava i tendencije zaštite građana od neopravdanog
krivičnog gonjenja i osude, odnosno da svaka osoba protiv koje se vodi krivični postupak
raspolaže mogućnostima za odbranu.3 Uvažavajući postojanje tendencija o efikasnom
krivičnom postupku i zaštiti prava i sloboda čovjeka u krivičnom postupku znači priznanje
njihovog uticaja na uređenje krivičnog postupka i, s tim u vezi, afirmaciju odnosno
ograničavanje prava i sloboda čovjeka. U tom smislu, posebno mjesto pripada međunarodnim
deklaracijama i konvencijama, koje se mogu označiti kao univerzalni i regionalni dokumenti.
Od brojnih međunarodnih konvencija, deklaracija i preporuka, posebno treba izdvojiti
sljedeće univerzalne dokumente: Univerzalna deklaracija o pravima čovjeka (1948),
Međunarodni ugovor o građanskim i političkim pravima (1966) sa dopunskim protokolima
(1989), Konvencija o pravima djeteta (1989), Međunarodna konvencija o eliminaciji svih
vrsta rasne diskriminacije (1965), Konvencija protiv mučenja i drugih oblika okrutnog,
nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (1984), Standardna minimalna
pravila UN za postupanje sa osuđenicima (1955), Standardna minimalna pravila UN za
primjenu sudskih postupaka prema maloljetnicima (1985), Deklaracija o nezavisnosti
pravosuđa (1989). Instrumenti kojima se, također, štite osnovne slobode i prava čovjeka
sadržani su i u regionalnim dokumentima. Najvažniji su: Evropska konvencija o zaštiti
ljudskih prava i osnovnih sloboda (1950) sa dodatnim protokolima, koja se često označava
kao “najmanji zajednički imenitelj” zaštite prava čovjeka u Evropi, kao i praksa Evropskog

2
O propisima koji su ranije doneseni i koji se nisu mijenjali v. Uredbu UNMIK-a br 1999/24.
3
Bayer,V., I, 1995., str. 12. – 13. O zaštiti ljudskih prava u okviru krivičnog zakonodavstva na Kosovu
detaljnije: Murati, R.: Protection of Human Rights Under Kosovo's Criminal Code and Criminal Procedure
Code. Chicago-Kent Law Review, 80 (2005) 1, str. 99. – 116.

10
suda za ljudska prava.4 Od uticaja su i, npr., Evropska konvencija o spriječavanju mučenja,
nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (1987), Evropska zatvorska pravila
(1987) ili Evropska konvencija o ostvarivanju prava djeteta (1995). U ovim dokumentima
nalazimo norme koje se, između ostalog, odnose na: - pravo na tjelesni integritet i ljudsko
dostojanstvo, - zabranu svakog oblika diskriminacije i mučenja, - uslove za lišenje slobode
odnosno ograničenje prava na slobodu i sigurnost osobe, - pravo svakog čovjeka na pravično
suđenje, - pretpostavku nevinosti, - pravo na poštivanje privatnog života i zaštitu stana i
prepiske, - pravo na korištenje pravnog sredstva protiv odluke državnog tijela, - zabranu
ponovnog suđenja, - «najbolji interes djeteta» kao osnovno načelo u postupanju sa
maloljetnicima i zaštitu prava maloljetnika, - prava osuđenih osoba i tretman osoba prema
kojima se izvršavaju krivične sankcije, - pravo na rehabilitaciju i naknadu štete osobama koje
su neosnovano osuđene i nezakonito lišene slobode ili - nezavisnost i samostalnost sudske
funkcije.

4
Prema Protokolu broj 11 (ETS No. 155), koji je stupio na snagu 1. 11. 1998. godine, Evropske komisije za
ljudska prava i Evropskog susa za ljudska prava ustanovljen je „Evropski sud za ljudska prava”, koji djeluje na
trajnoj osnovi.

11
 DRUGI DIO

OSNOVNA NAČELA KRIVIČNOG PROCESNOG PRAVA

4. Uopšte o osnovnim načelima

Krivičnoprocesna načela imaju značaj za razumijevanje krivičnog procesnog prava i njegovu

pravilnu primjenu u praksi. Krivični postupak na Kosovu zasniva se na sljedećim
krivičnoprocesnim načelima: - utvrđivanje materijalne istine, – presumpcija nevinosti, -
načelo in dubio pro reo, - načelo akuzatornosti, - načelo legalieteta sa načelom oficijelnosti, -
načelo oprtuniteta, - načelo pravičnog postupka, - načelo sudske nezavisnosti, - načelo
slobodne ocjene dokaza, - načelo upotrebe svog jezika, - načelo „jednakosti oružja“, - načelo
javnosti, - načelo nadoknade štete i rehabilitacije itd.5 U izlaganjima što slijede razmatrat će
se navedena, kao i druga krivičnoprocesna načela.

5. Načelo oficijelnosti krivičnog gonjenja

Prema tom načelu, funkciju krivičnog gonjenja ostvaruje nadležni organ po službenoj
dužnosti (lat. ex officio) u javnom interesu nezavisno od volje osobe koja je oštećena
krivičnim djelom ili neke druge osobe koja bi imala interes da se u određenom predmetu
(ne)ostvari funkcija krivičnog gonjenja.6 Načelo oficijelnosti se odnosi na jednu od tri
osnovne krivičnoprocesne funkcije – funkciju krivičnog gonjenja. Ovo načelo nije vazano
samo za pokretanje krivičnog postupka, jer se širi na cijeli tok krivičnog postupka. S obzirom
da se prema načelu oficijelnosti funkcija krivičnog gonjenja ostvaruje u javnom interesu, ta
funkcija je u najvećem broju savremenih pravnih sistema povjerena javnom tužilaštvu. Za
razliku od načela oficijelnosti krivičnog gonjenja, načelo dispozicije prepušta pravo
krivičnog gonjenja volji oštećene osobe, koja to gonjenje ostvaruje kroz privatnu tužbu. U
savremenom krivičnom postupku načelo oficijelnosti je u prvom planu čime se u najvećoj
mogućoj mjeri ograničava gonjenje na inicijativu oštećenog. Interes suzbijanja kriminaliteta i
zaštita društva od vršenja krivičnih djela višestruko nadilazi interese oštećenog i njegovu
volju koju bi želio izraziti u pogledu iniciranja krivičnog gonjenja.

Prema PZKPK, u osnovi, usvojeno je načelo oficijelnosti budući da za najveći broj krivičnih
djela postupak pokreće po službenoj dužnosti javni tužilac. To pravo i dužnost javni tužilac
ima i za krivična djela koja se gone na prijedlog oštećenog.7 Pored krivičnih djela koja se
gone po službenoj dužnosti (najveći broj krivičnih djela) i krivičnih djela koja se gone na
prijedlog oštećene strane (manji broj krivičnih djela), u posebnom dijelu PKZK propisano je
da se za neka krivična djela gonjenje preduzima po privatnoj tužbi (također manji broj
krivičnih djela).8 Zbog toga je PZKPK predviđeno da je ovlašteni tužilac za krivična djela
koja se gone po službenoj dužnosti - javni tužilac, a za djela koja se gone po privatnoj tužbi -
privatni tužilac (čl. 6. st. 2.). S obzirom da se za najveći broj krivičnih djela gonjenje
preduzima ex officio, osnovno pravo i osnovna dužnost javnog tužioca je istraživanje
krivičnih djela i krivično gonjenje njihovih izvršilaca (čl. 47. st. 1.).

5
Sahiti, E., Murati, R., Kunštek, E., 2004., str. 134.
6
Sijerčić-Čolić, H., I, 2005., str. 69.
7
Naime, za neka krivična djela propisana krivičnim zakonom (npr., prinuda, čl. 160. PKZK, prijetnja, čl. 161.
PKZK, neovlašteno fotografisanje i drugo snimanje, čl. 171. PKZK, pronevjera, čl. 257. st. 1., 2. i 5. PKZK,
uzimanje pokretne imovine, čl. 258. PKZK), javni tužilac pokreće krivični postupak samo na osnovu prijedloga.
Poslije podnošenja takvog prijedloga, gonjenje se vrši po službenoj dužnosti (čl. 6. st. 1.).
8
Npr., krivična djela protiv časti u ugleda (čl. 190. PKZK).

12
 6. Načela legaliteta i oportuniteta krivičnog gonjenja

Za razliku od načela oficijelnosti krivičnog gonjenja, koje, kako smo vidjeli, osigurava
krivično gonjenje u javnom interesu bez obzira na volju oštećenog, načelo legaliteta
krivičnog gonjenja znači da je javni tužilac dužan preduzeti krivično gonjenje ako su
ispunjeni zakonski uslovi, bez obzira na njegov stav o tome da li je ili nije potrebno
krivično gonjenje. Dakle, javni tužilac koji je nosilac prava na pokretanje krivičnog postupka
po službenoj dužnosti, dužan je po zakonu (lat. ex lege) preduzeti krivično gonjenje uvijek
kad su za to ispunjeni propisani uslovi. Kao što prema načelu oficijelnosti pokretanje
krivičnog postupka ne zavisi od volje oštećenog, tako prema načelu legaliteta krivičnog
gonjenja pokretanje krivičnog postupka ne zavisi od volje javnog tužioca; dakle, kad su
ispunjeni zakonski uslovi, pokretanje krivičnog postupka nije za tužioca samo mogućnost već
i dužnost.9 Načelo legaliteta krivičnog gonjenja vrijedi za cijeli tok krivičnog postupka jer je
tužilac dužan ostvarivati funkciju krivičnog gonjenja sve dok postoje zakonski uslovi. U
savremenim krivičnim postupcima ne primjenjuje se isključivo načelo legaliteta. Naime,
suprotno dužnosti tužioca da kad su ispunjeni zakonski uslovi inicira pokretanje krivičnog
postupka i učestvuje u postupku, predviđa se pravo tužioca da po načelu oportuniteta (ili
cjelishodnosti) krivičnog gonjenja ne preduzima krivično gonjenje, bez obzira što su u
konkretnom slučaju ispunjeni zakonski uslovi za to, ako to nije u javnom interesu.
Dakle, prema načelu oportuniteta, postojanje zakonskih uslova za gonjenje je nužan pravni
preduslov za mogućnost krivičnog gonjenja, ali i onda kada taj preduslov postoji, dolazi do
krivičnog gonjenja samo ako tužilac smatra da je u konkretnom slučaju s javnog stajališta
oportuno (ili cjelishodno) preduzimanje krivičnog gonjenja.10 Kod načela oportuniteta tužilac
nema pravo na proizvoljan izbor između ostvarivanja funkcije krivičnog gonjenja i njenog
neostvarivanja, već samo pravo na ocjenu da li je polazeći od javnog interesa gonjenje u
konkretnom slučaju oportuno (cjelishodno) ili ne.11 I jedno i drugo načelo je danas
prihvaćeno. Kao prednosti načela legaliteta ističu se: jednakost građana pred zakonom,
nepristrasnost u ostvarivanju funkcije krivičnog gonjenja, nezavisnost i objektivnost krivičnog
pravosuđa i generalno preventivni efekti, dok se o pozitivnim stranama načela oportuniteta
govori u smislu izbjegavanja krivičnog postupka za lakša krivična djela ili za specifične
izvršioce krivičnih djela, procesna ekonomija, te rasterećenje krivičnog pravosuđa.

Prema PZKPK javni tužilac je dužan da pokrene krivični postupak kada postoji opravdana
sumnja da je izvršeno krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti, osim ako taj zakon
ne propisuje drukčije (čl. 6. st. 3.). Dakle, prihvaćeno je načelo legaliteta krivičnog gonjenja,
jer postojanje opravdane sumnje da je izvršeno krivično djelo za koje se goni po službenoj
dužnosti obavezuje javnog tužioca da preduzme krivično gonjenje. Pored postojanja
opravdane sumnje da je izvršeno krivično djelo, u konkretnom slučaju ne smiju postojati
zakonske smetnje za krivično gonjenje (npr., smrt okrivljenog ili zastarjelost krivičnog
gonjenja).

U zakonom propisanim slučajevima javni tužilac nije dužan preduzeti krivično gonjenje iako
postoji opravdana sumnja da je izvršeno krivično djelo za koje se goni ex officio i ne postoje
okolnosti koje isključuju krivično gonjenje (čl. 6. st. 3.). Odstupanje od načela legaliteta
krivičnog gonjenja i primjena principa oportuniteta krivičnog gonjenja propisana je za:

9
Vasiljević, T., 1981., str. 121.
10
Bayer, V., I, 1995., str. 103.
11
Tako, npr., Vasiljević, T., 1981., str. 121. – 123. ili Grubač, M., 2006., str. 137., koji smatra da načelo
oportuniteta daje tužiocu „vrlo široku vlast, neuporedivo širu od one koju ima kad je krivično gonjenje
zasnovano na principu legaliteta“. Zbog toga pravni sistemi koji prihvataju načelo oportuniteta, organe krivičnog
gonjenja vežu uz pravna, deontološka i druga pravila

13
 • krivična djela za koja se goni po prethodnom odobrenju nadležnog organa (čl.
144.);
• krivična djela kažnjiva novčano ili zatvorom do tri godine, ako okrivljeni
prihvati da se ponaša prema uputstvima javnog tužioca i da izvrši neke
obaveze (čl. 226.);
• krivična djela za koja krivični zakon predviđa da sud može da se odrekne
kažnjavanja izvršioca krivičnog djela (čl. 227.);
• krivična djela kažnjiva novčano ili zatvorom do godinu dana za koje počinilac
izrazi iskreno kajanje, spriječi štetne posljedice ili nadoknadi štetu (čl. 227.);
• krivična djela za koja je izdata zabrana pokretanja ili nastavljanja krivičnog
postupka protiv kooperativnog svjedoka (čl. 300. st. 4. podst. 2));
• krivična djela čije se krivično gonjenje može ustupiti stranoj državi pod
zakonom propisanim uslovima (čl. 514.);
• lakša krivična djela čiji su izvršioci maloljetne osobe (čl. 14, 50. i 54. ZMK).

Iako PZKPK prihvata princip legaliteta krivičnog gonjenja, ipak javni tužilac ima pravo da
odustane od krivičnog gonjenja ako smatra da više ne postoje zakonski uslovi za krivično
gonjenje (načelo mutabiliteta). Tako javni tužilac može odustati od krivičnog gonjenja do
završetka glavnog pretresa pred prvostepenim sudom, a u postupku pred višim sudom samo u
slučajevima propisanim zakonom (čl. 52.). Suprotno, prema načelu imutabiliteta tužilac ne
može odustati od krivičnog gonjenja, već mora u postupku ostati do kraja, sve dok se ne
donese meritorna sudska odluka o predmetu suđenja.12

Pravilna primjena načela legaliteta krivičnog gonjenja obezbjeđena je, između ostalog,
institutom suspsidijarnog tužioca. Naime, kad javni tužilac ne preduzme krivično gonjenje ili
odustane od krivičnog gonjenja, dužan je u roku od osam dana o tome obavijestiti oštećenog i
uputiti ga da može sam preduzeti gonjenje kao subsidijarni tužilac. Oštećeni ima pravo da
preduzme, odnosno nastavi gonjenje u roku od osam dana od dana kad je primio obavještenje
od javnog tužioca (čl. 6. st. 4. i čl. 62. st. 1. i 2.).

7. Načelo akuzatornosti

Načelo akuzatornosti ili optužno načelo (lat. accusare – optužiti) tradicionalno se smatra
jednim od osnovnih krivičnoprocesnih načela. Ovo načelo široko je prihvaćeno u savremenim
krivičnim postupcima, pa tako i u krivičnom procesnom pravu Kosova.

Prema ovom načelu, krivični postupak se pokreće i vodi samo po zahtjevu tužioca. Bez
tužioca nema postupka, ne samo prilikom pokretanja, već i za sve vrijeme njegovog trajanja.
Tužilac može odustati od svog krivičnopravnog zahtjeva i u tom slučaju krivični postupak se
obustavlja. Prihvatanje ovog načela omogućava razdvajanje osnovnih krivičnoprocesnih
funkcija i njihovo povjeravanje različitim subjektima. U tom smislu, odvojena je funkcija
krivičnog gonjenja ili optuženja i povjerena tužiocu. Treba naglasiti da bez funkcije
krivičnog gonjenja nema krivičnog postupka i da njeno povjeravanje posebnom subjektu
omogućava uspostavanje javnog tužilaštva kao nezavisnog tijela. Tužilaštvo funkciju
krivičnog gonjenja ostvaruje na način da pokreće krivični postupak, zastupa optužbu pred
nadležnim sudom i preduzima druge potrebne i zakonom propisane krivičnoprocesne radnje.
Druga osnovna krivičnoprocesna funkcija jeste funkcija presuđenja, koja je povjerena
sudu. Sud nema inicijativu za pokretanje krivičnog postupka, niti za njegovo održanje u toku.
Funkcija suda ogleda se u presuđenju konkretne krivične stvari. Također, u skladu sa načela
akuzatornosti, sud može raspravljati samo o onom krivičnom djelu i samo o onom izvršiocu

12
Grubač, M., 2006., str. 143.

14
koji su obuhvaćeni krivičnopravnim zahtjevom tužioca (tzv. objektivni i subjektivni identitet
između optužbe i presude). Razdvajanjem funkcija krivičnog gonjenja i presuđenja izdvaja se
i treća funkcija - funkcija odbrane, koju vrši okrivljeni uz pomoć branioca.

Prema PZKPK, krivični postupak se pokreće samo na zahtjev ovlaštenog tužioca (čl. 6. st. 1.).
Dakle, sud ne može inicirati krivični postupak, a odvojene su i tri osnovne krivičnoprocesne
funkcije i one su povjerene zasebnim procesnim subjektima. Načelo akuzatornosti omogućava
okrivljenom procesni položaj stranke. Zbog toga, krivični postupak ima prirodu spora koji se
odvija između dvije ravnopravne stranke (tužioca i okrivljenog) pred nepristrasnim sudom (čl.
10. st. 1.). Zatim, okrivljeni ima pravo na odbranu u toku cijelog krivičnog postupka (čl. 10. –
14.), a sud može voditi postupak samo protiv osobe koja je obuhvaćena optužnim aktom i
samo za opisano krivično djelo (čl. 386. st. 1.). Načelo akuzatornosti izraženo je i u procesnim
odredbama o obustavi krivičnog postupka, odnosno donošenju presude kojom se optužba
odbija ukoliko tužilac odustane od krivičnog gonjenja (326. i 389.).

8. Načelo kontradiktornosti

Za načelo akuzatornosti vezano je načelo kontradiktornosti, koje se, također, tradicionalno

uzima za jedno od osnovnih krivičnoprocesnih načela. Često se ovo načelo označava i kao
raspravno načelo. U sadržajnom smislu, načelo kontradiktornosti omogućava strankama
(dakle, tužiocu i okrivljenom) da pred sudom iznose svoje navode i argumente za njih,
kao i da se izjasne o navodima suprotne stranke, a prije nego što sud donese odluku
povodom onog što je predmet raspravljanja u postupku.13 Prema tome, tužilac i okrivljeni
pred sudom iznose dvije suprotne teze: tezu optužbe i tezu odbrane, a sud je dužan da ih
sasluša prije donošenja odluke o konkretnom krivičnopravnom zahtjevu. Zahvaljujući ovom
načelu, krivični postupak ima konstrukciju spora između ravnopravnih stranaka pred
nepristrasnim sudom. Mogućnost optuženog da na glavnom pretresu iznese tezu odbrane i da
se osvrne na navode ovlaštenog tužioca od posebnog je značaja za ostvarivanje prava na
odbranu i zaštitu prava i sloboda čovjeka. Također, načelo kontradiktornosti omogućava
potpunije ostvarenje načela istine, s obzirom da sud može presuditi spor tek pošto su stranke
bile u mogućnosti da izraze svoje stavove i da se izjasne o stavovima druge strane, odnosno
nakon što je saslušao procesne izjave obje strane i sagledao njihove dokaze.

Prema PZKPK prihvaćeno je načelo kontradiktornosti. Ovo načelo naročito dolazi do

izražaja na glavnom pretresu, dok je u istrazi i drugostepenom postupku predviđeno u
ograničenom obimu. To je razumljivo jer se na glavnom pretresu donosi presuda nakon
kontradiktornog, usmenog i neposrednog iznošenja određenih činjenica i dokaza, dok istraga
predstavlja postupanje određenih državnih organa radi utvrđivanja činjenica na osnovu kojih
tužilac može ocijeniti ima li mjesta optuženju ili istragu treba obustaviti, odnosno
drugostepeni postupak služi preispitivanju zakonitosti i pravilnosti prvostepene presude.

9. Načelo utvrđivanja materijalne istine

Načelo utvrđivanja materijalne istine o nevinosti ili krivnji osobe protiv koje se vodi krivični
postupak nije samo jedno od najvažnijih krivičnoprocesnih načela, već je istovremeno i jedan
od ciljeva krivičnog postupka. Dakle, prije donošenja obavezujuće sudske odluke treba
utvrditi istinu o tome da li je u konkretnom primjeru izvršeno krivično djelo i da li se na
optuženog mogu primijeniti norme materijalnog krivičnog prava o izricanju krivičnih
sankcija. Da bi krivični postupak mogao ostvariti svrhu u smislu da se na osnovu zakonito

13
Sijerčić-Čolić, H., I, 2005., str. 80.

15
pokrenutog i provedenog postupka donese pravilna presuda, a zašto je odgovoran sud,14
krivični postupak se mora urediti tako da se ostvari ovo načelo. Dakle, činjenice na kojima se
zasniva sudska odluka, odnosno činjenice na kojima se temelji odgovor na pitanja da li je
izvršeno krivično djelo, ko je izvršilac i da li se mogu primjeniti krivične sankcije u smislu
materijalnog krivičnog prava - moraju biti istinito i potpuno utvrđene. Utvrđivanje istine je u
javnom interesu i kažnjen može i smije biti samo onaj optuženi čija je krivična odgovornost
potpuno i nesporno utvrđena. S tim u vezi, krivično procesno zakonodavstvo Kosova
naglašava da su sud, javni tužilac i policija dužni istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su
od važnosti za donošenje zakonite odluke (čl. 7. st. 1.).

Zakonodavac ne određuje pojam, a ni obilježja «istine» za potrebe krivičnog postupka. U

teoriji krivičnog procesnog prava se o ovim pitanjima naročito raspravlja od kraja XIX vijeka,
kada se o postojanju krivičnog djela i njegovog izvršioca zaključuje iz aspketa slobodne
ocjene dokaza (o ovom načelu v. izlaganja koja slijede). Dakle, pitanje utvrđivanja istine se ne
postavlja u doba inkvizitorskog krivičnog postupka, s obzirom da je za tadašnje prilike cilj
krivičnog postupka bila formalna istina. Naime, u inkvizitorskom postupku odluke suda su
donošene na osnovu određenih dokaza ili određenog broja dokaza, prema unaprijed
propisanim dokaznim pravilima i bez obzira da li se događaj tako odigrao u stvarnosti ili ne.
Tako se smatralo istinitim ono što je odgovaralo tim pravilima. S pojmom materijalna istina
se željelo naglasiti da sud do istine treba doći kroz slobodnu ocjenu dokaza, a ne putem
ocjene koja je unaprijed određena formalnim (ili zakonskim) pravilima.15 Zbog toga se
nazivom materijalna istina (kao suprotnost formalnoj istini ili takvom utvrđivanju
činjenica koje je zasnovano na zakonskim propisima o snazi pojedinih dokaza) označava
utvrđivanje činjenica do kojeg sudija dolazi slobodno, nesputan dokaznim pravilima.16
U literaturi se navode i drugi razlozi za upotrebu pojma materijalna istina. Tako se, npr., ističe
da krivično procesno pravo odbacuje one forme postupanja koje bi mogle onemogućiti ili
dovesti u pitanje utvrđivanje istine o činjenicama na kojima se temelji optužba i drugim
pravno relevantnim činjenicama.17 Dakle, načelo utvrđivanja materijalne istine zahtijeva od
zakonodavca da u pravilu izbjegava propisivanje onih formi postupanja koje bi mogle otežati
utvrđivanje istine u krivičnom postupku.18 U pogledu obilježja istine koja se utvrđuje u
krivičnom postupku, postavlja se pitanje da li je ta istina apsolutna ili relativna u odnosu na to
kako se krivično djelo zaista desilo u prošlosti. S tim u vezi treba istači da se apsolutna istina
ne postiže materijalnom istinom krivičnog postupka, koja, iako je najviši stepen spoznaje o
istinitosti činjenica u krivičnom postupku, predstavlja samo relativnu istinu do koje se došlo
na temelju iskustva, i koja ne isključuje mogućnost suprotne spoznaje o tome kako se događaj
koji ima obilježja krivičnog djela odigrao u prošlosti.19 Drugim riječima, istina koja se
utvrđuje u krivičnom postupku je subjektivna i relativna, jer njeno utvrđivanje uvijek zavisi
od ličnosti sudije, njegovih uvjerenja, znanja ili iskustva, a i sama dokazna sredstva pomoću
koji se najčešće utvrđuje istina u krivičnom postupku (npr., svjedoci, vještaci, optuženi) su
subjektivna.20

U vezi sa zahtjevom da se pravno relevantne činjenice istinito i potpuno utvrde u krivičnom

postupku, krivično procesno pravo poznaje određene procesne institute koje doprinose da
14
Prema čl. 2. PZKPK „Kaznu ili bilo koju krivičnu sankciju učiniocu krivičnog djela može da izrekne samo
nadležni, nezavisni i nepristrasni sud u postupku koji je pokrenut i sproveden saglasno ovom Zakonu“.
15
Sijerčić-Čolić, H., I, 2005., str. 85. – 86.
16
Pavišić, B., 2005., str. 27.
17
Bayer, V., I, 1995., str. 114. – 117.
18
Tomašević, G., 1998., str. 119.
19
Na ova objašnjenja upućuje, npr., Vasiljević, T., 1981., str. 320.
20
Relativnost i subjektivnost nije samo specifična za istinu koja se utvrđuje u krivičnom postupku. Često se
ističe da je istina o proteklim događajima ili činjenicama za koje se tvrdi da su se dogodile u prošlosti, također,
relativna.

16
sudska odluka bude zasnovana na potpuno i istinito utvrđenom činjeničnom stanju. S druge
strane, ispravno se zaključuje da načelo materijalne istine nije apsolutno primjenjivo u
krivičnom postupku. Naime, krivično procesno pravo poznaje određen procesne institute koji
obezbjeđuju vrlo važna prava čovjeka u krivičnom postupku, stabilnost sudskih odluka i
pravnog poretka ili doprinose procesnoj ekononiji. Dakle, pravila koja treba da obezbjede
pomenute vrijednosti i ciljeve onemogućavaju saznanje istine, te se često označavaju kao
odstupanja od načela utvrđivanja materijalne istine u krivičnom postupku.

Sljedeći procesni instituti služe utvrđivanju materijalne istine:

• opšta je obaveza suda, javnog tužioca i policije da istinito i potpuno utvrde

činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke i da pažljivo i
predano ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete okrivljenog, tako i one
koje mu idu u korist, i da sve činjenice i dokaze koji idu u prilog okrivljenom
stave na raspolaganje odbrani prije početka i u toku postupka (čl. 7.);
• pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da
ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno
posebnim formalnim dokaznim pravilima. Ocjena dokaza po slobodnom
uvjerenju (ili slobodno sudijsko uvjerenje) naglašena je i obavezom suda da
savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i da na
osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica utvrđena (čl. 387.
st. 2.). Ovom odredbom je isključena zakonska ocjena dokaza ili ocjena dokaza
koja je unaprijed zakonom određena u smislu da zakon određuje vrijednost
pojedinih dokaza;
• provjeravanje priznanja krivnje (čl. 315. st. 1. i čl. 359. st. 2, 3. i 4.). Naime,
kada okrivljeni prizna krivicu po svim tačkama optužnice, sudija utvrđuje: - da
li okrivljeni razumije prirodu i posljedice priznanja krivice, - da li je priznanje
okrivljeni dao dobrovoljno poslije dovoljnih konsultacija sa braniocem ili – da
li je priznanje krivice podržano dokazima. Provjeravanje priznanja okrivljenog
je, dakle, provjeravanje njegove osnovanosti i dobrovoljnosti. Samo priznanje
nije dovoljno za osudu;
• dužnost je sudije, odnosno predsjednika vijeća da obezbjedi da slučaj bude
pažljivo i pošteno ispitan (čl. 333. st. 2.);
• pored inicijative stranaka i branioca, na glavnom pretresu se izvode i dokazi
koje je sudsko vijeće po službenoj dužnosti naložilo da budu prikupljeni ako je
to potrebno za pošteno i potpuno rješenje slučaja (čl. 360. st. 3. i 5.);
• pobijanje presude žalbom zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog
stanja (čl. 405.). Žalbom na presudu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog
činjeničnog stanja obezbjeđuje se kritičko rasuđivanje i ocjena dokaznog
materijala i utvrđenih činjenica iz prvostepenog postupka;
• iznošenje dokaza u krivičnom postupku nije vezano ni za kakav rok. Time se
omogućuje istinito i potpuno utvrđivanje pravno relevantnih činjenica. U tom
smislu, pozitivno procesno zakonodavstvo omogućava iznošenje dokaza u toku
prvostepenog postupka, te stranke i oštećeni mogu do završetka glavnog
pretresa da predlažu da se izvrši uvid u nove činjenice i da se pribave novi
dokazi (čl. 360. st. 4.). Također, ovlašteni subjekti imaju pravo da nove
činjenice i nove dokaze iznose i u postupku po pravnim lijekovima. Tako je u
žalbenom postupku dozvoljeno iznošenje novih činjenica i novih dokaza (čl.
401. st. 4.), a nove se činjenice i dokazi mogu iznositi i nakon pravosnažnosti
presude u okviru ponavljanja postupka kao vanrednog pravnog lijeka (čl. 442.
st. 1. podst. 3));

17
 • sud je, također, ovlašten na rješavanje prethodnih (ili prejudicijalnih) pitanja,
bez obzira da li je o takvom prethodnom pitanju već donio odluku sud u nekom
drugom postupku ili neki drugi organ (čl. 19.).

Utvrđivanju istine u krivičnom postupku suprotstavljaju se druga pravila kojima se nastoji

razriješiti kolizija različitih interesa u krivičnom postupku. Njihovo postojanje potvrđuje da
istina nije jedini ili isključivi cilj krivičnog postupka. Najznačajnija procesna pravila koja
predstvljaju odstupanje od načela utvrđivanja materijalne istine u krivičnom postupku su:

• zbog zaštite prava i sloboda čovjeka, u krivičnom postupku je obezbjeđeno

pravo na šutnju i mogućnost davanja lažnog iskaza. Pravo na šutnju znači da
okrivljeni nije dužan da se izjašnjava o svom slučaju niti da odgovara na bilo
kakva pitanja, a ako se izjasni nije dužan da sam sebe optuži niti prizna
krivnju (čl. 11. st. 2.);
• u interesu zaštite prava optužene osobe je i princip zabrane preinačenja
presude na štetu optuženog. Naime, ako je žalba izjavljena samo u korist
optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu (čl. 417.). Prema
tome, donošenje odluke na štetu optuženog nije moguće bez obzira što su u
žalbenom postupku utvrđene činjenice koje su na štetu optuženog. Dakle,
materijalna istina do koje je došao sud povodom pravnog lijeka neće se moći
izraziti kroz novu sudsku odluku;
• načelo ne bis in idem („ne dva puta o istom“) ili zabrana ponovnog suđenja u
istoj krivičnoj stvari, također, predstavlja odstupanje od načelonog stava da se
u krivičnom postupku treba utvrditi materijalna istina. PZKPK predviđeno je
da niko ne može biti gonjen niti kažnjen za krivično djelo za koje je
oslobođen ili je osuđen pravosnažnom sudska odluka, ili ako je krivični
postupak obustavljen pravosnažnom sudskom odlukom ili ako je optužba
odbijena pravosnažnom odlukom suda (čl. 4.). Samo u okviru ponavljanja
postupka u korist osuđene osobe može se isključiti primjena načela ne bis in
idem;
• u krivičnom postupku materijalna istina se ne smije utvrđivati na zakonom
zabranjeni način. Npr., zabranjeno je i kažnjivo iznuđivanje priznanja ili bilo
koje druge izjave od okrivljenog ili bilo koje druge osobe koja učestvuje u
krivičnom postupku putem torture, sile, pretnje ili pod uticajem lijekova, ili na
bilo koji drugi sličan način (čl. 11. st. 3.). Određeni oblik postupanja je
zabranjen, bez obzira da li je iznuđeno priznanje, odnosno izjava, istinito;
• odstupanje od načela utvrđivanja materijalne istine u krivičnom postupku je
subjektivni i objektivni identitet između presude i optužbe (čl. 386. st. 1.). Sud
raspravlja i odlučuje o krivičnopravnom zahtjevu koji je naveden u optužnom
aktu. Ako na glavnom pretresu izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo
činjenično stanje, a tužilac ne izmijeni svoj optužni akt, sud će donijeti
oslobađajuću presudu jer nije dokazano da je optuženi izvršio krivično djelo
za koje se optužuje (čl. 390. tač. 3)). Dakle, bez izmjene optužbe sud ne može
zasnivati presudu na činjenicama koje su utvrđene na glavnom pretresu;
• isključenje i oslobođenje od dužnosti svjedočenja predstavlja put za rješavanje
sukoba suprotnih interesa u postupku: interesa da se utvrdi materijalna istina o
krivičnom djelu i njegovom izvršiocu i interesa da se istina o nekim
činjenicama sačuva kao tajna, odnosno da se određenim osobama pruži zaštita
zbog njihovih specifičnih i vrlo bliskih porodičnih i drugih odnosa i veza.
Zabrana da se saslušaju kao svjedoci određene osobe (čl. 159.), odnosno
oslobođenje od građanske dužnosti svjedočenja (čl. 160.) predstavlja, dakle,
odstupanje od načela utvrđivanja materijalne istine.

18
 10. Načelo slobodne ocjene dokaza

Načelo slobodne ocjene dokaza je u neposrednoj vezi sa načelom utvrđivanja materijalne

istine u krivičnom postupku. Ovo načelo znači da sud ocjenjuje izvedene dokaze u skladu sa
svojom logičkom i psihološkom analizom, na osnovu zakonitosti ljudskog mišljenja i
iskustva. Pri tome, sud nije vezan za zakonska pravila koja bi unaprijed (lat. a priori)
određivala vrijednost pojedinih dokaza. Sud mora u obrazloženju presude navesti određeno i
potpuno iz kojih razloga uzima da su određene pravno relevantne činjenice dokazane,
odnosno da nije dokazano njihovo postojanje. Također, prilikom donošenja presude sud je
dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu
takve ocjene izvesti zaključak o tome da li je neka činjenica dokazana (čl. 387. st. 2.). Stoga,
slobodna ocjena dokaza u konkretnom krivičnom predmetu zahtijeva obrazloženje, u
sadržajnom smislu, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno. Na osnovu
toga se slobodna ocjena dokaza može sagledati u drugostepenom postupku, jer se u
obrazloženju presude iznosi na osnovu čega se uzima da je neka činjenica dokazna, odnosno
da nije dokazna, te način na koji se došlo do takvog zaključka (čl. 396. st. 6. – 9.). Ukoliko
sud u obrazloženju presude određeno i potpuno ne iznese razloge za svoju slobodnu ocjenu
dokaza, učinjena je bitna povreda odredaba krivičnog postupka, što je osnov za ulaganje žalbe
(čl. 403. st. 1. podst. 12)).

Izuzetno, pozitivno procesno pravo poznaje odstupanja od načela slobodne ocjene dokaza. To
je slučaj, npr., kod obaveznih vrsta vještačenja. U tom smislu, da bi se, npr., utvrdio uzrok
smrti neke osobe mora se narediti post mortem pregled i obdukcija, odnosno ako postoji
sumnja na trovanje, sud naređuje toksikološko vještačenje (čl. 186. st. 1. ili čl. 190.).

11. Načelo neposrednosti u provođenju i ocjeni dokaza

Ovo načelo ogleda se u zahtjevu da izlaganja stranaka, izvođenje dokaza i sve druge
radnje potrebne za formiranje odluke moraju biti izvedene pred sudom koji će donijeti
odluku, tako da sud prima, bez posredovanja drugih organa, čulne utiske o
cjelokupnom procesnom materijalu na kome će se zasnivati njegova odluka.21 Načelo
neposrednosti ili ponovno izvođenje dokaza neposredno pred sudom (bez obzira što su ti
dokazi već provedeni u istrazi i što o tome postoje zapisnici koji bi se mogli pročitati na
glavnom pretresu), kako bi ih sud neposredno ocijenio i na osnovu neposredne ocjene dokaza
donio presudu, doprinosi ostvarivanju načela utvrđivanja istine u krivičnom postupku i načelu
kontradiktornosti. O posrednom izvođenju i ocjeni dokaza se govori onda ako se čitaju
zapisnici o dokaznim radnjama preduzetim u toku krivičnog postupka ili pred nekim
drugim organom.

Krivično procesno pravo Kosova propisuje da sud donosi odluku na osnovu dokaza koji su
razmatrani i potvrđeni na glavnom pretresu (čl. 8. st. 2.), odnosno da zasniva svoju presudu
samo na činjenicama i dokazima koji su razmatrani na glavnom pretresu (čl. 387. st. 1.).
Dokazi koji nisu neposredno izvedeni u toku glavnog pretresa i podvrgnuti neposrednoj ocjeni
suda ne mogu se uzeti u obzir prilikom donošenja presude (osim ako zakonom nisu dozvoljeni
izuzeci, o čemu će biti više riječi kasnije). Ovo načelo vrijedi kako za dokaze koji se sastoje u
iskazima osoba (iskaz optuženog, svjedoka ili vještaka), tako i za materijalne dokaze ili
predmete krivičnog djela, isprave i tehničke snimke činjenica. Dakle, u pogledu svih njih
vrijedi načelo neposrednosti i oni se moraju na glavnom pretresu izvesti u originalnom ili
izvornom obliku. Tako, npr., bez obzira što postoji zapisnik o saslušanju svjedoka u istrazi, na

21
Npr., sud, koji treba zasnovati presudu na iskazu svjedoka kojeg je sam saslušao, u boljoj je situaciji od suda
koji presudu treba za zasnuje na zapisniku o iskazu svjedoka iz istrage, a u boljoj su poziciji i stranke koje taj
iskaz trebaju podvrgnuti svom kritičkom ocjenjivanju. Tako Vasiljević, T., 1981., str. 248.

19
glavnom pretresu će se u okviru načela neposrednosti svjedok ispitati; dokumenta koja imaju
dokaznu vrijednost po mogućnosti se podnose u originalnom obliku (čl. 367. st. 1.); što se tiče
predmeta krivičnog djela koji služe kao dokaz u krivičnom postupku, oni se na glavnom
pretresu mogu pokazati optuženom, a po potrebi i svjedoku i vještaku (čl. 367. st. 2.).

S obzirom na značaj načela neposrednosti, osnovna pravila za njegovo sprovođenje su:

• sud zasniva svoju presudu samo na činjenicama i dokazima koji su razmatrani

na glavnom pretresu. Izvođenje dokaza u neposrednom obliku je pravilo, dok
je izvođenje dokaza u posrednom obliku izuzetno. Naime, samo izuzetno (kada
je neposredno izvođenje dokaza nemoguće ili kada to zakon posebno predviđa)
čitaju se zapisnici o radnjama preduzetim u toku istrage i od strane drugog
organa krivičnog postupka. Zapisnici se moraju čitati ako se žele određeni
dokazi upotrijebiti kod donošenja presude. Primjena načela posrednosti
dozvoljena je u sljedećim slučajevima: - saslušanje van sudnice svjedoka ili
vještaka koji nije u mogućnosti da dođe na glavni pretres, a čije je svjedočenje
važno za konkretni krivični predmet (čl. 366.), - čitanje zapisnika o iskazima
svjedoka, saoptuženih ili vještaka (čl. 368.), - čitanje zapisnika o uviđaju,
pretresanju stana i osoba, konfiskaciji predmeta i dokumenata (čl. 367. st. 1.)
ili – reprodukcija audio ili video snimka istražnih radnji (čl. 367. st. 1.);
• dužnost tužioca i optuženog da se odazovu pozivu, kao i posljedice u slučaju
neodazivanja. Npr., nedolazak javnog tužioca na glavni pretres ima za
posljedicu odlaganje glavnog pretresa (čl. 340.). U slučaju neopravdanog
nedolazaka optuženog na glavni pretres, sud izdaje nalog za hapšenje
optuženog, odnosno odlaže glavni pretres i nalaže da se optuženi na idući
glavni pretres prinudno dovede. Ako optuženi očigledno izbjegava da dođe na
glavni pretres, sud može optuženom odrediti sudski pritvor (čl. 341. st. 2.);
• permanentno prisustvo svih članova sudskog vijeća na glavnom pretresu, pa
ako je u izgledu da će glavni pretres duže trajati, predsjednik vijeća može od
predsjednika suda zatražiti da odredi jednog ili dvojicu sudija, odnosno sudija
porotnika da prisustvuju glavnom pretresu kako bi zamijenili članove sudskog
vijeća u slučaju njihove sprječenosti (čl. 323.);
• kontinuitet glavnog pretresa i koncentracija radnji na glavnom pretresu.22
Radnje na glavnom pretresu se moraju preduzimati u kontinuitetu, dakle, da
slijede jedna za drugom, a presuda se izriče i objavljuje istog dana po
završetku glavnog pretresa. Ako sud nije u mogućnosti da istog dana po
završetku glavnog pretresa izrekne presudu, odložit će objavljivanje presude
najviše za tri dana i odredit će vrijeme i mjesto objavljivanja presude (čl. 392.
st. 1.). Polazeći od složenosti krivičnih djela i dugotrajnosti sudskih postupaka,
zakon predviđa prekid i odlaganje glavnog pretresa, kao izuzetke od zahtjeva
da se radnje na glavnom pretresu odvijaju u kontinuitetu. U vezi sa načelom
neposrednosti u sprovođenju i ocjeni dokaza, prekid glavnog pretresa nema
negativnog uticaja na to načelo (glavni pretres se nastavlja pred istim sudijom,
odnosno vijećem), dok u slučaju odlaganja glavnog pretresa duže od tri
mjeseca, glavni pretres mora iznova početi i svi dokazi se moraju ponovo
izvesti (čl. 346. i 345. st. 3.). Prekidanje i odlaganje glavnog pretresa, kao i
odlaganje objavljivanja presude najviše za tri dana predstavljaju izuzetke od
načela neposrednosti u sprovođenju i ocjeni dokaza.

22
Grubač, M., 2006., str. 212.

20
 12. Načelo usmenosti

Načelo usmenosti, kao jedno od osnovnih krivičnoprocesnih načela, odnosi se na oblik u

kome se preduzimaju krivičnoprocesne radnje. Prema ovom načelu, sve činjenice i svi dokazi
na kojima se zasniva presuda moraju se usmeno iznijeti na glavnom pretresu. Načelo
pismenosti je suprotno načelo. Prema tom načelu sud svoju odluku zasniva isključivo na
pisanom dokaznom materijalu, tj. na dokazima koji se nalaze u spisu krivičnog predmeta.

Načelo usmenosti na glavnom pretresu naročito znači sljedeće:

• procesni materijal na kome sud zasniva presudu mora se na glavnom pretresu

iznijeti u usmenom obliku;
• tužilac i optuženi svoje izjave daju usmeno;
• glavni pretres počinje čitanjem optužnice ili privatne tužbe;
• dokazni postupak je usmen (svjedoci i vještaci se usmeno ispituju, a
dokazivanje ispravama, zapisnicima ili drugim spisima se ostvaruje njihovim
čitanjem);
• završne riječi tužioca, oštećenog, branioca i optuženog su, također, usmene;
• izrerka presude će se uvijek javno pročitati i ukratko će se izložiti razlozi za
određenu presudu.

Na osnovu izloženog može se zaključiti da sve ono na čemu sud zasniva svoju presudu, mora
biti usmeno izneseno ili saopšteno na glavnom pretresu. To je način da se otklone
protivrječnosti, nejasnoće i olakša utvrđivanje materijalne istine. Vrijednost načela usmenosti
jeste u tome da ovo načelo doprinosi realizovanju načela kontradiktornosti, načela javnosti
glavnog pretresa, načela neposrednosti u sprovođenju i ocjeni dokaza te načela utvrđivanja
materijalne istine u krivičnom postpku.

13. Načelo pravičnog postupka

Odredbom člana 6. EKLJP zagarantovano je pravo na pravičan postupak u krivičnim

predmetima, kao jedno od osnovnih prava i sloboda čovjeka. Načelo pravičnog postupka
obuhvata veći broj prava svakog čovjeka protiv koga se vodi krivični postupak. Ova prava
određuju uslove koji su potrebni da bi se određeni postupak mogao označiti kao pravičan.23 U
tom smislu, pravo na pravičan postupak je :
• pravo svakog čovjeka da o krivičnoj optužbi protiv njega odluči nezavisan i
nepristrasan sud koji je ustanovljen zakonom;
• pravo na javno suđenje i javno objavljivanje presude. Načelo javnosti
krivičnog postupka i javnog izricanja presude u interesu je kako stranaka,
tako i građana, jer se tim putem vrši i kontrola nad radom sudskih organa;
• pravo na suđenje u razumnom roku;
• načelo ravnopravnosti stranaka ili “jednakosti oružja” (eng. equality of
arms). To načelo znači da svaka strana u postupku mora imati iste
mogućnosti da izloži svoje argumente, odnosno obje strane imaju pravo na

23
U odlukama ESLJP član 6. EKLJP se tumači široko, jer se smatra da je ova odredba od suštinskog značaja za
razvoj demokratije. Pravo na pravičan postupak se odnosi i na postupanje drugih državnih organa kad ti organi
odlučuju o stvarima koje su po svojoj prirodi krivične ili bi se mogle iz građanskih ili upravnih pretvoriti u
krivične zbog prirode sankcija koje se mogu u konkretnom primjeru upotrijebiti. V. odluke u predmetima
Delcourt protiv Belgije (1970.) ili Ozturk protiv SR Njemačke (1984.).

21
 informacije o činjenicama i navodima suprotne strane i pravo odgovora na te
navode;24
• načelo presumpcije nevinosti. Smisao je ove pretpostavke da svako ko je
optužen za krivično djelo ima pravo da se smatra nevinim dok se na zakonit
način ne utvrdi njegova krivnja. Ta presumpcija se priznaje u toku cijelog
krivičnog postupka;
• pravo okrivljenog da odmah i na jeziku koji razumije bude obaviješten o
optužbi koja se podiže protiv njega;
• pravo okrivljenog na odgovarajuće vrijeme i mogućnosti za pripremanje
odbrane;
• pravo okrivljenog da se brani sam ili uz pomoć branioca koga sam izabere ili
koji mu je dodijeljen po službenoj dužnosti ako nema dovoljno sredstava da
plati pravnu pomoć;
• pravo okrivljenog na predlaganje i ispitivanje svjedoka odbrane i ispitivanje
svjedoka optužbe;
• pravo okrivljenog na besplatno prevođenje ako ne razumije ili ne govori
jezik koji je u upotrebi u sudu.

PZKPK utvrđuje pravila koja osiguravaju da niko nevin ne bude osuđen, a da kazna ili
bilo koja kaznena mjera bude izrečena isključivo osobi koja je izvršila krivično djelo
pod uslovima koje propisuje PKZK i drugi zakoni Kosova koji utvrđuju krivična djela i
na temelju postupka sprovedenog zakonito i pravedno (čl. 1. st. 2.). U okviru pravila da
niko nevin ne bi bio osuđen, a da kazna ili bilo koja kaznena mjera bude izrečena isključivo
osobi koja je izvršila krivično djelo, predviđa se, između ostalog, pretpostavka nevinosti (čl.
3. st. 1.), pravilo in dubio pro reo (čl. 3. st. 2.) i pravo na materijalnu i formalnu odbranu (čl.
10. - 12.). Što se tiče drugog cilja – da izricanje krivičnih sankcija mora biti pod zakonskim
uslovima, treba naglasiti da se radi o krivičnim sankcijama koje su predviđene PKZK, kao i
drugim zakonima u kojima su propisana krivična djela. I, treći cilj – da se pomenute sankcije
mogu izreći na temelju postupka sprovedenog zakonito i pravedno, predstavlja zahtjev da se
krivična sankcija izrekne na osnovu postupka koji je sproveden po pravilima PZKPK (pravo
svakog čovjeka da o krivičnoj optužbi protiv njega odluči zakonom unaprijed određen sud
/stvarna i mjesna nadležnost, čl. 20. – 32./, pravo na javnost glavnog pretresa /čl. 328. – 331./,
pravo na pošten krivični postupak sproveden u razumnom roku /čl. 5./, pravo prisustvovanja
suđenju, zabrana ponovnog suđenja u istom krivičnom predmetu /čl. 4./ ili pravo na upotrebu
jezika i pisma /čl. 15./).

Zahtjevi koji su navedeni trebaju, dakle, osigurati opšti okvir za ostvarenje prava na odbranu i
onemogućiti ograničenje tog prava izvan racionalnih granica, zaštititi pretpostavljenog
izvršioca krivičnog djela od samovolje nadležnih organa, te zaštititi građane od neopravdanog
krivičnog gonjenja i osude. Istovremeno, ova odredba obezbjeđuje efikasnost krivičnog
postupka, koja se izražava kroz opravdan razlog da svaki poznati izvršilac krivičnog djela
bude kažnjen u skladu sa propisima krivičnog zakonodavstva.

24
Neumeister protiv Austrije (1968.).

22
 14. Načela pretpostavke nevinosti i in dubio pro reo

Jedno od osnovnih načela na kojima se zasniva savremeni krivični postupak je načelo

pretpostavke nevinosti (čl. 3. st. 1.). U domaćem procesnom pravu, pretpostavka (ili
presumpcija) nevinosti je određena u skladu sa međunarodnim dokumentima (čl. 14. st. 2.
MPGPP i čl. 6. st. 2. EKLJP) na način da se bilo koja osoba osumnjičena ili optužena da je
izvršila krivično djelo smatra nevinom dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njena
krivnja. Presumpcija nevinosti prihvata se u toku cijelog krivičnog postupka, ali se odnosi i na
radnje koje mu prethode a kojima državni organi prikupljaju podatke o krivičnom djelu.25
Procesna pretpostavka nevinosti je tzv. privremena pretpostavka koja vrijedi dok se suprotno
ne dokaže.

U krivičnoprocesnoj teoriji, presumpcija nevinosti znači sljedeće: - okrivljeni ima pravo, ali
ne i dužnost da se brani, - okrivljeni je oslobođen tereta dokazivanja i pripada mu privilegija
protiv samooptuživanja (eng. privilege against self-incrimination), - obaveza ili teret
dokazivanja leži na tužiocu, te – u slučaju sumnje sud uvijek mora ići u korist optužene osobe.
Također, ovo načelo u tijesnoj je vezi i sa - poštivanjem prava na lični integritet i ljudsko
dostojanstvo, - pravom na šutnju, - poznavanjem predmeta optužbe i - donošenjem
oslobađajuće presude iz razloga što nije dokazano da je optuženi učinio djelo za koje se
optužuje.

Jedna od neposrednih posljedica presumpcije nevinosti je zakonska odredba prema kojoj se

sumnja u pogledu postojanja činjenica relevantnih za slučaj ili sumnja u odnosu na primjenu
neke odredbe krivičnog zakona tumači u korist okrivljenog i njegovih prava (čl. 3. st. 2.).
Riječ je o načelu in dubio pro reo. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu
ne samo kad je dokazana nevinost optuženog, već i onda kad nije dokazana krivnja
optuženog. Dakle, svaka sumnja u postojanje neke pravno relevantne činjenice mora se
odraziti u korist optuženog. U tom smislu, zakonodavac obavezuje sud da savjesno ocijeni
svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i da na osnovu takve ocjene izvede
zaključak je li neka činjenica dokazana. Načelo in dubio pro reo sadrži dva pravila. Prvo
pravilo se odnosi na činjenice koje idu na štetu optuženog. Ove činjenice moraju biti utvrđene
sa potpunom sigurnošću (npr., u anglo-američkom pravu to je dokazni standard “izvan svake
razumne sumnje“, eng. proof beyond a reasonable doubt). Ako postoji sumnja u odnosu na te
činjenice, one se ne mogu uzeti kao utvrđene, tj. smatraju se neutvrđenim. Drugo pravilo se
veže uz činjenice koje idu u korist optuženog. Te se činjenice uzimaju za utvrđene čak i onda
ako su samo vjerovatne, tj. ako se sumnja u njihovo postojanje, pa čak i onda ako je
postojanje činjenica na štetu optuženog vjerovatnije.

15. Načelo ne bis in idem

Zabrana ponovnog suđenja u istoj krivičnoj stvari izražena je kroz načelo ne bis in idem. Ovo
načelo je propisano u članu 14. stav 7. MPGPP i članu 4. Protokola broj 7 uz EKLJP.
Pomenuti međunarodni dokumenti predviđaju da se nikome ne može ponovo suditi, odnosno
da se niko ne može ponovo kazniti u krivičnom postupku iste države za krivično djelo za koje
je već pravosnažno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonom i krivičnim postupkom te
države (čl. 4. st. 1. Protokola br. 7 uz EKLJP). Rezultat primjene ovog načela ogleda se i u
predviđanju njegovih izuzetaka u smislu da se može otvoriti ponovno razmatranje određenog
predmeta ako postoje dokazi o novim ili novootkrivenim činjenicama, ili ako je u prethodnom
postupku došlo do bitnih povreda koje su mogle uticati na rješenje slučaja (čl. 4. st. 2.

25
Pavišić, B., 2005., str. 14. – 16.

23
Protokola br. 7 uz EKLJP). Ovo načelo se ne može derogirati u vrijeme rata ili drugog
vanrednog stanja (čl. 4. st. 3. Protokola br. 7. uz EKLJP i čl. 15. EKLJP).

PZKPK naglašava da niko ne može da bude gonjen niti kažnjen za krivično djelo za koje je
oslobođen ili je osuđen pravosnažnom sudskom odlukom (čl. 4.). Načelo ne bis in idem
obuhvata dva kumulativna uslova: - da je krivični postupak već vođen protiv određene osobe
za određeno krivično djelo i – da je donesena pravosnažna sudska odluka u tom krivičnom
predmetu. Za raspravljanje o načelu ne bis in idem vežu se pojmovi formalne i materijalne
pravosnažnosti. Po pravilu, obje ove pravosnažnosti nastupaju u isto vrijeme. Formalno je
pravosnažna ona sudska odluka koja se više ne može pobijati žalbom ili kad žalba nije
dozvoljena (čl. 135. st. 1. PZKPK). Pravosnažnost u materijalnom smislu znači zabranu
ponovnog vođenja krivičnog postupka o onoj krivičnoj stvari o kojoj je donesena pravosnažna
sudska odluka (ili ne bis in idem), odnosno da se na taj način završeni krivični postupak može
ponoviti samo na osnovu odredbi o ponavljanju postupka kao vanrednom pravnom lijeku (čl.
438. – 447.).

16. Načelo upotrebe jezika i pisma u krivičnom postupku

PZKPK propisuje da se u krivičnom postupku mogu koristiti albanski, srpski i engleski jezik i
njihova pisma, kao i dodatni jezici ili pisma ako je to propisano zakonom za upotrebu u
okviru individualne mjesne nadležnosti sudova. Također, govori se o pravu krivičnoprocesnih
subjekata na upotrebu svog jezika, bez obzira da li je taj jezik i službeni jezik na kome se vodi
krivični postupak i pravu na besplatno prevođenje od strane nezavisnog prevodioca. Pouka o
navedenim pravima se mora dati prije prvog ispitivanja, a osoba se tog prava može odreći ako
zna jezik na kome se vodi postupak. Zbog važnosti ovog načela, u zapisniku će se zabilježiti
ne samo da je data pouka o pravu na upotrebu jezika, već i izjava osobe u vezi sa korištenjem
ovog prava. Osobi koja je lišena slobode ili se nalazi u sudskom pritvoru ili na izdržavanju
kazne dostavit će se prevod sudskih poziva, odluka i podnesaka na jeziku kojim se ta osoba
služi u postupku (čl. 15.).

Međunarodno pravo o pravima čovjeka predviđa pravo na upotrebu svog jezika prilikom
lišenja slobode, odnosno pritvaranja (čl. 14. st. 3. MPGPP i čl. 5. st. 2. EKLJP), te kod prava
na pravično suđenje (čl. 14. st. 1. MPGPP i čl. 6. st. 3. tač a) i e) EKLJP). Naime, svako ko je
uhapšen bit će odmah obaviješten, na jeziku koji razumije, o razlozima hapšenja i o svim
optužbama protiv njega. Također, svako ko je optužen za krivično djelo ima pravo da odmah
na jeziku koji razumije bude podrobno obaviješten o prirodi i razlogu optužbe protiv njega,
kao i da koristi besplatnu pomoć tumača ukoliko ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi
na sudu. A prema praksi ESLJP, načelo upotrebe jezika i pisma u krivičnom postupku
označava da optužena osoba koja ne razumije ili ne govori jezik koji se koristi na sudu ima
pravo na besplatnu pomoć prevodioca pri prevođenju svih dokumenata ili izjava u postupku
pokrenutom protiv njega, jer je to neophodno da se ostvare beneficije pravičnog suđenja.26

17. Načelo javnosti u krivičnom postupku

Ovo načelo se, prije svega, odnosi na građansku javnost ili pravo drugih osoba koje u
konkretnom krivičnom postupku nisu procesni subjekti da prisustvuju sudskim raspravama
(opšta javnost). Pored opšte javnosti, u krivičnom postupku postoji i stranačka javnost ili
pravo stranaka da prisustvuju radnjama u krivičnom postupku (npr., pravo okrivljenog da
prisustvuje pretresanju stana, ostalih prostorija ili pokretnih stvari). Kada se govori o načelu
javnosti, onda se misli na opštu javnost na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom (čl.

26
Npr., Luedicke, Belkacem i Koc protiv Njemačke (1978.).

24
328–331.), kao i na opštu javnost pred drugostepenim sudom (čl. 410. st. 5.). U prethodnom
postupku ili istrazi preuzeta je samo stranačka javnost. Pozitivna procesna zakonodavstva
poznaju načelo tajnosti prethodnog krivičnog postupka (ili istrage). Tajnost ovog stadija
krivičnog postupka se, u pravilu, objašnjava na sljedeći način: – osiguranje efikasnosti u
rasvjetljavanju konkretnog krivičnog djela, – zaštita prava okrivljenog i - primjena načela
presumpcije nevinosti.

Načelo javnosti se često opisuje ne samo kao krivičnoprocesno načelo, već i kao političko,
ustvano ili načelo u okviru međunarodnog prava o pravima čovjeka (čl. 14. st. 1. MPGPP i čl.
6. st. 1. EKLJP). Najvažniji razlozi za uvođenje ovog načela u krivični postupak su njegov
doprinos pravilnosti, nepristrasnosti i objektivnosti suđenja, preventivnom djelovanju u
suzbijanju kriminaliteta, razvijanju morala, discipline ili poznavanju zakona. Također,
obavještavanje javnosti o krivičnim djelima obuhvaćeno je i kroz obavještavanje građana
putem medija o samom toku konkretnog krivičnog postupka. Sudske rasprave su za javnost
otvoren događaj, i svi oni koji su prisutni suđenju imaju pravo da izvještavaju sa suđenja.
Međutim, pravo sredstava javnog informisanja ili medija da obavještavaju i komentarišu
krivične sudske postupke ne obuhvata i pravo medija da se uključe u proizvodnju sudskog
procesa, jer bi to neiminovno promijenilo cilj krivičnog postupka. Prema praksi ESLJP,
odnose između prava na pravično suđenje, koje je praćeno garancijama o sudskoj
nezavisnosti i presumpciji nevinosti (čl. 6. EKLJP) i prava na slobodno informisanje javnosti
ili slobode štampe (čl. 10. EKLJP) treba rješavati tako da se javnost obavještava o krivičnom
postupku koji je u toku, ali na način da se to radi diskretno i uz sve obzire koje nalaže
poštovanje presumcije nevinosti, prava na odbranu, prava na privatnost, te zaštitu moralnog
integrtiteta i ljudskog dostojanstva osumnjičenog, odnosno optuženog. To znači da se osoba u
toku trajanja postupka ne smije prikazivati kao kriminalac, niti je dopušteno u javnosti
stvarati sud o njenoj krivnji. Informisanje javnosti kroz medije mora biti objektivno i bez
prejudiciranja raspleta i ishoda u konkretnom krivičnom predmetu.27

Glavni pretres je javan. Glavnom pretresu mogu prisustvovati samo punoljetne osobe.
Maloljetne osobe ne mogu prisustvovati glavnom pretresu. Ako se djeca i maloljetnici moraju
saslušati kao svjedoci, u sudnici borave samo onoliko koliko je potrebno da daju svoj iskaz.
Načelo javnosti odnosi se i na javno objavljivanje sudske presude. Međutim, ovo načelo ne
vrijedi za vijećanje i glasanje sudećeg vijeća u toku glavnog pretresa ili nakon povlaćenja na
vijećanje i glasanje radi donošenje presude. Vijećanju i glasanju mogu da prisustvuju samo
članovi vijeća i zapisničar. Također, u sudnici je zabranjeno fotografisanje, snimanje
filmskom kamerom, televizijsko snimanje i druga snimanja pomoću tehničkih sredstava.
Izuzetno, predsjednik Vrhovnog suda Kosova može odobriti takvo snimanje na glavnom
pretresu, ali iz opravdanih razloga može se donijeti odluka da se pojedini dijelovi glavnog
pretresa ne snimaju (čl. 93. st. 2, 3. i 5.).

Sa glavnog pretresa se može, pod zakonskim uslovima, isključiti opšta javnost. Naime, sud
može od otvaranja zasjedanja pa do završetka glavnog pretresa, po službenoj dužnosti ili po
prijedlogu stranaka i branioca, ali uvijek po njihovom saslušanju, isključiti javnost za cio
glavni pretres ili jedan njegov dio ako je to potrebno radi: - zaštite službene tajne, - čuvanja
povjerljivosti informacije koja bi bila ugrožena javnim pretresom, - čuvanja javnog reda, -
zaštite ličnog ili porodičnog života optuženog, oštećenog ili drugih učesnika u postupku, -
zaštite interesa djece ili zaštite oštećenog ili svjedoka (čl. 329.). Isključenje javnosti protivno
zakonskim uslovima predstavlja apsolutno bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, zbog
čega se prvostepena presuda mora ukinuti (čl. 403. st. 1. podst. 4)).

27
Presuda u slučaju Worm protiv Austrije (1997.). V. Sijerčić-Čolić, H., Krivični postupak i mediji. U:
Novinarstvo u borbi protiv korupcije. Sarajevo, 2003., str. 3. – 46.

25
Isključenje javnosti sa glavnog pretresa ne odnosi se na stranke, branioca, oštećenog, njihove
zastupnike, osim ako se ne radi o zaštiti oštećenog i svjedoka (čl. 330. st. 1.). Također, sud
može dopustiti da glavnom pretresu na kome je javnost isključena budu prisutne službene
osobe, naučni i javni radnici, a na zahtjev optuženog to se može dopustiti njegovom bračnom,
odnosno vanbračnom drugu i bliskim srodnicima. Sudija, odnosno vijeće će upozoriti osobe
koje su prisutne glavnom pretresu na kome je javnost isključena da su dužne da kao tajnu
čuvaju sve informacije koje su na pretresu saznale i da neovlašteno odavanje tajne predstavlja
krivično djelo (čl. 330. st. 3.).28 Odluka o isključenju javnosti donosi se u obliku rješenja, koje
mora biti obrazloženo i javno objavljeno. I pored toga što je isključena javnost sa glavnog
pretresa, presuda se uvijek objavljuje javno. Pri tome, izreka presude se čita u javnom
zasjedanju, a u pogledu objavljivanja razloga presude, sud odlučuje da li će i koliko isključiti
javnost (čl. 392. st. 4.).

28
Udaljenje iz sudnice osobe koja narušava red i procesnu disciplinu ne predstavlja isključenje javnosti (čl. 336.
st. 1.).

26
 TREĆI DIO

SUBJEKTI KRIVIČNOG POSTUPKA

18. Subjekti krivičnog postupka - pojam i podjela

Subjekti krivičnog postupka su fizičke i pravne osobe koje u krivičnom postupku vrše
krivičnoprocesne radnje, imaju zakonom određena prava i dužnosti i stupaju u
krivičnoprocesne odnose.29 Prema načelu akuzatornosti, za krivični postupak su vezane tri
odvojene funkcije koje su povjerene različitim i samostalnim subjektima. Kao što je već
izloženo, to su funkcija krivičnog gonjenja, funkcija odbrane i funkcija presuđenja. Funkciju
krivičnog gonjenja vrši ovlašteni tužilac: javni tužilac kome je zakonom dato pravo i dužnost
krivičnog gonjenja za krivična djela za koje se goni po službenoj dužnosti, oštećeni kao
tužilac (subsidijarni tužilac koji nakon odustanka javnog tužioca od krivičnog gonjenja može
da preuzme ili nastavi krivično gonjenje) i privatni tužilac za krivična djela za koje se goni po
privatnoj tužbi. Okrivljeni vrši funkciju odbrane (u ostvarivanju te funkcije njemu pomaže
branilac). Funkcija presuđenja isključivo pripada sudu. Dakle, ovlašteni tužilac, okrivljeni i
sud su glavni ili osnovni subjekti krivičnog postupka. Ovi subjekti moraju postojati u
svakom krivičnom postupku; bez nijh se ne može odvijati krivični postupak. Osnovni
krivičnoprocesni subjekti imaju zakonom predviđena prava i dužnosti u toku krivičnog
postupka.

Pored osnovnih krivičnoprocesnih subjekata u krivičnom postupku učestvuju i sporedni

krivičnoprocesni subjekti. Od osnovnih krivičnoprocesnih subjekata razlikuju se po tome
što se bez njih krivični postupak može pokrenuti, voditi i okončati. Sporedni krivičnoprocesni
subjekti su: oštećeni, zakonski zastupnik, punomoćnik, policijski službenik, svjedoci ili
vještaci.

19. Stranke - opšti pojam. Stranačka i procesna sposobnost

Stranke su subjekti koji u krivičnom postupku ostvaruju suprotne interese i raspolažu

samostalnim procesnim pravima i dužnostima.30 U tom smislu, stranka je krivičnoprocesni
subjekt koji ističe krivičnopravni zahtjev i povodom njega zahtijeva sudsku odluku (tužilac) i
subjekt prema kome je usmjeren krivičnopravni zahtjev i prema kome se zahtijeva sudska
odluka (okrivljeni). Dakle, stranke su tužilac i okrivljeni (čl. 151. podst. 16)).

U krivičnom postupku stranke su načelno međusobno izjednačene u pogledu mogućnosti

ostvarivanja svojih interesa i zahtjeva pred sudom. U realnosti krivičnoprocesnih odnosa
stranke nisu u potpunosti izjednačene, jer se zbog krivičnoprocesnih funkcija koje obavljaju
(funkcije krivičnog gonjenja i funkcije odbrane) nalaze u poziciji da raspolažu različitim
pravima i dužnostima. Zbog toga, međunarodno pravo o pravima čovjeka i krivično procesno
pravo garantuju određena prava koja pripadaju okrivljenom i koja se nazivaju pravom na
odbranu. Tako se nastoji što više izjednačiti položaj tužioca i okrivljenog u krivičnom
postupku i obezbijediti princip “jednakosti oružja” (eng. equality of arms). Pitanja njihovog
procesnog položaja, prava i dužnosti u krivičnom postupku, kao i ostvarivanje principa
“jednakosti oružja” su od naročitog značaja za uređenje krivičnog postupka, “…. a ona sama

29
Sijerčić-Čolić, H., I, 2005., str. 123.
30
Tako Tomašević, G., 1998., str. 53.

27
su odraz političkih, kulturnih i drugih prilika datog društva. Istorija krivičnog postupka se
svodi u suštini na istoriju stranaka i njihovog položaja u postupku.”31

I prema PZKPK okrivljeni i tužilac u krivičnom postupku imaju status ravnopravnih stranaka,
osim ako tim zakonom nije drukčije propisano (čl. 10. st. 1.). A javni tužilac (uz sud i
policiju) dužan je da pažljivo ispituje i da sa maksimalnom profesionalnom odanošću utvrđuje
sa jednakom pažnjom činjenice koje terete okrivljenog kao i one koje mu idu u prilog, i da sve
činjenice i dokaze koji idu u prilog okrivljenom stave na raspolaganje odbrani prije početka i
u toku postupka (čl. 7. st. 2.).

Stranka u krivičnom postupku mora imati stranačku i procesnu sposobnost. Stranačka

sposobnost je sposobnost osobe da bude stranka u konkretnom krivičnom postupku, dakle da
bude tužilac ili okrivljeni. Procesna sposobnost je sposobnost stranke da u krivičnom
postupku preduzima krivičnoprocesne radnje.

31
Grubač, M., 2006., str. 127.

28
 ČETVRTI DIO

SUD

20. Uopšte o sudu

Sud obavlja sudsku funkciju kao jednu od bitnih funkcija organizovanog ljudskog društva.
Sudska funkcija ogleda se u primjeni određenog sistema pravnih propisa na konkretne
društvene odnose. Primjenjujući određeni sistem pravnih propisa na konkretne
društvene odnose, sud raspravlja protivrječnosti u društvu i rješava sukob interesa kroz
prizmu sudskih sporova. Osnovna funkcija suda u krivičnom postupku je da kao nezavisan i
nepristrasan organ u zakonom propisanom postupku odluči da li je optuženi izvršio krivično
djelo i primijeni pozitivno krivično pravo.

Za sudsku funkciju u krivičnom postupku na Kosovu nadležni su sudovi opšte (ili redovne)
nadležnosti: opštinski sudovi, okružni sudovi i Vrhovni sud Kosova. Zakonom se sudovi
ustanovljavaju i utvrđuje njihova nadležnost, sastav i organizacija, kao i postupak, kako bi se
osigurala jednakost u postupanju, te načelo pravičnosti kao jedno od osnovnih načela u
postupku pred sudom.32

21. Načela u obavljanju sudske funkcije

Osnovna načela na kojima je zasnovana organizacija i djelatnost sudova vrše neposredni

uticaj na ostvarivanje sudske funkcije. U tom smislu, od posebne važnosti su načela: sudske
nezavisnosti i nepristrasnosti, zakonitosti, izbornosti i razrješivosti sudija, zbornosti i
višestepenosti.

Načelo sudske nezavisnosti i nepristrasnosti. EKLJP određuje da svako ima pravo da o

krivičnoj optužbi protiv njega odluči nezavisan i nepristrasan sud (čl. 6. st. 1.).33 Od pravnog
položaja sudije, njegove stručnosti i “moralnog uzrasta”, kao osnovnih uslova njegove
nepristranoisti, zavisi kako će se načelo nezavisnosti i nepristrasnosti krivičnog suda ostvariti
u praksi.

Načelo zakonitosti stoji u tijesnoj vezi sa načelom nezavisnosti i nepristrasnosti. Naime,

sudovi su dužni suditi na osnovu zakona. U tom smislu, sudije sude samo prema svom
slobodnom sudijskom uvjerenju, utemeljenom na zakonskim propisima.

Načelo izbornosti i razrješivosti sudija obuhvata uslove za izbor kandidata na sudsku

funkciju, imenovanje, napredovanje u službi i prestanak sudskog poziva. U skladu sa ovim
načelom, o svim pomenutim pitanjima mora odlučivati organ koji je nezavisan od izvršne ili
zakonodavne vlasti, na osnovu zakona i u okviru zakonom propisanog postupka.34

32
Organizacija sudova reguliše se Zakonom o redovnim sudovima Kosova („Službeni list SAPK“, br. 21/1978,
izmjene i dopune „Službeni glasnik SAPK“, br. 2/1989.). Uredbom 1999/24 propisano je da se navedeni propisi
ostavljaju na snazi. O drukčijoj strukturi sudova govori Nacrt Zakona o sudovima na Kosovu, koji je u postupku
pripremanja.
33
Kad odlučuje da li je neki sud nezavisan, ESLJP uzima u razmatranje sljedeće: - način postavljanja sudija, -
trajanje mandata, - postojanje garancija protiv vanjskog pritiska i – da li određeni sud ostavlja utisak
nezavisnosti. V., npr., Campbell i Fell protiv Ujedinjenog Kraljevstva (1984.).
34
Sudije i sudije porotnike imenuje specijalni predstavnik Generalnog sekretara UN, na prijedlog Vijeća (čl. 5.
Uredba UNMIK-a 2001/28).

29
Načelo zbornosti odnosi se na unutrašnju organizaciju suda i način rada u sudu. Prema ovom
načelu, opštinski sud sudi u vijeću sastavljenom od jednog sudije i dvoje sudija porotnika.
Okružni sud sudi u vijeću od jednog sudije i dvoje sudija porotnika, odnosno za teža krivična
djela u vijeću od dvoje sudija i troje sudija porotnika. U drugom stepenu sudi vijeće
sastavljeno od troje, odnosno petoro sudija, a u trećem stepenu sudi vijeće od petoro sudija.
Od ovog načela predviđen je izuzetak za krivična djela za koja je propisana kazna zatvora do
tri godine ili novčana kazna kao glavna kazna s obzirom da za ta krivična djela sudi sudija
pojedinac opštinskog suda (čl. 22, 24. i 26.).

Načelo višestepenosti znači da o jednom krivičnom predmetu odlučuje više sudova, tj. niži i
viši sudovi (u postupku po pravnom lijeku).

22. Pojam i vrste sudske nadležnosti

S obzirom na postojanje više vrsta sudova i većeg broja sudova unutar određene vrste,
neophodno je utvrditi njihovu nadležnost kao djelokrug rada u konkretnim krivičnim
predmetima. Pored toga, pravo je svakog čovjeka da o krivičnoj optužbi protiv njega odluči
zakonom unaprijed određen sud u postupku koji je pokrenut i proveden po pozitivnom
procesnom pravu (čl. 6. st. 1. EKLJP).

Nadležnost je zakonom propisano pravo i dužnost određenog suda da postupa u

određenom krivičnom predmetu. Za određivanje sudske nadležnosti primjenjuju se sljedeći
kriteriji: a) priroda ili težina krivičnog djela i propisana kazna omogućava određivanje
stvarne nadležnosti. Osnov za određivanje ove nadležnosti je, dakle, krivično djelo. Stvarna
nadležnost omogućava da se krivična djela predaju na presuđenje opštinskom ili okružnom
sudu; b) podjela poslova između sudova iste vrste (npr., opštinskih) moguća je na osnovu
veze koja postoji između krivičnog djela i njegovog izvršioca i određenog mjesta. Osnov za
određivanje ove sudske nadležnosti je, dakle, mjesto za koje su krivično djelo ili njegov
izvršilac vezani. Ta se nadležnost naziva mjesna nadležnost; c) podjela krivičnog postupka
na stadije ili funkcije koje sudija ima u toku krivičnog postupka omogućava određivanje
funkcionalne nadležnosti. Konačno, i svojstvo okrivljenog može imati značaj za određivanje
nadležnosti. Tada govorimo o ličnoj nadležnosti. Ova nadležnost dolazi do izražaja u
postupku prema maloljetnicima.

23. Stvarna nadležnost

Stvarna nadležnost je zakonom propisano pravo i dužnost određene vrste sudova da

presuđuju za određena krivična djela s obzirom na njihovu težinu. Težina krivičnog djela
izražena je kroz kaznu koja je za pojedino krivično djelo predviđena krivičnim zakonom. U
tom smislu, opštinski sudovi su nadležni da presuđuju za krivična djela za koja je propisana
kao glavna kazna novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina, osim kada je okružni sud
nadležan za presuđivanje tih krivičnih djela (čl. 21.). Okružni sudovi su nadležni da
presuđuju za krivična djela kažnjiva sa najmanje pet godina zatvora ili dugotrajnim zatvorom
i druga krivična djela za koja je zakonom propisana nadležnost okružnog suda (čl. 23.).

Odstupanja od pravila da može suditi samo stvano nadležan sud su: - ako je ista osoba
optužena za više krivičnih djela, pa je za neka od tih djela nadležan niži a za neka viši sud,
nadležan je viši sud (čl. 33.), - ako u toku glavnog pretresa sud ustanovi da je za suđenje
nadležan niži sud neće dostaviti predmet tom sudu, nego će sam provesti postupak i donijeti
odluku (čl. 37. st. 2.) i – ako je u vrijeme stupanja na snagu PZKPK neki krivični predmet još

30
uvijek u postupku, a dođe do izmjene pravne kvalifikacije ili do izmjene stvarne nadležnosti,
taj predmet će se završiti pred tim sudom (čl. 552. st. 1.).

Na stvarnu nadležnost sud je dužan paziti u toku cijelog krivičnog postupka, a stranke mogu,
također, u toku cijelog postupka isticati prigovor stvarne nenadležnosti. U slučaju stvarne
nenadležnosti, sud se mora oglasiti nenadležnim i po pravosnažnosti rješenja uputiti predmet
nadležnom sudu (čl. 37. st. 1.).

24. Mjesna nadležnost

Mjesna nadležnost je pravo i dužnost stvarno nadležnog suda da preduzima

krivičnoprocesne radnje i presudi određeno krivično djelo zbog specifične povezanosti
krivičnog djela i njegovog učinioca, s jedne strane, i područja na kome se sud nalazi, s
druge strane. Pravilima o mjesnoj nadležnosti određuje se, dakle, jedan sud u okviru većeg
broja stvarno nadležnih sudova koji će suditi u konkretnom krivičnom predmetu. Pozitivno
procesno pravo poznaje pravila koja govore o redovnim i vanrednim mjesnim nadležnostima.
Pravila o vanrednim mjesnim nadležnostima primjenjuju se onda kada se na osnovu pravila o
redovnim mjesnim nadležnostima ne može odrediti mjesno nadležan sud. I jedna i druga vrsta
ove nadležnosti je određena zakonom, tako da se ne može mijenjati sudskom odlukom ili
sporazumom stranaka. Na mjesnu nadležnost sud pazi do pravosnažnosti optužnice (čl. 37. st.
3.).

A) Redovne mjesne nadležnosti

Mjesna nadležnost se, po pravilu, dodjeljuje sudu na čijem je području krivično djelo izvršeno
ili pokušano, ili gdje je nastupila posljedica (čl. 27. st. 1.). Ova primarna redovna mjesna
nadležnost treba omogućiti najlakše vođenje krivičnog postupka, s obzirom da se na području
tog suda nalaze potrebna dokazna sredstva. Mjesto izvršenja krivičnog djela određuje se
propisima materijalnog krivičnog prava. Ako je krivično djelo izvršeno ili pokušano ili su
posljedice tog djela nastupile na području koje pokriva više sudova ili na granici tih područja,
sud koji prvi pokrene postupak kao odgovor na zahtjev ovlaštenog tužioca biće nadležan. Ako
postupak nije pokrenut, prvi sud kojem je podnesen zahtjev za pokretanje postupka biće
nadležan (čl. 27. st. 3.). Ako je krivično djelo izvršeno u vazduhoplovu, nadležan je sud na
čijoj je teritoriji vazduhoplov registrovan (čl. 28.). Ako je krivično djelo izvršeno putem
štampe, nadležan je sud na čijem je području štampan list (čl. 29. st. 1.).

Ako nije poznato mjesto izvršenja krivičnog djela ili ako je to mjesto van teritorije Kosova,
nadležan je sud na čijem području okrivljeni ima prebivalište ili boravište. Ako je sud na
čijem području okrivljeni ima prebivalište ili boravište već započeo postupak, ostaje nadležan
iako se saznalo za mjesto izvršenja krivičnog djela (čl. 30. st. 1. i 2.).

Ako nije poznato mjesto izvršenja krivičnog djela, a niti prebivalište ili boravište okrivljenog,
ili su oba van teritorije Kosova, nadležan je sud na čijem se području okrivljeni uhapsi ili se
sam preda vlastima (čl. 30. st. 3.).

B) Vanredne mjesne nadležnosti

Pored pravila o redovnoj mjesnoj nadležnosti, u PZKPK dati su dopunski kriteriji za

određivanje mjesno nadležnog suda i tada se govori o vanrednim mjesnim nadležnostima.
Primjena pravila o vanrednoj mjesnoj nadležnosti dopuštena je tek ako se mjesna nadležnost
ne može odrediti prema pravilima o redovnim mjesnim nadležnostima. PZKPK ima posebne

31
odredbe o nadležnosti po odluci suda (i to Vrhovnog suda Kosova, čl. 32.), delegiranoj
nadležnosti (prenošenje mjesne nadležnosti iz pravnih ili stvarnih razloga, ili ako je očigledno
da će se tako mnogo lakše sprovesti postupak ili ako postoje drugi bitni razlozi, čl. 35. i 36.) i
nadležnosti po koneksitetu (pravila ove nadležnosti primjenjuju se onda ako postoji veza
između više krivičnih predmeta u pogledu koji se treba voditi jedinstven krivični postupak i
donijeti jedna presuda, čl. 33.).35

25. Funkcionalna nadležnost

Funkcionalna nadležnost je pravo i dužnost suda da preduzima određene krivičnoprocesne

radnje u toku konkretnog krivičnog postupka. Kao što smo istakli, sudovi imaju različite
funkcije, koje se određuju prema stadiju u kome se nalazi konkretni krivični postupak, kao i
prema stepenu u kome se ostvaruje funkcija presuđenja. Tako, funkciju presuđenja u prvom
stepenu dijele sudija pojedinac (za krivična djela za koja je propisana kazna zatvora do tri
godina ili novčana kazna kao glavna kazna) i mješovita vijeća za teža krivična djela. U
drugostepenom postupku sudovi sude u zbornom sastavu. U trećem stepnu, također, odlučuje
vijeće. Zakonom su izdvojene i aktivnosti pretpretresnog sudije (u istrazi), sudije koji
sprovodi postupak potvrđivanja optužnice (u stadiju optuživanja) ili predsjednika sudskog
vijeća (na glavnom pretresu).

26. Lična nadležnost

U pogledu lične nadležnosti potrebno je zaključiti da svojstvo okrivljenog kao

pretpostavljenog izvršioca krivičnog djela ima značaj za određivanje sudske nadležnosti. S
tim u vezi, pomenuta nadležnost dolazi do izražaja u postupku prema maloljetnicima, jer je za
preduzimanje krivičnoprocesnih radnji i presuđenje krivičnih djela maloljetnih osoba
nadležan sudija za maloljetnike i vijeće za maloljetnike na prvostepenom, odnosno
drugostepenom sudu (čl. 49. ZMK).

27. Ocjena nadležnosti i sukob nadležnosti

Prethodna izlaganja su pokazala da sud mora: - paziti na svoju stvarnu i mjesnu nadležnost po
službenoj dužnosti, - paziti na stvarnu nadležnost u toku cijelog krivičnog postupka, – paziti
na mjesnu nadležnost do pravosnažnosti optužnice, - oglasiti se nenadležnim i predmet uputiti
nadležnom sudu i – kao nenadležan sud preduzeti one radnje u postupku za koje postoji
opasnost od odlaganja.

I pored propisanih obaveza za sud, moguće je da prilikom ocjene nadležnosti dođe do

nesalaganja među sudovima o tome ko je nadležan za presuđenje. Sukob nadležnosti je prema
tome spor dva ili više sudova o tome koji je između njih stvarno i/ili mjesno nadležan da riješi
konkretni krivični događaj. Sukob nadležnosti može biti pozitivan i negativan. O pozitivnom
sukobu nadležnosti govorimo onda kad dva ili više sudova u konkretnom krivičnom predmetu
prisvaju nadležnost. A o negativnom sukobu nadležnosti govorimo onda kad jedan sud ili više
sudova odbija od sebe nadležnost za presuđenje. Postupak za rješavanje sukoba nadležnosti

35
Koneksitet označava vezu koja postoji između dva ili više krivičnih predmeta. Koneksitet može biti
subjektivni, objektivni i mješoviti (subjektivno-objektivni). Subjektivni koneksitet postoji onda ako je jedna
osoba učinila više krivičnih djela (sticaj). Objektivni koneksitet imamo onda kad je u izvršenju jednog krivičnog
djela učestvovalo više osoba ili je više osoba na drugi način u neposrednoj vezi sa izvršenim krivičnim djelo
(saučesništvo). Mješoviti koneksitet postoji u slučaju kad je više osoba optuženo za više krivičnih djela a između
izvršenih krivičnih djela postoji međusobna veza i isti dokazi.

32
pokreće sud po službenoj dužnosti. Sukob nadležnosti između sudova rješava zajednički
neposredno viši sud (čl. 37. i 39.).

28. Izuzeće sudije, sudije porotnika, tužioca i drugih učesnika u postupku

Imajući u vidu pravo svakog čovjeka da o krivičnoj optužbi protiv njega odluči nezavisan i
nepristrasan, zakonom ustanovljen sud (čl. 6. st. 1. EKLJP), propisima o obavljanju sudske
funkcije utvrđeni su, između ostalog, uslovi za izbor i razrješenje sudije kako bi se osigurala
njegova sposobnost da nepristrasno, pravično i bez vanjskih uticaja vrši funkciju presuđenja.
U cilju osiguranja sudske nepristrasnosti i samostalnosti, PZKPK predviđa ustanovu izuzeća.
Izuzeće sudije ili sudije protnika predstavlja njegovo izuzimanje od suđenja ili vršenja
drugih procesnih radnji u određenom krivičnom predmetu zbog postojanja razloga koji
dovode u sumnju njegovu nepristrasnost i objektivnost.36

Razlozi za izuzeće su: - ako je sudija ili sudija porotnik oštećen krivičnim djelom, - ako se
nalazi u vrlo bliskim vezama i odnosima sa učesnicima u postupku (npr., bračni ili vanbračni
drug okrivljenog, usvojilac okrivljenog), - ako je u istom krivičnom predmetu već obavljao
određene radnje (npr., kao tužilac ili branilac, ili je učestvovao u donošenju odluke nižeg
suda) ili - ako postoje okolnosti koje dovode u sumnju njegovu nepristrasnost (čl. 40.). Sudija
ili sudija porotnik je dužan da prekine rada na predmetu i da o tome obavijesti predsjednika
suda koji imenuje drugog sudiju. Pored sudije ili sudije porotnika, izuzeće mogu zahtijevati i
stranke. Zahtjev se mora podnijeti do početka glavnog pretresa (ako postoje okolnosti koje
dovode u sumnju njegovu nepristrasnost), odnosno prije završetka glavnog pretresa (ako je
riječ o ostalim razlozima za izuzeće). Zahtjev za izuzeće se mora obrazložiti. O izuzeću i
zamjeni odlučuje predsjednik suda, a o njegovom izuzeću predsjednik neposredno višeg suda.
O izuzeću predsjednika Vrhovnog suda Kosova odlučuje se na generalnom zasjedanju
Vrhovnog suda Kosova (čl. 43. st. 1. i 2.).

Odredbe o izuzeću sudija i sudija porotnika primjenjuju se i na izuzeće javnog tužioca i osoba
koje su ovlaštene da ga zastupaju, ovlaštene osobe iz policije, sudske zapisničare, prevodioca,
specijaliste ili vještake (čl. 45.).

36
Pavišić, B., 2005., str. 60. – 61.; Tomašević, G., 1998., str. 98.

33
 PETI DIO

TUŽILAC

29. Ovlašteni tužilac u krivičnom postupku

U skladu sa načelom akuzatornosti, funkcija krivičnog gonjenja povjerena je ovlaštenom

tužiocu. Ovlašteni tužilac zahtijeva od suda da u krivičnom postupku utvrdi da li je izvršeno
krivično djelo, da li je optužena osoba izvršilac tog djela, da li je krivično odgovorna i da li se
na nju mogu primjeniti krivične sankcije. Procesna djelatnost ovlaštenog tužioca kojom on od
suda traži da utvrdi postojanje krivičnopravnog zahtjeva u konkretnom slučaju u literaturi se
naziva krivična tužba. U tom smislu, krivična tužba je procesna aktivnost ovlaštenog
tužioca koja se odnosi na raznovrsne procesne radnje kojima se od suda traži da u
krivičnom postupku utvrdi postojanje krivičnopravnog zahtjeva i da u zavisnosti od
rezultata tog nalaza prema optuženoj osobi primijeni odgovarajuće krivične sankcije.37

Funkcija krivičnog gonjenja postavljena je prije svega kao javna funkcija koja se ostvaruje u
javnom interesu. Dakle, krivično gonjenje se ostvaruje po službenoj dužnosti od strane javnog
tužilaštva. Pored krivičnih djela koja se gone po službenoj dužnosti, postoje krivična djela čije
se gonjenje veže uz prijedlog oštećenog. Ono što je specifično za ta krivična djela jeste da
funkciju krivičnog gonjenja vrši javni tužilac, nakon što oštećeni postavi takav prijedlog.
Također, postoje i krivična djela koja se gone po privatnoj tužbi i kod njih se kao tužilac
javlja privatni tužilac.38 U pogledu krivičnih djela koja se gone po službenoj dužnosti,
PZKPK poznaje, pored javnog tužioca, i oštećenog kao tužioca (ili subsidijarnog tužioca),
koji ostvaruje krivično gonjenje u slučaju ako javni tužilac ne preduzme krivično gonjenje.

30. Uređenje tužilaštva i specifična načela

Organizacija tužilaštva na Kosovu uređena je posebnim zakonom o tužilaštvu i prilagođena

organizaciji sudova.39 Tim zakonom su osnovani: opštinsko, okružno i Javno tužilaštvo
Kosova. Kao, i sudije, tako i tužioce na Kosovu imenuje specijalni predstavnik Generalnog
sekretara UN.40

Uređenje tužilaštva zasnovano je na određenim načeilma: - načelo jedinstva tužilaštva.

Tužilaštvo je izgrađeno na principu organizacionog jedinstva, jer sva tužilaštva čine
jedinstvenu organizaciju u kojoj su niža tužilaštva podređena višem tužilaštvu; - načelo
zakonitosti. Svako tužilaštvo vrši svoju funkciju prema odgovarjućim zakonskim propisima.
Tužilaštvo mora da preduzme krivično gonjenje kada su ispunjeni zakonski uslovi, tj. kada
postoje dokazi da je izvršeno krivično djelo (načelo legaliteta krivičnog gonjenja); - načelo
monokratskog uređenja znači da samo jedna osoba, a to je glavni tužilac, zastupa tužilaštvo
i upravlja njegovim radom. Ovo načelo odnosi se na način i oblik vršenja funkcije krivičnog
gonjenja od strane onog tužioca koji se nalazi na čelu određene tužilačke organizacije. Tužilac
koji se nalazi na čelu tužilaštva, dakle, može funkciju krivičnog gonjenja vršiti neposredno
sam ili te aktivnosti povjeriti drugim tužiocima u tužilaštvu na čijem se čelu nalazi. Tom

37
Grubač, M., 2006., str. 134. – 135.; Sijerčić-Čolić, H., I, 2005, str. 161.
38
V. prethodna izlaganja o načelu oficijelnosti krivičnog gonjenja.
39
Zakon o javnom tužilaštvu Kosova. „Službeni list SAPK, br. 32/1976, izmjene i dopune br. 42/1977, 44/1982.
i 44/1984. Ovaj zakon je Uredbom UNMIK-a 1999/24 ostavljen na snazi. U postupku je donošenje Zakona o
javnom tužilaštvu Kosova, koji predviđa drukčiju strukturu tužilaštava na Kosovu.
40
Čl. 5. Uredbe UNMIK-a 2001/28.

34
prilikom im može dati potrebna uputstva za obavljanje tih poslova, s tim da tužioci aktivnosti
na ostvarivanju funkcije krivičnog gonjenja vrše sami i odgovorni su za zakonito vršenje ovih
poslova i zadataka; – načelo hijerarhijskog uređenja. Ovo načelo znači podređenost nižih
tužilaštava višem tužilaštvu, odnosno nadređenost višeg tužilaštva u odnosu na niža
tužilaštva. Načelo hijerarhijskog uređenja se primjenjuje i unutar konkretnog tužilaštva.
Dakle, tužilac koji se nalazi na čelu konkretnog tužilaštva rukovodi radom svojih tužilaca,
vrši raspodjelu poslova među njima, može preduzeti vršenje određenih poslova na način da ih
obavi umjesto određenog tužioca ili da te poslove povjeri drugom tužiocu u tom tužilaštvu.
Međutim, i pored načela unutrašnje hijerarhije i monokratskog odlučivanja, svaki tužilac
može po zakonu i bez posebnog ovlaštenja da preduzme svaku radnju u postupku pred sudom
ili drugim državnim organom koju bi mogao da preduzme glavni tužilac. Radnja preduzeta u
postupku od bilo kojeg člana tužilaštva obavezuje tužilaštvo u cjelini pa čak i onda kad je
preduzeta suprotno uputstvu glavnog tužioca. Dakle, za postupanje tužilac ne treba punomoć,
sud ne provjerava da li tužilac postupa u skladu sa uputstvom, a u toku postupka se tužioci
mogu mijenjati. U vezi s izloženim je i davanje obaveznih uputstava. Uputstva su internog
karaktera i obavezuju onog tužioca kome su data; dakle, ona ne obavezuju i sud jer je za sud
mjerodavna izjava odnosno radnja tužioca data ili preduzeta u postupku bez obzira da li je u
skaldu sa datim uputstvom; - načelo devolucije znači pravo višeg tužioca da preuzima i
neposredno vrši poslove iz nadležnosti nižeg tužioca (npr., glavni tužilac okružnog tužilaštva
može preuzeti funkciju krivičnog gonjenja od opštinskog tužioca i sam je vršiti u konkretnom
krivičnom postupku pred nadležnim opštinskim sudom); - načelo supstitucije je pravo višeg
tužioca da postupanje u određenom predmetu ili preduzimanje određenih procesnih radnji
izuzme od nadležnog nižeg tužioca i povjeri ih drugom nenadležnom tužiocu.

31. Prava i dužnosti javnog tužioca u krivičnom postupku

Javno tužilaštvo je nezavisno tijelo, odgovorno za istraživanje krivičnih djela, krivično

gonjenje optuženih za izvršena krivična djela koja se gone po službenoj dužnosti ili na zahtjev
oštećene strane, nadgledanje rada sudske policije pri vođenju istrage i prikupljanje dokaza i
informacija. Javni tužilac je dužan da razmotri dokaze i činjenice koje terete, kao i one koje
idu u prilog okrivljenom, da obezbjedi da istraga bude sprovedena uz puno poštovanje prava
okrivljenog i da do prikupljanja dokaza ne dođe kršenjem odredbi krivičnog postupka (čl. 46.
st. 1. i 3.).

U ostvarivanju funkcije krivičnog gonjenja, javni tužilac ima pravo i dužan je da:

1. preduzima potrebne mjere u vezi sa utvrđivanjem krivičnih djela i otkrivanjem

izvršilaca i da sprovodi istražne radnje, pri čemu i rukovodi ili nadgleda istragu u
prethodnom krivičnom postupku;
2. podiže i zastupa optužnicu, odnosno optužni prijedlog pred nadležnim sudom;
3. izjavljuje žalbe na odluke suda koje nisu postale pravosnažne i podnosi vanredne
pravne lijekove protiv pravosnažno obavezujućih odluka suda;
4. obavlja i druge poslove i preduzima druge radnje propisane zakonom (čl. 47.).

32. Oštećeni kao tužilac i privatni tužilac

Prema načelu legaliteta krivičnog gonjenja javni tužilac je dužan da pokrene krivični postupak
kada postoji opravdana sumnja da je izvršeno krivično djelo koje se goni po službenoj
dužnosti. Javni tužilac može u konkretnom slučaju da ne preduzme krivično gonjenje ili da od
već pokrenutog gonjenja odustane. Ako javni tužilac smatra da nema osnova za pokretanje ili
nastavljanje krivičnog postupka njegovu ulogu može da preuzme oštećena strana pod

35
zakonskim uslovima (čl. 6. st. 3. i 4.). Dakle, oštećeni ima pravo da prihvati krivično gonjenje
i javi se kao subsidijarni tužilac tek onda ako javni tužilac ne preduzima krivično gonjenje.
Zbog toga, kad javni tužilac ne preduzme gonjenje ili odustane od gonjenja, dužan je u roku
od osam dana o tome obavijestiti oštećenog i uputiti ga da može sam preduzeti gonjenje kao
subsidijarni tužilac.41 Oštećeni ima pravo da preduzme, odnosno nastavi krivično gonjenje u
roku od osam dana od dana kad je primio obavještenje. Oštećeni koji nije obaviješten da javni
tužilac nije preduzeo gonjenje ili da je odustao od gonjenja, može svoju izjavu da produžava
postupak da da pred nadležnim sudom u roku od tri mjeseca od dana kad je javni tužilac
odbacio prijavu, odnosno od dana kad je donijeto rješenje o obuastavljanju postupka (čl. 62.
st. 4.).

Kad su u pitanju krivična djela za koja se goni po privatnoj tužbi, funkciju krivičnog gonjenja
ostvaruje privatni tužilac, tj. osoba na čiju je štetu takvo krivično djelo učinjeno. Privatni
tužilac odlučuje da li će preduzeti krivičnog gonjenje za takvo krivično djelo. Ako privatni
tužilac podnese privatnu tužbu, on je i zastupa. Javni tužilac kod ovih krivičnih djela nema
nikakvih ingerencija. Za krivična djela koja se gone po osnovu privatne tužbe, privatna tužba
se mora podnijeti u roku od tri mjeseca od dana kada ovlaštena osoba sazna za krivično djelo i
za izvršioca (čl. 54. st. 1.).

Subsidijarni tužilac i privatni tužilac imaju pravo da u toku svih faza krivičnog postupka
ukažu na sve činjenice i da predlože dokaze koji su od važnosti za utvrđivaje krivičnog djela,
pronalaženje učinioca, ili utvrđivanje njihovih imovinskopravnih zahtjeva. Na glavnom
pretresu subsidijarni tužilac i privatni tužilac imaju pravo da predlažu dokaze, postavljaju
pitanja optuženom, svjedocima i vještacima, da iznose primjedbe i objašnjenja u pogledu
njihovih svjedočenja i da daju druge izjave i podnose prijedloge. Subsidijarni tužilac i privatni
tužilac imaju pravo da pregledaju zapisnik, spise i predmete koji služe kao dokaz u skladu sa
odredbama PZKPK (čl. 61. st. 1. - 3.).

41
Isti postupak primjenjuje i sud ako je javni tužilac odustao od gonjenja prije početka glavnog pretresa (čl. 62.
st. 1.).

36
 ŠESTI DIO

OKRIVLJENI I PRAVO NA ODBRANU

33. Pojam osumnjičenog, okrivljenog i optuženog

„Osumnjičeni“ je osoba za koju policija ili organ za krivično gonjenje opravdano sumnja da je
izvršila krivično djelo, ali protiv koga krivični postupak nije pokrenut. „Okrivljeni“ je osoba
protiv koje se vodi krivični postupak. „Optuženi“ je osoba protiv koje je: - optužnica postala
pravosnažna, - podnijeta privatna tužba ili - podnijet optužni prijedlog i zakazan glavni
pretres. „Osuđeni“ je osoba koje je pravosnažnom presudom suda proglašena krivom za
izvršeno krivično djelo (čl. 151. tač. 1. - 4.). Izraz okrivljeni se, također, upotrebljava i kao
opšti naziv za „okrivljenog“, „optuženog“ i „osuđenog“. Svaki izvršilac krivičnog djela ne
može biti okrivljeni. Tako se krivični postupak ne može voditi protiv osobe koja uživa
krivični materijalnopravni imunitet i/ili krivičnoprocesni imunitet (kod krivičnoprocesnog
imuniteta, dok javni tužilac ne dobije potrebno odobrenje nadležnog organa, čl. 144. st. 1.),
kao ni protiv osobe koja u vrijeme izvršenja krivičnog djela nije navršila 14 godina života (čl.
11. st. 2. PKZK).

34. Procesni položaj okrivljenog

U teoriji krivičnog procesnog prava se ističe da je procesni položaj okrivljenog određen

njegovim pravima i dužnostima. Specifičnosti procesnog položaja okrivljenog ogledaju se i u
pravnom položaju koji on ima u krivičnom postupku: okrivljeni je jedan od tri osnovna
subjekta u krivičnom postupku. U tom smislu je to i stranka koja treba da ima sve pravne i
stvarne mogućnosti da zastupa svoje interese. S druge strane, okrivljeni može biti i izvor
saznanja o važnim činjenicama koje se utvrđuju u krivičnom postupku, u smislu da se i protiv
svoje volje podvrgne određenim prislilnim mjerama (npr., tjelesnom pregledu, ili pretresanju).
Dakle, okrivljeni je krivičnoprocesni subjekt koji raspolaže pravom na odbranu, a može biti i
pasivno dokazno sredstvo.42 Ta dva procesna položaja okrivljenog u krivičnom postupku
različito se izražavaju u pojedinim njegovim stadijima: u istrazi okrivljeni je više podvrgnut
prisilnim procesnim mjerama, koje su povezane s istraživanjem činjeničnog stanja, dok je na
glavnom pretresu to slabije izraženo, jer je taj stadij krivičnog postupka namijenjen
međusobnom suprostavljanju činjeničnih navoda i pravnih argumenata stranaka.43

Procesni položaj okrivljenog ogleda se u većem broju prava koja doprinose ostvarivanju jedne
od tri osnovne krivičnoprocesne funkcije – funkcije odbrane.44 Zbog značaja prava na
odbranu, to pravo je predviđeno međunarodnim dokumentima kojima se pruža zaštita
osnovnim ljudskim pravima (npr., čl. 6. EKLJP), kao i krivičnim zakonodavstvom. Većina tih
prava se može iskoristiti u toku cijelog krivičnog postupku, tj. u bilo kom njegovom stadiju.
Dakle, uvijek postoje određena prava koja se moraju obezbjediti i koja osiguravaju
okrivljenom svojstvo subjekta i stranke u postupku. Samo primjera radi ovdje ćemo navesti
sljedeća prava okrivljenog (o ostalim pravima, u okviru izlaganja koja slijede):
42
Bayer, V., I, 1995., str. 268.; Tomašević, G., 1998., str. 70.; Vasiljević, T., 1981., str. 154.
43
Krapac, D., 2003., str. 159. – 160.
44
Na ovom mjestu treba naglasiti da ako informacije iz krivične prijave čine osnov za
opravdanu sumnju da je određena osoba izvršila krivično djelo koje se goni po službenoj
dužnosti ili ako u toku prikupljanja informacija od osobe policija dođe do saznanja da je ta
osoba izvršila krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti, ta osoba se tretira kao
okrivljeni i ima prava koja su PZKPK predviđena za okrivljenog, bez obzira što istraga još nije pokrenuta (čl.
220. st. 3.). O pravima okrivljenog v. Sahiti, E., Murati, R., Kunštek, E., 2004., str. 132.

37
 • bilo koja osoba okrivljena da je izvršila krivično djelo smtra se nevinin dok se
njena krivnja ne utvrdi pravosnažnom presudom suda (čl. 3. st. 1.);
• bilo koja osoba okrivljena da je izvršila krivično djelo ima pravo na pošten
krivični postupak sproveden u razumnom roku (čl. 5. st. 1.);
• pri prvom ispitivanju, okrivljeni mora brzo i detaljno biti informisan na
jeziku koji on razumije o prirodi i razlozima optužbe protiv njega (čl. 11. st.
1.);
• pravo na šutnju u smislu da nije dužan iznijeti svoju odbranu niti
odgovarati na pitanja (čl. 11. st. 2.);
• pravo da nije obavezan da inkriminiše sebe ili svoju najbližu rodbinu, niti da
prizna krivnju (čl. 11. st. 2.);
• pravo na branioca po vlastitom izboru, o kojem pravu mora biti upozoren
već prilikom prvog ispitivanja ili lišenja slobode (čl. 12. st. 2.);
• pravo na besplatnu stručnu pomoć branioca (čl. 12. st. 4.).

Pored prava, okrivljeni u krivičnom postupku ima i dužnosti:

• ljekarski pregled okrivljenog može da bude sproveden bez njegovog pristanka

ako je on neophodan da bi bile utvrđene činjenice koje su važne za krivični
postupak. Ljekarski pregled koji uključuje tjelesni zahvat, kao što je uzimanje
uzoraka krvi u toku ljekarskog pregleda može da bude obavljeno samo uz
sudsku naredbu ili uz dobrovoljni pristanak osobe o kojoj se radi (čl. 192. st. 2.
i 5.);
• dužnost odazivanja na poziv organa krivičnog postupka. U tom smislu su
predviđene i mjere kojima se osigurava prisustvo okrivljenog, a kojima se
ograničava osnovno pravo čovjeka - pravo na slobodu (čl. 268.).

35. Pravo na odbranu i vrste odbrane

Pravo na odbranu je najznačajnije pravo okrivljenog i iz tog prava izvode se njegova druga
prava. Odbrana predstavlja procesnu aktivnost koja je usmjerena na pobijanje optužbe
u cjelini ili djelimično, utvrđivanje činjenica u korist okrivljenog, kao i na primjenu
onih pravnih propisa koji su za njega najpovoljniji.45 U krivičnom postupku se javljaju
dvije vrste odbrane: - materijalna ili lična odbrana (odbrana koju okrivljeni preduzima sam) i -
formalna ili stručna odbrana (odbrana uz stručnu pomoć branioca). O ovim vrstama odbrane
govori odredba člana 12. stav 2. PZKPK. Također, i član 6. stav 3. tačka c) EKLJP govori o
materijalnoj i formalnoj odbrani. U svojoj praksi, ESLJP je naglasio da se ove dvije vrste
odbrane ne isključuju (dakle, nisu date alternativno), već se dopunjuju (tj. postavljene su
kumulativno).46

Materijalna (lična) odbrana je ona odbrana koju okrivljeni preduzima sam, na način da daje
iskaz (ako želi), ispituje svjedoke i vještake, predlaže dokaze, daje završnu riječ na glavnom
pretresu, podnosi prigovore ili ulaže pravne lijekove. Okrivljeni može da ostvaruje pravo na
ličnu odbranu ne samo prilikom ispitivanja, već u toku cijelog krivičnog postupka koristeći
zakonom predviđena pravna sredstva. Materijalna ili lična odbrana ne pripada samo
okrivljenom, jer tu odbranu vrše i organi koji učetvuju u krivičnom postupku, kao i druge

45
Tako Grubač, M., 2006., str. 180.; Tomašević, G., 1998., str. 73. Krapac, D., 2003., str. 160. – 165.; Matovski,
N., 1984., str. 13. – 18.
46
Tako, npr., u predmetu Pakelli protiv Njemačke (1987.), Imbrioscia protiv Švajcarske (1993.).

38
osobe. U pogledu vršenja materijalne odbrane od strane organa koji učestvuju u krivičnom
postupku ističe se da su, npr., sud, javni tužilac i policija dužni istinito i potpuno utvrditi
činjenice koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke, odnosno da su dužni da pažljivo
ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete okrivljenog, tako i one koje mu idu u prilog (čl.
7.). Pravo na materijalnu odbranu pripada i osobama koje su sa okrivljenim povezane
određenim, vrlo bliskim odnosima i vezama (npr., bračni ili vanbračni drug, najbliži srodnici
okrivljenog), jer te osobe mogu, npr., uzeti branioca okrivljenom (čl. 69. st. 6.), imaju pravo
da ne svjedoče u krivičnom postupku (čl. 160.) ili da podnesu zahtjev za ponavljanje postupka
(čl. 443. st. 1.).

36. Branilac

Pored materijalne odbrane, koju, kako smo naveli, ostvaruje okrivljeni sam (te organi koji
učestvuju u krivičnom postupku i određeni krug osoba koje su s okrivljenim povezane bliskim
vezama), okrivljeni ima pravo da se brani i uz stručnu pomoć branioca. Smatra se da odbrana
uz pomoć branioca obezbjeđuje izjednačavanje okrivljenog sa tužiocem u smislu principa
«jednakosti oružja». Odbrana koju okrivljenom pruža branilac (koga on sam izabere ili
mu ga postavi sud kad je zakonom određeno da je odbrana obavezna), naziva se
formalna odbrana. Razlozi na strani formalne odbrane su višestruki, ali se najčešće pominje
da branilac u krivičnom postupku pruža pravno-tehničku pomoć okrivljenom što doprinosi
ravnopravnosti stranaka u krivičnom postupku. Tužilac je u odnosu na okrivljenog u pravu
stručna osoba, dok je okrivljeni najčešće osoba koja ne poznaje pravo, njegove sadržaje i
propise. Već samim tim je položaj tužioca snažniji i povoljniji. Ali to nisu jedine prednosti na
strani tužioca. Okrivljeni je osoba protiv koje se vodi krivični postupak, dakle, osoba koja se
zbog toga nalazi u posebnom psihičkom stanju. To ozbiljno može da utiče na njegovo vršenje
odbrane, odnosno da njegovi postupci nisu uvijek dobro organizovani, cjelishodni, što može
voditi propuštanju iznošenja bitnih okolnosti i činjenica za odbranu. Dakle, do pune odbrane
okrivljenog može doći jedino ako okrivljeni, uz prava koja mu pripadaju, ima mogućnost
angažovanja osobe koja je po svojoj stručnosti izjednačena sa tužiocem, tako da se
uspostavlja stvarna ravnoteža između dvije suprostavljene stranke u krivičnom postupku –
između tužioca i okrivljenog.

Član 6. stav 3. tačka c) EKLJP predviđa pravo okrivljenog da se brani uz pomoć branioca po
vlastitom izboru ili ako nema dovoljno sredstava da ga plati, kad to interesi pravde nalažu, da
mu se dodijeli branilac po službenoj dužnosti. Prema PZKPK, okrivljeni ima pravo braniti se
uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere, a ako sam ne uzme branioca kad je to određeno
ovim zakonom - postavit će mu se branilac po službenoj dužnosti. Također, kada interes
pravde to zahtijeva, ako okrivljeni nema dovoljno sredstava za pravnu pomoć, na njegov
zahtjev biće mu dodijeljen branilac koji će biti plaćen iz budžetskih sredstava (čl. 12. st. 2. –
4.). Okrivljeni ima pravo na branioca u svim stadijima postupka (čl. 69. st. 1.). Okrivljeni se o
pravu na branioca obavještava na prvom ispitivanju, kao i o tome da će mu se, na njegov
zahtjev, postaviti branilac ako zbog svog imovnog stanja ne može snositi troškove odbrane
(čl. 12. st. 5.). O pravu na stručnu pravnu pomoć po svom izboru obavještava se i osoba lišena
slobode (čl. 14. st. 1. podst. 2.).

37. Vrste odbrane uz pomoć branioca

Odbrana uz pomoć branioca može biti organizovana kao fakultativna, obligatorna i odbrana
osoba slabog imovnog stanja (tzv. odbrana siromašnih). S tim u vezi su i dva pravna osnova
po kojima se branilac javlja u krivičnom postupku. To su: - punomoć za branioca koji je
slobodno izabran (čl. 70. st. 2.) i – sudska odluka u formi rješenja o imenovanju branioca (čl.
73. i 74.).

39
Fakultativna formalna odbrana predstavlja pravo okrivljenog da po slobodnom izboru ima
branioca ako i kad to želi. Kod fakultativne odbrane, ako branioca ne uzme sam okrivljeni,
mogu to učiniti osobe koje su sa okrivljenim povezane određenim, vrlo bliskim odnosima i
vezama (čl. 69. st. 6.). Okrivljeni ima pravo na branioca u toku cijelog krivičnog postupka i o
ovom pravu mora biti obaviješten prije prvog ispitivanjaOkrivljeni može da ima najviše tri
branioca (čl. 71. st. 2.).

Za razliku od fakultativne formalne odbrane, ima slučajeva kada, bilo zbog težine krivičnog
djela bilo zbog posebnih potreba okrivljenog, okrivljeni mora imati branioca da bi se uspješno
ostvarili ciljevi krivičnog postupka i osigurala njegova odbrana. To je obligatorna formalna
odbrana. Ona je predviđena u sljedećim slučajevima:

• ako je okrivljeni nijem, gluh ili pokazuje znake duševnog oboljenja ili
mentalne nesposobnosti, zbog čega nije u stanju da se sam uspješno brani.
Branioca mora imati već prilikom prvog ispitivanja;
• na saslušanju u pritvoru, sve vrijeme dok pritvor traje;
• od podizanja optužnice, ako je optužnica podignuta za krivično djelo kažnjivo
sa najmanje osam godina zatvora, i
• u postupku po vanrednim pravnim lijekovima ako je okrivljeni nijem, gluh ili
pokazuje znake duševnog oboljenja ili mentalne nesposobnosti ili kada mu je
izrečena kazna dugotrajnog zatvora (čl. 73. st. 1. podst. 1. – 4.).

Ako u slučaju obavezne odbrane okrivljeni ne agnažuje branioca, predsjednik suda ili
nadležni organ koji vodi pretpretresni postupak imenuje po službenoj dužnosti branioca o
javnom trošku (čl. 73. st. 2.).47 Također, ako u toku postupka optuženi ostane bez imenovanog
branioca, a sam ne angažuje drugog branioca, predsjednik sudskog vijeća ili nadležni organ
koji vodi pretpretresni postupak imenuje po službenoj dužnosti novog branioca o javnom
trošku (čl. 73. st. 3.). Umjesto imenovanog branioca, okrivljeni može sam uzeti drugog
branioca. U tom slučaju razriješit će se imenovani branilac (čl. 75. st. 1.).

Da bi omogućio potpunu odbranu okrivljenog, PZKPK predviđa postavljanje branioca i u

nekim slučajevima fakultativne odbrane. To je odbrana osoba slabog imovnog stanja.
Naime, u slučaju slabog imovnog stanja, sud postavlja branioca na zahtjev okrivljenog i uz
ispunjenje određenih uslova. Opšti uslovi se odnose na: - nepostojanje mogućnosti za
obligatornu formalnu odbranu, - zahtjev okrivljenog i – slabo imovno stanje okrivljenog zbog
čega ne može snositi troškove odbrane. Posebni uslovi su: - da se postupak vodi za krivično
djelo kažnjivo sa najmanje osam godina zatvora ili – ako je to u interesu pravde (čl. 74. st. 1.).
U skladu sa principijelnim stavom da je pravo na odbranu uz pomoć branioca jedno od
osnovnih prava u krivičnom postupku, zahtjev za postavljanjem branioca zbog slabog
imovnog stanja može se istaknuti u toku cijelog postupka, o ovom pravu okrivljeni će se
poučiti prije prvog ispitivanja (čl. 74. st. 2. i 3.).

38. Prava i dužnosti branioca

U toku sprovođenja krivičnog postupka branilac ima određena prava i dužnosti. Prava i
dužnosti branioca usmjerena su na omogućavanje pravilne i efikasne odbrane u toku cijelog
krivičnog postupka. Branilac ima ista prava kao i okrivljeni, osim onih koja su izričito
rezervisana za okrivljenog. Branilac ima pravo da slobodno komunicira sa okrivljenim,

47
Zbog navedenog se često za obligatornu odbranu kaže da je to odbrana po službenoj dužnosti, jer sud postavlja
branioca ex officio.

40
usmeno i pismeno pod uslovima koji garantuju tajnost. Branilac ima pravo da unaprijed bude
obaviješten o mjestu i vremenu preduzimanja bilo kakvih istražnih radnji i da u njima
učestvuje, kao i da pregleda zapsinike dokaze koji se odnose na krivični predmet (čl. 77.).
Zatim, branilac ima pravo da predlaže izvođenje dokaza radi utvrđivanja činjenica koje idu u
korist okrivljenog. Isto tako, branilac ima pravo da u korist okrivljenog podnosi sva pravna
sredstva, tj. redovne i vanredne pravne lijekove, kao i pritužbe i prigovore. Pored prava,
branilac ima i određene dužnosti. Osnovna dužnost branioca je da postupa savjesno u zaštiti
interesa okrivljenog i da čuva kao tajnu sve što mu je povjereno kao braniocu. Pritom, od
branioca se ne traži objektivnost u postupanju, te ima pravo i dužnost da prešuti činjenice koje
idu na štetu osobe koju brani. Istovremeno, branilac ne smije sprečavati sud, tužioca i druge
organe postupka da utvrđuju takve činjenice.48 Također, dužnost je branioca da se primi
odbrane i pruži pravnu pomoć okrivljenom, bez obzira da li je riječ o fakultativnoj,
obligatornoj ili odbrani osoba slabog imovnog stanja.49

48
Matovski, N., 1984., str. 141. – 175.
49
Branilac može odbiti prihvatanje odbrane, npr., iz razloga preopterećenosti drugim poslovima ili angažovanju
na drugim predmetima.

41
 SEDMI DIO
OŠTEĆENI U KRIVIČNOM POSTUPKU

39. Pojam oštećenog i položaj u krivičnom postupku

Osoba čije je lično ili imovinsko pravo krivičnim djelom povrijeđeno ili ugroženo naziva se
oštećeni (čl. 151. podst. 5)). Krivičnim djelom može biti oštećena kako fizička, tako i pravna
osoba. Oštećeni je sporedni krivičnoprocesni subjekt, sa određenim pravima i dužnostima.
Svoja prava oštećeni u krivičnom postpku može ostvarivati sam, kao i uz pomoć zakonskog
zastupnika, odnosno punomoćnika.50 Također, oštećeni može biti ovlašteni tužilac, i to:
privatni tužilac (kod krivičnih djela koja se gone po privatnoj tužbi) ili subsidijarni tužilac
(kod krivičnih djela koja se gone po službenoj dužnosti). Također, oštećeni ima pravo da
preda prijedlog javnom tužiocu za gonjenje krivičnih djela koja se gone po prijedlogu.
Ovakav status oštećenog je osnov za njegov položaj u krivičnom postupku i predviđanje
određenih prava i dužnosti. Oštećeni ima pravo da:

• podnese prijavu o izvršenom krivičnom djelu, što može predstavljati osnov za

aktivnosti javnog tužioca i policije;
• bude obaviješten o odbacivanju krivične prijave i o razlozima za to. Oštećeni ima
pravo da sam preduzme gonjenje kao subsidijarni tužilac (čl. 208. st. 2. i čl. 62. st. 1.);
• bude obaviješten o obustavi istrage kako bi, ukoliko želi, nastavio krivično gonjenje
(čl. 224. st. 2. i čl. 62. st. 1.);
• bude obaviješten o povlačenju optužnice prije otvaranja glavnog pretresa i o tome da
može nastaviti gonjenje (čl. 326. st. 1. i čl. 62. st. 1.);
• na glavnom pretresu, a nakon povlačenja optužnice od strane javnog tužioca, izjavi da
li želi nastaviti gonjenje (čl. 63. st. 1.);
• izjavi žalbu na odluku suda o krivičnim sankcijama izrečenim za krivična djela protiv
života i tijela, protiv seksualnog integriteta ili protiv bezbjednosti javnog saobraćaja,51
ili troškova krivičnog postupka (čl. 399. st. 3.);
• bude obaviješten i da prisustvuje saslušanju svjedoka ili vještaka izvan sudnice, kao i
vršenju uviđaja ili rekonstrukciji događaja (čl. 366. st. 3.);
• u toku istrage podnese zahtjev javnom tužiocu da obezbjedi određeni dokaz (čl. 239.
st. 1.)
• u završnoj riječi se osvrne na dokaze koji potkrepljuju imovinskopravni zahtjev i da
ukaže na dokaze o krivičnoj odgovornosti optuženog (čl. 380.);
• se protivi ustupanju krivičnog gonjenja stranoj državi, osim ako je dato osiguranje za
ostvarivanje njegovog imovinskopravnog zahtjeva (čl. 514. st. 4.);

50
“Zakonski zastupnik” je roditelj ili osoba koja ima roditeljska prava ili obaveze ili zakonski staratelj (čl. 151.
podst. 6)). A „punomoćnik“ je osoba koja u slučajevima propisanim PZKPK postupa u ime i u interesu
oštećenog (čl. 151. podst. 7)).
51
Ako je javni tužilac preuzeo gonjenje od subsidijarnog tužioca (čl. 65. st. 2.), oštećeni može da izjavi žalbu po
svim žalbenim osnovama.

42
 • postavi imovinskopravni zahtjev. Naime, kad je zbog izvršenja krivičnog djela nastao
po propisima imovinskog prava imovinskopravni zahtjev oštećenog, on može zatražiti
da se u krivičnom postupku razmotri njegov zahtjev (čl. 107. – 118.);
• bude saslušan kao svjedok (čl. 158. st. 2.).

Pored navedenih prava, oštećeni u krivičnom postupku ima i dužnosti, kao što su, npr.:
• ukoliko je pozvan kao svjedok, na oštećenog se primjenjuju sve dužnosti koje su vezane
za položaj svjedoka u krivičnom postupku. Riječ je o dužnosti odazivanja na uredno
dostavljen poziv, dužnosti svjedočenja (osim ako se ne radi o isključenju ili oslobođenju
od dužnosti svjedočenja) i dužnosti istinitog svjedočenja u krivičnom postupku;
• podvrgavanje pregledu tjelesnih povreda (koje je obavezno kod povrede ili ugrožavanja
tjelesnog integriteta oštećenog, čl. 191.)
• podvrgavanje ljekarskom pregledu ako je oštećeni svjedok i ako je neophodno da bi bilo
utvrđeno da li se na njegovom tijelu nalaze tragovi ili određena posljedica krivičnog
djela (čl. 192. st. 3.)

40. Imovinskopravni zahtjevi

Oštećeni ima pravo da se u krivičnom postupku pridruži sa svojim imovinskopravnim

zahtjevom i da ga u tom postupku i ostvaruje. Imovinskopravni zahtjev, kao sporedni predmet
krivičnog postupka, raspravit će se u krivičnom postupku ukoliko je: - imovinskopravni
zahtjev nastao izvršenjem krivičnog djela, - ako je ovlaštena osoba postavila prijedlog i - ako
ovaj pridružni postupak neće odugovlačiti postupak o krivičnom djelu kao osnovnom
predmetu krivičnog postupka (čl. 107. st. 1.). Predmeti imovinskopravnog zahtjeva su različiti
i u krivičnom postupku mogu se odnositi na nadoknadu štete, povraćaj stvari ili poništenje
određenog pravnog posla (čl. 107. st. 2.).52 Prijedlog za ostvarivanje imovinskopravnog
zahtjeva podnosi se nadležnom organu kome je podnijeta krivična prijava ili sudu pred kojim
se vodi postupak (čl. 109. st. 1.). Osoba ovlaštena na podnošenje imovinskopravnog zahtjeva
dužna je da podnese dokaze o svom zahtjevu. Također, sud ispituje okrivljenog o činjenicama
vezanim za prijedlog ovlaštene osobe i istražuje činjenice koje su od značaja za utvrđivanje
imovinskopravnog zahtjeva (čl. 111. st. 1.). O imovinskopravnom zahtjevu odlučuje sud. U
krivičnom postupku sud ne može donijeti odluku kojom imovinskopravni zahtjev odbija. Kad
izrekne presudu kojom okrivljenog oglašava krivim, sud može usvojiti zahtjev u cjelini ili
djelimično, a može ovlaštenu osobu uputiti na parnični postupak za nedosuđeni dio
imovinskopravnog zahtjeva, kao i onda ako podaci krivičnog postupka ne pružaju pouzdan
temelj za djelimično ili potpuno dosuđivanje imovinskopravnog zahtjeva. U slučaju
donošenja oslobađajuće presude ili presude kojom se optužba odbija, te rješenja kojim se
obustavlja postupak, sud je obavezan da raspravljanje o imovinskopravnom zahtjevu i
donošenje odluke o njemu prenese na sud u parničnom postupku (čl. 112.).

52
Naknada štete obuhvata naknadu imovinske (ili materijalne) i neimovinske (ili nemareijalne) štete. Zahtjev za
povraćaj stvari odnosi se kako na pokretnu, tako i na nepokretnu stvar. Zahtjev za poništavanjem određenog
pravnog posla može se odnositi na različite pravne poslove (jednostrane ili dvostrane, teretne ili dobročine, one
koji su sklopljeni među živima ili za slučaj smrti).

43
 OSMI DIO

PREDMET KRIVIČNOG POSTUPKA

41. Uopšte o predmetu krivičnog postupka

Osnovni predmet krivičnog postupka jeste krivična stvar kao događaj u stvarnosti koji
ukazuje na mogućnost postojanja određenog krivičnog djela i njegovog izvršioca, zbog čega
se i vodi krivični postupak.53 Osnovni predmet krivičnog postupka može se raspravljati i
utvrđivati samo u krivičnom postupku. Druga kažnjiva djela (npr., prekršaji) ne mogu biti
predmet raspravljanja u krivičnom postupku, jer se o njima raspravlja u posebnom, (npr.,
prekršajnom) postupku. U zakonom predviđenim slučajevima može se voditi jedinstven
krivični postupak zbog više krivičnih djela i/ili protiv više osoba. U takvom slučaju predmet
krivičnog postupka je više krivičnih stvari u međusobnoj vezi, tj. više krivičnih stvari koje
stoje u odnosu određene vrste koneksiteta (subjektivnog, objektivnog ili mješovitog).

Pored raspravljanja o krivičnoj stvari, u krivičnom postupku se raspravljaju i sporedni

predmeti, i to: - imovinskopravni zahtjevi, koji nastaju usljed izvršenja krivičnog djela, -
troškovi krivičnog postupka i – prethodna pitanja.

42. Sporedni predmeti krivičnog postupka

Kao što smo već naveli, imovinskopravni zahtjevi kao sporedni predmet krivičnog postupka
raspravit će se u krivičnom postupku ukoliko je: imovinskopravni zahtjev nastao izvršenjem
krivičnog djela, ako je ovlaštena osoba postavila prijedlog i ako taj postupak neće
odugovlačiti krivični postupak. Ove tri pretpostavke predstavljaju uslove o kojima sud mora
voditi računa prije nego što odluči da li će prihvatiti tzv. pridruženo raspravljanje i o
imovinskopravnom zahtjevu odlučiti po načelima i pravilima građanskog prava.

Troškovi krivičnog postupka su izdaci napravljeni u toku krivičnog postupka i troškovi

povezani sa krivičnim postupkom (čl. 99. st. 1.). Odluku o troškovima krivičnog postupka
donosi sud, po završetku krivičnog postupka i u zavisnosti od njegovog ishoda. Međutim, da
bi krivični postupak mogao započeti i teći, potrebno je troškove postupka isplatiti unaprijed.
Isplaćivanje troškova postupka unaprijed je privremeno, jer organ koji je dužan isplatiti
troškove nije uvijek dužan i da ih definitivno snosi.54 Učesnici u krivičnom postupku, bez
obzira na ishod postupka, snose određene troškove krivičnog postupka, ako su ti troškovi
nastali njihovom krivicom (npr., troškovi dovođenja, odlaganja istražne radnje ili glavnog
pretresa).

Odluka o troškovima krivičnog postupka sastavni je dio izreke presude, odnosno rješenja
kojim se obustavlja krivični postupak. Ona treba da sadrži: - odluku o tome ko snosi troškove
krivičnog postupka, odnosno, odluku o oslobođenju od dužnosti naknade troškova krivičnog
postupka u cjelini ili djelimično i - visinu troškova krivičnog postupka. Pravilo je da od
ishoda krivičnog postupka zavisi odluka o tome na čiji teret padaju troškovi konkretnog
krivičnog postupka. Zbog toga, kad sud optuženog oglasi krivim – izreći će u presudi da je
dužan naknaditi troškove krivičnog postupka, a kad obustavi krivični postupak ili kad donese
presudu kojom se optuženi oslobađa od optužbe ili kojom se optužba odbija – utvrdit će da
53
Tomašević, G., 1998., str. 23.
54
Određeni troškovi isplaćuju se unaprijed iz sredstava policije, javnog tužioca ili suda koji vodi krivični
postupak, a naplaćuju se kasnije od osoba koje su dužne da ih plate prema odredbama PZKPK (čl. 99. st. 4.).

44
troškovi krivičnog postupka padaju na teret budžetskih sredstava. Sud je ovlašten optuženog
osloboditi, u cjelini ili djelimično, dužnosti naknade troškova krivičnog postupka ako bi
njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje izdržavanje optuženog ili osoba koje je on dužan
izdržavati (čl. 102. i 103.). Važno je napomenuti da troškovi branioca koji je postavljen u
slučaju obavezne stručne odbrane, zatim odbrane zbog slabog imovnog stanja, te troškovi
prevođenja padaju na teret budžetskih sredstava (čl. 99. st. 5. i čl. 104. st. 1.). Polazeći od
zaštite osnovnih prava čovjeka, prilikom odlučivanja o troškovima krivičnog postupka moraju
se, dakle, primjeniti odredbe člana 6. stav 3. tač. c. i e. EKLJP i člana 14. stav 3. tač. d. i f.
MPGPP, jer se i prilkom odlučivanja o troškovima krivičnog postupka moraju imati u vidu
prava okrivljenog na besplatnu stručnu pomoć branioca, te besplatnu pomoć tumača ako ne
razumije ili ne govori jezik na kome se vodi krivični postupak.

Uz imovinskopravne zahtjeve i troškove krivičnog postupka, prethodna (ili prejudicijalna)

pitanja su također sporedni predmet krivičnog postupka. Za rješavanje prethodnih pitanja
nadležan je sud u nekom drugom postupku (npr., parničnom ili vanparničnom, te izvršnom
postupku), odnosno neki drugi organ različit od suda (npr., upravni organ). Prethodna pitanja
su pitanja građanskog ili upravnog prava, a u krivičnom postupku postaju prethodna onda kad
od njihovog prethodnog rješenja zavisi primjena krivičnog zakona. U tom smislu, prethodna
pitanja su pravna pitanja i ne mogu biti procesna, niti činjenična. Sud može samostalno
odlučiti o prethodnom pitanju po pravilima dokazivanja u krivičnom postupku i tada odluka
suda po prethodnom pitanju ima dejstvo samo u konkretnom krivičnom predmetu u kome se
raspravljalo o pomenutom pitanju. Iz navedenog razloga, odluka o prethodnom pitanju se
unosi u obrazloženje presude, ona ne dobiva klauzulu pravosnažnosti i ne obavezuje nadležni
organ da isto prethodno pitanje raspravi na isti način. Iako se primjenjuju pravila dokazivanja
u krivičnom postupku ipak se odluka o prethodnom pitanju (npr., o valjanosti braka,
vlasništvu, svojstvu određene osobe) donosi na osnovu materijalnih propisa koje primjenjuje
organ nadležan za rješavanje prethodnih pitanja (sud u drugom postupku ili neki drugi organ).
Odluku o prethodnom pitanju koju je donio sud u nekom drugom postupku ili neki drugi
organ, ne može promijeniti sud u krivičnom postupku. Međutim, sud u krivičnom postupku
nije vezan takvom odlukom u pogledu ocjene da li je izvršeno određeno krivično djelo, jer se
o krivičnoj stvari raspravlja po pravilima krivičnog postupka.

45
 DEVETI DIO

MJERE ZA OBEZBJEĐENJE PRISUSTVA OKRIVLJENOG, SPREČAVANJE

PONAVLJANJA KRIVIČNOG DJELA I OBEZBJEĐIVANJE USPJEŠNOG
VOĐENJA KRIVIČNOG POSTUPKA

43. Uopšte o mjerama za obezbjeđenje prisustva okrivljenog, sprečavanje

ponavljanja krivičnog djela i obezbjeđenje uspješnog vođenja krivičnog postupka

Za uspješno vođenje krivičnog postupka potrebno je osigurati prisustvo određenih osoba.

Prisustvo određenih osoba u krivičnom postupku se postiže propisivanjem dužnosti
odazivanja pozivu organa krivičnog postupka. U ovom dijelu govori se isključivo o mjerama
koje su usmjerene prema osobama, u smislu da im se predviđenim mjerama ograničava, u
manjem ili većem obimu, pravo na ličnu slobodu.55 Mjere za osiguranje prisustva okrivljenog
i uspješno vođenje krivičnog postupka nisu krivične sankcije. Ovim mjerama se nastoji, uz
uspješno vođenje krivičnog postupka, postići i drugi ciljevi, kao što su, npr., privođenje
izvršioca krivičnog djela pravdi, neometano odvijanje krivičnog postupka i preduzimanje
krivičnoprocesnih radnji, izvršenje izrečene krivičnopravne sankcije, sprečavanje novih
kriminalnih radnji, obezbjeđenje dokaznog materijala ili sigurnosti ljudi. Ove mjere
ograničavaju pravo na slobodu čovjeka prije pravosnažnog okončanja krivičnog postupka.
Taksativno su navedene u PZKPK, u skali koja počinje najlakšom mjerom – pozivom, a
završava se najtežom – sudskim pritvorom. Ostale mjere između ove dvije su: nalog za lišenje
slobode, obećanje okrivljenog da neće napustiti mjesto boravišta, zabrana približavanja
određenom mjestu ili određenoj osobi, javljanje u policijsku stanicu, jemstvo i kućni pritvor
(čl. 268. st. 1.).

Pri odlučivanju o primjeni pomenutih mjera moraju se uvažiti zahtjevi koji su posljedica
međunarodnog prava o pravima čovjeka (čl. 9. MPGPP i čl. 5 EKLJP):

• zakonom moraju biti propisani uslovi za njihovu primjenu, kojih se mora pridržavati
nadležni organ (načelo legaliteta),
• poštivanje načela srazmjernosti, koje nalaže da se ne primjenjuje oštrija mjera ako se
ista svrha može postići blažom mjerom,
• mjera se mora ukinuti po službenoj dužnosti kad prestanu razlozi koji su doveli do
njene primjene, odnosno zamijeniti drugom blažom mjerom ako su se za to stekli
zakonski uslovi (načelo supsidijarnosti),
• odluku o primjeni mjera, uz ograničene izuzetke, donosi sud (načelo sudskog
nadzora).56

44. Poziv

Poziv je pismena, izuzetno usmena57, naredba suda, kojom se okrivljenom naređuje da se,
zbog preduzimanja određene procesne radnje, odazove na poziv i dođe u određeno vrijeme na

55
O mjerama kojima se ograničava pravo raspolaganja predmetima ili stvarima govori se u okviru radnji
dokazivanja pretresanja stana, prostorija i osoba i privremenog oduzimanja predmeta i imovine.
56
Pavišić, B., 2005., str. 116.; Murati, R.: Protection of Human Rights Under Kosovo's Criminal Code and
Criminal Procedure Code. Chicago-Kent Law Review, 80 (2005) 1, str. 109. – 111.
57
Poziv za glavni pretres ili druge pozive sud može i usmeno saopštiti osobi koja se nalazi pred sudom, zajedno
sa poukom o posljedicama nedolaska (čl. 124. st. 2.).

46
određeno mjesto.58 Okrivljeni je dužan odazvati se pozivu koji mu je uredno dostavljen, a u
slučaju neodazivanja na poziv može se prinudno dovesti (u pozivu se okrivljeni mora
upozoriti da će biti prinudno doveden ukoliko se ne odazove na poziv). Sadržaj poziva
propisuje se zakonom (čl. 269. st. 2. – 3.), kao i način njegovog dostavljanja (čl. 127. st. 1.).
Kad se okrivljeni prvi put poziva poučiće se u pozivu o pravu da uzme branioca i pravu
branioca da prisustvuje njegovom ispitivanju. Obaveza je okrivljenog da o svakoj promjeni
adrese ili o namjeri da promjeni boravište odmah obavijesti sud. Ako okrivljeni nije u stanju
odazvati se pozivu usljed bolesti ili druge neotklonjive smetnje, ispitati će se u mjestu gdje se
nalazi ili će se osigurati njegov prevoz do zgrade suda ili drugog mjesta gdje se radnja
preduzima, ili ispitivanje biva odloženo (čl. 269. st. 5.). Okrivljeni je dužan da se pojavi kod
javnog tužioca nakon što je pozvan, a odredbe člana 269. st. 2. do 5. primjenjuju se uz
neophodno prilagođavanje. Okrivljeni može da podnese žalbu pretpretresnom sudiji na
odlučivanje o zakonitosti obaveze da se pojavi pred javnim tužiocem (čl. 230.).59

45. Nalog za lišenje slobode

Nalog za lišenje slobode izdaje pretpretresni sudija ili predsjednik vijeća. Nalog se izdaje po
službenoj dužnosti, na zahtjev javnog tužioca ili u hitnim okolnostima na zahtjev policije.
Razlozi za izdavanje ovog naloga su: - kada postoje uslovi za određivanje sudskog pritvora
(čl. 281. st. 1.), - ako uredno pozvani okrivljeni ne dođe, a svoj nedolazak ne opravda ili - ako
se nije moglo izvršiti uredno dostavljanje poziva, a iz okolnosti očigledno proizilazi da
okrivljeni izbjegava prijem poziva (čl. 270. st. 1.). Izdavanje naloga za lišenje slobode u
navedenim slučajevima je fakultativno. Obavezno izdavanje naloga za lišenje slobode
predviđeno je u slučaju ako je optuženi uredno pozvan na glavni pretres, a na glavni pretres
ne dođe niti svoj izostanak opravda. Ako optuženi opravda svoje odsustvo prije nego što bude
lišen slobode, predsjednik sudskog vijeća opoziva nalog za lišenje slobode (čl. 341. st. 1.).
Nalog za lišenje slobode izvršava policija. Za vrijeme hapšenja osoba mora biti informisana o
razlozima za lišenje slobode na jeziku koji razumije, kao i o sljedećim pravima: – da šuti i da
ne odgovara na bilo koje pitanje osim davanja podataka o svom identitetu, - da joj bude
pružena besplatna pomoć prevodioca ako ne razumije ili ne govori jezik koji se govori u
policiji, - da dobije pomoć branioca i da mu bude obezbjeđen branilac ako on nije u stanju da
plati za pravnu pomoć, - da obavijesti članove porodice ili drugu odgovarajuću osobu po
svom izboru o lišenje slobode i – da uživa ljekarsku kontrolu i ljekarsku njegu, uključujući i
psihijatrijsko liječenje. Također, ako je osoba lišena slobode stranac, ima pravo da o njenom
lišenju slobode bude obaviještena kancelarija za vezu, diplomatska misija države čiji je
državljanin, ili predstavnik nadležne međunarodne organizacije ako je uhapšena osoba
izbjeglica ili je na drugi način pod zaštitom međunarodne organizacije. Pored obavještavanja
pomenutih institucija, uhapšena osoba ima pravo i da sa njima komunicira usmeno ili pismeno
(čl. 270. st. 6. i čl. 214.). Nalog za lišenje slobode izdaje se pismeno. Sadržaj naloga i način
lišenja slobode određeni su članom 270. stav 4.

46. Obećanje okrivljenog da neće napustiti mjesto boravišta

Ova mjera sastoji se u obećanju okrivljenog pred sudom pred kojim se vodi postupak da se
neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti boravište. Ovo obećanje sud može tražiti ako
postoji osnovana sumnja da je okrivljeni izvršio krivično djelo i postoje razlozi da se sumnja
da bi okrivljeni mogao da se sakrije ili da ode u nepoznato mjesto ili da napusti Kosovo u
toku krivičnog postupka (čl. 271. st. 1.). Okrivljenog će se prilikom davanja obećanja

58
U krivičnom postupku se šalju pozivi i drugim osobama (npr., svjedocima, vještacima), sa naznačenjem
svojstva u kome se osoba poziva.
59
Okrivljeni je dužan da se pojavi kod javnog tužioca nakon što je pozvan (čl. 230.).

47
upozoriti da se protiv njega može odrediti sudski pritvor ako ovu obavezu prekrši. Obećanje
okrivljenog unosi se u zapisnik. Okrivljenom koji je dao ovo obećanje može se privremeno
oduzeti putna isprava.

47. Zabrana približavanja određenom mjestu ili osobi

Sud može zabraniti okrivljenom da se približava određenom mjestu ili osobi pod sljedećim
uslovima: 1) ako postoji osnovana sumnja da je okrivljeni izvršio krivično djelo, 2) ako
postoje razlozi za vjerovanje da će uništiti, sakriti, promijeniti ili falsifikovati dokaze
krivičnog djela ili ako posebne okolnosti ukazuju da će okrivljeni ometati tok krivičnog
postupka uticanjem na svjedoke, oštećene ili na suačesnike (čl. 281. st. 1. podst. 2. tač. (ii)) ili
ako ozbiljnost krivičnog djela, načini ili okolnosti pod kojima je ono izvršeno, lične
karakteristike, ponašanje u prošlosti, ambijent i uslovi u kojima živi okrivljeni, ili neke druge
lične okolnosti ukazuju na opasnost da okrivljeni ponovi krivično djelo, dovrši pokušano
krivično djelo ili učini krivično djelo kojim prijeti da će ga izvršiti (čl. 281. st. 1. podst. 2. tač.
(iii)) i 3) ako takva zabrana može umanjiti rizik da će okrivljeni uništiti dokaz krivičnog djela,
uticati na svjedoke, saučesnike ili pomagače ili da će ponoviti krivično djelo, dovršiti
pokušano krivično djelo ili počiniti krivično djelo kojim je prijetio (čl. 272. st. 1.). Ove
zabrane se izriču rješenjem, u kojem se utvrđuje odgovarajuća udaljenost od određenog
mjesta ili osobe koju okrivljeni mora da poštuje i koju ne smije namjerno da pređe. Sud
određuje sudski pritvor ako se okrivljeni ne pridržava izrečenih zabrana, i o tome se okrivljeni
unaprijed obavještava. Na trajanje, produženje ili ukidanje ove mjere shodno se primjenjuju
zakonska rješenja o sudskom pritvoru.

48. Javljanje u policijsku stanicu

Ovu mjeru naređuje sud pod sljedećim uslovima: 1) ako postoji osnovana sumnja da je
okrivljeni izvršio krivično djelo i 2) ako postoje osnovi za sumnju da će se okrivljeni sakriti
ili otići na nepoznato mjesto ili napustiti Kosovo (čl. 273. st. 1.). Ukoliko se naredi ova mjera,
okrivljeni se periodično pojavljuje u određeno vrijeme u policijskoj stanici u oblasti gdje ima
prebivalište ili boravište ili gdje se zatekne u vrijeme donošenja sudske odluke o ovoj mjeri.
Sud može narediti sudski pritvor ako se okrivljeni ne pridžava ove mjere, o čemu se okrivljeni
unaprijed obavještava. Na trajanje, produženje ili ukidanje ove mjere shodno se primjenjuju
zakonska rješenja o sudskom pritvoru. Uz ovu mjeru može se narediti privremeno oduzimanje
putne isprave.

49. Jemstvo

O jemstvu govori član 5. stav 3. EKLJP, predviđajući da se puštanje na slobodu može usloviti
jemstvom da će se osoba odazvati pozivu na suđenje. Jemstvo kao mjera za osiguranje
prisustva okrivljenog i uspješno vođenje krivičnog postupka zamjena je za sudski pritvor.
Naime, sud može naložiti da okrivljeni ostane na slobodi uz jemstvo ili da uz jesmtvo bude
oslobođen iz sudskog pritvora: 1) ako postoji osnovana sumnja da je okrivljeni izvršio
krivično djelo, 2) ako je jedini razlog za sudski pritvor bojazan da okrivljeni može pobjeći i 3)
ako je okrivljeni obećao da se neće kriti i da bez odobrenja neće napustiti svoje boravište (čl.
274. st. 1.). Također, sud može naložiti da okrivljeni ostane na slobodi uz jemstvo ili da uz
jemstvo bude oslobođen iz sudskog pritvora: 1) ako postoji osnovana sumnja da je okrivljeni
izvršio krivično djelo, 2) ako okrivljeni nije osumnjičen za krivično djelo kažnjivo zatvorom
od najmanje pet godina prema poglavljima XII, XIV, XV, XIX, XX, XXV, XXVII i XXVIII
PKZ, 3) ako je jedini osnov za sudski pritvor ponavljanje krivičnog djela, dovršenje
pokušanog krivičnog djela ili izvršenje krivičnog djela kojim se prijeti i 4) ako je okrivljeni
obećao da neće ponoviti krivično djelo, dovršiti pokušano krivično djelo ili izvršiti krivično

48
djelo kojim je prijetio (čl. 274. st. 2.). Dakle, jemstvo se može dati da ne bi bio naređen
pritvor zbog opasnosti od bjekstva ili zbog opsanosti od ponavljanja krivičnog djela, ili da bi
se okrivljenom koji je već u sudskom pritvoru iz navedenih razloga, pritvor ukinuo. Jemstvo
može da bude položeno u vidu gotovine, hartija od vrijednosti, dragocjenosti ili drugih
pokretnih stvari velike vrijednosti koje se lako mogu unovčiti i čuvati ili u stavljanju hipoteke
na nepokretna dobra onoga ko daje jemstvo (stvarno jemstvo) ili u vidu lične obaveze jedne
ili više osoba da će u slučaju bjekstva okrivljenog platiti utvrđeni iznos jemstva (lično
jemstvo). Novčani iznos jemstva je quaestio facti i utvrđuje se u svakom konkretnom slučaju
prema težini krivičnog djela, ličnim i porodičnim prilikama okrivljenog i imovnom stanju
onoga ko daje jemstvo. Rješenje kojim se jemstvo odobrava i rješenje kojim se jemstvo ukida
donosi sud (pretpretresni sudija, a poslije podizanja optužnice predsjednik sudskog vijeća) po
saslušanju javnog tužioca, kao i okrivljenog i branioca (čl. 275. st. 3.). Ako okrivljeni
pobjegne, rješenjem će se odrediti da je vrijednost data kao jemstvo prihod budžeta Kosova
(čl. 276. st. 3.). Također, ako okrivljeni ponovi krivično djelo, dovrši pokušano krivično djelo
ili izvršio krivično djelo kojim je prijetio da će ga izvršiti – iznos položen kao jemstvo
dodjeljuje se rješenjem budžetu Kosova (čl. 277. st. 2.). Jemstvo se ukida (ili se vraća onom
ko ga je dao) kada se krivični postupak pravosnažno obustavi ili kada se krivični postupak
okonča pravosnažnom presudom. Ako je okrivljeni kažnjen zatvorskom kaznom, jemstvo se
ukida tek kad okrivljeni počne da izdržava kaznu (čl. 277. st. 4. i 5.).

50. Kućni pritvor

U skladu sa načelom srazmjernosti, PZKPK predviđa posebnu vrstu pritvora – kućni pritvor.
Za razliku od sudskog pritvora, kućnim pritvorom se ograničava lična sloboda na način da se
okrivljenom zabranjuje da napušta prostorije u kojima stalno ili privremeno živi, odnosno
javnu ustanovu za liječenje ili staranje (čl. 278. st. 3.). O kućnom pritvoru odlučuje sud pod
sljedećim uslovima: 1) ako postoji osnovana sumnja da je okrivljeni izvršio krivično djelo i 2)
ako postoje okolnosti za određivanje sudskog pritvora. Izričući ovu mjeru sud može ograničiti
ili zabraniti kontakt okrivljenog sa osobama koje ne žive sa njim, odnosno sa osobama koje
okrivljeni ne izdržava. Izuzetno, sud može dozvoliti okrivljenom da na određeno vrijeme
napusti prostorije u kojima izdržava kućni pritvor, kad je to prijeko potrebno da bi se
obezbjedile neophodne životne potrebe ili da bi se obavio posao (čl. 278. st. 3.). Vrsta odluke
kojom se određuje kućni pritvor je obrazloženo rješenje, koje se predaje pritvoreniku i
odgovarajućoj policijskoj stanici na teritoriji na kojoj se mjera izvršava. Sud vrši nadzor nad
sprovođenjem mjere kućnog pritvora neposredno ili preko policije. Policija može u svako
doba, i bez zahtjeva suda, da provjeri sprovođenje ove mjere i odmah informiše sud o
mogućoj povredi ove mjere. Zbog toga, sud može odrediti sudski pritvor ako se okrivljeni ne
pridržava izrečene mjere, o čemu se unaprijed obavještava prilikom naređivanja kućnog
pritvora. Zakonskem odredbe o sudskom pritvoru primjenjuju se, uz određeno prilagođavanje,
na određivanje, trajanje, produženje i ukidanje kućnog pritvora. Također, odredbe PKZ o
uračunavanju sudskog pritvora u izrečenu kaznu primjenjuju se, uz određeno prilagođavanje,
i na kućni pritvor.

51. Sudski pritvor

Uopšte o pritvoru. Pravo na slobodu i ličnu sigurnost uživa zaštitu u okviru međunarodnog
prava o pravima čovjeka (čl. 9. MPGPP i čl. 5. EKLJP). Zbog toga je ovo pravo nepovredivo,
a odluku o njegovom oduzimanju ili ograničenju donosi tijelo sudske vlasti, u postupku i na
način koji su propisani zakonskim normama ( čemu govore i prethodna izlaganja o kućnom
pritvoru). Sudski pritvor kao preventivno lišenje slobode predstavlja prinudno zadržavanje
okrivljenog na određenom mjestu, koje se obezbjeđuje stražom ili drugom vrstom nadzora uz
sprovođenje određenog režima izvršenja sudskog pritvora i postupanja s pritvorenicima.

49
Podlogu za zakonska rješenja o sudskom pritvoru predstavljaju čl. 9. MPGPP i čl. 5. EKLJP,
koji predviđaju mjere za zaštitu ovog osnovnog prava čovjeka. Te mjere se naročito odnose
na:
• zahtjev da se postupak oduzimanja slobode odredi zakonom,
• taksativno navođenje pritvorskih osnova, te
• predviđanje konkretnih obaveza javne vlasti u vezi s utvrđivanjem i izvođenjem
postupka oduzimanja slobode (nadležnost za određivanje pritvora, trajanje
pritvora, dužnost hitnog postupanja organa koji učestvuju u krivičnom postupku
i koji pružaju pravnu pomoć, izvršenje pritvora).60

Stav međunarodnih dokumenata o pritvaranju kao mjeri oduzimanja prava na slobodu

isključivo pod zakonskim uslovima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom, podržava
judikatura ESLJP.61 Ukoliko bi se pojedinac odrekao svojih prava navedenih u međunarodnim
dokumentima i pristao na to da bude lišen slobode, lišenje slobode može biti okarakterisano
kao nezakonito i suprotno konvencijskim odredbama. U tom smislu, ESLJP je istakao da je
pravo na slobodu isuviše važno za demokratsko društvo i da ga pojedinac ne može izgubiti
samo zato što se dobrovoljno podvrgao lišenju slobode.62

Zakonski razlozi za određivanje pritvora. U skladu sa zakonskom odredbom prema kojoj

prava i slobode okrivljenog mogu da budu ograničene prije donošenja pravosnažne presude
samo pod zakonskim uslovima (čl. 1. st. 3.), PZKPK propisuje razloge za određivanje
sudskog pritvor. Opšti uslovi za određivanje sudskog pritvora su, prvo, postojanje osnovane
sumnje da je određena osoba izvršila krivično djelo (čl. 281. st. 1. podst. 1))63 i, drugo, da su
druge mjere predviđene za osiguranje prisustva okrivljenog, sprečavanje vršenja krivičnih
djela i uspješno vođenje krivičnog postupka nedovoljne da obezbjede prisustvo okrivljenog,
da spriječe ponavljanje krivičnog djela i obezbjede uspješno vođenje krivičnog postupka (čl.
281. st. 1. podst. 3)). Pored navedenih opštih uslova, za određivanje sudskog pritvora traži se
postojanje i posebnih uslova ili pritvorskih razloga (čl. 281. st. 1. podst. 2) tač. i) – iii)).
Dakle, uslovi za određivanje sudskog pritvora odnose se na postojanje dva opšta uslova za
sudski pritvor i na postojanje jednog ili više u zakonu taksativno navedenih osnov za sudski
pritvor. Dakle, ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo i ako
su druge mjere nedovoljne za postizanje određenih ciljeva u krivičnom postupku, sudski
pritvor se može odrediti:

i) ako se krije, ako identitet ne može da bude utvrđen,64 ili ako postoje druge
okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Svrha određivanja pritvora u ovom
primjeru je obezbjeđenje prisustva okrivljenog u krivičnom postupku. Konkretne okolnosti na
osnovu kojih se može zaključiti da postoji opasnost od bjekstva su: ako se okrivljeni krije,
izbjegava prijem poziva ili je za njim bila raspisana potjernica. Ovaj pritvor može se odrediti
u toku cijelog krivičnog postupka. Isti cilj ima i fakultativno određivanje pritvora kojim se
nastoji obezbijediti prisustvo optuženog na glavnom pretresu i nesmatano odvijanje glavnog

60
Sijerčić-Čolić, H., I, 2005, str. 226-227.
61
Npr., Lawless protiv Irske (1961.), Winterwert protiv Holandije (1979.), Fox, Campbell i Hartley protiv
Ujedinjenog Kraljevstva (1990.), Giulia Manzoni protiv Italije (1997.).
62
Npr., De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije (1971.).
63
O osnovanoj sumnji govori i čl. 5. st. 1. tač. c) EKLJP. ESLJP je više puta izričito naglasio da osnovana
sumnja mora postojati za sve vrijeme trajanja pritvora, a ne samo u trenutku određivanja pritvora.
64
Sudski pritvor će biti ukinut čim se utvrdi identitet (čl. 281. st. 2.).

50
pretresa. Ovaj oblik pritvora, ako ne bude ranije ukinut, traje do objavljivanja presude, a
najduže mjesec dana (čl. 341. st. 2.);

ii) ako postoje razlozi za vjerovanje da će okrivljeni uništiti, sakriti, promijeniti

ili falsifikovati dokaze krivičnog djela ili ako posebne okolnosti ukazuju da će okrivljeni
ometati tok krivičnog postupka uticanjem na svjedoke, oštećene ili na suačesnike. Pritvor
koji je određen po ovom osnovu ukinut će se čim se osiguraju dokazi zbog kojih je pritvor
određen. Pritvor se određuje zbog „koluzijske opasnosti” (lat. colludere – tajno se
dogovarati), koja se cijeni po nizu konkretnih okolnosti, npr.: opasnost od uništenja
dokumentacije, opasnost od dogovaranja saizvršilaca, saučesnika, rodbinske i prijateljske
veze okrivljenog i svjedoka, pritisci na svjedoka; ili

iii) ozbiljnost krivičnog djela, načini ili okolnosti pod kojima je ono izvršeno,
lične karakteristike, ponašanje u prošlosti, ambijent i uslovi u kojima živi okrivljeni, ili
neke druge lične okolnosti ukazuju na opasnost da okrivljeni ponovi krivično djelo,
dovrši pokušano krivično djelo ili učini krivično djelo kojim prijeti da će ga izvršiti.
Ovdje je predviđeno određivanje pritvora zbog „ponovljene opasnosti” (lat. iterare –
ponavljati). Pritvorom zbog iteracijske opasnosti trebaju se onemogućiti nove kriminalne
aktivnosti okrivljenog (čl. 281. st. 1.).

S obzirom da sud u konkretnom slučaju cijeni postojanje zakonskih uslova i neophodnost

određivanja pritvora, te da može odrediti pritvor ako su ispunjeni zakonski razlozi za
pritvaranje, to se takvo oduzimanje slobode naziva fakultativni sudski pritvor.

Određivanje sudskog pritvora. U skladu sa međunarodnim pravom o pravima čovjeka

određivanje pritvora je u isključivoj nadležnosti sudske instance (čl. 9. st. 3. MPGPP i čl. 5.
st. 3. EKLJP). Sudsku odluku o pritvoru moguće je pobijati žalbom o kojoj, također, odlučuje
sud. Naime, pritvorena osoba ima pravo da pred sudom ospori zakonitost svog pritvaranja
(lat. habeas corpus).65 Ovaj međunarodni standard u zaštiti prava čovjeka predviđa da svaka
osoba lišena slobode ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud hitno ispitati zakonitost
pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu u slučaju da je lišenje slobode nezakonito (čl. 5. st.
4. EKLJP i čl. 9. st. 4. MPGPP). Prema odlukama ESLJP, osoba lišena slobode mora biti
ovlaštena da “pokrene postupak” radi ispitivanja zakonitosti pritvora u razumnim
vremenskim granicama.66

Prema pozitivnom procesnom pravu Kosova, o sudskom pritvoru može odlučiti samo sud. U
tom smislu, sudski pritvor određuje pretpretresni sudija nadležnog suda na osnovu pisanog
zahtjeva javnog tužioca i nakon održanog saslušanja (čl. 282. st. 1.). Također, sud odlučuje i o
žalbi na rješenje o sudskom pritvoru. O žalbi se rješava u roku od 48 sati od uručivanja žalbe,
a rok za žalbu na rješenje o sudskom pritvoru je 24 sata od uručivanja rješenja (čl. 283. st. 4.).

Kao što je već rečeno, sudski pritvor određuje pretpretresni sudija. Naime, poslije izvođenja
uhapšenog lica pred pretresnog sudiju, sudija odmah informiše tu osobu o pravima koja joj
pripadaju i koja su izričito navedana u čl. 214. Pouka o pravima unosi se u zapisnik, uz
naznačenje tačnog vremena lišenja slobode (hapšenja) i vremena kad je osoba dovedena pred

65
«Trebaš da imaš tijelo» početne riječi zakona o nepovredivosti čovjekove ličnosti koji je u engleskom
parlamentu prihvaćen 1679. godine. Značenje tih početnih riječi odnosi se na naređenje suda da onaj koji je
nekoga lišio slobode toga privede pred sudiju, kako bi ga sudija mogao saslušati i odlučiti o opravdanosti lišenja
slobode. Iz toga, također, proističe pravo sudije da odredi puštanje iz pritvora, odnosno zatvora u slučaju kad
smatra da je bio pritvor, odnosno zatvor određen protivpravno. V. Sijerčić-Čolić, H., Hadžiomeragić, M.,
Jurčević, M., Kaurinović, D., Simović, M., 2005., str. 455. – 456.
66
Tako, npr., Winterwerp protiv Holandije (1979.).

51
pretresnog sudiju. Zatim, pretpretresni sudija vodi saslušanje o sudskom pritvoru, kome
prisustvuju javni tužilac i branilac. Ako uhapšena osoba ne angažuje branioca u roku od 24
sata od trenutka kada je informisana o tom pravu ili izjavi da neće da angažuje branioca, sud
joj postavlja branioca po službenoj dužnosti. Na saslušanju o sudskom pritvoru javni tužilac
iznosi svoje argumente za sudski pritvor, na koje se mogu osvrnuti okrivljeni i njegov
branilac. Nakon što odluči o prijedlozima stranaka i drugim pitanjima relevantnim za
primjenu pomenute mjere, pretpretresni sudija donosi, ako su ispunjeni zakonski uslovi,
rjšenje o sudskom pritvoru, koje mora biti obrazloženo (čl. 282. i 283. st. 1.). Ako
pretpretresni sudija odbije zahtjev javnog tužioca za određivanje sudskog pritvora može
naložiti bilo koju drugu mjeru koja se odnosi na ličnost okrivljenog.

Trajanje pritvora. Prema prvom rješenju o sudskom pritvoru, okrivljeni može biti pritvoren
najduže mjesec dana od kad je lišen slobode. Nakon toga okrivljeni može biti zadržan u
pritvoru, ali samo na osnovu rješenja o produženju sudskog pritvora. Sudski pritvor se može
produžiti samo na prijedlog javnog tužioca, a odluku o produženju donosi vijeće od troje
sudija. S tim u vezi, PZKPK postavlja rokove trajanja pritvora na sljedeći način. Prije
podizanja optužnice sudski pritvor ne može trajati duže od tri mjeseca ako se postupak vodi
za krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora manjom od pet godina, odnosno šest mjeseci ako
se postupak vodi za krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora od najmanje pet godina (čl. 284.
st. 1. i 2.). U izuzetnim okolnostima kada optužnica nije podignuta u propisanim rokovima,
pritvor se može produžiti ali ne može trajati duže od devet mjeseci (za krivično djelo kažnjivo
kaznom zatvora manjom od pet godina), odnosno 12 mjeseci (za teža krivična djela).
Pretpretresni sudija po službenoj dužnosti ukida sudski pritvor dok je istraga u toku, uz
saglasnost javnog tužioca (čl. 286. st. 1.). Također, pritvorena osoba i njen branilac mogu
podnijeti sudu zahtjev za utvrđivanje zakonitosti pritvora (čl. 286. st. 2.).

Nakon što je podignuta optužnica, sudski pritvor može narediti, produžiti ili ukinuti sudsko
vijeće, odnosno predsjednik sudskog vijeća. Trajanje pritvora nije ograničeno, ali svaka dva
mjeseca od posljednjeg rješenja o sudskom pritvoru, sudsko vijeće, odnosno predsjednik
sudskog vijeća ispituje po službenoj dužnosti da li još uvijek postoje razlozi za sudski pritvor
i donosi rješenje kojim se sudski pritvor produžava ili ukida (čl. 287. st. 1. i 2.). U pogledu
trajanja pritvora nakon izricanja prvostepene presude, PZKPK određuje da pri donošenju
presude kojom se optuženi osuđuje na kaznu zatvora sudsko vijeće određuje sudski pritvor
ako su ispunjeni uslovi iz čl. 281. st. 1. ovog Zakona, a ukida sudski pritvor ako je optuženi u
sudskom pritvoru, a razlozi zbog kojih je on određen više ne postoje (čl. 393. st. 1.). Sudski
pritvor koji je određen ili produžen može trajati dok presuda ne postane pravosnažna ali
najduže do isteka vremena trajanja kazne izrečene u prvostepenoj presudi (čl. 393. st. 6.).

Žalba je dozvoljena na rješenje kojim se određuje, odnosno produžava pritvor, dok žalba nije
dozvoljena na rješenje kojim se odbija zahtjev za određivanje ili ukidanje sudskog pritvora
(čl. 287.). Također, odlučujući o preispitivanju razloga za određivanje pritvora sud može
donijeti odluku o izricanju blaže mjere.

Hitnost postupka. Ako se okrivljeni nalazi u sudskom pritvoru dužnost je svih organa koji
učestvuju u krivičnom postupku i onih koji pružaju pravnu pomoć da posebno hitno postupaju
i trajanje sudskog pritvora mora da bude svedeno na najkraće nužno vrijeme (čl. 279. st. 2.).
Član 5. stav 3. EKLJP, kao i judikati ESLJP, također, podstiču upravo navedene dužnosti,
nastojeći izbjeći neograničeni pritvor za vrijeme trajanja krivičnog postupka. Dakle, okrivljeni
koji se nalazi u pritvoru ima pravo da se njegovom suđenju da prvenstvo u odnosu na suđenje
osobi koja se brani sa slobode.67

67
Npr., Wemhoff protiv SR Njemačke (1968.).

52
Izvršenje pritvora. PZKPK sadrži odredbe o sprovođenju sudskog pritvora i postupanju s
pritvorenom osobom (čl. 288. - 297.). Također, položaj osoba koje su lišene slobode i
pritvorene uređuju određeni međunarodni dokumenti, kao, npr., Standardna minimalna
pravila UN za postupanja sa zatvorenicima (1955.), Konvencija protiv mučenja i drugih
oblika okrutnog, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (1984.), Evropska
konvencija o spriječavanju mučenja, nehumanog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja
(1987.) ili Evropska zatvorska pravila (1987.). Pored toga, nasilje nad fizičkim i mentalnim
integritetom čovjeka vršenjem torture, nehumanim ili ponižavajućim postupcima ili
kažnjavanjem zabranjeno je članom 3. EKLJP i članom 10. MPGPP. S obzirom da pritvor
predstavlja preventivnu mjeru (dakle, ne predstavlja krivičnu sankciju) čija je svrha da se
obezbjedi prisustvo okrivljenog i uspješno vođenje krivičnog postupka, u regulisanju
izvršenja pritvora zakon unosi ona ograničenja koja nužno zahtijeva svrha preventivnog
lišenja slobode. Zakon izričito propisuje da se ne smije vrijeđati osoba i dostojanstvo
pritvorenika. Prava i slobode pritvorenika mogu biti ograničeni samo da bi se spriječilo
njegovo bjekstvo ili komuniciranje koje bi moglo ugroziti efikasno odvijanje krivičnog
postupka (čl. 288.). Sudski pritvor se izdržava u posebnim ustanovama namijenjenim za
izdržavanje pritvora, ili u posebnom dijelu ustanove za izdržavanje kazni zatvora (čl. 291. st.
1.). Pritvorenik ima pravo komunicirati sa vanjskim svijetom, uz odobrenje i pod nadzorom
pretpretresnog sudije, s tim što se taj vid kontrole ne odnosi na Omdusmena za ljudska prava i
njegovog zamjenika (komunikacija između osobe koja se nalazi u sudskom pritvoru i
Omdusmena za ljudska prava i njegovog zamjenika može da se posmatra ali ne i da se sluša
od strane pripadnika policijske službe, čl. 294. st. 3.) i branioca (čl. 294. st. 4.). Pritvorenici
koji su strani državljani imaju pravo na posjete svojih diplomatskih i konzularnih
predstavnika ili predstavnika države koja štiti njihove interese, u skladu sa međunarodnim
pravom i internim propisima kojima se reguliše pritvor (čl. 294. st. 2.). Postupanje prema
pritvorenicima nadzire predsjednik nadležnog suda, koji je dužan (ili sudija koga on imenuje,
ali ne i sudija koji je naložio sudski pritvor) da najmanje jednom nedeljno posjeti osobe koje
se nalaze u sudskom pritvoru (čl. 297. st. 2.).

52. Privremeno lišenje slobode i policijsko zadržavanje

Od sudskog pritvora kao mjere za obezbjeđenje prisustva okrivljenog i uspješno vođenje

krivičnog postupka treba razlikovati privremeno lišenje slobode i policijsko zadržavanje koje,
po pravilu, prethodi određivanju sudskog pritvora. Privremeno lišenje slobode i policijsko
zadržavanje, kao kratkotrajna i privremena mjera, predstavlja oduzimanje slobode osobi zbog
sumnje da je izvršila krivično djelo.

Privremeno lišenje slobode. Zaticanje na izvršenju krivičnog djela (lat. in flagranti) nije
razlog za određivanje sudskog pritvora, ali jeste razlog za privremeno lišenje slobode (ili
hapšenje). Policija ili bilo koja druga osoba ovlaštena je lišiti slobode osobu uhvaćenu pri
izvršenju krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti ili osobu za kojom je u toku
potraga. U navedenom slučaju dozvoljeno je lišenje slobode bez sudskog naloga. Osoba koja
je lišena slobode od strane osoba koje ne pripadaju policiji mora se odmah predati policiji ili
kad to nije moguće policija ili javni tužilac moraju odmah biti obaviješteni o tome (čl. 210.).
Pojam „zaticanje pri izvršenju krivičnog djela” znači zaticanje u toku izvršenja krivičnog
djela ili neposredno poslije izvršenja u situacijama koje su izjednačene sa tom situacijom
(zaticanje sa predmetima koji potiču od krivičnog djela ili upućuju na učešće osobe u
izvršenju djela, zaticanje pod okolnostima koje ukazuju da je upravo ta osoba izvršila krivično
djelo, tragovi na izvršiocu krivičnog djela neposredno po izvršenju djela, gonjenje izvršioca,
npr., od očevidaca). Također, policija može lišiti slobode osobu ako postoje razlozi za sudski

53
pritvor (iz čl. 281. st. 1.), ali je dužna tu osobu bez odlaganja izvesti pred pretresnog sudiju
kako bi se odredio sudski pritvor (čl. 211.).

Policijsko zadržavanje. Utvrđeni postupak ograničavanja prava na slobodu temelji se na

nastojanju da upotreba bilo kojeg vida prinude mora biti unaprijed zakonom određena i u
skladu sa međunarodnim standardima o zaštiti osnovnih ljudskih prava i sloboda. Stoga,
policijski organ može izuzetno privremeno oduzeti slobodu osobi i zadržati je pod sljedećim
uslovima: (1) ako postoji osnovana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo za koje se
goni po službenoj dužnosti, (2) ako je lišenje slobode i zadržavanje potrebno da bi bio utvrđen
identitet osobe, provjeren alibi ili da bi bila prikupljena obavještenja i dokazi u vezi sa
konkretnim krivičnim djelom i (3) ako postoje razlozi za zadržavanje prema članu 281. stav 1.
podstav 2. tač. (i) i (iii) ili postoji opravdan razlog za bojazan da ta osoba može uništiti
tragove krivičnog djela (čl. 212. st. 1.). Privremeno lišenje slobode i policijsko zadržavanje
odobrava javni tužilac, a kada zbog hitnih okolnosti takvo odobrenje ne može biti dobijeno
prije hapšenja, odobrava policija koja mora o tome obavijestiti javnog tužioca odmah nakon
hapšenja. Poslije hapšenja, osoba lišena slobode se obavještava usmeno o pravima iz člana
214. i u pisanom obliku o drugim pravima koja joj pripadaju prema PZKPK.

Policijsko zadržavanje ne može trajati duže od 72 sata od trenutka lišenja slobode. Poslije
isteka pomenutog roka, policija oslobađa osobu, osim ako je određen sudski pritvor. Prema
praksi ESLJP, svako oduzimanje slobode koje nije izvršeno sa namjerom da se u najkraćem
mogućem vremenu pojedinac privede pred sud predstavlja kršenje člana 5. stav 1. tačka c)
EKLJP.68

Uređujući policijsko zadržavanje, PZKPK predviđa sljedeće. Odmah nakon lišenja slobode, a
najkasnije šest sati od trenutka hapšenja, javni tužilac ili ovlašteni viši policijski službenik
izdaje uhapšenoj osobi pisanu odluku o policijskom zadržavanju koja sadrži ime i prezime
osobe lišene slobode, mjesto, datum i tačno vrijeme lišenja slobode, krivično djelo za koje je
osoba osumnjičena, zakonski osnov za lišenje slobode i pouku o pravu na žalbu. Dakle, osoba
lišena slobode ima pravo da izjavi žalbu. Žalba se dostavlja pretpretresnom sudiji, koji o žalbi
odlučuje u roku od 48 sati od trenutka lišenja slobode (čl. 212.).

Osoba lišena slobode mora se obavijestiti o razlozima lišenja slobode na jeziku koji razumije,
kao i o sljedećim pravima: – da šuti i da ne odgovara na bilo koje pitanje osim davanja
podataka o svom identitetu, - da joj bude pružena besplatna pomoć prevodioca ako ne
razumije ili ne govori jezik koji se govori u policiji, - da dobije pomoć branioca i da mu bude
obezbjeđen branilac ako on nije u stanju da plati za pravnu pomoć, - da obavijesti članove
porodice ili drugu odgovarajuću osobu po svom izboru o hapšenju i – da uživa ljekarsku
kontrolu i ljekarsku njegu, uključujući i psihijatrijsko liječenje (čl. 214. st. 1.). Također, ako je
osoba lišena slobode stranac, ima pravo da o njenom lišenju slobode bude obaviještena
kancelarija za vezu, diplomatska misija države čiji je državljanin, ili predstavnik nadležne
međunarodne organizacije ako je uhapšena osoba izbjeglica ili je na drugi način pod zaštitom
međunarodne organizacije. Pored obavještavanja pomenutih institucija, uhapšena osoba ima
pravo i da sa njima komunicira usmeno ili pismeno (čl. 214. st. 2.). PZKPK posebno izdvaja
pravo osobe koja je lišena slobode na prisustvo branioca kojeg može sama izabrati nakon
hapšenja (čl. 213. st. 1.). Ako osoba lišena slobode ne angažuje branioca ili to ne uradi neko
za nju, bit će joj obezbjeđen branilac u skladu sa Administrativnim naređenjem UNMIK-a br.
2001/15 od 13. oktobra 2001. godine o primjeni Uredbe br. 2001/28 o Pravima osoba koje su
uhapsili organi reda (čl. 213. st. 2.). Osoba lišena slobode ima pravo na povjerljivo
komuniciranje sa braniocem, usmeno ili pismeno. U toku saslušanja pred policijom, osoba
68
Tako u odluci Lawless protiv Irske (1961.).

54
lišene slobode ima pravo na prisustvo branioca; saslušanje bez branioca se može obaviti samo
ako javni tužilac ili policija odluče da bi odlaganje69 saslušanja ozbiljno pogoršalo vođenje
istrage (čl. 218.). Razgovor između uhapšene osobe i branioca može se posmatrati od strane
službenika policije ali ne i slušati (čl. 213. st. 3.). Pored navedenih prava, PZKPK propisuje
da osoba lišena slobode ima pravo da njena porodica ili druga osoba bude obaviještena o
njenom hapšenju i o mjestu gdje je zadržana (čl. 215.), zatim da osoba ima pravo na ljekarski
pregled ili pregled zubara (čl. 216.). Procesnom normom nije utvrđeno vrijeme od kojeg se
računa lišenje slobode. Smatramo ispravnim stav, a koji potkrepljuju savremena
zakonodavstva i literatura, da bi se taj trenutak mogao vezati uz svako ograničenje slobode
koje ima značenje prinudnog zadržavanja.

69
Ako se branilac ne pojavi u roku od dva sata od trenutka kada je informisan o hapšenju policija obezbjeđuje
alternativnog branioca. Ako se alternativni branilac ne pojavi u roku od jednog sata od trenutka kada je policija
stupila u kontakt s njim, uhapšena osoba može da bude saslušana (čl. 218. st. 1.).

55
 DESETI DIO

RADNJE U KRIVIČNOM POSTUPKU

53. Pojam radnje u krivičnom postupku

Krivični postupak je skup krivičnoprocesnih radnji koje preduzimaju krivičnoprocesni

subjekti (nadležni organi i osobe) u slučaju postojanja sumnje da je izvršeno krivično djelo
kako bi se utvrdilo da li je izvršeno krivično djelo, ko je izvršilac krivičnog djela, da li je
izvršilac kriv i da li se mogu primjeniti krivične sankcije. Izdvajaju se tri vrste procesnih
normi koje se odnose na: oblik ili formu krivičnoprocesnih radnji, mjesto izvršenja
krivičnoprocesnih radnji i vrijeme izvršenja krivičnoprocesnih radnji.

54. Oblik ili forma radnji u krivičnom postupku

Krivično procesno pravo propisuje oblik ili formu krivičnoprocesnih radnji. Važnost
preduzimanja procesnih radnji u propisanom obliku ili formi ogleda se u: - osiguranju
kvalitetnog dokaznog materijala, - obezbjeđenju nesmetanog i stvarnog vršenja prava koja su
priznata procesnim subjektima i – postizanju najboljih procesnih rezultata na efikasan način.
O svakoj radnji preduzetoj u toku krivičnog postupka sastavlja se zapisnik istovremeno kad se
radnja obavlja, a ako to nije moguće, onda neposredno poslije toga. Zapisnik vodi sudski
zapisničar, ili kad radnju preduzima javni tužilac zapisničar javnog tužilaštva. Zapisnik može
da sastavlja osoba koja preduzima radnju samo kad se obavlja pretresanje stana ili osobe, ili
se radnja preduzima van službenih prostorija nadležnog organa, a zapisničar ne može da bude
obezbjeđen (čl. 86. st. 1. i 2.). Svrha zapisnika kao pisane isprave jeste da se procesna radnja
sačuva od zaborava, te da bude korišten kao dokaz o toj radnji ili da posluži za naknadno
ispitivanje pravilnosti obavljene radnje.70 Zbog toga zakon propisuje sadržaj zapisnika, kako u
pogledu njegovog uvodnog dijela, tako i u odnosu na sam tok i sadržaj preduzete radnje. U
uvodnom dijelu su podaci o onome ko obavlja radnju, vremenu i mjestu preduzimanja,
krivičnom predmetu po kojem se preduzima radnja, te osobama koje su prisutne. Dalje, u
zapisnik se unose bitni podaci o toku i sadržini preduzete radnje, te da li je došlo do
privremenog oduzimanja predmeta i spisa (čl. 87.). Javni tužilac, pretpretresni sudija ili
predsjednik sudskog vijeća može naložiti da se ispitivanje zabilježi na video ili audio traku u
skladu sa zakonskim uslovima (čl. 90.).

55. Mjesto izvršenja radnji u krivičnom postupku

Po pravilu, sve krivičnoprocesne radnje se preduzimaju u sjedištu suda i zgradi suda, odnosno
organa koji vrši radnju, ali se mogu preduzimati i na drugom mjestu što zavisi od konkretnih
okolnosti (npr., rekonstrukcija događaja van sudnice). U toku istrage krivičnoprocesne radnje
se mogu preduzimati na raznim mjestima. To je slučaj, npr., kod post mortem pregleda i
obdukcije, kao i ekshumacije leša, zatim psihijatrijskog pregleda ili posmatranja radi
vještačenja u odgovarajućoj zdravstvenoj ustanovi, uviđaja na mjestu izvršenja krivičnog
djela, pretresanja stana, prostorija ili osoba ili preduzimanja skrivenih i tehničkih mjera
praćenja i istrage.

70
Sijerčić-Čolić, H., Hadžiomeragić, M., Jurčević, M., Kaurinović, D., Simović, M., 2005., str. 476.

56
 56. Vrijeme izvršenja radnji u krivičnom postupku

Iz razloga efikasnog odvijanja krivičnog postupka, procesne ekonomije i realizacije

propisanih prava i obaveza, krivičnoprocesne radnje se moraju izvršavati brzo i u određenom
vremenskom periodu. Po pravilu, krivičnoprocesne radnje se preduzimaju u toku radnog
vremena suda, tužilaštva ili drugog organa koji učestvuje u krivičnom postupku. Naravno,
krivičnoprocesne radnje se mogu preduzimati i izvan radnog vremena ako je to potrebno
(npr., istražne radnje koje ne trpe odlaganje, razni oblici pretresanja, uviđaj na licu mjesta i
sl.).

U cilju blagovremenog i efikasnog preduzimanja radnji u krivičnom postupku predviđaju se

različite vrste procesnih rokova.71 Rok je vremenski period u kome ovlaštena osoba treba da
obavi određenu procesnu radnju, odnosno u kome je zabranjeno preduzimati konkretnu
procesnu aktivnost jer se tek protekom roka ona može preduzeti. U tom smislu, rokovi se
dijele na one: - koji sprječavaju izvršenje određene procesne radnje sve dok ne protekne rok
(suspenzivni ili dilatorni rok), - u okviru kojih se treba preduzeti radnja jer se njegovim
propuštanjem gubi pravo na preduzimanje procesne radnje (prekluzivni ili peremptorni rok) i
- u kojima je dopušteno preduzimanje radnje ali čijim protekom se ne gubi mogućnost njenog
naknadnog izvršenja (instrukcioni rok).72 Rokovi, također, mogu biti zakonski i sudski.
Zakonski rokovi su određeni zakonom i njihovo trajanje ne mogu mijenjati učesnici u
krivičnom postupku. Zakonski rokovi su prekluzivni i njihovim propuštanjem gubi se pravo
na određenu procesnu aktivnost. Izuzetno, štetne posljedice propuštanja zakonskog roka mogu
se odstraniti kroz ustanovu vraćanja u pređašnje stanje (čl. 96.). Sudske rokove određuje sud i
oni se mogu, kad za to postoje uslovi, produžiti odlukom suda. Rokovi se mogu podijeliti i na
subjektivne (koji počinju teči od saznanja za određenu okolnost) i objektivne (rok se računa
od nastupanja određenog događaja).

Pitanje računanja rokova uređeno je zakonom, i to na identičan način bez obzira da li se radi o
zakonskim ili sudskim rokovima. Rokovi se određuju na sate, dane, mjesece i godine. Rokovi
određeni na dane, mjesece ili godine počinju teći prvog narednog dana od dana dostavljanja
ili saopštenja, bez obzira da li je to neradni ili praznični dan. Ako je rok određen na sate za
početak roka uzima se prvi naredni sat od sata, kad je dostavljanje ili saopštavanje izvršeno.
Ovim se potvrđuje pravilo da svako mora imati na raspolaganju “punu jedinicu vremena”
kojom je rok određen. Rok teče samo ako je dostavljanje ili saopštenje uredno.

71
Uz procesnopravne postoje i materijalnopravni rokovi koji su određeni krivičnim zakonom (npr., rok za
zastarjelost krivičnog gonjenja ili zastarjelost izvršenja kazne).
72
Rokovi određeni za radnje suda i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku nazivaju se instrukcioni
rokovi. Propuštanje ovih rokova ne povlači procesne posljedice, ali može dovesti do odgovornosti organa koji je
propustio pomenuti rok.

57
 JEDANAESTI DIO

ODLUKE U KRIVIČNOM POSTUPKU

57. Pojam i vrste odluka u krivičnom postupku

Odluka je izjava volje suda ili drugog nadležnog organa u krivičnom postupku kojom se
primjenjuje zakon na konkretno činjenično stanje. U krivičnom postupku odluke se donose u
obliku: - presude, - rješenja i – naredbe.

Presuda je najvažnija odluka koja se donosi u krivičnom postupku i njom se odlučuje o

osnovnom i sporednim predmetima krivičnog postupka. Donošenje presude je u isključivoj
nadležnosti suda. Zakon poznaje presudu kojom se optužba odbija, presudu kojom se optuženi
oslobađa od optužbe i presudu kojom se optuženi oglašava krivim. Rješenjem se raspravljaju
brojna pitanja u toku postupka i odnose se na različite procesne situacije (npr., rješenje o
pritvoru, rješenje o pokretanju istrage, rješenje o izuzeću sudija). Naredbom se rješavaju
pitanja vezana uz tok krivičnog postupka ili preduzimanje određenih procesnih radnji (npr.,
naredba o lišenju slobode, naredba o pretresanju, naredba o skrivenim mjerama praćenja i
istrage i sl.).

Zakon je utvrdio formu i sadržinu odluka u krivičnom postupku, bilo da uopšte propisuje
njihov sadržaj (npr., sadržaj presude), bilo da predviđa šta te odluke sadrže u određenoj
procesnoj situaciji (npr., sadržaj naloga za lišenje slobode, sadržaj rješenja o pritvoru).
Presuda i rješenje moraju imati obrazloženje, dok naredba ne sadrži obrazloženje. Od prirode
odluke zavisi mogućnost njenog pobijanja. Tako je protiv prvostepene presude žalba uvijek
dozvoljena, protiv rješenja žalba je dozvoljena uvijek kad u zakonu nije izričito određeno da
žalba nije dozvoljena, dok protiv naredbe žalba nije dozvoljena. Pod određenim zakonskim
uslovima presuda i rješenje dobivaju klauzulu pravosnažnosti i izvršnosti (čl. 135. i 138.).
Naredba nije obuhvaćena pravosnažnošću.

58. Pravosnažnost i izvršnost odluka

Kroz pravosnažnost sudska odluka dobiva konačan sadržaj, a krivični postupak konačan
završetak. Fromalna pravosnažnost znači da se sudska odluka ne može pobijati redovnim
pravnim lijekom. Materijalna pravosnažnost znači nemogućnost vođenja novog krivičnog
postupka povodom istog krivičnog djela. U krivičnom postupku obje navedene vrste
pravosnažnosti nastupaju u istom trenutku. Pravosnažnost nastupa samo u pogledu izreke ili
dispozitiva presude, odnosno rješenja, dok obrazloženje ne stupa na pravnu snagu. Pravnim
propisima se mora urediti i osigurati da se sudka odluka donesena u krivičnom postupku
izvrši kad su za to ispunjeni zakonski uslovi. Naime, krivični postupak je usmjeren na
donošenje određenih vrsta odluka, naročito presude čijim stupanjem na pravnu snagu se
uzima da je konkretni krivični događaj riješen na konačan način. U pogledu izvršenja, ono
predstavlja ostvarivanje krivičnopravnog zahtjeva utvrđenog tokom suđenja i sadržanog u
pravosnažnoj sudskoj odluci, odnosno ostvarivanje odluke koja je donesena tokom krivičnog
postupka. Pravosnažnost i izvršenost, po pravilu, nastupaju istovremeno. Sudska odluka ne
može biti izvršna prije nego što stupi na pravnu snagu. Procesni zakon postavlja određene
uslove za izvršnost odluka u smislu da se presuda izvršava: - kad je pravosnažna, - kao takva
dostavljena i - kad za njeno izvršenje ne postoje zakonske smetnje (čl. 135. st. 2.). U vezi
rješenja, ova odluka se po pravilu izvršava kad stupi na pravnu snagu. Međutim, rješenje se
može izvršiti i prije sticanja klauzule pravosnažnosti ako je to izričito propisano zakonom

58
(npr., određivanje sudskog pritvora). Izvršenju naredbe se pristupa odmah po njenom
donošenju, ako organ koji je naredbu izdao ne odredi drukčije (čl. 138. st. 1.).

59
 DVANAESTI DIO

UTVRĐIVANJE ČINJENICA U KRIVIČNOM POSTUPKU

59. O činjenicama i vrstama činjenica

Da bi se mogao ostvariti društveno prihvatljivi cilja krivičnog postupka - da niko nevin ne

bude osuđen, a da se izvršiocu krivičnog djela izrekne krivična sankcija pod zakonskim
uslovima i na osnovu zakonom propisanog postupka - potrebno je u krivičnom postupku
istinito i potpuno utvrditi činjenice koje su od značaja za donošenje zakonite odluke i na tako
utvrđeno činjenično stanje pravilno primijeniti krivično materijalno i procesno pravo.73 S tim
u vezi, u pravnoj teoriji se naglašava da je činjenično stanje kompleks ili skup određenih
činjenica koje se moraju utvrditi u krivičnom postupku za donošenje pravilne odluke.74

U krivičnom postupku se moraju utvrditi pravno relevantne činjenice. Pored pravno

relevantnih činjenica, u krivičnom postupku utvrđuju se još i indicije (lat. indicium, znak) i
pomoćne činjenice. Indicije su pravno irelevantne činjenice, jer od njih ne zavisi primjena
pravne norme i jer posredno doprinose utvrđivanju pravno relevantnih činjenica. Prema tome,
posredno utvrđivanje činjenica znači da je pravno relevantna činjenica utvrđena preko jedne
ili više indicija. Za dokazivanje indicijama vrijedi sljedeće pravilo: indicije moraju djelovati
kao čvrst zatvoren krug koji dozvoljava samo jedan zaključak u odnosu na relevantnu
činjenicu i objektivno potpuno isključuje mogućnost drukčijeg zaključka u odnosu na istu
činjenicu.75 Pomoćne činjenice u krivičnom postupku omogućavaju provjeravanje
vjerodostojnosti izvora saznanja o pravno relevantnim činjenicama ili indicijama. Prema
tome, pomoćne činjenice se razlikuju od indicija po tome što se njima samo provjeravaju
druge činjenice.76

60. Činjenice koje se ne utvrđuju u krivičnom postupku

Kao što je već navedeno, u krivičnom postupku utvrđuju se činjenice koje su bitne za
donošenje pravilne i zakonite sudske odluke (pravno relevantne činjenice), te indicije i
pomoćne činjenice. Međutim, postoji jedan broj činjenica koje se u krivičnom postupku ne
utvrđuju. Prema pravnoj teoriji, te činjenice se dijele na: - činjenice koje se ne trebaju
utvrđivati i – činjenice koje sud ne smije utvrđivati u postupku.77

Činjenice koje se ne trebaju utvrđivati su: - očite ili očigledne činjenice78 i notorne ili
opštepoznate činjenice.79 Činjenice koje sud ne smije utvrđivati u postupku su: - činjenice
čijim bi se utvrđivanjem povrijedilo načelo zabrane preinačenja presude na štetu optuženog
(lat. reformatio in peius, čl. 417.), - činjenice čijim bi se utvrđivanjem povrijedio identitet
presude i optužbe (čl. 386. st. 1.), - činjenice čijim bi se utvrđivanjem povrijedile odredbe o
isključenju od dužnosti svjedočenja (čl. 159. i 160.), – činjenice čije utvrđivanje zabranjuju

73
Sijerčić-Čolić, H., 2005., str. 257.
74
Grubiša, M., 1980., str. 1.
75
Pavišić, B., 2005., str. 403.; Sijerčić-Čolić, H., Hadžiomeragić, M., Jurčević, M., Kaurinović, D., Simović, M.,
2005., str. 716.
76
Krapac, D., 2003., str. 306.; Tomašević, G., 1998., str. 277. i 278.
77
Detaljnije Grubač, M., 2006., 238. – 240.; Krapac, D., 2003., str. 307. – 315.; Pavišić, B., 2005., str. 404.;
Tomašević, G., 1998., str. 278. – 280.; Vasiljević, T., 1981., str. 294. – 301.
78
Očite činjenice su dokaz same po sebi (npr., smjena dana i noći).
79
Te činjenice su poznate širem krugu ljudi, odnosno svim zainteresovanim učesnicima u postupku. Međutim, u
slučaju sumnje i notorna činjenica se može utvrđivati.

60
propisi materijalnog krivičnog prava i – činjenice čije utvrđivanje zabranjuju drugi pravni
propisi.80

61. Načini utvrđivanja činjenica u postupku

Utvrđivanje činjenica u krivičnom postupku ogleda se u:81

• njihovom utvrđivanju vlastitim opažanjem organa koji vodi krivični postupak.

S obzirom da se u krivičnom postupku raspravlja o krivičnom djelu kao
događaju iz prošlosti, taj primjer utvrđivanja činjenica obuhvata samo one
činjenice koje postoje u vrijeme započinjanja i trajanja krivičnog postupka.82
Smatra se da je utvrđivanje činjenica vlastitim opažanjem organa krivičnog
postupka najpouzdaniji način utvrđivanja činjenica za potrebe krivičnog
postupka. Primjer za ovo utvrđivanje činjenica je vršenje uviđaja i
rekonstrukcija događaja (koje, prema zakonskoj definiciji, mogu narediti javni
tužilac ili sud na licu mjesta da bi se ispitali prikupljeni dokazi ili razjasnile
činjenice koje su važne za krivični postupak, čl. 254. st. 1.), ili pretresanje
stana, drugih prostorija i imovine određene osobe (koje se naređuje ako postoji
osnovana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo koje se goni po
službenoj dužnosti i ako postoji realna mogućnost da rezultat pretresa bude
lišenje slobode te osobe ili otkrivanje i oduzimanje dokaza važnih za krivični
postupak, čl. 240. st. 1.), odnosno pretresanje osobe (koje se može se narediti
ako postoji realna mogućnost da rezultat pretresa bude otkrivanje tragova i
oduzimanje dokaza krivičnog djela, čl. 240. st. 3.);
• posrednom utvrđivanju činjenica putem iskaza svjedoka ili vještaka;
• utvrđivanju činjenica pomoću isprava, i to njihovim čitanjem onoga što je
napisala osoba na temelju svog zapažanja;
• korištenju tehničkih snimki (npr., fotografije ili zvučnog zapisa). Kod ovog
načina utvrđivanja činjenica, sadržaj koji se utvrđuje je nastao pomoću
tehničkog uređaja, a ne zapažanjem čovjeka (kao kod isprave).

Na osnovu izloženog može se zaključiti da utvrđivanje činjenica vlastitim opažanjem organa

krivičnog postupka nije moguće primijeniti u najvećem broju slučajeva, iako je to pouzdan i
jednostavan način utvrđivanja činjenica. Realnost krivičnoprocesnih odnosa upućuje nas stoga
na utvrđivanje činjenica korištenjem ostalih navedenih načina ili dokaza (iskazi svjedoka i
vještaka, korištenje isprava i tehničkih snimki). Prema tome, uz utvrđivanje činjenica
vlastitim opažanjem organa krivičnog postupka razvija se i utvrđivanje činjenica -
dokazivanjem.83

62. O dokazima i dokazivanju

Iz prethodnih razmatranja može se zaključiti da je dokazivanje sredstvo za utvrđivanje

činjenica o krivičnom djelu i njegovom izvršiocu. Dokazivanje obuhvata sve činjenice za koje

80
Grubač, M., 2006., str. 239. i 240.; Krapac, D., 2003., str. 308.; Pavišić, B., 2005., str. 404.; Tomašević, G.,
1998., str. 278. i 279.; Vasiljević, T., 1981., str. 299. – 300.
81
Za izlaganja koja slijede v. detaljnije Bayer, V., 1995., str. 207. i dalje; Krapac, D., 2003., str. 322. – 325.;
Tomašević, G., 1998., str. 282. – 283.
82
Ustvari, taj način utvrđivanja činjenica će se najviše koristiti s ciljem utvrđivanja tragova krivičnog djela
izvršenog u prošlosti koji postoje u sadašnjosti (tj. u trenutku dok se postupak vodi). Tomašević, G., 1998., str.
282. bilj. 839.
83
Grubiša, M., 1980., str. 2. i sl.; Tomašević, G., 1998., str. 286.

61
sud smatra da su potrebne za donošenje pravilne i zakonite odluke. U teoriji krivičnog
procesnog prava postoje određena pitanja koja se vežu uz dokazivanje u krivičnom postupku.

Tako se nastoji utvrditi pojam dokaza. Javljaju se različita mišljenja o tome šta je dokaz.
Najčešće se dokaz opisuje kao izvor saznanja o činjenici koja je predmet utvrđivanja u
krivičnom postupku.84 Navodi se, također, da je dokaz svaki dokazni osnov ili razlog sadržan
u određenom dokaznom sredstvu koji govori o istinitosti važne činjenice.85 S obzirom na
izloženo, dokaz obuhvata sljedeće elemente: - predmet dokaza (lat. thema probandi).
Predmet dokaza je činjenica koju treba dokazati;86 - dokazni osnov ili razlog (lat.
argumentum probatio). Dokazni osnov je činjenica koja je već utvrđena i iz koje se izvodi
zaključak o postojanju ili nepostojanju činjenice koja se dokazuje; - dokazno sredstvo (lat.
media probandi) je izvor iz koga se dobiva činjenica koja je dokazni osnov. Dokazna sredstva
su, dakle, procesni oblici pomoću kojih se unosi spoznajni materijal (ispitivanje okrivljenog,
saslušanje svjedoka ili vještaka).87 Ako bismo navedene pojmove povezali sa, npr., krivičnim
djelom krađe (čl. 252. PKZK), onda bi oni izgledali ovako: - predmet dokaza bi bila činjenica
oduzimanja tuđe pokretne stvari u namjeri pribavljanja protivpravne imovinske koristi za sebe
ili drugog; - dokazni osnov bi bio iskaz svjedoka da je zatekao okrivljenog pri oduzimanju
stvari; - dokazno sredstvo bi bio svjedok.

U teoriji krivičnog procesnog prava vrši se klasifikacija dokaza prema određenim

kriterijima. Tako se, npr., govori o materijalnim ili stvarnim i ličnim ili personalnim
dokazima. Materijalni dokazi su predmeti pomoću kojih se utvrđuju činjenice u postupku
(npr., isprave, tehničke snimke, tragovi krivičnog djela, predmeti kojima je djelo izvršeno ili
na kojima je djelo izvršeno, otisci prstiju), a lični dokazi se sastoje u iskazima osoba, koje se
javljaju kao dokazna sredstva. Dokazi se, dalje, dijele na one kojima se pravno relevantne
činjenice utvrđuju neposredno (dokazi u užem smislu riječi) i posredno (dokazi u širem
smislu riječi).88 Pominje se i podjela dokaza na dokaze optužbe i dokaze odbrane (u zavisnosti
da li su na štetu ili u korist okrivljenog), te na primarne i sekundarne dokaze. Primjer za
primarne ili izvorne dokaze su uviđaj lica mjesta ili materijalni dokazi, dok su sekundarni ili
izvedeni dokazi, npr., iskazi svjedoka po čuvenju.

U pogledu postupka dokazivanja, dokazivanje prolazi kroz određene faze: - odlučivanje o

izvođenju dokaza, - izvođenje dokaza u smislu korištenja nosioca dokaza radi utvrđivanja
sadržaja dokaza i unošenja u spis predmeta i – ocjena dokaza.89 U literaturi se, također,
naglašava da se dokazi prvo moraju pronaći (npr., otkrivanje materijalnih dokaza kao što su
biološki uzorci za analizu DNK), zatim obezbjediti (npr., saslušanje svjedoka odmah po
izvršenju krivičnog djela), potom procesualno fiksirati u smislu izvođenja dokaza (npr.,
sačinjavanje zapisnika o uviđaju) i, prije ocjene dokaza po slobodnom uvjerenju, provjeriti
taj dokaza analizom sadržaja samog dokaza i dovodeći ga u vezi sa drugim izvedenim
dokazima.90

Vrijednost dokaza u krivičnom postupku zasniva se na njihovoj zakonitosti i o tome je sud

dužan da vodi računa u toku cijelog krivičnog postupka. Prema PZKPK dokaz dobiven
kršenjem odredbi krivičnog postupka je nedozvoljen dokaz kada to izričito propisuje ovaj

84
Pavišić, B., 2005., str. 401.; Tomašević, G., 1998., str. 286.
85
Grubač, M., 2006., str. 236.; Simić-Jekić, Z., 1985., str. 206. – 209.; Vasiljević, T., 1981., str. 294.
86
Predmet dokaza nije „ograničen“ zakonskim propisima. Zbog toga dokazivanje obuhvata sve činjenice za koje
sud smatra da su važne za pravilno presuđenje.
87
Grubač, M., 2006., str. 236.; Pavišić, B., 2005., str. 401.
88
Dokazi u širem smislu riječi obuhvataju i indicije. Tomašević, G., 1998., str. 287.
89
Krapac, D., 2003., str. 332. – 353.; Pavišić, B., 2005., str. 402. – 403. Up. prethodna izlaganja o zakonskoj i
slobodnoj ocjeni dokaza.
90
Vasiljević, T., op. cit. str. 309. – 315.

62
Zakon ili odredbe drugih zakona.91 Tako, npr., iskaz okrivljenog dat policiji ili javnom
tužiocu može biti dozvoljen dokaz na sudu samo ako je uzet u skladu sa odredbama o
ispitivanju okrivljenog (čl. 156. st. 1.). Ili, dokaz dobijen pretresanjem je nedozvoljen ako je,
npr., pretres obavljen bez naredbe pretpretresnog sudije ili u suprotnosti sa tom naredbom (čl.
246. podst. 1) i 4)). Procesno pravo propisuje da sud ne može zasnivati svoju odluku na
nedozvoljenom dokazu (čl. 153.). S tim u vezi, PZKPK propisuje da sud odlučuje o
dozvoljenosti dokaza na zahtjev stranaka ili po službenoj dužnosti. Nedozvoljen dokaz biva
isključen iz spisa i zapečaćen. Takav dokaz sud čuva odvojeno od ostalih spisa i dokaza i ne
može se koristiti u krivičnom postupku (čl. 154. st. 4.). Zabrana upotrebe nedozvoljenih
dokaza je apsolutna, jer se, s jedne strane, odnosi na sve nezakonite dokaze, bez obzira da li
su u korist ili na štetu okrivljenog, i, s druge strane, pomenuti dokazi su zabranjeni, bez obzira
na to da li su pouzdani, istiniti ili vjerodostojni. 92

91
Npr., Zakon o maloljetnicima Kosova i Zakon o krivičnom postupku koji uključuje izvršioce koji su mentalno
oboljeli.
92
Sijerčić-Čolić, H., Hadžiomeragić, M., Jurčević, M., Kaurinović, D., Simović, M., 2005., str. 63. – 69.

63
 TRINAESTI DIO

PRETPRETRESNI POSTUPAK

63. Uopće o pretpretresnom postupku

Pretpretresni postupak je naslov trećeg dijela PZKPK. Opći pogled na pretpretresni postupak
ukazuje na to da se radi o onom segmentu krivičnog postupanja koji obuhvata predistražni
postupak, istragu, te postupak optuživanja. Kako i sam naziv govori radi se o postupku koji
prethodi glavnom pretresu.

Prema odredbama PKZKP pretpretresni postupak obuhvata slijedeća poglavlja: “Krivična

prijava” (osim krivične prijave ovo poglavlje uključuje opće dužnosti i ovlaštenja policije, te
opće dužnosti i ovlaštenja tužioca), “Privremeno hapšenje i policijski pritvor”, “Pokretanje i
trajanje istrage”, “Privremeni prekid ili obustava krivičnog gonjenja za lakša krivična djela,
“Postupak posredovanja”, “Istražne radnje”, “Skrivene i tehničke mjere praćenja i istrage”,
“Mjere za osiguranje prisustva okrivljenog, sprječavanje ponavljanja krivičnog djela i
osiguranje uspješnog vođenja krivičnog postupka, “Kooperativni svjedoci”, i “Optužnica i
potvrđivanje optužnice”.

64
 ČETRNAESTI DIO

KRIVIČNA PRIJAVA

A) Krivična prijava – pojam i vrste

Pod pojmom “krivična prijava” u pravnoj i kriminalističkoj teoriji podrazumijeva se svako

obavještenje dato nadležnom organu o počinjenom krivičnom djelu za koje se goni po
službenoj dužnosti93. U praksi takve prijave mogu biti anonimne, pseudonimne odnosno
samoprijave. Obzirom na sadržaj mogu biti potpune i nepotpune, a obzirom na način
podnošenja pismene i usmene. Prijave podnose policija, pravne ili fizičke osobe gdje se ove
potonje mogu pojaviti kao oštećenici, svjedoci, itd94. Obaveza kao i pravo na prijavljivanje
krivičnog djela uređeni su članovima 197. i 198. Važno je napomenuti kako PZKPK razlikuje
tzv. policijsku krivičnu prijavu i krivičnu prijavu drugih osoba. Pod krivičnom prijavom
drugih osoba podrazumijeva se krivična prijava javnih organa, te krivična prijava bilo koje
druge osobe u smislu fizičkih ili pravnih osoba.

64. Obaveza na prijavljivanje krivičnog djela

Prema članu 197. stav 1. svi javni organi obavezni su da prijave krivična djela koja se gone po
službenoj dužnosti o kojima su obavješteni ili o kojima su na neki drugi način došli do
saznanja. Pri podnošenju krivične prijave javni organi iznose dokaze koji su im poznati i
poduzimaju korake da sačuvaju tragove krivičnog djela, predmete na kojima je ili kojima je
izvršeno krivično djelo kao i druge dokaze (čl. 197. st. 2.).

Prema članu 198. st. 1. i 2. PZKPK bilo koja osoba ima pravo da prijavi krivično djelo koje se
goni po službenoj dužnosti, a dužna je da to učini u slučaju kada neprijavljivanje takvog
krivičnog djela predstavlja krivično djelo. Socijalni i zdravstveni radnici, nastavnici vaspitači
i ostale osobe koje obavljaju slične poslove, a koje znaju ili otkriju da postoji osnovana
sumnja da je dijete žrtva krivičnog djela, posebno u slučaju krivičnog djela protiv seksualnog
integriteta, dužni su da ovo odmah prijave.

65. Podnošenje krivične prijave

Krivična prijava se podnosi nadležnom javnom tužiocu u pisanom obliku, putem tehničkih
komunikacijskih sredstava ili usmeno. Ako je krivično djelo prijavljeno usmeno, podnosilac
prijave biva upozoren na posljedice podnošenja lažne krivične prijave. Usmena prijava unosi
se u zapisnik, a kada je prijava podnijeta telefonom ili putem drugih tehničkih
komunikacijskih sredstava, sastavlja se službena zabilješka. Krivične prijave podnijete sudu,
policiji ili nenadležnom javnom tužiocu biće prihvaćene i odmah proslijeđene nadležnom
javnom tužiocu (čl. 199. st. 1-3.).

B) Opće dužnosti i ovlaštenja policije

66. Obaveza na istraživanje krivičnih djela

Članom 200. st. 1. i 2. PZKPK utvrđuje se opća obaveza policije kao državnog organa da
istražuje krivična djela i bez odlaganja poduzme sve mjere u cilju sprječavanja prikrivanja
93
Modly, D., Korajlić, N.: Kriminalistički rječnik, Centar za kulturu i obrazovanje Tešanj, Tešanj, 2002., str.
277.
94
Ibidem, str. 277.

65
dokaza. U tom smislu čim policija sazna, bilo podnošenjem krivične prijave ili na neki drugi
način, da postoji sumnja da je izvršeno krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti, bez
odlaganja, a najkasnije 24 sata od dobivanja informacije obavještava javnog tužioca, a poslije
toga podnosi mu nove izvještaje i dodatne inormacije čim je to moguće.

Radom sudske policije u pretpretresnom postupku rukovodi i nadzire javni tužilac (čl. 200. st.
3.).

Ako postoji osnovana sumnja da je izvršeno krivično djelo koje se goni po službenoj
dužnosti, policija je dužna da bilo po službenoj dužnosti ili na zahtjev javnog tužioca
poduzme sve potrebne korake da pronađe izvršioca, spriječi izvršioca ili njegovog saučesnika
da se sakrije ili pobjegne, otkrije i sačuva tragove i druge dokaze krivičnog djela i predmete
koji mogu da posluže kao dokaz i da prikupi sve informacije koje mogu da budu od koristi u
krivičnom postupku (čl. 201. st. 1). Iz navedenog proizlazi kako prethodno pomenute korake
policija poduzima ili po službenoj dužnosti ili na temelju zahtjeva javnog tužioca, dakle
policija ima pravo i dužnost da i po vlastitoj inicijativi, a ne samo na zahtjev javnog tužioca
poduzima odgovarajuće mjere i radnje.

U cilju izvršavanja gore navedenih zadataka, policija je prema članu 201. stav 2. PZKPK
ovlaštena da:

1) prikuplja informacije od osoba;

2) vrši privremenu kontrolu vozila, putnika i njihovog prtljaga;
3) ograniči kretanje u određenim oblastima u vremenu kada je to hitno potrebno;
4) poduzme potrebne korake da utvrdi identitet osoba i predmeta;
5) organizira potragu radi pronalaženja osoba ili predmeta za kojima je izdata
potjernica;
6) u prisustvu odgovorne osobe vrši pretres određenih zgrada i prostorija javnih organa
i ispituje određena dokumenta koja im pripadaju;
7) konfiskuje predmete koji prema PKZK moraju da budu konfiskovani ili koji mogu
da posluže kao dokaz u krivičnom postupku;
8) osigura da oštećeni pristupi ljekarskom pregledu u skladu sa članom 192. PZKPK; i
9) poduzima druge potrebne korake i radnje propisane zakonom.

Obaveza je policije da o činjenicama i okolnostima koje su utvrđene poduzimanjem pojedinih

radnji, a koje mogu da budu od interesa za krivični postupak, kao i o pronađenim i oduzetim
predmetima, sastavi zapisnik ili službenu zabilješku (čl. 201. st. 3.).

U skladu sa članom 202. policija ima pravo da zadrži i prikuplja informacije od osoba koje su
zatečene na mjestu izvršenja krivičnog djela. Zadržavaju se osobe koje mogu da pruže
informacije važne za krivični postupak ako je vjerojatno da bi kasnije prikupljanje informacija
od ovih osoba bilo nemoguće ili bi značajno odložilo postupak ili prouzročilo druge
poteškoće. Zadržavanje takvih osoba ne može da traje duže nego što je potrebno da se dobiju
imena, adrese i druge relevantne informacije, a ni u kom slučaju ne može da bude duže od šest
sati. Takvo zadržavanje može da se koristi samo kada nema drugih načina za dobivanje
informacija.

Prilikom prikupljanja informacija od osoba iz čl. 201. i 202. policija je dužna pridržavati se
zabrana utvrđenih članom 155. PZKPK. Radi se o zabranama: 1) umanjivanja slobode
okrivljenog da ima svoje vlastito mišljenje i da izrazi šta želi, lošim tretmanom,
iscrpljivanjem, fizičkim ometanjem, upotrebom narkotika, torturom, prinudom ili hipnozom;
2) upućivanja okrivljenom prijetnji mjerama koje nisu dozvoljene zakonom; 3) nuđenja

66
mogućnosti koje nisu predviđene zakonom; i 4) umanjivanja memorije okrivljenog ili
njegove/njene mogućnosti da shvati. Navedene se zabrane primjenjuju neovisno o tome da li
postoji saglasnost subjekta koji se ispituje ili saslušava.Nepostupanje u skladu s navedenim
ima za posljedicu neprihvatljivost zapisnika sa takvog ispitivanja ili saslušanja.

Također, policiji u skladu sa čl. 204. pripada posebno ovlaštenje da izvrši tzv. privremeni
sigurnosni pretres osobe u potrazi za oružjem ili drugim opasnim predmetima u slučajevima
kada postoji opasnost da osoba posjeduje oružje ili opasne predmete koji mogu biti
upotrijebljeni za napad ili samopovrijeđivanje. Prema izričitom zakonskom određenju ovo ne
predstavlja pretres osoba i ograničen je na pretres spoljašnje odjeće osobe, a izuzetno na
provizornu provjeru prtljaga ili vozila osobe pod neposrednom kontrolom takve osobe (čl.
204. st. 2.). Provizorni sigurnosni pretres obavlja policijski službenik istog spola kao i
pretresana osoba, osim ako to apsolutno nije moguće zbog posebnih okolnosti. Ako pri
obavljanju provizornog sigurnosnog pretresa, policija pronađe predmete koji mogu biti
upotrijebljeni kao dokaz u krivičnom postupku, policija postupa u skladu sa odredbama koje
reguliraju pretres osoba prema ovom zakonu (čl. 204. st. 3 i 4.).

Policija također u okviru svojih općih dužnosti i ovlaštenja može:

1) Fotografirati osobu i uzeti otiske njenih prstiju ako postoji osnovana sumnja da je
ta osoba izvršila krivično djelo.
2) Na temelju ovlaštenja javnog tužioca objaviti fotografiju kada je neophodno da se
utvrdi identitet osumnjičenog ili u drugim slučajevima od značaja za efikasno vođenje
postupka.
3) Ako je potrebno da se utvrdi čiji su otisci prstiju nađeni na nekim predmetima,
uzeti otiske prstiju od osoba za koje postoji vjerojatnost da su bile u kontaktu s tim
predmetima.
4) Uz pomoć kvalificiranog ljekara ili bolničara, a u vanrednim okolnostima i sama, da
uzme uzorke iz člana 192. stav 4.95 Zakona od osumnjičenog, ako je to hitno potrebno, uz
obavezu da o uzimanju tih uzoraka odmah obavijesti javnog tužioca.
5) Da zahtjeva od osumnjičenog da pristupi testiranju na alkohol davanjem urina ili
dahom, a odbijanje osumnjičenog da da takve uzorke predstavlja prihvatljiv dokaz, prilikom
čega osumnjičeni mora unaprijed da bude obaviješten o tome, a nijedan uzorak ne može da
bude uzet uz prinudu i bez sudskog naloga.

67. Prava osobe prema kojoj je poduzeta neka od radnji policije

U članu 206. Zakona utvrđena su prava osoba prema kojima je poduzeta neka od radnji iz
okvira općih policijskih ovlaštenja. U tom smislu prilikom prikupljanja informacija od
oštećenog, policija je u obavezi da ga informira o pravima da ima punomoćnika, a na zahtjev
oštećenog i kada oštećeni spada u jednu od kategorija iz člana 82. stav. 1. Zakona,
obavještava Službu za pravno savjetovanje žrtava96.

95
Radi se o slijedećim uzorcima: uzorak vlasi, folikule, pljuvačke, urina, brisa iz nosa, brisa površine kože
uključujući oblast prepona, uzorak noktiju i materijala ispod noktiju, i drugi slični uzorci koji ne zahtjevaju
tjelesni zahvat.
96
Prema članu 82. Zakona oštećeni mora imati punomoćnika od početka krivičnog postupka: 1) ako je oštećeni
dijete; 2) ako oštećeni ima porodične veze sa okrivljenim; 3) ako se postupak vodi za krivična djela iz člana 139.
PKZK ili za krivična djela protiv seksualnog integriteta iz Poglavlja XIX PKZK, osim krivičnih djela iz člana
203. istog; 4) ako je oštećeni mentalno bolestan ili je mentalno hendikepiran; i 5) ako sud ustanovi da je oštećeni
posebno ranjiv i da mu je neophodna pomoć punomoćnika. U svim navedenim slučajevima ako oštećeni ili
njegov/njen zakonski zastupnik ne angažira punomoćnika, predsjednik suda ili nadležni organ koji vodi postupak
u pretpretresnoj fazi imenuje po službenoj dužnosti punomoćnika o javnom trošku.

67
Pored toga osoba protiv koje je poduzeta bilo koja od mjera iz čl.a 201., 202., 204. ili 205.
PZKPK, ima pravo da podnese žalbu nadležnom javnom tužiocu u roku od tri dana. Javni
tužilac bez odlaganja provjerava osnovanost žalbe i ako utvrdi da poduzete radnje ili mjere
krše krivični zakon ili pravilnik o ponašanju policije ili radne obaveze, postupa u skladu sa
zakonom i o tome obavještava osobu koja je podnijela žalbu (čl. 206. st. 2. i 3.).

68. Podnošenje i dopuna prijave

Na osnovu prikupljenih informacija, policija pravi policijsku krivičnu prijavu u kojoj trebaju
biti izneseni otkriveni dokazi u postupku prikupljanja informacija. Ova se prijava (olicijska
krivična prijava) uručuje javnom tužiocu zajedno sa predmetima, skicama, fotografijama,
dobivenim izvještajima, zapisnicima o poduzetim mjerama i radnjama, službenim bilješkama,
izjavama i drugim materijalima koji bi mogli da doprinesu efikasnom vođenju postupka (čl.
207. st. 1. i 2.)

U skladu sa članom 207. st. 3. i 4. ako poslije podnošenja krivične prijave policija sazna za
nove činjenice, dokaze ili za tragove krivičnog djela, dužna je da neprekidno prikuplja
potrebne informacije i da odmah dostavi javnom tužiocu izvještaj u vezi sa tim kao dopunu
policijske krivične prijave. Ako je policija poduzela mjere i radnje, a prikupljene informacije
ne pružaju osnov za podnošenje policijske krivične prijave i ne postoji osnovana sumnja da je
izvršeno krivično djelo, policija ipak šalje poseban izvještaj o tome javnom tužiocu.

C) Opće dužnosti i ovlaštenja javnog tužioca

69. Postupanje tužioca po zaprimanju krivične prijave

Po zaprimanju krivične prijave javni tužilac može postupiti na tri slijedeća načina: a) odbaciti
krivičnu prijavu; b) zatražiti njenu dopunu u smislu prikupljanja potrebnih informacija
ili c) donijeti rješenje o pokretanju istrage. Svaka od navedenih mogućnosti određena je
postojanjem, odnosno nepostojanjem odgovarajućih razloga ili ispunjavanjem, odnosno
neispunjavanjem odgovarajućih uvjeta.

a) Razlozi za odbacivanje krivične prijave kako policijske, tako i prijave drugih osoba
određeni su čl. 208. PZKPK. Tako javni tužilac odbacuje krivičnu prijavu (policijsku krivičnu
prijavu ili prijavu od drugih osoba) ako je iz izvještaja očigledno da:

1) Ne postoji osnovana sumnja da je određena osoba izvršila krivično djelo, osim kada
je vjerojatno da dalje istraživanje policije može da osigura dovoljne informacije;
2) Prijavljeno djelo nije krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti;
3) Period zastarijevanja za to krivično djelo je istekao;
4) Krivično djelo je obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem;
5) Osumnjičenog štiti imunitet, a odricanje nije moguće ili ga odgovarajući organ nije
izvršio; ili
6) Postoje druge okolnosti koje isključuju gonjenje.

Obaveza je javnog tužioca da u roku od osam dana od dana odbacivanja prijave o tome
obavijesti oštećenog kao i o razlozima za njeno odbacivanje (čl. 208. st. 2.)97. Također, javni
tužilac odmah obavještava policiju o odbacivanju policijske krivične prijave (čl. 208. st. 3.).

97
Navedeni je postupak u skladu sa odredbom člana 62. PZKPK prema kojoj je javni tužilac osim u slučajevima
iz čl. 226. i 227. (privremeni prekid krivičnog gonjenja za krivično djelo za koje se može izreći novčana kazna
ili kazna zatvora do tri godine i slučaj kada javni tužilac nema obavezu da započne krivično gonjenje ili može
odustati od njega) i kada javni tužilac ustanovi da nema osnova za pokretanje istrage i gonjenje za krivično djelo

68
b) Član 209. stav 1. PZKPK određuje da ako javni tužilac na osnovu krivične prijave nije u
stanju da zaključi da li su navodi iz prijave vjerojatni, ili ako informacije u prijavi ne pružaju
dovoljno osnova za pokretanje istrage, posebno kada je izvršilac nepoznat, ili ako je javni
tužilac samo čuo glasine da je izvršeno krivično djelo, a nije u stanju da djeluje sam, zatražiće
da sudska policija prikupi potrebne informacije. Sudska policija je dužna da postupa po
zakonitim zahtjevima javnog tužioca.

Javni tužilac može sam ili preko drugih javnih organa da prikuplja takve informacije,
uključujući razgovor sa svjedocima i oštećenima i njihovim zakonskim zastupnicima. Javni
tužilac može da učestvuje sa sudskom policijom u bilo kom ispitivanju okrivljenog, ali ga isto
tako obavezuju zahtjevi PZKPK (čl. 208. st. 2.). Sudska policija je dužna da odmah obavijesti
javnog tužioca o mjerama poduzetim prema njegovim/njenim uputstvima, ili, ako nije bila u
stanju da ih poduzme, odmah obavještava javnog tužioca o razlozima koji su je spriječili u
poduzimanju tih mjera (čl. 208. st. 3.). Javni tužilac može da zahtjeva potrebne podatke od
javnih organa i u tu svrhu može da pozove osobu koja je podnijela krivičnu prijavu (čl. 208.
st. 4.).

Ukoliko i nakon izvršenja radnji iz st. 2., 3. i 4. ovog člana, postoje okolnosti iz stava 1. ovog
člana, javni tužilac odbacuje krivičnu prijavu kako je predviđeno članom 208. Zakona (čl.
208. st. 5.). Policija, javni tužilac, i ostali javni organi dužni su da postupaju pažljivo pri
prikupljanju ili osiguravanju informacija, vodeći računa da ne vrijeđaju dostojanstvo i ugled
osoba na koje se odnose te informacije (čl. 208. st. 6.).

koje se goni po službenoj dužnosti ili po prijedlogu za gonjenje ili kada ustanovi da nema osnova za gonjenje
bilo koga od prijavljenih saučesnika, odnosno kada se prema Zakonu smatra da je odustao od gonjenja, dužan u
roku od osam dana obavijestiti oštećenog i uputiti ga da on sam može poduzeti gonjenje kao supsidijarni tužilac.

69
 PETNAESTI DIO

ISTRAGA

70. Uopće o istrazi, njenim specifičnostima i funkciji

Istraga je uređena čl. 220 – 225. PZKPK , Poglavlje XXV koje nosi naslov «Pokretanje i
trajanje istrage». Za razliku od ranijih zakonskih rješenja kada je istragu pokretao i njome
rukovodio istražni sudija, sada je ta uloga povjerena javnom tužiocu, čime se PZKPK
opredijelio za vid tužilačke istrage.

Temeljnom funkcijom istrage treba smatrati prikupljanje dokaza, te drugih informacija na

temelju kojih treba razlučiti da li podići optužnicu protiv određene osobe za određeno
krivično djelo ili obustaviti postupak. Osim toga funkcija je istrage da se prikupe dokazi koji
se ne bi ponovno mogli izvesti na glavnom pretresu ili bi njihovo izvođenje bilo skopčano s
nesrazmjernim teškoćama.

71. Pokretanje i trajanje istrage

Prema čl. 220. st. 1. Zakona istragu pokreće javni tužilac protiv osumnjičenog na temelju
krivične prijave ili drugih izvora ako postoji osnovana sumnja da je ta osoba izvršila krivično
djelo za koje se goni po službnoj dužnosti. Sumnja o kojoj je riječ je osnovana kada se temelji
na dokazima98. Prema tome uvjeti za pokretanje istrage su: a) postojanje osnovane
sumnje99, b) da je određena osoba izvršila određeno krivično djelo, c) za koje se goni po
službenoj dužnosti.

U toku istrage javni tužilac ocjenjuje ne samo inkriminirajuće već i oslobađajuće okolnosti i
dokaze i osigurava da bude uzet dokaz koji možda neće da bude na raspolaganju na glavnom
pretresu. Cilj istrage je prikupljanje dokaza i podataka potrebnih za donošenje odluke da li da
se podigne optužnica ili da se obustavi postupak, kao i prikupljanje dokaza čije bi ponovno
izvođenje na glavnom pretresu moglo da bude nemoguće ili teško. PZKPK određuje da ako
informacija iz krivične prijave čini osnov za opravdanu sumnju da je određena osoba izvršila
krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti ili ako bilo kada u toku prikupljanja
informacija od osoba policija dođe do saznanja da je osoba izvršila krivično djelo koje se goni
po službenoj dužnosti, ta osoba se tretira kao okrivljeni i ima prava koja su ovim Zakonom
predviđena za okrivljenog, iako istraga nije još pokrenuta.

Istraga se pokreće temeljem rješenja javnog tužioca. Rješenje o pokretanju istrage sadrži:
ime osobe protiv koje se vodi istraga, vrijeme otvaranja istrage, opis radnje koji navodi
elemente krivičnog djela, zakonski naziv krivičnog djela, okolnosti činjenice koje
opravdavaju razložnu sumnju da je izvršeno krivično djelo, dokaze i informacije koji su već
prikupljeni. Kopija rješenja o istrazi ovjerena pečatom šalje se bez odlaganja pretpretresnom
sudiji (čl. 221. st. 1.).

Istragu vodi i nadgleda javni tužilac (čl. 221. st. 3). Javni tužilac može da poduzima istražne
radnje ili da ovlasti sudsku policiju da poduzima istražne radnje u vezi sa prikupljanjem
dokaza (čl. 221. st. 4.). Ipak, prema članu 237. stav 2. obdukciju i ljekarski pregled, osim u
98
Tako Bayer, V., I, 1995., str. 61.
99
Treba reći kako neka zakonodavstva kao dovoljan intenzitet sumnje za pokretanje istrage uzimaju tzv. osnove
sumnje.

70
slučajevima iz člana 192. st. 2-4.100 i čl. 205. Zakona, psihijatrijsko ispitivanje, molekularna i
genetska ispitivanja i DNK analizu može da naredi samo pretpretresni sudija, osim kada
svjedok ili oštećeni da pristanak policiji ili javnom tužiocu za te radnje.

Istraga se vodi samo u vezi sa krivičnim djelom i okrivljenim koji je naznačen u rješenju o
pokretanju istrage. Ako u toku istrage postupak treba da bude proširen na još neko krivično
djelo ili protiv još neke osobe, javni tužilac pokreće novu istragu ili proširuje postojeću. Sve
ovo mora biti zabilježeno u zapisnik istrage, a javni tužilac informira o tome pretpretresnog
sudiju (čl. 222. st. 1. i 2.).

72. Prekid i obustava istrage

U skladu sa članom 223. st. 1. i 2. PZKPK javni tužilac može da donese rješenje o
privremenom obustavljanju istrage ako se okrivljeni, nakon što je izvršio krivično djelo,
razboli od prolazne mentalne bolesti ili mentalne poremećenosti ili od druge ozbiljne bolesti,
ako je pobjegao ili ako postoje druge okolnosti koje privremeno sprječavaju uspješno
gonjenje okrivljenog. Prije privremenog obustavljanja istrage, prikupljaju se svi raspoloživi
dokazi o krivičnom djelu i krivičnoj odgovornosti okrivljenog.

Javni tužilac obnavlja istragu nakon prestanka uzroka koji su doveli do njenog privremenog
obustavljanja. Javni tužilac u zapisniku istrage pravi službenu zabilješku o vremenu i
razlozima privremenog obustavljanja istrage i vremenu njenog obnavljanja i o tome
obavještava pretpretresnog sudiju (čl. 223. st. 3. i 4.).

Vrijeme za koje je istraga privremeno obustavljena ne računa se u rok za završetak istrage (čl.
223. st. 5.).

Razlozi za obustavljanje istrage ustanovljeni su članom 224. Zakona prema kojem javni
tužilac obustavlja istragu u bilo koje vrijeme ako je na osnovu prikupljenih dokaza očigledno
da:

1) Ne postoji osnovana sumnja da je određena osoba izvršila naznačeno krivično djelo;

2) Izvršeno krivično djelo nije krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti;
3) Period zastare za to krivično djelo je istekao;
4) Krivično djelo je obuhvaćeno amnestijom ili pomilovanjem; ili
5) Postoje druge okolnosti koje isključuju gonjenje.

Javni tužilac u roku od osam dana nakon obustavljanja istrage obavještava oštećenog o ovoj
činjenici i o razlozima za to (čl. 62.), te o istom odmah obavještava pretpretresnog sudiju.

Ako se istraga ne završi u roku od šest mjeseci, javni tužilac podnosi pretpretresnom sudiji
pisani zahtjev sa obrazloženjem za produženje istrage. Pretpretresni sudija može da odobri
produženje istrage do šest mjeseci ako to opravdava složenost slučaja. Za krivična djela
kažnjiva sa najmanje pet godina zatvora, pretpretresni sudija može da odobri još jedno
100
Radi se o slijedećim slučajevima: 1) Provođenje ljekarskog pregleda okrivljenog bez njegovog pristanka ako
je on neophodan da bi bile utvrđene činjenice koje su važne za krivični postupak i ako se ne očekuje da će to da
šteti njegovom zdravlju; 2) Provođenje ljekarskog pregleda osobe koja nije okrivljeni bez njenog pristanka onda
kada se takva osoba može smatrati svjedokom i ako je pregled neophodan da bi se utvrdilo da li se na njenom
tijelu nalaze tragovi ili određena posljedica krivičnog djela, pod uvjetom da to ne šteti njenom zdravlju; 3)
Uzimanje u toku pregleda kada je to potrebno uzoraka vlasi, folikule, pljuvačke, urina, brisa iz nosa, brisa
površine kože uključujući oblast prepona, uzoraka noktiju i materijala ispod noktiju, i drugih slični uzoraka koji
ne zahtjevaju tjelesni zahvat.

71
produženje istrage do šest mjeseci. U izuzetnim slučajevima Vrhovni sud može da odobri
dodatno produženje u trajanju do šest mjeseci (čl. 225. st. 1. i 2.).

Nakon prijema zahtjeva za produženje istrage, pretpretresni sudija, obavještava okrivljenog i

oštećenog o istrazi i zahtjevu javnog tužioca za produženje istrage. Okrivljeni i oštećeni imaju
pravo da podnesu pisane izjave u vezi sa produženjem istrage u roku od tri dana od dobivanja
obavještenja (čl. 225. st. 3.). U zahtjevu za produženje istrage javni tužilac može da traži da
okrivljeni i/ili oštećeni ne budu obaviješteni o istrazi i zahtjevu za produženje ako je to
potrebno da bi istraga bila uspješno okončana (čl. 225. st. 4.).

Na temelju odredbe člana 225. stav 5. PZKPK na odluku pretpretresnog sudije u vezi sa
produženjem istrage, javni tužilac, oštećeni ili okrivljeni mogu da podnesu žalbu tročlanom
vanraspravnom vijeću. Ako na odluku pretpretresnog sudije žalbu podnese samo oštećeni, a
njegova žalba bude uvažena, smatraće se da je oštećeni poduzeo gonjenje kao supsidijarni
tužilac.

Prema članu 225. stav 6. do donošenja odluke o produženju istrage, javni tužilac može da
obavlja istražne radnje koje ne trpe odlaganje. Ipak, nalazi se u obavezi da pretpretresnog
sudiju što prije informira o poduzimanju ovih istražnih radnji.

Javni tužilac pravi službenu zabilješku u zapisniku istrage o vremenu zahtjeva za produženje
istrage i bilo kojoj istražnoj radnji koja je preduzeta (čl. 225. st. 7.).

72
 ŠESNAESTI DIO

ISTRAŽNE RADNJE

A) Uopće o istražnim radnjama i njihovoj svrsi u krivičnom postupku

Istražne radnje potpadaju pod opći pojam krivičnoprocesne radnje. Termin „istražna radnja“
vezuje se za radnju tužitelja, suda ili policije naloženu i provedenu u skladu sa pravilima
propisanim zakonom. Stoga se ove radnje nazivaju i formalnim radnjama, a njihov rezultat
dokaz koji se može koristiti u postupku. Istražne radnje, u nekim sistemima krivičnog
postupka nazvane i radnjama dokazivanja, što se može smatrati i adekvatnijim nazivom,
obzirom da se ne provode jedino i samo u istrazi usmjerene su na pribavljanje, odnosno
dobivanje dokaza za potrebe zakonom utemeljenog, ispravnog i objektivnog krivičnog
postupanja.

Istražne radnje koje poznaje PZKPK su:

1. Ispitivanje okrivljenog;
2. Ispitivanje svjedoka;
3. Vještačenje;
4. Pretres i privremena konfiskacija;
5. Uviđaj i rekonstrukcija; te
6. Identifikacija osoba i predmeta.

B) Iskaz okrivljenog

73. Uopće o iskazu okrivljenog

Specifičnost položaja okrivljenog u krivičnom postupku ogleda se u tome što mu istovremeno

pripadaju dvije uloge, s jedne strane, on je subjekt krivičnog postupka koji ima sve pravne i
faktične mogućnosti da u postupka sam zastupa svoje interese, dok s druge strane, on biva i
osoba čiji iskaz služi kao dokaz u krivičnom postupku101.

Iskaz okrivljenog, kao dokazno sredstvo predstavlja izvor saznanja o činjenicama koje su
predmet utvrđivanja u postupku, a njegov iskaz jedan od najvažnijih dokaza u krivičnom
postupku102. Sadržaj tog iskaza može biti priznanje (izjava kojom u cjelini ili djelomično
iznosi činjenice koje predstavljaju zakonska obilježja krivičnog djela), poricanje onog što mu
se optužbom stavlja na teret ili neka druga izjava kojom pristaje na tvrdnje optužbe o
postojanju činjenica na njegovu štetu103.

74. Ispitivanje okrivljenog

Prema odredbi člana 229. okrivljeni mora da bude ispitan najkasnije prije zaključenja istrage,
osim u slučaju kad se postupak obustavlja. U jednostavnim stvarima dovoljno je da se
okrivljenom pruži mogućnost da odgovara u pisanom obliku.

101
Bayer, V., I, 1995., str. 268.
102
Sijerčić-Čolić, H., I, 2005., str. 293.
103
Krapac, D.: Kazneno procesno pravo, Prva knjiga: Institucije, Narodne novine, Zagreb, str. 357.

73
Okrivljeni je dužan da se pojavi kod javnog tužioca nakon što je pozvan., pri čemu će se uz
neophodno prilagođavanje primijeniti član 269. stav 2. do 5. Zakona104. Okrivljenom pripada
pravo da podnese žalbu pretpretresnom sudiji na odlučivanje o zakonitosti njegove obaveze
da se pojavi pred javnim tužiocem.

Saslušavanje okrivljenog vrši javni tužilac. Ipak on može povjeriti ispitivanje okrivljenog
sudskoj policiji ili, u izuzetnim slučajevima, redovnoj policiji.

Prije svakog ispitivanja okrivljenog, bez obzira da li je okrivljeni pritvoren ili je na slobodi,
biva informiran o:

1) Krivičnom djelu koje mu se stavlja na teret;

2) Pravu da šuti i ne odgovara na bilo kakva pitanja, izuzev da da informacije o svom
identitetu;
3) Pravu na besplatnu pomoć prevodioca ako ne razumije ili ne govori jezik osobe
koja sprovodi ispitivanje;
4) Pravu da dobije pomoć branioca i da se konzultira sa njim prije i u toku saslušanja;
5) Činjenici da njegova izjava može da bude iskorištena kao dokaz pred sudom; i
6) Činjenici da može da zahtjeva da bude uzet dokaz u njegovu odbranu.

U skladu sa članom 231. PZKPK ako se okrivljeni nalazi u sudskom pritvoru, on također biva
informiran prije saslušanja o svom pravu da mu bude osiguran advokat ukoliko nije u
mogućnosti da snosi troškove pravne pomoći.

Okrivljeni također ima pravo da se konzultira sa svojim braniocem prije i u toku saslušanja
(čl. 231. st. 3.).

Prema odredbi člana 231. stav 4. bilo koje saslušavanje okrivljenog od strane policije ili
javnog tužioca može da bude snimljeno na audio ili video traku u skladu sa članom 90.
Zakona105. U slučajevima kad to praktično nije moguće sastavlja se pisani zapisnik sa
saslušanja u skladu sa članovima 87., 88. i 89. Zakona. U zapisniku se navode razlozi zbog
kojih ispitivanje nije moglo da bude snimljeno na audio ili video traku.

Okrivljeni se ispituje uz pomoć prevodioca u slučajevima predviđenim ovim zakonom. Ako je

okrivljeni gluh ili nijem ispitivanje se provodi preko kvalificiranog prevodioca za jezik
znakova ili u pisanom obliku. Ako ispitivanje ne može da se obavlja na ovaj način, osoba koja
zna da komunicira sa okrivljenim poziva se da bude tumač, osim ako ne postoji sukob
interesa. Ako prevodilac nije unaprijed položio zakletvu, poziva se da položi zakletvu da će
vjerno da prenosi pitanja koja se postavljaju okrivljenom i izjave koje on daje.

U toku prvog ispitivanja od okrivljenog se traži da kaže svoje ime i prezime, nadimak ako ga
ima, ime i prezime roditelja, djevojačko prezime majke, mjesto rođenja, mjesto stanovanja,
dan, mjesec i godinu rođenja, lični broj, nacionalnost i državljanstvo, zanimanje i porodične
prilike, da li je pismen, stepen obrazovanja, da li ima lična primanja i kakvo mu je finansijsko
stanje, da li se protiv njega vodi neki krivični postupak za neko drugo krivično djelo, i ako je
maloljetnik, identitet njegovog zakonskog zastupnika. Okrivljeni biva informiran da je
obavezan da prijavi svaku promjenu adrese ili namjeru da promjeni boravište (čl. 233. st. 1.).

104
Odredbe pomenutog člana se odnose na poziv kao jednu od mjera za osiguranje prisustva okrivljenog u
krivičnom postupku, sprječavanje ponavljanja krivičnog postupka, te uspješnog vođenja krivičnog postupka.
105
Član 90. Privremenog zakona o krivičnom postupku propisuje postupanje u slučaju bilježenja ispitivanja na
video ili audio vrpcu.

74
Okrivljeni se ispituje usmeno. U toku ispitivanja može da mu se dozvoli da koristi svoje
bilješke.

Prema članu 233. stav 3. PZKPK ispitivanje bi trebalo da pruži okrivljenom mogućnost da
opovrgne razloge za sumnju protiv njega i da iznese činjenice koje mu idu u prilog.

U pogledu ispitivanja okrivljenog PZKPK određuje u članu 234. st. 1-4. da ono mora da bude
vođeno tako da se u punoj mjeri poštuje ličnost okrivljenog. Okrivljenom se pitanja
postavljaju jasno, razumljivo i precizno. Pitanja okrivljenom ne mogu da budu postavljana na
osnovu pretpostavke da je okrivljeni priznao nešto što u stvari nije priznao. Prethodno
navedene zabrane primjenjuju se bez obzira na pristanak okrivljenog. Predmeti koji se odnose
na krivično djelo ili koji služe kao dokaz pokazuju se okrivljenom da ih prepozna, pošto ih on
prvo opiše. Ako ovi predmeti ne mogu da budu doneseni, okrivljeni može da bude odveden na
mjesto gdje se oni nalaze.

Da bi bila razjašnjena određena tehnička ili druga stručna pitanja koja se pojave u vezi sa
dokazom koji je dobiven ili u toku ispitivanja okrivljenog ili u toku poduzimanja drugih
istražnih radnji, javni tužilac može da zahtjeva da mu stručna osoba ili stručna ustanova da
neophodna objašnjenja u vezi sa tim pitanjima. Ako je okrivljeni ili branilac prisutan u
trenutku davanja objašnjenja, može da zahtjeva da stručna osoba da detaljnije objašnjenje i da
se to unese u zapisnik (čl. 236.).

75. Neprihvatljivost iskaza okrivljenog

Iskaz okrivljenog neće biti prihvatljiv odnosno neće se moći koristiti kao dokaz u postupku
ukoliko je došlo do povrede odredaba PZKPK iz člana 155. stav 1., člana 231. stav 2. i 3. ili
člana 234. stav 2. Pomenute se odredbe odnose na opće zabrane koje vrijede prilikom bilo
kakvog ispitivanja ili saslušanja, potom obavezu informiranja okrivljenog o određenim
činjenicama o čemu je već prethodno bilo riječi, te konačno zabranu da se okrivljenom
postavljaju pitanja koja nisu jasna, razumljiva i precizna, kao i zabranu da mu se pitanja
postavljaju na osnovu pretpostavke da je nešto priznao što u stvari nije priznao, o čemu je
također prethodno bilo riječi.

76. Dokazna vrijednost iskaza okrivljenog

Pod ocjenom vrijednosti okrivljenikovog iskaza kao dokaza u konkretnom slučaju

razumijemo ocjenu što dokazuje okrivljenikov iskaz u konkretnom slučaju, uzevši u obzir sve
ostale raspoložive dokaze slučaja, kao i činjenice što ih je organ krivičnog postupka utvrdio
vlastitim opažanjem106. Sama dokazna vrijednost iskaza okrivljenog kao dokaza sagledava se
u okviru načela slobodne ocjene dokaza pri čemu se bez obzira na sadržaj iskaza okrivljenog,
taj iskaz ocjenjuje kao i svaki drugi dokaz u krivičnom postupku107.

C) Svjedoci i vještaci

Obzirom da će o svjedocima i vještacima biti više riječi u dijelu koji nosi naslov dokazi, i gdje
će se detaljno analizirati ove dvije kategorije dokaznih sredstava to ćemo se u ovom dijelu
osvrnuti samo na odredbe člana 237. PZKPK kojim su svjedoci i vještaci ili tačnije rečeno
ispitivanje svjedoka i vještačenje uređeni u istrazi.

106
Bayer, V., I, 1995., str. 296.
107
Sijerčić-Čolić, H., I, 2005., str. 301.

75
Tako je prema članu 237. stav 1. obaveza svjedoka i vještaka da se pojave pred javnim
tužiocem kada su pozvani i da daju izjave ili iznesu mišljenja o okolnostima krivičnog djela.
Ako drugačije nije predviđeno, odredbe Poglavlja XX, XXI i XXII Zakona koja se odnose na
svjedoke i vještake će se primijeniti uz odgovarajuće prilagođavanje. Navedenim se
poglavljima uređuje saslušanje svjedoka, zaštita svjedoka i oštećenog, te vještačenje.

Prilikom ispitivanja svjedoka i vještaka pred javnim tužiocem ne polaže se zakletva.

Obdukciju i ljekarski pregled, osim u slučajevima iz člana 192. stav 2. do 4. i člana 205.
Zakona, psihijatrijsko ispitivanje, molekularna i genetska ispitivanja i DNK analizu može da
naredi samo pretpretresni sudija, osim kada svjedok ili oštećeni da pristanak policiji ili
javnom tužiocu za te radnje108.

Ako se svjedok ili vještak ne odazove pozivu ili odbije da se pojavi bez opravdanja, javno
tužilaštvo je ovlašteno da poduzme mjere predviđene čl. 167. i 177. Zakona. Izricanje
novčane kazne iz člana 167. ili 177. PZKPK ili kazne zatvora iz člana 167. može narediti
isključivo pretpretresni sudija na zahtjev javnog tužioca (čl. 237. st. 3.). Konačno, javni
tužilac može da odluči da pozove okrivljenog, njegovog branioca i oštećenog da budu prisutni
u toku ispitivanja svjedoka ili vještaka kako to već i proizlazi iz stava 4. istog člana.

D) Vanredna istražna mogućnost

Članom 238. uređuje se institut tzv. „vanredne istražne mogućnosti“. U tom smislu javni
tužilac ili okrivljeni, mogu izuzetno, da traže od pretpretresnog sudije da sasluša svjedoka ili
da zatraži mišljenje vještaka u cilju očuvanja dokaza kada postoji jedinstvena mogućnost da
se osigura važan dokaz ili kada postoji značajan rizik da taj dokaz neće poslije toga moći da
bude na raspolaganju u toku glavnog pretresa. Protiv odluke pretpretresnog sudije kojom on
odbija zahtjev za uzimanje takvog svjedočenja može da bude izjavljena žalba tročlanom
vanraspravnom vijeću. Pretpretresni sudija poduzima mjere neophodne za osiguranje
efikasnosti i integriteta postupka, a posebno, za zaštitu prava okrivljenog. Okrivljeni,
njegov/njen branilac i javni tužilac prisustvuju saslušanju za uzimanje izjave. Oštećeni i
njegov/njen zakonski zastupnik ili punomoćnik biće informirani o saslušanju i imaju pravo da
prisustvuju. Davanje izjave pred pretpretresnim sudijom vrši se u skladu sa odredbama
Poglavlja XX, XXI i XXII PZKPK u vezi sa svjedocima i vještacima (čl. 238. st. 2.).

E) Zahtjevi okrivljenog ili oštećenog za prikupljanje dokaza

U skladu sa članom 239. PZKPK u toku istrage oštećeni ili okrivljeni mogu da podnesu
zahtjev javnom tužiocu da osigura određeni dokaz. Javni tužilac osigurava takav dokaz ako
postoji opasnost da isti bude izgubljen ili ako to može da opravda puštanje okrivljenog iz
sudskog pritvora, ili ako postoji neki drugi opravdani razlog za uzimanje takvog dokaza. Ako
javni tužilac odbije zahtjev za uzimanje dokaza, donijeće obrazloženu odluku i o tome
obavjesiti oštećenog ili okrivljenog. S druge strane, oštećeni ili okrivljeni imaju pravo na
podnošenje žalbe protiv takve odluke pretpretresnom sudiji.

108
Vidi fusnotu 100.

76
 F) Pretres i privremena konfiskacija

77. Pojam i vrste pretresa

Pretres kao istražna radnja jedna je od značajnijih radnji dokazivanja koja se u okvirima
krivičnog postupanja vrlo često poduzima109. Razlozi za navedeno leže u činjenici da ova
istražna radnja obzirom na svoj sadržaj predstavlja iznimno efikasan put da se za potrebe
krivičnog postupka na procesno prihvatljiv način pronađu i fiksiraju predmeti, odnosno
tragovi krivičnog djela ili da se pronađe počinilac krivičnog djela. Za pretres se u teoriji
krivičnog procesnog prava kaže kako se radi o materijalnom istraživanju nad osobama i
stvarima koje se poduzima s ciljem pronalaženja tragova krivičnog djela ili predmeta važnih
za krivični postupak ili s ciljem hvatanja počinioca krivičnog djela110.

PZKPK poznaje dvije vrste pretresa obzirom na objekat pretresanja i to a) pretres kuće,
drugih prostorija i imovine, te b) lični pretres (pretres osoba).

78. Uvjeti za pretres

Uvjeti za pretres određeni su članom 240. Zakona prema kojem pretpretresni sudija
može da naredi pretres kuće i drugih prostorija i imovine određene osobe ako postoji
osnovana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti
i da postoji realna mogućnost da rezultat pretresa bude hapšenje te osobe ili otkrivanje i
konfiskacija dokaza važnih za krivični postupak. Prema tome, pored osnovane sumnje da
je određena osoba počinila krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti zahtijeva se i
postojanje tzv. „realne mogućnosti“ da će rezultat pretresa biti hapšenje te osobe, odnosno
otkrivanje i konfiskacija dokaza važnih za krivični postupak.

Također, pretpretresni sudija može da naloži pretres kuće i drugih prostorija i imovine osobe
koja nije osumnjičena da je izvršila krivično djelo i to u dva slučaja:

1) Kada postoji realna vjerojatnost da rezultat pretresa bude hapšenje okrivljenog; ili
2) Kada je neophodno da bude sačuvan dokaz krivičnog djela ili da budu oduzeti
određeni predmeti koji ne mogu da budu sačuvani ili dobiveni bez pretresa i kada postoji
realna vjerojatnoća da se takvi dokazi ili predmeti nalaze u prostorijama ili imovini koja bi
trebalo da bude pretražena.

Lični pretres određene osobe pretpretresni sudija može da naloži ako postoji realna
mogućnost da rezultat pretresa dovede do otkrivanja tragova ili konfiskacije dokaza krivičnog
djela (čl. 240. st. 3.).

79. Pravni osnov i postupak pretresanja

Ovlaštenje za izdavanje naloga za pretres pripada isključivo pretpretresnom sudiji.

U skladu sa članom 240. st. 4. i 5. PZKPK nalog za pretres izdaje se u pisanom obliku na
osnovu pisanog zahtjeva javnog tužioca, ili u hitnim slučajevima sudske policije i on sadrži:
identifikaciju osobe protiv koje se izdaje nalog, naznaku krivičnog djela u vezi sa kojim se
izdaje nalog, obrazloženje osnova za sumnju i realnu vjerojatnost u skladu sa ovim članom,
opis predmeta koji se traže pretresom, poseban opis osobe, prostorija ili imovine koji će da
budu pretraživani i druge informacije važne za obavljanje pretresa.
109
Sijerčić-Čolić, H., I, 2005., str. 269.
110
Grubač, M., 2004., str. 373 – 374.

77
Treba posebno pripomenuti kako zakonske odredbe koje se odnose na pretres kuće i drugih
prostorija i imovine vrijede uz odgovarajuće prilagođavanje i prilikom pretresa skrivenih
prostora u vozilima i drugim transportnim sredstvima (čl. 240. st. 6.).

Nalog za pretres izvršava sudska policija uz neophodnu pomoć drugih policijskih službenika
u roku od 48 sati od izdavanja naloga.

U pogledu vremena sudska policija, po pravilu, izvršava nalog za pretres u periodu između
06:00 i 22:00 sata. Izuzetno pretres može da bude obavljen van ovog vremena ako je pretres
počeo u toku ovog vremenskog perioda, a nije završen do 22:00 sata, ili ako postoje razlozi
koji opravdavaju izvođenje pretresa bez sudskog naloga, ili ako pretpretresni sudija odluči da
odlaganje može da dovede do bjekstva tražene osobe ili do uništenja tragova ili dokaza
krivičnog djela i posebno odobri pretres van vremenskog perioda između 06:00 i 22:00 sata
(čl. 241. st. 2.).

Prema članu 242. st. 1-3. PZKPK prije početka pretresa sudska policija daje nalog osobi
protiv koje je donijet i ta osoba biva informirana o tome da ima pravo da stupi u kontakt sa
braniocem koji ima pravo da bude prisutan u toku vršenja pretresa. Ako osoba zahtijeva
prisustvo advokata u toku pretresa, sudska policija mora da odloži pretres do dolaska
advokata, ali ne duže od dva sata od trenutka kada je advokat informiran o pretresu. U
međuvremenu, sudska policija može da ograniči kretanje dotične osobe i drugih osoba u
prostorijama u kojima obavlja se pretres. U hitnim okolnostima sudska policija može da
započne pretres i prije isteka roka za dolazak advokata. Prije početka pretresa, sudska policija
zahtjeva od osobe da dobrovoljno preda traženu osobu ili stvari.

Izuzetno, međutim pretres može da započne bez prethodnog pokazivanja naloga ili bez
prethodnog zahtjeva za predaju osobe ili stvari koje se traže ako se očekuje oružani otpor, ili
ako je vjerojatno da bi efikasnost pretresa bila narušena ukoliko se pretres ne izvrši trenutno i
bez prethodne najave, ili kada se obavlja pretres javnih prostorija (čl. 242. st. 4.).

U toku pretresa kuće ili drugih prostorija osoba čija kuća ili druge prostorije i imovina bivaju
pretresane, ili predstavnik te osobe, imaju pravo da budu prisutni. U toku pretresa osobe, kuće
ili drugih prostorija, moraju da budu prisutne dvije odrasle osobe kao svjedoci. Prije početka
pretresa, svjedoci bivaju upozoreni da pažljivo posmatraju kako se obavlja pretres, a saopćava
im se da imaju pravo da stavljaju primjedbe, ako ih imaju, na sadržaj zapisnika prije njegovog
potpisivanja (čl. 243. st. 1. i 2.).

Prema odredbi člana 243.st. 3-6. PZKPK pretres ženske osobe obavlja samo žena i samo
ženske osobe mogu da budu svjedoci. Pretres stambenih prostorija obavlja se pažljivo da bi se
izbjeglo remećenje mira. Zaključane prostorije, namještaj ili drugi predmeti mogu da budu
nasilno otvoreni samo ako vlasnik nije prisutan ili odbije da ih dobrovoljno otvori. Pri
otvaranju ovih predmeta treba da se vodi računa da se izbjegne nepotrebna šteta. Pretres osobe
može da uključi intiman pretres koji obavlja kvalificirani ljekar ili bolničar u skladu sa
pravilima medicinske znanosti i uz puno poštovanje dostojanstva osobe. Ako se obavlja
pretres prostorija javnog organa, upravnik tog organa poziva se da prisustvuje pretresu.

Članom 243. stav 7. utvrđuje se obaveza vođenja zapisnika za svaki pretres osoba, kuće ili
prostorija. Takav zapisnik potpisuje osoba koja je pretresana ili čije su prostorije ili imovina
pretresane, njuegov/njen advokat, ako je bio prisutan u toku pretresa i osobe čije je prisustvo
obavezno. U toku obavljanja pretresa, mogu da budu konfiskovani samo predmeti i
dokumenta koji su povezani s ciljem određenog pretresa. Konfiskovani predmeti i dokumenta

78
unose se u zapisnik i precizno opisuju, a to isto se naznačava i na potvrdi koja se odmah daje
osobi čiji su predmeti ili dokumenta konfiskovani.
Ako se u toku pretresa osoba, kuće ili prostorija otkriju predmeti koji nisu povezani sa
krivičnim djelom zbog kojeg se vrši pretres, ali koji ukazuju na drugo krivično djelo koje se
goni po službenoj dužnosti, ti predmeti se također unose u zapisnik i konfiskuju i odmah se
izdaje potvrda o konfiskaciji. Obavještenje o tome odmah se šalje javnom tužiocu tako da
on/ona može da pokrene krivični postupak. Oduzete stvari biće odmah vraćene ako javni
tužilac nađe da nema osnova za krivični postupak niti bilo kog drugog zakonskog osnova za
konfiskaciju predmeta (čl. 244.).

80. Pretresanje bez sudske naredbe

Policija može ako je neophodno i u potrebnoj mjeri, da uđe u kuću i druge prostorije osoba i
izvrši pretres bez naloga pretpretresnog sudije ako:

1) Osoba svjesno i dobrovoljno pristane na pretres;

2) Osoba poziva u pomoć;
3) Izvršilac zatečen pri izvršenju krivičnog djela mora da bude uhapšen poslije
gonjenja;
4) Razlozi sigurnosti ljudi i imovine to zahtjevaju; ili
5) Osoba protiv koje je sud izdao nalog za hapšenje nalazi se u kući ili u drugim
prostorijama (čl. 245. st.1).

U navedenim slučajevima ne sastavlja se zapisnik ako nije obavljen pretres, ali se osobi daje
službena zabilješka u kojoj su navedeni razlozi za ulazak u kuću ili druge prostorije. Ako se u
toku ulaska u kuću i druge prostorije osoba također obavlja i pretres, u tom slučaju
primjenjuju se odredbe člana 243. stav 2. i 7. Zakona.

Članom 245. stav 3. predviđene su iznimne tzv. „hitne okolnosti“ kada sudska policija izvan
može početi pretres na osnovu usmenog odobrenja pretpretresnog sudije. To su:

1. Nemogućnost blagovremenog dobivanja pisanog naloga za pretres; te

2. Postojanje stvarnog rizika od odlaganja koje može da dovede do gubitka dokaza ili do
opasnosti po život i zdravlje ljudi.

Također, izuzetno, pretres može da se obavlja bez prisustva svjedoka ako njihovo prisustvo ne
može da bude odmah osigurano i ako bi bilo opasno da se pretres odloži. Razlozi zbog kojih
je pretres obavljen bez prisustva svjedoka unose se u zapisnik (čl. 245 st. 4.).

Policija može da izvrši pretres osoba bez naloga ili bez prisustva svjedoka, kada izvršava
rješenje o prinudnom dovođenju osobe ili kada obavlja hapšenje ako postoji osnovana sumnja
da ta osoba posjeduje oružje ili oruđe za napad ili namjerava da baci, sakrije ili uništi
predmete koji bi od njega/nje trebalo da budu oduzeti i budu dokaz u krivičnom postupku.
Ako je policija poduzela pretres bez pisane naredbe suda, ona najkasnije 12 sati nakon
pretresa mora da podnese izvještaj javnom tužiocu i pretpretresnom sudiji ako je određen
pretpretresni sudija za slučaj (čl. 245. st. 5. i 6.).

81. Neprihvatljivost dokaza pribavljenih pretresom

Dokaz dobiven pretresom je neprihvatljiv ako je:

1) Pretres obavljen bez naloga pretpretresnog sudije kršenjem odredbi PKZKP;

79
 2) Nalog pretpretresnog sudije predstavlja kršenje postupka koji predviđa PKZKP;
3) Suština naloga pretpretresnog sudije predstavlja kršenje zahtjeva PKZKP;
4) Pretres nije obavljen u skladu sa nalogom;
5) Osobe čije je prisustvo obavezno nisu bile prisutne u toku pretresa; ili
6) Pretres nije obavljen u skladu sa članom 245. stav 1., 3., 4. i 5 PKZKP.

82. Privremena konfiskacija predmeta

Privremena konfiskacija (oduzimanje) predmeta se označava kao mjera procesne prinude sa

višestruko različitom prirodom, obzirom da se ovom radnjom dokazivanja: - pribavljaju
dokazi važni za vođenje krivičnog postupka i donošenje sudske odluke, - osigurava se
sigurnost ljudi i imovine spriječavanjem vršenja krivičnih djela (npr. da izvršilac ne bi opasnu
stvar i dalje koristio za vršenje krivičnih djela, odnosno za ponavljanje krivičnog djela) i –
omogućava efikasno odvijanje krivičnog postupka, obzirom da privremeno oduzimanje
predmeta, a naročito imovine, doprinosi efikasnijem odvijanju krivičnog postupka i
uspješnijem suzbijanju kriminaliteta111.

Predmeti koji mogu privremeno da budu konfiskovani su predmeti koji moraju da budu
konfiskovani prema Privremenom krivičnom zakonu, ili koji mogu da posluže kao dokaz u
krivičnom postupku, ili koji čine materijalnu dobit dobivenu izvršenjem krivičnog djela, a
prema zakonu mogu da budu konfiskovani (čl. 247. st. 1.). Privremeno konfiskovani predmeti
stavljaju se pod nadzor i kontrolu javnog tužioca. Osoba koja je zadužena da čuva predmete
koji mogu privremeno da budu konfiskovani, dužna je da ih preda na zahtjev suda. Sud izdaje
takav zahtjev na osnovu pisanog prijedloga javnog tužioca. Ako ta osoba odbije da preda
predmete, može da bude novčano kažnjena prema članu 85. stav 1. Zakona. Ako i poslije
izrečene novčane kazne i dalje odbija da ih preda može da bude zatvorena. Zatvor traje dok
predmeti ne budu predati ili do završetka krivičnog postupka, ali ne duže od mjesec dana.
Ovakvo hapšenje i zatvor može da naredi samo sud (čl. 247. st. 2. i 3.). O žalbi protiv odluke
kojom je izrečena novčana kazna ili kazna zatvora odlučuje tročlano vanraspravno vijeće.
Žalba na rješenje o pritvoru ne zadržava izvršenje rješenja (čl. 247. st. 4.).

Kada su predmeti oduzeti, navodi se gdje su pronađeni i biva dat njihov opis. Ako je
neophodno, utvrđivanje njihovog identiteta biće osigurano na neki drugi način. Za
konfiskovane predmete izdaje se potvrda o konfiskaciji.

Ipak zakonom su predviđeni i slučajevi kada nije moguće izvršiti privremenu konfiskaciju
predmeta. Tako prema članu 248. Zakona slijedeći predmeti ne mogu biti privremeno
konfiskovani:

1) Prepiska između okrivljenog i osoba koje prema ovom zakonu mogu da ne svjedoče
(član 159.) ili nisu obavezne da svjedoče i odbile su da svjedoče (čl. 160. );
2) Bilješke osoba iz člana 159. Zakona koje se odnose na povjerljive informacije koje
im je povjerio okrivljeni; i
3) Ostali predmeti obuhvaćeni pravom osoba iz čl. 159. i 160. Zakona.
Navedena ograničenja primjenjuju se samo ako su ovi predmeti pod nadzorom osobe koja ne
može da svjedoči (čl. 159.) ili nije obavezno da svjedoči (čl. 160.). Stvari obuhvaćene
pravima osoba iz člana 160. stav 1. podstav 5. Zakona, također ne podliježu konfiskaciji ako
su pod nadzorom bolnice ili druge medicinske institucije. Ograničenja se međutim, ne
primjenjuju na osobe koje mogu da ne svjedoče (čl. 159.) ili nisu obavezne da svjedoče i
odbile su da svjedoče (čl. 160.), ako su osobe osumnjičene za podstrekavanje, saučesništvo ili

111
Sijerčić-Čolić, H., I, 2005., str. 281.

80
ometanje pravde ili za uzimanje ukradene robe ili kada su dotični predmeti dobiveni
krivičnim djelom, ili su korišteni ili je trebalo da budu iskorišteni za izvršenje krivičnog djela,
ili kada proističu iz krivičnih djela (čl. 248. st. 2.).

U skladu sa članom 249. st. 1.i 2. javni organi mogu da odbiju da pokažu ili da pokažu i
dostave spise i druge dokumente ako smatraju da bi objavljivanje njihovog sadržaja bilo
štetno po opći interes. Ako oni odbiju da to urade, konačnu odluku o tome donosi tročlano
vanraspravno vijeće. Poslovne organizacije i druge pravne osobe mogu da zahtjevaju da
informacije koje se odnose na njihovo poslovanje ne budu objavljene.

Ako su spisi uključujući i kompjuterske file-ove, koji imaju dokaznu vrijednost privremeno
konfiskovani, pravi se njihov spisak. Ako to nije moguće, spisi se stavljaju u koverat i
zapečaćuju. Vlasnik spisa može na omot da stavi svoj pečat. Osoba od koje su spisi ili
dokumenti konfiskovani biva pozvana da prisustvuje otvaranju koverta. Ako se osoba od koje
su spisi ili dokumenti konfiskovani ne odazove na poziv, ili ako je odsutna, koverat se otvara
u njenom odsustvu. Prilikom pregledanja spisa mora se voditi računa da njihov sadržaj ne
saznaju neovlaštene osobe (čl. 250. st. 1-3.).

Prema članu 251. PZKPK predmeti oduzeti u toku krivičnog postupka vraćaju se vlasniku ili
posjedniku ako je postupak prekinut ili obustavljen, a nema osnova da budu konfiskovani (čl.
489. Zakona112). Ako do prekida postupka dođe zbog nedolaska okrivljenog, ili zbog
mentalne nesposobnosti okrivljenog, ili kada postoji opravdana vjerojatnost da će prekinuta
istraga biti obnovljena, javni tužilac može da zahtjeva, a pretpretresni sudija ili predsjednik
vijeća može da odobri odlaganje vraćanja konfiskovanih predmeta ako postoji dobar razlog.

U slučaju da predmet nađen kod okrivljenog pripada drugoj osobi koja je nepoznata, organ
koji vodi krivični postupak opisuje taj predmet i objavljuje opis na oglasnoj tabli općinske
skupštine na teritoriji na kojoj okrivljeni živi i na teritoriji gdje je izvršeno krivično djelo. U
obavještenju se poziva vlasnik da se javi u roku od godinu dana od dana objavljivanja
obavještenja, jer će u suprotnom predmet da bude prodan. Novac dobiven prodajom
doznačava se proračunu. Ako je riječ o predmetima veće vrijednosti, obavještenje može da
bude oglašeno i u dnevnim listovima. Ako je predmet kvarljiv ili je njegovo čuvanje skopčano
sa znatnim troškovima, biće prodat prema odredbama koje se primjenjuju za prinudni
postupak, a dobiveni novac će se predati banci na čuvanje (čl. 252. st. 1-3.). Na isti način će
se postupiti i sa predmetima koji pripadaju okrivljenom koji je pobjegao, ili nepoznatom
izvršiocu krivičnog djela.

Ako u roku od godinu dana nijedna osoba ne potražuje predmete ili novac dobiven njihovom
prodajom, sud donosi rješenje da predmet postaje vlasništvo nadležnog javnog organa ili da
novac od prodaje bude doznačen proračunu. Vlasnik ima pravo da traži povrat predmeta ili
novca dobivenog od njihove prodaje u građanskoj parnici. Period zastare ovog prava počinje
teći od dana objavljivanja obavještenja (čl. 253. st. 1. i 2.).

112
Odredbom člana 489. stav 1. određuje se kako će se predmeti koji u skladu sa Privremenim krivičnim
zakonom mogu ili moraju biti oduzeti, oduzeti i kada se krivični postupak ne završi presudom kojom se optuženi
oglašava krivim, ako postoji opasnost da bi mogli biti iskorišteni za krivično djelo ili kada to zahtjevaju interesi
opće sigurnosti ili moralni razlozi.

81
 G) Uviđaj i rekonstrukcija događaja

83. Uviđaj i rekonstrukcija događaja – pojam i procesne formalnosti

Uviđaj je istražna (dokazna) radnja putem i u procesnom okviru koje organi krivičnog
postupka na temelju svog vlastitog opažanja ispituju prikupljene dokaze i utvrđuju, te
razjašnjavaju za krivični postupak važne činjenice. Uviđaj prije svega služi otkrivanju i
prikupljanju dokaza o postojanju krivičnog djela i dokaza važnih za otkrivanje njegovog
izvršioca, ali je, također, bitan i za provjeravanje i ocjenu drugih prikupljenih dokaza, kao i za
prikupljanje podataka koji su od značaja za utvrđivanje imovinskopravnog zahtjeva113.

Za razliku od uviđaja rekonstrukcija događaja je istražna radnja kojom se u supstancijalnom

smislu stvara stanje slično onom kakvo je bilo u toku uviđaja ili neke druge radnje, u njenim
se okvirima zapravo vještački ponavljaju neke činjenice i okolnosti krivičnog događaja u
vještački postavljenim uvjetima114.

U skladu sa članom 254. stav 1. javni tužilac ili sud mogu da narede uviđaj ili rekonstrukciju
događaja na licu mjesta da bi se ispitali prikupljeni dokazi ili razjasnile činjenice koje su
važne za krivični postupak.

Uviđaj ili rekonstrukciju vodi sudija, javni tužilac ili policija. Javni tužilac i policija mogu da
izvrše uviđaj ili rekonstrukciju zbog svojih vlastitih saznanja koja bi im pomogla u
određivanju vjerodostojnosti ili otkrivanju činjenica, ali u takvom slučaju, ako o tome nije
obaviješten okrivljeni ili njegov branilac, rezultati su neprihvatljivi za sud. Javni tužilac može
da ponovi takav uviđaj ili rekonstrukciju uz obavještenje, kako to zahtjeva ovaj član. U tom
slučaju su rezultati prihvatljivi i mogu se koristiti kao dokaz u krivičnom postupku (čl. 254. st.
2.).

Zakonom se predviđa pravo okrivljenog ili njegovog branioca da budu prisutni uviđaju ili
rekonstrukciji na licu mjesta.

Rekonstrukcija se obavlja ponovnim postavljanjem činjenica i situacija u okolnosti u kojima

se na osnovu prikupljenih dokaza događaj dogodio. Ako su činjenice ili situacije
predstavljene različito u svjedočenjima pojedinih svjedoka, rekonstrukcija događaja se po
pravilu izvodi odvojeno sa svakim svjedokom. U toku rekonstrukcije događaja mora se voditi
računa da se ne prekrši zakon i red, da se ne povrijedi javni moral ili da ne dođe do
ugrožavanja života i zdravlja ljudi (čl. 254. st. 4. i 5.).

Prilikom obavljanja uviđaja ili rekonstrukcije događaja na licu mjesta može da se koristi
pomoć specijalista sudske medicine, saobraćaja i specijalista iz drugih oblasti u cilju zaštite ili
opisa dokaza, obavljanja neophodnih mjerenja i snimanja, skiciranja ili prikupljanja drugih
informacija (čl. 254. st. 6.).

Zakonom se također predviđa mogućnost pozivanja vještaka da učestvuje u uviđaju ili

rekonstrukciji na licu mjesta ako javni tužilac ili sud smatra da je njegovo prisustvo korisno.

113
Sijerčić-Čolić, H., I, 2005., str. 323.
114
Modly, D., Korajlić, N. 2002., str. 553.

82
 H) Identifikacija osoba i predmeta

Istražna radnja „Identifikacija osoba i predmeta“ poduzima se onda kada je potrebno

da se utvrdi da li svjedok može da prepozna osobu ili predmet. Ova se istražna radnja
negdje susreće i pod nazivom „predočavanje radi prepoznavanja“.

U krivičnoprocesnoj, te kriminalističkoj praksi, a u vezi s primjenom ove radnje pojavljuje se

niz praktičnih i teorijskih pitanja kao što su:

1. Da li predočiti jedan ili više objekata identifikacije i na koji način;

2. Po čemu se vrši prepoznavanje;
3. Koliko objekata predočavati;
4. Da li objekte prepoznavanja predočavati istovremeno ili uzastopno;
5. Kako se odnositi prema ponovnim predočavanjima;
6. Odnos opisa i prepoznavanja;
7. Neophodnost konkretiziranja i preciziranja obilježja po kojima je utvrđen identitet;
8. Vrijednost kategoričkog i vjerojatnog prepoznavanja;
9. Rastojanje sa kojega je svjedok posmatrao prepoznavanje;
10. Mogućnost prepoznavanja u tami pri svjetlu pucnja iz vatrenog oružja;
11. Da li su odabrani građani obavezni da sudjeluju pri prepoznavanju kao figuranti115.

U skladu sa članom 255. st. 2. PZKPK sam postupak identifikacije se vrši na način da se od
svjedoka najprije zatraži da opiše i navede karakteristična obilježja obilježja osobe ili
predmeta koji se imaju identificirati. Nakon toga se svjedoku pokazuje osoba zajedno sa
drugim njemu nepoznatim osobama ili njihove fotografije, ili predmet saa drugim predmetima
iste vrste, ili njihove fotografije.

Svjedok biva poučen da nema obavezu da izabere bilo koju osobu ili predmet ili fotografiju i
da je isto tako važno da izjavi da ne prepoznaje osobu, predmet ili fotografiju kao i da izjavi
da ih prepoznaje (čl. 255. st. 3.).

115
Vodinelić, V.: Kriminalistika, otkrivanje i dokazivanje – teoretski i praktični kriminalistički i dokazni
problemi, II Tom, Predavanja na poslediplomskim studijima iz kriminalistike i dokazne teorije na Fakultetu za
bezbednost i društvenu samozaštitu u 1983/84 i 84/85. škol. god., Univerzitet „Kiril i Metodij“ – Skopje,
Fakultet za bezbednost i opštestvena zaštita, Skopje, 1985., str. 575.

83
 SEDAMNAESTI DIO

SKRIVENE I TEHNIČKE MJERE PRAĆENJA I ISTRAGE

84. Uopće o skrivenim i tehničkim mjerama praćenja i istrage

Skrivene i tehničke mjere praćenja i istrage ili mjere prikrivene istrage (također poznate i kao
posebne istražne radnje, specijalne istražne tehnike i sl.) predviđaju se u savremenim
krivičnoprocesnim zakonodavstvima. PZKPK ove mjere uređuje u Poglavlju XXIX, čl. 256 –
267.

Obzirom da se radi o mjerama koje značajno zadiru u temeljna prava i slobode građana to
njihova primjena pretpostavlja prethodno ispunjenje određenih zahtjeva kojima se limitira
njihova primjena samo na slučajeve kada uvjetno uzevši na drugi način nije moguće provoditi
krivičnu istragu ili je njeno provođenje skopčano sa nesrazmjernim teškoćama.

Tako se temeljnim načelima i standardima kojih se treba pridržavati u primjeni mjera

prikrivene istrage danas smatraju:

1. Predviđenost u zakonu svake pojedine mjere prikrivene istrage;

2. Kontrola i nadzor suda;
3. Vremenska određenost kao i obaveza na obustavu u slučaju prestanka razloga zbog
kojih su i poduzete;
4. Primjena načela supsidijarnosti u smislu njihovog neprimjenjivanja ukoliko je istu
svrhu moguće ostvariti blažim mjerama;
5. Poduzimanje ovih mjera samo u odnosu na teška krivična djela uz istovremenu
njihovu zakonsku katalogizaciju i
6. Pravo na zaštitu u slučaju njihove neopravdane primjene116.

85. Vrste skrivenih i tehničkih mjera praćenja i istrage

U skladu sa članom 256. stav 1. PZKPK skrivena ili tehnička mjera praćenja i istrage
označava bilo koju od slijedećih mjera:

1) Skriveni foto ili video nadzor;

2) Skriveno praćenje razgovora;
3) Pretres poštanskih pošiljaka;
4) Presretanje telekomunikacija;
5) Presretanje komunikacija preko kompjuterske mreže;
6) Kontrolirana isporuka poštanskih pošiljaka;
7) Korištenje uređaja za traganje ili lociranje;
8) Simulirana kupovina;
9) Simuliranje krivičnog djela podmićivanja;
10) Istraga pomoću lažnog predstavljanja;
11) Pribavljanje liste poziva s datog telefonskog broja; i
12) Davanje financijskih podataka.

116
Vidi: Halilović, H.: Prikriveni istražitelj, pravno – kriminalistički pristup, Fakultet kriminalističkih nauka,
Sarajevo, 2005., str. 47-48.

84
Zanimljivo je kako Zakon u daljnjim odredbama ovog člana propisuje sadržaj navedenih
mjera, što se ima smatrati iznimno dobrim rješenjem, obzirom da ostavlja vrlo malo dvojbi o
tome kakve aktivnosti podrazumijeva pojedina radnja, što se kasnije u postupku, posebice
prilikom korištenja rezultata navedenih mjera može pokazati odlučnim.

Tako izraz “ skriveno foto ili video praćenje” označava praćenje, posmatranje ili snimanje
pojedinaca, njihovog kretanja ili ostalih aktivnosti od strane propisno ovlaštenog pripadnika
sudske policije uz korištenje foto ili video uređaja, bez znanja ili saglasnosti najmanje jedne
od osoba nad kojima se primjenjuje ova mjera.

Izraz “ skriveno praćenje razgovora” označava praćenje, snimanje ili zapisivanje razgovora
od strane prpisno ovlaštenog pripadnika sudske policije uz korištenje tehničkih sredstava bez
znanja ili saglasnosti najmanje jedne od osoba nad kojima se primjenjuje ova mjera.

Izraz “pretres poštanskih pošiljaka” označava pretres pisama i ostalih poštanskih pošiljaka
od strane propisno ovlaštenog pripadnika sudske policije, koje može da uključuje korištenje
opreme za rentgensko snimanje.

Izraz “kontrolirana isporuka poštanskih pošiljaka” označava isporuku pisama i drugog

poštanskog materijala od strane propisno ovlaštenih pripadnika sudske policije.

Izraz “korištenje aparata za praćenje i lociranje” označava da propisno ovlašteni pripadnik

sudske policije koristi uređaje koji utvrđuju lokaciju osobe ili predmeta za koje su prikačeni.

Izraz “simulirana kupovina” označava čin kupovine od osobe osumnjičene da je počinila

krivično djelo nečega što može da posluži kao dokaz u krivičnom postupku ili od osobe za
koju se sumnja da je žrtva krivičnog djela trgovine ljudima, kao što je definirano u članu 139.
Privremenog krivičnog zakona.

Izraz “simuliranje krivičnog djela podmićivanja” označava čin koji je isti kao i krivično
djelo povezano sa podmićivanjem, osim što se izvodi u cilju prikupljanja informacija i dokaza
u krivičnom postupku.

Izraz “istraga pomoću lažnog predstavljanja” označava planiranu interakciju propisno

ovlaštenog pripadnika sudske policije koji ne može da bude identificiran kao propisno
ovlašten pripadnik sudske policije ili osoba koja djeluje pod nadzorom propisno ovlaštenog
pripadnika sudske policije, sa osobama osumnjičenim da su izvršili krivično djelo.

Izraz “pribavljanje liste poziva sa datog telefonskog broja” označava dobivanje podataka o
telefonskim pozivima obavljenim sa datog telefonskog broja.

Izraz “davanje financijskih podataka” označava dobivanje informacija od banke ili neke
druge financijske institucije o depozitima, računima ili transakcijama.

Konačno, Zakon određuje i ko je “službenik pravosuđa koji daje ovlaštenje” u smislu da on

označava pretpretresnog sudiju ili javnog tužioca u okviru čijeg ovlaštenja je izdat nalog na
osnovu ovog poglavlja, te termina “predmet naloga” kojim se označava osobu protiv koje su
naložene skrivene i tehničke mjere praćenja i istrage.

85
 86. Zakonski uvjeti za primjenu skrivenih i tehničkih mjera praćenja i istrage

U pogledu zakonskih uvjeta za primjenu skrivenih i tehničkih mjera praćenja i istrage

zakonodavac se opredijelio za takav način njihova određivanja pri čemu se ti uvjeti određeni
kao: a) postojanje osnovane sumnje da je osoba počinila krivično djelo koje se goni po
službenoj dužnosti, ili u slučajevima u kojima je pokušaj kažnjiv, pokušala da izvrši
krivično djelo koje se goni po službenoj dužnosti; b) i postoji vjerojatnost da će
informacije koje mogu da budu prikupljene naloženim mjerama pomoći u istrazi
krivičnog djela i da ne postoje izgledi da bi mogle biti prikupljene bilo kojim drugim
istražnim postupcima bez izuzetnih poteškoća ili potencijalne opasnosti po druge

Prema članu 257. stav 1. PZKPK skriveni foto ili video nadzor, skriveno praćenje razgovora
na javnim mjestima, pribavljanje liste poziva sa datog telefonskog broja ili davanje
financijskih podataka može da bude naloženo protiv pojedinih osoba ako:

1) Postoji osnovana sumnja da je ta osoba izvršila krivično djelo koje se goni po

službenoj dužnosti ili, u slučajevima u kojima je pokušaj kažnjiv, pokušala da izvrši krivično
djelo koje se goni po službenoj dužnosti; i
2) Postoji vjerojatnost da će informacije koje mogu da budu dobivene mjerama koje
treba da budu naložene pomoći u istrazi krivičnog djela, a nije vjerojatno da mogu da budu
dobivene bilo kojim drugim istražnim mjerama bez velikih poteškoća ili potencijalne
opasnosti za ostale.

Pribavljanje liste poziva sa nekog telefonskog broja ili otkrivanje financijskih podataka može
da bude naloženo i protiv osobe koja nije osumnjičena kad na osumnjičenog budu primjenjeni
prethodno navedeni kriteriji i ispunjeni prethodno navedeni uvjeti (čl. 257. st. 1. tač. 1. i 2. ) i
ako postoji osnovana sumnja da:

1) Ta osoba prima ili prenosi poruke koje potječu od osumnjičenog ili su namjenjene
osumnjičenom ili učestvuje u financijskim transakcijama osumnjičenog; ili
2) Osumnjičeni koristi telefon te osobe (čl. 257. st. 2.)

U skladu sa članom 257. stav 3. skriveno praćenje razgovora na privatnim mjestima, pretres
poštanskih pošiljki, presretanje telekomunikacija, presretanje komunikacije preko
kompjuterske mreže, kontrolisana isporuka poštanskih pošiljaka, korištenje uređaja za
praćenje i lociranje, simulirana kupovina, simulirano krivično djelo podmićivanja ili tajna
istraga pomoću lažnog predstavljanja mogu da budu naloženi protiv određene osobe ako:

1) Postoji osnovana sumnja da je ta osoba izvršila ili u slučajevima u kojima je

pokušaj kažnjiv, pokušala da izvrši:
(a) Krivično djelo kažnjivo sa najmanje četiri godine zatvora; ili
(b) Jedno ili više slijedećih krivičnih djela, ako su počinjena kao produženo krivično
djelo terorizma ili organiziranog kriminala:
(1) Prinudu kako je definirano članom 160. PKZK;
(2) Prouzročenje opće opasnosti, kako je definirano članom 291. PKZK;
(3) Prikazivanje pornografskog materijala osobama mlađim od šesnaest
godina, kako je definirano u članu 203. PKZK;
(4) Krivično djelo u vezi sa falsificiranjem isprava i novca, kako je definirano
čl. 239., 244. i 245. PKZK;
(5) Zabranjenu trgovinu, kako je definirano članom 246. PKZK;
(6) Neopravdano primanje poklona, kako je definirano u članu 250. PKZK;
(7) Neopravdano davanje poklona, kako je definirano u članu 251. PKZK;

86
 (8) Upad u računarske sisteme, kako je definirano u članu 264. PKZK;
(9) Lažne izjave, kako je definirano članu 307. PKZK;
(10) Trgovina utjecajem, kako je definirano kako je definirano u članu 345.
PKZK;
(11) Kriminalno udruživanje, kako je definirano članu 26. PKZK;
(12) Nezakonito vlasništvo, kontrola, posjedovanje ili korištenje oružja, kako
je definirano članu 328. PKZK;
(13) Nepridržavanje zahtjeva za autorizaciju oružja, kako je definirano u članu
329. PKZK;
(14) Primanje mita, kako je definirano članom 343. PKZK;
(15) Podmićivanje, kako je definirano članom 344. PKZK;
(16) Nezakonito lišavanje slobode, kako je definirano članom 162. PKZK; ili
(17) Neovlašteno prelaženje državne ili administrativne granice, kako je
definirano članom 114. PKZK;

2) I postoji vjerojatnost da će informacije koje mogu da budu prikupljene naloženim

mjerama pomoći u istrazi krivičnog djela i da ne postoje izgledi da bi mogle biti prikupljene
bilo kojim drugim istražnim postupcima bez izuzetnih poteškoća ili potencijalne opasnosti po
druge.

Pretres poštanskih pošiljaka, presretanje telekomunikacija ili presretanje komunikacija putem

kompjuterske mreže mogu također da budu naloženi protiv osobe koja nije osumnjičeni, kada
na osumnjičenog mogu biti primjenjeni prethodno navedeni kriteriji i ispunjeni prethodno
navedeni uvjeti (čl. 257 st. 3. tač. 1. i 2.) i ako postoji osnovana sumnja da:

1) Ta osoba prima ili prenosi poruke koje potječu od osumnjičenog ili su namjenjene
osumnjičenom; ili
2) Osumnjičeni koristi telefon ili pristup kompjuterskom sistemu te osobe (čl. 257. st.
4.)

87. Ovlaštenje za izdavanje naloga za provođenje mjera

Ovlaštenje za određivanje skrivenih i tehničkih mjera praćenja i istrage je podijeljeno

između javnog tužioca i pretpretresnog sudije, pri čemu je vrlo važno primijetiti kako je
određivanje onih skrivenih i tehničkih mjera praćenja i istrage koje su po svom sadržaju
takvog karaktera da značajnije narušavaju temeljna prava i slobode građana dato u nadležnost
sudije za pretpretresni postupak. Osim toga i nalaganje većine navedenih mjera je također u
nadležnosti pretpretresnog sudije. Ovakav postupak zakonodavca može se opravdati
uvjerenjem kako je za zaštitu temeljnih prava i sloboda građana koji mogu postati objektom
primjene koje od navedenih mjera ipak pogodnija funkcija sudije negoli tužioca.

Ipak kako ćemo vidjeti iz kasnijeg izlaganja u određenim slučajevima (kada bi odlaganje
izdavanja naloga od strane pretpretresnog sudijeugrozilo sigurnost istrage ili živote i sigurnost
oštećenog, svjedoka, dostavljača ili članova njihovih porodica) javni tužilac može naložiti
provođenje bilo koje od skrivenih i tehničkih mjera praćenja i istrage izdavanjem
privremenog naloga.

Tako javni tužilac može da izda nalog za provođenje slijedećih mjera:

1) Skriveno foto ili video praćenje na javnim mjestima;

2) Skriveno praćenje razgovora na javnim mjestima;
3) Istragu pomoću lažnog predstavljanja; ili

87
 4) Pribavljanje liste poziva sa datog telefonskog broja (čl. 258. st. 1.).

Za razliku od tužioca pretpretresni sudija može da izda nalog za svaku od slijedećih mjera na
osnovu zahtjeva javnog tužioca:

1) Prikriveno foto ili video praćenje na privatnim mjestima;

2) Prikriveno praćenje razgovora na privatnim mjestima;
3) Pretres poštanskih pošiljaka;
4) Presretanje telekomunikacija;
5) Presretanje komunikacija preko kompjuterske mreže;
6) Kontrolirana isporuka poštanskih pošiljaka;
7) Korištenje uređaja za praćenje i lociranje;
8) Simuliranu kupovinu;
9) Simuliranje krivičnog djela podmićivanja; ili
10) Davanje financijskih podataka (čl. 258. st. 2.).

Zakonom se također propisuje kako zahtjev za provođenje bilo koje od mjera skrivene i
tehničke istrage i praćenja treba da bude u pisanom obliku i treba da sadrži slijedeće
informacije:

1) Identitet propisno ovlaštenog pripadnika sudske policije ili javnog tužioca koji
podnosi zahtjev;
2) Potpunu izjavu o činjenicama na koje se oslanja podnosilac da bi opravdao svoje
uvjerenje da su relevantni kriteriji iz člana 257. ispunjeni; i
3) Potpunu izjavu o bilo kojim prethodnim zahtjevima koji se odnose na istu osobu i
koji su poznati podnosiocu zahtjeva i o postupcima službenika pravosuđa koji daje ovlaštenje
na osnovu takvih zahtjeva.

U hitnim slučajevima ukoliko bi došlo do odlaganja u pogledu izdavanja naloga od strane

pretpretresnog sudije za one skrivene i tehničke mjere praćenja i istrage za čije je određivanje
on nadležan, koje bi ugrozilo sigurnost istrage ili živote i sigurnost oštećenog, svjedoka,
dostavljača ili članova njihovih porodica javni tužilac može da izda privremeni nalog za neku
od mjera za čije je određivanje isključivo nadležan pretpretresni sudija. Takav privremeni
nalog prestaje da važi ako ga pretpretresni sudija ne potvrdi dopisom u roku od dvadeset četiri
sata od izdavanja naloga. Kada potvrđuje privremeni nalog javnog tužioca, pretpretresni
sudija donosi po službenoj dužnosti pisanu odluku o njegovoj pravovaljanosti. Tužilac se
međutim ne može koristiti ovim ovlaštenjem da bi izdao nalog na osnovu člana 259. stav 3. ili
5. Zakona.

Nalog za provođenje mjera skrivenog i tehničkog praćenja i istrage mora također kao i zahtjev
biti u pisanom obliku i sadržavati:

1) Ime i adresu jedne ili više osoba koje su predmet naloga;

2) Vrstu mjere;
3) Osnov za izdavanje naloga;
4) Rok u kojem će nalog da bude na snazi, a koji ne može biti duži od šezdeset dana
od dana izdavanja naloga; i
5) Naziv organa sudske policije koji je ovlašten da provede mjeru i službenika
odgovornog za nadgledanje njenog provođenja (čl. 259. st. 1.).

Nalog za provođenje bilo koje od mjera skrivenog i tehničkog praćenja i istrage zahtjeva da
propisno ovlašteni pripadnici sudske policije dostavljaju izvještaj o izvršavanju naloga

88
službeniku pravosuđa koji je dao ovlaštenje, u intervalima od 15 dana od dana izdavanja
naloga.

Prema članu 259. stav 3. PZKPK nalog za prikriveno fotografiranje ili video nadzor na
privatnim mjestima, praćenje razgovora na privatnim mjestima, presretanje telekomunikacija,
presretanje komunikacija putem kompjuterske mreže ili korištenje uređaja za praćenje i
lociranje može da ovlasti propisno opunomoćene pripadnike sudske policije da uđu u privatne
prostorije ukoliko pretpretresni sudija smatra da je takav ulazak neophodan da bi se aktivirala
ili onesposobila tehnička sredstva za primjenu takvih mjera. Ako propisno ovlašteni
pripadnici sudske policije uđu u privatne prostorije na osnovu naloga propisanog ovim
stavom, njihove aktivnosti u privatnim prostorijama moraju biti ograničene na one navedene u
nalogu.

Nalog za pribavljanje liste poziva sa telefonskih brojeva ili za presretanje komunikacija preko
kompjuterske mreže mora da sadrži sve elemente za identificiranje svih telefona ili mjesta
pristupa kompjuterskoj mreži koji treba da budu presretnuti. Osim u slučaju iz člana 259. stav
5., nalog za presretanje telekomunikacija mora da sadrži sve elemente za identificiranje
svakog telefona koji treba biti presretnut (čl. 259. st. 4.).

Nakon što javni tužilac podnese zahtjev, nalog za presretanje telekomunikacija može da sadrži
samo opći opis telefona koji mogu biti presretani, ako tročlano vanraspravno vijeće nadležnog
okružnog suda odluči da postoji osnovana sumnja da:

1) Osumnjičeni koristi različite telefone da bi izbjegao praćenje od strane propisno

ovlaštenih pripadnika sudske policije; i
2) Osumnjičeni koristi ili će da koristi telefon ili telefone koji su opisani u nalogu (čl.
259. st. 5.).

Ako je nalog za presretanje telekomunikacija izdalo sudsko vijeće sastavljeno od trojice

sudija okružnog suda u skladu sa onim što je propisano u članu 259. stav 5.:

1) Propisno ovlašteni pripadnici sudske policije moraju odmah nakon izvršenja naloga
u vezi sa određenim telefonom, dopisom da obavijeste sudsko vijeće sastavljeno od trojice
sudija o relevantnim činjenicama, uključujući i broj telefona;
2) Nalog ne smije da bude korišten za presretanje telekomunikacija osobe koja nije
osumnjičeni; i
3) Trajanje naloga je ograničeno na petnaest dana i može biti obnavljano do ukupnog
roka od devedeset dana od dana izdavanja naloga (čl. 259. st. 6.).

Prema članu 259. stav 7. nalog za pretres poštanskih pošiljki ili za kontroliranu isporuku
poštanskih pošiljki mora da naznači adresu na poštanskim pošiljkama koje treba da budu
pretresane ili isporučene. Ta adresa mora biti adresa jedne ili više osoba koje su predmet
naloga.

Nalog za presretanje telekomunikacija, presretanje komunikacija preko kompjuterske mreže,

pribavljanje liste poziva sa telefonskog broja, pretres poštanskih pošiljaka, kontrolirana
isporuka poštanskih pošiljaka ili otkrivanje finasijskih podataka mora kao dodatak da sadrži
zasebno pisano uputstvo osobama koje nisu propisno ovlašteni pripadnici sudske policije, a
čija pomoć može da bude potrebna za sprovođenje naloga. Takvo pisano uputstvo mora da
bude naslovljeno na direktora ili nadležnog rukovodioca telekomunikacionog sistema,
kompjuterske mreže, poštanske službe, banke ili ostalih financijskih institucija i mora da
navede samo informacije koje se zahtjevaju kao pomoć u izvršenju naloga (čl. 259. st. 8.).

89
U skladu sa članom 260. stav 1. i 2. Zakona propisno ovlašteni pripadnik sudske policije mora
da započne izvršenje naloga za sprovođenje bilo koje skrivene i tehničke mjere praćenja i
istrage predviđene PZKPK ne kasnije od petnaest dana nakon njegovog izdavanja. Izvršenje
naloga treba da bude obavljeno na način koji će da umanji presretanje komunikacija koje
inače nisu predmet presretanja na osnovu Poglavlja kojim su uređene skrivene i tehničke
mjere praćenja i istrage.

Ako bilo koji od uvjeta za nalaganje mjera prestane da postoji, propisno ovlašteni pripadnici
sudske policije moraju da prekinu sa izvršavanjem naloga i da dopisom obavjeste službenika
pravosuđa koji je ovlastio primjenu mjere. Ako je nalog izdao pretpretresni sudija, pripadnici
sudske policije moraju da obavjeste i javnog tužioca. Nakon prijema pisanog obavještenja,
službenik pravosuđa koji je ovlastio primjenu mjere mora da odluči u pisanom obliku da li će
nalog da bude povučen (čl. 260. st. 3.).

Propisno ovlašteni pripadnici sudske policije moraju da sačine zabilješku o datumu i vremenu
početka i kraja svakog postupka učinjenog pri izvršavanju naloga. Zabilješka mora da sadrži
imena propisno ovlaštenih pripadnika sudske policije koji su izvršili svaku od operacija i
funkcije koje su imali. Takva zabilješka biće priložena izvještaju koji se dostavlja službeniku
pravosuđa koji je ovlastio mjeru, saglasno članu 259. stav 2. Zakona (čl. 260. st. 4.).

Prema članu 260. stav 5. Zakona u odnosu na izvršenje naloga za presretanje

telekomunikacija, presretanje komunikacija preko kompjuterske mreže, pretres poštanskih
pošiljki, kontrolisanu isporuku poštanskih pošiljki i pribavljanje liste poziva sa datih
telefonskih brojeva, lice odgovorno za rad telekomunikacija, kompjuterskih mreža ili
poštanskih usluga dužno je da pomogne izvršenje naloga pod nadzorom direktora ili
nadležnog službenika telekomunikacionog sistema, kompjuterske mreže ili poštanske službe.

Zakon u članu 260. stav 6. propisuje obavezu zaposlenih u financijskoj instituciji da pomognu
u izvršenju naloga za otkrivanje financijskih podataka pod nadzorom direktora ili nadležnog
službenika financijske institucije.

Propisno ovlašteni pripadnik sudske policije ili osoba koja djeluje pod nadzorom propisno
ovlaštenog pripadnika sudske policije može da obavlja simuliranu kupovinu nekog predmeta
ili simulaciju djela korupcije (čl. 260. st. 7.).

U odnosu na izvršenje naloga za tajnu istragu, simuliranu kupovinu ili simuliranje krivičnog
djela korupcije:

1) Osoba koja izvršava nalog ne smije da podstiče neku drugu osobu na izvršenje
krivičnog djela koje ta osoba inače ne bi izvršila da nije bilo intervencije osobe koja izvršava
nalog; i

2) Osoba koja u skladu sa odredbama ovog Poglavlja izvršava takav nalog, ne čini
krivično djelo (čl. 260. st. 8.).

U slučaju krivičnog djela do kojeg je došlo kršenjem st. 8 ovog člana ne pokreće se krivični
postupak (čl. 260. st. 9.).

U odnosu na izvršenje naloga za presretanje telekomunikacija, presretanje komunikacija

preko kompjuterske mreže ili pretresanja poštanskih pošiljki, takav nalog ne smije da bude
izvršen u pogledu komunikacija između osumnjičenog i njegovog advokata, osim ukoliko

90
postoji osnovana sumnja da su se osumnjičeni i advokat udružili u krivičnoj radnji koja
predstavlja osnov za izdavanje naloga (čl. 260. st. 10.).

Službenik pravosuđa koji je dao ovlaštenje može da ne izda dodatni pisani nalog za
produženje naloga, osim ako se uvjeti za nalaganje koje od mjere predviđene u Poglavlju
XXIX, kako je utvrđeno u članu 257. Zakona, i dalje primjenjuju i ako postoji racionalno
objašnjenje zbog čega nije uspjelo pribavljanje nekih ili svih informacija traženih prethodnim
nalogom (čl. 261. st. 1.).

U skladu sa članom 261. stav 2. nalog za prikriveno fotografisanje ili video nadzor na javnim
mjestima, prikriveno praćenje konverzacija, pretres poštanskih pošiljaka, presretanje
komunikacija putem kompjuterske mreže, kontrolisanu isporuku poštanskih pošiljaka,
korištenje uređaja za praćenje i lociranje, lažno predstavljanje, pribavljanje liste poziva sa
datog telefonskog broja ili otkrivanje finansijskih podataka može da bude produžen za period
od najviše šezdeset dana, koji može da bude obnovljen do ukupnog perioda od 360 dana od
izdavanja naloga.

Nalog za prikriveno fotografisanje ili video nadzor na privatnim mjestima, ili presretanje
telekomunikacija može da bude produžen za period od najviše 60 dana, koji može da bude
obnovljen za naredni period od najviše 60 dana (čl. 261. st.. 3.).

Nalog za simuliranu kupovinu nekog predmeta ili simulaciju djela korupcije ovlašćuje samo
za jednu kupovinu predmeta ili jednu simulaciju djela korupcije. Službenik pravosuđa koji
daje ovlaštenje može da izda dodatni takav nalog ukoliko su preduslovi za naređivanje mjere
iz ovog Poglavlja, kako je utvrđeno u članu 257. Zakona, i dalje važe i postoji razumno
objašnjenje zbog čega nisu dobivene neke ili sve informcije koje su tražene ranijim nalogom
(čl. 261. st. 4.).

Službenik pravosuđa koji daje ovlaštenje može da izmjeni nalog u bilo koje vrijeme ako
smatra da je takva izmjena potrebna da bi se osiguralo da se uvjeti za nalaganje mjere
predviđene u Poglavlju XXIX, kako je utvrđeno u članu 257. Zakona, i dalje važe.

Prema članu 261. stav 6. službenik pravosuđa koji daje ovlaštenje može da prekine nalog u
bilo koje vrijeme ukoliko smatra da su uvjeti za nalaganje mjere, kako je utvrđeno u članu
257, prestali da važe.

Produženje naloga za primjenu mjere koji je donio pretpretresni sudija može da bude
naloženo samo na prijedlog javnog tužioca (čl. 261. st. 7.).

Po završetku primjene bilo koje od mjera skrivene i tehničke istrage i praćenja, propisno
ovlašteni pripadnici sudske policije dužni su da pošalju javnom tužiocu sve dokumentacione
zapisnike, trake i ostale predmete koji su u vezi sa nalogom i njegovim izvršenjem
(“prikupljeni materijal”), (čl. 262. st. 1.). Prikupljeni materijal mora stalno da bude osiguran.
Poštanske pošiljke koje ne sadrže informacije koje će da budu od pomoći pri istrazi krivičnog
djela moraju odmah da budu proslijeđene primaocu (čl. 262. st. 2. i 3.).

Javni tužilac mora odmah dopisom poslatim preporučeno da obavijesti svaku osobu koja je
predmet naloga da su postali predmetom tog naloga, te da imaju pravo da podnesu žalbu
Vijeću za preispitavanje praćenja i istrage (čl. 265. Zakona) preko načelnika javnog organa
nadležnog za pravosuđe u roku od šest mjeseci od informiranja i da će im biti dozvoljen
pristup prikupljenom materijalu, ako:

91
 1) Više ne postoji osnovana sumnja da je osumnjičeni počinio krivično djelo; ili
2) Javni tužilac ne zatraži otvaranje istrage u roku od godinu dana od prestanka
važenja naloga za izvršenje skrivene i tehničke mjere praćenja i istrage (čl. 263. st. 1.).

Pretpretresni sudija može prema članu 263. stav 2. PZKPK na zahtjev javnog tužioca da
naredi da:

1) Osobi koja je predmet naloga nije dozvoljen pristup, u skladu sa članom 263. stav
1., izvjesnim dijelovima prikupljenog materijala, ako bi pristup osobe koja je predmet naloga
tim dijelovima ugrozio bezbjednost istrage ili život ili bezbjednost oštećene strane, svjedoka,
dostavljača ili članova njihovih porodica; ili

2) Obaveza informiranja osobe koja je predmet naloga u skladu sa članom 263. stav 1.
bude odložena za period od ne više od godinu dana ako bi ispunjavanje takve obaveze prije
isteka propisanog roka ugrozilo bezbjednost istrage ili život ili bezbjednost oštećene strane,
svjedoka, dostavljača ili članova njihovih porodica.

Izuzetno pretpretresni sudija može na zahtjev javnog tužioca, da naloži u pisanom obliku da
se kada se radi o dostavljaču ili propisno ovlaštenom pripadniku sudske policije koji je
realizirao skrivenu i tehničku mjeru praćenja i istrage:

1) Izbrišu ili izostave imena, adrese, radno mjesto, zanimanje ili bilo koji drugi
podatak ili informacija u prikupljenom materijalu koji bi mogli da budu iskorišteni za
identifikaciju te osobe; ili

2) Ne objavljuju snimci u prikupljenom materijalu koji identifikuje tu osobu; ako

utvrdi da dokazi ne mogu da budu smatrani oslobađajućim i da bi otkrivanje tih dijelova
dokaza optuženom ili njegovom braniocu moglo da ugrozi sigurnost istrage ili život i
bezbjednost te osobe ili članova njene porodice. Takav nalog može da bude izdat prije nego
što je osoba koja je predmet naloga informirana u skladu sa članom 263. stav 1. (čl. 263. st.
3.).

PZKPK određuje kako ništa iz člana 263. neće biti tumačeno na bilo koji način koji bi
prejudicirao pravo optuženog i branioca da pregledaju zapisnik, saglasno zakonu, osim što
optuženom i braniocu može da bude uskraćen pristup izvjesnim podacma, informacijama ili
snimcima u skladu sa odredbom stava 3. člana 263., pod uvjetom da:

1) Dijelovi dokaza ne mogu da budu osnov za odluku o pritvaranju ili krivici; i

2) Predsjednik sudskog vijeća preispita nalog pretpretresnog sudije iz stava (3) ovog
člana na početku suđenja a pošto su ispitani svi svjedoci. Ako predsjednik sudskog vijeća
ocjeni da su dokazi oslobađajući, on ili ona mora da obavjesti javnog tužioca o svojoj odluci i
uz saglasnost javnog tužioca će ti dokazi da budu uključeni u spise sudskog predmeta. Ako
sejavni tužilac ne saglasi da dokazi budu uključeni u spise sudskog predmeta, sporne dokaze
koje predsjednik sudskog vijeća smatra oslobađajućim, sud mora da protumači u korist
okrivljenog .

Ako načelnik javnog organa nadležnog za pravosuđe ne primi prigovor od osobe koja je
predmet naloga u roku od šest (6) mjeseci nakon što je ta osoba obavještena u skladu sa
stavom (1) ovog člana, javni tužilac je dužan da uništi prikupljeni materijal (čl. 263. st. 5.).

92
Prema članu 263. stav 6. javni tužilac je u obavezi da sačini pisani protokol o uništenju
prikupljenog materijala.

88. Razmatranje prihvatljivosti i neprihvatljivost dokaza prikupljenih skrivenim

i tehničkim mjerama praćenja i istrage

Dokazi prikupljeni primjenom skrivenih i tehničkih mjera praćenja i istrage smatrat će se

neprihvatljivim ako su nalog za primjenu mjere i njegova realizacija nezakoniti. Dokazi koji
su dobiveni skrivenim praćenjem razgovora na privatnim mjestima, pretresom poštanskih
pošiljaka, presretanjem telekomunikacija, presretanjem komunikacija preko kompjuterske
mreže, kontrolisanom isporukom poštanskih pošiljaka, korištenjem uređaja za praćenje i
lociranje, simuliranom kupovinom, simuliranjem krivičnog djela korupcije ili lažnim
predstavljanjem biće prihvatljivi u krivičnom postupku samo u odnosu na krivično djelo
navedeno u članu 257. stav 3. Zakona (čl. 264. st.. 1. i 2.).

Prije nego što optužnica postane konačna sudija koji vodi postupak potvrđivanja optužnice
razmatra po službenoj dužnosti prihvatljivost prikupljenog materijala. Odredbe člana 154.
Zakona primjenjuju se uz odgovarajuće prilagođavanje. Nakon prijema prikupljenog
materijala zajedno sa optužnicom, sudija izdaje strankama pisano rješenje o tome da li su
nalog za izricanje mjere predviđene ovim poglavljem i njeno sprovođenje bili zakoniti.
Stranka ima pravo da podnese žalbu protiv tog rješenja tročlanom vanraspravnom vijeću u
roku od 72 sata nakon uručenja rješenja. Rješenje da su nalog ili njegovo sprovođenje
nezakoniti stupa na snagu:

1) Kad tročlano vanraspravno vijeće donese svoju odluku po žalbi; ili

2) Nakon isteka propisanog roka za podnošenje žalbe protiv rješenja sudije, ako
nikakva žalba nije podnijeta (čl. 264. st. 3.).

Prema članu 264. stav 4. kad rješenje o tome da su nalog ili njegovo sprovođenje nezakoniti
postane pravosnažno, sudija koji vodi postupak potvrđivanja optužnice mora da ukloni sav
prikupljeni mterijal iz zapisnika i da takav materijal podnese Vijeću za preispitivanje praćenja
i istrage, preko načelnika javnog organa nadležnog za pravosuđe, radi donošenja odluke o
naknadi.

Vijeće za preispitivanje praćenja i istrage (“Vijeće za preispitivanje”) mora da:

1) Donese odluku po žalbi podnijetoj prema stavu 5. ovog člana u odnosu na mjeru ili
nalog za mjeru predviđenu ovim Poglavljem i odluči o naknadi kada je to potrebno; ili
2) Odluči o naknadi osobi ili osobama koje su predmet naloga iz ovog Poglavlja, ako
je sudija saglasno članu 264. stav. 3. Zakona donio konačno rješenje da su nalog ili njegovo
sprovođenje nezakoniti (čl. 265. st. 1.).

Vijeće za preispitivanje je sastavljeno od trojice međunarodnih sudija koje imenuje nadležni

organ da presuđuju o pojedinačnim prigovorima ili da odlučuju o naknadi nakon donošenja
pojedinačnih rješenja saglasno članu 264. stav 3. Zakona. Nijedan od trojice članova Vijeća
za preispitivanje ne smije da bude profesionalno povezan sa subjektom prigovora niti sa
prikupljenim materijalom, koji su predmet rješenja iz člana 264. stav 3. Zakona (čl. 265. st..
2.).

93
Pripadnici sudske policije i javni tužioci moraju da dostave Vijeću za preispitivanje
dokumentaciju koju Vijeće traži da bi obavilo svoju funkciju, a na zahtjev su dužni da usmeno
svjedoče pred Vijećem za preispitivanje (čl. 265. st. 3.).

Kad rješenje sudije da je naložena mjera predviđena ovim poglavljem ili njena primjena
nezakonita postane pravosnažno, ono je obavezujuće za Vijeće za preispitivanje (čl. 265. st.
4.).

Ako neka osoba smatra da je bila predmet skrivene ili tehničke mjere praćenja i istrage, a
mjera je nezakonita, ili da je bila predmet naloga za primjenu pomenutih mjera, a nalog je
nezakonit, ima pravo da podnese prigovor Vijeću za preispitivanje praćenja i istrage preko
načelnika javnog organa nadležnog za pravosuđe (čl. 265. st. 5.).

Ukoliko prilikom odlučivanja o prigovoru Vijeće za preispitivanje utvrdi da je mjera

predviđena ovim poglavljem nezakonita ili da je nalog za primjenu takve mjere nezakonit,
ono može da odluči da:

1) Povuče nalog, ako je još uvijek važeći;

2) Naredi uništenje prikupljenog materijala; i/ili
3) Dodijeli naknadu osobi ili osobama koje su predmet naloga.

Prema odredbi člana 266. sudska policija može, prema potrebi, da zatraži pomoć ostalih
organa vlasti odgovornih za održavanje reda i zakona i osiguravanje okruženja na Kosovu, u
vezi sa primjenom skrivenih i tehničkih mjera pračenja i istrage.

Konačno PZKPK u članu 267. posebno propisuje kako odredbe istog kojima se reguliraju
skrivene i tehničke mjere praćenja i istrage ne prejudiciraju ovlaštenja data važećim zakonom
službenim licima da vrše nadzor i istragu prilikom vršenja carinskih i ostalih srodnih poslova.

94
 OSAMNAESTI DIO

DOKAZI

89. Opće napomene

PZKPK u drugom dijelu pod naslovom „Dokazi“, poglavlje XIX: „Opće odredbe o
dokazima“, uređuje materiju prihvatljivosti, odnosno neprihvatljivosti dokaza. Obzirom da su
opća teorijska razmatranja o dokazima kao i općenito o utvrđivanju činjenica u krivičnom
postupku već bili predmetom izlaganja u ovom radu, to upućujemo čitatelja na dvanaesti dio
koji nosi naziv „Utvrđivanje činjenica u krivičnom postupku“, a ovdje ćemo se u kraćim
crtama osvrnuti na zakonske odredbe kojima se regulira pravo suda da prihvati ili ne prihvati
razmatranje pojedinih dokaza, procesne zabrane u pogledu načina prikupljanja pojedinih
dokaza, prihvatljivost iskaza okrivljenog, odnosno svjedoka kada je on dat policiji, odnosno
javnom tužiocu, te odredbe o nemogućnosti suda da optuženog proglasi krivim samo na
osnovu pojedinih dokaza.

Prema izričitoj odredbi člana 152. stav 1. PZKPK pravila koja se odnose na dokaze utvrđena
u poglavlju XIX imaju se primijeniti u svim postupcima pred sudom, a kada je to propisano
PZKPK-om primjenjuju se i u postupku pred tužiocem i policijom. Sud može prema vlastitom
nahođenju da prihvati i uzme u razmatranje bilo koji prihvatljiv dokaz za koji smatra da je
bitan i da ima dokaznu vrijednost za određeni krivični postupak. Sud je ovlašten da slobodno
procjenjuje sve podnijete dokaze u cilju određivanja njihove važnosti ili prihvatljivosti (čl.
152. st. 2.).

Razlozi iz kojih sud prema odredbama PZKPK može odbiti zahtjev za izvođenje dokaza su
slijedeći:

1) Ako je izvođenje takvog dokaza u cilju dodavanja drugimm dokazima nepotrebno

ili suvišno jer je materija općepoznata;
2) Ako je činjenica koja bi bila dokazana nevažna za odluku ili je već dokazana;
3) Ako je dokaz potpuno neprikladan ili nedostupan; ili
4) Ako je prijedlog podnijet u cilju odugovlačenja postupka.

Dokaz dobiven kršenjem odredbi krivičnog postupka je neprihvatljiv kada ovaj zakon ili
druge odredbe zakona to izričito propisuju. Sud ne može da zasniva svoju odluku na
neprihvatljivom dokazu (čl. 153. st. 1. i 2.).

U skladu sa članom 154. st. 1. i 2. o prihvatljivosti dokaza sud odlučuje na zahtjev stranke ili
po službenoj dužnosti. Stranka može da pokrene pitanje u vezi sa prihvatljivošću dokaza kada
dokaz bude podnijet sudu, a posebno u postupku potvrđivanja optužnice. Izuzetno, to pitanje
može da bude pokrenuto i kasnije, u slučaju kada stranka nije bila upoznata sa tim u vrijeme
kada je dokaz podnijet, ili kada postoje druge opravdavajuće okolnosti. Sud može da zahtjeva
da to pitanje bude pokrenuto u pisanom obliku. U slučaju kada ne postoji zahtjev stranke, sud
mora da donese odluku o prihvatljivosti dokaza po službenoj dužnosti ako se bilo kada u toku
postupka javi sumnja oko legalnosti dokaza.

Sud obrazlaže bilo koju svoju odluku koja se odnosi na prihvatljivost dokaza. Ako je rješenje
o prihvatljivosti dokaza donijeto u pretpretresnoj fazi postupka, protiv njega može da bude
uložena posebna žalba tročlanom sudskom vijeću u roku od četrdeset osam sati od prijema
rješenja (čl. 154. st. 3.).

95
Neprihvatljiv dokaz biva isključen iz spisa i zapečaćen. Takav dokaz sud čuva odvojeno od
ostalih spisa i dokaza. Isključeni dokaz ne može da bude pregledan ili korišten u krivičnom
postupku, osim u žalbenom postupku protiv rješenja o prihvatljivosti dokaza. U svim fazama
postupka sud je dužan da osigura da nijedan neprihvatljiv dokaz, pozivanje na takav dokaz ili
svjedočenje u vezi s njim, ne bude unijet u spis, ili prezentiran na glavnom pretresu ili na
saslušanjima prije glavnog pretresa (čl. 154. st. 4. i 5.).

Dokaz koji je rješenjem proglašen neprihvatljivim može u kasnijoj fazi postupka rješenjem da
bude proglašen prihvatljivim (čl. 154. st. 6.).

Prilikom bilo kojeg ispitivanja ili saslušavanja, PZKPK striktno određuje kako je zabranjeno:

1) Umanjivanje slobode okrivljenog da ima vlastito mišljenje i da izrazi šta želi, lošim
tretmanom, iscrpljivanjem, fizičkim ometanjem, upotrebom narkotika, torturom, prinudom ili
hipnozom;
2) Upućivanje okrivljenom prijetnji mjerama koje nisu dozvoljene zakonom;
3) Nuđenje mogućnosti koje nisu predviđene zakonom; i
4) Umanjivanje memorije okrivljenog ili njegove/njene sposobnosti da shvati.

Navedena se zabrana primjenjuje se bez obzira da li postoji saglasnost subjekta koji je

podvrgnut ispitivanju ili saslušavanju, a u slučaju da je ispitivanje ili saslušavanje obavljeno
uz kršenje navedenih zabrana, nijedan zapisnik sa takvog ispitivanja ili saslušanja nije
prihvatljiv, niti se može koristiti kao dokaz u postupku (čl. 155. st. 2. i 3.).

Iskaz okrivljenog dat policiji ili javnom tužiocu može da bude prihvatljiv dokaz na sudu samo
ako je uzet u skladu sa odredbama člana 229. do 236. Zakona. Takav iskaz može da bude
upotrijebljen da bi se osporio iskaz okrivljenog na sudu (čl. 372. st. 2.). Iskaz svjedoka dat
policiji ili javnom tužiocu može da bude prihvatljiv dokaz na sudu samo ako je okrivljenom
ili odbrani data mogućnost da ga ospori ispitivanjem tog svjedoka u toku krivičnog postupka
(čl. 156. st. 1. i 2.).

Sud ne može da proglasi optuženog krivim samo na osnovu svjedočenja ili drugog dokaza ili
dajući presudan značaj svjedočenjima i dokazima koje okrivljeni ili branilac ne mogu da
ospore ispitivanjem u toku krivičnog postupka (čl. 157. st. 1.). Sud ne može da proglasi
optuženog krivim samo na osnovu iskaza ili dajući presudan značaj iskazu okrivljenog koji je
dat policiji ili javnom tužiocu (čl. 156. st. 1.). Sud ne može da proglasi optuženog krivim
samo na temelju svjedočenja ili dajući presudan značaj svjedočenju jedinog svjedoka čiji je
identitet nepoznat odbrani ili okrivljenom. Sud ne može nikoga da proglasi krivim samo na
osnovu svjedočenja koje je dao kooperativni svjedok prema odredbama člana 298. do 303.
Zakona, (čl. 157. st. 2-4.).

96
 DEVETNAESTI DIO

SVJEDOCI

90. Pojam svjedoka i svjedočenja

Pod pojmom svjedoka treba razumjeti nezamjenjivu i od osumnjičenog odnosno optuženog

različitu osobu koja na poziv organa krivičnog postupka svjedoči o činjenicama koje su
predmet utvrđivanja u postupku i o kojoj ima čulna zapažanja117. Predmet svjedokova iskaza
jesu uvijek činjenice koje je on bilo sam spoznao, vlastitim opažanjem (tzv. svjedok očevidac)
bilo da ih je čuo od drugih osoba (tzv. svjedok po čuvenju), a ne eventualnog njegova
mišljenja, stavova, vrijednosne ocjene i sl.118 U okviru opće teorije o dokazima i dokazivanju
u krivičnom postupku svjedok je dokazno sredstvo, njegov iskaz dokazni osnov, a
svjedočenje procesna radnja izvođenja dokaza koja se sastoji u saznavanju na zakonom
utvrđen način dokaznih osnova sadržanih u dokaznom sredstvu119.

Prema odredbi člana 158. stav 1. kao svjedoci pozivaju se osobe za koje postoji vjerojatnost
da će moći da daju informacije o krivičnom djelu, izvršiocu i o važnim okolnostima koje su
od značaja za krivični postupak. Zakon ne isključuje mogućnost da oštećeni, supsidijarni
tužilac i privatni tužilac budu saslušani kao svjedoci.

U načelu svaka osoba kojoj je nešto poznato o činjenicama koje se utvrđuju u krivičnom
postupku može biti svjedokom u krivičnom postupku osim ako je zakon iznimno, izričito ne
isključuje od svjedočenja120. Ipak, isključena je mogućnost da se kao svjedok u postupku
pojavi okrivljeni.

91. Dužnosti svjedoka i sankcije za njihovu povredu. Prava svjedoka

Bilo koja osoba koja je pozvana kao svjedok dužna je da se odazove pozivu i, da ako
zakonom nije drugačije propisano svjedoči (čl. 158. st. 3.). Pozivanje svjedoka vrši se
uručivanjem pisanog poziva u kome je navedeno: ime i prezime, te zanimanje svjedoka,
vrijeme i mjesto gdje treba da dođe, krivični predmet u vezi sa kojim je pozvan, naznaka da je
on/ona pozvan u svojstvu svjedoka i upozorenje o posljedicama nepostupanja po pozivu.
Osoba mlađa od šesnaest godina biva pozvana u svojstvu svjedoka preko njegovih/njenih
roditelja, ili zakonskog zastupnika, osim ako to nije moguće zbog hitnosti ili zbog drugih
okolnosti. Svjedok koji zbog starosti, bolesti ili teškog invaliditeta ne može da se odazove
pozivu, može da bude saslušan izvan suda. (čl. 163. st. 1., 2. i 3.)

Uobičajeno se u krivičnoprocesnoj literaturi navode slijedeće dužnosti svjedoka:

1) Dužnost odazivanja na poziv;

2) Dužnost svjedočenja, odnosno davanja iskaza;
3) Dužnost svjedoka da govori istinu; i
4) Dužnost svjedoka da položi zakletvu (prisegu) ili da izjavu prije svjedočenja, no koja
ne mora biti predviđena u svim krivičnoprocesnim zakonodavstvima121.

117
Sijerčić-Čolić, H., I, 2005., str. 305.
118
Krapac, D., 2003., str. 365.
119
Sijerčić-Čolić, H., I, 2005., str. 305. citat prema istom autoru, Svjedok u kaznenom postupku . .., str. 3-14.
120
Bayer, V., I, 1995., str. 296.
121
Sijerčić-Čolić, H., I, 2005., str. 307 – 311.

97
Sankcije za povredu dužnosti svjedočenja postavljene su dvojako, ovisno o tome da li se
svjedok koji je uredno pozvan nije odazvao pozivu ili se uredno odazvao pozivu ali odbija da
svjedoči. Naime, ako svjedok koji je uredno pozvan ne dođe, a svoj izostanak ne opravda, ili
ako bez odobrenja ili opravdanog razloga napusti mjesto gdje je trebalo da bude saslušan,
takav svjedok može da bude prisiljen da dođe i može da bude kažnjen novčanom kaznom do
250 Eura (čl. 167. st. 1.). S druge strane ako svjedok dođe kada je pozvan, ali ako, pošto je
upozoren na posljedice, odbije da svjedoči bez zakonskog opravdanja, može da bude kažnjen
novčanom kaznom do 250 Eura. Ako i poslije toga svjedok odbije da svjedoči može da bude
zatvoren. Zatvor traje sve dok svjedok odbija da svjedoči, ili dok njegovo/njeno svjedočenje
ne postane nepotrebno, ili dok se krivični postupak ne završi ali ne duže od mjesec dana (čl.
167. st. 2.).

U stavu 3. istog člana određuje se kako o žalbi na rješenje kojim je izrečena novčana kazna ili
kazna zatvora odlučuje uvijek tročlano vijeće. Žalba na rješenje o kazni zatvora ne zadržava
izvršenje rješenja, pri čemu bez obzira da li se radi o novčanoj kazni ili kazni zatvora istu
uvijek izriče samo sudija.

Vojne osobe i pripadnici policije ne mogu biti zatvoreni, ali o njihovom odbijanju da svjedoče
biva izvještena njihova nadležna komanda (čl. 167. st. 4.). Ovakvom se odredbom vodilo
računa o specifičnosti položaja osoba koje su pripadnici vojske ili policije

92. Isključenje i oslobođenje od dužnosti svjedočenja (privilegirani svjedok)

PZKPK osobe koje ne mogu da budu saslušane u svojstvu svjedoka, te one koje su
oslobođene dužnosti svjedočenja naziva zajedničkim imenom privilegirani svjedoci.

Tako prema članu 159. Zakona slijedeće osobe ne mogu da budu saslušane u svojstvu
svjedoka:

1) Osoba koja bi svojim svjedočenjem prekršila obavezu čuvanja službene ili vojne
tajne, dok je nadležni organ ne oslobodi te obaveze;
2) Branilac okrivljenog o stvarima koje mu je okrivljeni kao svom braniocu povjerio,
osim ako sam okrivljeni to zahtjeva; i
3) Saoptuženi dok se vodi zajednički postupak.

Članom 160. Zakona utvrđene su osobe koje su oslobođene dužnosti svjedočenja i to:

1) Bračni ili vanbračni drug okrivljenog, osim kada se postupak vodi za krivično djelo
kažnjivo kaznom zatvora od najmanje pet godina, a isti je oštećen tim krivičnim djelom;
2) Osobe koje su u krvnom srodstvu s okrivljenim po vertikalnoj liniji, srodnici po
pobočnoj liniji do trećeg stepena, kao i srodnici po tazbini do drugog stepena, osim kada se
postupak vodi za krivično djelo kažnjivo kaznom zatvora od najmanje deste godina, ili je bio
svjedok krivičnog djela protiv djeteta koje živi ili je blisko s njim ili okrivljenim;
3) Usvojitelj ili usvojenik okrivljenog, osim kada se postupak vodi za krivična djelo
kažnjivo kaznom zatvora od najmanje deste godina, ili je bio svjedok krivičnog djela protiv
djeteta koje živi ili je blisko s njim ili s okrivljenim;
4) Vjerski ispovjednik o stvarima koje mu je povjerio okrivljeni ili druga osoba;
5) Advokat, savjetnik žrtava, ljekar, socijalni radnik, psiholog ili druga osoba o onome
što je on/ona saznao u toku obavljanja svoje profesije, ako je on/ona obavezan da čuva kao
tajnu ono što je saznao prilikom obavljanja svoje profesije; i

98
 6) Novinar ili izdavač koji radi u medijima ili jedan od njegovih/njenih pomoćnika u
skladu sa članom 29. Privremenog krivičnog zakona.

Ipak vjerski ispovjednik u pogledu stvari koje mu je povjerio okrivljeni ili druga osoba,
potom advokat, savjetnik, savjetnik žrtava, ljekar, socijalni radnik, psiholog ili druga osoba o
onome što je saznao u toku obavljanja svoje profesije, ako je obavezan da čuva kao tajnu ono
što je saznao prilikom obavljanja svoje profesije, te novinar ili izdavač koji radi u medijima ili
jedan od pomoćnika u skladu sa članom 29. PKZK ne mogu odbiti svjedočenje ukoliko
postoji zakonski temelj po kojem mogu da budu oslobođeni obaveze čuvanja tajne (čl. 160. st.
2.).

Obaveza je organa koji vodi postupak da pouči osobe koje su oslobođene dužnosti
svjedočenja, a prije njihova saslušanja ili čim sazna za njihov odnos sa okrivljenim, o
njihovom pravu da ne svjedoče. Pouka i odgovor na nju unose se u zapisnik (čl. 160. st. 3.).
Propuštanje ove obaveze, kao i propuštanje da se pouka i odgovor na nju unesu u zapisnik
ima za posljedicu nevaljanost iskaza i nemogućnost da se on koristi kao dokaz na sudu.

Dijete koje s obzirom na uzrast i stepen intelektualnog razvoja ne može da razumije značenje
prava na odbijanje svjedočenja ne može biti saslušavano kao svjedok, osim kada sud smatra
da je sposoban da razumije da će biti podvrgnut ispitivanju da bi kazao istinu (čl. 160. st. 4.)

Osoba koja ima pravo da odbije da svjedoči protiv jednog od okrivljenih biće oslobođena
obaveze da svjedoči protiv ostalih okrivljenih, ako njegovo/njeno svjedočenje, prema prirodi
slučaja, ne može biti ograničeno samo na ostale okrivljene (čl. 160. st. 5.). Svjedok nije
obavezan da odgovara na pojedina pitanja ako je vjerojatno da bi tim odgovorima nanio
sramotu, znatnu materijalnu štetu ili izložio krivičnom gonjenju sebe ili svog bliskog srodnika
(čl. 160. st. 1. tač. 1. do 3. Zakona). Sud je dužan obavijestiti svjedoka o ovom pravu (čl.
162.).

93. Saslušanje svjedoka

Način i tok saslušanja svjedoka uređen je čl. 164. i 165. PZKPK. Tako prema odredbi člana
164. svjedok biva saslušan odvojeno, bez prisustva ostalih svjedoka, te usmeno odgovara na
postavljena pitanja. Svjedoku najprije biva rečeno da je dužan da govori istinu i da ne smije
ništa da prećuti, poslije čega biva upozoren da lažno svjedočenje predstavlja krivično djelo.
Svjedok također biva podučen da nije dužan da odgovori na bilo koje od pitanja ako je
vjerojatno da bi tim odgovorima nanio sramotu, znatnu materijalnu štetu ili izložio krivičnom
gonjenju sebe ili svog bliskog srodnika, te se ova pouka unosi u zapisnik.

Poslije toga se od svjedoka traži da kaže ime i prezime, ime oca i majke, osobni
identifikacijski broj, zanimanje, boravište, mjesto rođenja, godine starosti i njegov odnos s
okrivljenim i oštećenim. Svjedoka će se upozoriti da je dužan da o bilo kojoj promjeni adrese
ili boravišta obavijesti sud osim ako je to u suprotnosti sa mjerama za zaštitu oštećenog i
svjedoka koje propisuje Privremeni zakon o krivičnom postupku (čl. 164. st. 3. i 4.).

Obaveza je suda da informira policijske službenike o njihovom pravu da umjesto adrese

boravišta daju adresu svoje policijske stanice (čl. 164. st. 5.).

U istom članu (st. 6.) je i odredba o obazrivom uzimanju iskaza od osobe mlađe od osamnaest
godina, posebno ako je oštećena krivičnim djelom, a da bi se izbjeglo izazivanje štetnih
posljedica na njeno psihičko stanje. Ako je potrebno, biće pozvan dječiji psiholog ili dječiji
savjetnik ili druga stručna osoba da pomogne pri saslušavanju takve osobe.

99
Redoslijed saslušanja uređen je članom 165. Zakona. Tako javni tužilac prvo saslušava
svjedoke koje je sam pozvao, a odbrana prvo saslušava svjedoke koje je sama predložila.
Svakoj strani biti će pružena i mogućnost da ispita svjedoke koje je ispitala druga strana (st.
1.). Poslije ovog saslušanja, predsjednik i članovi vijeća mogu svjedoku da postave pitanja
koja on smatra neophodnim za daljnje razjašnjenje slučaja. Ako je svjedok pozvan na zahtjev
suda, predsjednik vijeća prvi postavlja pitanja takvom svjedoku (st. 2.). Oštećeni, njegov
zakonski zastupnik ili punomoćnik, saoptuženi ili vještak mogu da postave direktno pitanje
svjedoku samo uz odobrenje suda (st. 3.).

U pogledu saslušanja svjedoka mlađeg od šesnaest godina određuje se da ga obavlja samo

predsjednik vijeća. Javni tužilac ili odbrana mogu da zahtjevaju od predsjednika vijeća da
postave takvom svjedoku dodatna pitanja. Predsjednik vijeća može da dozvoli ovim osobama
da direktno postave pitanja svjedoku ako se ne očekuje da će time da bude ugrožena dobrobit
takvog svjedoka (čl. 165. st. 4.).

Privremeni zakon o krivičnom postupku u članu 165. stav 6. predviđa i mogućnost suočenja
svjedoka. Tako svjedoci mogu da budu međusobno suočeni ako se njihova svjedočenja
suštinski razlikuju. Ovakvi svjedoci biće saslušani odvojeno oko svake okolnosti gdje se
njihova svjedočenja razlikuju, a njihovi odgovori se unose u zapisnik. Istovremeno mogu da
budu suočena samo dva svjedoka.

Zakonom se također utvrđuje obaveza da se oštećenom koji biva saslušavan kao svjedok
postavi pitanje da li želi da u krivičnom postupku pokrene imovinsko-pravni zahtjev (čl. 165.
st. 7.).

Konačno, ukoliko se saslušavanje svjedoka obavlja uz pomoć prevodioca ili ako je svjedok
gluh ili nijem, njegovo/njeno saslušavanje obavlja se na način koji je identičan saslušanju
okrivljenog122 (čl. 166.).

94. Slučajevi nevaljanosti iskaza svjedoka

U članu 161. Zakona taksativno su navedeni slučajevi kada se iskaz osobe saslušane u
svojstvu svjedoka neće moći koristiti kao dokaz u postupku. Ti slučajevi su slijedeći:

1) Ako osoba ne može da bude saslušana kao svjedok (čl. 159.);

2) Ako je osoba oslobođena obaveze da svjedoči (čl. 160.) ali nije bila poučena o tom
pravu, ili se nije izričito odrekla tog prava, ili ako pouka i odricanje nisu unijeti u zapisnik;
3) Ako je osoba dijete koje ne može da razumije značenje prava na odbijanje
svjedočenja; ili
4) Ako je svjedočenje iznuđeno silom, prijetnjom ili sličnim zabranjenim sredstvom
(čl. 155.).

95. Dokazna vrijednost iskaza svjedoka

U krivičnoprocesnoj literaturi navode se dva osnovna razloga uslijed kojih iskaz nekog
svjedoka može u određenom slučaju dovesti tijelo krivičnog postupka do toga da pogrešno
utvrdi činjenice koje su predmet svjedokova iskaza: a) svjedok može svjesno govoriti neistinu
(svjesno lažno iskazivati), pri čemu zna da se sadržaj njegova iskaza ne poklapa sa
stvarnošću; iskaz je i subjektivno i objektivno lažan; i b) svjedok može htjeti govoriti istinu,

122
Vidi član 232. PZKPK.

100
ali se njegov skaz, iz različitih razloga, ne poklapa sa stvarnošću, a da to on i ne zna; iskaz je
subjektivno istinit, a objektivno lažan123.
Navedeno je razlog što pravna teorija nije sklona promišljanju i prihvatanju iskaza svjedoka
kao vjerodostojnog dokaza, a time niti pridavanju ovom dokazu značajnije dokazne
vrijednosti u postupku pred sudom.
U poređenju s nekim drugim dokaznim sredstvima kako se naglašava, izražava se stanovito
nepovjerenje, i to unaprijed i in abstracto u kvalitet ovog dokaznog sredstva124. Ipak
svjedočenje u krivičnom postupku predstavlja učestalu dokaznu radnju i kao takvo ono je
nezaobilazan izvor saznanja o činjenicama koje se u tom postupku imaju i utvrditi. Sasvim je,
međutim, drugo pitanje na koji će način sud, odnosno drugo tijelo postupka cijeniti
vjerodostojnost iskazanog, a ona na prvom mjestu treba ovisiti o konkretnim okolnostima
(pouzdanosti svjedoka, njegove starosti, spola i sl.) i biti ocjenjivana uzimajući u obzir i druge
dokaze.

96. Kooperativni svjedoci

Prema članu 298. Zakona “kooperativni svjedok” je osumnjičeni ili okrivljeni u vezi sa
kojim optužnica još nije pročitana na glavnom pretresu, a od koga se očekuje da sudu predoči
dokaze:

1) Koji će vjerojatno da spriječe da neka druga osoba izvrši krivično djelo;

2) Koji će vjerojatno da vode otkrivanju istine u krivičnom postupku;
3) Koji su dati uz potpunu saglasnost da svjedočenje na sudu budu vjerodostojno
4) Za koje sud odluči da su vjerodostojni i potpuni; ili
5) Koji bi mogli da vode uspješnom gonjenju drugih izvršilaca krivičnih djela.

Pisani prijedlog za izdavanje naloga kojim se osoba proglašava kooperativnim svjedokom

sudu može da uruči javni tužilac. Isti mora sadržavati posebnu izjavu javnog tužioca o
činjeničnim navodima (čl. 299. st.. 1). Tužilac može da podnese obrazložen zahtjev za
izdavanje naloga da činjenice sadržane u izjavi budu držane tajnim za druge učesnike i
njihove pravne zastupnike. Sud može bilo kada poslije prijema zahtjeva za tajnošću od javnog
tužioca da donese nalog za održavanje tajnim činjenica sadržanih u izjavi (čl. 299. st. 2. i 3.).
Svako kršenje naloga za tajnošću biti će gonjeno od strane javnog tužioca u skladu sa članom
169. PKZK, a član 169. stav 2. važećeg PKZK se ne primjenjuje (čl. 299. st. 4.)

Postupanje nakon prijema zahtjeva za izdavanje naloga da činjenice sadržane u izjavi budu
držane tajnim za druge učesnike i njihove pravne zastupnike uređen je članom 300. Zakona.
Tako nakon prijema zahtjeva, pretpretresni sudija ili predsjednik sudskog vijeća saslušava
prijedlog na zasjedanju zatvorenom za javnost. Javni tužilac i pravni zastupnik kooperativnog
svjedoka mogu da učestvuju na saslušanju za procjenu kredibiliteta kooperativnog svjedoka I
da osiguraju da zahtjevi člana 298. Zakona budu ispunjeni. Izjave date sudiji u toku ovog
ispitivanja ne mogu da budu korištene u krivičnom postupku protiv kooperativnog svjedoka
ili protiv bilo koje druge osobe kao dokaz koji govori u prilog utvrđivanja krivnje.

Glede ispitivanja kooperativnog svjedoka PZKPK određuje kako će se primjenjivati odredbe

koje vrijede za ispitivanje svjedoka uz odgovarajuće prilagođavanje, uz obavezu da se
ispitivanje unese u zapisnik.

123
Bayer, V., I, 1995., str. 315.
124
Sijerčić-Čolić, H., I, 2005., str. 316.

101
U zaključku sa saslušanja pretpretresni sudija ili predsjednik vijeća može izdati nalog kojim
osobu proglašava kooperativnim svjedokom ukoliko odluči da su kriteriji za kooperativnog
svjedoka postavljeni članom 298. Zakona ispunjeni. Navedeni nalog sadrži:

1) Krivična djela, opisivanjem djela i njihovih kvalifikacija, za koja je izdata zabrana

pokretanja ili nastavljanja krivičnog postupka, ili izvršenje kazni;
2) Zabranu pokretanja ili nastavljanja krivičnog postupka protiv kooperativnog svjedoka
i izricanje kazni kooperativnom svjedoku za krivična djela navedena u nalogu;
3) Prirodu i suštinu saradnje koju je pružio kooperativni svjedok; i
4) Uvjete za opoziv naloga (čl. 300. st. 4.).

Ipak prethodno pomenuti nalog neće se izdati ako je kooperativni svjedok osumnjičen od
strane javnog tužioca ili je protiv njega podignuta optužnica koja ga tereti da je organizator ili
vođa grupe od dvije ili više osoba koja je počinila krivično djelo.

Prema Zakonu nalog ne isključuje pokretanje ili nastavak krivičnog postupka protiv
kooperativnog svjedoka za djela koja su počinjena poslije izdavanja naloga ili za krivična
djela za koja je predviđena kazna namanje deset godina zatvora.

Na zahtjev javnog tužioca, nalog iz člana 300. Zakona ne može biti opozvan od strane
tročlanog vanraspravnog vijeća ako je utvrđeno da je svjedočenje kooperativnog svjedoka
lažno u bilo kojem njegovom bitnom dijelu, ili da je kooperativni svjedok propustio da izjavi
cijelu istinu (čl. 301. st. 1.).

Kooperativni svjedok će se upozoriti na posljedice davanja svjedočenja koje je lažno u bilo

kojem bitnom dijelu ili svjesnog propuštanja da izjavi potpunu istinu prije nego što ga sasluša
pretpretresni sudija prema članu 300. stav 1. Zakona i prije davanja svjedočenja pod zaštitom
naloga. Bilo koje takvo svjedočenje mora da bude ili u pisanom obliku na jeziku
kooperativnog svjedoka, koji svojim potpisom priznaje njegovu vjerodostojnost, ili snimljeno
na audio ili video kasetu za koju sud utvrdi da je autentična (čl. 301. st. 2.).

Okrivljenom protiv koga se očekuje svjedočenje kooperativnog svjedoka uručuje se kopija

naloga prije glavnog pretresa u kojoj je naglašeno da će osoba da bude kooperativni svjedok
(čl. 302.).

Na zahtjev javnog tužioca sud može odustati od kažnjavanja izvršioca koji nije kooperativni
svjedok, ili smanjiti kaznu u skladu sa članom 67. PKZK kada je izvršilac dobrovoljno
sarađivao i njegova saradnja spriječila bilo koje novo krivično djelo koje bi drugi počinili, ili
je vodila uspješnom gonjenju drugih izvršilaca krivičnih djela (čl. 303. st. 1.).
Ukoliko je izvršilac proglašen krivim za krivično djelo kažnjivo sa najmanje deset godina
zatvora, sud ne može suspendirati ili odustati od izricanja kazne (čl. 303. st. 2.).

102
 DVADESETI DIO

ZAŠTITA OŠTEĆENOG I SVJEDOKA

97. Uopće o zaštiti oštećenog i svjedoka u krivičnom postupku

Zaštita oštećenog i zaštita svjedoka su krivičnoprocesni instituti novijeg datuma. Naime,

savremeni pristup suprotstavljanju kriminalitetu zahtijevao je i bitno drugačije zakonsko
rješavanje statusa onih osoba koje bi uslijed činjenice da su oštećene krivičnim djelom (time i
potencijaln svjedoci), odnosno da bi se u postupku mogle pojaviti u ulozi svjedoka, mogle biti
(one ili članovi njihove porodice) izložene prijetnji ili ugrožavanju njihova tjelesnog ili
psihičkog integriteta. Upravo iz tog razloga sva savremena krivična zakonodavstva poznaju
institute zaštite svjedoka, odnosno oštećenog (regulirajući ovu materiju bilo posebnim, bilo
izravno zakonima o krivičnom postupanju) predviđajući i propisujući odgovarajuće mjere
kojima svjedok, odnosno oštećeni trebaju biti pošteđeni mogućeg ugrožavanja, odnosno
povređivanja.

PZKPK u pogledu zaštite oštećenog i svjedoka daje slijedeće definicije: „ozbiljan rizik“,
„član porodice“, „sudija“ i „anonimnost“.

Tako „ozbiljan rizik“ predstavlja opravdan strah zbog opasnosti po život, fizičko ili mentalno
zdravlje ili imovinu oštećenog, svjedoka ili člana porodice oštećenog ili svjedoka kao
očekivana posljedica predočavanja dokaza od strane oštećenog ili svjedoka u toku
saslušavanja ili svjedočenja na sudu.

„Član porodice“ je bračni ilii vanbračni drug, srodnik po vertikalnoj krvnoj liniji, usvojitelj,
usvojenik, brat, sestra ili hranitelj.

Termin „sudija“ obuhvata pretpretresnog sudiju ili predsjednika vijeća.

Konačno, „anonimnost“ predstavlja odsustvo otkrivanja informacija u vezi sa identitetom ili

kretanjem oštećenog ili svjedoka ili identitetom ili kretanjem člana porodice oštećenog ili
svjedoka ili identitetom bilo koje osobe povezane sa oštećenim ili svjedokom.

98. Mjere zaštite oštećenog i svjedoka

U bilo kojoj fazi postupka, javni tužilac, privatni tužilac, supsidijarni tužilac, okrivljeni,
branilac, oštećeni ili svjedok mogu da podnesu pisanu molbu sudiji kojom se zahtjeva zaštitna
mjera ili naredba za anonimnost ako postoji ozbiljan rizik po oštećenog, svjedoka ili člana
njegove porodice. Navedena molba sadrži izjavu o činjeničnim navodima. Sudija stavlja
molbu i izjavu u zapečaćeni koverat i samo sudije i javni tužilac mogu da imaju uvid u
zapečaćeni sadržaj (čl. 169. st. 1. i 2.).

Poslije prijema molbe, sudija može da naredi odgovarajuće zaštitne mjere za oštećenog ili
svjedoka, ili ako smatra da je to neophodno prije nego što donese odluku o molbi, saziva
zatvoreno saslušanje da bi dobio dodatne informacije od tužioca, okrivljenog, branioca,
oštećenih ili svjedoka. U slučaju da je po molbi donijeta naredba shodno čl. 171. i 172.
PZKPK sudija saziva saslušanje na zatvorenom zasjedanju (čl. 169. st. 3.).

Sudija može da donese naredbu za zaštitnu mjeru ili naredbu za anonimnost oštećenog ili
svjedoka kada zaključi da:

103
 1) Postoji ozbiljan rizik po oštećenog, svjedoka ili člana njegove/njene porodice; i
2) Zaštitna je mjera neophodna da bi se spriječio ozbiljan rizik po oštećenog, svjedoka
ili člana njegove/njene porodice (čl. 169. st. 4.).

Sudija odmah obavještava javnog tužioca o bilo kojoj molbi koju je podnio okrivljeni,
branilac, oštećeni, svjedok, privatni tužilac ili supsidijarni tužilac, a on ima pravo da daje
preporuke i izjave u vezi sa činjenicama sudiji na saslušanju, ili pisanim putem ako sudija nije
naredio saslušanje (čl. 169. st. 5.).

Sudija može prema odredbi člana 170. stav 1. da naredi zaštitne mjere koje smatra
neophodnim, uključujući ali ne ograničavajući se na:

1) Izostavljanje ili briisanje imena, adresa, radnog mjesta, zanimanja ili bilo kojeg
drugog podatka ili informacije koja bi mogla da bude iskorištena za identifikaciju oštećenog
ili svjedoka;
2) Neobjavljivanje bilo kojeg dokumenta koji identificira oštećenog ili svjedoka;
3) Nastojanja da se prikriju crte lica ili fizički opis oštećenog ili svjedoka koji daje
iskaz, uključujući svjedočenje iza neprovidnog štita, ili pomoću uređaja za izmjenu slike ili
glasa, ili istovremeno saslušavanje na drugom mjestu koje je sa sudnicom povezano internom
televizijom, ili saslušanje snimljeno na video traci prije ročišta uz prisustvo branioca.
4) Dodjeljivanje pseudonima;
5) Sjednicu zatvorenu za javnost u skladu sa članom 336. Zakona;
6) Naredbe braniocu da ne otkriva identitet oštećenog ili svjedoka ili ne objavljuje bilo
koji materijal koji bi mogao da dovede do otkrivanja identiteta;
7) Privremeno udaljavanje okrivljenog iz sudnice ako svjedok odbija da svjedoči u
prisustvu okrivljenog ili ako okolnosti ukazuju sudu da svjedok neće da govori istinu u
prisustvu okrivljenog; ili
8) Bilo koju kombinaciju pomenutih metoda da bi se spriječilo otkrivanje identiteta
oštećenog ili svjedoka.

Druge odredbe PZKPK ne primjenjuju se kada protivrječe zaštitnim mjerama koje je naredio
sudija smatrajući ih neophodnim.

Naredba da budu primjenjene zaštitne mjere je u pisanom obliku i ne smije da sadrži nikakvu
informaciju koja bi mogla da vodi otkrivanju identiteta oštećenog, svjedoka ili člana porodice,
ili koja bi mogla da otkrije postojanje, ili da izloži ozbiljnom riziku operativnu sigurnost,
tekuće i povjerljive policiijske istrage (čl. 170. st. 3.).

Kada je naređena zaštitna mjera u odnosu na oštećenog ili svjedoka, stranka koja je podnijela
molbu može poslije toga da zahtjeva izmjenu zaštitne mjere. Samo sudija koji je donio takvu
mjeru može da izmjeni ili ukine naredbu, ili da odobri prepuštanje zaštićenog materijala
drugom sudiji za korištenje u drugim postupcima. Ako u vrijeme kada je podnijet zahtjev za
izmjenu ili prepuštanje, sud koji je donio mjeru nije više nadležan za taj slučaj, nadležni
sudija na nadležnom sudu može odobriti takvu izmjenu ili prepuštanje, poslije davanja
pisanog obavještenja javnom tužiocu i nakon što čuje njegove argumente (čl. 170. st. 4.).

Ako su zaštitne mjere iz člana 170. stav 1. Zakona nedovoljne da garantiraju zaštitu svjedoka
koga je sudiji predložila odbrana, sudija može u izuzetnim okolnostima donijeti naredbu za
anonimnost kojom svjedok kojeg je sudiji predložila odbrana ostaje anoniman za javnost,
oštećenog, supsidijarnog tužioca ili privatnog tužioca i njihovih zakonskih zastupnika ili
punomoćnika (čl. 171. st. 1.).

104
Prije nego što donese naredbu za anonimnost, sudija provodi saslušanje na zatvorenoj sjednici
na kojoj bivaju saslušani svjedok o kome je riječ i druge osobe za koje se smatra da je to
neophodno, kao što je policijsko i vojno osoblje koje osigurava bezbjednost. Osim ovih osoba
mogu da budu prisutni samo javni tužilac, neophodno osoblje suda i tužilaštva i branilac (čl.
171. st. 2.).

Sudija može donijeti naredbu za anonimnost samo ako prethodno ocijeni da:

1) Postoji ozbiljan rizik za svjedoka ili člana njegove/njene porodice pa je potpuna

anonimnost svjedoka neophodna da se spriječi takav ozbiljan rizik;
2) Svjedočenje svjedoka je od materijalne važnosti za slučaj i bilo bi nepravedno da
odbrana bude prisiljena da nastavi bez njega;
3) Kredibilitet svjedoka je potpuno ispitan i otkriven sudiji na zatvorenoj sjednici; i
4) Potreba za anonimnošću svjedoka u cilju osiguravanja pravde je važnija od interesa
javnosti, oštećenog, supsidijarnog tužioca ili privatnog tužioca i njihovih zakonskih
zastupnika ili punomoćnika da saznaju identitet svjedoka prilikom provođenja postupka (čl.
171. st. 3.).

Ukoliko su zaštitne mjere predviđene članom 170. stav 1. Zakona nedovoljne da garantiraju
zaštitu oštećenog ili svjedoka koga nije predložila odbrana, sudija može, u izuzetnim
slučajevima, da donese naredbu za očuvanje anonimnosti kojom oštećeni ili svjedok ostaju
anonimni za okrivljenog i branioca (čl. 172. st. 1.).

Prije nego što donese naredbu za anonimnost, sudija provodi saslušanje na zatvorenoj sjednici
na kojoj bivaju saslušani oštećeni ili svjedok o kome je riječ i druge osobe za koje se smatra
da je to neophodno, kao štop je policijsko i vojno osoblje koje osigurava bezbjednost. Osim
ovih osoba mogu da budu prisutni samo javni tužilac, neophodno osoblje suda i tužilaštva i
branilac ( čl. 172. st. 2.).

Sudija može da donese takvu naredbu samo ako prethodno ocijeni da:

1) Postoji ozbiljan rizik za oštećenog ili svjedoka, ili člana njegove/njene porodice, te
je potpuna anonimnost oštećenog ili svjedoka neophodna da bude spriječen takav ozbiljan
rizik.
2) Svjedočenje oštećenog ili svjedoka je od materijalne važnosti za slučaj i bilo bi
nepravedno da optužba bude prisiljena da nastavi bez njega;
3) Kredibilitet oštećenog ili svjedoka je potpuno ispitan i otkriven sudiji na zatvorenoj
sjednici; i
4) Potreba za anonimnošću oštećenog ili svjedoka u cilju osiguravanja pravde je
važnija od interesa okrivljenog da sazna identitet oštećenog ili svjedoka pri vođenju odbrane
(čl. 172. st. 3.).

Zakon određuje da naredba za anonimnost mora da bude u pisanom obliku i ne smije

sadržavati nikakvu informaciju koja bi mogla da dovede do otkrivanja identiteta oštećenog,
svjedoka ili člana njegove porodice, ili koja bi mogla da otkrije postojanje, ili da izloži
ozbiljnom riziku operativnu sigurnost tekuće povjerljive policijske istrage. Informacije u
zapisniku sa zatvorene sjednice brišu se iz zapisnika, zapečaćuju i odlažu kao službena tajna
odmah poslije identifikacije, a prije saslušanja oštećenog ili svjedoka.

Podatke kojima je pristup ograničen, optužba i sudija mogu da pregledaju i koriste samo u
žalbi na odluku iz člana 171. ili člana 172. Zakona. Žalbu na naredbu za anonimnost i
korištenje metoda za spriječavanje otkrivanja identiteta javnosti, oštećeni, svjedoci, branilac i

105
okrivljeni mogu da podnesu tročlanom vanraspravnom vijeću ako je naredbu izdao
pretpretresni sudija. U suprotnom, žalba je moguća samo putem žalbe na presudu (čl. 173. st.
3.).

Sud je dužan da zabrani sva pitanja čiji odgovori mogu da otkriju identitet oštećenog ili
svjedoka zaštićenog zaštitnim mjerama ili povjerljivu informaciju.

106
 DVADESETPRVI DIO

VJEŠTAČENJE

99. Pojam vještaka i vještačenja

Pod pojmom vještaka podrazumijeva se stručna osoba (stručnjak) s izvanpravnog područja

kojemu je tijelo krivičnog postupka naredilo da dade svoj iskaz (nalaz, mišljenje, nekada
samo mišljenje) u vezi sa utvrđivanjem određenih činjenica u krivičnom postupku koje se
mogu utvrditi samo pomoću stručog znanja i umijeća125. Razlozi za pozivanje vještaka u
krivični postupak posljedica su činjenice da sud ili drugo tijelo krivičnog postupka ne
raspolaže odgovarajućim nepravnim stručnim znanjem ili umijećem na temelju kojeg bi
samostalno utvrđivalo određene činjenice čije utvrđivanje pretpostavlja takvo znanje ili
umijeće.

Pod pojmom vještačenja razumijeva se procesna radnja u okviru koje vještak, kao osoba koja
raspolaže posebnim znanstvenim ili stručnim znanjemi umijećem, primjenjuje znanstvena i
stručna znanja, vještine i metode na činjenice koje predstavljaju predmet vještačenja126.

100. Određivanje vještačenja

Vještačenje se prema odredbama PZKPK određuje kada je za utvrđivanje ili ocjenu neke
važne činjenice potrebno da se pribavi nalaz i mišljenje specijaliste koji posjeduje potrebno
stručno znanje.

Sud u pisanom obliku nalaže traženje mišljenja vještaka na prijedlog javnog tužitelja, odbrane
ili po službenoj dužnosti. U naredbi su navedene činjenice koje treba da budu ustanovljene ili
procjenjene vještačenjem, kao i osobe kojima se povjerava vještačenje. Naredba se uručuje
strankama. Ako određena vrsta vještačenja spada u oblast stručnosti neke ustanove, ili
vještačenje može da bude izvršeno u okviru određenog javnog organa, taj zadatak, a naročito
ako je složen, povjerava se po pravilu takvoj ustanovi, odnosno javnom organu. Stručna
ustanova, odnosno javni organ određuje jednog ili više stručnjaka koji daju stručno mišljenje
(čl. 176. st. 1. i 2.).

Ako sud imenuje vještaka, on po pravilu imenuje jednog vještaka, ali ako je zadatak vještaka
kompliciran, imenuje dva ili više vještaka. Ukoliko sud ima određene vještake koji su trajno
imenovani za određene stručne procjene, drugi vještaci mogu da budu imenovani samo ako bi
odlaganje bilo opasno, ili ako su stalni vještaci spriječeni da prisustvuju, ili ako druge
okolnosti to zahtjevaju (čl. 176. st. 3. i 4.).

101. Dužnosti i prava vještaka

Osoba pozvana kao vještak dužna je da se odazove pozivu i da da svoj nalaz i mišljenje. Ako
vještak koji je uredno pozvan ne dođe, a svoj izostanak ne opravda, ili ako odbije da vještači,
može da bude kažnjen novčano do 250 Eura, a u slučaju neopravdanog izostanka može da
bude prisiljen i da dođe (čl. 177. st. 1. i 2.).

125
Bayer, V., I, 1995., str. 324.
126
Sijerčić-Čolić, H., I, 2005., str. 332.

107
O žalbi na rješenje kojim je izrečena novčana kazna odlučuje tročlano vanraspravno vijeće.

Pored novčanog kažnjavanja uslijed toga što vještak koji je uredno pozvan nije došao, a svoj
izostanak nije opravdao, ili odbijanja vještačenja, organ koji vodi postupak može da zahtjeva
od vještaka da navede rok u kojem će da podnese svoj nalaz i mišljenje i da preuzme obavezu
da plati iznos do 250 Eura u korist proračuna ako ne podnese svoj nalaz i mišljenje u
propisanom roku. Zapisnik sa izjavom vještaka o toj obavezi je izvršni dokument (čl. 177. st.
4.).

Osoba koja ne može da bude saslušavana kao svjedok (čl. 159.), ili koja ja oslobođena
obaveze da svjedoči (čl. 160.), ili protiv koje je izvršeno krivično djelo, ne može da bude
imenovana za vještaka. Ako je takva osoba imenovana za vještaka, njegov/njen nalaz,
mišljenje i izjava su neprihvatljivi (čl. 178. st. 1.). Razlog za izuzeće vještaka (član 45.) se
također odnosi na osobe koje imaju istog poslodavca kao okrivljeni ili oštećeni i na osobe
koje su zaposlene kod oštećenog ili okrivljenog.

Zakon međutim ne isključuje mogućnost da se u ulozi vještaka pojavi osoba koja je prethodno
saslušana kao svjedok. U tom smislu je i odredba člana 178. stav 3. prema kojoj u pravilu,
osoba koja je saslušavana kao svjedok ne može da bude imenovana za vještaka.

U slučajevima kada je dozvoljena posebna žalba na rješenje kojim se odbija zahtjev za

izuzeće vještaka (čl. 43. st. 4. Zakona), žalba odlaže izvršenje vještačenja, osim ako bi
odlaganje bilo opasno (čl. 178. st. 4.).

102. Postupak vještačenja

Prije početka vještačenja, vještak biva poučen da on/ona ima obavezu da brižljivo razmotri
predmet vještačenja, da tačno navede sve što zapazi i nađe i da svoje mišljenje iznese
nepristrasno i u skladu sa znanstvenim pravilima i pravilima profesionalne ekspertize.
Vještaka će posebno da bude upozoren da lažno svjedočenje predstavlja krivično djelo. Organ
pred kojim se vodi postupak rukovodi saslušanjem vještaka, ukazuje vještaku na predmete
koje on treba da ispita, postavlja mu pitanja i prema potrebi traži objašnjenja u pogledu
njegovog nalaza i mišljenja (čl. 179. st. 1. i 2.).

Vještaku mogu da budu data objašnjenja, a može da mu se dozvoli i da pregleda spise.

Vještak može da predloži da dokazi budu izvedeni ili da budu osigurani predmeti i podaci
koje on analizira i o kojima daje mišljenje. Ako vještak prisustvuje uviđaju, rekonstrukciji
događaja ili nekoj drugoj radnji u vezi sa prikupljanjem dokaza, vještak može da predloži da
pojedine okolnosti budu razjašnjene ili da saslušavanoj osobi budu postavljena određena
pitanja.

Prema članu 180. vještak pregleda predmete vještačenja u prisustvu organa koji vodi postupak
i zapisničara, osim ako je neophodno opsežno saslušavanje, ili ako se saslušavanje sprovodi u
profesionalnoj ustanovi ili pri javnom organu, ili ako to zahtjevaju moralni obziri. Ako je u
cilju donošenja stručnog mišljenja potrebno da bude izvršena analiza neke materije, vještaku,
ako je to moguće, biva dat uzorak te materije, a ostatak se čuva za slučaj da budu potrebne
naknadne analize.

Nalaz i mišljenje vještaka unose se odmah u zapisnik. Vještaku može da bude odobreno da
podnese u pisanom obliku svoj nalaz, odnosno mišljenje u propisanom roku koji odredi organ
koji vodi postupak (čl. 181.).

108
Ako je vještačenje povjereno stručnoj ustanovi ili javnom organu, organ koji vodi postupak
izdaje upozorenje da osoba iz člana 178. ovog zakona ili osoba koja iz nekog drugog razloga
koji u tu svrhu propisuje ovaj zakon ne može da bude vještak, ne može da učestvuje u davanju
nalaza i mišljenja, a upozorava ih i na posljedice davanja lažnog nalaza i mišljenja (čl. 182.
stav 1.).

Stručnoj ustanovi, odnosno javnom organu biva stavljen na raspolaganje materijal potreban za
vještačenje, a ako je potrebno biće postupano u skladu sa odredbama člana 179. stav. 3.
Zakona. Stručna ustanova odnosno javni organ dostavlja sudu svoj nalaz i mišljenje u
pisanom obliku sa potpisima osoba koje su izvršile vještačenje (čl. 182. st. 2. i 3.).

Stranke mogu od rukovodioca stručne ustanove odnosno javnog organa da zahtijevaju imena
stručnjaka koji će da obave vještačenje. Odredbe iz člana 179. stav 1. i 2. Zakona ne
primjenjuju se kad je vještačenje povjereno stručnoj ustanovi ili javnom organu. Organ pred
kojim se vodi postupak može da zahtjeva od stručne ustanove ili javnog organa da daju
objašnjenja u vezi sa datim nalazom i mišljenjem (čl. 182. st. 3. i 4.).

U zapisniku sa vještačenja ili u pisanom rezultatu vještačenja i mišljenja navodi se ime osobe
koja je izvršila vještačenje, njeno zanimanje, stručna obučenost i specijalnost. Kada je
svjedočenje vještaka obavljeno bez prisustva stranaka, stranke bivaju obavještene da je
svjedočenje vještaka obavljeno i da mogu da pregledaju zapisnik sa svjedočenja vještaka ili
pisani nalaz i mišljenje vještaka (čl. 183. st. 1. i 2.).

Ako se podaci vještaka u njihovim nalazima bitno razlikuju ili ako su njihovi nalazi
dvosmisleni, nepotpuni ili protivrječni međusobno ili u odnosu na ispitane okolnosti, a ti
nedostaci ne mogu da budu otklonjeni ponovnim saslušavanjem vještaka, vještačenje se
ponavlja uz učešće istih ili drugih vještaka (čl. 184.).

Ako u mišljenju vještaka ima protivrječnosti ili nedostataka ili se pojavi razložna sumnja u
vezi sa tačnošću predočenog mišljenja, a ti nedostaci ili sumnja ne mogu da budu otklonjeni
ponovnim saslušavanjem ovih vještaka, biće zatraženo mišljenje drugih vještaka (čl. 185.).

103. Obavezne vrste vještačenja

Privremeni Zakon o krivičnom postupku Kosova poznaje sljedeća obavezna vještačenja: 1.

Post mortem pregled i obdukciju leša, 2. Toksikološke analize i 3. Pregled tjelesnih povreda i
ljekarski pregled. Termin obavezno vještačenje podrazumijeva zapravo da je sud dužan
stanovite sporne činjenice utvrđivati isključivo vještačenjem i to određenom njegovom
vrstom. U tom smislu kada god postoji sumnja ili je očigledno da je smrta nastupila uslijed
krivičnog djela ili je povezana sa izvršenjem istog sud mora odrediti provođenje obdukciju. Ili
kada postoji sumnja da je smrt uslijedila uslijed trovanja sud mora odrediti provođenje
toksikološke analize kao posebne vrste vještačenja itd.

Post mortem pregled i obdukcija leša

Post mortem pregled i obdukciju leša naređuje sud. Post mortem pregled i obdukcija leša
poduzimaju se uvijek kada postoji sumnja ili kada je očigledno da je smrt prouzročena
krivičnim djelom ili je povezana sa izvršenjem krivičnog djela (čl. 186. st 1.). Ako je tijelo
zakopano, nalaže se ekshumacija u cilju pregleda tijela i obdukcije.

109
Pri obdukciji leša poduzimaju se sve potrebne mjere da bude ustanovljen identitet leša i u tom
cilju posebno se opisuju podaci o spoljnim i unutrašnjim fizičkim karakteristikama (čl. 186.
st. 2.).

U slučaju da obdukcija nije obavljena u stručnoj ustanovi, obdukciju leša, ako je potrebna vrši
jedan ljekar, ili dva ili više ljekara ako je potrebno, po mogućnosti specijalisti sudske
medicine (čl. 187. st. 1.). Navedenim vještačenjem rukovodi pretpretresni sudija i u zapisnik
unosi nalaz i mišljenje vještaka.

Obdukcija ne može da bude povjerena ljekaru koji je liječio preminulog, (čl. 187. st. 2.). No
isti može da bude pozvan u toku obdukcije leša da da objašnjenja o toku i okolnostima
bolesti, (čl. 187. st. 2.).

U svom mišljenju vještaci naročito navode neposredni uzrok smrti, šta je dovelo do tog
uzroka i kada je smrt nastupila (čl. 188. st. 1.).

Ako je na lešu nađena neka povreda, ispitivanjem se utvrđuje da li je tu povredu nanio neko
drugi, i ako jeste, čime, na koji način, koliko prije nego što je smrt nastupila i da li je ta
povreda prouzročila smrt. Ako je na lešu nađeno više povreda, ispitivanjem se utvrđuje da li
je svaka povreda nanijeta istim sredstvom i koja je povreda prouzročila smrt, a ako je bilo
više smrtonosnih povreda, potrebno je da se ustanovi koje od njih su svojim kombiniranim
djelovanjem prouzročile smrt, (čl. 188. st. 2.). U navedenom slučaju naročito je potrebno da
se utvrdi da li je smrt prouzročena samom vrstom i općom prirodom povrede, zbog osobnih
karakteristika ili posebnog tjelesnog stanja oštećenog, zbog slučajnih okolnosti ili okolnosti u
kojima je povreda nanijeta. Također je potrebno da se utvrdi da li je blagovremeno pružena
pomoć mogla da spriječi smrtni ishod (čl. 188. st. 3. i 4.).

Prema članu 189. st. 1. i 2. Zakona, prilikom pregleda i obdukcije fetusa, potrebno je da se
posebna pažnja obrati na utvrđivanje starosti fetusa, njegove sposobnosti da preživi i van
materice i uzrok smrti. Također, prilikom pregleda i obdukcije leša novorođenčeta potrebno je
da se posebna pažnja obrati na utvrđivanje činjenice da li je novorođenče rođeno živo ili
mrtvo, da li je bilo sposobno za život, koliko je dugo živjelo, kada je umrlo i šta je
prouzročilo smrt.

Toksikološke analize

Toksikološke analize se poduzimaju onda kada postoji sumnja na trovanje. U tom slučaju sud
naređuje da se sumnjive materije nađene u lešu ili na drugom mjestu pošalju na vještačenje
ustanovi za toksikološka ispitivanja. Prilikom analize sumnjivih materija, vještak obraća
posebnu pažnju na utvrđivanje vrste, količine i dejstva nađenog otrova. Ako je sumnjiva
materija nađena u lešu, također bi trebalo da bude utvrđena količina upotrijebljenog otrova
kad god je to moguće (čl. 190 st. 1. i 2.).

Pregled tjelesnih povreda i ljekarski pregled

Prema članu 191. st. 1. i 2. stručni pregled tjelesnih povreda po pravilu se provodi pregledom
ili ako to nije moguće ili nije neophodno, na osnovu ljekarske dokumentacije ili drugih
informacija u spisima. Nakon što stručnjak tačno opiše povrede, daje svoje mišljenje, posebno
o prirodi i ozbiljnosti svake pojedine povrede i njihovom ukupnom dejstvu u vezi sa njihovom
prirodom i posebnim okolnostima slučaja, uobičajenim dejstvima ovakvih povreda, dejstvu
koje su prouzročile u datom slučaju, oruđu kojim su nanijete povrede i načinu njihovog
nanošenja.

110
Ljekarski pregled obavlja kvalificirani ljekar ili bolničar u skladu sa pravilima medicinske
struke i uz puno poštovanje dostojanstva osobe i uz dužno uvažavanje fizičkog i psihološkog
utjecaja povrede (čl. 192. st. 1.).

Ljekarski pregled okrivljenog može da bude sproveden bez njegovog/njenog pristanka ako je
on neophodan da bi bile utvrđene činjenice koje su važne za krivični postupak i ako se ne
očekuje da će to da šteti njegovom zdravlju (čl. 192. st. 2.).

Ljekarski pregled osobe koja nije okrivljeni može da bude obavljen bez njenog pristanka
samo ako ta osoba može da bude smatrana svjedokom i ako je neophodan da bi se utvrdilo da
li se na njenom tijelu nalaze tragovi ili određena posljedica krivičnog djela, pod uvjetom da to
ne šteti njenom zdravlju (čl. 192. st. 3.).

Prema članu 192. stav 4. Zakona kada je potrebno uzorak vlasi, folikule, pljuvačke, urina,
brisa iz nosa, brisa površine kože uključujući oblast prepona, uzorci noktiju i materijala ispod
noktiju, i drugi slični uzorci koji ne zahtjevaju tjelesni zahvat, mogu da budu uzeti u toku
pregleda (čl. 192. st. 4.).

Ljekarski pregled koji uključuje tjelesni zahvat, kao što je uzimanje uzoraka krvi u toku
ljekarskog pregleda, može da bude obavljen samo uz sudsku naredbu ili uz dobrovoljni
pristanak osobe o kojoj je riječ (čl. 192. st. 5.).

Uzorci krvi ili uzorci drugih tjelesnih ćelija uzeti od osoba u toku ljekarskog pregleda mogu
da se koriste samo za potrebe krivičnog postupka zbog kog se uzimaju ili za druge krivične
postupke koji su u toku. Oni se bez odlaganja uništavaju čim ne budu više potrebni u te svrhe
(čl. 192. st. 6.).

Sudska naredba nije obavezna za ljekarski pregled iz člana 12. st. 1. do 4.

Odredba iz člana 167. stav 2. Zakona primjenjuje se uz odgovarajuće prilagođavanje na

slučajeve kada osoba koja nije okrivljeni odbije da se podvrgne pregledu koji je naredio sud.
Prinuda može da se upotrijebi samo uz posebnu naredbu suda.

104. Molekularna i genetička istraživanja i analiza DNK

Analiza DNA je zajednički naziv za niz različitih ekspertiznih tehnika kao što su
mitohondrijska DNK i druge, kojima se danas utvrđuje tzv. genetički otisak pojedinca u
različite svrhe, između ostalih i za potrebe krivičnog postupanja.

Prema članu 194. Zakona sud može da naredi da materijal dobiven mjerama iz člana 191. i
člana 192. Zakona bude podvrgnut molekularnom i genetskom ispitivanju u mjeri koja je
potrebna za utvrđivanje porjekla ili da bi se doznalo da li pronađeni tragovi potiču od
okrivljenog ili oštećenog. Navedena ispitivanja mogu se provesti i na materijalnim dokazima
koji su pronađeni, osigurani ili konfiskovani.

U cilju utvrđivanja identiteta u krivičnom postupku, može da bude uzet uzorak ćelijskog tkiva
okrivljenog radi identifikacije DNK. Uzeto ćelijsko tkivo može da bude upotrijebljeno samo
za identifikaciju DNK kako je propisano u stavu 1. ovog člana. Ono se uništava bez odlaganja
kada više nije potrebno u tu svrhu. Prilikom ispitivanja ne mogu da se utvrđuju i biće
neprihvatljive informacije osim onih koje se traže radi utvrđivanja DNK koda (čl. 195. st. 1. i
2.).

111
 105. Financijsko vještačenje

Financijsko vještačenje se poduzima kada se u postupku pojavi zahtjev za provođenjem

financijske kontrole poslovnih knjiga.

U slučaju potrebe za provođenjem financijskog vještačenja, sud poučava vještake o cilju i

obimu kontrole i činjenicama i okolnostima koje bi trebalo da budu utvrđene. Ako je za
stručnu kontrolu poslovnih knjiga poslovne organizacije ili pravnog lica potrebno da se
prethodno dovedu u red njihovi računi, troškovi obavljanja tog posla padaju na teret poslovne
organizacije ili druge pravne osobe (čl. 196. st. 1. i 2.).

Rješenje o dovođenju računa u red donosi sud, na osnovu pisanog potkrijepljenog izvještaja
vještaka koji su imenovani da ispitaju poslovne knjige. U rješenju je naznačen i iznos koji je
poslovna organizacija ili druga pravna osoba dužna da deponuje kod suda kao akontaciju za
troškove nastale reguliranjem računa. Na ovo rješenje nije dozvoljena žalba (čl. 196. st. 3.).

Poslije dovođenja računa u red, sud donosi na osnovu izvještaja vještaka rješenje kojim
utvrđuje iznos troškova koji su time nastali i naređuje da troškove snosi poslovna organizacija
ili druga pravna osoba. Poslovna organizacija ili pravna osoba može da se žali u vezi sa
osnovanošću presude za naknadu troškova i iznosa troškova koje mora da plati. O žalbi
odlučuje tročlano vanraspravno vijeće (čl. 196. st. 4.).

Naplata troškova, ukoliko njihov iznos nije bio plaćen kao akontacija, vrši se u korist organa
koji je već unaprijed platio troškove i naknadu vještacima (čl. 196. st. 5.).

106. Dokazna vrijednost iskaza vještaka

Nalaz i mišljenje vještaka podliježu ocjeni dokaza kao i svaki drugi dokaz, pri čemu za njih
kao i za sve druge dokaze vrijedi pravilo tzv. slobodne ocjene dokaza127.

Na glavnom pretresu sud slobodno ocjenjuje sve dokaze, pa tako i nalaz i mišljenje vještaka,
pri čemu je ta ocjena samostalna ali i u vezi sa drugim, na glavnom pretresu izvedenim
dokazima128. Ipak upravo ocjena dokazne vrijednosti ovog dokaza predstavlja u
krivičnoprocesnoj teoriji i teoriji dokaza danas jedno od najzamršenijih pitanja, obzirom na
stalni napredak znanosti i tehnologije, a time i sve veće mogućnosti koju savremena
znanstvena i stručna ekspertiza pruža sa vrlo velikom tačnošću i preciznošću, a time i sa sve
vjerodostojnim rezultatima, te manjom vjerojatnošću pogreške.

Tako se u pogledu dokazne vrijednosti iskaza vještaka smatra kako je mogućnost sudije da
cijeni nalaz i mišljenje vještaka ograničena i nešto manja u odnosu na njegovu mogućnost da
cijeni činjenice i okolnosti utvrđene pomoću drugih dokaza129. Navedeno je logična posljedica
činjenice da se vještačenje upravo i određuje zbog toga što sud ne raspolaže potrebnim
stručnim ili znanstvenim znanjem i umijećem za utvrđivanje ili ocjenu neke važne činjenice,
pa uslijed toga naređuje provođenje vještačenja osobi koja takvim znanjem i umijećem vlada.

127
Navedeno je pravilo vladajuće u savremenoj teoriji dokaza, uz pojedine izuzetke i u najkraćim crtama znači
da sud prilikom ocjene dokaza nije vezan nikakvim formalnim dokaznim pravilima, za razliku od tzv. formalne
ili zakonske ocjene dokaza gdje je sud u postupku ocjene dokazne vrijednosti kakva dokaza dužan ga ocjenjivati
u skladu sa pravilima određenim zakonom.
128
Sijerčić-Čolić, H., I, 2005., str. 341.
129
Stevanović, Č.: Veštačenje u krivičnom postupku, Savremena administracija, Beograd, 1976, str. 119.

112
 DVADESETDRUGI DIO

POSTUPAK OPTUŽIVANJA

107. Optužnica – pojam

Pod pojmom optužnice treba razumijeti pismeni i u zakonskoj formi sastavljeni zahtjev
javnog tužioca, pod određenim zakonskim uvjetima i oštećenog kao tužioca, da se odredi
glavni pretres protiv određene osobe kao okrivljenog zbog određenog krivičnog djela130.
Optužnica predstavlja temeljni procesni akt optuženja u redovnom krivičnom postupku131.

108. Podizanje optužnice

Po završetku istrage, ili ako javni tužilac smatra da informacije koje on ima u vezi sa
krivičnim djelom i izvršiocem pružaju dovoljan osnov za podizanje optužnice, postupak pred
sudom može da bude vođen samo na osnovu optužnice koju podigne javni tužilac132.

Optužnica prema odredbi člana 305. stav 1. PZKPK sadrži:

1) Ime i prezime okrivljenog sa ličnim podacima u skladu sa članom 233. Zakona;

2) Naznaku da li je i koliki sudski pritvor naložen, druge mjere iz Poglavlja XXX ovog
zakona protiv okrivljenog, da li se nalazi na slobodi i ako je prije podizanja optužnice pušten
na slobodu koliko je proveo u sudskom pritvoru;
3) Zakonski naziv krivičnog djela, uz navođenje odredbi PKZK;
4) Vrijeme i mjesto izvršenja krivičnog djela, objekat nad kojim je izvršeno i sredstvo
kojim je izvršeno krivično djelo, kao i ostale okolnosti potrebne da se krivično djelo što
tačnije odredi;
5) Objašnjenje razloga za podizanje optužnice na osnovu rezultat istrage i dokaza koji
potvrđuju ključne činjenice;
6) Naziv suda pred kojim se održava glavni pretres; i
7) Prijedlog o dokazima koji bi trebalo da budu izvedeni na glavnom pretresu uz
naznačavanje imena svjedoka i vještaka koji moraju da budu prisutni, spisa koji moraju da
budu pročitani i predmeta koji služe kao dokaz.

Ako je okrivljeni na slobodi, javni tužilac može da predloži u optužnici da mu bude određen
sudski pritvor, a ako je okrivljeni u sudskom pritvoru, javni tužilac može da predloži da bude
oslobođen (čl. 305. st. 2.).

Jedinstvena optužnica može da bude podignuta za nekoliko krivičnih djela ili protiv nekoliko
okrivljenih samo kada u skladu sa članom 33. Zakona može da bude vođen jedinstven
postupak (čl. 305. st. 3.).

109. Sudska kontrola optužnice

Optužnica se predaje nadležnom sudu u onoliko primjeraka koliko ima okrivljenih i njihovih
branilaca i jedan primjerak za sud. Tužilac također dostavlja kompletan predmet sudu. Odmah
po prijemu optužnice, sudija koji vodi postupak za potvrđivanje optužnice provjerava da li je
130
Ilić, M.: Krivično procesno pravo, priredila dr. Hajrija Sijerčić-Čolić, Sarajevo, 2001., str. 215.
131
Ibidem, str. 215.
132
Odredbe o optužnici primjenjuju se uz odgovarajuće prilagođavanje i na tužbu koju podigne privatni tužilac
ili supsidijarni tužilac.

113
optužnica sastavljena u skladu sa članom 305. Zakona. Ako sudija koji vodi postupak za
potvrđivanje optužnice utvrdi da optužnica nije u skladu sa odredbama člana 305. Zakona,
vraća je tužiocu da u roku od tri dana ispravi nedostatke. Iz opravdanih razloga na zahtjev
tužioca sudija može da produži ovaj propisani rok. Ako supsidijarni tužilac ili privatni tužilac
propusti pomenuti rok, smatra se da je odustao od gonjenja, pa se postupak obustavlja (čl.
306. st. 1. i 2.)

Prema članu 306. stav 3. Zakona sudija razmatra optužnicu i krivični predmet da bi vidio da li
sadrži neki neprihvatljiv dokaz ili pozivanje na takav dokaz. Ako takav dokaz ili pozivanje na
njega postoji, sudija donosi posebno rješenje kojim proglašava takav dokaz neprihvatljivim i
o tome obavještava tužioca. Član 154. PZKPK primjenjuje se uz odgovarajuće
prilagođavanje. Ako isključenje neprihvatljivog dokaza prouzrokuje izmjenu optužnice, stav
2. člana 306. primjenjuje se uz odgovarajuće prilagođavanje.

Ukoliko optužnica sadrži prijedlog za naređivanje sudskog pritvora protiv okrivljenog ili za
njegovo oslobađanje iz sudskog pritvora, tročlano vanraspravno vijeće odmah odlučuje o
preporuci, a najkasnije u roku od 48 sati od podnošenja optužnice. Ako je okrivljeni u
sudskom pritvoru, a optužnica ne sadrži prijedlog za njegovo/njeno oslobađanje, tročlano
vanraspravno vijeće po službenoj dužnosti iu roku od tri dana od dana prijema optužnice
utvrđuje da li još uvijek postoje razlozi za sudski pritvor i donosi rješenje o produžetku ili
ukidanju sudskog pritvora. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje (čl. 306.
st. 4. i 5.).

Najkasnije do podizanja optužnice tužilac je dužan da braniocu osigura slijedeće materijale, ili
njihove kopije, koje posjeduje, kontroliše ili su pod njegovim nadzorom, ako ovi materijali
već u toku istrage nisu dati braniocu i to:

1) Zapisnike o izjavama i priznanjima okrivljenog, potpisane ili nepotpisane;

2) Imena svjedoka koje tužilac namjerava da pozove radi svjedočenja i ranije izjave tih
svjedoka;
3) Informaciju o osobi za koju tužilac zna da posjeduje prihvatljiv i oslobađajući
dokaz ili informaciju o tom slučaju i bilo koji dokument o izjavi takve osobe, potpisan ili
nepotpisan.
4) Nalaze fizičkog i mentalnog ispitivanja i znanstvenih testova ili eksperimenata
obavljenih u vezi sa tim slučajem;
5) Krivičnu prijavu i policijske izvještaje; i
6) Pregled materijalnih dokaza ili pozivanje na materijalne dokaze dobivene u istrazi
(čl. 307. st. 1.).

Izjave svjedoka moraju biti dostupne na jeziku koji okrivljeni razumije i govori.

Nakon podizanja optužnice, tužilac je dužan da pruži odbrani bilo koju novu informaciju ili
dokumente kako je opisano u stavu 1. ovog člana u roku od deset dana od dana njihovog
prijema. Odredbe ovog člana primjenjuju se u ovisnosti od mjera koje štite oštećene i
svjedoke, njihovu privatnost i štite povjerljive informacije, kako je propisano zakonom (čl.
307. st. 3. i 4.).

Najkasnije osam dana nakon što branilac dobije informacije iz člana 307. Zakona od tužioca,
ili najkasnije na sjednici za potvrđivanje optužnice, ili ako nema takve sjednice, prije početka
glavnog pretresa, u ovisnosti šta je održano kasnije, odbrana:

114
 1) Obavještava tužioca o namjeri da pokrene postojanje alibija navodeći mjesto ili
mjesta za koja okrivljeni tvrdi da je na njima bio pisutan u vrijeme navodnog krivičnog djela
kao i imena svjedoka i bilo koji drugi dokaz na kom okrivljeni namjerava da zasnuje alibi;
2) Obavještava tužioca o namjeri da prezentuje razlog na osnovu koga se traži
isključivanje krivične odgovornosti, navodeći imena svjedoka i bilo koji drugi dokaz koji
podržava takav razlog; i
3) Daje tužiocu imena svjedoka koje odbrana namjerava da pozove da svjedoče (član
308. stav 1.).

U slučaju da branilac ne ispuni gore navedenu obavezu, a sud ne nađe opravdan razlog za
takav propust, može ga kazniti novčanom kaznom do 250 Eura (član 146. Zakona133) i o tome
obavještava advokatsku komoru.

110. Potvrđivanje optužnice

Onog trenutka kad sudija ocijeni da je optužnica sastavljena u skladu sa članom 305. Zakona,
zakazuje odmah sjednicu za potvrđivanje optužnice. Sud odmah poziva okrivljenog i tužioca
na sjednicu za potvrđivanje optužnice. Optužnica mora da bude uručena okrivljenom ili
njegovom/njenom braniocu najmanje osam dana prije sjednice za potvrđivanje optužnice. Na
sjednicu za potvrđivanje optužnice poziva se i oštećeni (čl. 309. st. 1. i 2.).

Okrivljeni u skladu sa Zakonom, nakon što mu je uručena optužnica, ima pravo:

1) Da se odrekne razmatranja optužnice i dokaza;

2) Da se odrekne potvrđivanja optužnice i podnese pisani prigovor na optužnicu ili na
prihvatljivost dokaza; ili
3) Da nastavi sa potvrđivanjem optužnice.

Okrivljeni također može predložiti imena svjedoka i vještaka koje on/ona želi da pozove na
glavni pretres.

U pozivu za sjednicu za potvrđivanje optužnice sud obavještava okrivljenog o njegovim

pravima u skladu sa članom 309. st. 1. do 3., te o obavezama prema članu 308. Zakona.

Ako okrivljeni želi da se odrekne razmatranja optužnice i dokaza, podnosi pisanu izjavu o
odricanju sudiji najmanje tri dana prije dana održavanja sjednice za potvrđivanje optužnice.

Sudija donosi rješenje o prihvatanju izjave o odricanju i otkazivanju sjednice za potvrđivanje

optužnice ako zaključi da okrivljeni shvata posljedice takvog odricanja. Sudija odmah
informiše okrivljenog, tužioca i oštećenog o rješenju. U slučaju da sudija donese rješenje o
odbijanju izjave o odricanju, sjednica za potvrđivanje optužnice se održava u zakazano
vrijeme (čl. 310. st. 1-3.)

Ukoliko okrivljeni želi da se odrekne sjednice za potvrđivanje optužnice i podnošenja pisanih

primjedbi na optužnicu ili na prihvatljivost dokaza, on/ona podnosi sudiji pisanu izjavu o
odricanju i podnosi bilo koju pisanu primjedbu najmanje tri dana prije dana održavanja
sjednice za potvrđivanje optužnice. Sudija će donijeti rješenje o prihvatanju izjave o

133
Član 146. uređuje novčano kažnjavanje branioca, punomoćnika ili zakonskog zastupnika oštećenog,
supsidijarnog tužioca ili privatnog tužioca u slučajevima kada su njihovi postupci usmjereni na odugovlačenje
krivičnog postupka. Istim se članom također propisuje obavještavanje advokatske komore o kažnjavanju njenog
člana, odnosno advokatskog pripravnika, kao i obavještavanje nadređenog javnog tužioca u slučajevima kada
javni tužilac prouzroči odugovlačenje postupka.

115
odricanju ako zaključi da okrivljeni shvata posljedice takvog odricanja. U tom slučaju sudija
odmah informira okrivljenog, tužioca i oštećenog o rješenju i uručuje pisane primjedbe
okrivljenog tužiocu i oštećenom (čl. 311. st. 1. i 2.).

Tužilac i oštećeni mogu da podnesu svoje pisane izjave u roku od osam dana od dana kada su
obavješteni. U roku od tri dana nakon prijema pisanih izjava ili izjava od tužioca i oštećenog,
ili nakon isteka roka od osam dana od dana kada su tužilac i oštećeni obavješteni i u kojem su
mogli podnijeti svoje pisane izjave, sudija postupa u skladu sa članom 316. Zakona. Ako
sudija donese rješenje da odbije izjavu o odricanju okrivljenog, sjednica za potvrđivanje
optužnice se održava u zakazano vrijeme (čl. 311. st. 3-5.).

Sudija može po službenoj dužnosti da donese rješenje o optužnici ili o prihvatljivosti dokaza
shodno članu 316. Zakona ako:

1) Prihvati izjavu o odricanju razmatranja optužnice i dokaza shodno članu 310.

Zakona;
2) Okrivljeni ne podnese pisane primjedbe na opužnicu shodno članu 311. Zakona; ili
3) Okrivljeni ne podnese pisane primjedbe na prihvatljivost dokaza shodno članu 311.
Zakona (čl. 312. st. 1.).

Navedeno rješenje sudija može da donese najkasnije dva mjeseca od dana podizanja
optužnice.

Sjednicu za potvrđivanje optužnice vodi sudija. Tužilac i okrivljeni moraju da budu prisutni
na sjednici za potvrđivanje optužnice. Pravo da prisustvuje sjednici ima i oštećeni. Odredbe
ovog Zakona koje se odnose na javnost glavnog pretresa, vođenje glavnog pretresa i na
odlaganje i prekid glavnog pretresa primjenjuju se uz odgovarajuće prilagođavanje na
sjednicu za potvrđivanje optužnice (čl. 313. st. 1-3.).

Na početku sjednice za potvrđivanje optužnice sudija poučava okrivljenog o

njegovom/njenom pravu da se ne izjašnjava o svom slučaju ili da ne odgovara na bilo koje
pitanje, a ako se izjašnjava o svom slučaju, ne inkriminiše sam sebe ili svog bližnjeg, niti da
prizna krivicu, o pravu da se brani sam ili uz pravnu pomoć branioca po svom izboru, kao i
pravu da uloži prigovor na optužnicu i na prihvatljivost dokaza prezentovanih u optužnici.
Sudija mora da se uvjeri da je spoštovano pravo okrivljenog na branioca i da su obje strane
ispunile obavezu u vezi sa objelodanjivanjem dokaza (čl. 307. i 308. Zakona). Tužilac zatim
čita optužnicu okrivljenom (čl. 314. st. 1-3.).

Sudija mora da se uvjeri da okrivljeni shvata optužnicu i daje mogućnost okrivljenom da

prizna krivicu ili da izjavi da nije kriv. Ako okrivljeni nije razumio optužnicu sudija poziva
tužioca da razjasni optužnicu na takav način da okrivljeni može da je razumije bez poteškoća.
Ako okrivljeni ne želi da da nikakvu izjavu o svojoj krivici, smatra se da je izjavio da nije
kriv. Okrivljeni i/ili njegov/njen branilac i tužilac imaju pravo da daju izjave na sjednici za
potvrđivanje optužnice. Sudija može da dozvoli oštećenom da da izjavu. Na sjednici za
potvrđivanje optužnice nema ispitivanja svjeoka ili vještaka ili predočavanja drugih
dokaza.Pošto je čuo izjave stranaka, sudija nastavlja postupak u skladu sa članom 316.
Zakona (čl. 315. st. 4-7.).

Kada okrivljeni prizna krivnju po svim tačkama optužnice u skladu sa članom 314. stav 4.
Zakona, sudija utvrđuje da li:

1) Okrivljeni razumije prirodu i posljedice priznanja krivnje;

116
 2) Priznanje je okrivljeni dao dobrovoljno poslije dovoljnih konzultacija sa braniocem;
3) Priznanje krivnje je podržano činjenicama u vezi sa slučajem koje sadrži optužnica i
bilo kojim materijalom koji je prezentirao tužilac za dopunu optužnice i kojeg je okrivljeni
prihvatio, i u vezi sa bilo kojim drugim dokazom kao što je svjedočenje svjedoka, koje
prezentira tužilac ili okrivljeni; i
4) Postoji neka okolnost iz člana 316. stav 1. do 3. PZKPK (čl. 315. st. 1.).

Imajući u vidu priznanje krivnje okrivljenog, sudija može tražiti mišljenje tužioca, branioca i
oštećenog. Ukoliko smatra da nisu ispunjeni uvjeti iz stava 1. ovog člana, nastavlja postupak
potvrđivanja optužnice kao da nije priznata krivnja. No ukoliko smatra da su ispunjeni uvjeti
iz člana 315. stav 1., donosi rješenje kojim prihvata priznanje krivnje okrivljenog i nastavlja u
skladu sa članom 316 Zakona (čl. 315. st. 2-4.).

111. Odbacivanje optužnice

Do odbacivanja optužnice i obustave krivičnog postupka doći će na temelju sudskog rješenja

ukoliko sudija utvrdi da:

1) Djelo koje mu se stavlja na teret nije krivično djelo;

2) Postoje okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost;
3) Period zastarjevanja krivičnog djela je istekao, djelo je obuhvaćeno amnestijom ili
pomilovanjem ili postoje druge okolnosti koje sprječavaju gonjenje; ili
4) Nema dovoljno dokaza koji potvrđuju razložnu sumnju da je okrivljeni izvršio
krivično djelo iz optužnice (čl. 316. st. 1.).

Ukoliko sudija utvrdi da optužnicu nije podigao ovlašteni tužilac ili da nedostaje prijedlog
oštećenog ili da odobrenje javnog organa nedostaje ili je povučeno, ili da postoje druge
okolnosti koje privremeno sprječavaju gonjenje, donosi rješenje o odbacivanju optužnice i
obustavlja postupak.

Također ako utvrdi da krivično djelo iz optužnice spada u nadležnost drugog suda, donosi
rješenje kojim proglašava sud nenadležnim i upućuje predmet nadležnom sudu. Stranke mogu
da ulože žalbu na takvo rješenje tročlanom vanraspravnom vijeću (čl. 316. st. 2. i 3.). No
ukoliko utvrdi da ne postoji nijedna okolnost iz člana 316. st. 1. do 3. Zakona donosi rješenje
kojim potvrđuje optužnicu (čl. 316. st. 4.).

Posebna je okolnost kada sudija utvrdi da je određeni dokaz koji je dobiven u toku istrage ili
kojeg je tužilac predložio sudu da bude prezentiran na glavnom pretresu neprihvatljiv, u tom
slučaju donosi posebno rješenje kojim taj dokaz proglašava neprihvatljivim (čl. 316. st. 5.).
Prilikom donošenja navedenog rješenja dužan je držati se odredaba člana 154. Zakona kojima
se regulira odlučivanje o prihvatljivosti dokaza primjenjujući ih uz odgovarajuće
prilagođavanje.

Konačno, prilikom donošenja rješenja o odbacivanju, odnosno potvrđivanju optužnice, sudiju

ne obavezuje zakonsko opredjeljivanje krivičnog djela koje je tužilac utvrdio u optužnici ili
dogovor između tužioca i branioca u vezi sa preinačenjem optužnice ili priznanjem krivnje
(čl. 316. st. 6.).

Prema članu 317. sva rješenja koja donese sudija u vezi sa potvrđivanjem optužnice moraju
da budu obrazložena ali tako da ne bude prejudicirana odluka o pitanjima koja su predmet
rasprave na glavnom pretresu. Na odluku sudije kojom odbacuje optužnicu, tužilac i oštećeni
mogu da ulože žalbu tročlanom vanraspravnom vijeću. Ako na rješenje sudije o odbacivanju

117
optužnice uloži žalbu samo oštećeni, a žalba bude uvažena, smatra se da je time oštećeni
poduzeo gonjenje kao supsidijarni tužilac.

112. Pravomoćnost optužnice

U skladu sa članom 318. Zakona optužnica postaje pravomoćna:

1) Na dan kada rješenje o optužnici shodno članu 316. Zakona postane pravomoćno;
ili
2) Na dan kada rješenje prema članu 310. st. 2. ili prema članu 311. st. 2. Zakona
postane pravomoćno, ako sudija ne postupi u skladu sa članom 312. Zakona.

Nakon što optužnica postane pravomoćna, sudija je odmah šalje zajedno sa predmetom
predsjedniku sudskog vijeća na glavnom pretresu.

118
 DVADESETTREĆI DIO

GLAVNI PRETRES

113. Pojam, značaj i svrha glavnog pretresa

Glavni pretres, kao treći stadij redovnog krivičnog postupka, ima značaj glavnog i centralnog
dijela krivičnog postupka. Na glavnom pretresu raspravlja se o krivičnopravnom zahtjevu, tj.
traže se odgovori na pitanja koja su u vezi s utvrđivanjem krivičnog djela i okolnosti pod
kojima je izvršeno, učinioca krivičnog djela i njegove ličnosti, te izricanja krivične sankcije.
Na glavnom pretresu, uz primjenu načela kontradiktronosti, neposrednosti, usmenosti i
javnosti, iznose se teza optužbe i teza odbrane, preduzimaju se dokazne radnje kako bi se
došlo do dokaza koji su bitni za donošenje presude, utvrđuje se činjenično stanje i, ako ne
nastupe procesne smetnje, donosi presuda kojom sud meritorno raspravlja predmet optužbe.
Presuda se, tako, može donijeti samo na osnovu održanog glavnog pretresa i kao najvažnija
odluka u krivičnom postupku isključivo se zasniva na činjenicama i dokazima koji su izneseni
na glavnom pretresu (čl. 387. st. 1.). Ovaj stadij krivičnog postupka obuhvata pripreme za
održavanje glavnog pretresa (čl. 319. – 327.), sudska rasprava (čl. 328. – 384.), izricanje
presude (čl. 385. – 391.) i objavljivanje presude (čl. 392. – 397.).134 Glavni pretres zakazuje
predsjednik sudećeg vijeća naredbom, odmah nakon što optužnica postane pravosnažna (čl.
319. st. 1. i 2.).

114. Pretpostavke za održavanje glavnog pretresa

Neposredno prije početka glavnog pretresa potrebno je utvrditi postojanje pretpostavki za

njegovo održavanje i pravilno odvijanje. Pretpostavke za održavanje glavnog pretresa odnose
se na prisustvo određenih krivičnoprocesnih subjekata. Zbog toga, nakon što predsjednik
sudskog vijeća otvori zasjedanje i objavi predmet glavnog pretresa, mora se utvrditi da li su
prisutne sve pozvane osobe, a ako nisu, provjerit će da li su im pozivi dostavljeni i da li su
svoj izostanak opravdale (čl. 339.).

Nedolazak javnog tužioca na glavni pretres ima za posljedicu odlaganje glavnog pretresa.
Ako na glavni pretres ne dođe subsidijarni tužilac ili privatni tužilac iako su uredno pozvani,
rješenjem se postupak obustavlja (čl. 340.). Prisustvo optuženog na glavnom pretresu je
obavezno. Ako je optuženi uredno pozvan, a na glavni pretres ne dođe niti svoj izostanak
opravda predsjednik sudskog vijeća izdaje nalog za hapšenje optuženog, a ako optuženi ne
može biti odmah doveden, odlaže se glavni pretres i naređuje da se optuženi na idući glavni
pretres prinudno dovede (čl. 341.). Nedolazak branioca na glavni pretres i nemogućnost
angažovanja drugog branioca ima za posljedicu odlaganje glavnog pretresa (čl. 342.).
Neopravdani nedolazak svjedoka ili vještaka na glavni pretres može imati za posljedicu
prinudno dovođenje svjedoka ili vještaka. U pogledu održavanja glavnog pretresa, sudsko
vijeće će odlučiti da li glavni pretres treba odložiti (čl. 343.).

134
Sahiti, E., Murati, R., Kunštek, E., 2004., str. 136.

119
 115. Tok glavnog pretresa

Redosljed radnji na glavnom pretresu određen je PZKPK.135 Procesna radnja kojom započinje
glavni pretres u pravnom smislu jeste čitanje optužnice ili privatne tužbe (čl. 357. st. 1.).
Optužnicu po pravilu čita tužilac. Ako je oštećeni prisutan može obrazložiti svoj
imovinskopravni zahtjev, a ako nije prisutan njegov prijedlog će pročitati predsjednik sudskog
vijeća. Predsjednik sudskog vijeća provjerava da li je optuženi razumio optužnicu i pruža mu
mogućnost da se izjasni da li je kriv ili ne. Ako optuženi ne želi da da nikakvu izjavu o svojoj
krivici, smatra se da je izjavio da nije kriv (čl. 358. st. 3.).

Od izjave optuženog zavisi dalji tok glavnog pretresa. Tako, ako izjavi da je kriv, razmatra se
njegovo priznanje i provjerava dobrovoljnost i dokazanost priznanja.136 Ako sudsko vijeće
smatra da su ti zahtjevi ispunjeni, glavni pretres se nastavlja završnim riječima stranaka (čl.
359. st. 5.). Ako je optuženi priznao krivnju po svim tačkama optužnice na sjednici za
potvrđivanje optužnice, a na glavnom pretresu izjavi da nije kriv, predsjednik sudskog vijeća
može odložiti glavni pretres kako bi pozvao svjedoke i vještake (čl. 359. st. 1.). U slučaju da
optuženi izjavi da nije kriv ili da njegovo priznanje ne ispunjava zakosnke uslove, prelazi se
na dokazni postupak.

Iznošenje dokaza odnosi se na sve činjenice za koje sud smatra da su važne za pravilnu i
poštenu presudu (čl. 360. st. 1.). Po pravilu, prvo se izvode dokazi koje je predložio tužilac,
zatim slijede dokazi koje je predložio branilac ili optuženi, i zatim dokazi koje je sud naložio
da se prikupe po službenoj dužnosti (čl. 360. st. 3.). Poslije saslušanja svjedoka i vještaka i
prezentovanja materijalnih dokaza obavlja se saslušanje optuženog koji je izjavio da nije kriv,
kao i optuženog koji je dao takvu izjavu ali ona nije prihvaćena (čl. 371. st. 1.). U tu svrhu,
predsjednik sudskog vijeća poziva prvo tužioca, a zatim branioca da ispitaju optuženog.
Također, uz dozvolu predsjednika sudskog vijeća pitanja optuženom mogu postaviti oštećeni,
zakonski zastupnik, punomoćnik, saoptuženi i vještak. Nakon navedenih osoba, optuženog
može ispitati predsjednik vijeća i članovi sudskog vijeća. Predsjednik sudskog vijeća ispituje
optuženog ako u njegovim odgovorima ima praznina, dvosmislenosti ili protivrječnosti, a
članovi sudskog vijeća mogu postavljati direktna pitanja optuženom (čl. 372.). Stranke i
oštećeni mogu u toku glavnog pretresa predlagati da se izvrši uvid u nove činjenice i da se
pribave novi dokazi. Na glavnom pretresu neposredno se saslušavaju svjedoci, a vještaci
izlažu usmeno svoj nalaz i mišljenje. Oštećeni daje svoju izjavu u svojstvu svjedoka prije
nego što se saslušaju drugi svjedoci. Na glavnom pretresu je dozvoljeno i posredno izvođenje
dokaza čitanjem zapisnika o iskazima svjedoka ili vještaka sa ranijih saslušanja (čl. 366. i
368.), ili čitanjem zapisnika o uvđaju, o pretresu stana ili oduzimanju predmeta (čl. 367. st.
1.).

Poslije završenog dokaznog postupka prelazi se na završne riječi. Završne riječi predstvaljaju
vrlo važan dio procesnih aktivnosti na glavnom pretresu. Prvi govori tužilac, zatim oštećeni,
branilac i na kraju optuženi (čl. 378. st. 1.). Završetak glavnog pretresa slijedi nakon završnih
riječi tužioca, oštećenog, branioca i optuženog, i nakon što sudsko vijeće smatra da nije
potrebno izvesti druge dokaze. Završetak glavnog pretresa objavljuje predsjednik sudskog
vijeća, nakon čega se sud povlači na vijećanje i glasanje radi donošenja presude (čl. 383.).

135
V. Sahiti, E., Murati, R., Kunštek, E., 2004., str. 136. – 137.
136
Pri razmatranju izjave optuženog o priznanju krivnje, predsjednik sudskog vijeća može zatražiti mišljenje
javnog tužioca, branioca I oštećenog (čl. 359. st. 3.)

120
 DVADESETČETVRTI DIO

PRESUDA

116. Pojam, vrste i predmet presude. Objavljivanje presude i pismena izrada

presude

Presuda je najvažnija odluka koja se donosi u krivičnom postupku i njom se odlučuje o

osnovnom i sporednim predmetima krivičnog postupka. Presuda se donosi po završenom
glavnom pretresu i nakon što se sud povuće na vijećanje i glasanje radi donošenja presude.
Donošenje presude je u isključivoj nadležnosti suda. Presude se dijele na meritorne (ili
suštinske) i formalne (ili procesne). Meritornim presudama rješava se suština (lat. in merito)
krivične stvari u smislu da li je izvršeno krivično djelo, da li je optuženi kriv i da li se prema
optuženom može primijeniti krivična sankcija. Formalnom presudom se ne rješava krivični
predmet, jer ne postoje procesne pretpostavke za to. Meritorne presude su: presuda kojom se
optuženi oglašava krivim (čl. 391.) i presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe (čl.
390.). Formalna ili procesna presuda je presuda kojom se optužba odbija (čl. 388.).
Prihvatajući načelo neposrednosti, zakon je propisao da sud zasniva presudu samo na
činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Također, sud je dužan savjesno
ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti
zaključak je li neka činjenica dokazana (čl. 387. st. 2.).

Presudu objavljuje predsjednik sudskog vijeća odmah nakon što je donesena, a ako to nije
moguće odlaže objavljivanje presude najviše za tri dana (čl. 392. st. 1.). Presuda koja je
objavljena mora se pismeno izraditi u roku od 15 dana po objavljivanju ako je optuženi u
sudskom pritvoru, odnosno u roku od 30 dana u drugim slučajevima (čl. 395. st. 1.). Pismeno
izrađena presuda mora imati: - uvod, izreku ili dispozitiv i - obrazloženje (čl. 396.).

117. Presuda kojom se optužba odbija

Presudu kojom se optužba odbija sud donosi onda kad postoje procesne smetnje za
raspravljanje o glavnom predmetu krivičnog postupka. Razlozi za donošenje presude kojom
se optužba odbija su: - ako je tužilac od započinjanja pa do završetka glavnog pretresa
povukao optužnicu, - ako je oštećeni odustao od prijedloga, - ako je optuženi za isto djelo već
pravosnažno osuđen, oslobođen od optužbe ili je postupak protiv njega rješenjem
pravosnažno obustavljen i - ako je optuženi aktom amnestije ili pomilovanja oslobođen od
gonjenja, ili je nastupila zastarjelost ili ako postoje druge okolnosti koje sprečavaju krivično
gonjenje (čl. 389.).

118. Presuda kojom se optuženi oslobađa od optužbe

Oslobađajuća (lat. liberatorna) presuda je presuda kojom se osoba oslobađa od optužbe iz

sljedećih razloga: - ako djelo za koje je optužen ne predstavlja krivično djelo, - ako postoje
okolnosti koje isključuju krivičnu odgovornost ili - ako nije dokazano da je optuženi izvršio
djelo za koje je optužen (čl. 390.).

119. Presuda kojom se optuženi oglašava krivim

Presuda kojom se optuženi oglašava krivim je, također, meritorna presuda, kojom se rješava
predmet spora. Presuda kojom se optuženi oglašava krivim donosi se nakon što sud utvrdi da
je optuženi izvršio krivično djelo za koje je optužen i da je kriv za djelo za koje se optužuje.

121
Presuda kojom se optuženi oglašava krivim može biti: - osuđujuća presuda ili presuda kojom
se osoba oglašava krivom i osuđuje na određenu vrstu i visinu kazne (lat. kondemnatorna) i –
presuda kojom se optuženi oglašava krivim za određeno krivično djelo ali se oslobađa od
kazne po odredbama krivičnog zakona (čl. 391.).

122
 DVADESETPETI DIO

PRAVNI LIJEKOVI

120. Uopšte o pravnim lijekovima

Presuda mora biti u pogledu činjeničnog stanja - pravilana, a u odnosu na primjenu krivičnog
materijalnog i procesnog prava - zakonita. Međutim, i pored zakonskih pravila za odvijanje
krivičnog postupka moguće je da sud donese odluku koja nije pravilna ili zakonita. Da bi se
spriječilo da takva odluka proizvede pravne posljedice, koriste se pravni lijekovi. Pravni lijek
je pravno sredstvo kojim stranke i druge ovlaštene osobe pobijaju odluku donesenu u
krivičnom postupku, s ciljem da se ona ukine ili preinači.137 Iz navedenog se može
zaključiti da je značaj pravnih lijekova sprečavanje pravnog dejstva napravilnih i nezakonitih
sudskih odluka, odnosno donošenje pravilnih i zakonskih sudskih odluka. Pravno na upotrebu
određenog pravnog sredstva poznaju i međunarodni dokumenti propisujući da svako ima
pravo do efikasnog pravnog sredstva protiv sudskih odluka (čl. 2. st. 3. tač. a. MPGPP i čl. 2.
st. 1. Protokola 7. uz EKLJP). U tom smislu, svako osuđen od suda za krivično djelo ima
pravo od višeg suda tražiti ponovno razmatranje svoje presude ili kazne. Time je pravo na
ulaganje pravnog sredstva neodvojivo od prava na pravično suđenje.138

Teorija krivičnog procesnog prava poznaje podjelu pravnih lijekova na:

1. Redovne i vanredne pravne lijekove. Redovnim pravnim lijekom pobijaju se odluke

koje još nisu stupile na pravnu snagu, i cilj im je preispitivanje pravilnosti sudske
odluke prije njene pravosnažnosti. Vanrednim pravnim lijekom pobijaju se
pravosnažne odluke. Vanredni pravni lijekovi koriste se izuzetno i u ograničenom
obimu protiv sudskih odluka koje su već stupile na pravnu snagu. Prema PZKPK
redovni pravni lijekovi su: - žalba na presudu prvostepenog suda, - žalba na presudu
drugostepenog suda i – žalba protiv rješenja. A vanredni pravni lijekovi su: -
ponavljanje krivičnog postupka, - vanredno ublažavanje kazne i - zahtjev za zaštitu
zakonitosti.
2. Suspenzivne i nesuspenzivne pravne lijekove. Suspenzivni pravni lijek odlaže
izvršenje pobijane odluke. Nesuspenzivni pravni lijek ne odlaže izvršenje pobijane
odluke. Po pravilu, redovni pravni lijekovi su supenzivni, a vanredni pravni lijekovi su
nesuspenzivni.
3. Devolutivne i nedevolutivne pravne lijekove. Devolutivni pravni lijek ima za
posljedicu da se povodom pravnog lijeka o krivičnoj stvari raspravlja pred višim
sudom, a ne pred onim sudom koji je donio pobijanu odluku. Nedevolutivni je pravni
lijek onaj o kome odlučuje isti sud koji je donio pobijanu odluku.
4. Potpuni i nepotpuni pravni lijekovi. Potpuni pravni lijek može se uložiti iz svih
zakonskih osnova, a nepotpun pravni lijek samo iz nekih osnova. Redovni pravni
lijekovi su u pravilu potpuni, a vanredni pravni lijek je nepotpun.

Postupak po pravnom lijeku je po svojoj prirodi fakultativan, a ne obligatoran. Naime, nakon

što se sudskom odlukom okonča prvostepeni postupak, raspravljanje o određenoj krivičnoj
stvari je moguće nastaviti jedino na osnovu upotrebe pravnog lijeka od strane ovlaštenih
subjekata. Dakle, ne ispituju se sve sudske odluke donesene u prvom stepenu, niti se ispituju
po zahtjevu suda (tj. po službenoj dužnosti), već samo po zahtjevu ovlaštenih osoba.

137
Sijerčić-Čolić, H., II, 2005., str. 101. Slične definicije pravnih lijekova se mogu naći i u drugim udžbenicima
ili komentarima krivičnog procesnog prava (npr., Grubač, M., 2006., str. 429.; Pavišić, B., 2005., str. 439.).
138
Sijerčić-Čolić, H., Hadžiomeragić, M., Jurčević, M., Kaurinović, D., Simović, M., 2005., str. 756.

123
 121. Žalba na prvostepenu i drugostepenu presudu

A) Žalba na prvostepenu presudu je redovan, suspenzivan, devolutivan i potpun pravni

lijek, kojim subjekti pravnog lijeka traže od drugostepenog suda da zbog određenih
nedostataka u prvostepenoj presudi ili u prvostepenom postupku, izrečenu presudu
potpuno ili djelimično ukine ili preinači.139 Žalba na prvostepenu presudu je zajamčena
međunarodnim dokumentima, čime je osigurano da drugostepeni sud provjeri pravilnost i
zakonitost prvostepene presude prije njene pravosnažnosti.

Na ulaganje žalbe ovlašteni su subjekti žalbe, i to: - stranke, branilac, zakonski zastupnik
optuženog, oštećeni,140 kao i fizička ili pravna osoba od koje je oduzeta imovina ili
materijalna dobit stečena krivičnim djelom (čl. 399. st. 1. i 4.). Tužilac može podnijeti žalbu
kako na štetu, tako i u korist optuženog. Žalba koja je izjavljena od ovlaštenih subjekata
smatra se dopuštenom. Žalba se može uložiti u roku od 15 dana od dana dostavljanja kopije
presude. Žalba izjavljena u zakonskom roku smatra se blagovremenom (čl. 398.).

Sadržaj žalbe je određen zakonom. Žalba treba da sadrži: 1) označenje presude protiv koje se
podnosi žalba, 2) osnov za pobijanje presude, 3) obrazloženje žalbe, 4) prijedlog da se
pobijana presuda potpuno ili djelimično ukine ili preinači i 5) potpis osobe koja podnosi žalbu
(čl. 401. st. 1.). U žalbi se mogu iznositi nove činjenice i novi dokazi, ali je podnosilac žalbe
dužan navesti razloge zbog čega ih nije ranije naveo (čl. 401. st. 4.).

Presuda se može pobijati zbog: - bitne povrede odredaba krivičnog postupka, - povrede
krivičnog zakona, - pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili - odluke o
krivičnim sankcijama, oduzimanju imovinske koristi stečene krivičnim djelom, troškovima
krivičnog postupka, imovinskopravnom zahtjevu, kao i zbog naredbe o objavljivanju presude
putem štampe, radija ili televizije (čl. 402.). Navedeni osnovi za pobijanje prvostepene
presude određuju obim pobijanja odluke žalbom. Sudske odluke se, dakle, mogu pobijati u
okviru zakonskih žalbenih osnova, a drugostepeni sud pazi po služnenoj dužnosti na neke
povrede odredaba krivičnog postupka, kao i na povredu krivičnog zakona na štetu optuženog
(čl. 415. st. 1.).

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka mogu biti apsolutno bitne (između povrede
procesnog zakona i pobijane presude postoji uzročna veza) i relativno bitne (uzročna veza
između povrede i presude mora se utvrditi u smislu da li je ta povreda bila ili mogla biti od
uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude). Apsolutne povrede su taksativno navedene
u zakonu i ima ih dvanaest; relativno bitne povrede nisu taksativno navedene u zakonu nego
su određene generalnom klauzulom. Bitne povrede odredaba krivičnog postupka mogu biti
osnov za ukidanje prvostepene presude i vraćanje predmeta prvostepenom sudu na
ponovno suđenje i odlučivanje (čl. 403.).

Povreda krivičnog zakona postoji ako je sud pogrešno primjenio neku krivičnopravnu
odredbu ili je uopšte nije primijenio. Nepravilno podvođenje činjeničnog stanja pod odredbe
krivičnog zakona ima za posljedicu preinačenje prvostepene presude. Povrede krivičnog
zakona taksativno su navedene u PZKPK i ima ih šest (čl. 404.).

Osnova za pravilnu primjenu krivičnog zakona i donošenje zakonite presude jeste istinito i
potpuno utvrđivanje činjenica odlučnih za donošenje pravilne i zakonite presude. Bez
pravilnog i potpuno utvrđenog činjeničnog stanja nema pravilne primjene prava, ni zakonite

139
Tako, npr., Grubač, M., 2006., str. 445. - 446.; Pvišić, B., 2005., str. 442.; Tomašević, G., 1998., str. 218.
140
Pravo oštećenog na ulaganje žalbe je objašnjeno u dijelu koji se odnosi na prava oštećenog u krivičnom
postupku.

124
presude.141 Pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje može biti osnov za ukidanje
prvostepene presude i vraćanje predmeta prvostepenom sudu na ponovno suđenje i
odlučivanje. Pogrešno utvrđeno činjenično stanje postoji kad sud u dokaznom postupku uzme
u razmatranje sve odlučne činjenice i izvede sve dokaze sa kojima raspolaže za utvrđivanje tih
činjenica, ali nakon toga pogrešno ocijeni značenje izvedenih dokaza i dođe do pogrešnog
zaključka o postojanju činjenica. Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji kad je
prvostepeni sud propustio utvrditi neku odlučnu činjenicu ili nije izveo sve važne dokaze o
odlučnim činjenicama koje je utvrđivao (čl. 405.).

Presuda se može pobijati zbog odluke o krivičnim sankcijama, sporednim predmetima

krivičnog postupka (troškovi i imovinskopravni zahtjev), kao i naredbe o objavljivanju
presude putem štampe, radija ili televizije (članu 406.). Povodom ovog žalbenog osnova
prvostepena presuda se može preinačiti.

Postupak po žalbi se odvija u dva dijela, i to: - postupak pred prvostepenim sudom, dakle,
pred sudom koji je donio pobijanu odluku i - postupak pred drugostepenim sudom.

Postupak pred prvostepenim sudom. Žalba se podnosi sudu koji je izrekao prvostepenu
presudu u dovoljnom broju primjeraka za sud, kao i za protivnu stranku i branioca. Žalbu koja
je neblagovremena ili nedopuštena odbacit će rješenjem predsjednik sudskog vijeća (čl. 407.).
U roku od osam dana suprotna strana može dati odgovor na žalbu. Žalba, odgovor na žalbu i
svi spisi se dostavljaju drugostepenom sudu. Postupak pred drugostepenim sudom. Drugi i
najvažniji dio žalbenog postupka odvija se pred drugostepenim ili žalbenim sudom.
Drugostepeni sud donosi doluku na sjednici vijeća ili na saslušanju. Sjednica vijeća počinje
izvještajem sudije izvjestioca o činjenicama. Također, u rad ove sjednice mogu se uključiti i
stranke i branilac (čl. 410.). O sjednici vijeća obavijestit će se tužilac, optuženi i branilac.
Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno pozvani ne sprečava održavanje sjednice vijeća.
Na sjednici vijeća kojoj su prisutne stranke i branilac javnost se može isključiti samo iz
zakonskih uslova (čl. 410. st. 4. i 5.). Saslušanje pred drugostepenim sudom održava se samo
ako je potrebno da se zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja izvedu novi
dokazi ili ponove već ranije izvedeni dokazi i ako postoje opravdani razlozi da predmet ne
bude vraćen prvostepenom sudu na ponovni glavni pretres (čl. 412. st. 1.).

B) Žalba na presudu drugostepenog suda je dozvoljena izuzetno. Ta žalba se ulaže

Vrhovnom sudu Kosova u sljedećim slučajevima: - ako je drugostepeni sud izrekao kaznu
dugotrajnog zatvora ili ako je potvrđena takva kazna, - ako je drugostepni sud utvrdio
drukčije činjenično stanje (na saslušanju) i na tako utvrđenom činjeničnom stanju donio svoju
presudu i - ako je drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu kojom je optuženi
oslobođen od optužbe i izrekao presudu kojom ga oglašava krivim (čl. 430. st. 1.).

122. Žalba na rješenje

Prema PZKPK, žalba na rješenje je dozvoljena protiv određenih rješenja, odnosno protiv
nekih rješenja taj pravni lijek je isključen. S obzirom da se u krivičnom postupku donose
brojna rješenja, zakon usvaja stav da protiv rješenja pretpretresnog sudije i protiv drugih
rješenja donesenih u prvom stepenu, stranke i osobe čija su prava povrijeđena mogu podnijeti
žalbu uvijek kad u ovom zakonu nije izričito određeno da žalba nije dopuštena. Ovo bi bila
prva grupa rješenja, u pogledu kojih je zakonom utvrđeno generalno pravilo o dopuštenosti

141
Grubač, M., 2006., str. 453.

125
ulaganja žalbe (čl. 431. st. 1.). Drugu grupu čine ona rješenja koja u pretpretresnom postupku
donosi vijeće od trojice sudija i protiv kojih žalba nije dopuštena. Zakonom se predviđaju
izuzeci u smislu da se može izjaviti žalba i na takvo rješenje. Dakle, u drugu grupu ulaze ona
rješenja koja donosi vanraspravno vijeće i protiv kojih, po pravilu, žalba nije dopuštena (čl.
431. st. 2.). Treću grupu čine ona rješenja koja se donose radi pripremanja glavnog pretresa i
presude i koja se mogu pobijati samo u žalbi na presudu, osim ako PZKPK nije drukčije
određeno (čl. 431. st. 3.).
Rok za žalbu na rješenje je tri dana od dana dostavljanja rješenja, osim ako PZKPK nije
određeno drukčije (tako npr., rok za žalbu na rješenje o određivanju sudskog pritvora iznosi
24 sata od prijema rješenja). Podnošenjem žalbe na rješenje, po pravilu, odlaže se izvršenje
rješenja protiv koga je podnesena žalba. Dakle, žalba na rješenje ima suspenzivno dejstvo, uz
napomenu da imaju i takva rješenja koja se izvršavaju bez obzira na uloženu žalbu (čl. 433.).

123. Smisao i značaj vanrednog pravnog lijeka

Nakon što redovni pravni lijek bude uložen i po njemu donesena odluka, ili kad ovlašteni
subjekti ne iskoriste to pravo, sudska odluka postaje pravosnažna. Ono što je pravosnažnom
odlukom utvrđeno ne može se više raspravljati. Razlozi prihvatanja pravosnažnosti odluke su
u pravnoj sigurnosti i potrebi da svaki krivični postupak u određenom trenutku bude okončan.
Također, pravosnažnost je i pretpostavka za izvršenje odluke. Samo izuzetno se može
raspravljati o sudskoj odluci kod koje je nastupila pravosnažnost u postupku po vanrednom
pravnom lijeku. Pravosnažna sudska odluka može biti nepravilna ili zato se se zasniva na
netačno utvrđenom činjeničnom stanju, ili zato što je odlukom suda povrijeđen zakon.
PZKPK poznaje tri vanredna pravna lijeka: - ponavljanje krivičnog postupka,142 - vanredno
ublažavanje kazne i - zahtjev za zaštitu zakonitosti.

124. Ponavljanje krivičnog postupka.

U određenim slučajevima i pod uslovima predviđenim u PZKPK, krivični postupak

završen pravosnažnim rješenjem ili pravosnažnom presudom može se na zahtjev ovlaštene
osobe ponoviti (čl. 438.). Ponavljenje krivičnog postupka predstavlja vraćanje pravosnažno
završenog postupka u neki raniji stadij, te ponovno vođenje postupka od tog stadija.143 U tom
smislu, krivični postupak koji je dovršen pravosnažnim rješenjem ili pravosnažnom presudom
može se na zahtjev ovlaštene osobe ponoviti samo u slučajevima i pod uslovima predviđenim
zakonom. U okviru ovog vanrednog pravnog lijeka razlikuje se: - preinačenje pravosnažne
presude bez ponavljanja postupka (tzv. nepravo ponavljanje, čl. 439.), - nastavljanje krivičnog
postupka (ako je krivični postupak obustavljen zbog postojanja neke formalne smetnje /npr.,
stvarne nenadležnosti suda/, čl. 440.), - ponavljanje krivičnog postupka završenog
pravosnažnim rješenjem (npr., kad javni tužilac odustane od optužnice a dokaže se da je
odustajanje rezultat krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja javnog tužioca, čl. 441.), -
ponavljanje krivičnog postupka završenog pravosnažnom presudom u korist okrivljenog (npr.,
ako se iznesu nove činjenice ili novi dokazi koji opravdavaju oslobađanje osuđenog ili
njegovu osudu po blažem zakonu, čl. 442. st. 1. podst. 3.) ili izuzetno na štetu okrivljenog144
(npr., ako se pravosnažna presuda zasniva na lažnom iskazu svjedoka a taj lažan iskaz je
rezultat krivičnog djela okrivljenog protiv svjedoka, čl. 442. st. 2.). Zahtjev za ponavljanje

142
Opširno o ovom vanrednom pravnom lijeku Murati, R.: Rishikimi i procedures penale per shkak te fakteve
dhe provave te reja. Prishtine, 2006.
143
Tomašević, G., 1998., str. 243.
144
Ponavljanje krivičnog postupka na štetu okrivljenog je dozvoljeno u roku od pet godina od donšenja
pravosnažne presude (čl. 442. st. 2.).

126
krivičnog postupka mogu podnijeti stranke i branilac, a poslije smrti osuđenog javni tužilac,
bračni i vanbračni drug, bliski srodnici, usvojitelj, usvojenik i hranitelj osuđene osobe (čl.
443. st. 1.). Zahtjev za ponavljanje postupka može se podnijeti i pošto je osuđeni izdržao
kaznu, bez obzira na zastarjelost, amnestiju ili pomilovanje (čl. 443. st. 2.). O ovom
vanrednom pravnom lijeku (kao nedevolutivnom) odlučuje sud koji je sudio u prvom stepenu
(čl. 444. st. 1.). Taj sud može zahtjev odbaciti ili donijeti rješenje kojim dozvoljava
ponavljanje postupka (čl. 445. i 446.).

125. Vanredno ublažavanje kazne.

Ovaj vanredni pravni lijek dozvoljen je kad se nakon pravosnažnosti presude pojave okolnosti
kojih nije bilo u vrijeme izricanja presude ili sud za njih nije znao iako su postojale, a
očigledno je da mogu dovesti do blaže kazne (čl. 448.). Okolnosti koje služe kao osnov za
vanredno ublažavanje kazne su olakšavajuće i druge okolnosti koje utiču na manju mjeru ili
blažu vrstu kazne i koje čine da kazna u konkretnom slučaju bude blaža (npr., lične i
porodične prilike osuđenog).145 Zahtjev mogu podnijeti javni tužilac, osuđeni i njegov
branilac. O zahtjevu odlučuje Vrhovni sud Kosova. Taj sud odbija zahtjev ako nisu ispunjeni
uslovi, a ako zahtjev usvoji, rješenjem preinačuje pravosnažnu presudu u pogledu odluke o
kazni (čl. 450. st. 6.).

126. Zahtjev za zaštitu zakonitosti.

Ovim vanrednim pravnim lijekom napada se povreda zakona u pravosnažnoj presudi. Zahtjev
za zaštitu zakonitosti podnosi se zbog: - povrede krivičnog zakona, - apsolutno bitnih povreda
odredaba PZKPK ili – drugih povreda procesnog zakona ako su te povrede uticale na
zakonitost sudske odluke (čl. 451. st. 1. podst. 1. - 3.). Pored navedenog, Javni tužilac Kosova
može da uloži ovaj vanredni pravni lijek zbog bilo koje povrede zakona (čl. 451. st. 3.).
Subjekti koji mogu podnijeti zahtjev su: Javni tužilac Kosova, okrivljeni, branilac i, poslije
smrti okrivljenog, osobe koje su ovlaštene na podnošenje zahtjeva za ponavljanje postupka
(čl. 452. st. 1.). Rok za podnošenje zahtjeva je tri mjeseca od dana kada je okrivljenom
uručena pravosnažna sudska odluka. Ako je odlukom ESLJP potvrđeno da je pravosnažnom
presudom povrijeđeno neko ljudsko pravo, rok se računa od dana kada je odluka ESLJP
uručena okrivljenom (čl. 452. st. 3. i 4.). O zahtjevu za zaštitu zakonitosti odlučuje Vrhovni
sud Kosova i ako prihvati zahtjev može preinačiti pravosnažnu odluku, ili je ukinuti u cjelini
ili djelimično i predmet vratiti na ponovno suđenje nadležnom sudu, ili samo utvrditi da
postoji povreda zakona (čl. 454. st. 1. i čl. 457.).

145
Vasiljević, T., Grubač, M., 2003., str. 789.

127
 DVADESETŠESTI DIO

SKRAĆENI POSTUPAK, IZDAVANJE KAZNENOG NALOGA I DONOŠENJE

SUDSKE OPOMENE

127. Skraćeni postupak

Skraćeni postupak pred opštinskim sudom provodi se za krivična djela za koja je kao glavna
kazna propisana novčana kazna ili kazna zatvora do tri godine (čl. 461.). Zakon je ovaj
postupak regulisao posebnim odredbama (koje znače odstupanje od redovnog krivičnog
postupka, tako, npr., u skraćenom postupku nema istrage ili postupka za potvrđivanje
optužnice), uz odgovarajuću primjenu ostalih odredaba PZKPK. Time se doprinosi
pojednostavljenju procesnih radnji za lakša krivična djela. Međutim, osnova na kojoj su
izgrađeni predmetni propisi jeste takvo uređenje skraćenog postupka kroz koje su očuvani oni
propisi iz redovnog krivičnog postupka koji mogu obezbijediti prava i dužnosti stranaka,
pravilno utvrđivanje činjenica, pravičan postupak i mogućnost ulaganja pravnih lijekova.
Osnovne specifičnosti skraćenog postupka su: - pokreće se na osnovu optužnog prijedloga
javnog ili subsidijarnog tužioca ili privatne tužbe koju podnosi privatni tužilac (čl. 462. st. 1.),
- sudski pritvor se može odrediti izuzetno i njegovo trajanje se svodi na najkraće vrijeme
(prije podnošenja optužnog prijedloga pritvor može trajati najduže 15 dana, a poslije
podnošenja optužnog prijedloga svakih mjesec dana sudija provjerava da li još postoje razlozi
za sudski pritvor, čl. 463.), - glavni pretres se odvija pred sudijom pojedincem (čl. 22. st. 2.),
- glavni pretres se može održati bez prisustva optuženog i njegovog branioca (čl. 472.), -
glavni pretres počinje čitanjem glavne sadržine optužnog prijedloga ili privatne tužbe i
završava se po mogućnosti bez prekidanja (čl. 473. st. 1.), - žalba na presudu može se izjaviti
u roku od osam dana od uručenja kopije presude (čl. 473. st. 3.), - sudija pojedinac može prije
zakazivanja glavnog pretresa pozvati privatnog tužioca i okrivljenog zbog mirenja (čl. 474.).

128. Postupak izdavanja kaznenog naloga

Postupak za izdavanje kaznenog naloga predstavlja također skraćeni oblik krivičnog postupka
koji se vodi za lakša krivična djela i u okviru koga je moguće optuženom izreći odgovarajuću
krivičnu sankciju ili mjeru bez provođenja glavnog pretresa (čl. 476. – 480.). Po svojoj
prirodi, postupak za izdavanje kaznenog naloga namijenjen je brzom sprovođenju i završetku
postupka za lakša krivična djela. Kroz postupak za izdavanje kaznenog naloga omogućava se,
dakle, pojednostavljenje raspravljanja o krivičnom djelu i njegovom izvršiocu, kao i ubrzanje
krivičnog postupka i rasterećenje krivičnog pravosuđa.

Zakonski uslovi za provođenje ovog postupka su sljedeći: - da je u pitanju krivično djelo za

koje je propisana kazna zatvora do tri godine ili novčana kazna kao glavna kazna, - da je javni
tužilac saznao za krivično djelo na ovnovu vjerodostojne krivične prijave, - da je javni tužilac
u optužnom prijedlogu zatražio od suda da izda kazneni nalog, - da je tužilac zatražio
izricanje određene krivične sankcije ili mjere bez održavanja glavnog pretresa (čl. 476. st. 1.).
Javni tužilac može zatražiti izricanje jedne ili više krivičnih sankcija i mjera: novčana kazna,
zabrana upravljanja motornim vozilom, naredba za objavljivanje presude u medijima,
oduzimanje predmeta, sudska opomena ili oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim
djelom (čl. 476. st. 2.).

128
O optužnom prijedlogu koji sadrži zahtjev za izdavanje kaznenog naloga odlučuje sudija
pojedinac, koji može prihvati zahtjev javnog tužioca i presudom izdati kazneni nalog (čl. 478.
st. 1.). Okrivljenom se izriče kazna iz zahtjeva javnog tužioca. Kazneni nalog, pored odluke o
mjeri sadrži i pouku o pravu na prigovor, kao i o tome da će po isteku roka za prigovor, ako
prigovor ne bude uložen, kazneni nalog postati pravosnažan i da će se izrečena kazna ili mjera
izvršiti (čl. 478. st. 3.). Dakle, protiv kaznenog naloga optuženi i njegov branilac mogu uložiti
prigovor u roku od osam dana. Ako sudija pojedinac ne odbaci prigovor zakazuje glavni
pretres i postupa po odredbama za skraćeni postupak (čl. 479. st. 4.). Također, sudija
pojedinac može odbaciti zahtjev za izdavanje kaznenog naloga (npr., ako djelo nije krivično
djelo ili je zahtjev podnesen za krivično djelo za koje se takav zahtjev ne može podnijeti, čl.
477. st. 1.), odnosno zakazati glavni pretres ako podaci u optužnom prijedlogu ne pružaju
dovoljno osnova za izdavanje kaznenog naloga i predložene mjere (čl. 477. st. 2.).
129. Izricanje sudske opomene
Sudska opomena je specifična krivična sankcija koja se može izreći za lakša krivična djela.
PZKPK sadrži posebne odredbe o njenom izricanju (čl. 481. - 488.). Sudska opomena se
izriče presudom. Ovom presudom optuženi se ne oglašava krivim za izvršeno krivčno djelo,
već se u izreci te presude, uz ostalo, samo naglašava da se optuženom izriče sudska opomena
(čl. 482. st. 2.). Ako javni tužilac izjavi žalbu na presudu o sudskoj opomeni na štetu
optuženog, drugostepeni sud može donijeti presudu kojom se optuženi oglšava krivim i
osuđuje na kaznu ili alternativnu kaznu (čl. 485. st. 1.)

129
 DVADESETSEDMI DIO

POSEBNI POSTUPCI

130. Vrste posebnih postupaka

PZKPK poznaje sljedeće posebne postupke: postupak protiv osoba koje su počinile krivična
djela pod uticajem alkohola i zavisnosti od droga (čl. 486. – 488.), postupak oduzimanja (čl.
489. – 499.), postupak opoziva alternativnih kazni (čl. 500.), postupak donošenja odluke o
brisanju osude iz evidencije (čl. 501. – 505.), postupak pružanja međunarodne pravne pomoći
i izvršenje međunarodnih ugovora u krivičnopravnim stvarima (čl. 506. -515.), postupak
prebacivanja okrivljenih i osuđenih osoba u nadležnost stranih pravosuđa i iz nadležnosti
stranih pravosuđa (čl. 516. – 533.), postupak za naknadu štete, rehabilitaciju i ostvarivanje
drugih prava osoba neopravdano osuđenih ili neosnovano lišenih slobode (čl. 534. – 542.) i
postupak za izdavanje pozjenice i javnih obavještenja (čl. 543. – 547.).

A) Postupak protiv osoba koje su počinile krivična djela pod uticajem alkohola i
zavisnosti od droga. Mjeru obaveznog rehabilitacionog liječenja izriče sud osuđujućom
presudom osobi koja je izvršila krivično djelo pod uticajem zavisnosti od alkohola ili droga, u
skladu sa odgovarajućim odredbama PKZK. Ova mjera se može izreči nezavisno od sankcije
koja je izrečena optuženom, a vrijeme koje osuđeni provede u zdravstvenoj ustanovi zbog te
mjere uračunava se u kaznu zatvora (čl. 486.). Svaka dva mjeseca sud po službenoj dužnosti
odlučuje da li još uvijek postoje uslovi za primjenu ove mjere. U donošenju odluke koja se
odnosi na trajanje ili izmjenu pomenute mjere, sud saslušava mišljenje vještaka i izvršioca
djela, ako to njegovo zdravstveno stanje dozvoljava. Izvršilac mora imati branioca, a o
saslušanju se obavještava i javni tužilac.

B) Postupak oduzimanja. PZKPK predviđeno je da se predmeti koji se u skladu sa

PKZK mogu ili moraju oduzeti, oduzimaju i onda kad krivični postupak nije završen
presudom kojom se optuženi oglašava krivim ako postoji opasnost da bi predmeti mogli biti
iskorišteni za krivično djelo ili ako to zahtijevaju interesi opšte bezbjednosti ili razlozi morala
(čl. 489. st. 1.). Drugo, predmeti će se oduzeti posebnom odlukom (rješenjem) ako je sud u
presudi kojom je optuženi oglašen krivim propustio donijeti odluku o obaveznom oduzimanju
predmeta. Prema rješenjima iz materijalnog krivičnog prava, niko ne može zadržati
imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom i ona se mora u zakonom propisanom
postupku oduzeti. Zbog toga, kao odgovor na materijalnopravne odredbe o oduzimanju
imovinske koristi stečene krivičnim djelom, procesni zakon poznaje poseban postupak za
oduzimanje takve imovinske koristi. Prema tome, uslov za primjenu tog specifičnog i
posebnog postupka jeste ostvarena imovinska korist izvršenjem krivičnog djela. Specifičnosti
procesnim pravom predviđenog postupka bile bi sljedeće. Materijalna dobit pribavljena
krivičnim djelom utvrđuje se u krivičnom postupku po službenoj dužnosti (čl. 490. st. 1.). Sud
i drugi organi dužni su u toku postupka prikupljati dokaze i ispitati okolnosti koje su važne za
utvrđivanje materijalne dobiti stečene krivičnim djelom. Ako je oštećeni podnio
imovinskopravni zahtjev u pogledu povrata predmeta pribavljenih krivičnim djelom, odnosno
u pogledu novčanog iznosa koji odgovara vrijednosti stvari, imovinska korist će se utvrđivati
samo u onom dijelu koji nije obuhvaćen imovinskopravnim zahtjevom (čl. 490.).
Oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom sud može izreći u presudi kojom
se optuženi oglašava krivim ili u sudskoj opomeni, ili u rješenju kojim se izriče mjera
obaveznog rehabilitacionog liječenja izvršilaca zavisnih od alkohola ili droga (čl. 494.).

130
 C) Postupak opoziva alternativnih kazni. Kad uslovna osuda zavisi od ispunjena
određenih obaveza, a optuženi ne ispunjava te obaveze u roku koji odredi sud, sud koji je
sudio u prvom stepenu, na prijedlog ovlaštenog tužioca, oštećenog ili po službenoj dužnosti
pokreće postupak za opoziv uslovne osude. Ako sud, nakon saslušanja osuđenog, utvrdi da
osuđeni nije ispunio obavezu koja mu je bila izrečena donosi presudu kojom opoziva uslovnu
osudu zbog neispunjena obaveza (čl. 500. u vezi s čl. 47. PKZK).

D) Postupak donošenja odluke o brisanju osude iz evidencije. Rješenje o brisanju

osude iz evidencije donosi se po službenoj dužnosti. Odluku donosi nadležni javni organ u
oblasti pravosuđa. Prije brisanja iz evidencije naročito se provjerava da li je protiv osuđene
osobe u toku krivični postupak za neko drugo krivično djelo učinjeno prije isteka roka
predviđenog za brisanje osude. Ako nadležni organ ne donese rješenje o brisanju osude,
osuđena osoba može postaviti takav zahtjev. Pored ovog postupka za donošenje odluke o
brisanju osude iz evidencije (zakonska rehabilitacija, čl. 87. PKZK), PZKPK predviđa
postupak za brisanje osude na osnovu sudske odluke (sudska rehabilitacija, čl. 88. PKZK).
Molba se podnosi sudu koji je sudio u prvom stepenu. Nakon provođenja određenih radnji sud
može donijeti odluku o brisanju osude ili odbiti molbu (čl. 504.).

131
 DVADESETOSMI DIO

POSTUPAK PRUŽANJA MRĐUNARODNE PRAVNE POMOĆI I IZVRŠENJE

MEĐUNARODNIH UGOVORA U KRIVIČNOPRAVNIM STVARIMA. POSTUPAK
ZA PREBACIVANJE OKRIVLJENIH I OSUĐENIH OSOBA U NADLEŽNOSTI
STRANIH PRAVOSUĐA I IZ NADLEŽNOSTI STRANIH PRAVOSUĐA

131. Uopšte o međunarodnoj krivičnopravnoj pomoći i vrstama te pomoći

Međunarodna krivičnopravna pomoć predstavlja skup raznovrsnih radnji koje se preduzimaju

u okviru saradnje krivičnih pravosuđa u suzbijanju kriminaliteta. Predmet međunarodne
krivičnopravne pomoći sastoji se u izvođenju krivičnoprocesnih radnji i u prebacivanju
okrivljenih i osuđenih osoba. Zbog toga se može reći da međunarodna krivičnopravna pomoć
ima više oblika, kao što su: - „mala“ međunarodna krivičnopravna pomoć, - izvršenje strane
krivične presude, - ustupanje krivičnog gonjenja stranoj državi i - izručenje (ekstradicija).146
Također, prema opštem shvatanju, međunarodna krivičnopravna pomoć se označava kao
aktivna pravna pomoć (pružanje pravne pomoći) i pasivna pravna pomoć (traženje pravne
pomoći).

Međunarodna krivičnopravna pomoć odvija se na osnovu međunarodnih ugovora

(multilateralni ili bilateralni) ili na osnovu domaćih zakonskih propisa. Odredbama
međunarodnih ugovora predviđeni su uslovi i osnovi za izvođenje krivičnoprocesnih radnji,
odnosno za izručenje okrivljenih ili osuđenih osoba, dok se te radnje izvode i sam postupak
oko izručenja pomenutih osoba provodi od strane domaćih organa, na način i u formi koja je
predviđena domaćim procesnim normama. Odstupanja su moguća na molbu onog ko traži
međunarodnu krivičnopravnu pomoć ako to nije u suprotnosti sa domaćim pravnim poretkom,
ili ako je to predviđeno međunarodnim ugovorom. Dakle, norme međunarodne krivičnopravne
pomoći javljaju se kao norme međunarodnog prava ili kao norme unutrašnjeg prava. U
njihovom odnosu, međunarodno pravo uvijek ima prednost.147

132. “Mala“ međunarodna krivičnopravna pomoć

Ovaj oblik pomoći obuhvata različite procesne radnje (npr., dostavljanje pismena, ili
saslušanje svjedoka) koje preduzimaju domaći organi krivičnog postupka na molbu i u korist
inostranih procesnih organa. Radnje se preduzimaju prema pravilima postupka domaćih
organa krivičnog postupka. U okviru ovog oblika međunarodne krivičnopravne pomoći vrijedi
načelo identiteta norme ili načelo obostrane kažnjivosti. Dakle, djelo zbog kojeg se traži
„mala” međunarodna krivičnopravna pomoć mora biti kao krivično djelo predviđeno kako u
zakonodavstvu onog ko moli pomoć, tako i u zakonodavstvu onog od koga se moli pomoć.

146
Krapac, D., Birin, 1987., str. 7.

147
O tome svjedoče i rješenja u krivičnoprocesnom pravu Kosova. Tako, npr., međunarodna krivičnopravna
pomoć pruža se po odredbama PZKPK ukoliko međunarodnim ugovorom nije drukčije predviđeno (čl. 506.).
Sami postupci za međunarodnu pravnu pomoć i izvršenje međunarodnih ugovora u krivičnim stavrima vrše se u
skladu sa čl. 8.1 (n), 8.1 (m) i 8.1 (o) Ustavnog okvira. Up. i čl. 516. st. 1.

132
Prema PZKPK molbe domaćih sudaova za pravnu pomoć u krivičnim predmetima dostavljaju
se inostranim organima diplomatskim putem. Na isti način dostavljaju se domaćim sudovima
molbe inostranih organa za pravnu pomoć (čl. 507. st. 1.). U hitnim slučajevima i na osnovu
reciprociteta, molbe za pravnu pomoć se mogu uputiti preko nadležnog javnog organa
unutrašnjih poslova ili preko javnog organa nadležnog za sprečavanje pranja dobiti od
kriminalnih aktivnosti (čl. 507. st. 2.). Nadležni organ upućuje molbu inostranog organa za
pravnu pomoć nadležnom javnom organu u oblasti pravosuđa, koji je nakon toga prosljeđuje
okružnom sudu na čijoj teritoriji osoba kojoj treba biti uručen dokument, ili koja treba da se
ispita, ima boravište, ili na čijem području treba preduzeti traženu istražnu radnju. O
dozvoljenosti i načinu izvršenja radnje koja je predmet molbe inostranog organa odlučuje
okružni sud u skladu sa važećim zakonom (čl. 508. st. 1. i 3.).

133. Izvršenje strane krivične presude

Izvršenje strane krivične presude predstavlja vrlo složen oblik međunarodne krivičnopravne
pomoći. Domaći sudovi postupaju na zahtjev inostranog organa kojim se traži izvršenje
osuđujuće presude stanovnika Kosova koju je donio inostrani sud, ako je to predviđeno
međunarodnim ugovorom ili na osnovu reciprociteta (čl. 509. st. 1.). Za izvršenje strane
krivične presude traži se provođenje odgovarajućeg postupka. Naime, sud donosi presudu o
izvršenju sankcija koje je donio inostrani sud u vijeću sastavljenom od trojice sudija (čl. 511.
st. 1.). O sjednici vijeća obavijestit će se javni tužilac, osuđeni i branilac. U izreku presude
koju je donio domaći sud, sud će unijeti potpunu izreku i naziv suda iz inostrane presude i
izreći će krivičnu sankciju. U obrazloženju presude iznijet će razloge kojima se rukovodio
prilikom izricanja te sankcije. Protiv presude koja je donesena po domaćem krivičnom
zakonodavstvu dozvoljena je žalba. Žalbu mogu izjaviti tužilac, osuđeni ili njegov branilac
(čl. 511. st. 2. - 7.). Osuđena osoba može biti lišena slobode ako je za izvršeno krivično djelo
predviđen sudski pritvor i ako specifične okolnosti ukazuju na opasnost od bjekstva (čl. 510.)

Na ovom mjestu treba dodati da je moguće da strani državljanin osuđen od domaćeg suda ili
osoba ovlaštena ugovorom podnese molbu sudu da osuđeni izdržava kaznu u svojoj zemlji. U
takvom primjeru sud će postupiti po međunarodnom ugovoru ili na osnovu reciprociteta (čl.
512).

134. Ustupanje krivičnog gonjenja stranoj državi

Iako teritorijalni princip, kao jedan od osnovnih principa u okviru prostornog važenja
krivičnog zakonodavstva, nalaže da se krivično zakonodavstvo primjenjuje prema svakom ko
izvrši krivično djelo na određenoj teritoriji, ipak se predviđa mogućnost da se pod određenim
uslovima krivično gonjenje stranog izvršioca krivičnog djela ustupi stranoj državi,
odnosno da se za svog državljanina preuzme krivično gonjenje od strane države na čijoj je
teritoriji inače izvršeno krivično djelo. Ustupanje krivičnog gonjenja stranoj državi moguće je
pod sljedećim uslovima: - da je stranac koji ima prebivalište u stranoj državi izvršio krivično
djelo na teritoriji Kosova, - da se strana država ne protivi ustupanju krivičnih spisa radi
krivičnog gonjenja i suđenja, - da se radi o krivičnim djelima za koja je propisana kazna
zatvora do deset godina ili o krivičnim djelima ugrožavanja javnog saobraćaja i - da je
oštećeni dobio osiguranje za ostvarivanje imovinskopravnog zahtjeva (čl. 514.). Odluku
donosi sudsko vijeće na prijedlog javnog tužioca. Zahtjev strane države da na Kosovu bude
preuzeto gonjenje stanovnika Kosova za krivično djelo izvršeno u inostranstvu, upućuje se
zajedno sa spisima nadležnom javnom tužiocu na čijem području ta osoba ima stalno
prebivalište. O odluci kojom se odbija zahtjev za preuzimanjem krivično gonjenje, kao i o
pravosnažnoj odluci donesenoj u krivičnom postupku, obavijestit će se strana država koja je
uputila zahtjev za preduzimanje gonjenja na Kosovu (čl. 515.).

133
 135. Postupak prebacivanja okrivljenih i osuđenih osoba u nadležnost stranih
pravosuđa i iz nadležnosti stranih pravosuđa (ekstradicija).

To je jedan od najznačajnijih i najstariji oblika međunarodne krivičnopravne pomoći.

Osnovna načela koja se odnose na izručenje su: - načelo reciprociteta, - načelo identiteta
norme ili obostrane kažnjivosti, - načelo specijaliteta (koje znači da se ekstradirana osoba
može krivično goniti ili kazniti samo za ona krivična djela koja su bila izvršena prije
podnošenja zahtjeva za izručenje) i – načelo ekstradibilnosti, koje znači da je ekstradicija
moguća samo u pogledu onih krivičnih djela koja su kao takva bila unaprijed određena
međunarodnim ugovorom ili unutrašnjim pravom.148

PZKPK uređuje: pretpostavke za prebacivanje osobe inostranom pravosuđu (čl 517. i 533.),
postupak za prebacivanje inostranom pravosuđu (518. – 519.), lišenje slobode osobe čije se
prebacivanje traži i određivanje sudskog pritvora (čl. 520.), radnje koje preduzima
pretpretresni sudija kako bi utvrdio da li postoje pretpostavke za prebacivanje stranca (čl.
521.), postupak pred nadležnim sudom koji može rezultirati rješenjem o odbijanju molbe za
prebacivanje ili rješenjem kojim se potvrđuje da su ispunjene zakonske pretpostavke za
prebacivanje (čl. 522. – 524.), donošenje konačne odluke kojom se dozvoljava ili ne
dozvoljava prebacivanje od strane nadležnog javnog organa (čl. 525.), obavještavanje strane
države (čl. 527. st. 1.), ekstradiciju iste osobe koju traži više država (čl. 528.), prebacivanje
preko teritorije Kosova osobe čiju ekstradiciju zahtijeva jedna strana država od druge strane
države (čl. 532.), te postupak nadležnog javnog organa u slučaju da se protiv osobe koja živi u
stranoj državi vodi krivični postupak na Kosovu (čl. 531.).

Postupak za prebacivanje inostranom pravosuđu stranca koji je okrivljen ili osuđen biće
pokrenut po molbi inostrane države. Molba se podnosi diplomatskim putem. Uz molbu
moraju se priložiti: - podaci za identifikaciju okrivljenog ili osuđenog (tačan opis, fotografije,
otisci prstiju i sl.), - uvjerenje ili drugi podaci o državljanstvu stranca, - optužnica ili presuda
ili odluka o pritvoru ili neki drugi adekvatan dokument, u kome treba da je naznačeno ime i
prezime osobe čije se prebacivanje traži i ostali podaci potrebni za utvrđivanje njegovog
identiteta, opis djela, zakonski naziv krivičnog djela i dokazi za osnovanu sumnju, - izvod iz
teksta krivičnog zakona strane države koji se ima primijeniti ili je primijenjen prema
okrivljenom zbog djela povodom koga se traži prebacivanje, a ako je djelo izvršeno na
teritoriji treće države, onda i izvod iz teksta krivičnog zakona te države (čl. 518.). Molba za
prebacivanje stranca dostavlja se preko nadležnog javnog organa u oblasti pravosuđa
pretprocesnom sudiji okružnog suda na čijoj teritoriji prebiva ili boravi stranac (čl. 519. st.
1.). A konačnu odluku o tome da li će doći do prebacivanja ili ne donosi nadležni javni organ
(čl. 525. st. 1.)

148
Krapac, D., Birin, V., 1987., str. 32. – 37.

134
 DVADESETDEVETI DIO
POSTUPAK ZA NAKNADU, REHABILITACIJU I OSTVARIVANJE DRUGIH
PRAVA OSOBA NEOPRAVDANO OSUĐENIH I NEOSNOVANO LIŠENIH
SLOBODE

Naknade štete osobi koja je neopravdano osuđena ili neosnovano lišena slobode predstavlja
jedan od osnovnih prava i sloboda čovjeka. Analiza međunarodnih propisa u ovoj oblasti
pokazuje da svaka osoba koja je žrtva nezakonitog lišenja slobode ili pritvora ima pravo na
naknadu štete (čl. 9. st. 5. MPGPP i čl. 5. st. 5. EKLJP). Međunarodnopravne garancije prava
na naknadu štete zbog neopravdane osude predviđaju da ako je neka osoba konačnom
presudom osuđena zbog krivičnog djela, iako je kasnije njena osuda bila ukinuta ili je bila
pomilovana zbog toga što neka nova ili novootkrivena činjenica neosporno ukazuje na sudsku
grešku, osoba koja je pretrpjela kaznu kao posljedicu takve osude dobit će naknadu štete u
skladu sa zakonom ili praksom određene države, ukoliko se ne dokaže da je ona u potpunosti
ili djelimično odgovorna za to što nepoznata činjenica nije otkrivena na vrijeme (čl. 14. st. 6.
MPGPP i čl. 3. Protokola 7. uz EKLJP).

Prema PZKPK osoba koja je nezakonito suđena, lišena slobode ili držana u sudskom pritvoru
prije glavnog pretresa, ima pravo na rehabilitaciju, pravednu kompenzaciju iz budžetskih
sredstava i na druga prava propisana zakonom (čl. 16.). Pravo na naknadu štete zbog
neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode obuhvata pravo na naknadu imovinske i
neimovinske štete. Postoje, dakle, različiti oblici i vrste štete, a nadoknađuje se sve ono što se
prema propisima imovinskog prava podrazumijeva kao šteta.149 Sud koji je u krivičnom
postupku sudio u prvom stepenu donosi po službenoj dužnosti rješenje kojim poništava upis
neopravdane kazne u kaznenu evidenciju. Rješenje se dostavlja nadležnom javnom organu
pravosuđa. O poništenom upisu ne smiju se nikom davati podaci iz kaznene evidencije (čl.
540.). Ovom odredbom se dodatno garantuje ostvarenje pune moralne rehabilitacije, jer je
postupanje po službenoj dužnosti poseban vid obavezne rehabilitacije.

Pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude postiže se ispunjenjem sljedećih zakonskih
uslova: - ako je osobi pravosnažno izrečena krivična sankcija ili je oglašena krivom, a
oslobođena od kazne, - ako je povodom vanrednog pravnog lijeka novi postupak pravosnažno
obustavljen ili je pravosnažnom presudom oslobođena od optužbe, ili je optužba odbijena i -
ako osoba nije lažnim priznanjem ili na neki drugi način namjerno prouzrokovala svoju
osudu, osim ako je na to bila prinuđena (čl. 534. st. 1. i 2.). Međutim, pravo na naknadu štete
ne postoji: - ako je postupak okončan ili je donijeta presuda kojom se optužba odbija zbog
odustanka subsidijarnog ili privatnog tužioca od gonjenja ili zato što je oštećeni povukao
prijedlog, a do odustajanja i povlačenja je došlo na osnovu sporazuma sa okrivljenim ili – ako
je u ponovljenom postupku optužba odbijena zbog ne nadležnosti suda, a ovlašteni tužilac je
preduzeo gonjenje pred nadležnim sudom (čl. 534. st. 1. podst. 1) i 2)).
149
Sudska praksa zauzima stavove o tome za koje se oblike i vrste pričinjene štete može isticati zahtjev za
nadoknadu. S tim u vezi, najčešće se raspravlja o sljedećim zahtjevima za naknadu štete, koji se mogu postaviti
u postupku pred sudom ili neposredno pred nadležnim upravnim organom: - šteta koja je nastala zbog prestanka
radnog odnosa i svojstva osiguranika socijalnog staranja, - izdaci članova uže porodice osuđenika zbog posjeta
osuđeniku i slanja pošiljki, - prekinuto školovanje i odlaganje zaposlenja, - troškovi krivičnog postupka, -
oduzeta imovinska korist, kao i vraćanje oduzetih stvari, odnosno davanje naknade za njih osim ako se radi o
predmetima koji se moraju oduzeti, - naknada nematerijalne štete (zbog narušenog ugleda ili časti, duševnih i
fizičkih bolova ili patnji).

135
 PZKPK predviđa ne samo pravo na naknadu štete zbog neopravdane osude, nego i pravo na
naknadu štete zbog nezakonitog ili neosnovanog lišenja slobode i neosnovanog pritvaranja.
Pravo na naknadu štete ima: - osoba koja je bila u sudskom pritvoru, a nije došlo do
pokretanja krivičnog postupka ili je optužnica odbačena pravosnažnim rješenjem ili je
postupak obustavljen ili je pravosnažnom presudom oslobođena od optužbe ili je optužba
odbijena, - osoba koja je izdržavala kaznu lišenja slobode, a povodom ponavljanja krivičnog
postupka ili zahtjeva za zaštitu zakonitosti izrečena joj je kazna lišenja slobode u kraćem
trajanju od kazne koju je izdržala ili joj je izrečena krivična sankcija koja se ne sastoji u
lišenju slobode ili je oglašena krivom a oslobođena od kazne, - osoba koja je usljed pogreške
ili nezakonitog rada organa vlasti neosnovano lišena slobode ili je zadržana duže u sudskom
pritvoru ili ustanovi za izdržavanje kazne ili mjere, - osoba koja je u sudskom pritvoru provela
duže nego što traje kazna zatvora na koju je osuđena i - osoba koja je lišena slobode bez
zakonskog osnova ako joj nije određen pritvor, niti joj je vrijeme za koje je lišena slobode
uračunato u izrečenu kaznu za krivično djelo ili za prekršaj (čl. 538. st. 1. i 2.). Pravo na
naknadu štete zbog neosnovanog lišenja slobode ne pripada osobi koja je svojim
nedopuštenim postupcima prouzrokovala lišenje slobode (čl. 538. st. 3.).

Pravo na naknadu štete zastarijeva protekom tri godine od dana pravosnažnosti presude kojom
je optuženi oslobođen od optužbe ili kojom je optužba odbijena, odnosno pravosnažnosti
rješenja kojim je optužba odbijena ili postupak obustavljen. Ako je povodom žalbe rješavao viši
sud, pravo na traženje naknade štete prestaje protekom tri godine od prijema odluke tog suda
(čl. 535. st. 1.).

Postupak ostvarivanja prava na naknadu štete ima dva dijela: upravni postupak i postupak
pred parničnim sudom. Prvi stadij je, dakle, upravni postupak, koji se mora pokrenuti prije
podnošenja tužbe za naknadu štete. Oštećeni se obraća zahtjevom nadležnom javnom organu
pravosuđa radi pokušaja postizanja sporazuma o postojanju štete i vrsti i visini naknade.
Obraćanje tom organu je procesna pretpostavka i bez nje se ne može raspravljati u parničnom
postupku. Ukoliko se sporazum postigne, njime se određuje vrsta i visina štete. Ako do ovog
sporazuma ne dođe, ili nadležni organ ne donese odluku u roku od tri mjeseca od dana
podnošenja zahtjeva oštećeni može kod nadležnog suda podnijeti tužbu za naknadu štete (čl.
535. st. 2. i čl. 536. st. 1.).

Nasljednici oštećenog nasljeđuju samo pravo oštećene osobe na naknadu imovinske štete. Ako
je oštećeni već podnio zahtjev nasljednici mogu nastaviti postupak samo u granicama već
postavljenog zahtjeva za naknadu imovinske štete. Nasljednici oštećene osobe mogu poslije
njene smrti nastaviti postupak za naknadu štete, odnosno pokrenuti postupak ako je oštećena
osoba umrla prije isteka roka zastarjelosti a da se zahtjeva nije odrekla (čl. 537.).

Ako je slučaj na koji se odnosi neopravdana osuda ili neosnovano lišenje slobode neke osobe
prikazan u sredstvima javnog informisanja i time bio povrijeđen ugled te osobe, sud će, na njen
zahtjev, objaviti u novinama ili drugom sredstvu javnog informisanja saopštenje o odluci iz
koje proizilazi neopravdanost ranije osude, odnosno neosnovanost lišenja slobode. Ako slučaj
nije prikazan u sredstvu javnog informisanja, ovakvo saopštenje će se, na zahtjev te osobe,
dostaviti njenom poslodavcu. Poslije smrti oštećene osobe pravo na podnošenje ovog zahtjeva
pripada njenom bračnom, odnosno vanbračnom drugu, djeci, roditeljima, braći i sestrama.
Zahtjev se može podnijeti i ako nije bio podnesen zahtjev za naknadu štete. Zahtjev se podnosi
sudu u roku od šest mjeseci (čl. 539.).

136
Osobi kojoj je zbog neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode prestao radni odnos ili
svojstvo osiguranika u okviru sistema socijalnog osiguranja, priznaje se radni staž, odnosno staž
osiguranja kao da je bila na radu za vrijeme za koje je zbog neopravdane osude ili neosnovanog
lišenja slobode staž izgubila. U staž se uračunava i vrijeme nezaposlenosti do koje je došlo zbog
neopravdane osude ili neosnovanog lišenja slobode, a koja nije nastala krivnjom te osobe (čl.
542.).

137
 TRIDESETI DIO

POSTUPAK ZA IZDAVANJE POTJERNICE I JAVNIH OBAVJEŠTENJA

Izdavanje potjernice može da bude naloženo kad je okrivljeni, protiv koga je pokrenut
krivični postupak zbog krivičnog djela koje se goni po službenoj dužnosti i za koje je
zapriječena kazna zatvora od najmanje dvije godine, u bjekstvu i kad je izdat nalog za
njegovo hapšenje ili rješenje o određivanju sudskog pritvora. Izdavanje potjernice naređuje
sud koji vodi krivični postupak. U pretpretresnom postupku izdavanje potjernice naređuje
pretpretresni sudija na prijedlog javnog tužioca. Izdavanje potjernice naređuje se i u slučaju
bjekstva optuženog iz ustanove za izdržavanje kazne, bez obzira na visinu kazne, ili bjekstva
iz ustanove u kojoj se izdržava institucionalna mjera uz lišenje slobode. U ovom slučaju,
raspisivanje potjernice naređuje upravnik ustanove. Naredbu koju izda sud ili upravnik
ustanove dostavlja se policiji radi izvršenja (čl. 544.).

Ako su potrebni podaci o pojedinim predmetima koji su u vezi s krivičnim djelom, ili ove
predmete treba pronaći, a naročito ako je to potrebno radi utvrđivanja identiteta pronađenog
nepoznatnog leša, nadležni organ koji sprovodi istragu naredit će izdavanje javnog
obavještenja kojim će se zatražiti da se podaci ili obavještenja dostave organu koji vodi
postupak. Policija može da objavi fotografije leševa i nestalih osoba ako postoje osnovi za
sumnju da je do smrti, odnosno nestanka tih osoba došlo usljed krivičnog djela (čl. 544.).

Organ koji je naredio izdavanje potjernice ili javnog obavještenja dužan je da je odmah
povuče čim tražena osoba ili predmet budu pronađeni, kad istekne period zastarjevanja
krivičnog gonjenja ili izvršenja kazne ili kad drugi razlozi ukazuju da potjernica i javno
obavještenje nisu više potrebni (čl. 546.).

Potjernicu i javno obavještenje raspisuje nadležni javni organ unutrašnjih poslova (čl. 547. st.
1.).

138
 TRIDESETPRVI DIO

POSTUPAK PREMA MALOLJETNICIMA

Na Kosovu položaj maloljetnika koji su izvršili krivična djela uređuje se Zakonom o

maloljetnicima Kosova.150 Ovim zakonom predviđene su materijalnopravne, procesnopravne i
druge odredbe koje se odnose na maloljetne izvršioce krivičnih djela i koje su različite od
onih koje se odnose na punoljetne izvršioce krivičnih djela. Te zakonske norme određuju
položaj maloljetnika u krivičnom pravu i krivičnom postupku, dajući prednost mjerama
pomoći, preodgoja i socijalne integracije maloljetnika. One, također, naglašavaju odvojenost
maloljetnika od punoljetnih izvršilaca krivičnih djela pri izvršavanju institucionalnih mjera,
kako bi se spriječili negativni uticaji punoljetnih delinkvenata. Pored navedenog, ovaj zakon
sadrži i odredbe o krivičnim djelima koja su izvršena na štetu djece.

Specifične odredbe materijalnog, procesnog i izvršnog krivičnog prava o maloljetnicima vežu

uz uzrast maloljetnika i to kako u vrijeme izvršenja krivičnog djela, tako i u vrijeme suđenja
maloljetniku, odnosno izvršenja krivičnopravne sankcije. U tom smislu, za maloljetnike koji
vrše krivična djela postoje razrađena i prilagođena pravila specifičnog krivičnog postupka.
Ovaj posebni skup procesnih pravila trebao bi osigurati takvu proceduru u kojoj bi se zaštitila
prava maloljetnika kao procesnog subjekta, odstranile negativne posljedice vođenja postupka
na ličnost maloljetne osobe i ostvarili ciljevi pomoći i (pre)odgoja maloljetnika. Druga važna
napomena je da ovaj specifični postupak prema maloljetnicima primjenjuje međunarodne
standarde koji se odnose na položaj maloljetnog izvršioca krivičnog djela, a u kojima su
izražena nastojanja za zaštitom procesnih garancija i prava čovjeka, a naročito maloljetnika.
Svrha suđenja maloljetniku ne predstavlja isključivo traženje odgovora na određena pitanja
(da li je izvršeno krivično djelo, ko ga je izvršio, te da li se na izvršioca mogu primjeniti
krivične sankcije); suđenje maloljetniku se ogleda prije svega u traženju najpogodnijih mjera
za njegovu pozitivnu socijalnu integraciju.

150
Ovaj zakon je donesen Uredbom UNIMIK-a br.2004/8, koja je stupila na snagu 20 aprila 2004.

139
 TRIDESETDRUGI DIO

POSTUPAK U SLUČAJU NEURAČUNLJIVOSTI U VRIJEME IZVRŠENJA

KRIVIČNOG DJELA

Međunarodnim pravom o pravima čovjeka postavljaju se zahtjevi o specifičnom položaju

osoba koje su krivična djela izvršila u stanju neuračunljivosti. Imajući na umu zaštitu
osnovnih prava i sloboda čovjeka, poseban status trebaju imati osobe koje su krivična djela
izvršila u stanju neuračunljivosti. Tako se u postupku protiv neuračunljivih osoba, prije svega,
moraju poštivati standardi predviđeni u članu 3. EKLJP u smislu da osobe ne smiju biti
podvrgnute mučenju, nečovječnom postupanju ili kažnjavanju, te pravo na zaštitu lične
slobode iz člana 5. EKLJP i pravo na pravičan postupak predviđeno odredbom člana 6.
EKLJP.

Na Kosovu, ova pitanja uređuju se posebnim zakonom koji obuhvata postupak prema
mentalno oboljelim.151 Taj zakon predviđa da sud utvrđuje da li je krivično djelo bilo izvršeno
i da li je izvršilac u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv, odnosno neuračunljiv. Na
prijedlog javnog tužioca sud izriče mjeru obaveznog psihijatrisjkog liječnja ako dokazi
izneseni na glavnom pretresu ukazuju da je okrivljeni izvršio krivično djelo u stanju
neuračunljivosti.

151
Uredba UNIMK-a br. 2004/34, koja je stupila na snagu 24 augusta 2004. godine.

140
OBJAŠNJENJE SKRAĆENICA

EKLJP: Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (1950)

ESLJP: Evropski sud za ljudska prava
MPGPP: Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima (1966) sa dodatnim
protokolima (1989)
PKZK: Privremeni krivični zakon Kosova (Uredba UNMIK-a 2003/25)
PZKPK: Privremeni zakon o krivičnom postupku Kosova
ZMK: Zakon o maloljetnicima Kosova (Uredba UNMIK-a 2004/8)

Brojevi članova bez bliže oznake predstavlju članove iz PZKPK

141
 LITERATURA:

Bayer, V.: Kazneno procesno pravo – odabrana poglavlja. Knjiga I. Uvod u teoriju
kaznenog procesnog prava. Priredio D. Krapac. Zagreb, 1995. (Bayer, V., I, 1995.)
Bianku, L.: Jurisprudenca e Gjykates se Strazburgut. Tirana, 2005.
Degan, V. Đ., Pavišić, B.: Međunarodno kazneno pravo. Rijeka, 2005.
Delmas-Marty, M., Spencer, J. R.: European Criminal Procedures. Cambridge, 2002.
Dijk, P. van, Hoof, G.J.H. van: Teorija i praksa Evropske konvencije o ljudskim
pravima. Treće izdanje. Sarajevo, 2001.
Grubač, M.: Krivično procesno pravo. Uvod i opšti deo. Četvrto izmenjeno i
dopunjeno izdanje. Beograd, 2006. (Grubač, M., 2006.)
Grubiša, M.: Činjenično stanje u krivičnom postupku. Drugo, dopunjeno i izmijenjeno
izdanje. Zagreb, 1980. (Grubiša, M., 1980.)
Halilović, H.: Prikriveni istražitelj, pravno-kriminalistički pristup. Sarajevo, 2005.
Ilić, M.: Krivično procesno pravo, priredila dr. Hajrija Sijerčić-Čolić, Sarajevo, 2001.
Izvod iz sudske prakse Evropskog suda za ljudska prava.Knjiga 1 i 2. Sarajevo, 2001.
Krapac, D.: Kazneno procesno pravo. Prva knjiga: institucije. II. Izmijenjeno i
dopunjeno izdanje. Zagreb, 2003. (Krapac, D., 2003.)
Krapac, D., Birin, V.: Međunarodna krivičnopravna pomoć, Zagreb, 1987. (Krapac,
D., Birin, V., 1987.)
Matovski, N.: Branilac u krivičnom postupku. Vranje, 1984. (Matovski, N., 1984.)
Modly, D. Korajlić, N.: Kriminalistički rječnik, Centar za kulturu i obrazovanje
Tešanj, Tešanj, 2002.
Murati, R.: Protection of Human Rights Under Kosovo's Criminal Code and Criminal
Procedure Code. Chicago-Kent Law Review, 80 (2005) 1, str. 99. – 116.
Murati, R.: Rishikimi i procedures penale per shkak te fakteve dhe provave te reja.
Prishtine, 2006.
Murati, R.: “Neki aspekti institucije ponavljanja krivičnog postupka zbog novih
činjenica i dokaza”, Godišnjak Pravnog Fakulteta u Sarajevu, 2006., str.
Pavišić, B.: Komentar Zakona o kaznenom postupku. 5. izdanje. Rijeka, 2005.
(Pavišić, B., 2005.)
Sahiti, E.: Argumentimi ne proceduren penale. Prishtine, 2006.
Sahiti, E., Murati, R., Kunštek, E.: Criminal Procedure System of Kosov, botuar ne
edicionin: Transition of Criminal Procedure System (ed. B. Pavišić). Rijeka, 2004. (Sahiti, E.,
Murati, R., Kunštek, E., 2004.)
Sahiti, E.: E drejta e procedures penale. Prishtine, 2005.
Sijerčić-Čolić, H.: Krivično procesno pravo. Knjiga I, Krivičnoprocesni subjekti i
krivičnoprocesne radnje. Knjiga II, Tok redovnog krivičnog postupka i posebni postupci.
Sarajevo, 2005. (Sijerčić-Čolić, H., I, 2005. i Sijerčić-Čolić, H., II, 2005.)

142
 Sijerčić-Čolić, H.: Krivični postupak i mediji. U: Novinarstvo u borbi protiv
korupcije. Sarajevo, 2003., str. 3. – 46.
Sijerčić-Čolić, H., Hadžiomeragić, M., Jurčević, M., Kaurinović, D., Simović, M.:
Komentari zakona o krivičnom/kaznenom postupku u Bosni i Hercegovini. Sarajevo, 2005.
(Sijerčić-Čolić, H., Hadžiomeragić, M., Jurčević, M., Kaurinović, D., Simović, M., 2005.)
Simić-Jekić, Z.: Krivično procesno pravo SFRJ. Drugo izmenjeno i dopunjeno izdanje.
Beograd, 1985.
Stevanović, Č.: Veštačenje u krivičnom postupku, Savremena administracija, Beograd
1976.
Tomašević, G.: Kazneno procesno pravo. Temeljni pojmovi i osnove praktične
primjene. Split, 1998. (Tomašević, G., 1998.)
Vasiljević, T.: Sistem krivičnog procesnog prava SFRJ. Treće izmenjeno i dopunjeno
izdanje. Beograd, 1981. (Vasiljević, T., 1981.)
Vasiljević, T., Grubač, M.: Komentar Zakonika o krivičnom postupku, Beograd, 2003.
(Vasiljević, T., Grubač, M., 2003.)
Zupančič, B. M. et al.: Ustavno kazensko procesno pravo. Tretja izdaja. Ljubljana,
2000.

143