MEĐUNARODNO KRIVIČNO PRAVO

PITANJA I ODGOVORI

1. Šta je međunarodno krivično pravo? Njegov odnos sa

međunarodnim javnim pravom?
Prof.:

Danas u literaturi i u praksi ne postoji jedinstveno mišljenje o tome šta je međunarodno

krivično pravo. To je po našem mišljenu i razumljivo jer sudbina nauke je kako to konstatuje
akademik Ljubo Berberović sa Univerziteta u Sarajevu u njenoj nedovršenosti. Uvijek se
istražuje jedna činjenica koja povlači za sobom drugu. Tako je i sa međunarodnim krivičnim
pravom. Ipak smatramo da bi se mogla konstituisati definicija koja bi mogla zadovoljiti
većinu, a to je međunarodno krivično pravo je društvena naučna disciplina koja ima svoj
predmet i metod istraživanja. Da bi ovo objasnili potrebno je da pođemo od sljedećeg:
historijski posmatrano prije međunarodnog krivičnog prava nastalo je nacionalno ili domaće
krivično pravo, pa otuda prije nego što se kritički osvrnemo na bilo koju definiciju ili njene
elemente u međunarodnom krivičnom pravu potrebno je poći od opće definicije krivičnog
prava. Nije sporno da se sve nauke dijele na društvene i egzaktne (prirodne). Krivično pravo,
pa prema tome i međunarodno krivično pravo spada u porodicu društvenih nauka, jer
proučava kriminalitet kao društvenu pojavu između ljudi unutar jedne države i između ljudi
na različitim stranama svijeta.

Kada je sve ovo takvo kako jeste onda se postavlja pitanje odakle proizilazi osporavanje
međunarodnog krivičnog prava. Profesor Antonio Kaseze u udžbeniku MKP ukazuje na
činjenicu da u ovom momentu ne postoji jedinstven međunarodni krivični zakonik niti zakon
o krivičnom postupku što ide u prilog mišljenja da bi više odgovarao termin ''međunarodno
javno pravo'' nego ovaj što upotrebljavamo.

MKP je u tijesnoj i čvrstoj vezi sa određenom grupom prava dok je u široj i ne takoj čvrstoj
vezi sa drugim pravnim granama. Suština je u tome da je MKP dio velike porodice društvenih
nauka. Po savremenim teoretičarima koje predvodi Kaseze MKP bilo bi veoma blisko i možda
najbliže sa Međunarodnim javnim pravom. Za takvo stanovište ima dosta ubjedljivih razloga
pa se čak slično Kasezeu tvrdi da je MKP dio Međunarodnog javnog prava. To je i nama
rasudljivo jer su oba prava dio one velike porodice i imaju isti cilj da riješe odnose među
državama, odnosno, osnose pojedinaca u različitim državama (npr. Kapetan Dragan.) Bez
obzira na čvrstu vezu između Međunarodnog javnog prava i njegovu historiju ne bi se mogla
izvštiti funkcija bilo kojeg prava ako bi izostala prisila, a prisila je jedino moguća kroz krivično
pravo.

Danas se u svijetu organiuju posebne studije koje se nazivaju studiranje Međunarodnog

pravosuđa i to je realan i razumljiv korak društva koje traži savremene oblike organizovanja
kako bi se efikasno zaštitilo od zločina koji prelaze granice nacionalnih država pa im Svijet
kao ljudska zajednica postaje mjesto izvrštenja. To nas navodi na zaključak da je
Međunarodno javno i Međunarodno krivično pravo potreba čovječanstva, da je to izazov
savremenog Svijeta.

U kome će se pravcu razvijati ovi odnosi nije teško predvidjeti jer po našem mišljenju
jednostavno rečeno svijet neće moći funkcionisati bez Međunarodnog prava. Drugo je
pitanje kako će se zvati, da li MKP, MJP, MPP ili neko drugo pravo, ali je bitno da su svijetu
potrebna pravila.

Bitno je da su čovječanstvu potrebna pravila da bi suzbio nered na Zemlji.

To je naše nepodjeljeno mišljenje.

Ako se ovome dodaje dva elementa krivičnog prava mens rea i actus rea (stanje volje i stanje
činjenica) onda smo mi pomirili MKP i druga prava jer pravo izvire iz obaveza i obratno bez
prava nema obaveza. Otuda svijest (mens rea) kada proizvodi činjenice (actus rea) čine biće
MK zločina (primjer genocida.) Mens rea ko u namjeri.

Svijet u kome živimo je realna zajednica ljudi, ideologija, ekonomija, vjera i kulture. Samuel
Huntington je konstatovao da će se budući ratovi voditi „na crtama dodira kultura i vjera.“
Mi nemožemo prihvatiti nekritički takvu tezu mada su vjere i religije bili pokretači ratova ali
ako uzmemo BiH kao subjekt MJ pa i Krivičnog prava kao mjesta zločina onda će mo vidjeti
da te crte nisu bile uzrok sukobu. Naprotiv, izmješanost stanovništva bila je podloga
rasističkim i šovinističkim teorijama za ratne zločine jer su protagonisti rata željeli da svako
za sebe stvori čistu teritoriju. Da je ta teorija pobjedila tek onda bi nastao rat da istrebljanja
jednih, drugih i trećih. Pošto su te teorije i na ovom malom prostoru poražene to je i
Huntingtonova teorija za nas neprihvatljiva.

Knjiga: str. 17-26

2. Izvori međunarodnog krivičnog prava?

Prof.:
Izvori MKP dijele se na: materijalne i formalne, zatim, unutar te podjele u literaturi
susrećemo i podjelu na posredne i neposredne što u krajnjem slučaju nije ništa drugo do
podjela na materijalno pravne i formalnopravne.

Pod materijalnopravnim izvorima podrazumjeva se ona klasična definicija odnosa između

pojedinaca, skupina i država. To nigdje nije zapisano, ali u svakodnevnom životu postoje
sukobi koje jednostavno rezultiraju iz odnosa među ljudima i državama. U tu grupu mogli bi
se svrstati i dobri međunarodni odnosi među pojedincima i zajednicama. Sve je to u domenu
filozofije, pa i međunarodnog javnog prava. Međutim, kada se vratimo na teren čistog
krivičnog prava vidjeti ćemo da ono ne može egzistirati niti može ispuniti svoju javnu i
zaštitnu funkciju ako nema svojih izvora. Otuda je naša tvrdnja da međunarodno krivično
pravo ima svoje formalnopravne izvore. To su: međunarodne konvencije (Haške, Ženevske, i
druge); posebno je za nas značajna i interesantna Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju
zločina genocida iz 1948. o čijem značaju su u našoj literaturi prepoznatljive radove napisali
prof. dr Hasan Balić, prof. dr Hasan Bakalović, prof. dr Zvonimir Tomić, prof. dr Zijad Hasić,
prof. dr Nusret Agić, i drugi znanstvenici kao što je prof. dr Mustafa Imamović, čija su djela
često citirana i prevedena na više stranih jezika. Tu svakako spada Institut za istraživanje
zločina genocida i drugih ratnih zločina na čijem je čelu prof. dr Smail Čekić, a u čijem radu
učestvuju i nastavnici sa ovog Fakulteta, među kojima su i Hajriz Bećirović i Džemal
Najetović.

Postavlja se pitanje, da li sudska praksa može biti izvor međunarodnog krivičnog prava? Na
ovo pitanje može se odgovoriti sa DA i NE. I za jedan i za drugi odgovor postoje razlozi. Mi
smo ipak skloni da povjerujemo da sudska praksa za sada ne bi mogla biti izvor
međunarodnog krivičnog prava, ali da je njeno poznavanje izuzetno značajno. Ovo
stanovište mi zastupamo, ali ne znači da nismo otvoreni i za druga rješenja. Moguće je da je
naše shvatanje pod uticajem onog dijela dogme – nauke, koja je zasnovana na klasičnom
principu nullum crimen sine lege. Naše stanovište itekako uzima u obzir statute i pravila
procedure ad hoc međunarodnih sudova koje možemo da pratimo od Nirnberga do Haaga.

Postoji spor u teoriji krivičnog prava koji se prenio i na teren MKP. Da li moze sudska praksa biti izvor
MKP. Ako se držimo principa evropske škole prava onda smo bliže stavovištu da sudska praksa ne
može biti izvor krivičnog pa prema tome ni MKP. Anglosaksonska škola krivičnog prava bliža je
shvatanju da sudska praksa može biti izvor krivičnog prava i to zasniva na principu pravnih
precendenata. Kada pogledamo ovaj najnoviji udžbenik MKP A. Kasezea (Casesse) vidjet će mo da on
izuzetnu pažnju posvećuje sudskoj praksi. Kaseze je evropljanjin i razumljivo je da se bavi praksom
Međunarodnih ad-hoc sudova jer je bio i jedan od predsjednika Haškog tribunala, ali ni iz tog
udžbenika ne bi se moglo zaključiti da je sudska praksa neposredni izvor prava. Ona je dakle posredni
izvor prava i njeno poznavanje je od izuzetne važnosti.
Danas je sve više pravnika koji žele da ne robuju formi već da se bave sadržinom prava. Zbog toga
nije rijetko da se susretnemo sa takvim zagovaranjima po kojima i pojedina objašnjenja data u
literaturi od pravnih autoriteta mogu se uzeti kao posredni izvori. Naše je mišljenje da ovom pitanju
treba prići veoma obazrivo jer može da usljed širokog tumačenja dođe do velikih nesporazuma.
Uzmimo primjer instituta koji je star koliko i pravo uopće, in dubio pro reo, ili načela animus
probandi. In dubio pro reo u prevodu na Bosanski jezik znači u slučaju sumnje uvjek u korist
optuženog. To bi bio isključivo institut krivičnog prava ali ako mu dodamo institut procesnog prava,
animus probandi, što znači teret dokazivanja je na onome ko se poziva na određene činjenice.
Ne poznavanje i nedovođenje u vezu ova dva principa zbunjuje moralni svijet i otuda je
nesrazmjerno veliki broj oslobađajućih presuda u kojima međunarodni sudovi poput Haškog suda i
domaći sudovi zaključuju da tužilac nije dokazao optužnicu. Dakle, neznanje je ili nedovoljno znanje
najveći neprijatelj pravde.
Suština pozivanja na izvore MKP jeste traženje standarda po kojima će se ravnati svijet koji treba da
bude bolji i MKP je posljedica sukoba unutar tog šaroliko g svijeta koji se nije mogao niti se ni danas
ne može urediti ako nema svoj pravni poredak i svoje pravne norme. Danas ne postoji jedinstven
pravni poredak i nikada čovjek od čovjeka nije bio udaljeniji i nehumaniji jedan prema drugom. U
literaturi se spominje Zakonik Frenzisa Libera (običnog vojnika koji je kao Napoleonov vojnik
učestvovao u bitci kod Vaterloo-a i dao prijedlog da se izvrši kodifikacija pravila i običaja rata.) To nas
upućuju na zaključak da je MKP za svoj nastanak vezano za pravila ratovanja. Smatra se da je ovaj
naziv prvi put upotrebljen u djelu Džeremija Bentona 1789. godine. Ali za nas je značajno da se
sjetimo Versajskog ugovora u kome je predviđeno da se osnuje Međunarodni Krivični sud za suđenje
onima koji su izazvali Prvi svijetski rat i u njemu počinili zločine. Taj sud je trebao da sudi Njemačnog
Cara Vilhelma II i drugim Njemačkim i Austrougarskim političarima ali nikada nije do toga došlo jer je
Vilhelm II prešao u Holandiju i Holandska vlada nije ga izručila tome sudu. U međuvremenu došao je
Drugi svijetski rat i prestala je sa radom Liga naroda a ovaj sud nikada nije faktični ni počinjao da radi.
Dakle MKP može postojati ali ako iza njega ne postoji institucija koja će ga sprovoditi onda krivično
pravo gubi svoj smisao.

Da bi međunarodno pravo funkcionisalo potrebno je da postoje formalnopravni izvori i

institucije koje to pravo realizuju. Izvori krivičnog prava pa međunarodnog krivičnog prava
ne mogu se tražiti izvan formalnopravnih izvora. Problem života MKP je u problemu njegove
prinude. Danas se svijet ozbiljno s tim suočio i to se naročito potencira kod izručenja ili
ekstradicije lica koja se sumnjiče za međunarodni ratni zločin.

U tom pogledu država BiH je napravila veoma ozbiljnu grešku kada je ukinula Vrhovni sud
BiH i ostavila pravnu prazninu koju su popunile razne obavještajne i često dobro nenamjerne
službe. Na taj način tadašnje vlasti BiH „glogovim kolcem“ nanjeli su ranu jedinstvenom
pravnom sistemu BiH. Vrhovni sud BiH u predmetu broj K6/96 od 27. jula 1996. godine
donio je rješenje o izručenju osumnjičenih (sumnjivih) za ratne zložine. Sada više nema ko da
donese takvo rješenje.

Knjiga:str. 29.-35.

3. Mens rea i dolus u MKP?

Kao i u nacionalnim pravnim sistemima, samo ponasanje protivno nekom materijalnom
pravilu medjunarodnog prava nije dovoljno za nastajanje individualne krivicne odgovornosti.
Da bi do nje doslo, potrebno je da s vrsenjem djela na neki nacin bude povezan i subjektivni
element. Nije jednostavno identifikovati u MKP razne oblike i nijanse mens rea. Tu postoje
dva problema. Prvo, materijalna pravila o pojedinim krivicnim djelima cesto en iskazuju
subjektivne elemente potrebne za pojedine zabranjene radnje. Drugo, ne postoji obicajno
pravo koje bi sadrzalo opstu definiciju raznih vrsta mens rea (umisljaj, eventualni umisljaj,
nehat).

Institut Mens Rea ili u našem krivičnom pravu sistem Dolusa – umišljaja. Tako profesor
Kaseze konstatuje da je u krivičnom pravu kažnjiva svaka ona radnja, ako je prati stanje
subjektivne svijesti.

Iz ovoga se može zaključiti da je ovaj institut Mens Rea došao u međunarodnom krivičnom
pravu preko engleskog jezika i govori da međunarodna krivična djela može da izvrši samo
onaj ko postupa u stanju Mens Ree tj. Dolusa. Međutim ovaj autor ide i dalje pa smatra da
se i međunarodna krivična djela mogu učiniti sa eventualnim umišljajem i svjesnim
nehatom, što odgovara i utvrđivanju krivične odgovornosti u našem pravu.
Knjiga: str. 184.-195.

4. Saučesništvo u MKP?
Riječnik: Kad u izvrsenju krivičnog djelau različitim fazama postupka učestvuju više lica.
Saučesnici su: pođstrekać, pomagač, izvršilac i saizvršilac. Svako od njih na svoj način
doprinosi krajnjem cilju - izvrsenju krivičnog djela. Izvršilac i saizvršilac smatraju se
saučesnici u užem smislu. Izvršilac, saizvršioci, podstrekač i pomagač nazivaju se saučesnici u
širem smislu.
Prof.: Tako u primjeru koji je bio pred sudom SAD-a kada se sudilo grupi osuđenih za ubistvo 700
Poljaka sud je svima uzeo u obzir godine života pa je jednog od osuđenih koji je imao 70 godina
soudio na doživotni zatvor i težak rad.

Kada je u pitanju saučešništvo u međunarodnom i domaćem krivičnom pravu od izuzetne je važnosti

kako se ono tumači u nacionalnim zakonodavstvima. U primjeru ovih sedam optuženih Njemaca
pred Američkim sudom pojavio se problem sukoba nadležnosti. Da li da se primjeni princip mjesne
nadležnosti, tj. gdje je djelo izvršeno ili princip personalne nadležnosti. Taj gdje je okrivljeni
pronađen, a međunarodnog suda nema Ameički sud se oporedjelio za princip personalne
nadležnosti tj. gdje su zatečeni i na njih primjenio krivični zakon SAD-a pa je i obrazložio da
saučešništvo bez obzira kakav je raspored radnji bio saučesnika prelazi saizvršilaštva s tom razlikom
što je stepenovao učešće svakog pojedinca u nastupaloj teškoj posljedici. Samo je tako mogao izreći
smrtne kazne medicinskim sestrama koje su davale zarobljenicima inekcije sa otrovom. Na primjer
da je upotrebljen Ruski krivični zakonik iz devedesetih godina ovim ženama se ne bi mogla izreći
smrtna kazna jer taj zakon pravi diskriminaciju i za njeg se kaže da je kavalirski zakon u odnosu na
žene. Ako ovo poredimo sa slučajem Biljane Plavšić u čijoj presudi Sud navodi da je vodio računa o
težini izrečenih kazni u nacionalnom zakonodavstvu i da je životna dob profesorice Plavšić imala
značajnu ulogu u odmjeravanju blage kazne, onda se vidi koliko je Tribunal pogrješio na štetu pravde
izricanjem ovakve kazne.
Knjiga: str. 208.-210. i dalje do kraja poglavlja za svaki slučaj.
 5. Udruženi zločinački poduhvati (vidi udžbenik A. Kasezi str.
210)
Zlocine cesto vrsi vise lica. Ako svi oni fizicki ucestvuju u stvarnom izvrsenju iste radnje
mozemo govoriti o saizvrsilastvu. Svi ucesnici u zlocinu vrse istu krivicnu radnju uz
odgovarajucu mens rea.
Kada je zlocin posljedica radnje vise lica, moze se desiti da nisu svi ucesnici izvrsili istu
radnju. Moze se raditi o mucenju u kome je jedno lice naredilo izvrsenje zlocina drugo ga
fizicki izvrsilo trece pazilo da li ce zrtva dati neko vazno obavjestenje itd... Postavlja se
pitanje da li svi izvrsioci nose istu meru odgovornosti za isti zlocin – u ovom slucaju mucenje.
Kao i u najvecem broju nacionalnih pravnih sistema, i u medjunarodnom krivicnom pravu
ucesnici u zajednickoj kriminalnoj radnji snose istu odgovornost ako ucestvuju u radnji, bez
obzira na polozaj i velicinu doprinosa i uz to namjeravaju da ucestvuju u zajednickoj
zlocinackoj radnji. Zbog toga treba sa njima postupati kao sa glavnim izvrsiocima iako se u
fazi kaznjavanja mogu uzeti u obzir razliciti stepeni vinosti.
Knjiga str. 210.-220.

6. Obrazovanje i vrste međunarodnih krivičnih sudova?

Prof.:
Postoje dvije vrste MKSudova. To su:
 Ad-hoc MKS, i
 Trajni MKSud - koji je obrazovan u Rimu 1998. godine i on još nije počeo sa radom.

Sama riječ ad-hoc znači od slučaja do slučaja. Prvi ad-hoc sud bio je Nirberški 1945-1946. Tokijski
sud, Sud za Ruandu i Haški tribunal čiji je puni naziv Međunarodni krivični sud za suđenje za ratne
zločine počinjene na prostoru Bivše Jugoslavije od 1991. godine.
Na pitanje da li su čovječanstvu potrebni ad-hoc sudovi može se odgovoriti sa DA i NE. I za jedno i za
drugo postoje razlozi. Naše je mišljenje da nam je ipak Haški sud trebao. To je čak potvrdio i Dario
Kordić. Koji je rekao „Užasno bi bilo da nije Haškog tribunala. Ljudi bi vjerovali da mogu raditi zločine
a da ne budu kažnjeni.
On nam je potreban radi svođenja računa i utvrđivanja istine o zločinima u Bosni i Hercegovini nad
svim građanima Bosne i Hercegovine nad zločinima, nad državom i genocidom nad Muslimanima. To
je istina koja je potvrđena kroz pravosnažne presude Tribunala.
Postoje dvije vrste međunarodnih krivičnih sudova. To su: ad-hoc međunarodni krivični
sudovi koji obrazuju Ujedinjeni narodi (UN) radi rješavanja ratnih zločina nastalih u
određeno vrijeme i na određenom prostoru. Prvi takav sud bio je Nirnberški sud koga su
obrazovale pobjedničke države u II svjetskom ratu (SAD, SSSR, Velika Britanija i Francuska).
On je sudio glavnih nacističkim zločincima. Samo glavnim.

Mukotrpan je put do nastajanja ovih institucija tako se u literaturi navodi da su se vodile

ozbiljne rasprave oko Nirnberškog suda. Amerikanci i Englezi nisu bili za Sud. Smatrali su da
je dovoljno da se napravi spisak glavnih nacističkih zločinaca, da se jednostavno uhvate i
poubijaju. SSSR usprotivio se ovom zahtjevu i naveli su kako Ari Nej konstatuje u studiji
Nirnberg da je SSSR podnjeo najviše žrtava u tom ratu i da to svijet treba da sazna kroz jedno
veliko suđenje.
Sve ovo što smo govorili o Međunarodnim sudovima tiče se i međunarodnog tužilaštva.
Međunarodni sud i međunarodno tužilaštvo čine međunarodne krivične i pravne institucije,
u njih čovječanstvo poklanja svoje nade ka restoratornoj pravdi. Pojam restoratorna pravda
u stvari znači pravda za žrtvu koja se odvija po fazama.

Prva faza je utvrđivanje zločina, druga faza je suđenje i treća faza je naknada štete.

Kad se i kako izvršavaju presude Međunarodnih sudova

Sve zemlje koje su potpisale rezoluciju o uspostavljanju MK sudova, one stave svoje izvjesne
kapacitete toj instituciji prije nego se zna ko je osuđenik.

Ko može biti branitelj pred MKS

Branitelj ili branilac pred MKS može biti pravnik sa položenim advokatskim ispitom i profesor
Krivičnog prava na univerzitetu. Njega može postaviti Sud a može ga izabrati i okrivljeni.
Uslov je da ga sud postavi po službenoj dužnosti ako okrivljeni nije izabrao branioca ili ako
nema sredstava da ga plati.

Slučaj Karadžić
Adhezioni ili postupak za naknadu štete žrtvama ratnih zločina koje su počinili zločinci
kojima je Haški tribunal izrekao pravosnažne presude ni u jednom predmetu do sada nije
zadovoljio pravdu jer čak ni silovane žene nisu dobile naknadu štete po bilo kojoj osnovi.

7. Individualna i kolektivna odgovornost u MKP?

Prof.:
Kada se sagleda sadržina najmodernijeg udžbenika MKP Antonija Kasezea vidi se da MKP
počiva na materijalnim principima nacionalnih krivičnih prava. To su u prvom redu pitanje
INDIVIDUALNE KRIVIČNE ODGOVORNOSTI. Ona je u MKP potpuno ista kao i u nacionalnim
krivičnim zakonima. To znači da nema krivične odgovornosti pravnih lica kao što su na
primjer država. Akademik Milan Bahdić i Albert Weisse (Vajs), Janko Tahović i ostali
profesori Krivičnog prava sa područja Bivše Jugoslavije u tome su jedinstveni, kao što su i
jedinstveni skoro svi predstavnici Evropske škole Krivičnog prava. Po toj teoriji država ne
može biti uhapšena, ne može joj se krivično suditi ali joj se može izreći neka vrsta sankcije
kao što je na primjer isključenje iz nekih međunarodnih organizacija i tijela pa joj se izreknu
ekonomske sankcije kao što je bio slučaj sa Srbijom ili na kraju se i primjeni sila kao što je
NATO bombardovanje. Iz ovoga slijedi prirodan korak ka individualnoj odgovornosti jer po
tom osnovu odgovarao je Pinoche, Saddam Husein, Slobodan Milošević i drugi.

Dakle vinost (umišljaj i nehat) učinioca krivičnog dijela pred Međunarodnim sudom utvrđuje
se po principima koji važe za utvrđivanje krivične odgovornosti u nacionalnim
zakonodavstvima. Prema tome i krivična djela za koja je stvarno nadležan međunarodni sud
Ad-hoc ili trajni mogu se izvršiti sa umišljajem ili nehatom. Krivično djelo genocida se može
izvrštiti samo sa umišljajem. Razlog tome je što član 2. Konvencije o genocidu iz 1948.
godine počinje sa rečenicom: „Ko u namjeri.“ Namjera je ovdje rezultat umišljaja. Ona
podrazumjeva i svijest i volju.

Kataklizma: U kaznenom zakonodavstvu i pravnoj praksi nije sporno da izvršilac i saučesnik u

izvršenju kaznenog djela genocida može biti samo čovjek koji djeluje sa umišljajem. Tu ne
treba vršiti bar za sada bilo kakve intervencije kako bi se iz našla krivica.
Ali, praksa je nametnula pitanje stepenovanja individualne odgovornosti naredbodavca i
izvršioca. Odnosno da se i normativno razgraniče tako što bi se, naprimjer, u stavu prvom
označio kao izvršilac djela njegov naredbodavac. To bi imalo za posljedicu propisivanje
strožije kazne naredbodavca u odnosu na obične izvršioce i saučesnike koji djeluju po
naredbi, što bi moglo da djeluje u dva pravca. Prvi je preventivne naravi da se naredbodavac
uzdrži od zločina, a drugi je da se za njega propiše najstrožija kazna.
S druge strane, to bi sudu omogućavalo objektivniji prilaz do kazne što bi olakšalo i
objektiviziralo primjenu pravila o odmjeravanju kazne, jer se, po pravilu, naredbodavac
strožije kažnjava.
Moguće da bi se to moglo riješiti i kroz propisivanje kvalificiranog oblika genocida čiji bi
izvršilac mogao biti samo naredbodavac za koga bi bila propisana i strožija kazna.
Naime, sve dosad navedeno nije samo problem konkretnog domaćeg zakonodavstva ili
pravne literature koja je ograničenog dometa. Taj problem je prevazišao te dimenzije jer
pitanje naredbodavca i izvršioca genocida nije stvar konkretne kaznene politike. To je
problem u prvom redu opće teoretske naravi koja traži svoju provjeru u praksi. Suština
cijelog problema svodi se na kaznenu odgovornost zapovjednika tj. onoga koji zapovijeda i
onoga koji izvršava naredbu. Tražeći odgovore na to pitanje Bassionijeva komisija je dala
pravna mišljenja koja je sabrao i obradio Mustafa Bisić, kantonalni tužilac u Sarajevu, u djelu
"Ratni zločin i genocid",a koja glasi:
"Osoba kuja naredi izvrcnJc r.itno.; zloćin.. ili zloćin» protiv čuv]cčnusti jednakoje kriva kao i
usoba koja.lc počinila zločin. Ovu !L1Čc!UjC prihv.ićcuo u Zcncvskuj kouvcuciji iz !<J4().
gudinc i isto se odnosi kako na vojne zapovjcduikc, bcz obzira pripadaju li rcgularnim ili
nercgularnim vojnim jcdiuicama. tako i na civilne vlasti."
"Nadrcđcni su štaviše lično odgovorni za ratni zločin ili za zločin protiv
čovjcćnosti kOjeg Je počinio podrcdcui ako su znali ili su Imali dovoljno saznanja ua temelju
kojeg su morali zn.u: s obz iron: na konkrcuu: okolnost! da je podređeni počinio ili se
sprl'mao počinItI takvo djelo, a nisu preduzeli sve moguće mjere u okviru svojih mogućuosti
da to djelo onemogur'e I sprijeće."
"VoJnI zapovjcdnici imaju posebnu obavezu s obzirom na pripadnike brojnih jedinica pod
njihovim zapovjcdništvorn ili druge osobe pod njihovim nadzorom, spriječiti i kada je to
potrebno, suzbiti takva djela, te o njima izvijestiti nadležna tijela vlasti."
"Podređeni, koji je izvršio naredcnje pretpostavljenog ili djelovao po nalogu vlade i time
počinio ratni zločin ili zločin protiv čovječnosti, ne bi se mogao braniti pozivajući se na tzv.
naredenje pretpostavljenih tvrdeći kako se ne može smatrati krivično odgovornim za djelo
koje mu je naređeno da počinio. Takvo tumačenje običajuog međunarodnog prava još je
dato u Nirnbcrškirn načclirna prilikom donošenja Nirnbcrškc presude I ono je postalo važcće
načclo pozitivnog međunarodnog prava prema kojem činjenica da je osoba djelovala po
naređenju svoje vlade ili pretpostavljenog ne oslobađa tu osobu krivične odgovornosti po
nu-dun.uodnom pravu i prema tome prilikom I takvog djelovanja postoji krivična
odgovornost takve osobe."
KAZNENA ODGOVORNOST PRAVNIH LICA ZA GENOCID
Mnogo složeniji problem od navedenog vezan je za kaznenu odgovornost pravnih lica, bez
kojih se genocid ne bi mogao pripremiti i izvrsiti. To nije problem novijeg datuma. Rat na
prostorima bivše Jugoslavije, pogotovo agresija na BiH, podstakla je to pitanje, koje je toliko
"vidljivo" da zaokuplja pažnju, ne samo pravne literature već i općeg javnog mnijenja, koje
upozorava da je neminovno zaustaviti zločinačke države, genocidne politike, nacionalistička
društva i druga šovinistićka i ekstremna pravna lica. l:j 1
Kakve su tu mogućnosti kaznenog prava?
Historijski posmatrano kaznenom pravu nisu nepoznati prunjeri kaznene odgovornosti
pravnih lica.One su u ovom momentu ograničene. Ali, su zato neke izvan kaznenog prava
kao što su ekonomske i moralne, praktieiraju i pokazuju rezultate koji su, istina, još uvijek
skromni.
Uvođenje ekonomskih sankcija od medunarodne zajednice (kao što je slučaj sa Srbijom i
Crnom Gorom i SFRJ nije bez značaja. Moralna osuda zloćinca nije za potcjenjivanje. Ona kao
sjena prati zločince. Već 25 godina djeluje Međunarodna organizacija za ljudska prava
Društva za ugrožene narode (Geselschaft fur bedrohte Volker) sa sjedištem u Getingenu na
čija je posljednja dva zasjedanja bio i Merk Eddrnan, posljednji komandant boraca
varšavskog otpora, i drugi antifasisti, Raselov sud i druge institucije.
To što se dešava, bez sumnje, jeste dobro, ali nije dovoljno efikasno. Sve dok se ne učini
radikalni zahvat u sistem kaznene odgovornosti ne vide se efikasna rjesenja toga problema
bar što se tiče kaznenog prava. Tužba koju je podnijela BiH protiv Savezne Republike
Jugoslavije (Srbije i Crne Gore) zbog genocida pred Međunarodnim sudom pravde koja je
prihvaćena 20. marta 1993. godine ukazuje da se i na prostoru kaznene odgovornosti
pravnih lica dešavaju promjene. Za sada se ne može reći hoće li u tome pravcu biti i kaznene
odgovornosti, ili će se ovo završiti na doliktnoj kao građanskoj odgovornosti, što će državu i
druga pravna lica obavezati da žrtvi nadoknade štetu. Manje ili više svima je poznato da
domaći Srbi i Hrvati koji su izvršili zločine nad Bošnjacima nikada i u takvoj mjeri ne bi mogli
učiniti da nisu bili pomognuti od susjednih država Srbije i Hrvatske. Ali može li se uhapsiti
država? Ne može! Takav je slučaj i sa drugim pravnim licima u susjednim zemljama gdje je
izvršen genocid. Generalni sekretar UN priznao je propuste UN za stradanje civila Bošnjaka u
Srebrenici 1995. godine. Ali UN niti bilo koji njegov organ ne mogu se kazneno goniti niti
uhapsiti. Iz takvog činjenićnog stanja izvedena kaznena odgovornost šefa države i najvecih
dužnosnika UN i drugih pravnih lica pravno je moguća, ali u sudskoj praksi još nije zaživjela.
Koliko je nama poznato nije bilo takvih suđenja. Musolini je ubijen, Hitler je izvršio
samoubistvo, sudenje Pinočeu je neizvjesno, Tudman je mrtav, kaznenopravna sudbina
Milosevića je još uvijek neizvjesna. Dakle, problem je bar što se tiče kazncnog prava otvoren.
Knjiga: str. 156.-160. i pogledati str. 208.-209.

8. Vrste sankcija u MKP?

Prema članu 26. Stav 1. Statuta Haškog Tribunala stoji da: Sudska vjeća mogu izreći samo
vremenske kazne (zatvora). Prema krivičnim zakonima izvjesnih zemalja kao što su na
primjer Izrael i Poljska moguće je izreći smrtnu kaznu za zločin genocida, smrtna kayna nije
više sankcija koju može izreći sudovi MKP.
23 (3) Statuta ICTR predviđaju da, pored kazne zatvora, Pretresno veće "može narediti
vraćanje njihovim zakonitim vlasnicima stvari ili imovinske koristi stečene kriminalnim
ponašanjem osuđenog, I to posebno sredstvima prinude, njihovim". Uprkos tome, Pravilnik
o postupku i dokazivanju dozvoljava i dosuđivanje naknade štete.
Nirnberški i Tokijski ad-hoc sudovi su mogli da izreknu smrtnu kaznu.
Kataklizma:
U kaznenom pravu pod sankcijom se podrazumijevaju kazne i mjere sigurnosti. Konvencija iz
1948. godine nijedno od tih pitanja nije dovela do kraja. Čak i pitanje mjera sigurnosti nije u
dovoljnoj mjeri ni nagovijestila.
U čl, 26 st. 1 Statuta Međunarodnog suda za sudsko gonjenje osoba odgovornih za ozbiljne
povrede međunarodnog humanitarnog prava na području bivše Jugoslavije od 1991. godine
stoji: Sudska vijeća mogu izricati samo vremenske kazne. Pri odmjeravanju kazne zatvora,
sudska vijeća će voditi računa o praksi sudova bivše Jugoslavije u odmjeravanju ove kazne.
Suprotno tome, u veći ni zakona za genocid je data mogućnost izricanja smrtne kazne (KZ
SFRJ, KZ BiH, Izraela, Mađarske, Poljske i drugih).
U Evropskoj konvenciji i protokolima uz Konvenciju takva mogućnost ne postoji ili je vrlo
restriktivna. Takvo šarenilo nije od koristi ne samo za dalji razvoj međunarodnog kaznenog
prava, već i za razvoj i zaštitu kaznenih prava uopće jer, ako je genocid društveno najopasniji
zločin, onda bi logično bilo očekivati da je za njega propisana i najteža kazna (smrtna), a
druga je situacija hoće li ona biti izrečena, pa zatim izvršena. Teško je objasniti da li onaj ko
ubije jednog čovjeka ili siluje ženu ili podmetne eksploziv pod zgradu, opljačka banku, može
biti osuđen na smrt, a ko ubije 100 i više ljudi (slučaj Erdemović) bude osuđen na 10 godina i
to sve učini s umišljajem da bi potpuno uništio grupu, narod ili rasu. Pošto je genocid po
međunarodnom pravu zločin, to bi bilo mjesto da se dopuni ili izmijeni ćl. V Konvencije na
taj način što će se prepisati koja je to "djelotvorna" kazna za to kazneno djelo.
Knjiga: str. 504.-509.

9. Genocid?
Riječnik:

Pojam je smislio poljski Jevrej Rafael Lemkin 1944. godine. Prvi put ga je upotrebio na
naučnom skupu održanom u Španiji 1944. god. da bi izrazio stradanje 6.000.000 svojih
sunarodnika u Drugom svjetskom ratu.
Pojam je kovanica od dvije riječi: latinske, genus = narod i grčke, oecidere = ubijati; genus
+ oecidere = genocid - potpuno ili djelimično ubijanje naroda. Ujedinjene nacije zasjedanje
Generalne skupštine održale su 9. decembra 1948. godine u San Francisku (sa Sl glas ZA,
niko protiv, niko suzdržan) i donijele su Konvenciju o sprječavanju i kažnjavanju zločina
genocida. Konvencija je stupila na snagu 1951. godine. U ovoj konvenciji pod genocidom se
podrazumijeva bilo koje od niže navedenih djela, počinjenih u namjeri da se potpuno ili
djelomično uništi kao takva neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska grupa:
(a) ubistvo članova grupe;
(b) teška povreda fizičkog ili mentalnog integriteta članova grupe;
(c) namjerno podvrgavanje grupe takvim životnim uvjetima koji treba da dovedu do njenog
potpunog ili djelomičnog fizičkog uništenja;
(d) mjere usmjerene ka sprečavanju rađanja u okviru grupe;
(e) prisilno premještanje djece iz jedne grupe u drugu.
Međunarodni krivični sud u Hagu za zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji 1991. god. osudio
je za genocid nad muslimanima u Srebrenici, 11. jula 1995. god. generala vojske bosanskih
Srba Radomira Krstića na 36. godina zatvora. Međunarodni sud pravde u Hagu osudio je
vojsku i policiju Republike Srpske da su izvršili u Srebrenici genocid nad muslimanima.
Republiku Srbiju jer nisu spriječili te zločine.
Prof.:

O ovome pojmu se piše i u teoriji i u praksi. Iako se radi o relativno mladom zločinu danas postoji
vladajuće mišljenje da je njegova definicija bila potrebna i da čovječanstvo očekuje sa razlogom da se
taj zločin suzbije.

Termin „genocid“ podrazumjeva individualnu odgovornost i može se samo izvršiti u umišljaju, po

evropskim jezicima dolus, što odgovara pojmu mens rea u Anglo-saksonskom pravu.

Genocid je djelovanje da se potpuno ili djelomično uništi jedna grupa ili nacionalna skupina:
ubistvom ili nanoštnjem teških tjelesnih povreda ili psihičkih patnji,

namjerno podvođenje neke grupe takvim uvjetima života koji bi trebali dovesti do njenog potpunog
ili djelomičnog uništenja, nanošenje takvih mjera kojima se želi spriječiti rađanje unutar određene
grupe, prisilno premještanje djece iz jedne grupe u drugu.

Većina autora slaže se da treba da ostane princip individualne krivične odgovornosti ali da se naneki
način uvedu i sankcije za državu koja to radi ili potpomaže. Tako je međunarodna zajednica uvela
sankciju prema državi koja pomaže genocid. Tipičan primjer je kažnjavanje građana Bivše Jugoslavije
zabranom putovanja u inozemstvo i isključenje iz nekih međunarodnih organizacija te sa Olimpijskih
igara i takmičenja. Te sankcije najčešće su ekonomske prirode. O tome su izvanredne radove napisali
akademici Milan Bartoš i Albert Weiss (Vajs) sa čijim svatanjima se u cjelosti slaže i većina
savremenih autora među kojima su Zvonimir Tomić, Borislav Petrović i Hasan Balić.

Suština Krivičnog prava pa i MKP jeste u tome što kasni za zločinom. Zločin se jednostavno dogodi
bilo da ga učine ljudi, bilo da nastane nekom drugom pojavom ali pravo za njim kasni i tek kada se
ono dogodi pravnici i pravo to objašnjavaju. Tipičan slučaj je genocid kao međunarodni zločin. U
Drugom svijetskom ratu 1938-1945. stradalo je od ukupno 17 miliona koliko je bilo Jevreja u svijetu,
stradalo ih je 6 miliona. 1945.-1946. radio je Nirnberški sud i nikoga nije osudio za genocid jer je
krivično pravo zakasnilo da tom Čerčilovom „zločinu bez imena,“ kako ga je on nazvao da pravo ime.
Poljski jevrej Rafael Lemkin dao mu je ime „Genocid,“ što je kovanica od dvije riječi latinske, genus
što znači narod i grčke ocidere što znači ubijanje. Dakle Genocid je pored ostalog namjerno ubijanje
potpuno ili djelimično jedne rase ili skupine ljudi na vjerskoj ili drugoj ili rasnoj osnovi. O suštini
krivičnog prava izvanrednu studiju napisao je Ljubiša Kraljević koju je 1938. godine objavila
izdavačka kuća „Gecakoen“ iz Beograda. On kaže da krivično pravo pa i MKP ako hoće da ispuni svoju
funkciju mora smanjiti zaostajanje za zločinom.

Sa stanovišta krivičnog materijalnog prava to je zločin koji je izvršen u idealnom sticaju i zbog toga su
u pravu svi oni znanstvenici poput prof Mustafe Imamovića, Akademika Smaila Balića, Prof. Hasana
Bakalovića koji podržavaju naše stanovište da se pokuđa preko Međunarodnog komiteta za Krivično
pravo uvesti novi termin „kataklizma žrtve“ onako kako je zagovara u svojoj studiji prof. Hasan Balić.
Za razliku od Jevreja koji su najveća žrtva rata u drugi svijetski rat i koji nisu imali svoju državu
Bošnjaci u Ratu 1992-1995 u BiH su najveća žrtva i zajedno sa njima žrtva je zajednička država i svi
njeni građani. To je novi pojam koji već pomalo ulazi u krivično i druga prava.

Knjiga: str. 110.-124.

10. Izvršenje sudskih presuda u MKP?

Prof.:
U krivičnom pravu kao i pravu uopće presude se izvršavaju kada postanu pravosnažne.

Presuda postaje pravosnažna nakon proteka roka za žalbu a žalba nije uložena. Ako je žalba
izjavljena neblagovremeno ili je izjavljena od neovlaštenog lica pa je prvostepeni sud odbaci
kao nedozvoljenu ili odbije kao neosnovanu. Presuda postaje pravosnažna kada
drugostepeni sud odbije žalbu kao neosnovanu ili kada je uvaži i preinači prvostepenu
presudu.

Nalog za izvršenje kazne daje predsjenik vjeća a potom sekretar suda na osnovu pravila
procedure obavlja konsultacije sa zemljama koje su izrazile želju da prime na izdržavanje
kazne osuđenike međunarodnog suda. Nastoji se ispoštovati volja osuđenika i zemlje u kojoj
će izdržavati kazne. Kao i u domaćem tako i u međunarodnom krivičnom pravu postoje
pravila o izvršenju sankcija i u svijetu postoji nauka koja se zove Penologija a bavi se
proučavanjem izvršenja kazne. U ovome momentu postoje dileme da li osuđenici za ratne
zločine mogu da ostvaruju blagodeti nacionalnih zakonodavstava o izvršenju kazne na
primjer da ima pravo tražiti da se pusti na slobodu nakon što izdrži dvije trećine kazne.
Sudska praksa je na stanovištu da se i ratni zločinci treba da koriste ovim pravom. Važno je
istaći da se i u nacionalnim zakonodavstvima i u odlukama međunarodnih sudova u izrečenu
kaznu uračunava vrijeme provedeno u pritvoru i to dan za dan.

Knjiga: str. 514.-517.

ADDENDUM:
Odnos MKP i domaćih prava

Ovdje stvari možemo posmatrati iz dva ugla formalnopravne i materijalno pravne naravi.
Obratimo pažnju na materijalnopravne institute i vidjet će mo da su oni u domaćem i
međunarodnom pravu isti ili potpuno isti. Maloljetnički kriminal je i nacionalna i
međunarodna kategorija koju mogu izvršiti maloljetnici.

Načelo zakonitosti je isto u domaćim i u međunarodno krivičnim shvatanjima i propisima.

Opći institut u nedostatku dokaza (in dubio pro reo) primjenjuje se i u nacionalnim i
međunarodnim krivično-pravnim izvorima i pravnoj praksi. Ovaj princip je naročito došao do
izražaja u radu Tribunala i koristilo ga je tužilaštvo pa je u većini predmeta gdje je osjetilo da
neće moći dokazati određeni zločin odustajalo od te tačke optužnice svjesno da bi Sud
oslobodio optuženog jer ovaj institutu je konstruisan i uveden u pravo isključivo radi pravne
sigurnosti optuženog. Pravila o odmjeravanju kazne potpuno su ista u nacionalnim
zakonodavstvima kao i u statutima Ad-hoc međunarodnih sudova. Polazna tačka je težina
zločina a onda ga sljede druge okolnosti onako kako je propisano u statutima ad hoc sudova,
što je u najvećem broju slučajeva isto kao i u nacionalnim zakonodavstvima. Problem se
može pojaviti kod principa zastarjelosti.

Zastarjelost u MKP

Zastarjelost je opći pravni institut, razlika je u tome što je to u pojedinim granama prava
institut materijalnog a u drugim procesnog prava.

Bitno je reći da je u nacionalnim krivičnim zakonodavstvima u najvećem broju evropskih

zemalja zastarjelost institut procesnog prava i na njega sud pazi po službenoj dužnosti. Gdje
je zastarjelost insitut materijalnog prava i na njega se pazi po prigovoru stranaka. Kada je u
pitanju MKP bitno je da se zna da su Ujedinjeni narodi donjeli konvenciju o nezastarjelosti
zlčina genocida i drugih ratnih zločina. (Ratni zločini u pravilu ne zastarjevaju i niko se
nemože pozvati na zastarjelost.)

Produženo krivično djelo u MKP

Za produženo krivično djelo u MKP može se reći da važi sve ono što se odnosi na krivično djelo koje
ima karakter produženog djela i u nacionalnim zakonima. Da bi jedno djelo imalo karakter
produženog krivičnog djela potrebno je da se ispune sljedeći uslovi:

Da se radi o istom opuženom.

Da postoje ista ili istovrsna krivična djela i da postoji vremenski kontinuitet.

Izručenje ili ekstradicija po domaćem i međunarodnom krivičnom pravu

Ovo su instituti procesnog prava bez čijeg poznavanja materijalno pravo nebi moglo uspješno
funkcionisati a to znači da bi se jedno lice privelo pravdi pred domaćim ili međunarodnim sudovima
potrebno je da se obezbjedi njegovo prisustvo jer po statutima međunarodnih Ad-hoc sudova nije
moguće voditi suđenje u odsutnosti. (Slučaj Sarić)

Sličnosti i razlike kod odmjeravanja kazne u domaćem i međunarodnom krivičnom pravu

Sličnosti su iste. Nema kazne ako nije propisana u statutu Suda i može se izreći samo ona kazna koju
je statut propisao. U članu 17. Statuta Tribunala propisano je da Tribunal može izreći samo
vremensku kaznu.

U praksi je mnogo lakše snaći se kod odmjeravanja kazne pred međunarodnim sudovima nego pred
domaćim sudovima. Zašto?
Zbog toga što je propisan samo općih minimum i maksimum kazni. Nema posebnog minimuma i
posebnog maksimuma. Međutim profesor Kaseze u svom udžbeniku MKP veoma jasno ukazuje na
značaj sudske prakse nacionalnih sudova o kojima Međunarodni sud treba da vodi računa kod
izricanja kazne.

Budućnost MKP kao i prava uopće vezana je za budućnost čovječanstva jer čovječanstvo
nema budućnosti bez mira u kome vladaju zakoni kao izvor moći kojom se suzbija nered na
zemlji. Ratovi su najčešći izvor sukoba među ljudima i oni „podstiču na razvoj
međunarodnog krivičnog prava, jer poslje svakog rata donosili su se propisi kojima je
sankcionisano zlo koje se desilo u ratu ili u ratnim sukobima. Po jednom broju i shvatanju
znanstvenika u tri hiljade godina ljudske istorije bilo je više ratova nego mirnog doba pa se
tako rat proglašava kao prirodno stanje dok je mir neprirodno stanje.

Dovoljno je podsjetiti da je na prostorima bivše Jugoslavije samo u proteklih 100 godina

zabilježeno da su bila dva svjetska rata i više lokalnih ratova ili ratnih sukoba. Postoji u
literaturi i u praksi skoro nepomirljivo shvatanje da samo jedni narodi stradaju, međutim,
stratišta kao što su Jasenovac, Vukovar, Šumarice, i cijela Bosna i Hercegovina govore da su
svi narodi na ovim prostorima koji su po nečem drugačiji bili žrtve drugih. Tako Hana Arnont,
žena filozof i Jevrejka koja je preživjela genocid i holokaust pita se: „Zašto me ubijate, ja
znam, odgovaram, da sam Židovka, da vam nisam simpatična i da su vam svi Židovi
antipatični ali sam kao čovjek nevina.“ U tome je cijela filozofija ubijanja drugih i drugačijih.
Iz toga bi se moglo zaključiti da sve dok postoje drugi i drugačiji moraće postojati i MKP da bi
regulisalo odnose među ljudima koji su drugi i drugačiji.

Tako je Ričard Roti u tekstu ljudska prava i nacionalnost i sentimentalnost kaže za srbe b.
Muslimani više ne predstavljaju ljude. Koji su čekali na ispitivanje pregazio je srbin malim
kamionetom za dostavu robe. Neki m. U B. Petrovcu bio je prisiljen da odgrize penis nekom
drugom m. Muslimanski muškarci su obrezani i treba samo skinuti im hlače da ih
identifikujete, a to je na korak od ubijanja.
Iznjeo je podatak da u razdoblju od 1496 god. Prije naše ere, Frigijske migracije iz Trakije u
Malu aziju, osvajanje Tutemesa III i proširenje Egipatskog carstva istočnog Mediterana do
obala Eufrata i donjeg Nila pa do kraja WWII, za 3441. godinu u Svijetu je bilo 268 godina
mira prema 3173 godine rata.
Da bi MKP ostvarivalo svoju funkciju potrebno je da postoje insitucije. Ako nema ko da sudi
djaba nam je MKP. Da bi ispunilo svoju funkciju MKP mora imati ruke, noge, glavu, a to je
sud.

Prvi je formiran Nirnberski ad hoc sud. Njega nije oformio UN jer on u to vrijeme nije
postojao.

Pa je dosao Tokijski, koji je sudio Japanskim nacionalistima.

Da bi ova zastita bila bolja, da nebi sudovi kasnili, Međunarodna zajednica je osnovala stalni
međunarodni sud u Hagu.

Vazno.

Francuski pravnih Fransis Reyel u studiji Droat de gens de epuis 1919. Godine a kasnije u
publikaciji koja je izašla 1948. u Parizu konstatovao je da je u razdoblju od 1496. prije naše
ere postojala Frigijska migracija iz Trakije u Malu Aziju, osvajanja Tutmesa III i proširenje
Egipatskog carstva duž istočnog Mediterana do obala eufrata i gornjeg Nila pa do kraja II
svjetskog rata 1945. godine tj. za 3441 Godinu u svijetu bilo svega 268 godina mira naspram
3173 godine rata. Zbog toga možemo da zaključimo da će u predvidivoj budućnosti biti
potrebe za MKP barem radi ratova, da bi ih ako ne može zaustaviti, barem učiniti humanim.

Nema humanog rata, ubijanje je nehumano. Ali može se uvesti način ponašanja .

U Africi bili su neki primitivni kodeksi ratovanja. Žene i djeca su bili izuzeti od nasilja. Ranjeni
ratnici, neki, su bili pošteđeni bitke.

Drevni Kineski tekst Sun Tzu (Umjetnost ratovanja) napisan oko 500 godina p.n.e.

Nalagao je vojnicima da izbjegavaju nepotrebna nasilja, da pobjeđuju neuništavajući

neprijatelja ili stanovništvo i da iskazuju poštovanje prema zarobljenim vojnicima.
Manuov kodeks koji se primjenjivao u Indiji između 200 p.n.e. i 200 poslje n.e. Zabranjivao je
upotrebu otrova i vatre i nalagao vojnicima da se uzdrže od napada na nespremne vojnike i
nasilja prema ranjenicima ili vojnicima koji su se predali.

Brutalnost zla zahtjevala je da postoji neko pravilo, neki zakon koji će to zabranjivati.

Kao što pčela proizvodi med, čovjek proizvodi zlo. – francuski filozof

Dobri ljudi uspostavljaju red na zemlji. Da nije njih ne bi bilo ni sudova. Postoje pored de
facto zakona, postoje i moralni zakoni, oni se zovu običaji ratovanja i mkp i oni su izvori.