Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera

Odjel za matematiku

Ines Culek

Glazba i matematika
Diplomski rad

Osijek, 2015.
Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera
Odjel za matematiku

Ines Culek

Glazba i matematika
Diplomski rad

Mentor:
izv. prof. dr. sc. Ivan Matić

Osijek, 2015.
Sadržaj
1 Uvod 2

2 Povijest 4
2.1 Harmonija svijeta . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 4
2.2 Jednoliko ugadanje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5
2.3 Povijest zapisivanja glazbe . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

3 Harmonija 6
3.1 Pitagorejska ljestvica . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7
3.2 Dobro ugodeni glasovir . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 9
3.3 ”Z-board” i ”Lira spectrum” . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 12

4 Alikvote 14
4.1 Upoznavanje s orkestrom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14
4.2 Alikvote ili viši harmonici . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 14
4.3 Fourierova teorija . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15

5 Mjera i ritam 19
5.1 Glazba, razlomci i škola . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19

6 Matematika u glazbi 24
6.1 Simetrija u glazbi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 24
6.2 Fibonaccijevi brojevi i zlatni rez u glazbenim dijelima . . . . . . . . . . 26
6.3 Math rock . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28
6.4 Matematika i instrumenti . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 28
6.5 Glazba Möbiusove trake . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 29

7 Zaključak 32

8 Sažetak 37

9 Summary 38

10 Životopis 39

1
1 Uvod
”Ne bi li se glazba mogla opisati kao matematika osjećaja, a matematika kao glazba
uma? ”

James Sylvester

Što je glazba, a što matematika?

Kao što je teško definirati što je matematika teško je definirati i što je glazba.
Glazba je za mnoge ljude neverbalna forma komunikacije koja dotiče ljudski intelekt i
može izazvati duboke i burne emocije. Glazbom smo okruženi svakodnevno dok ma-
tematiku puno ljudi smatra enigmom. Ono što se od matematike uči u školi dovodi
do vjerovanja da je matematika strogo racionalna i bezdušna znanost. Kako su onda
matematika i glazba povezani?
Sličnosti su u tome što obje imaju strogo intelektualne, duhovne i kreativne temelje.
Matematiku vezujemo uz brojeve i kalkulatore, iako je matematika zapravo misaona
znanost. Matematika nam pomaže u rješavanju problema, izgradnji modela, uočavanju
veza i uzoraka. Matematika je način razmišljanja, stav koji imamo kad se susretnemo
s nečim što ne razumijemo. Elegancija i ljepota matematike leži u načinu jednos-
tavnosti, logičnosti i načinu razmišljanja i zaključivanja. Matematički koncepti i jed-
nadžbe su povezane s dizajnom i oblikom instrumenata, ljestvicama i kompozicijama, te
različitim svojstvima zvuka i zvučne produkcije. Jednako vrijedi i za glazbu. Napisati
melodiju, pronaći pravi prstomet za sviranje, naštimavanje instrumenata, pronalaženje
pravog ključa, ritam, tempo i sl. Način razmišljanja prilikom sviranja je jednak načinu
razmišljanja pri nekom matematičkom dokazu ili postupku.
Takoder i matematika i glazba imaju posebne koncepte i simbole. Što je ton? Što je
broj? Niti jedan od ova dva pojma ne možemo definirati, ali ako razumijemo što su,
definicije nam nisu potrebne.
Glazba se prenosi putem zvuka. Kako bi mogli razumjeti glazbu, moramo znati barem
osnovno o pojmu zvuka i kako ga mi doživljavamo. Prema fizikalnoj definiciji zvuk je
gibanje valova u elastičnom mediju. Zvuk nastaje titranjem čestica oko ravnotežnog
položaja, a niz pobudenih čestica stvara zvučni val. Prema općoj definiciji zvuk su me-
hanički titraji koje čovjek može čuti, odnosno to su podražaji koje detektira naš slušni
aparat. To je subjektivni doživljaj zvuka, koji se u istom smislu koristi i u glazbi.
Čovjek je gotovo stalno okružen zvukovima. No koje ćemo točno zvukove nazvati
glazbom, teško je definirati. Glazba je definirana kao umjetnost čiji je medij zvuk
koji je organiziran u vremenu, uglavnom po nekom planu. Neki glazbu definiraju kao
kombinaciju zvukova koji su organizirani u tri dimenzije, a to su melodija, ritam i
harmonija. Tada se postavlja pitanje možemo li rap (Rytham And Poetry) nazvati
glazbom? Glazba je subjektivan doživljaj pojedinca, pa je najjednostavnije reći da je
glazba sve ono što pojedinac voli slušati.

2
U radu ćemo reći nešto o povijesti matematike i glazbe, u kojoj glavnu ulogu ima Pi-
tagora, zatim ćemo reći nešto o harmoniji i njenoj vezi s matematikom. U četvrtom
ćemo poglavlju reći što su to alikvote i koja je njihova veza s glazbom i matematikom,
te Fourierovim transformacijama. U poglavlju nazvanom mjera i ritam primjetiti ćemo
kako nam je potrebno poznavanje matematike kako bi znali čitati i razumjeti glazbu
i vidjeti primjer koji nam govori kako to možemo iskoristiti u nastavi matematike. U
posljednjem ćemo poglavlju navesti glazbena djela u kojima možemo pronaći mate-
matičke uzorke poput simetrije, Fibonaccijevog niza, te zlatnog reza. Na kraju nam
ostaje još jedino zaključak i popis literature.

3
2 Povijest
2.1 Harmonija svijeta
Gotovo sve znanosti, pa tako i matematika i glazba, svoje početke imaju u staroj
Grčkoj. Glazba je bila grana matematike, matematička disciplina poput geometrije ili
aritmetike jer se bavila odnosima izmedu brojeva, omjerima i proporcijama.
Pitagorina temeljna ideja bila je da su harmonija koju čujemo, harmonija koju vidimo
i svaka druga harmonija zapravo matematička harmonija. Izučavajući harmoniju u
glazbi, stari Grci došli su do zaključka da je u osnovi svega postojećeg broj. Priroda
je svemir, odnosno red i ljepota, a njegovo je načelo broj.
Pitagora je roden u 6. stoljeću prije Krista na otoku Samosu. Bio je sin draguljara
Mnesarha. Geometriju je naučio u Egiptu, o omjerima i brojevima je učio u Fenikiji,
a poduku iz astronomije je dobio u Kaldeji, glavnom središtu antičke astronomije.
Predaja kaže da je Pitagora čuo konsonantne intervale kvinte, kvarte i oktave dok je
prolazio kraj kovačnice slušajući zvukove koji su dolazili od udarca čekića u nakovanj.
Eksperimentirajući sa zategnutim žicama različitih duljina, Pitagora je došao do zakona
malih brojeva. Primjerice, krenemo li od neke žice odredene debljine, onda visina tona
koju će ona proizvoditi ovisi o njenoj dužini. Što je žica kraća, to je ton viši. Ako žicu
skratimo na njenu polovinu (odnos 2:1) ton e će skočiti za oktavu. Ako je skratimo
za jednu trećinu (3:2) ton će skočiti za kvintu, a ako ju skratimo za jednu četvrtinu
(4:3) ton e će biti viši za kvartu. Ako ”visinu” tona procjenjujemo kao odnos njegovih
frekvencija, kada skraćujemo dužinu žice mi joj zapravo povećavamo frekvenciju. Iz
toga izvodimo zaključak da su Pitagorejci otkrili da je odnos frekvencija izmedu nekog
tona i tona koji je za oktavu viši 1:2, izmedu tona i njegove kvinte odnos je 2:3, itd.
Upravo ovi rezultati su Pitagorin najtrajniji doprinos teoriji glazbe.
Pitagorejsko shvaćanje harmonije svijeta razvijalo se dalje, sve do ”De Harmonice
Mundi.” Johannes Kepler (1571.-1630.) njemački matematičar i astronom najpoznatiji
je po svojim zakonima planetarnog gibanja. Kepler je svoju novu astronomiju opisao
kao ”nebesku fiziku”, te kao dopunu Aristotelovom djelu ”Na nebesima.” Osim toga
u svom djelu iz 1619. bavi se i harmonijom svijeta. U grčkom jeziku harmonija znači
sklad, suzvučje, uskladenost, jedinstvo u mnogostrukosti. . . U svom djelu Kepler se bavi
pravilnostima u trodimenzionalnoj geometriji, principu konsonance u glazbi, Sunčevim
sustavom, te traži red i harmoniju u Sunčevom sustavu. Kepler je to nazvao ”pjesmom
koju kozmos pjeva svom gospodaru i središtu, svom solarnom logosu”.
Keplerova je ideja bila da planeti emitiraju neku vrstu glazbe, gdje je visina tona
proporcionalna brzini kretanja planeta. Što je planet dalji od Sunca, to se njegova
brzina kretanja smanjuje, time veće staze odgovaraju dubljim tonovima, a one bliže
Suncu višim. Nebeski zbor koji je Kepler stvorio sastoji se od tenora (Mars), dva basa
(Satrun i Jupiter), soprana (Merkur) i dva alta (Venera i Zemlja).

4
2.2 Jednoliko ugadanje
Ovako računanje, pomoću Pitagorinih kvinti i omjera, uz neke manje promjene, zadržalo
se sve do 17. stoljeća. Naime, bilo je nemoguće mijenjati tonalitet i svaki puta štimeri
su morali dolaziti na scenu. Ovaj nedostatak je ispravio Marin Mersenne (1588. –
1648.) francuski teolog, filozof, matematičar i glazbeni teoretičar koji se ujedno naziva
i ”otac akustike”. Osim što je u povijesti matematike poznat po brojevima oblika 2p −1,
gdje je p prost broj, Mersenne je naime kao rješenje za ovaj nedostatak ponudio jedno-
√
liko temperiranu skalu u kojoj svaki poluton u svakoj oktavi ima odnos frekvencija 12 2.

Napretkom u glazbenoj teoriji i matematičkim modelima za naštimavanje instru-

menta, te sa sve većom glazbenom produkcijom, matematika i glazba su, barem u
pogledu naštimavanja instrumenta, izgubili onu blisku vezu koju su imali. Glazbenici
su naučili naštimavati svoje instrumente pomoću sluha radije nego učeći matematičke
omjere, te se glazba oslobodila matematičke dominacije.

2.3 Povijest zapisivanja glazbe

Osim u pogledu naštimavanja instrumenata, nastanka ljestvice i slično, matematika
i glazba slični su i u pogledu ritma i mjere. Kao i matematičke oznake, koje nisu
imale današnji oblik i način zapisivanja glazbenih djela mijenjao se tokom vremena.
Za zapisivanje glazbe u Mezopotamiji i staroj Grčkoj koristila su se slova abecede. U
srednjem vijeku su se za označavanje visine,melodije, mjere i tempa, te u manjoj mjeri
ritma koristile posebne oznake zvane neume, a notno je crtovlje imalo 4 crte. U 11.
stoljeću talijanski benedektinac Guido d’Arazzo počeo se služiti prvim slogom stihova
kako bi zapamtio visinu i imena tonova i upravo to se smatra početkom solmizacije.
Solmizacija je tehnika za učenje glazbenih tonova prilagodenih pjevanju i glasi do, re,
mi, fa, so, la, ti, do (C, D, E, F, G, A, H, C). Tek u 13. stoljeću pojavljuju se crtane
note koje su tada bile u obliku kvadratića ili rombova, dok su se u 18. stoljeću note
pojavile u današnjem obliku; ovalne i crne u notnom crtovlju koje se sastoji od 5 crta
sa oznakama za dinamiku i tempo.

5
3 Harmonija
Zvuk se sastoji od vertikalne i horizontalne komponente. Horizontalna komponenta je
ritam, melodija i slično, a vertikalna su akordi, odnosno ono što se dogada u kratkom
vremenskom razdoblju. Akord čine tri ili više tonova različite visine koji zvuče isto-
dobno ili odvojeno, ako pritom ostavljaju dojam suzvučnosti. Harmonija je izraz koji
u glazbi označava dio glazbene teorije koja se bavi proučavanjem akorda.
Pojam intervala i glazbene ljestvice od iznimne su važnosti u teoriji glazbe. Zamislimo
si segment glasovirskih tipki koji sadrži dvije grupe (jedna od dvije, a druga od tri) crne
tipke i 8 bijelih tipaka, te se periodično ponavlja. Niz od 8 bijelih tipaka čini interval
koji se naziva oktava, dok je niz od 5 bijelih tipaka je kvinta. Niz od četiri bijele tipke
čini kvartu. Ranije smo rekli da su neki intervali konsonantni, a drugi disonantni. Što
to točno znači?
Osnovni pojmovi vezani uz harmoniju su konsonanca i disonanca. Laički i jednostavno
rečeno konsonantni tonovi su oni koji su nam ugodni uhu, a disonantni oni koji stvaraju
napetost kod slušača i traže neko rješenje. Za dva tona koja su konsonantna, koja nam
zvuče ugodno, kažemo da su u harmoniji, da su harmonični. Na pitanje kada su dva
tona konsonantna, a kada disonantna odgovor nam daje Pitagorin zakon malih brojeva.

Pitagorin zakon malih brojeva 1. Dva tona su konsonantna ako im frekvencije

stoje u odnosu malih prirodnih brojeva.
Osnovni i najjednostavniji model za zvuk je graf funkcije sinus, kojem je x os
vrijeme, a y os tlak. Vrijedi formula:

P = A · sin(2πf t)

gdje je P tlak u decibelima,A je amplituda u decibelima, t je vrijeme u sekundama,f

je frekvencija u Hercima i T je period, T = f1 . Pogledajmo konsonatnost i disonatnost

Slika 1: Zvučni val prikazan grafom funkcije sinus kojemu je amplituda 60 dB, a frek-
vencija 100 Hz

matematički. Grafom funkcije sinus pokazana su dva intervala. Prva slika (Slika 2 )
pokazuje nam graf dva konsonantna tona, a druga Slika 3 graf dva disonantna tona.

6
 Slika 2: Konsonantni tonovi (C i G)

Slika 3: Disonantni tonovi (C i F])

Na prvoj slici možemo uočiti da se dio grafa ponavlja, odnosno periodičan je, dok
na drugoj slici vidimo da nema nikakvih pravilnosti. To bi takoder moglo biti jedno
vizualno i matematičko objašnjenje zašto nam neki tonovi zajedno zvuče ugodno, a
neki ne. Najbolji primjer uhu ugodnih intervala su terca i kvinta, dok je jedan od
najneugodnijih sekunda ili septima.

3.1 Pitagorejska ljestvica

Slika 4: Glasovirske tipke s označenim tonovima i polutonovima

Ljestvica je niz tonova razvrstanih u oktave koji se sastoji od 12 polutonova. (Ślika

4 ) Ako izmedu dva tona imamo još jedan ton (crnu tipku) radi se o cijelom tonu, dok
na primjer izmedu E i F nema tona, odnosno tipke, pa se radi o polutonu.
Postoji puno različitih ljestvica, no najpoznatije dijatonske (one koje imaju 12 polu-
tonova) su durska (jonska) i molska (eolska). Obje ljestvice možemo pronaći još kod
starih Grka.
U 13. stoljeću francuska je akademija Notre Dame proglasila kako se do točne ljestvice
može doći samo korištenjem Pitagorinih savršenih kvinti. Naime, njihov je stalni omjer
božanski“, 3 : 2 gdje 3 predstavlja Sveto Trojstvo, a 2 stoji za razne dualizme (neba
”
i zemlje, dobra i zla, duha i tijela ).
Zvuk nastaje titranjem nekog tijela i širi se kao val. Zvučni val ima svoja bitna svojstva.
Jedno od njih je i frekvencija. Frekvencija f je broj punih titraja koje točka napravi u
jedinici vremena. Dogovorno, uzeti ćemo da je frekvencija tona C jedinična. Tada je
veličina intervala jednaka omjeru njihovih frekvencija. Vrijedi sljedeće: C-osnovni ton

7
ili tonika, F-kvarta ili subdominanta, G-kvinta ili dominanta i c oktava.

C D E F G A H C
1 98 81
64
4
3
3
2
27
16
243
128
2
Pitagorejska ljestvica, kao i svi tonovi kromatske ljestvice mogu se dobiti jednostavnim
matematičkim postupkom koji koristi isključivo dvije činjenice: frekvencije osnovnog
tona i tona koji je za oktavu viši odnose se 1:2. Odnosno, ako osnovni ton ima frek-
venciju f, tada kvinta gore ima frekvenciju 32 f, a oktava gore frekvenciju 2f. Ako
frekvenciju tona C uzmemo kao osnovu, tj. kao 1, dobivamo redom sljedeće frekvencije

C ] D [ E F ] G ] A B H c
1 2178 9 32 81 4 729 3 6561 27 16 243 2
1 2048 8 27 64 3 512 2 4096 16 9 128 1

Tablica dobivenih omjera za Pitagorino ugadanje

Polutonovi ovako dobivene skale nisu jednaki. Ako taj postupak nastavimo do-
biti ćemo sve medutonove, da bi na kraju ponovno dobili C. Krenemo li od tona C i
pomičemo se za kvintu gore, zbog čuvanja raspodjele cijelih tonova, odnosno poluto-
nova unutar ljestvice, redom ćemo morati raditi ispravke i to tako da ćemo dodavati
povisilicu na sedmi ton nove ljestvice. Taj postupak nas vraća na početni ton i najljepše
se može pokazati pomoću kvintnog kruga.(Slika 5 ) Od svakog od tih tonova možemo
graditi ljestvicu.

Slika 5: Kvintni i kvartni krug

Pitagorejska ljestvica je matematički točna u odnosu na početni ton od kojega smo

krenuli, ali ako pokušamo promijeniti tonalitet, pokazuje svoje nedostatke.
Zamislite da smo oktavu podijelili jednoliko na N jedinica i tako dobili tonove 1, 2, 3, . . . , N −
2, N − 1. Ako je n < N i ako su n i N relativno prosti, onda je 0, 1, 2, . . . , N − 1 =
0 · n, 1 · n, 2 · n, . . . , (N − 1) mod n.
To znači da n- ugadanje: 0 → n → 2n → · · · → (N − 2) · n → (N − 1)n daje sve tonove

8
naše jednolike N -ljestvice s polutonovima duljine 1. Pitagorino ugadanje (n + x) –
ugadanje uz (N x < 1) izgleda ovako:

0 → (n + x) → (2n + 2x) → · · · → [(N − 2)n + (N − 2)x] → [(N − 1)n + (N − 1)x].

Ono daje N tonova koji se ne poklapaju sa jednolikima i koji čine polutonove različitih
duljina.
U težnji za dobrim ugadanjem i neograničenim transpozicijama, dobro ugodene skale
sve su se više približavale jednolikoj skali koja je u 20. stoljeću nadvladala sve druge.
Najkorištenije bile su artimetička“ i geometrijska“ skala koju je početkom 16. stoljeća
” ”
predlagao Henricus Grammateus. Nazive su dobile zbog podjele cijelog tona, ovisno o
tome gledamo li aritmetičku ili geometrijsku sredinu.
Artimetička skala izražena je u sljedećem primjeru u centima. Cent je logaritamska
jedinica mjere koja se koristi za intervale. Primjerice kod jednolikog ugadanja poluton
tj. interval izmedu C i C] iznosi 100.
C ] D [ E F ] G ] A B H c
0 99 204 303 408 498 597 702 801 906 1005 1110 1200
Geometrijska skala

C ] D [ E F ] G ] A B H c
0 102 204 306 408 498 600 702 804 906 1008 1110 1200
Razliku vidimo samo u polutonovima. Odnosno ako si zamislimo klavir, u crnim
tipkama.

3.2 Dobro ugodeni glasovir

Ovaj nedostatak su glazbenici u 17. stoljeću ispravljali tako da su svaki put kada
bi trebali svirati u drugom tonalitetu štimeri dolazili na scenu i ponovno naštimavali
instrumente. Matematičko objašnjenje za ovaj problem je da ako krenemo od tona
C i napravimo puni krug u kvintnom krugu i ponovno stignemo do tona C, to nije
sasvim točan C koji je za sedam oktava viši od polaznog. Taj ton C trebao bi imati
frekvenciju (27 = 128) puta veću od polazne, a ako idemo 12 kvintnih skokova dobijemo
( 23 )12 = 129.746. Rješenje za taj problem dao je Marin Mersenne koji je u svojoj knjizi
Harmonie Universelle predložio jednako – ugodenu skalu i kompozicije su se mogle bez
problema transponirati iz jednog tonaliteta u drugi. Cijena njegove jenoliko ugodene
skale bila je da kvinte više nisu matematički savršene, ali odstupanja su bila vrlo mala.
Johann Sebastian Bach ( 1685. – 1750.) je bio oduševljen time te je napisao ”Dobro
ugodeni glasovir ” (” Wohltemperiertes Klavier ”) sa po 24 preludija i fuga, svaka u
različitim tonalitetu. Giacomo Gorzanis virtuoz na lutnji, 1567. napisao je zbirku od
24 plesne suite koja za razliku od Bachovog ”Dobro ugodeni glasovir ” uistinu pokazuje

9
prave mogućnosti transponiranja. Roselli se 1588. zalagao za univerzalno ugadanje svih
instrumenata koje bi omogućilo slobodno transponiranje, ali i kombiniranje različitih
glazbala i glasova u zajedničkim izvedbama. To je do kraja prihvaćeno tek u našem
stoljeću.
Zašto oktava ima baš 12 polutonova? Pitagorini točni intervali 1 : 2 : 3 : 4 : 5 : 6
prirodno vode takvoj podjeli, no mogu dovesti i do sedamnaesttonske raspodjele.
Odabrati ćemo prvi ton i njegovu ćemo frekvenciju promatrati kao jediničnu. Ljudski
glas se najčešće kreće u rasponu od dvije oktave. To znači da frekvencije oktava u
skladu s Pitagorom izgledaju ovako

2−3 ← 2−2 ← 2−1 ← 1 → 2 → 22 → 23 .

Kada njima, u skladu s Pitagorom, dodamo kvinte i njima odgovarajuće oktave, dola-
zimo do beskonačno mnogo tonova unutar oktave koji su zadani omjerima oblika

1
2m
· ( 23 )n m, n ∈ Z = 0, ±1, ±2, . . .

Nijedan od tih tonova se ne poklapa s osnovnim tonom već ovaj postupak stalno gene-
rira nove tonove. Naravno možemo stati pri n-tom tonu ako se on, vraćen u osnovnu
oktavu, približno poklapa s osnovnim tonom (budući da je točno poklapanje nemoguće).
Npr. Za 7. i 12. ton imamo sljedeće aproksimacije:
1
24
· ( 23 )7 = 1, 068 ≈ 1 i 1
27
· ( 32 )12 = 1, 041 ≈ 1.

Značenje prve aproksimacije je da bi Pitagorin ton c poistovjetili sa C, dok druga,

bolja, se svodi na poistovjećivanje tonova Es i D. U jednolikom temperiranju prva
aproksimacija znači da smo kvintu u jednolikoj skali sa 7 tonova aproksimirali četvrtim
4
tonom, jer vrijedi 214 · ( 23 )7 ≈ 1 tj. 32 = 2 7 . Druga aproksimacija znači da smo kvintu, u
jednolikoj skali sa 12 polutonova, aproksimirali sa 7. polutonom. Postavlja se pitanje
je li u jednolikoj skali s n tonova kvintu moguće još bolje aproksimirati m-tim tonom
za neki drugi broj jednolikih tonova n i neki drugi redni broj kvinte m. Problem se
svodi na izračunavanje m n
koji što bolje aproksimira x koji je zadan s
3 3 log ( 32 )
2
= 2x tj. x = log2 2
= log 2
.

Budući da je broj x ovako zadan iracionalan, moguće ga je aproksimirati razlomkom,

a najbolji način je pomoću verižnih razlomaka.
Verižni razlomak je ”razlomak” oblika:

1
q0 + 1
q1 + q2 + 1
1
q3 + q +...
4

10
gdje su q0 , q1 , q2 , . . . prirodni brojevi koje nazivamo kvocijentima tog verižnog razlomka
koji se jednostavnije zapisuje
[q0 , q1 , q2 , . . . ].
Ako realni broj x zapišemo u obliku verižnog razlomka (konačnog ili beskonačnog),
tada su početni komadi tog verižnog razlomka zapravo razlomci:
m1 m2
x0 = [q0 ] = q0 , x1 = [q0 , q1 ] = , x2 = [q0 , q1 , q2 ] =
n1 n2

mk
xk = [q0 , q1 , q2 , . . . , qk ] =
.
nk
Ovi razlomci su najbolje aproksimacije broja x danim nazivnikom. Neki razlomak
m
n
bolje aproksimira broj x od xk = m k
nk
samo ako je n > nk .
Kako bi pronašli rješenje za naš problem optimalnog broja polutonova u oktavi, sveli
smo naš problem na problem pronalaženja razlomka koji najbolje aproksimira x =
log ( 32 )
log 2
. Taj broj ćemo iskazati u obliku verižnog razlomka:

log ( 23 ) 1 1 1
=0+ log 2
=0+ log (3/2)(2/3)2
=0+ log (3/2)+log((2/3)·2)
log 2 log (3/2) log 3/2 log 3/2

1 1 1
=0+ log (4/3) =0+ 1
1+ log (3/2)
= ··· = 0 + 1+ 1 .
1+ log (3/2) 1+ 1
log (4/3) log (4/3)
log (9/8)

Ponavljajući postupak dobivamo:

log (3/2)
x= = [0, 1, 1, 2, 2, 3, 1, 5, . . . ].
2
Aproksimacije su sljedeće:
0 1 1 3 7 24
x0 = x1 = x2 = x3 = x4 = x5 = ...
1 1 2 5 12 41
Optimalno rješenje daje nam aproksimacija u kojoj je 12 polutonova sa 7. tonom kao
7
kvintom, jer je 2 12 = 1.498 omjer kojem odgovara 700 centa koji je samo 2 centa
udaljen od savršene kvinte. Ako želimo dobiti korektne kvarte, matematički ćemo
dobiti računanjem verižne aproksimacije broja :
log 34
x= = [0, 2, 2, 2, . . . ],
log 2
koje redom iznose:
0 1 2 5
.
1 2 5 12
5
Primjetimo kako je najbolja aproksimacija 12 s 12 polutonova i petim tonom kao kvar-
tom. No krenemo li računati korektne terce, najbolja podjela oktave je na 19 poluto-
nova. U takvoj bi skali izvrsna mala terca bila peti ton, velika terca šesti ton i jedva

11
podnošljiva kvinta (695 cent) jedanaesti ton. Kako najviše konsonantnosti ipak sadrži
12-tonska skala, oktava je podijeljena na 12 polutonova i glasovir je dobio svoj sadašnji
izgled.

3.3 ”Z-board” i ”Lira spectrum”

Hrvatski skladatelj, aranžer, gitarist i inovator Zoran Šćekić, ujedno i koautor knjige
Matematika i muzika u suradnji sa Zvonimirom Šikićem uspio je riješiti tisućljetni pro-
blem u glazbi tako što je na temelju Pitagorinih načela pronašao revolucionaran način
naštimavanja instrumenata. Šćekić je postavio novi teorijski sustav geometrijskih ljes-
tvica koji mijenja način ugadanja insturumenta kakvog do sada poznajemo. Primjenom
matematičkih zakona na području glazbe uspio je preciznu harmoniju prirodnih inter-
vala učiniti dostupnu glazbenoj praksi.
Prvi instument je mikrotonalna klavijatura nazvana ”Z-board” koji je osmislio i izra-
dio u San Diegu 2009. godine. nakon kojeg je uslijedio drugi izum ”Lira Spectrum”,
aktivna instalacija koja reproducira glazbu i crteže. Trenutno radi na medunarodnom
projektu ”Panmonizam” u čijem je fokusu mikrotonalna glazba. Jednostavnim i pris-
tupačnim načinom, kroz ovaj projekt, otkrivaju se zajednički korijeni znanosti i umjet-
nosti, te kroz discipline kao što su matematika, glazba, animacija i mehanika opisuje
se jedan jedini fenomen: odnos dviju ili više frekvencija.
Taj fenomen u različitim disciplinama ima različite nazive. U glazbi to su akord i ri-
tam, u matematici složeno harmonijsko gibanje ili Lissajousova krivulja, u slikarstvu
odnos boja. Isti taj fenomen čini osnovu mnogih drugih tehnologija i disciplina poput
telekomunikacija, strojarstvo, arhitektura, medicina. . . .

Slika 6: Z-board

U 19. stoljeću francuski fizičar i matematičar Jules Antoine Lissajous (1822.-1880.)

utemeljio je optičku metodu mjerenja razlike frekvencije dvaju vibrirajućih tijela. Zraka
svjetlosti koja se odbija od zrcala koje je pričvrćeno na vibrirajuću vilicu za ugadanje i

12
 Slika 7: Harmonograf Lira Spectrum

koja se zatim odbija od drugog zrcala koje je pričvršćeno za okomitu vibrirajuću vilicu
za ugadanje (obično druge visine, stvarajući tako interval) na zidu stvara vrlo pra-
vilne i kompleksne geometrijske krivulje. Te se krivulje nazivaju Lissajousove krivulje.
Ovo je otkriće dovelo do pojave harmonografa. Harmonograf je mehaničko pomagalo
koje koristi njihala i crta geometrijske krivulje, odnosno najčešće Lissajousove krivulje.
Službeni izumitelj harmonografa je Hugh Blackburn (1823. - 1909.), škotski mate-
matičar, no samom izumu je pridonijelo više osoba. ”Lira Spectrum” je harmonograf
koji je izumio Zoran Šćekić. Dok crta, ona takoder proizvodi glazbu u intonaciji i ritmu
koji su analogni slici.

Slika 8: Slike dobivene harmonografom

13
4 Alikvote
4.1 Upoznavanje s orkestrom
Orkestar je instrumentalni glazbeni ansambl koji je podijeljen u četiri sekcije: gudači,
drveni puhački instrumenti, limeni puhački instrumenti i udaraljke. Vodi ih najčešće
dirigent, no te se kroz povijest mijenjalo. Takoder postoje i različite vrste orkestara,
od nešto manjeg klasičnog do simfonijskog, odnosno filharmonijskog orkestra. Osim
navedenih sekcija, orkestrima se mogu pridružiti pjevači, zbor, klaviristi, te razni so-
listi.
Orkestar je u početku bio luksuz za aristokrate, no vremenom se proširivao. Simfo-
nija je svoj uspon doživjela u 19. stoljeću. Glazbenici su najčešće morali prikupljati
glazbenike za orkestar. Nažalost, krajem 20. stoljeća, razvojem popularne glazbe,
popularnost klasične glazbe i orkestara opada. Novi trend je ponovna popularizacija
klasične glazbe i klasičnih instrumenata kroz njihovo uključivanje u današnju popu-
larnu i modernu glazbu.
Gudačka sekcija je najveća u orkestru. Gudački instrumenti napravljeni su od drveta,
tijela su im šuplja kako bi zvuk mogao vibrirati unutar njih i sviraju se sa gudalom
napravljenim od dlake iz konjskog repa, a mogu se svirati i prstima. Instrumenti koji
čine gudačku sekciju su: violina, viola, violončelo i bas.
Drvani i limeni puhački instrumenti sviraju se na isti način, tako da svirač puše zrak
u njih. Razlika je što su napravljeni od različitih materijala. Sekciju drvenih puhačkih
instrumenata čine flauta, oboa, klarineti fagot, dok sekciju limenih puhačkih instrume-
nata čine: truba, rog, trombon i tuba.
Sekciju udaraljki čine bubnjevi raznih vrsta, gong, timpani, ksilofon, te je čak i glasovir
smješten medu udaraljke. Ton na glasoviru dobijemo pritiskom tipke koja podiže mali
čekić, koji zatim udara od žicu.

4.2 Alikvote ili viši harmonici

Kao što je zraka svijetlosti kompleksna i sastavljena od duginih boja, tako su i zvuci
koje čujemo kompleksni, odnosno sastavljeni od puno čistih zvukova. Naš sluh raz-
dvaja kompleksan zvučni val na spektar jednostavnih valova. Boja ljudskog glasa je
upravo zato specifična. Kada prepoznajemo nečiji glas, mi zapravo uspijevamo detek-
tirati specifični, osobni spektogram.
Na isti način kada netko odsvira odredeni ton na violini, flauti ili klaviru mi čujemo
da su to tonovi iste visine, ali potpuno različite boje. Upravo za boju tona odgovorni
su tzv. alikvotni tonovi ili viši harmonici koji se čuju pored osnovnog tona i po tome
se zvuk oboe razlikuje od zvuka violine ili zvuk klavira od zvuka gitare.
Frekvencija titranja jednog vala je 131 Hz, tu vibraciju mi čujemo kao ton c. Frekven-
cija dvostrukog vala je 262 Hz i mi tu frekvenciju čujemo kao c1. Frekvencija trostrukog

14
vala dala bi ton g1, četverostruki bi proizveo c2, peterostruki e2, a šesterostruki g2.
Ako ovih šest tonova odsviramo istovremeno dobiti ćemo akord koji sadrži trozvuk c +
e + g koji je temelj zapadne harmonije. Osim temeljne frekvencije za koju vidimo da
odreduje visinu tona, akordi uvijek sadrže i više frekvencije u sve slabijem intenzitetu.
To su alikvotni tonovi koji daju cijelu skalu tonova i zvuku daju puninu. Kada bi uzeli
jednostavni sinusni ton, to bi zvučalo prazno i umjetno. Takav ton može se proizvesti
elektronički, ali nijedno glazbalo ne proizvodi takve tonove. (Slika 11 )
Ako je osnovni ton frekvencije, alikvotni tonovi koje stvaraju instrumenti je spektar
tonova manje jačine čije su frekvencije cjelobrojni višekratnici od f: 2f, 3f, 4f,. . . Boja
tona odredenog instrumenta ovisi o raspodjeli jačine tih alikvota. I ovo objašnjava
Pitagorin zakon malih brojeva:

Pitagorin zakon malih brojeva 2. Tonovi koji su u harmoniji sa osnovnim tonom

su upravo tonovi čije su frekvencije zastupljene u spektru alikvotnih tonova.

Poklapanja alikvotnih tonova dobro objašnjavaju Pitagorin zakon malih brojeva,

no ne vrijede za suglasnost jednostavnih tonova, odnosno onih koji uopće nemaju viših
harmonika, a kako nemaju zajedničkih frekvencija, jednostavni bi tonovi trebali biti
disonantni.
Objašnjenje Pitagorinog zakona malih brojeva ponudili su Galileo (1564. – 1642.) i
njemački fizičar Herman von Helmholtz (1821. – 1894.), tek je poslije istraživanja
Plompa i Levelta (1965.) potpuno razjašnjena matematička i fizička pozadina koja
stoji iza fenomena konsonantnosti. Helmholtz je objašnjenje konsonantnosti ponudio
u svojoj knjizi On the sensation of tones. Rekao je kako je disonanca posljedica udara
što ih stvaraju bliske frekvencije alikvota. Konsonantnost je definirao kao odsustvo tih
udara. Rezultati Plompa i Leveleta 1965. su potvrdili da ako čujemo jednostavne zvu-
kove, onda se zvuci bliskih frekvencija doživljavaju kao disonantni, a klasični intervali
kao terca, kvarta ili kvinta kao konsonantni.

4.3 Fourierova teorija

Postavlja se pitanje kako žica može vibrirati na više različitih frekvencija u isto vrijeme?
Glazbu u fizikalnom smislu čine zvukovi koji nastaju titranjem nekog tijela, odnosno
izvora zvuka. Ti titraji tada stvaraju zvučne valove koji se kreću kroz zrak (vodu, metal
ili neki drugi medij) i dolaze do našeg uha. Glavna svojstva zvučnog vala su amplituda,
intenzitet i frekvencija. Naše uši vibriraju slično izvoru zvuka, te nam omogućavaju
da čujemo različite zvukove. Ljudsko uho može razlikovati zvukove po boji, glasnoći
i visini. Takoder, postoji i raspon intenziteta koje ljudsko uho uopće čuje, a kreće se
od praga čujnosti (0 dB) do praga bola odnosno (130 dB). Frekvencija je pojam koji

15
se veže uz periodične zvučne valove, kao što su tonovi. Ako je p periodična funkcija
temeljnog perioda T , tada je T1 frekvencija zvučnog vala.
Svojstva zvučnog vala utječe na to kako mi doživljavamo zvuk. Periodične zvučne
valove definiramo kao ton, dok neperiodične ćemo doživjeti kao buku. Intenzitet vala
(amplituda) doživjeti ćemo kao glasnoću, visinu predstavlja frekvencija vala, a na boju
utječe oblik vala. Rastav zvučnog vala u Fourierov red zove se još i harmonijska analiza.
Joseph Fourier (1768. - 1830.) francuski je matematičar i fizičar po kojemu su Fourierov
red i Fourierove transformacije dobile ime. Najvažniji uvjet pri razvoju funkcije u
Fourierov red je da je ona periodična, stoga ako je u pitanju neperiodična funkcija,
moramo ju napraviti periodičnom. Neka je p : [0, ∞i → R. Rekli smo kako periodične
zvučne valove doživljavamo kao tonove. Naša funkcija p predstavlja jedan zvučni val.
Želimo vidjeti kako oblik vala djeuje na naš doživljaj boje tona. Ovakvu periodičnu
funkcija, temeljnog perioda T možemo zapisati u obliku sume trigonometrijskog reda
∞  
X 2nπt
p(t) = p0 + An · sin + φn ,
n=1
T

gdje se koeficijenti Fourierovog reda p0 , An , φn računaju iz izraza:

1 T
Z p an bn
p0 = p(t)dt, An = a2n + b2n , sin φn = p , cos φn = p ,
T 0 a2n + b2n a2n + b2n

gdje su
Z T   Z T  
2 2nπt 2 2nπt
an = p(t) cos dt, bn = p(t) sin dt,
T 0 T T 0 T
za proizvoljni n ∈ N, te koeficijenti An monotono padaju prema 0 kada n teži u
beskonačno.
Kako nas zanimaju glavne ideje, nećemo ulaziti u detalje i diskutirati o različitim
vrstama konvergencije ovog reda.
Prvi član p1 (t) = A1 · sin 2πt


T
+ φ1 pripadnog Fourierovog reda zovemo osnovni ili
fundamentalni ton, dok se ostali članovi nazivaju alikvotni tonovi ili viši harmonici.
Funkcija p1 je periodična s temeljnim periodom T , njena je frekvencija T1 , što je zapravo
jednako frekvenciji početnog zvučnog vala. Kako su alikvotni tonovi spektar tonova
čije su frekvencije cjelobrojni višekratnici frekvencije osnovnog tona, tada frekvencije
viših harmonika redom iznose: T2 , T2 , T3 , T4 , . . . . Neki alikvotni tonovi se ne moraju ni
pojaviti u Fourierovom redu iz razloga što neki koeficijenti An mogu biti jednaki 0.
Osnovna frekvencija tona A je jednaka svim instrumentima, no taj isti ton A zvučati
će drugačije na tubi, nego na primjerice oboi. Možemo zaključiti kako na doživljaj boje
tona utječe distribucija alikvotnih tonova ili matematički veličina koeficijenata An i φn ,
za n ≥ 2.
Pomoću matematike i Fourierove analize glazbu možemo vidjeti i tako prepoznati.

16
Osnovna ideja je gledati na val kao na funkciju frekvencije, a ne funkciju vremena. Ton
osim osnovnog tona ima i alikvotne tonove, no nas ne zanimaju svi tonovi, već nas
zanimaju samo oni odredene frekvencije. Recimo da želimo smanjiti niske i pojačati
visoke frekvencije. Možemo to učiniti pomoću osnovnog ekvilizatora koji zapravo koristi
Fourierove transformacije. Teško je isčitati iz samog spektra tonova o kojoj se melodiji
radi. Glazba nema samo jedan ton, već se cijeli spektar tonova mijenja kroz vrijeme.
Fourierovu analizu možemo primjeniti na jedan mali dio zvuka i prikazati ga kao graf.
Na Slici 9 vidimo početak Beethovenove 5. simfonije. Takoder, jako dobro se vide viši
harmonici, na primjer oko 100 Hz možemo vidjeti osnovni ton i isti taj ton na 200
Hz, 300 Hz,. . . Vidimo kako se jedan viši ton ponavlja par puta, onda imamo ravnu
liniju nižih tonova, točno kako i zvuči početak najpoznatije Beethovenove simfonije. U
ovakvom prikazu ga možemo prepoznati, no iz cijelog spektra ne bi uspjeli isčitati kako
se radi o ovom dijelu.

Slika 9: Ludwig van Beethoven: Simfonija broj 5 u c-molu

Na primjer, na Slici 10 možemo vidjeti kako izgleda cijeli spektar tonova na primjeru
John Williamsovog Imperial Marcha. Većini je ova kompozicija poznatija kao tema pri
pojavljivanju Darth Vadera iz sage Star Wars, no iako ju većina zna, na slici cijelog
spektra, teško ju je prepoznati, zapravo nemoguće.
Ne možemo uvijek na ovaj način prepoznati o kojoj se pjesmi/skladbi radi. Na Slici
11 vidimo nejasne oblike i ne možemo prepoznati nikakav uzorak. Mogli bi reći da ovo
nije glazba, no radi se o elektroničkoj glazbi u kojoj ova analiza ne vrijedi jer su veliki
skokovi i osim toga ne postoje tako jasni alikvotni tonovi, pošto su alikvotni tonovi
svojstveni klasičnim instrumentima, te ljudskom glasu.

17
Slika 10: John Williams: Imperial March, poznatija kao tema Darth Vadera iz sage
Star Wars

Slika 11: Skrillex: Bangarang

18
5 Mjera i ritam
”Najnužnija, najteža i glavna stvar u glazbi je vrijeme.”

Wolfgang Amadeus Mozart

Slika 12: Mala glazbena rečenica

Na Slici 12 vidimo jednu glazbenu rečenicu koja počinje s ključem i mjerom. Već na
sam pogled možemo reći da je za razumijevanje glazbe potrebna matematika, osobito
razlomci. Cijela nota ima dvije polovinke, 4 četvrtinke, 8 osminki. Jedna polovinka
ima 2 četvrtinke, 4 osminke, itd. Mjera nas neobično podsjeća na razlomak, što u neku
ruku i jest. Mjera je broj koji nam govori koliko doba ima u svakom taktu (gornji broj)
i koja nota je jedinica mjere (donji broj). Kad bi primjerice uzeli šesnaistinke umjesto
osminki, imali bi više nota za odsvirati, zbog čega bi melodija zvučala brže. U svakoj
mjeri postoje i dobe koje se naglašavaju. Koje note i koju mjeru koristimo utječe na
ritam. Ritam je nizanje tonova po trajanju (ne smije ga se miješati s tempom, tempo
odreduje skladatelj na početku skladbe i on više pridonosi ugodaju.
Većina ljudi nije svjesna da je matematička pozadina notnog teksta u suštini graf funk-
cije u prilagodenom polulogaritamskom koordinatnom sustavu gdje os x predstavlja
vrijeme, a os y logaritam frekvencije tona. Polulogaritamski prikaz se često koristi kad
su u pitanju frekvencije. Pri tome su sva mjesta na kojima funkcija ima konstantnu
vrijednost označena pomoću notnih vrijednosti.
Rekli smo ranije da ćemo na razliku u visini dva tona gledati kao odnos njihovih frek-
vencija. Primjerice ton A2 ima frekvenciju 440Hz, ton A3 koji je za oktavu niži 220Hz,
a ton A2 koji je još niži 110Hz. Ako ta tri tona postavimo u koordinatni sustav kojemu
je os x vrijeme, a os y frekvencija, imali bi različite razmake izmedu tonova A2 i A3 ,
tj. A3 i A4 . Prema tome, prirodno je da u grafičkom prikazu glazbe u nekoj vrsti
koordinatnog sustava bilježimo logaritme frekvencija u ovisnosti o vremenu. Uzmimo
redom f1 : f2 = f3 : f4 . U tom slučaju vrijedi da je log 1– log 2 = log 3– log 4.

5.1 Glazba, razlomci i škola

U 5. razredu osnovne škole učenici se upoznaju s razlomcima. Učenici ponekad
znaju imati problema sa samim pojmom razlomka, zatim računanju s razlomcima,
usporedivanjem razlomaka i slično. Upravo iz tog razloga, učenicima se ovo gradivo
nastoji približiti raznim metodama i primjerima iz svakodnevnog života, primjerice

19
Slika 13: Prikaz glazbenih ključeva u polulogaritamskom sustavu. Horizontalne linije
udaljene su za malu ili veliku tercu. Ravne horizontalne linje prikazuju frekvenciju
pojedinih tonova. Mjera na horizontalnoj osi vremena govori nam kakav je tempo.

dijeljenjem pizze, čokolade, torte iil slično. Jedan od takvih primjera i metoda je kom-
binacija glazbe i matematike.
Potrebno je učenike prvo upoznati s notama i njihovim izgledom krenuvši od cijele note,
zatim polovinka, četvrtinka, osminka, te šesnaestinka. Nakon toga učenike upoznajemo
sa 4/4 mjerom, što znači da u svakom taktu mora biti 4 dobe. U toj mjeri cijela nota
je jedan udarac i iznosi 4 dobe koje možemo naglas brojati (1 2 3 4). Polovinka vrijedi
dvije dobe, iz čega slijedi da moramo imati dvije polovinke kako bi dobili 4 dobe i opet
možemo brojati glasno, prvi udarac (1 2), drugi udarac (3 4). Na kraju u toj mjeri 1
dobu vrijedi četvrtinka, svaki udarac je jedna doba.
Za uvježbavanje ovih pravila razred možemo podijeliti u tri skupine, jedna broji ci-
jele note, druga polovinke i treća četvrtinke, pritom imajući na umu dobe i njihovo
brojanje. Grupe se mogu izmjenjivati kako bi svi uspjeli brojati sve dobe. Takoder
učenici mogu raditi u paru i napisati dva-tri takta vlastitih kombinacija nota, pritom
vodeći računa da uvijek imaju 4 dobe u taktu. Nakon toga sve radove možemo spojiti
u cjelinu i slično kao u prethodnom zadatku ih zajedno izvesti.
Važno je da učenici shvate kako za note vrijede ista pravila kao i za razlomke. U sva-
kom taktu zbroj svih nota mora davati jednu cijelu notu. Znanje možemo provjeriti
pitanjima:
Koliko šestnaestinki ima jedna četvrtinka?
Odgovor: Četiri.
Koliko traje jedna četvrtinka?
Odgovor: Jednu dobu.
Koliko osminki ima jedna četvrtinka?

20
Odgovor: Dvije.
Koliko traje jedna osminka?
Odgovor: Ako jedna četvrtinka traje jednu dobu, a jedna četvrtinka je dvije osminke,
onda jedna osminka traje pola dobe.
Jedan od zadataka može biti i krug, odnosno kružni dijagram, koji predstavlja jednu

Slika 14: Primjer zadatka sa kružnim dijagramom koji predstavlja jednu cijelu notu

cijelu notu. Različite veličine kružnih isječaka će predstavljati različite note, te učenici
moraju popuniti kružni dijagram kako god žele koristeći dane kružne isječke. (Slika
14 )
Na sljedećoj strani nalazi se primjer radnog lista koji možemo iskoristiti u nastavi. Za-
daci se sastoje od nacrtanih nota ili napisanih vrijednosti nota, a učenik treba nacrtati
ili napisati vrijednost nota, te zbrojiti tako da u svakom zadatku zbroj iznosi 1 cijelo
(Radni list).
Razlomke i note možemo povezati i sa gradivom decimalnih brojeva ili postotaka. Tako
će na primjer cijela nota iznositi 1, odnosno 100%. Polovinka vrijedi 12 cijele note, to
je 50% ili 0.5. Analogno dalje za svaku notu. Iz toga slijedi da zadatke možemo
kombinirati po potrebi, te učenicima približiti gradivo razlomaka, decimalnih brojeva
i postotaka. (Slika 15 )

21
Slika 15: Primjer zadatka

22
 RADNI LIST
Popunite prazna mjesta odgovarajućim notama ili brojevima i provjerite daje li zbroj 1.

Primjer:

Zadatak 1.

ZBROJ =

Zadatak 2.

ZBROJ =

Zadatak 3.

ZBROJ =
6 Matematika u glazbi
6.1 Simetrija u glazbi
Pitanje ugadanja je samo jedan aspekt u kojem matematičko razmišljanje ulazi u sferu
glazbenog svijeta. No, glazba se ne sastoji samo od nota i harmonije, bitnije su pro-
mjene nota u vremenu, odnosno ritam i melodija, gdje je matematika opet prisutna.
Nije samo glazbeni zapis u velikoj mjeri temeljen na matematičkim konceptima, već i
u glazbi možemo pronaći odredene aritmetičke i geometrijske uzorke.
Mnoga glazbena djela su na neki način simetrična. Najčešći tipovi simetrije koji se
javljaju u glazbenim djelima su:
1. Osna simetrija- ravnina simetrije je obično horizontalni ili vertikalni pravac, obično
je jasno vidljiva u zapisu glazbenog djela (Slika 16 )
2. Translacija- posljedica translacije u glazbi je zapravo ponavljanje osnovnog dijela

Slika 16: Osna simetrija tona različite visine, os simetrije je horizontalna os koja ”pro-
lazi” tonom srednje visine

dane kompozicije (Slika 17 )

3. Rotacija- u glazbi se odnosi na ponavljanje kojem je kraj jednog dijela početak

Slika 17: Translacija istog tona po visini

drugog, a početak prvog dijela, kraj drugog.

Glazbeno djelo je napisano u odredenoj mjeri, ima svoj tempo, tonalitet i dinamiku.
Dinamika djela je zapravo intenzitet djela, njegova glasnoća. Simetriju možemo pronaći
u dinamici djela, tempu, visini tonova; odnosno simetrija melodije, harmoniji, tonali-
tetu, te u samoj formi djela.
U preludiju (Libero, Slika 18 ) simetrija je skrivena, no u drugom djelu valceru (Guisto)

24
 Slika 18: G. Kurtag, Preludij i valcer u C duru, note

simetrija je izgradena iz prvog dijela, odnosno iz preludija. Na ton C 1 možemo gledati

kao na centar simetrije koju autor naglašava na samom kraju. Ako krenemo od tona
C 1 oktave u suprotnim smjerovima jedna drugu postepeno prate. Ritam ovog valcera
je translativan, dok je dinamika osnosimetrična obzirom na vertikalnu os.
Postoje brojni primjeri raznih vrsta simetrije u glazbenim djelima. Johann Sebastian
Bach (1685.-1750.) je njemački barokni skladatelj koji je iza sebe ostavio veliki opus
cijenjenih glazbenih djela, kanona, misa, simfonijskih djela i koncerata. U brojnim
Bachovim djelima možemo pronaći razne primjere simetrije, neka od njih su: Toccata
u D duru, Crab Canon kojeg ćemo spomenuti kasnije u potpoglavlju 6.5, te Concerto,
poslije Telemanna, drugi stavak. Njegovo djelo The Musical Offering/Das Musikalische
Opfer sastoji se od 5 stavaka, to su redom po obliku glazbenog djela: ricecar (preteča
fuge, instrumentalno polifonsko djelo), pet kanona, trio sonata (oblik glazbenog djela
pisan za dva solo melodijska instrumenta i bas), trio sonata, pet kanona i ricecar.
Odnosno, u Bachovim djelima takoder možemo pronaći i simetriju u formi glazbenog
djela. Potrebno je napraviti zasebno istraživanje kako bi se vidjeli svi primjeri sime-
trije u Bachovim djelima. Poseban oblik glazbenog djela u kojima je često prisutna
simetrija, najčešće translacija i neka vrsta osne simetrije je i rondo.

25
Simetrija u harmoniji najviše se pojavljuje u Mozartovim djelima, odnosno u njegovim
Sonatama u C duru, u D duru, u G duru, no nešto više o Mozartu i njegovim djelima
reći ćemo u potpoglavlju 6.2.
U Ländleru Franza Schuberta (1797.-1828.), austrijskog kompozitora osim što postoji
simetrija u harmoniji, takoder se pojavljuje i simetrija u tonalitetu. Kompozicija kreće
iz E dura, zatim prelazi u B dur i na kraju se vraća u E dur.

6.2 Fibonaccijevi brojevi i zlatni rez u glazbenim dijelima

Jako zanimljiv aspekt matematičkih koncepata u√ glazbenim dijelima je pojava Fibo-
naccijevih brojeva i teorija o zlatnom rezu ( φ = 5−1 2
≈ 0.61803398 . . . )
Fibonaccijev niz je ime dobio po talijanskom matematičaru Fibonacciju. On je 1202.
godine u svom djelu Liber Abaci upoznao zapadnu Europu sa nizom koji je po njemu
dobio ime. Poznati niz koji dobivamo tako da je sljedeći broj u nizu zbroj prethodna
dva; 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21, 34, . . . u Fibonaccijevoj knjizi zapravo predstavlja idealan,
iako biološki nemoguć, rast zečje populacije. Ako idemo dovoljno daleko u nizu i gle-
damo omjere susjednih brojeva√
približavamo se tzv. zlatnom rezu.
1+ 5
Zlatni rez je broj φ = 2 = 1.6180339 . . . . Njegova najpoznatija interpretacija je ona
geometrijska: Podjela jedne linije na dva nejednaka dijela se nalazi u omjeru zlatnog
reza, ako je omjer duljine cijele linije naprama duljine većeg dijela, jednaka omjeru
duljine većeg dijela naprama duljine manjeg dijela. Zlatni rez se mnogo upotrebljava u
umjetnosti, posebno u slikarstvu, gdje glavni elementi dijele duljinu ili širinu slike po
zakonu zlatnog reza. Osim u umjetnosti, omjer zlatnog reza, te Fibonaccijev niz može
se pronaći i u prirodi, arihtekturi, u omjerima ljudskog tijela i dizajnu.
Istraživanja su otkrila da se isti koncept može pronaći i u glazbenim kompozicijama.
Zlatni rez - izražen pomoću Fibonaccijevog niza, koristi se kako bi se generirale pro-
mjene u ritmu ili za razvoj melodije.
Konkretno, ove pravilnosti možemo pronaći u prvom stavku Bartokovog djela ”Kon-
cert za gudače, udaraljke i celestu” gdje se glavni dio, odnosno klimaks djela nalazi u
55-tom taktu od ukupno njih 89 ( 89 = 55 + 34, 89 : 55 = 1.6181818 . . . ). Takoder u
uvodnom dijelu na ksilofonu možemo čuti Fibonaccijev niz u ritmu: 1 : 1 : 2 : 3 : 5 :
8 : 5 : 3 : 2 : 1 : 1. Nadalje Rothwellova istraživanja (1977.) otkrila su primjere zlatnog
reza u raznim glazbenim razdobljima. Iako se sama djela razlikuju po ritmu, melodiji,
razdoblju i kompozitorima, lokacija važnih dogadaja u djelu poput promjene ritma,
klimaksa, dinamike ili tempa obično kompoziciju dijele na dva dijela ili simetrično ili
u omjeru zlatnog reza.
Najpoznatiji primjer je zbor ”Haleluja” iz ”Mesije”, Georga Friedricha Handela koji
se sastoji se od 94 takta. Jedan od najvažnijih dogadaja je ulazak solo truba (”King
8
of Kings” ) koji se dogada izmedu 57-og i 58-og takta, točno nakon 13 cijelog djela.

26
 8
U oba dijela ovog velikog djela možemo pronaći slične omjere. Primjerice nakon 13
prvih 57 taktova, odnosno na 34. taktu pojavljuje se tema” The kingdom of glory. . . ”
8
koja označava važan dio ovog dijela, te takoder nakon 13 drugog dijela od 37 taktova,
to je 79. takt (”And He shall reign. . . ”) opet se pojavljivanjem solo truba naglašava
važan dio. Teško je tvrditi je li Handel toga stvarno bio svjestan i je li to namjerno
napravio, ali svakako možemo primjetiti da fenomen zlatnog reza nije strogo vizualan,
već ga možemo i čuti.
Još jedno istraživanje [12] da se u skoro svim Mozartovim (1756. - 1791.) sonatama za
klavir, omjer ekspozicije i provedbe i repeticije poklapa sa zlatnim rezom. U Mozar-
tovo vrijeme sonatni oblik sastojao se od dva dijela: ekspozicije, u kojoj se upoznajemo
sa temom djela i provedbe i repeticije u kojem se tema razvija i ponavlja. Mozart je
svoje djelo podijelio po pravilu zlatnog reza gdje je ekspozicija kraći dio, u odnosu na
provedbu i repeticiju. Mozart je zasigurno toga bio svjestan, jer postoje dokazi da je
bio nadaren za maetmatiku. Njegova je sestra Maria Anna, Marianne odnosno Nannerl
od milja, rekla kako je njen brat uvijek piskarao brojeve i formule za vjerojatnost na
marginama svojih djela (Fantasia and Fugue in C Major ). Ipak, Mozart je bio genije i
nikad nećemo sa sigurnošću moći tvrditi je li on namjerno svoje sonate pisao po pravi-
lima zlatnog reza ili je jednostavno zlatni rez čuo i osjetio, bez korištenja matematike.
Ludwig van Beethoven (1770.-1827.) njemački je kompozitor i pijanist koji je tokom
svog života postao gluh. Postavlja se pitanje kako je ipak mogao skladati takva pre-
divna djela? Njegovo djelo Mjesečeva sonata krije matematičke uzorke ispod naoko
jednostavne melodije. Beethoven je sam rekao ”Uvijek imam sliku u glavi kada skladam
i pratim njene linije”. Beethoven ne samo da vidi sliku, bez da čuje glazbu, već ju i
osjeti. Ako uzmemo 12 polutonova ljestvice i pogledamo interval koji se naziva trijada.
Trijadu čine tri tona C, F], A i oni su konsonatni. Naravno da zvuče ugodno uhu, no
Beethoven je u jednom od svojih poznatijih djela, Mjesečevoj sonati koristio tonove
koji su disonatni, no svejedno kada slušamo djelo zvuči nam ugodno. Iako možemo
pronaći matematički uzorak u djelima, još uvijek je velika nepoznanica zašto glazba
ima takav utjecaj na nas, zašto neke kompozicije zvuče tužno, dok nas neke raduju?
Zašto nam disonanca zvuči u ovom primjeru ugodno, a zapravo matematički i subjek-
tivno, odsvirani van konteksta kompozicije, nam zvuče neugodno?
Fibonaccijevi brojevi pojavljuju se i u djelu francuskog skladatelja Claudea Debussya.
Roy Howat je škotski pijanist i muzikolog specijaliziran za francusku glazbu. U svom
djelu Debussy in Proportion govori o Fibonaccijevom nizu i uzorku koji je pronašao u
Debussyevim djelima. Howat govori kako Debussy pri skladanju koristi matematičke
modele u već postojećoj sonatnoj formi svojih djela. Howat kaže kako se Debussyeva
djela mogu podijeliti na dijelove koji su u omjeru zlatnog reza i to pomoću Fibonacci-
jevog niza.
Osim u klasičnoj glazbi, primjeri Fibonnacijevog niza prisutni su i u drugim glazbenim

27
žanrovima, u sadašnje vrijeme. Tool je američki band iz Los Angelesa, osnovan 1990.
godine i po glazbenom žanru spadaju u progresivni rock/metal. Pjesma Lateralus je
naslovna pjesma njihovog trećeg albuma i ujedno i njihov treći singl. Glazba i riječi
ove pjesme prožeti su Fibonaccijevim nizom. Pjesma je poznata po posebnim mjerama
i odgovarajućim uzorcima u riječima. Mjera u kojoj je refren ove pjesme mijenja se od
9/8, zatim 8/8 do 7/8 i baš zbog toga pjesma se isprva trebala zvati 987, zbog mjera,
a i 987 je 16. član Fibonaccijeva niza, no ipak su je preimenovali u Lateralus. Ako
pobliže pogledamo uvod u pjesmu i refren, te podijelimo fraze u odnosu na ritam i
melodiju, tada vidimo kako se Fibonacci pojavljuje u broju samoglasnika u riječima.
Takoder, uvod pjesma završava nakon 1 minute i 37 sekundi, nakon čega kreću stihovi.
Odnosno, stihovi započinju 1 minutu + 0.618 minute, što je nakon zaokruživanja ot-
prilike 37 sekundi.
Hip hop duo Black Star u svojoj pjesmi Astronomy (8th light) takoder ima Fibonnacijev
niz u svojim riječima:

”Now everybody hop on the one, the sounds of the two

It’s the third eye vision, five side dimension
The 8th Light, is gonna shine bright tonight”

6.3 Math rock

Osim u glazbi, matematika je poslužila i kao inspiracija za nastajanje novog glazbenog
smjera.
Math rock je ritmički kompleksan smjer eksperimentalnog rocka i indie rocka. Ka-
rakteriziraju ga kompleksni, atipični ritmovi, kontrapunkt, neparne mjere, disonantni
akordi i nezgrapne melodije. Glazba nema toliko tipičnih elemenata rock glazbe, već
je više spontana i ima prizvuk jazza. Unatoč tome je proračunata i instrumentalni
riffovi na gitari se zapravo pojavljuju u točno odredeno vrijeme. Zvuk ove vrste glazbe
može zvučati čak i pomalo kaotično iako je u pozadini zapravo stroga matematička
struktura.
Stil se pojavio 80-ih godina 20 stoljeća pod utjecajem King Crimsona i Stevea Reicha.
Neki od ranijih utjecaja su bendovi poput Black Flag i Nomeansno. U rubriku math
rock spadaju i bendovi: 65daysofstatic, And So I Watch You From Afar, Maybeshewill,
Bloc Party, Foals, Paul Newman, Russian Circles, Tool. . .

6.4 Matematika i instrumenti

Osim u glazbi, zlatni rez se upotrebljava i u izradi instrumenata. Članovi obitelji Stra-
divarius su najpoznatiji po izradi najkvalitetnijh gudačkih instrumenata. Najpoznatiji
po izradi je bio Antonio Stradivari (1644.-1737.). Stradivari je u izradi svojih instru-

28
menata koristio zlatni rez i njegove violine su vrlo tražene, čak i sad, zbog izvanredne
kvalitete i boje tona. Jody Espina bavi se izradom piskova za saksofon i u svoje piskove
je takoder ”ugradila” zlatni rez. Rezultat je jasniji, glasniji, puniji zvuk i lako je za
svirati kroz njega.

6.5 Glazba Möbiusove trake

Slika 19: Möbiusova traka

Möbiusova traka (Slika 19 ) je matematički objekt koji ima vrlo zanimljiva svojstva
i primjenu, ne samo u matematici, već i u umjetnosti i ostalim znanostima.
Zamislimo si 12 polutonova ljestvice, u oktavama, poredane po visini, kao na brojev-
nom pravcu, od nižih prema višima. Ako promatramo akorde, smatramo da svi tonovi
C pripadaju istoj klasi tonova (medusobno su ekvivalentni). Ako sve tonove C uzi-
mamo kao ekvivalentne, matematički to bi bilo kao da gledamo sve one tonove C koji
su kongruentni modulo 12. Ovo vrijedi za svaki od 12 polutonova u oktavi. Nadalje,
ako ti tonovi pripadaju istoj klasi, možemo reći kako se nizanjem oktava zapravo vr-
timo u krug.
Pogledajmo sada akorde. Zbog jednostavnosti, gledati ćemo akorde od dva tona. Za-
mislimo si sada koordinatni sustav kojem su x i y os zapravo ovih 12 polutonova oktave.
(Slika 20 )
Glavna dijagonala x = y predstavlja iste tonove. Pravac y = x + c, gdje je c ∈ N
konstanta koja nam daje akorde ili intervale tonova koji se razlikuju za tu konstantu.
Pravci okomiti na pravac x = y dati će nam iste akorde, samo u opadajućem poretku.
Što ako želimo gledati obje osi na način da nam opet svi akordi, bez obzira na poredak
tonova, budu smješteni u istu klasu? Ako zarolamo u jednom pravcu dobijemo cilindar,
te zavrtimo li zatim u drugom pravcu dobivamo torus. (Slika 21 )
No problem sa torusom je što su na primjer akord C i E, te E i C dvije različite točke,
a trebale bi biti ista točka. Trebamo promijeniti naše tijelo kako bi C i E i E i C bili ista
točka. Vratimo se na primjer s koordinatnim osima.(Slika 22 ) Presavijemo papir po
glavnoj dijagonali, matematički identificirali smo točku s koordinatama (x, y) s točkom
(y, x). Papir ćemo izrezati i zamotati tako da se svi akordi istih tonova nalaze na rubu.

29
Slika 20: Koordinatni sustav s polutonovima. Crveno je istaknuta glavna dijagonala
na kojoj se nalaze akordi istih tonova

Slika 21: Torus-crveno je glavna dijagonala , dvije točke predstavljaju C i E, tj. E i C

interval

Rezultat ovog postupka je Möbiusova traka. (Slika 23 )

Slika 22: Prije presavijanja po glavnoj dijagonali

30
 Slika 23: Möbiusova traka s tonovima

Primjer za slušanje: J.S.Bach - Crab Canon on Möbius strip [11]. Kanon je

višeglasna skladba u kojoj melodiju početnog glasa u odredenom vremenskom raz-
maku ponavljaju ostali glasovi. Bachov kanon je višeglasna kompozicija u kojoj su
dvije napisane glazbene rečenice komplementarne i jedna je zapravo ista kao druga, ali
gledana od kraja, slično kao palindrom.

31
7 Zaključak
”Možda su matematika i muzika jedno te isto. . . samo što se jedno vidi a drugo
čuje. . . Muziku ne možeš vidjeti, matematiku ne možeš čuti.”

Abdulah Sidran

Glazba je jedna od najstarijih sastavnica ljudske kulture. Kao i filozofija i matematika.

Još u 6. stoljeću pr. Kr. Pitagora je govorio o vezi tih znanosti, a kasnije je i Aristotel u
svojoj Metafizici govorio o vezama izmedu ovih znanosti, spominjući pritom Pitagoru.
Po njima brojevi su temelj svega, na njima se zasniva harmonija svemira. Kasnije
istu ideju spominje, te o njoj piše i Johannes Kepler, prema kojem su nebeska gibanja
vječna polifonija. Prva matematizacija, bila je matematizacija glazbe. Ako se glazbeni
svijet, koji je naoko strogo osjećajan, bez puno racionalnosti i pravila, može prikazati
brojevima, može i sve ostalo. Od tuda i Pitagorina izjava, koju je možda do sada bilo
teško shvatiti: ”Sve je broj ”.
Johannes Kepler u svom je djelu Harmonija svijeta (De Harmonice Mundi) napisao:
”Nebeska gibanja nisu drugo do vječna polifonija koju opažamo umom, a ne uhom.”
Takoder u podnaslovu ovog dijela postavlja pitanje: ”Koji planeti u nebeskoj harmoniji
pjevaju sopran i alt, a koji tenor i bas? ” Odgovor na Keplerovo pitanje sada možda
ipak ima više smisla: ”Merkur je sopran, Venera i Zemlja su altovi, Mars je tenor, a
Saturn i Jupiter basovi.”

Slika 24: Harmonija svijeta

Ljepota je ugradena u matematiku, jednako tako ljepotu i harmoniju je, kao što
smo vidjeli u primjerima, moguće iskazati pomoću matematike. Biti matematičar,
ne znači samo vidjeti brojeve u svemu. Biti matematičar znači vidjeti uzorke i pre-
poznati ljepotu. Glazbenici obično ne pokazuju isto zanimanje za matematiku, kao

32
matematičari za glazbu. Ono što povezuje matematiku i glazbu mora imati veze sa
načinom razmišljanja, sa stavom jednog matematičara i sa zanimanjem za rješavanje
problema. Zaista, matematičari cijene ljepotu i jednostavnost u pronalaženju što jed-
nostavnijih i ljepših dokaza. Osjećaj kojeg matematičar dobije nakon što uspješno riješi
neki problem ili dokaže teorem, sličan je ushitu i osjećaju kojeg doživljava glazbenik
dok izvodi djelo na pozornici.
Kroz poglavlja rada vidjeli smo da je matematika u pozadini nastanka ljestvica i zašto
ljestvica ima baš 12 polutonova. Od Pitagorina ugadanja i prirodne intonacije, došli
smo do jednolikog ugadanja koje se pokazalo jednostavnijim, iako zapravo uhu zvuči
kao da je raštimano. Zbog toga pjevači i svirači ponekad nesvjesno teže Pitagorinom
jednostavnijem i čistijem zvuku, odnosno teže prirodnoj intonaciji.
Objasnivši pojmove konsonatnosti i disonatnosti na primjeru dva grafa na kojem su
prikazani sinusi danih konsonatnih i disonatnih intervala i vizualno smo vidjeli razliku
ta dva pojma, te primjetili matematičku vezu. Poput Beethovena koji je glazbu ”vi-
dio”, poput slike koju je opisivao.
Brojni umjetnici poput velikog Ludwiga van Beethovena su u svoja djela ugradili ma-
tematiku koristeći zlatni rez i Fibonnacijev niz. Od Bacha koji je napisao svoje 24
fuge kao posvetu jednolikom ugadanju, preko Handela, pa sve do Mozarta koji je bio
ne samo vrhunski skladatelj koji je svoja djela protkao ljepotom matematike, već je
bio i matematičar koji je na marginama svojih djela često imao napisane matematičke
formule.
Alikvotni tonovi odgovorni su za boju i lijep ton koji proizvode instrumenti. Ako je
osnovni ton frekvencije, alikvotni tonovi koje stvaraju instrumenti je spektar tonova
manje jačine čije su frekvencije cjelobrojni višekratnici od f: 2f, 3f, 4f,. . . , a boja tona
je povezana s rasporedom jačina alikvotnih tonova.
Mjera koja se nalazi na početku svakog glazbenog djela nas možda najviše tjera na
pomisao povezanosti matematike i glazbe, pogotovo što nas u velikoj mjeri podsjeća
na razlomke. Ritam, kojeg ne smijemo pomiješati sa tempom kojeg zadaje skladatelj,
je nizanje tonova po trajanju i upravo on nas u glazbi nosi, da plešemo, da se krećemo.
Stoga, možemo reći da matematiku treba pjevati i plesati.
Istraživanja su pokazala da djeca koja su svirala neki instrument, često pokazuju bo-
lje vještine koje su potrebne za rješavanje zagonetki, igranje šaha ili izvodenje mate-
matičkih zaključaka. Takoder je u nekim istraživanjima bilo primjećeno da postotak
studenata koji su išli u glazbenu školu prije fakulteta je bio oko 11% veći medu stu-
dentima matematike. Matematika pomaže da bolje razumijemo glazbu, no istraživanje
pokazuje da i slušanje glazbe[9] (posebno Mozart) može poboljšati intelektualne spo-
sobnosti, koncentraciju, a samim time i matematičke sposobnosti.
Možemo istraživati skrivene matematičke uzorke glazbenih djela, no još uvijek je teško
razumjeti zašto i kako ti uzorci na nas djeluju, pa se osjećamo tužno, napeto, osjećamo

33
ljutnju ili sreću slušajući neko djelo? Matematika i glazba su bogati primjeri svjetova
koji se opiru algoritmizaciji, jer traže suštinski ljudski intelekt, kreativnost i imagina-
ciju.

34
Literatura
[1] Apagyi M., Symmetries in music teaching, Computer Math. Applic, Vol. 17, No.
4-6, 1989. dostupno na:

http://www.sciencedirect.com/science/article/pii/0898122189902551

[2] Beer M., How do mathematics and music relate each other?, Brisbane, 1998.

[3] Benson D., Music: A mathematical offering, Web version, 2008.

[4] Burazin K., Jankov J., Glazba titrajuće žice, Osječki matematički list, 14; 1-22,
Osijek, 2014.

[5] Clair, Natalya St., Music and math: The genius of Beethoven, dostupno na:

http://ed.ted.com/lessons/music-and-math-
the-genius-of-beethoven-natalya-st-clair

[6] Hart G., Mathematical Impressions: Making Music With a Möbius Strip, dostupno
na:

https://www.simonsfoundation.org/multimedia/
mathematical-impressions-making-music-with-a-mobius-strip/

[7] Heimiller J., Where Math meets Music, 2002., dostupno na:

https://musicmasterworks.com/WhereMathMeetsMusic.html

[8] Hunt P., Mozart and Mathematics, dostupno na:

http://www.electrummagazine.com/2013/06/mozart-and-mathematics/

[9] Lurch D., The Mozart Effect: A Closer Look, dostupno na:

http://lrs.ed.uiuc.edu/students/lerch1/edpsy/mozart_effect.html

[10] Madarasz Sz. Rozália, Matematika i muzika, Novi Sad, 2009.

[11] Marshall C., The Genius of J.S. Bach’s “Crab Canon” Visualized on a Möbius
Strip, dostupno na:

http://www.openculture.com/2013/02/the_genius_of_js_bachs_
crab_canon_visualized_on_a_mobius_strip.html

35
[12] May M., Did Mozart Use the Golden Section?, dostupno na:

http://www.americanscientist.org/issues/
id.590,content.true/postComment.aspx

[13] Meisner G., Acoustics and the Golden Ratio, dostupno na:

http://www.goldennumber.net/acoustics/

[14] Mujić E., Harmonija sfera Johannesa Keplera, dostupno na:

http://nova-akropola.hr/kultura/astronomija-
harmonija-sfera-johannesa-keplera/

[15] Peterson M., Mathematical Harmonies, Colorado, 2001.

[16] Reid H., On Mathematics and Music, dostupno na:

http://www.woodpecker.com/writing/essays/math+music.html

[17] Stortz Branch L., Adventures in Music: Musical Math, dostupno na:

http://www.fwsymphony.org/education/materials/1415_musical_math.pdf

[18] Šikić Z., Šćekić Z., Matematika i muzika, Profil, Zagreb, 2013.

36
8 Sažetak
Stari Grci su glazbu smatrali strogo matematičkom disciplinom. U pitagorejskoj školi
glazba je bila na istom nivou kao i aritmetika, geometrija i astronomija. Glazba je bila
znanost zvuka i harmonije, a njezina se umjetnička strana često zanemarivala. Kasnije,
procvjetom glazbene umjetnosti, glazba dobiva važnu ulogu u životu svakog čovjeka.
Glazbom smo okruženi svakodnevno, u njoj pronalazimo utjehu, slavimo, veselimo se,
osjećamo, a u isto vrijeme ona je blisko povezana sa matematikom za koju mislimo da
je strogo racionalna znanost. U radu vidimo u kojoj su mjeri zapravo matematika i
glazba povezani, te kako tu vezu upotrijebiti u nastavi matematike.

37
9 Summary
In ancient Greece music was considered as a strictly mathematical discipline. In Pyt-
hagorean school music was equal to arithmetic, geometry and astronomy. At that time
music was science of sound and harmony and her artistic value was not appreciated.
Later, with the rise of music as a form of art, music got one of the central roles in a life
of every human. We are surrounded with music on a daily basis, music comforts us,
we celebrate with it, enjoy it and feel it and at the same time music is closely related
with mathematics, science that we believe is strictly rational. This paper show us links
between math and music, and how can we use that in teaching mathematics.

38
10 Životopis
Rodena sam 6. ožujka 1990. godine u Osijeku. Živim u Donjem Miholjcu gdje sam
pohadala Osnovnu školu Augusta Harambašića (1996.-2004.) i Osnovnu glazbenu školu
- smjer gitara (1998.-2004.). Ljubav prema glazbi postoji oduvijek, a ta se ljubav
vjerovatno najviše razvila za vrijeme sviranja gitare u glazbenoj školi. Nakon završetka
osnovne škole upisujem se u Srednju školu Donji Miholjac - smjer opća gimnazija
(2004.-2008.). U srednjoj školi sudjelujem na natjecanjima iz matematike i povijesti,
te po završetku srednje škole s odličnim uspjehom, 2008. godine, odlučujem upisati
sveučilišni nastavnički studij matematike i informatike na Odjelu za matematiku u
Osijeku. Oduvijek mi se činilo da su matematika i glazba u nekoj mjeri povezane i
od početka studija postojala je želja jednog dana saznati više o tome, te da upravo to
bude tema diplomskog rada.

39