SUSRET S KARMOM - Rudolf Štajner

Na kraju dva javna predavanja koja sam održao u ovome gradu, naglasio sam da na
antropozofiju ne bi trebalo gledati kao na teoriju ili puku znanost, niti kao znanje u uobičajenom
smislu. To je prije nešto što iz pukog znanja i teorije izrasta iz naših duša u neposredan život, u
eliksir života. Na taj način, antropozofija nam ne daje samo znanje, već primamo i snage koje
nam pomažu na našim svakodnevnim životima tijekom fizičke egzistencije kao i u ukupnom
životu kojeg provedemo tijekom fizičke egzistencije i ne-fizičke egzistencije između smrti i novog
rođenja. Što više doživljavamo antropozofiju kao nešto što nam donosi snagu, podršku i obnovu
životnih energija, to je više razumijemo.

Nakon što ovo čuje, netko može pitati, “Ako će nam antropozofija donijeti okrjepu u životu, zašto
moramo stjecati toliko onog što izgleda kao teoretsko znanje? Zašto nam se relativno dosađuje
na našim sastancima ogranaka s opisima prijašnjih planetarnih evolucija naše Zemlje? Zašto
moramo učiti o stvarima koje su se davno odigrale? Zašto se moramo upoznati s intimnim i
suptilnim zakonima reinkarnacije, karme i tako dalje?”

Neki ljudi mogu vjerovati da im se nudi samo još jedna znanost. Ovaj problem, koji nam se
nameće, zahtijeva da eliminiramo sve lake i jednostavne pristupe u odgovaranju na njega.
Moramo se pažljivo upitati da li, postavljajući to pitanje, ne unosimo u njega nešto od ležernog
načina života što se manifestira kada nerado učimo i stječemo nešto na duhovan način. To je za
nas nelagodno iskustvo i prisiljeni smo pitati se da li nešto od tog stava nelagode možda ne
nalazi svoj izraz u pitanju koje je postavljeno. Tako smo, vođeni da vjerujemo da se najviši cilj
koji nam antropozofija može ponuditi može dosegnuti lakšim putovima nego onima koji smo mi
poduzeli kroz našu vlastitu literaturu.

Često se kaže, gotovo nonšalantno, da čovjek treba samo upoznati sebe, da sve što treba
napraviti da bi postao antropozof je da bude dobar. Da, to je duboka mudrost znati da je biti
dobra osoba jedan od najtežih zadataka, i da na putu pripreme ništa u životu ne zahtijeva više
nego realizacija ovog ideala da se bude dobar. Problem samospoznaje, međutim, ne može se
riješiti brzim odgovorom, kako su mnogi skloni vjerovati. Dakle, danas, baciti ćemo svijetlo na
neka od pitanja koja su se pojavila. Zatim ćemo vidjeti kako nas antropozofija ispunjava, čak i
samo nastupom, kao učenje ili kao znanost, ali da također nudi u eminentnom smislu put prema
samospoznaji i onome što možemo zvati hodočašće prema tome da postanemo dobra osoba.
Da bi to napravili moramo sa različitih gledišta razmotriti kako antropozofija može u životu biti
plodonosna.

Uzmimo specifično pitanje koje se ne tiče znanstvenog istraživanja, već svakodnevnog života —
pitanje koje nam je svima poznato. Kako možemo naći utjehu u životu kada na ovaj ili onaj
način moramo patiti, kada u životu ne nalazimo zadovoljstvo? Drugim riječima, upitajmo se kako
antropozofija može pružiti komfor i utjehu kada je to zaista potrebno. Očito, ono što se ovdje
može reći u općim terminima mora se uvijek primijeniti na nečiji vlastiti individualni slučaj. Ako
se predaje mnogim ljudima, može se govoriti samo uopćeno.
Zašto trebamo komfor, utjehu u životu? Zato što možemo biti tužni zbog brojnih događaja, ili
zato što patimo kao rezultat boli koja nam je nanesena. Prirodno je da, najprije, čovjek reagira
na bol kao da se iznutra buni protiv nje. Pita se zašto mora trpjeti bol. “Zašto mi je nanesena
ova bol? Zašto moj život nije uređen na takav način da ne trpim bol, da sam zadovoljan”? Na
ovo se pitanje može zadovoljavajuće odgovoriti na osnovu pravog znanja u vezi prirode ljudske
karme, ljudske sudbine. Zašto patimo u svijetu? Ovdje mislimo na vanjsku kao i na unutarnju
patnju koja se javlja u našoj psihičkoj organizaciji i ostavlja nas neispunjenima. Zašto se
susrećemo s takvim iskustvima koja nas ostavljaju nezadovoljnima?

U izvršavanju zakona karme, otkriti ćemo da su osnovni razlozi za patnju slični onom
što se može opisati slijedećim primjerom koji se odnosi na običan život između rođenja i
smrti. Recimo da je mladić do svoje osamnaeste godine živio na račun svog oca. Zatim
otac gubi sav imetak i bankrotira. Mladi čovjek sada mora naučiti nešto vrijedno i
potruditi se da podržava sebe. Kao rezultat, život ga je pogodio s bolom i oskudicom.
Sasvim je razumljivo da ne reagira sa simpatijama na bol kroz koju mora proći.

Sada pogledajmo period kada je dosegnuo dob od pedeset. Pošto je, spletom
događaja, morao sebe obrazovati u ranoj dobi, postao je pristojna osoba. Pronašao je
pravo uporište u životu. Shvaća zašto je negativno reagirao na bol i patnju kada su ga u
početku pogodile, ali sada mora o tome razmišljati drugačije. Mora sebi reći da mu
patnja ne bi bila došla da je već bio stekao osjećaj zrelosti — barem, u ograničenom
stupnju u kojem ga osamnaestogodišnjak može steći. Da nije bio unesrećen bolom,
ostao bi bio dobar ni za što. Bol je bila ta koja je transformirala njegove mane u
pozitivne sposobnosti. Treba zahvaliti boli da je postao drugačiji čovjek u periodu od
četrdeset godina. Što je tada stvarno dovedeno zajedno? Njegove mane i njegova bol
su dovedene zajedno. Njegove mane su stvarno vidjele bol da bi njegova nezrelost
mogla biti transformirana u zrelost.

Čak i jednostavno razmatranje života između rođenja i smrti može dovesti do ovakvog
gledanja. Ako gledamo na ukupnost života, međutim, i ako se suočimo s našom
karmom kako je objašnjeno na predavanju prije dva dana, doći ćemo do zaključka da je
sva bol koja nas pogodi, sva patnja koja nam dođe na put, takve prirode da je bila
tražena od naših mana. Daleko najveći dio naše boli i patnje je tražen od nesavršenosti
koju smo donijeli preko od ranijih inkarnacija. Pošto te nesavršenosti imamo unutar nas,
postoji u nama mudriji čovjek nego smo mi sami koji bira put boli i patnje. To je, zaista,
jedno od zlatnih pravila života da svi u nama nosimo mudrijeg čovjeka nego smo to mi
sami, mnogo mudrijeg čovjeka. Onaj kojem kažemo, “Ja,” u običnom životu je manje
mudar. Ako bi to bilo prepušteno ovoj manje mudroj osobi u nama da biramo između
patnje i radosti, on bi bez sumnje izabrao put prema radosti. Ali mudriji čovjek je onaj
koji vlada u dubinama naše podsvijesti i koji ostaje nedostupan običnoj svijesti. On
odvraća naš pogled sa lake zabave i pali u nama magičnu snagu koja traži put boli bez
da mi to stvarno znamo. Ali što se misli s riječima: Bez da mi to stvarno znamo? Znači
da mudriji čovjek u nama prevlada manje mudrog. On uvijek radi na takav način da su
naše mane vođene do naše boli i čini nas da patimo jer sa svakom unutarnjom i
vanjskom patnjom eliminiramo neku od naših grešaka i postajemo transformirani u
nešto bolje.
Malo se postiže ako netko pokuša razumjeti ove riječi teoretski. Mnogo više se može
steći kada netko u životu stvara svete trenutke tijekom kojih je voljan koristiti svu svoju
energiju u naporu da ispuni dušu s živim sadržajem ovakvih riječi. Uobičajeni život, sa
svim svojim radom, pritiskom, gungulama i obvezama pruža za to malo šanse. Kod
takvog stanja stvari, nije uvijek moguće ušutkati manje mudrog čovjeka u nama. Ali
kada kreiramo sveti trenutak u životu, koliko god da može biti kratak, tada možemo reći,
“Ostaviti ću po strani prolazne učinke života; Moju patnju ću vidjeti na takav način da
osjećam kako je mudar čovjek u meni bio od njih privučen magičnom snagom.
Shvaćam da sam sebi nametnuo određeno iskustvo bola bez kojeg ne bi prevladao
neke od mojih mana”. Obuzeti će nas osjećaj blažene mudrosti koji čini da osjetimo da
čak i ako se svijet čini ispunjen patnjom, to je, ipak, zračenje čiste mudrosti. Ovakav
stav je jedan od plodova Antropozofije na dobrobit života. Ovo što je rečeno može,
naravno, biti zaboravljeno, ali ako to ne zaboravimo, već redovito prakticiramo ovakve
misli, postati ćemo svjesni činjenice da smo planirali sjeme u našoj duši. Što smo
koristili da doživimo osjećaje tuge i stav utučenosti biti će transformirano u pozitivan
stav prema životu, u snagu i energiju. Iz tih svetih trenutaka u životu roditi će se
harmoničnije duše i jače osobnosti.

Sada možemo prijeći na drugi korak u našem doživljaju. Antropozof može biti odlučan
da poduzme ovaj drugi korak tek nakon što se mnogo puta suočio s pogledom na
njegove patnje na upravo opisani način. Iskustvo koje sada može biti pridodano sastoji
se od gledanja na nečije radosti i na sve što se u životu događa putem sreće. Onaj tko
se može suočiti sa sudbinom bez predrasuda i kao da je zaista sam želio svoje patnje,
naći će se suočen s čudnom reakcijom kada gleda na svoju radost i sreću. S njima se
ne može suočiti na isti način kako se suočio s patnjama. Lako je vidjeti kako netko u
patnji nalazi utjehu. Onaj tko ovo ne vjeruje samo se treba izložiti iskustvu.

Teško je, međutim, izaći na kraj s radošću i srećom. Koliko god mogli prihvatiti stav da
smo željeli našu patnju, kada isti pristup primijenimo na radost i sreću, ne možemo nego
sramiti se sebe. Biti će doživljen duboki osjećaj srama. Jedini način da prevladamo taj
osjećaj je da shvatimo da mi sami nismo onaj tko nam je dao našu radost i sreću kroz
zakon karme. To je jedini lijek pošto, inače, osjećaj srama može postati toliko jak da nas
praktično uništava u našim dušama. Olakšanje se jedino može naći ako mudrijeg
čovjeka u nama ne pravimo odgovornim da nas je vodio prema našim radostima. S
ovom mišlju, osjećamo da smo pogodili istinu, jer će osjećaj srama nestati. Činjenica je
da nam naša radost i sreća dolazi u životu kao nešto što nam je poklonjeno, bez našeg
sudjelovanja, mudrim božanskim vođenjem, kao nešto što moramo prihvatiti kao milost,
kao nešto što će nas ujediniti s univerzumom. Sreća i radost trebaju na nas imati takav
učinak u svetim trenucima u našim životima i u našim intimnim satima introspekcije da
ih trebamo doživjeti kao milost, kao milost božanskih snaga svijeta koje nas žele primiti i
koje nas, takoreći, ugrađuju u njihovo biće.

Dok nas naša bol i patnja vodi do samih sebe i čini nas iskrenije svojima, kroz radost i
sreću, ako ih smatramo za milost, razvijamo osjećaj koji se može opisati jedino kao biti
blaženo ugrađen u božanske sile i snage svijeta. Jedini opravdani stav prema sreći i
radosti je onaj zahvalnosti. Nitko neće razumjeti radost i sreću u intimnim satima
samospoznaje ako ih pripisuje svojoj karmi. Ako uključuje karmu, čini grešku i podložan
je slabljenju i paralizi duhovnog u njemu. Svaka misao u smislu da su radost i sreća
zasluženi u stvari nas slabe i paraliziraju. Tu činjenicu može biti teško razumjeti jer
svatko tko priznaje da mu je bol nanesena od svoje vlastite osobnosti očito očekuje i da
je svoj vlastiti gospodar također i u odnosu na radost i sreću. Ali jednostavan pogled na
život može nas naučiti da radost i sreća imaju snagu gašenja. Nigdje taj efekt gašenja
od radosti i sreće nije bolje opisan nego u Goetheovu Faustu u riječima, “I tako sam
teturao od želje do užitka. A kod užitka sam opečen željom”. Jednostavna refleksija na
utjecaj osobnog zadovoljstva pokazuje da je u njemu nerazdvojno nešto što nas čini da
teturamo i umrljamo naše pravo biće.

SKULPTURE OD STAKLA - Monika Chmarzyńska

Ovdje se ne propovijeda protiv uživanja, niti poziv koji ukazuje na praksu auto-torture,
niti na štipanje s užarenim kliještima, ili slično. Ako netko na pravi način prepoznaje
situaciju, to ne znači da od nje treba bježati. Nikakav bijeg se, dakle, ne sugerira, već
tiho prihvaćanje radosti i sreće kada god se pojave. Moramo razviti unutarnji stav da ih
doživljavamo kao milost, što više to bolje. Time sebe uranjamo više u božanstvenost.
Prema tome, ove riječi nisu kazane da bi propovijedale asketizam, već da bi probudile
pravo raspoloženje prema radosti i sreći.

Ako se misli da radost i sreća imaju efekt paraliziranja i gašenja, i da bi prema tome
čovjek od njih trebao bježati, tada bi promovirali ideal lažnog asketizma i auto-torture. U
tom bi slučaju, čovjek, u stvari, bježao od milosti koja mu je dana od bogova. Auto-
tortura prakticirana od asketa, redovnika i redovnica nije ništa drugo osim kontinuirane
pobune protiv bogova. Ona nas odvraća od toga da osjetimo bol kao nešto što je došlo
kroz našu karmu. U radosti i sreći, možemo osjetiti da se božansko spušta k nama.

Neka nam radost i sreća budu znak kako su nas bogovi blizu privukli, i neka naša bol i
patnja budu znak koliko smo udaljeni od toga što bi trebali postati kao dobra ljudska
bića. To je temeljni stav prema karmi bez kojeg stvarno ne možemo u životu ići naprijed.
U onom što nam svijet daruje kao dobrotu i ljepotu, moramo zamisliti svjetske snage o
kojima se govori u Bibliji, “I pogledao je na svijet i vidio da je bilo dobro”. Ali podjednako
kao što doživljavamo bol i patnju, moramo prepoznati što je čovjek napravio od svijeta
tijekom evolucije, koji je izvorno bio dobar svijet, i što moramo pridonijeti prema njegovu
poboljšanju odgajajući se da se s bolom nosimo sa svrhom i energijom.

Ono što je sada opisano su dva načina suočenja s karmom. U određenoj mjeri, naša
karma se sastoji od patnje i radosti. Na ispravan način se povezujemo s karmom kada
je smatramo kao nešto što smo zaista željeli i kada naše patnje i radosti možemo suočiti
s odgovarajućim razumijevanjem. Ali osvrt na karmu se može proširiti i dalje, što ćemo
napraviti danas i sutra.

Karma ne pokazuje samo ono što je povezano s našim životima na radostan ili bolan
način. Već kao rezultat djelovanja karme, tijekom naših života susrećemo mnoge ljude s
kojima se slabo poznajemo, i ljude s kojima smo na razne načine povezani tijekom
dugih perioda naših života kao rodbina i prijatelji. Susrećemo ljude koji ili direktno
uzrokuju naš bol, ili kao rezultat nekog udruživanja koje je otišlo u opstrukcije.
Susrećemo ljude koji su korisni, ili kojima mi možemo biti korisni. Ukratko, mnoge veze
su moguće. Ako će učinci karme, kako je opisano prekjučer, postati plodonosni, tada
moramo prihvatiti činjenicu da mudriji čovjek u nama želi određena iskustva. On traži
osobu koja kao slučajno priječi naš put. On je onaj koji nas vodi do drugih ljudi s kojima
smo upetljani na ovaj ili onaj način. Što stvarno vodi ovog mudrijeg čovjeka u nama
kada želimo sresti ovu ili onu osobu? Na čemu se on zasniva? U odgovoru, moramo
reći da smo je željeli sresti jer smo je prethodno već sreli. To se možda nije dogodilo u
zadnjem životu; moglo se dogoditi mnogo ranije. Mudriji čovjek u nama vodi nas do te
osobe jer smo s njom imali posla u prethodnom životu, ili zato jer smo se na ovaj ili onaj
način zadužili. Vođeni smo do te osobe kao zaista pomoću magije.

Sada dosežemo raznovrsnu i zapetljanu oblast koja se može pokriti samo općenito.
Naznake ovdje potječu iz vidovitog istraživanja. Mogu biti korisne za svakog pošto se
mogu primijeniti na mnoge posebne situacije.

Mogu se napraviti čudna promatranja. Svi smo doživjeli ili primijetili kako, prema sredini
naših života, uzlazna linija rasta postepeno se naginje da postane silazna linija, i naše
mladenačke energije počinju opadati. Prolazimo vrhunac i onda se krećemo prema
dolje. Ta točka promjene je negdje u našim tridesetima. To je također vrijeme u našim
životima kada živimo najintenzivnije na fizičkom planu. U vezi toga, možemo postati
plijen iluzije. Događaji koji od djetinjstva prethode ovom vrhuncu doneseni su s nama u
ovo utjelovljenje. Oni su, takoreći, izvučeni iz prethodne egzistencije. Snage koje smo
zajedno s nama donijeli iz duhovnog svijeta sada su smještene izvan nas i korištene za
oblikovanje naših života. Te snage su istrošene kada dosegnemo ovu srednju točku.

SKULPTURE OD STAKLA - Monika Chmarzyńska

U razmatranju silazne krivulje naših života, opažamo lekcije koje smo naučili u školi
života, koje smo akumulirali i ponovili. One će biti uzete dalje u slijedeću inkarnaciju. To
je nešto što nosimo u duhovni svijet; prethodno smo, uzeli nešto iz njega. To je vrijeme
kada smo potpuno angažirani na fizičkom planu. Potpuno smo upleteni u sve što nam
dolazi iz vanjskog svijeta. Prošli smo naš period pripreme; potpuno smo predani životu i
moramo s njim izaći na kraj. Bavimo se sobom, ali smo primarno okupirani uređenjem
našeg okruženja za sebe, i u nalaženje pravog odnosa prema svijetu u kojem živimo.
Ljudske sposobnosti koje traže odnos prema svijetu su naša moć razmišljanja i onaj dio
našeg voljnog bića koji je kontroliran od razuma. Ono što je dakle aktivno u nama
duhovnom je svijetu strano, on se iz nas povlači i zatvara. Istina je da smo u sredini
naših života najudaljeniji od stvarnosti duha.

Okultno istraživanje ovdje otkriva značajnu činjenicu. Ljudi s kojima se susrećemo, i

pravimo poznanstva u srednjem periodu naših života su zanimljivo baš oni ljudi s kojima
smo bili upleteni tijekom perioda ranog djetinjstva u jednoj od naših prethodnih
inkarnacija. Utvrđena je činjenica da, u pravilu, premda ne uvijek, u srednjem periodu
naših života susrećemo, kao rezultat karmičkog vodstva, upravo one ljude koji su
jednom bili naši roditelji. Malo je vjerojatno da u ranom djetinjstvu srećemo ljude koji su
jednom bili naši roditelji. To se događa sredinom života. To može izgledati čudna
činjenica, ali to je tako kako je. Kada pokušamo primijeniti ovakva pravila na životno
iskustvo, i u skladu s tim usmjerimo i naše misli, tada mnogo možemo naučiti. Kada
osoba u dobi od oko trideset uspostavi odnos s drugom, bilo preko spone ljubavi ili
prijateljstva, ili kada su uključene u konflikt, ili u bilo koje drugo iskustvo, mnogo više
ćemo razumjeti o tom odnosu ako hipotetički razmotrimo da je osoba jednom mogla biti
povezana s drugom kao dijete s roditeljem.

Preokrenuvši ovu vezu, otkrivamo još jednu izvanrednu činjenicu. Upravo ljudi s kojima
smo bili udruženi u našem ranom djetinjstvu, kao što su roditelji, sestre i braća, suigrači
i drugi kompanjoni, u pravilu su baš ljudi koje smo u prethodnoj ili jednom od naših
prethodnih inkarnacija susreli oko naše tridesete godine. Ti se ljudi često pojavljuju kao
naši roditelji, sestre ili braća u sadašnjoj inkarnaciji.

Zanimljivo kako nam može izgledati na početku, pokušajmo to primijeniti na život.

Iskustvo života postaje prosvijećeno ako ga pogledamo na ovaj način. Možemo,
naravno, pogriješiti u našoj spekulaciji. Ali ako, u usamljenim satima, pogledamo na
život tako da je ispunjen sa značenjem, možemo doći do dosta toga. Očito, ne smijemo
složiti karmu prema sviđanju; ne smijemo izabrati ljude koji nam se sviđaju i
pretpostaviti da bi mogli biti naši roditelji. Predrasude ne smiju falsificirati stvarne
činjenice. Shvaćate opasnost kojoj smo izloženi i mogu se uvući mnoga pogrešna
shvaćanja. Moramo naučiti ostati otvorena uma i objektivni.

Sada bi mogli pitati kakav je odnos s ljudima koje srećemo tijekom padajuće krivulje
naših života. Otkrili smo da na početku naših života, susrećemo ljude s kojima smo se
upoznali tijekom srednjeg perioda prethodnog života, dok sada sredinom naših života,
prepoznajemo one s kojima smo bili spetljani početkom prethodnih egzistencija. Ali što
sa periodom našeg silaznog života? Odgovor je da smo mogli biti vođeni do ljudi s
kojima smo bili uključeni u prethodnom životu, ili možda s njima još nismo bili uključeni.
Oni su bili povezani s nama u prethodnom životu ako ih srećemo u posebnim
okolnostima koji se pojavljuju u odlučujućim trenucima života, kada nas, na primjer,
gorko razočaranje suočava s ozbiljnom kušnjom. U takvoj situaciji, po svoj prilici tijekom
drugog perioda naših život susrećemo ljude s kojima smo prije bili povezani. Time se
uvjeti pomiču i iskustva kojima je uzrok u prošlosti mogu biti riješena.

Karma djeluje na mnoge načine i ne može se ugurati u konačne obrasce. Ali u pravilu,
može se reći da tijekom druge polovine naših života susrećemo ljude s kojima karmičke
veze koje se počinju plesti ne mogu biti riješene u jednom životu. Recimo da smo u
prošlome životu nekome prouzročili patnju. Lako je pretpostaviti da će nas mudriji
čovjek u nama u slijedećem životu voditi natrag do te osobe kako bi mogli izjednačiti
štetu koju smo napravili. Ali životni uvjeti ne dozvoljavaju uvijek da sve bude
izjednačeno, već možda samo dio. Time su stvari zakomplicirane, i postaje moguće da
takav ostatak karme može biti ispravljen u drugoj polovini života. Gledajući na ovaj
način, naše veze i komunikaciju s drugim ljudima smještamo u svijetlu karme.

No postoji nešto drugo što možemo uzeti u obzir tijekom karme. To je ono što sam na
svoja dva nedavna javna predavanja nazvao proces sazrijevanja i stjecanje životnih
iskustava. Ove izraze bi trebalo koristiti s krajnjom umjerenošću. Možemo uzeti u obzir
proces s kojim postajemo mudriji. Naše pogreške nas mogu učiniti mudrijim i za nas je
zbilja najbolje kada se to dogodi jer tijekom našeg života nemamo često šansu vježbati
mudrost. Iz tog razloga, zadržavamo lekcije koje smo naučili iz naših grešaka kao
snagu za budući život. Ali što je zaista mudrost i životno iskustvo koje možemo steći?
Jučer sam ukazao na činjenicu da naše ideje ne mogu odmah biti prenijete iz jednog
života u drugi. Ukazao sam na činjenicu da čak i genij kao Platon nije mogao prenijeti
ideje svog uma u novu inkarnaciju. Sa sobom nosimo naše voljne i duševne snage, ali
naše ideje su nam u svakom životu iznova dane, baš kao i sposobnost govora. Veći dio
naših ideja živi u govoru. Većina naših ideja je izvučena iz naše sposobnosti da se
izrazimo u jeziku. Ideje koje zamislimo u vrijeme između rođenja i smrti uvijek su
povezane s ovom određenom zemaljskom egzistencijom. Pošto je to tako, točno je da
će naše ideje uvijek zavisiti o gdje i kada naše inkarnacije, bez obzira koliko smo ih
proživjeli. Naše bogatstvo ideja je uvijek izvučeno iz vanjskog svijeta, i zavisno od
načina na koji nas je karma smjestila u rasu, obitelj i govornu povezanost.

U našim idejama i konceptima mi zaista ništa o svijetu ne znamo osim onog što zavisi o
karmi. S time je mnogo rečeno. To znači da je sve što možemo znati u životu i steći u
obliku znanja nešto sasvim osobno. Nikada ne možemo nadmašiti osobni nivo s
obzirom na sve što možemo steći u svakodnevnom životu. Mi nikada ne stižemo daleko
kao mudriji čovjek u nama, već uvijek ostajemo s manje mudrim čovjekom. Ako netko
vjeruje da može, sam, znati više o svom višem ja iz opservacija u vanjskom svijetu,
vođen je svojom lijenošću u nestvarni svijet. Time ne kažemo ništa manje nego da ne
znamo ništa o našem višem ja kao rezultat onog što stječemo u životu.

Kako možemo doći do razumijevanja o našem višem ja; kako dolazimo do takvog
znanja? Da bi pronašli odgovor, moramo se upitati jednostavno pitanje, “Što zaista
znamo”? Najprije, znamo ono što smo naučili iz iskustva. Znamo to i ništa drugo. Svatko
tko želi upoznati sebe i ne shvaća da u svojoj duši ne nosi ništa drugo osim zrcaljenja
vanjskog svijeta može sebe obmanuti vjerovanjem da svoje više ja može pronaći
introspekcijom. Ono što nalazi unutra, međutim, nije ništa drugo osim onog što je ušlo
izvana. Za tromost mišljenja nema mjesta u ovoj potrazi. Tako se moramo propitati o
višim svjetovima u koje je naše više ja ugrađeno, i time učimo o raznim inkarnacijama
Zemlje i slici svijeta opisanoj od duhovne znanosti.

Baš kao što pokušavamo razumjeti dušu djeteta u odnosu na njegove vanjske životne
uvjete ispitujući djetetovo okruženje, tako se moramo pitati kakvo je okruženje višeg ja.
Duhovna nam znanost daje uvid u svjetove u kojima naše više ja živi svojim izvještajima
o evoluciji Saturna i svim njegovim tajnama, evoluciji Mjeseca i Zemlje, o reinkarnaciji i
karmi, o devachanu i kamaloki, i tako dalje. To je jedini način na koji možemo učiti o
našem višem ja, o onom ja koje se širi izvan fizičkog plana. Onaj tko odbija prihvatiti te
tajne razigran je kao mala maca u odnosu na sebe. Ne može se maženjem i
milovanjem otkriti božanski čovjek u nama. Jedino ono što je doživljeno u vanjskom
svijetu spremljeno je unutra, ali božanski čovjek u nama može se naći samo kada u
našoj duši tražimo zrcaljenje svijeta koji je iza fizičkog.

Upravo stvari koje su neugodne za učiti čine znanje o sebi. U stvari, prava antropozofija
je pravo znanje o sebi. Ispravno primljena, znanost o duhu prosvjetljava nas o našem
vlastitom ja. Gdje je to ja? Da li je unutar naše kože? Ne, ono je izliveno u cijeli svijet, i
ono što je u svijetu je povezano s ja; također, i ono što je jednom bilo u tom svijetu
povezano je s tim ja. Jedino kada upoznamo svijet možemo također upoznati i sebe.

Antropozofsko znanje, premda se u početku može činiti samo teorija, ukazuje na ništa
manje nego na put samospoznaje. Onaj tko želi pronaći sebe buljeći u svoje unutarnje
biće može biti motiviran plemenitom željom da bude dobar i nesebičan. Ali u stvari,
postaje sve više sebičan. Nasuprot tome, borba s velikim tajnama egzistencije, pokušaj
emancipacije od zadovoljnog vlastitog ja, prihvaćanje stvarnosti višeg svijeta i znanja
koje se od njega može steći, sve vodi do istinske samospoznaje.