Ime ruže (engl.

The Name of the Rose) je prvi roman italijanskog književnika Umberta Eka,
objavljen 1980. godine. Na prvi pogled, to je postmodernistički triler koji se bavi misterioznim
ubistvima u jednoj italijanskoj opatiji, ali pored toga to je inaučnofantastična studija o srednjem
veku i različitim tumačenjima Biblije. Godine 1986. roman je ekranizovan u film, sa Šonom
Konerijem u glavnoj ulozi.

Engleski franjevački monak, Vilijam od Baskervila, poznat po svojoj mudrosti i visprenosti stiže u
opatiju, smeštenu negde u Alpima, u severnoj Italiji, koja je bila poprište jednog zločina. Sa
sobom dovodi i Adsa od Melka, svog pomoćnika i bendiktinskog iskušenika. Na prvi pogled,
ubistvo zgodnog minijaturiste ima veze sa njegovim homoseksualnim vezama sa nekim
monasima. Međutim, Vilijam shvata da je motiv za ubistvo nešto mnogo veće od sodomitskog
greha i da opatija, večito skrivena u magli, krije mnoge tajne koje se tvrdoglavo čuvaju vekovima.
Jedna od njih je i čuvena biblioteka, u koju imaju pristup samo tri osobe: bibliotekar, njegov
pomoćnik i sam opat, kao duhovni otac svih monaha. Posao mu otežavaju i dve delegacije,
papska i careva, koje treba da se sastanu u opatiji, gde će voditi raspravu o tome da li je Isus bio
siromašan, te da li franjevci imaju pravo da se odriču svih ovozemaljskih dobara. Posredi je bilo
mnogo važnije pitanje, koje se ticalo materijalnog bogatstva samog klera, koje bi bilo ugroženo
preteranim odricanjima i okretanju skromnom životu. Carevi izaslanici brane teze franjevačkog
reda i njihovo zalaganje za siromaštvo, dok papini ljudi, na čelu sa inkvizitorom, dominikancem
Bernarom Gijem, tvrde da se Isus nikada nije odrekao svojih materijalnih dobara. U
međuvremenu, ubistva u opatiji će biti vršena hronološkim redom, onako kako Jovanovo
Otkrovenje predviđa dolazak Antihrista. Vilijam i Adso ulaze u trag jednoj staroj, jeretičkoj knjizi,
koju ubica želi da zadrži što dalje od znatiželjnih monaha. Inkvizitor i njegovi ljudi hvataju
pogrešne ljude, kojima pripisuju počinjene i nepočinjene prestupe i osuđuju ih na lomaču. Time
se dokazuje da avinjonski papa Jovan XXII i njegovi biskupi imaju velike pretenzije da pored
duhovne, preuzmu i svetovnu vlast, te tako potčine i ograniče cara Svetog rimskog carstva.
Vilijam se uporno drži svojih hipoteza, pa na kraju, kada opatija nestaje u požaru, otkriva
oštroumnog ubicu

Kada je Tomas Man ustvrdio da dobar pisac mora da piše i za "glupog" čitaoca, nije time mislio da kaže da
su njegovi čitaoci glupi ljudi, nego da jedno književno delo čiji se aluzivni spektar oslanja na mnoge druge
tekstove mora da se obraća i onim čitaocima kojima ti drugi tekstovi nisu poznati. Jedan postmoderni
roman kao što je "Ime ruže" Umberta Eka živi od starih tekstova, prepun je intertekstualnih odjeka i
preplitanja značenja koja predstavljaju intelektualni izazov, jer njihovo prepoznavanje i razumevanje
dovodi do kvalitetnijeg doživljaja dela (sastavljači prikaza Ekovog romana u nedogled ponavljaju
sintagmu "semiotička šuma", koju je zgodno skovao neki kreativni recenzent, verovatno aludirajući na
činjenicu da Umberto Eko predaje semiotiku na univerzitetu). Međutim, delo čiji se autor nada
komercijalnom uspehu ne sme da bude hermetično. Eku je bilo veoma stalo do mišljenja "bezazlenog"
čitaoca (Eko upotrebljava osetno blaži izraz nego što je onaj koji je upotrebio Man). Veliki poštovalac
Aristotelove "Poetike" dao je zato primat radnji i stvorio zaplet poput onih u kriminalističkim romanima i -
da bi čitaocu bilo što ugodnije - u priču ubacio još i jednog islednika Engleza (i to, da aluzija bude
očiglednija, taj engleski detektiv je iz Baskervila!). Eko je bio izuzetno pažljiv prema svojim bezazlenim
čitaocima, kako ne bi odustali od čitanja zbog nerazumevanja pojedinih segmenata romana, poslužio se
odličnim sredstvom - pripovedačem koji ne razume zbivanja oko sebe, a ipak o njima prenosi celovitu i
jasnu sliku (postupak koji je genijalno primenio Fokner u prvom poglavlju "Buke i besa"). Sa Adsom iz
Melka čitalac može da se poistoveti bar u onoj meri u kojoj bi ga to sprečilo da se zaustavi na nejasnom
delu - zašto bi morao sve da razume, kada ni pripovedaču nije jasno? Uostalom, realnost ovog romana je
realnost lavirinta; ako je lavirint onaj fizički prostor po kome se junaci kreću, zašto i duhovni prostor ne
bismo mogli posmatrati kao nekakav lavirint u kome čitalac nailazi na razne ćorsokake, ali na kraju
svakako nabasa na pravi put.
Istorija i fikcija: postmodernizam i naličje istorijske nauke

"Ime ruže" je jedna izmišljena hronika, istoriografska metafikcija (kako ne bih kakvog bezazlenog čitaoca
odvratila od daljeg čitanja ovog teksta, trudiću se da koliko je moguće minimiziram upotrebu
književnoteorijskih termina vezanih za postmodernizam; one pak koje to zanima upućujem na tekstove
posvećene knjizi Linde Hačion "Poetika postmodernizma" i nastavak), svojevrsno krivotvorenje istorije
karakteristično za postmodernu književnost. Ipak, da li je u pitanju krivotvorenje? Nisu li istoričari,
manipulišući istorijskom građom, svesno ili nesvesno nametali određene interpretacije istorijskih zbivanja?
Nisu li, dakle, oni falsifikatori smisla?

Postmoderni pisci, poput Umberta Eka, ponavljaju ono što su pre njih činile brojne generacije istoričara -
prave selekciju unutar obimne tekstualne građe, a ponekad i izmisle neku sitnicu, kako bi se sve uklopilo u
sliku sveta kakvu pokušavaju da predstave. Pripovedanje služi da bi se stvorio smisao, nemoguće je
neutralno beležiti događaje, naracija podrazumeva imanentnu interpretaciju. Razlika se posle svodi na to
što knjige jednih nalazimo u knjižarama i bibliotekama na policama sa natpisom "književnost" ili "fikcija",
dok su knjige drugih obeležene oznakom "istorija".

Tendencije autora te dve vrste tekstova su različite, jedni tvrde da prenose istinu, dok se drugi pitaju šta je
to istina i da li postoji istina kao takva. U tome možda leži koren netrpeljivosti konzervativnih
intelektualaca prema svemu što nosi oznaku postmodernizma. Oni, tvrdeći da "to nije književnost"
potvrđuju da nije umetnička vrednost postmodernih dela ono na šta prevashodno obraćaju pažnju. Ne, biće
da njih muči proces demokratizacije znanja. Neko razotkriva, zabave radi, mehanizme manipulacije
smislom koji su izgrađivani desetinama vekova i to na takav način da ono u šta je ranije imala uvid samo
obrazovana elita (tačnije, ljudi određenih obrazovnih profila) sada postaje dostupno širokom auditorijumu
(zahvaljujući zapletu svojstvenom detektivskim romanima, svako može da čita "Ime ruže" i da usput ubere
nešto od zabranjenog voća).

Postmodernisti se, nakon što se upuste u ozbiljna istorijska istraživanja, smeju istoriografiji i istorijskoj
nauci. To je taj opasni smeh koji tajna znanja čini pitkim. Smehom te vrste bavi se Umberto Eko u svom
romanu "Ime ruže" i navodi nas da se zapitamo zbog čega nije sačuvan drugi deo Aristotelove "Poetike".
Da li tako značajna knjiga može slučajno da nestane ili u metežu istorije ipak ima nekakvog reda? Ne
mislim, naravno, na metafizički red, nego na onaj koji kreiraju ljudi selektujući dokumente koji ulaze u
istorijske arhive. Dakle, ono što se događa u fikcionalnom svetu romana "Ime ruže" (skrivanje drugog dela
Aristotelove "Poetike" od očiju javnosti zbog njenog sadržaja - afirmativnog govora o smehu - i fizičko
uništenje koje je sa tim u vezi) jedna moguća istina. E sad, da li književnost treba da pravi istorijske
pretpostavke i da ih tumači... Da li treba još jednom naglasiti u kakvoj su vezi književnost i istoriografija
oduvek bile? Obe se bave tekstovima, kažu postmodernisti, služe se naracijom da bi proizvele smisao.
Možemo i da zanemarimo ono što tvrde postmodernisti i da se vratimo do Aristotela, čija tvrdnja da se
književnost, kao i filozofija, bavi opštim, a istoriografija pojedinačnim, daje za pravo književnicima da se
bave tumačenjem istorije, makar je i dekonstruisali i preispitali većinu njenih pretpostavki.
Možda je trebalo spaliti kompletan Aristotelov opus. (Šta ja pišem?! Pa i spalili su ga. Krstaši. Čitave
biblioteke. Antiku poznajemo prevashodno zahvaljujući arapskim prevodiocima.) Ne mari, uvek postoje
drugi tekstovi. Poznata premisa postmodernizma, da bilo koju knjigu možemo rekonstruisati ako čitamo
druge knjige, ponavlja se kao refren u Ekovom romanu "Ime ruže".

Svet romana

Uvidevši da je pisanje romana jedan kosmološki čin, ta da valja konstruisati čitav jedan svet u kojem će se
radnja kasnije odvijati, Eko provodi silno vreme gradeći gotovo opipljivu fizičku realnost, koja se ogleda i
u prostoru (precizan, do detalja razrađen arhitektonski plan opatije i lavirinta) i u vremenu (dijalog između
junaka dok se penju uz stepenice fizički traje upravo onoliko koliko bi u realnosti trajalo to penjanje uz
stepenice - ovakva fizička doslednost čini roman pogodnim za filmsku obradu, poput one koju je snimio
Žan Žak Ano sa Šonom Konerijem u glavnoj ulozi).

Još je zanimljivija duhovna i intelektualna atmosfera koju zatičemo čitajući "Ime ruže". Eko je veliki deo
svog života proveo proučavajući srednji vek o kom, kako kaže, ima neposredna saznanja. Zahvaljujući
tome, nama je tako živo dočarana klima koja je vladala Evropom u XIV veku, uvučeni smo u sukobe
između pape i cara, raznih duhovnih pokreta i pape, dok se o aktuelnim političkim pitanjima, u koje je tada
spadala i rasprava o tome da li je Hrist nešto posedovao i da li crkva treba da usvoji ideal siromaštva,
govori dijalektikom franjevačkih i dominikanskih teologa onog vremena. Nema odstupanja od
istoriografske verodostojnosti ni kada se govori o trivijalnim stvarima poput svinjokolja i paganskih
ljubavnih vradžbina. Eko kaže da je opatija morala na kraju da izgori iz prostog razloga što su tada crkve i
manastiri širom Evrope goreli kao šibice, te da ne može da zamisli neku hroniku iz tog vremena, a da u
njoj nema reči o nekom požaru.

Stil pripovedanja takođe neodoljivo podseća na srednjevekovne tekstove i to ne toliko na književna dela
(mada ima i takvih), koliko na istorijske hronike. Da pomenem samo topose kojima obiluje Ekov tekst, a
koji su bili stvar konvencije u srednjevekovnom pisanju, počev od postupka pronađenog rukopisa (ovaj
postupak, gotovo nezaobilazan u postmodernističkoj književnosti, poznat je odavno, samo što se ranije
upotrebljavao nekako bezazleno, bez tendencija koje imaju postmodernisti), zatim su tu karakteristične
digresije (koje opet pomažu onom "bezazlenom čitaocu" da se snađe), topos izokrenutog sveta iz teksta
"Coena Cypriani"... Eko je zapazio suštinske veze između srednjevekovnog i postmodernog načina
mišljenja. Linda Hačion govori i o tome u već pomenutoj knjizi "Poetika postmodernizma": "Kao što je
Umberto Eko hrabro pokazao u 'Imenu ruže', enkodiranje i dekodiranje znakova i njihovih međuodnosa
bio je takođe idejni interes srednjevekovnog perioda".

Bezbroj detalja nas uverava da Eko nije naprosto uzeo svoje savremenike, navukao im monaške rize i
smestio ih u jednu benediktinsku opatiju. Zaista smo uvučeni u taj svet (intertekstualni, metaistorijski) i
prisustvujemo njegovom slomu.

Ipak, kao što rekoh, u pitanju su detalji. U celini uzev, duhovna atmosfera koju zatičemo u romanu "Ime
ruže" neodoljivo podseća na jedan, pola veka stariji, roman koji govori o slomu onoga što u kulturnoj
istoriji Evrope predstavlja XIX vek.

Naravno, "Čarobni breg"

Priče, pripovedanje i razne istine

Nakon što Salvatore, nekadašnji fratičelo lutalica, ispriča Adsu intrigantnu priču o tzv. čobančićima (inače,
ovaj roman obiluje takvim pričama, istorijskim i pseudoistorijskim anegdotama), ovaj se zapita šta je u toj
priči izmišljeno, a šta prećutano. Ne znam koliko je takav način mišljenja bio svojstven benediktinskim
iskušenicima, verujem da nije, ali oprostićemo Eku ovu nedoslednost jer se postmodernistički pisci (kada
se nađu u svojstvu čitalaca i tumača) stalno to pitaju, pa je Eko prosto morao takvo pitanje da stavi u usta
nekom od svojih junaka.

Evo jednog odlomka iz tog razgovora:

I objasni mi da su čitavog života slušali od propovednika kako su Jevreji neprijatelji hrišćanstva i da zgrću
dobra koja su njima uskraćena. Zapitah ga nije li, međutim, tačno da dobra zgrću gospoda i biskupi,
uzimajući svoje desetke, što onda znači da se čobančići nisu borili protiv svojih pravih neprijatelja.
Odgovori mi da onda kada su pravi neprijatelji suviše jaki, valja pronaći kakvog slabijeg neprijatelja.
Pomislih da zato ove ljude nazivaju prostima. Samo moćnici oduvek veoma jasno znaju ko su im pravi
neprijatelji. Gospoda nisu htela da čobančići ugroze njihova dobra i za njih je bila velika sreća što su
čobančićima njihove vođe prišapnule da Jevreji imaju mnogo blaga.
Upitah ko je svetini podmetnuo ideju da treba napasti Jevreje. Salvatore se toga nije sećao. Verujem da
kada se okupi toliko mnoštvo, idući za nekim obećanjem i tražeći da odmah nešto dobije, nikada nije
izvesno ko od njih govori. Razmišljao sam kako su njihove vođe obrazovane u manastirima i školama pri
biskupiji, i kako su govorili jezikom gospode, iako su ga prevodili u reči koje čobani razumeju. A čobani
nisu znali gde je papa, ali su znali gde su Jevreji.
(citat iz: Eko, Umberto, "Ime ruže", prevod Milana Piletić. - Beograd : Novosti, 2004, strana 174)

Ovaj citat je ilustrativan u jednom drugom smislu - pokazuje način na koji se manipuliše masama. Eko
mnogo govori o sprezi ideja i moći i o tome da svaka ideologija ima značaj jedino u kontekstu borbe za
vlast. Pogledajmo ideju o Hristovom siromaštvu - svaka frakcija koja se zalagala za reformu crkve u tom
smislu bivala je proglašavana za jeretičku, razume se, ali u jednom trenutku počinje ozbiljno da se govori o
tome u vrhu te korumpirane institucije i to samo zato što to odgovara nekome drugom ko poseduje
ogromnu moć - ni manje ni više nego caru.

O ovome bi se tek moglo pisati u nedogled, ali ovaj post mora negde da se završi. Komentari su
dobrodošli.

Valentina Đorđević

Roman “Ime ruže” (“Il nome della rosa”, 1980.), autora Umberta Eca jeste filozofsko-

kriminalistički roman sa uokvirenom fabulom i njenom prstenastom strukturom, u kojem se

problematizira pitanje istine, a potom i pitanje tijela, uma i religije, i to kroz prizmu pogodnih

višeznačnih elemenata: biblioteke, labirinta i ogledala. Historiografska metafikcija,

intertekstualnost, metatekstualnost, eksplicitno ukazuju na narativni kod ovog

postmodernističkog romana, u kojem je ključni proces propitivanje filozofije, nauke i ideologije.

 'Ime ruže' – Umberto Eco

O značaju ovog romana svjedoči i njegova ekranizacija 1986. godine. Film „Ime ruže“ („Der

Name der Rose“), redatelja Jean-Jacques Annauda, također, predstavlja kod u okviru kojeg su

osvijetljeni samostanski srednjovjekovni život, kriminalistička pozadina i problemi znanja i moći,

koji su tematizirani i u romanu, ali na znatno drugačiji način. Posmatrajući film kao prvenstveno

vizuelnu, a potom i verbalnu umjetnost, otkriva se prvi elemenat razlikovanja filma i romana.

Vrijeme prikazivanja filma, scene, kadrovi, montaža, pokreti kamere, glumci, prostor u koji je

radnja smještena, boje, muzika i ostali audio-vizuelni signali jesu neizostavni segmenti filma, koji

se ili ne mogu otkriti čitajući knjigu, ili mogu, ali u sasvim izmijenjenom svjetlu.

Ecov roman „Ime ruže“ podijeljen je na dane i ima uokvirenu priču. Autor romana je pisac XX

stoljeća, bibliofil i pronalazač dokumenta na temelju prijevoda opata Villeta iz 19. stoljeća, kojem

je zapis dao Mabillon iz 17. stoljeća, koji ga je prepisao od benediktinskog redovnika Adsona iz

Melka iz 14. stoljeća. Dakle, mi čitamo rukopis koji dolazi iz četvrte ruke, pri čemu možemo

sumnjati u istinitost podataka pohranjenih u njemu. S tim u vezi dolazi i cjelokupno

problematiziranje pojma istine u romanu, koje je u filmu u velikoj mjeri zanemareno. Naime, u
filmu je akcenat stavljen na kriminalističku okosnicu priče, te filozofsko stjecište ostaje u drugom

planu. Detektivska okosnica romana tako se otkriva u traganju za zabranjenom istinom, istinom

koja se ne predstavlja kao doslovna, već metaforička i posredovana. Ova istina je realizirana u

drugoj knjizi Aristotelove „Poetike“, knjizi “O smijehu“, kojoj pripada jedino prazno mjesto u

biblioteci-labirintu. Slijepi bibliotekar Jorge sebičan je i pohlepan u svom posjedovanju znanja i

moći.

Umberto Eco

Priča uvijek podrazumijeva neki slijed događaja, te je pohranjena u vrijeme. Sadašnjost

neminovno podrazumijeva prošlost, a budućnost još uvijek nije, jer ona podrazumijeva

iščekivanje. Priča mora postati svoja sopstvena stvarnost. Propitivanje stvarnosti, odnosno zbilje,

jeste osnovno pitanje razmatrano u romanu „Ime ruže“, s obzirom na historijski slijed događaja

(ubistava).

Umberto Eco je sebi mogao dozvoliti opširnost pripovjedačkog angažmana, no, na filmu,

zgusnutnost radnje u samo dva sata povlači za sobom ispuštanje niza dugih dijaloga, susreta,

situacija, itd. Međutim, roman „Ime ruže“ nije mogao postići ono što je film tako jezivo prikazao.

Tama, strašna atmosfera mračnih prostorija samostana, svjetlosni efekti izazvani svijećama,

fenjerima (svjetiljkama) ili zrakama Sunca koje probijaju kroz prozore, krv, blato i izopačena lica

isposnika, jedino su na filmu tako realistični. Poredeći film i roman „Ime ruže“, naracija se

premješta od pripovjedača Eca do kamere, koja, na specifičan način, postaje sveznajući

pripovjedač.
Kategorije vremena i prostora su neodvojive jedna od druge. Film je za razliku od knjige uslovljen

svojim trajanjem, odnosno svojom filmskom vrpcom. On se ne može prekinuti, jer to onda nije isti

film. Svaki film funkcionira na montaži i kadrovima, te se vječnost u filmu može sažeti u nekoliko

sekundi; u književnosti je to drugačije.

Poznato je da je radnja romana „Ime ruže“ smještena u sedam dana, u okviru kojih postoje sati

koji slijede tok bitnih obreda božje službe u opatiji, a vode kriminalističku fabulu. Stjecište radnje

potpuno je isto u filmu, s tom razlikom što su određeni dijelovi skraćeni i prilagođeni filmskom

vremenu. Tako, na primjer, treći čas drugog dana Umberto Eco u romanu opisuje na 14 stranica,

uz opširno navođenje dijaloga, dok je u filmu to prikazano promjenom nekoliko planova.

Film 'Ime ruže' (1986.)

U romanu „Ime ruže“ kao glavni likovi izdvajaju se Adson i William. Adson je u isto vrijeme i

pripovjedač, ali ne u svim dijelovima. U ovom romanu svi likovi osim Adsona i Williama su samo

likovi, a njih dvojica bi se mogli smatrati karakterima. Otuda i na filmu usmjeravanje kamere

upravo na njih. Ovakvo markiranje likova u romanu je postignuto Ecovim opisima ili Adsonovim

retrospektivnim narativnim znakovima. Pri tome se ne smiju zaboraviti sveobuhvatni dijalozi, u

kojima se otkrivaju mnoge osobine likova, pri čemu se rasvjetljavaju i različite situacije. I na filmu

i u romanu postoji mogućnost dvostrukog promatranja jednog lika-Adsona, koji obitava i kao

karakter (glumac) i kao instanca pripovjedača, u kojoj se dalje otkriva pripovijedanje o sebi i o

drugim likovima i događajima iz prošlosti. Eco, kao sveznajući pripovjedač, obuhvata perspektive

apsolutno svih likova i na neki način i sam postaje lik koji priča priču. Prilikom toga, on detaljno

opisuje fizički izgled isposnika, koji su u filmu vjerodostojno oslikani i daju pečat misterioznom

ambijentu u kojem se odigravaju ubistva i detektivska potraga.

U svom nastojanju da istakne efermnost ljudskoga tijela kao nepouzdanog i pokvarljivog

instrumenta, Adson ovdje biva pobijeđen ljepotom siromašne djevojke. Ubijeđenost u svoje

tvrdnje i istina još jednom nailaze na sumnje, koja se i u romanu i u filmu stalno podriva. To je

primjetno i u kategoriji pripovjedača i pripovijedanja. Sumnja u istinitost priče, koja dolazi iz

četvrte ruke, neizbježna je. Imajući u vidu to da je roman ,,Ime ruže” postmodernističko

ostvarenje, jasno je da Eco nastoji zakomplicirati i otežati njegovu percepciju. Zbog toga ovo

djelo i jeste otvoreno prema čitatelju i različitim interpretacijama i dopunama. Polazeći od

samostanske biblioteke i samostana kao umreženog labirinta, lako je doći do narativne tehnike

ovog romana koja upravo predstavlja umreženu intertekstualnu i metatekstualnu strukturu.

Upravo zahvaljujući ovakvoj tehnici pripovijedanja, pojavljuje se Eco-romanopisac i Eco-navodni

pronalazač dokumenta. Krajnji ishod jeste plod dugog razgovora i pregovora među knjigama,u

vremenskom slijedu posljednji iz niza metatekstualnih stupnjeva. Tako je, zapravo,

srednjovjekovna hronika poprimila oblik posmodernističkog romana.

U romanu „Ime ruže“ postoji još jedna vrsta fabule — epsko tektonska, a dokaz je radnja koja je

povijesno situirana uz epičnost i pripovijedanje u prvom i trećem licu, tako da postoji mogućnost

pripovijedanja filozofskog sloja romana. U tom smislu, mogu se izdvojiti dvije bitne tačke gledišta

u romanu, o kojima govori B.A. Uspenski. Prva je, naime, unutrašnja, kada je vremenska pozicija

pripovjedača sinhrona vremenu koje se opisuje. Druga tačka gledišta, spoljašnja, koristi se pri

retrospektivnoj autorovoj poziciji. U ovom romanu je mnogo prisutniji drugi slučaj tačke gledišta.

Iz ovoga je jasno da je Adson tzv. ekstradijegetički homodijegetički pripovjedač, koji pripovijeda o

svojim prošlim doživljajima, te na određen način učestvuje u romanu kao lik; u ovom slučaju u

svom dosta mlađem izdanju. Međutim, u romanu ,,Ime ruže“ prisutan je i tzv. intradijegetički
heterodijegetički pripovjedač. Taj pripovjedač je Umberto Eco, koji ne učestvuje u priči koju sam

pripovijeda, odnosno ne pripovijeda o svojim, nego o tuđim doživljajima.

Imajući u vidu to da je „Ime ruže“ postmodernistički roman, implikacije određenih narativnih

postupaka su evidentne. Pored intertekstualnosti i metatekstualnosti, a u duhu cjelokupne

povijesno situirane radnje romana, izdvaja se historiografska metafikcija kao sredstvo koje

izražajno djeluje u cijelom romanu.

Dakle, ovim postupkom Eco pokušava da demarginalizira književnost putem suočavanja sa

historijskim, kako na tematskom tako i na formalnom planu. Još je Aristotel navodio prednosti

fikcije u odnosu na historiju. Fikcija, naime, nije ograničena prikazivanjem samo mogućeg i

osobitog, nego i nemogućeg. Zbog toga je upravo Eco majstor u stvaranju tzv. mogućih svjetova,

jer se postavlja pitanje koja je priča zapravo istinita. Interpretacijom se zaboravljaju stvarni

događaji, te priča tada počinje pričati svoju priču. Spajajući historiju i fikciju, ,,Ime ruže“, formom

kriminalističkog romana, provodi kao lajtmotiv pitanje sukoba hrišćanske tradicije i novovjekoga

duha, sažeto u kontrastiranju tjelesnog i duhovnog, ali granajući se slijedom detektivske fabule u

ogranke koji apostrofiraju različite segmente ovoga sukoba. Tako, postoje dvije razine ovog

romana. Jedna je razina detektivskog romana, a druga predstavlja filozofsku raspravu, koja

ukazuje na povijesnu hroniku sa intertekstualnim elementima dokumentarizma (spominjanje

povijesnih događaja i imena). Ovi povijesni likovi kod Eca su produkti sociokulturološki zadanih

opozicija (franjevac-benediktanac, opat-redovnik, iskušenik-fratar), te su često i lišeni vlastitog

imena. Istinitost povijesnih podataka se ovim putem nanovo propituje kroz fikciju.
Na filmu se ovakav postupak gubi u istoj mjeri u kojoj je i oživljen. Srednjovjekovni ambijent i

Crkva u potpunosti su životopisno naslikani, no, ipak, prema Ecovim smjernicama kroz roman.

Svi postupci otežavanja interpretativne prakse, koji su namjerno uvedeni u roman, pretočeni u

sliku (film) gube na svojoj jačini. Preispisivanje, redefiniranje, pitanje istine i skepse na filmu nisu

potencirani u mjeri u kojoj je kriminalistička istraga. Filozofsko nadmetanje među rukopisima i

Aristotelova druga knjiga „Poetike“, stalno akcentirana u romanu, na filmu prepuštaju ulogu

Williamu od Baskervilla (Seanu Conneryju) i Adsonu od Melka (Christianu Slateru). Iako njihova

imena konotiraju da je riječ o preispisivanju djelovanja Sherlocka Holmsa iz romana Arthur

Conan Doylea i Dr. Watsona iz romana Agathe Christie, to ipak nije dovoljno u prikazivanju

umreženih historiografsko-intertekstualno-metatekstualnih odnosa ostvarenih u romanu.

Konačno, kriminalističko tkivo fabule, koje započinje otvaranjem prstena, i u kojem inkvizitor,

intelektualac William, istražuje ubistva, zatvara se slučajnim otkrićem ubice Jorgea, samozvanog

nosioca istine. Knjiga je dio biblioteke, a biblioteka mora planuti. Brišu se sve napisane istine, na

osnovu kojih će nastati nova preispisivanja u labirintu metatekstova.

Ovakvo jedno novo, u ovom slučaju pojednostavljeno preispisivanje romana „Ime ruže“, Umberto

Eco je najavio u tekućoj, 2012. godini, pa nam ostaje da vidimo da li će nova verzija naići na

uspjeh prvobitnog, u ovom prikazu razmatranog djela.

Eco se prvenstveno proslavio svojim književnim djelima koja su nastala

primjenom semiotike. To su Ime ruže, Foucaltovo njihalo i Otok prvoga dana. Sam
je Eco svoje romane okarakterizirao kao «tvrdoglave pokušaje da se razumiju
mehanizmi po kojima svijetu oko sebe dajemo značenje». (Nöth, 2004: 126)
Umbero je Eco svoj roman utemeljio na rukopisu redovnika iz 14. stoljeća. Eco je
taj rukopis preveo na talijanski s, kako šaljivo kaže, neogotičkog prijevoda na
francuski latinskog izdanja iz 17. stoljeća djela koje je krajem 14. stoljeća na
latinskom napisao njemački redovnik. (Eco, 2004: 8)
Na samome početku romana objašnjeno je računanje vremena u djelu koje je
ustanovljeno crkvenim kanonima i vremenima molitve. Tada čitatelj odmah sklapa
fikcionalni sporazum s modelom autora jer se sam čitatelj vjerojatno nikad nije
našao u situaciji da na taj način mjeri vrijeme. Također prihvaća nacrt samostana i
njegovu lokaciju unatoč mogućnosti da čitatelj nikad nije bio u Italiji, a i da je bio,
prihvaća činjenicu da se na objašnjenom mjestu nalazio samostan bez obzira na
moguću pogrešku modela autora.
Treba također razjasniti tko govori u romanu. Jonathan Culler u svojoj Književnoj
teoriji skreće pozornost na to da, pri interpretaciji teksta, treba obratiti pozornost na
nekoliko važnih pitanja:
1. Tko govori? – Imamo pripovjedača u «prvom licu» koji može biti protagonist, a
isto tako može biti manje važan lik u djelu, a i samo promatrač. Također imamo
pripovjedača u trećem licu za kojeg ne znamo je li muško ili žensko te ne sudjeluje
u radnji djela. U romanu Ime ruže govori Adson, učenik mudroga Vilima. On vrlo
detaljno prenosi i dijaloge koji su se odvijali u njegovoj prisutnosti. Budući da
roman «piše» osamdesetogodišnji Adson prisjećajući se vremena kada je bio
osamnaestogodišnjak, postavlja se pitanje piše li roman osamdesetogodišnji Adson
ili osamnaestogodišnji Adson? Eco objašnjava da obojica govore, i to namjerno.
(Eco, 2004: 490) Stariji Adson javlja se cijelo vrijeme.
2. Tko kome govori? – Pripovjedač se obraća čitateljima koji su ponekad
implicitni ili konstruirani, a ponekad eksplicitno određeni. Ovdje se Adson često
obraća čitatelju. Navest ćemo primjer sa samoga kraja romana:
«No ove su mi nepotpune stranice pravile društvo sav život koji mi je otad
preostao da preživim, često sam im se obraćao kao proročištu, i gotovo da imam
dojam kako je ono što sam na ovim listovima napisao, a što ćeš ti, neznani
čitatelju, sada čitati, tek skup kojegdje napabirčenih podataka, slikovna pjesma,
golem akrostih koji ne kaže i ne ponavlja ništa do ono na što su me uputili ovi
odlomci, a više ne znam jesam li ja dosad govorio o njima ili su oni progovorili na
moja usta.» (Eco, 2004: 468)
3. Kada tko govori? – Vrijeme radnje nekoga romana može biti paralelno s
određenim događajem, neposredno nakon nekog događaja (epistolarni romani) te
poslije završenoga događaja (najčešći slučaj). Adson, kao osamdesetogodišnjak,
piše dugo vremena nakon završene radnje, no budući da piše na temelju vlastitih
zapisa koje je napravio kao osamnaestogodišnjak, može li se sa sigurnošću tvrditi
da je pripovjedni tekst nastao nakon ili tijekom određene radnje? Moguće da
nijedan odgovor nije u potpunosti točan jer ni sam pripovjedač, dakle Adson, nije
stalno jedna te ista osoba; on je i osamnaestogodišnjak i osamdesetogodišnjak.
Tako da bi se moglo reći da se dio radnje odvija nakon završenog događaja, a dio
neposredno nakon nekog događaja jer je Adson tada pisao svoje bilješke kao
osamnaestogodišnjak.
4. Kakvim jezikom tko govori? – Jezik određenoga romana može biti različit, a to
ovisi o raznim čimbenicima, kao npr. starost osobe, razina obrazovanja itd. No
ipak, roman je polifoničan, a ne monologičan žanr pa se uglavnom postiže sraz
društvenih nazora i gledišta. U romanu Ime ruže nailazimo na kombinaciju
različitih jezika. Kao prvo, jezika u doslovnom smislu riječi jer se u samostanu
nalaze redovnici iz različitih krajeva Europe pa često dolazi do šumova u
komunikacijskom kanalu. Sam se osamnaestogodišnji Adson ne snalazi u
komunikaciji na svim jezicima koji su prisutni u samostanu. Nadalje, postoje stariji
redovnici koji iza sebe imaju veliko životno iskustvo te komuniciraju na određenoj
razini te nerijetko razgovaraju o trenutnom stanju u Crkvi, povijesti,
razmišljanjima, djelima koje čitaju… Zatim je tu aktant djevojke koja zadovoljava
pohotne redovnike i predstavlja neuki puk, a ostvaruje se u akteru djevojke s
kojom je osamnaestogodišnji Adson spolno općio. Na kraju imamo i Adsona kao
osamnaestogodišnjaka koji predstavlja tinejdžera koji se još ne može u potpunosti
poistovjetiti sa starijim redovnicima te kojeg muče neki tipični problemi
karakteristični za to životno razdoblje kao što je, primjerice, zaljubljenost u
seljanku i razmišljanje o vlastitom izgledu. Ovaj je roman, dakle, izuzetno
polifoničan.
5. S kojom ovlasti tko govori? – Kazivati priču znači uzeti određenu ovlast koju
bi slušatelji trebali priznati. (Culler, 2001: 103) Kada netko napiše da je,
primjerice, Ivan bio izrazito samouvjeren, lijep i šarmantan, mi automatski
navedenu informaciju uzimamo zdravo za gotovo. Tako osamnaestogodišnji
Adson, kao i osamdesetogodišnji Adson, s velikim poštovanjem govore o svom
načitanom i iznimno obrazovanom učitelju Vilimu pa ga tako i svaki čitatelj gleda
s velikim poštovanjem ne promišljajući previše o mogućnosti da Vilim i nije tako
dobar akter.

Prije svakoga poglavlja u romanu se javljaju i «sažeci» poglavlja koji unaprijed

najavljuju što će se dogoditi.
«Gdje Severin ispriča Vilimu o čudnoj knjizi, a Vilim ispriča izaslanicima o
čudnom poimanju svjetovne vlasti.» (Eco, 2004: 329)
Ovdje se radi o nekoj drugoj pripovjednoj instanci budući da se Adson spominje u
trećem licu jednine u svim sažecima poglavlja. Ti se sažeci uglavnom sastoje od
jedne rečenice, no dovoljno su informativni da sažmu sadržaj nadolazećeg
poglavlja. Sam pripovjedač uvodi makropoziciju prije čitanja samoga odlomka te
tako, na neki način, olakšava čitatelju prolazak kroz tekst.
Ranije su objašnjene analepsa i prolepsa. Pripovjedač, odnosno Adson, često
koristi prolepsu i vjerojatno se u takvim situacijama radi o osamdesetogodišnjem
Adsonu. Primjer:
«No obuzdaj svoju nestrpljivost, nestašni moj jeziče. Toga se dana, naime, o
kojemu govorim, i to prije noći, dogodiše još mnoge stvari, o kojima će biti dobro
da izvjestim.» (Eco, 2004: 41)
Model autora u ovom romanu priča priču dosta opširno, s mnogo pojedinosti. Sam
Eco, u kasnijem osvrtu na roman, objašnjava da Adson cijelo vrijeme govori
koristeći figuru misli pretericiju te objašnjava stvari koje su tek spomenute, uvodi
enciklopedijske pojmove jer je takav bio stil srednjovjekovnog kroničara. (Eco,
2004: 492)
Zanimljivo je što Eco piše o znakovima unutar samog svog romana. Kao prvo,
redovnik Vilim i učenik Adson cijelo vrijeme slijede nekakve znakove pomoću
kojih pokušavaju riješiti misteriju niza ubojstava koja su se dogodila u samostanu.
Također, samim tim postupkom navode čitatelja da slijedi znakove, donosi vlastite
zaključke i stvara pretpostavke tko bi mogao biti ubojica i što se događa u
samostanu. Kako Vilim i Adson stvaraju krive pretpostavke slušajući priče ostalih
redovnika, tako navode i samoga čitatelja na pogrešan trag. U romanu su prikazane
i skice i znakovi na koje nailaze Vilim i Adson da bi čitatelja što bolje uputili u
priču. Primjerice, donose skicu labirinta te neobičan napis koji je još neobičnije
uklopljen u sam tekst romana:

Prilog 2: Isječak iz romana Ime ruže (stranica 155)

Ovdje vidimo da je rečenica nasilno prekinuta znakovljem. Na sljedećoj stranici

počinje nova rečenica, a dio teksta koji je prekriven znakovljem ostaje
nepoznanica. Na taj se način čitatelj još više intrigira i svojim razmišljanjima na
neki način sudjeluje u radnji romana. Priča o semiotici vrlo je vješto ukomponirana
u radnju romana jer povremeno i sami redovnici vode rasprave o znakovima.

5. 1. «IME RUŽE» U KONTEKSTU POSTMODERNE

Postmoderna je istodobno periodizacijski, tipologijski i kulturnopovijesni pojam.
Začet je u književnoznanstvenim krugovima 60-ih godina, a u široj se
intelektualnoj javnosti etablira 70-ih godina 20. stoljeća. (Biti, 2000: 396) Sama
definicija pojma poprilično je nejasna i predmetom je raznih filozofskih,
socioloških, teorijskih rasprava. Postmodernisti pokazuju velik interes za masovnu
kulturu i kič. Isto se tako brišu modalne i žanrovske granice među tekstovima, i to
podjednako u njihovoj proizvodnji i u refleksiji o njima. (Biti, 2000: 397) Sam se
Eco osvrnuo na postmodernu kao kontekst u kojem je nastao roman. Prvo
napominje da je moguće ponovo se vratiti fabuli, čak i u obliku citata drugih
fabula. Također skreće pozornost na činjenicu da se danas pojam postmoderne
upotrebljava kako kome padne na pamet i ironizira činjenicu da se granica
postmoderne cijelo vrijeme pomiče unatrag te dodaje da bi ta granica mogla doći
do Homera kako je krenulo. Smatra da svako razdoblje ima svoju postmodernu kao
što svako razdoblje ima svoj manirizam te se pita je li postmoderna možda
suvremeni naziv za manirizam. Idealni postmodernistički roman morao bi
prevladati prepirke između realizma i irealizma, čiste književnosti i angažirane
književnosti, proze za elitu i proze za masu… (Eco, 2004: 503)
Roman Ime ruže odvija se u srednjem vijeku te sam Eco napominje da je puno
vremena proveo proučavajući srednji vijek. U ponekim je intervjuima napominjao
da sadašnjost poznaje preko malih ekrana, a srednji vijek izravno jer je bio u
izravnom doticaju s brojnim originalnim srednjovjekovnim zapisima. Osim što se
radnja odvija u srednjem vijeku, Eco je samo pripovijedanje pokušao prilagoditi
tom razdoblju. Često nailazimo na intertekstualnost, naročito iz Biblije. Sam roman
započinje biblijskim citatom:
«U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše kod Boga – i Riječ bijaše Bog.» (Eco, 2004:
13)
Roman je pun i stvarnih povijesnih činjenica, a izvor za to jesu srednjovjekovne
kronike. Zanimljivo je spomenuti i vrijeme radnje, a to je krajem studenoga u
planini kada je dovoljno hladno za klanje prasaca što je bilo potrebno za scenu
ubijenog redovnika koji naglavačke leži u kotlu krvi, a sve je to potaknuto
biblijskim tekstom Otkrivenja.
Postavlja se pitanje o žanrovskom određenju romana? On počinje kao krimić, no u
tom se krimiću vrlo malo otkriva, a detektiv pretrpi poraz. (Eco, 2004: 497) U tom
krimiću ima vrlo malo seksa, puno teologije, malo akcije i puno krvi. (Eco, 2004:
496) Također se postavlja pitanje u kolikoj je mjeri Ime ruže povijesni roman?
Pojedini likovi iz djela uistinu su postojali, iako nisu enciklopedijski poznati, no to
nije ni bitno jer se mnogi povijesni romani temelje na likovima koji nisu poznati
široj javnosti. Može se reći da se ne može točno odrediti žanr ovome romanu. Eco
spominje i svoj problem koji je nastao kada je roman donio izdavačima.
Savjetovali su mu da skrati prvih sto stranica jer su previše zamorne. On to nije
htio učiniti jer te stranice, kako kaže, imaju inicijacijsku funkciju i izgrađuju
čitatelja. Ovaj roman briše i spomenute granice proze za elitu i proze za masu.
Dijalozi između redovnika o stanju u Crkvi i nekim događajima prosječnom bi se
čitatelju mogli činiti poprilično naporni, ali zato je tu osamnaestogodišnji Adson
koji govori o svojim problemima, kojem nisu jasne neke stvari, koji se zaljubljuje i
prolazi kroz muke svakog prosječnog adolescenta te se na taj način stvara
prihvatljiva ravnoteža.

ZAKLJUČAK

Zaključno možemo reći da je Umberto Eco svojim jedinstvenim stavovima zauzeo

posebno mjesto među semiotičarima i teoretičarima književnosti. Njegovi radovi
obuhvaćaju brojna područja te su svakako zanimljivi ne samo ljudima koji se bave
semiotikom ili teorijom književnosti već i široj populaciji. Njegovi
postmodernistički romani prava su remek-djela u kojem su vješto ukomponirani
teoretski postupci i zabava koju nam roman pruža. Ime je ruže postiglo
nevjerojatnu popularnost pa je po tom romanu snimljen i film. Posebno je
zanimljivo za kraj spomenuti da Eco najavljuje skraćenu verziju svoga romana
koju bi prilagodio suvremenom čitatelju i novim tehnologijama. Smatra da je prva
verzija preteška za čitanje te da ima predugačke odlomke. Vjerojatno će roman
zbog toga postati još popularniji, a Eco će citirati sam sebe u novom, skraćenom
romanu što se u potpunosti uklapa u postmodernističku priču gdje se ruše sve
konvencije, a granice među žanrovima i romanima za educiranu publiku i širu
masu brišu se.

U radu se analiziraju film i roman „Ime ruže“, s obzirom na suodnos određenih

kategorija u jednom i drugom mediju. Uzimajući u obzir razlike koje sa sobom

nose ova

dva medija, može se govoriti o različitoj koncepciji vremena i prostora, opisa,

dijaloga,

likova, fabule, sižea i ostalih segmenata koji grade strukturu pretežno svakog
filmskog ili

književnog ostvarenja.

Budući da je film „Ime ruže“ svojevrsni oblik intersemiotičkog prevođenja

istoimenog romana, značajno je obratiti pažnju upravo na promjene do kojih je

došlo

prilikom njegove ekranizacije. Roman „Ime ruže“ autora Umberta Eca jeste
filozofskokriminalistički roman sa uokvirenom fabulom i njenom prstenastom
strukturom, u kojem se

problematizira pitanje istine, a potom i pitanje tijela, uma i religije, i to kroz

prizmu
pogodnih višeznačnih elemenata: biblioteke, lavirinta i ogledala. Historiografska

metafikcija, intertekstualnost, metatekstualnost eksplicitno ukazuju na narativni

kod ovog

postmodernističkog romana, u kojem je ključni proces propitivanje filozofije,

nauke i

ideologije.

Film „Ime ruže“, redatelja Annauda, takođe, predstavlja kod u okviru kojeg su

osvijetljeni samostanski srednjovjekovni život, kriminalistička pozadina i problemi

znanja i

moći, koji su tematizirani i u romanu, ali na znatno drugačiji način. Posmatrajući

film kao

prvenstveno vizuelnu, a potom i verbalnu umjetnost, otkriva se prvi elemenat

razlikovanja

filma i romana. Vrijeme prikazivanja filma, scene, kadrovi, montaža, pokreti

kamere,

glumci, prostor u koji je radnja smještena, boje, muzika i ostali audio-vizuelni

signali jesu

neizostavni segmenti filma, koji se ili ne mogu otkriti čitajući knjigu, ili mogu, ali
u sasvim

izmijenjenom svjetlu.

Imajući u vidu sve prethodno navedeno, u radu je rasvijetljana filmska i književna

priča pod nazivom „Ime ruže“ , sa različitom konotacijom pojma priča, što je,
takođe,

razjašnjeno.

Ključne riječi: vrijeme, prostor, priča, narator, opis, dijalog, likovi, fabula, siže,

intertekstualnost.

ODNOS FILMA I ROMANA “IME RUŽE“

Ecov roman „Ime ruže“ podijeljen je na dane i ima uokvirenu priču. Nasuprot
tome,

u istoimenom filmu smjenjivanje dana prikazano je bojom neba iznad samostana,

a priča je
prilično isprekidana, jer su određeni fragmenti romana izostavljeni. Autor romana
je pisac

XX stoljeća, bibliofil i pronalazač dokumenta na temelju prijevoda opata Villeta iz

19.

stoljeća, kojem je zapis dao Mabillon iz 17. stoljeća, koji ga je prepisao od

benediktinskog

redovnika Adsona iz Melka iz 14. stoljeća. Dakle, mi čitamo rukopis koji dolazi iz
četvrte

ruke, pri čemu možemo sumnjati u istinitost podataka pohranjenih u njemu. Sa

tim u vezi

dolazi i cjelokupno problematiziranje pojma istine u romanu, koje je u filmu u

velikoj mjeri

zanemareno. Naime, u filmu je akcenat stavljen na kriminalističku okosnicu priče,

te

filozofsko stjecište ostaje u drugom planu. Međutim, scenografija i

kinematografija filma je

uspjela dočarati atmosferu samostanskog mračnog prostora, u kojem se nižu

nerazjašnjena

ubistva. Detektivska okosnica romana tako se otkriva u traganju za zabranjenom

istinom,

istinom koja se ne predstavlja kao doslovna, već metaforička i posredovana. Ova

istina je

realizirana u drugoj knjizi Aristotelove „Poetice“, knjizi “O smijehu“, kojoj pripada

jedino

prazno mjesto u biblioteci-lavirintu. Slijepi bibliotekar Jorge sebičan je i pohlepan

u svom

posjedovanju znanja i moći.

Priča uvijek podrazumijeva neki slijed događaja , te je pohranjena u vrijeme.

Sadašnjost neminovno podrazumijeva prošlost, a budućnost jos uvijek nije, jer

ona

podrazumijeva iščekivanje. Priča mora postati svoja sopstvena stvarnost. U

ovom

kontekstu, značajna je definicija priče koju navodi Milivoj Solar:

Priča tako može biti shvaćena i kao kategorija kojom se objašnjava

odnos književnosti i zbilje, odnos koji pojam oponašanja ( mimesis)

označuje imenom praznim tako dugo dok nije jasno kao zbilja.

Otac Vilim i njegov pomoćnik Adson stižu u vrlo raskošan i bogat benediktinski samostan u Italiji kako bi pomogli
da nesretni događaj (ubojstvo jednog fratra) ne zasjeni ionako vrlo delikatan sastanak koji se tamo kroz par dana
treba održati.

Dok se njih dvojica bacaju u koštac s vrlo izazovnom i misterioznom zagonetkom, pronalaze različite tragove,
otkrivaju pomno čuvane tajne i dolaze do zapanjujućih spoznaja, u samostan pristižu veledostojnici koji trebaju
raspraviti odnos pape i cara, pape i različitih duhovnih pokreta koji mu prijete, te sukob benediktinaca i franejvaca
oko pitanja je li Isus išta posjedovao, a samim time trebaju li i oni nešto posjedovati. Kada netko kaže da je Crkva
dvolična, to ispadne klišej, no način na koji je o tome pisao Umberto Eco vrlo je direktan, ali i s dosta takta. On ne
imenuje stranu koja je u krivu, a koja u pravu, on iznosi činjenice u stilu srednjevijekovnog ljetopisa kroz vizuru
pomalo zbunjenog pripovjedača koji ne razumije mnogo toga, a na čitatelju je da sam prosudi. S jedne su strane
pune riznice, nezamislive delicije i pomalo morbidne relikvije, a s druge strane je dioba svijeta na ovce, pastire i
pse…

Likovi su naročito interesanti. Za početak, svakom zapinje za oko sličnost Vilima i Sherlocka Holmesa, te Adsona
i Watsona. Ipak, najviše simbolike je sadržano u liku Jorgea koji je predstavnik čitavog srednjeg vijeka: on živi u
mraku i ljubomorno čuva znanje, koči napredak i ne predviđa svijetu budućnost. Jedan od značajnih likova, iako
ne u ljudskom obliku, je svakako knjižnica sa svojim neodgonetnutim (ne i za Vilima) labirintom, brojnim i
dragocjenim knjigama, tajnama koje sadrži, događanjima kojih je poprište, te mističnim statusom. Zapravo, odnos
prema knjižnici je odnos prema znanju i koliko se god činilo da znanje uz prisutnost tolike pisane riječi caruje,
caruju njegovi čuvari koji “nezgodnim” spoznajama ne daju da dopru na vidjelo.

Za kraj je sam autor rekao da mora biti takav, da se priča u onakvom prostoru i onom vremenu mora završiti na
takav način. Također otkriva da je pročitao i pažljivo proučio podosta ljetopisa kako bi čim vjernije kopirao njihovu
formu i stil. Kolika je pozornost pridana detaljima možda se najjasnije vidi u tome da je načinio tlocrt opatije i čak
izbrojao stepenice od točke a do točke b kako bi na tom putu likovima dodijelio baš onoliko rečenica koliko su u
mogućnosti izmijeniti.

To nije jedna od onih knjiga koje se smiju pročitati u dahu jer je previše toga lijepo, duboko i važno da bi se
pročitalo, a bez da se nad tim zamisli. Knjiga obiluje dijalozima i raspravama fratra u kojima je sadržano mnogo
mudrosti i zanimljivo argumentiranih svjetonazora, te pojedinostima o navikama, načinu života, znanstvenim
dostignućima tadašnjeg svijeta. Čak i ako postoji opasnost da čitatelja to sve umori, njegova pažnja neće
popustiti, niti će preskakati stranice iz straha da ne propusti trag za rasplet kriminalističkog zapleta. Iako bi bila
prava šteta da ga pronalazak krivca jedino veseli.
Zapravo, teško je izmisliti kompliment za nešto što svi hvale i čime su svi oduševljeni, a takve reakcije su
zasigurno i više nego izvrsna preporuka.

romana sigurno je da će mnogi čitaoci pohrliti da obogate svoja saznanja o alhemiji, kabali i
srednjovekovnim tajnim društvima. U ovom romanu Eko se lucidno podsmehnuo svim teorijama
zavere od srednjeg veka do danas.

Ime ruže

"Ovo je jedna od onih knjiga koje nas preobražavaju, koje zamenjuju našu stvarnost
sopstvenom... suočava nas s jednim novim svetom, idući tragom Rablea, Servantesa, Sterna,
Melvila, Dostojevskog, pa i samog Džojsa i Garsije Markesa." - Nikolas Šrimpton, The Sunday
Times

"Ime ruze" je svuda u svetu okarakterisano kao istinsko književno delo koje je, po rečima Entoni
Bardžisa iz Observera, bilo kadro da istisne sve ostale literarne drangulije, kao i da dokaže da
osobitost i popularnost ne moraju uzajamno da se isključuju.

Ime ruže je prvi roman Umberta Eka, i verovatno jedan od najboljih romanesknih prvenaca u
svetskoj književnosti.

Roman Ime ruže prestavljao je Ekov "izlet" u literaturu prema kome su mnogi bili skeptični, ali,
koji se pretvorio u totalni izdavački trujumf i rezultirao je kultnom knjigom dvadesetog veka.

Umberto Eko jedan je od najznačajnijih italijanskih teoretičara i pisaca druge polovine proteklog
stoleća.

Spada u veoma angažovane i medijski izuzetno prisutne evropske intelektualce našega

vremena.

Tajanstveni plamen kraljice Loane

Posle uspeha koji je postigao sa svoja četiri prethodna romana sa istorijskom pozadinom,
Umberto Eko se u svom petom romanu, Tajanstveni plamen kraljice Loane, okrenuo sećanjima
cele svoje generacije protkanim autobiografskim elementima.

Glavni junak ovog romana, Đambatista Bodoni, šezdesetogodišnji knjižar-antikvar, budi se iz

kome u bolničkoj sobi posle infarkta, izgubivši vlastito ali ne i kolektivno sećanje.

U očajničkoj potrazi za vlastitim sećanjima, posle bezuspešnog pokušaja da u Milanu, uz pomoć

svoje supruge Paole i najboljeg druga Đanija, povrati svoju ličnost. U dedinoj kući u Solari, gde je
proveo detinjstvo i ranu mladost u burnim ratnim danima nalazi mnoštvo predmeta i dokumenata
koji mu pomažu da rekonstruiše svoj život.