Harry G.

Frankfurt
0 istini

Zagreb, ožujak 2009. prvo izdanje

Ponovno za Joan,
ipak je to bila njezina ideja
Uvod

Nedavno sam objavio esej o prodavanju magle, naslovljen On

Bullshit (Princeton University Press, 2005, Kenjaža, Algoritam,
2006). U tom eseju ponudio sam okvirnu analizu ideje
prodavanja magle: to znači da sam naveo uvjete koje sam
smatrao istodobno nužnima i dostatnima za ispravnu primjenu
te ideje. Tvrdim da prodavatelji magle, iako se predstavljaju tek
kao prenositelji informacija, to uopće ne čine. Umjesto toga, u
svojoj biti, oni su krivotvoritelji i varalice koji onime što govore
pokušavaju izmanipulirati mišljenja i stavove onih kojima
govore. Ono što im je dakle najvažnije, jest je li ono što govore
učinkovito u postizanju te manipulacije. U skladu s time, manje
ili više im je svejedno je li ono što govore istinito ili lažno.
U toj knjizi sam se također bavio i nizom drugih pitanja.
Ispitivao sam razliku između prodavanja magle i laži, temeljno
važnu, iako općenito neispitanu. Učinio sam nekoliko
provizornih prijedloga u vezi s objašnjenjem iznimne učestalosti
i opstojnosti prodavanja magle u našoj kulturi. Dokazivao sam
da prodavanje magle predstavlja mnogo zloćudniju prijetnju
civiliziranim odnosima od laži.
Tada se to činilo dostatnim. Kasnije sam, međutim, shvatio
da u cijeloj knjizi nisam poklonio nikakvu pozornost pitanju s
kojim se svaka odgovarajuća rasprava o prodavanju magle
mora pozabaviti. Pošao sam od važne pretpostavke, za koju
sam nesmotreno pretpostavio da je dijele mnogi moji čitatelji:
naime, ravnodušnost spram istine nepoželjna je ili čak prijekora
vrijedna osobina, pa zbog toga prodavanje magle valja
izbjegavati i osuditi. No potpuno sam propustio ponuditi ikakvo
zaokruženo i uvjerljivo objašnjenje - zapravo ispustio sam svako
objašnjenje - o tome zbog čega nam istina jest tako važna, ili
zašto bismo o njoj posebno trebali voditi računa.
Drugim riječima, propustio sam objasniti zašto je
ravnodušnost spram istine, za koju sam tvrdio da je
karakteristična za prodavanje magle, tako loša. Naravno, većina
ljudi shvaća i manje ili više spremno priznaje da je istina vrlo
važna. S druge strane, malo je ljudi pripravno ponuditi zbiljsko
objašnjenje o tome što istinu čini tako važnom.
Svi smo svjesni da naše društvo trajno prima velike doze -
neke namjerno, a neke slučajno - magle, laži i drugih oblika
pogrešnog prikaza i prijevare. Očito je, međutim, da taj teret,
barem do sada, na neki način nije uspio ozbiljnije naštetiti našoj
civilizaciji. Neki će to možda samozadovoljno prihvatiti, ne bi li
pokazali da u konačnici istina i nije tako važna i da za nas nema
posebno jakog razloga da se o njoj previše brinemo. Po mom
mišljenju, to bi bila neprihvatljiva pogreška. U skladu s time,
predlažem da ovdje razmotrimo - kao u nekoj vrsti nastavka
mojeg prethodnog eseja ili istraživanja kojemu taj rad može
poslužiti kao uvod - praktičnu i teorijsku važnost koja se istini
zapravo pridaje, bez obzira na to postupamo li mi općenito na
način kao da to jest tako.
Moj izdavač (neponovljivi i nezaobilazni George Andreou)
ukazao mi je na prilično paradoksalnu okolnost da, dok nitko
nema teškoća sa shvaćanjem da oko nas ima mnogo
prodavanja magle, priličan broj ljudi tvrdoglavo ne želi prihvatiti
da bi - makar i u načelu - moglo postojati nešto poput istine.
Međutim, u svojoj raspravi neću ni pokušati - barem ne bilo
kakvom neposredno sučeljenom argumentacijom ili analizom -
jednom zauvijek riješiti zamršenu raspravu između onih koji
prihvaćaju značajnu razliku između "biti istinit" i "biti lažan" i onih
koji energično sebe predstavljaju (nije važno imaju li pravo što
tako čine, odnosno je li uopće moguće da bi mogli imati pravo)
tako kao da odriču da ta razlika može vrijediti ili da odgovara
bilo kakvoj objektivnoj zbilji. Ne izgleda vjerojatno da bi se ta
rasprava ikada mogla konačno riješiti, a i općenito je
nezahvalna.
U svakom slučaju, i oni koji tvrde da odriču vrijednost ili
objektivnu stvarnost razlikovanja istine i neistine, uporno, a bez
vidljive neugode, nastavljaju isticati da je to odricanje ona
pozicija iza koje istinski stoje. Tvrdnja da odbijaju razliku između
istine i neistine jest, a na tome ustrajavaju, neosporno istinita
tvrdnja o njihovim uvjerenjima, a ne neistinita. Ta prima facie
nedosljednost u izražavanju njihova uvjerenja čini nas
nesigurnima u točnom tumačenju pitanja što je to što oni
predlažu ili odriču. To je također dovoljno da se zapitamo koliko
ozbiljno trebamo uzeti njihovu tvrdnju da nema objektivno
značajne ili isplative razlike koja bi se mogla učiniti između
onoga što je istinito i onoga što je neistinito.
Također ću izbjegavati i nezahvalnu složenost povezanu s
bilo kakvim svjesnim pokušajem definiranja pojmova istine i
neistine. To bi vjerojatno bila još jedna obeshrabrujuća zadaća,
koja bi nas nepotrebno skrenula s puta prema cilju. Zbog toga
ću jednostavno uzeti zdravo za gotovo manje ili više
općeprihvaćene načine shvaćanja tih pojmova. Svi znamo što
znači govoriti istinu o raznim stvarima koje neosporno
poznajemo - primjerice stvarima poput naših imena i adresa.
Štoviše, jednako jasno razumijemo što znači takve stvari pred-
stavljati lažno. Prilično dobro znamo kako o njima lagati.
U skladu s time, pretpostavit ću da se moji čitatelji bez
teškoća snalaze s tim nezahtjevnim i filozofski nevinim
zdravorazumskim shvaćanjima razlike između istine i neistine.
Možda oni neće moći definirati te pojmove s neporecivom
točnošću i formalnom preciznošću. Uzet ću, međutim, kao
datost da se s njima mogu nositi više ili manje inteligentno i
pouzdano.
Još nešto. Moja rasprava bavit će se isključivo vrijednošću i
važnošću istine, a uopće ne vrijednošću ili važnošću naših
pokušaja da pronađemo istinu ili naših iskustava pri njezinu
pronalaženju. Shvaćanje da je dokaz za neku pretpostavku
dostatan i da se ne mogu postavljati nikakva daljnja razumna
pitanja o tome je li ta pretpostavka istinita, često sa sobom nosi
osjećaj zadovoljstva da smo nešto zaokružili i u tome uspjeli, a
ponekad priznanje može biti i prilično uzbudljivo. Temeljit dokaz
neosporno rješava svu logičnu nesigurnost povezanu s
istinitošću prijedloga; zato, naravno, nestaje sav otpor spram
prihvaćanja pretpostavke. To je oslobađajuće i osvježavajuće.
Oslobađa nas tjeskobe i sputanosti sumnje i omogućava nam
da se prestanemo brinuti o tome u što da vjerujemo. Naši umovi
postaju staloženiji, opušteniji i samouvjereniji.
Doživljaji ove vrste manje su ili više poznati znanstvenicima i
istraživačima. Poznati su i brojnim amaterima kod kojih su dio
njihova uobičajena poslovanja. Mnogi se s njima upoznaju na
satovima geometrije u srednjoj školi, gdje ih se navodi da cijene
besprijekoran prikaz nekog Euklidova teorema i na taj način
jasno i nedvojbeno vide da je teorem jednoznačno dokazan.
Unatoč razmjernoj raširenosti takvih iskustava i bez obzira na
njihovu neospornu zanimljivost i vrijednost, neću o njima dalje
raspravljati. Kao što sam ranije rekao, usmjerit ću pozornost
jedino na vrijednost i važnost istine za nas. Neću se baviti
vrijednošću ili važnošću našega iskustva u uspostavljanju ili
pokušaju otkrivanja istine. Moja tema nije proces istraživanja ili
trenutak njegova uspješna završetka, nego njegov cilj.
Nakon što smo uspostavili ishodišne uvjete i ograničenja,
krenimo. Je li istina nešto što nam je - i što bi nam trebalo biti -
osobito važno? Ili je ljubav spram istine, kao što to tvrde mnogi
istaknuti mislioci i pisci, po sebi tek još jedan primjer prodavanja
magle?
I.
Kada pokušavam ukazati zašto nam je istina važna, ono što mi
prvo pada na pamet jest misao koja možda izgleda nedvojbeno
banalno, no ipak je neupitno primjenjiva. To je misao da istina
često ima vrlo važnu praktičnu primjenu. Svako društvo koje
uspijeva biti barem minimalno funkcionalno, mora imati, kako mi
se čini, beskompromisnu viziju beskonačno promjenjivog dobra
istine. Konačno, kako bi društvo koje nedovoljno vodi računa o
istini moglo donijeti dovoljno nadležne prosudbe i odluke u vezi
s najpovoljnijom organizacijom svoje javne djelatnosti? Kako bi
uopće moglo prosperirati ili čak opstati ne znajući dovoljno
o relevantnim činjenicama koje bi mu pomogle da uspješno
provodi vlastite ambicije i mudro i učinkovito se bori s
poteškoćama?
Još mi jasnijim izgleda da više razine civilizacije u još većoj
mjeri moraju ovisiti o savjesnom poštivanju važnosti poštenja i
jasnoće u prenošenju činjenica te o upornoj brizi za točnost pri
odredivanju što su to činjenice. Prirodne i društvene znanosti,
jednako kao i rukovođenje javnim pitanjima, zasigurno ne mogu
uspijevati, osim ako se to poštivanje i briga brižno ne održavaju.
Isto vrijedi i za praktične vještine i umjetnost.
Živimo u neobično doba kada mnogi obrazovani pojedinci
istinu ne smatraju vrijednom bilo kakvog posebnog poštovanja.
Naravno, dobro je poznato da je nehajan odnos spram istine
manje ili više endemna pojava među publicistima i političarima,
gdje je karakteristično da pojedinci prodaju značajne količine
magle, laži i svake druge vrste prijevare i podvale koju uspiju
smisliti. To nije novost, i na to smo navikli.
Nedavno se, međutim, slična inačica takvog pristupa, ili čak
njezin ekstremni oblik, na uznemirujući način raširila čak i u
sloju ljudi koji smo možda naivno smatrali pouzdanijim. Mnogi
su se besramni skeptici i cinici glede važnosti istine (ili glede
važnosti odavno uspostavljenih ograničenja spram plagiranja)
ukazali među uspješno prodavanim i nagrađivanim autorima,
kolumnistima vodećih novina i dosad cijenjenim povjesničarima,
biografima, esejistima, teoretičarima književnosti, roma-
nopiscima, pa čak i filozofima, na koje bi se od svih ljudi najprije
moglo računati da će to smatrati lošim.
Ti besramni protivnici zdravog razuma (članovi određene
karakteristične podskupine sebe nazivaju "post-modernistima")
prevratnički i nedemokratski niječu da istina uopće posjeduje
ikakvu doista objektivnu stvarnost. Zbog toga niječu da je istina
vrijedna bilo kakvog nužnog poštovanja ili priznanja. Oni doista
izričito odbacuju pretpostavku koja nije samo potpuno temeljna
za odgovorno istraživanje i promišljanje, nego se čini i da je u
osnovi potpuno bezazlena: pretpostavku da je pitanje "što su to
činjenice" korisna ideja, ili da je to barem ideja s razumljivim
značenjem. Sto se tiče prava na poštovanje i priznanje koje
obično pripisujemo činjenicama i istini, postmodernističko je
gledanje da je to pravo u konačnici na raspolaganju da ga
prigrabi tko želi. Ustrajavaju na tome da je to samo pitanje
pogleda na stvari.
Nepotrebno je isticati da svi mi često, svjesno i s uvjerenjem,
određene pretpostavke označavamo kao istinite, a druge kao
neistinite. Postmodernističke mislioce, međutim, ne plaši
neosporno sveprisutan prihvat takve prakse. Što još više
iznenađuje, ne zbunjuju ih čak ni njezini česti vrijedni dosezi i
posljedice. Razlog za tu neprobojnu ustrajnost je taj, sukladno
postmodernističkom načinu razmišljanja, što se razlike koje
činimo između onoga što je istinito i što nije više ne rukovode
ničim neprijeporno objektivnijim ili nužno autoritativnijim nego
što su naši pojedinačni pogledi na stvari. Ili, sukladno drugoj
inačici iste doktrine, nisu osobne perspektive nužno te koje
određuju tijek stvari; točnije rečeno, stvari određuju ograničenja
koja su svima nama nametnuta, ili putem strogih gospodarskih i
političkih zahtjeva ili putem snažno motivirajućih navika i običaja
našega društva. Ono na što se postmodernisti posebno
oslanjaju jest sljedeće: ono što pojedinac smatra istinitim je ili
samo funkcija njegova osobnog motrišta ili je to određeno onime
što je pojedinac prisiljen smatrati istinitim uslijed raznolikih
složenih i neizbježnih društvenih pritisaka.
Taj mi se argument čini ne samo preplitkim, nego i
maglovitim. Naravno, neupitno je, bez obzira na to što bi
postmodernisti ili netko drugi mogli reći, da, primjerice, inženjeri
i arhitekti moraju težiti da dosegnu - a to im povremeno i
uspijeva - zbiljsku objektivnost. Mnogi od njih su, uz općenito
pouzdanu točnost, iznimno vješti u procjeni prepreka
inherentnih provođenju njihovih planova, kao i resursa
dostupnih u svrhu svladavanja tih prepreka. Pažljivo provedena
mjerenja, ključna za njihove projekte i konstrukcije, ne mogu se
vjerodostojno zamisliti kao podložna varijacijama i hirovima
kakve bi uključivala ovisnost o pojedinačnoj perspektivi; također
ne bi bilo plauzibilnije ni da se o njima razmišlja kao podložnima
često proizvoljnim ili nerelevantnim zahtjevima društvene
discipline i zabrana. Očito je da moraju biti precizna, no
preciznost nije dostatna. Mjerenja moraju biti postojana, pod
kakvim se god uvjetima i iz kakvog god očišta provode, i moraju
biti ispravna.
Pretpostavimo da se most sruši pod uobičajenim
opterećenjem. Što bi nam to govorilo? U najmanju ruku to da su
oni koji su most projektirali ili izgradili načinili neke prilično velike
pogreške. Bilo bi nam očito da su barem neka od rješenja koja
su osmislili prilikom rješavanja mnogostrukih problema s kojima
su se susreli bila fatalno pogrešna.
Isto naravno vrijedi i u medicini. Liječnici moraju nastojati
donijeti odgovarajuće prosudbe u pogledu postupanja s bolešću
ili povredom. U skladu s time moraju znati za koje se lijekove i
postupke može pouzdano očekivati da će pomoći njihovim
pacijentima; trebaju znati za koje se zapravo ne može očekivati
da budu od ikakve zbiljske koristi, a trebaju znati i koji će
vjerojatno biti štetni.
Nitko pri zdravoj pameti ne bi se oslonio na građevinara ili se
prepustio brizi liječnika koji ne haje za istinu. I pisci, umjetnici i
glazbenici moraju, na svoje posebne načine, znati kako da
stvari dovedu u red. U najmanju ruku moraju moći izbjeći da
predaleko odu pogrešnim putem. Tijekom svojega kreativnog
rada, redovito nailaze na bitne probleme, primjerice probleme
tehnike i stila. Neki načini postupanja s tim problemima očito su
daleko bolji od drugih. Možda ni jedan način postupanja s bilo
kojim od njih nije neosporno i isključivo ispravan. Međutim,
mnoge od alternativa su očito neispravne. Doista, neke su
odmah i bez proturječja prepoznatljive kao istinski grozne.
U svim tim kontekstima postoji jasna razlika između
ispravnog i pogrešnog postavljanja stvari, pa je tako učinjena i
jasna razlika između istine i neistine. Često se tvrdi da je
situacija drukčija kada je riječ o povijesnoj analizi i društvenim
komentarima, a posebno kada je riječ o vrednovanju ljudi i
usmjerenja koja takve analize i komentari općenito uključuju.
Argument koji se obično navodi u prilog toj tvrdnji jest da na
takvo vrednovanje uvijek jako utječu osobne okolnosti i pristup
ljudi koji ih tvore, pa zbog toga ne možemo očekivati da
povijesna djela ili društveni komentari budu strogo nepristrani i
objektivni.
 Naravno, subjektivni je element u takvim pitanjima
nezaobilazan. No postoje važna ograničenja u pogledu dosega
različitosti pri interpretaciji činjenica čiji bi se prikaz, primjerice,
mogao očekivati od ozbiljnih povjesničara. Postoji dimenzija
zbilje u koju se čak ni najsmjelije - ili najljenije - upuštanje u
subjektivnost ne smije usuditi ući. To je na tragu čuvenog
odgovora Georgesa Clemenceaua kada su ga zamolili da
pretpostavi što će budući povjesničari reći o Prvome svjetskom
ratu: "Neće reći da je Belgija zauzela Njemačku."
II.

Bez obzira na to, mnogi ljudi sebe uspijevaju uvjeriti - ponekad

prilično gordo - da se normativni (tj. vrijednosni) sudovi ne mogu
ispravno gledati kao ili istiniti ili neistiniti. Njihovo je mišljenje da
sud te vrste zapravo ne postavlja nikakav činjenični zahtjev, tj.
nikakav zahtjev koji bi bio bilo ispravan ili neispravan. Oni
smatraju da takve prosudbe samo izražavaju osobne osjećaje i
stavove koji, strogo gledano, nisu ni istiniti ni neistiniti.
U redu. Pretpostavimo da to možemo prihvatiti. Svejedno
ostaje jasno da prihvaćanje ili odbacivanje vrijednosnog suda
mora ovisiti o drugim prosudbama koje su po sebi pravocrtno
nenormativne, tj. o tvrdnjama o činjenicama. Zbog toga ne
možemo razborito prosuditi je li određena osoba nemoralna,
osim na osnovi činjeničnih tvrdnji koje opisuju slučajeve njezina
ili njegova ponašanja koje se čini da daje konkretne dokaze o
moralnoj manjkavosti. Štoviše, te činjenične tvrdnje u vezi s
ponašanjem te osobe moraju biti istinite, a slijed kojim iz njih
izvodimo vrijednosne sudove mora biti istinitosno relevantan.
Inače ni tvrdnje ni postupak izvođenja suda ne mogu učinkovito
opravdati zaključak. Ničim neće pokazati da je vrednovanje
utemeljeno na njima razborito.
Tako razlikovanje između onoga što je istinito i što je
neistinito ostaje kritički relevantno za naše vrijednosne ili
normativne sudove, čak i ako prihvatimo da razlikovanje istine
od neistine nema neposrednu primjenu na same te sudove.
Možemo dopustiti, ako to smatramo mudrim, da naše
vrednovanje nije ni istinito ni neistinito. Ne možemo, međutim,
dopustiti sličnu karakterizaciju činjeničnih tvrdnji ili izvođenja
zaključka kojim moramo pokušati podržati vrednovanje.
Na isti su način činjenične tvrdnje nužne pri objašnjavanju i
vrednovanju svrhe i ciljeva koje odaberemo i koje pokušavamo
slijediti. Naravno, mnogi mislioci niječu da se naš izbor svrhe i
ciljeva - u najmanju ruku barem onih koji nisu izabrani zbog
svoje instrumentalne vrijednosti za dosezanje krajnjih težnji -
uopće može racionalno opravdati. Oni ustraju na tome da svrhe
i ciljeve prihvaćamo jedino zahvaljujući onome što slučajno
osjećamo ili želimo.
No zasigurno je jasno da velikim dijelom objekte koje želimo i
volimo, i kojima se posvećujemo, biramo zbog onoga što u vezi
s njima vjerujemo, primjerice, da će nam povećati blagostanje ili
zaštititi zdravlje, ili da će na neki drugi način služiti našim
interesima. Zbog toga je istinitost ili neistinitost činjeničnih
tvrdnji na koje se oslanjamo pri objašnjavanju ili preispitivanju
našega izbora ciljeva neizbježno relevantna za racionalnost
naših stavova i izbora. Ako ne znamo gledamo li s pravom na
različite činjenične prosudbe kao istinite, ne možemo znati ima li
naš osjećaj i izbor doista smisla.
Zbog tih razloga, ni jedno društvo sebi ne može priuštiti da
spram istine pokaže prijezir ili nepoštovanje. Nije, međutim,
dovoljno da društvo samo prihvati da su istina i neistina, nakon
što je sve rečeno i učinjeno, legitimni i važni obrasci. Uz to,
društvo ne smije zapostaviti poticaj i podršku sposobnim
pojedincima posvećenima otkrivanju i primjeni važnih istina.
Štoviše, kakve god pogodnosti i dobitke ponekad možda može
steći prodavanjem magle, prikrivanjem ili običnim lažima,
društvo sebi ne može priuštiti da podnosi bilo koga ili bilo što u
ulozi poticatelja nehatne ravnodušnosti spram razlikovanja
istine i neistine, a još se manje može upustiti u jadnu,
narcisoidnu farsu da je poštivanje istinitosti činjenica manje
važno od "vjernosti samome sebi". Ako postoji bilo kakav stav
inherentno protivan pristojnom i uređenom društvenom životu,
onda je to taj.
Društvo bezobzirno i uporno nemarno u bilo kojemu od tih
vidova osuđeno je na propadanje ili, u najblažem slučaju,
kulturnu inertnost. U svakom slučaju neće biti sposobno za bilo
kakav važniji doseg, pa čak ni za bilo kakvu organiziranu ili
razboritu ambiciju. Civilizacije nikada nisu zdravo napredovale i
ne mogu zdravo napredovati lišene velike količine pouzdanih
činjeničnih informacija. Također ne mogu prosperirati ako su
opterećene zarazom pogrešnih vjerovanja. Da bismo uspostavili
i održavali naprednu kulturu, moramo izbjeći da nas zaglupljuje
bilo pogreška, bilo neznanje. Moramo znati mnoge istine i,
naravno, moramo znati kako da ih produktivno uporabimo.
 Nije to samo društveni imperativ. To se odnosi i na svakog
pojedinca. Pojedincima su istine potrebne da bi uspješno mogli
krčiti put kroz šikaru rizika i prigoda s kojima se svi ljudi, bez
iznimke, susreću tijekom života. Moraju znati istinu o tome što
da jedu i što da ne jedu, kako da se obuku (temeljem činjenica
povezanih s klimatskim uvjetima), gdje da žive (u svjetlu
informacije o stvarima kao što su crte tektonskih poremećaja,
učestalost odrona, blizina trgovina, radnog mjesta i škola), kao i
kako da rade ono za što su plaćeni, kako da podižu djecu, što
da misle o ljudima koje susreću, što mogu postići, što bi htjeli
postići, kao i o beskonačnoj mnogolikosti drugih običnih, no
vitalnih pitanja.
Naš uspjeh ili neuspjeh u svemu što poduzimamo, a time i u
životu općenito, ovisi o tome rukovodi li nas istina ili pak
postupamo u neznanju ili temeljem pogrešnih pretpostavki. On
također, naravno, iz temelja ovisi o tome što činimo s istinom.
Lišene istine, stvari su osuđene na propast već prije no što smo
krenuli.
Ne možemo zbiljski živjeti bez istine. Istina nam je potrebna
ne samo zato da bismo razumjeli kako živjeti dobro, nego i zato
da bismo znali kako da uopće preživimo. Nadalje, to je nešto što
ne možemo jednostavno ne primijetiti. Zbog toga smo prisiljeni
shvatiti, barem implicitno, da nam je istina važna. Slijedom toga
također smo prisiljeni shvatiti (i ovdje barem implicitno) da istina
nije značajka uvjerenja spram kojega sebi možemo dopustiti
ravnodušnost. Ravnodušnost bi bila pitanje ne samo nehatne
nerazboritosti. Vrlo brzo bi se pokazala kao fatalna. U onoj mjeri
u kojoj priznajemo njezinu važnost za nas, ne možemo sebi
razumno dopustiti da odustanemo ili od želje za istinom o
mnogim stvarima ili od težnje da je dosegnemo.
III.
Možemo, međutim, s pravom zapitati: otkad je razboritost nama
tako važna? Poznato je da ljudski rod ima dar za zanemarivanje
i izbjegavanje zahtjeva racionalnosti, koji vrlo često iskazuje.
Kako se onda uopće može smatrati vjerojatnim da ćemo
poštovati i prihvatiti racionalni imperativ da istinu uzmemo
ozbiljno?
Prije no što preuranjeno odustanemo sami od sebe, dopustite
da u raspravu uključim neke primjenjive (a nadam se i korisne)
misli istaknutog portugalsko-nizozemsko-židovskog filozofa
Barucha Spinoze. Spinoza je tvrdio da bez obzira na to
koristimo li, prihvaćamo li ili uzgajamo vrstu racionalnosti o
kakvoj se ovdje govori, ta će nam vrsta racionalnosti biti
nametnuta. Bez obzira na to sviđa li nam se to ili ne, mi zaista
ne možemo izbjeći da joj se podvrgnemo. Na to nas, kako je
Spinoza shvaćao to pitanje, tjera ljubav.
Spinoza je prirodu ljubavi objasnio na sljedeći način: "Ljubav
nije ništa drugo nego radost s pripadnom idejom vanjskog
uzroka" (Etika, 3. dio, postavka 13, komentar). Što se tiče
značenja "radosti", pretpostavio je da je to "ono što slijedi strast
kojom... (pojedinac) postaje savršeniji" (Etika, 3. dio, postavka
11, komentar).
Pretpostavljam da će mnogim čitateljima ove prilično
neprozirne misli biti prilično neprivlačne. One doista izgledaju
odbojno zamagljene. Čak i bez obzira na tu prepreku, da se
Spinozine misli uporabe na produktivan način, pitanje je li on
prije svega bio mjerodavan da s ikakvim posebnim autoritetom
govori o ljubavi, možda nije nerazborito. On naime nije imao
djece, nikada se nije ženio, a čini se da nikada nije imao ni
stalnu prijateljicu.
Naravno, te pojedinosti povezane s njegovim privatnim
životom nemaju nikakve vjerodostojne relevantnosti, osim u
pogledu pitanja njegove nadležnosti u pogledu romantične,
bračne i roditeljske ljubavi.
No ono na što je zapravo mislio kada je pisao o ljubavi nije,
međutim, bila ni jedna od gore navedenih vrsta. Zapravo nije
posebno mislio ni na jednu inačicu ljubavi koja bi kao svoj objekt
nužno imala osobu. Pokušat ću objasniti što mislim da je imao
na umu.
Spinoza je bio uvjeren da svaki pojedinac ima svoju temeljnu
prirodu koju tijekom postojanja nastoji ostvariti i održati. Drugim
riječima, mislio je da u svakom pojedincu postoji urođeni poriv
da postane i ostane ono što taj pojedinac u svojoj biti jest. Kada
Spinoza piše o "strasti kojom... (pojedinac) postaje savršeniji",
misli na izvana uzrokovano uvećanje sposobnosti pojedinca za
preživljavanje i razvoj u ispunjavanju svoje temeljne prirode
(otuda "passio", tj. promjena kod pojedinca koja ne nastaje
njegovom vlastitom akcijom, nego prije promjenom u odnosu
prema kojoj je pasivan). Kada se god sposobnosti pojedinca za
dosezanje tih ciljeva povećaju, povećanje pojedinčeve moći za
njihovo postizanje prati osjećaj veće vitalnosti. Pojedinac je
svjestan energije i širenja sposobnosti da postane i održi ono
što u svojoj biti jest. Na taj se način više osjeća samim sobom.
Osjeća se potpunije živ.
Spinoza pretpostavlja (dovoljno vjerodostojno, po mojemu
mišljenju) da to iskustvo povećanja vitalnosti, ta svijest o
povećanju sposobnosti da se ostvari i održi prava priroda po-
jedinca inherentno stvara osjećaj oduševljenja.
To oduševljenje se možda može usporediti s oduševljenjem
koje često doživimo kao popratnu pojavu uz oživljujuću vježbu
pri kojoj se pluća, srce i mišići naprežu više no inače. Kada
energično vježbaju, ljudi se često osjećaju potpunije i osjetnije
živima nego prije vježbe, kada su u manjem opsegu i manje
neposredno svjesni vlastitih mogućnosti, kada su manje
uronjeni u osjećaj vlastite vitalnosti. Mislim da takvu vrstu
iskustva Spinoza ima na umu kada govori o "radosti"; radost,
kako mislim da je on razumijeva, jest osjećaj povećanja životne
snage i sposobnosti nastavka života, u skladu s našom
najizvornijom prirodom.
Ako osoba koja doživljava radost shvati da radost ima
određeni vanjski uzrok, odnosno ako osoba identificira nekoga
ili nešto kao objekt kojemu duguje radost i o kojemu radost ovisi,
Spinoza smatra da će osoba nužno voljeti taj objekt. Tako on
razumijeva ljubav: kao način na koji odgovaramo na ono što
prepoznamo kao izvor radosti. Po njegovu mišljenju, ljudi nužno
vole sve što prepoznaju kao izvor radosti. Bez izuzetka vole sve
za što misle da im pomaže u nastavku postojanja i u tome da u
većoj mjeri postanu ono što jesu. Čini mi se da je Spinoza tu
barem na pravom tragu. Mnogi paradigmatični primjeri ljubavi
pokazuju, više ili manje pravocrtno, obrazac koji on definira: ljudi
su skloni voljeti ono za što misle da će im pomoći da "pronađu
sebe", da otkriju "tko su zapravo" i uspješno se suoče sa
životom, ne izdavši ili ugrozivši svoju temeljnu prirodu.
Prikazu osnovne prirode ljubavi Spinoza dodaje opažanje o
ljubavi koje se također čini točnim: "Onaj tko voli, nužno teži da
stvari koje voli ima nadohvat i sačuva ih" (Etika, 3. dio, postavka
11, komentar). Stvari koje netko voli očito i nužno su mu važne.
Njegov život, postizanje i neprekinuto uživanje osobne
autentičnosti o njima ovise. Zato ih on prirodno nastoji zaštititi i
osigurati da mu budu dostupne.
Spinoza smatra da iz toga proizlazi da ljudi nužno moraju
voljeti istinu. Misli da to ne mogu spriječiti, zato što ne mogu a
da ne shvate kako im je istina neophodna da bi preživjeli, da bi
shvatili sami sebe i živjeli u punoj mjeri u skladu s vlastitom
prirodom. Lišeni pristupa istinama koje se tiču njihove
pojedinačne prirode, vlastitih mogućnosti i potreba, kao i
dostupnosti i pravilne uporabe resursa potrebnih da bi preživjeli
i napredovali, ljudi bi se u životu susreli s ozbiljnim teškoćama.
Čak sebi ne bi mogli ni oblikovati odgovarajuće ciljeve, a još ih
manje učinkovito slijediti. Zapravo bi bilo prilično bespomoćni za
kretanje u bilo kojem smjeru.
Zbog toga, tvrdi Spinoza, osoba koja prezire istinu ili je spram
nje ravnodušna mora biti osoba koja prezire vlastiti život ili je
spram njega ravnodušna. Takav neprijateljski ili nemaran stav
prema samome sebi iznimno je rijedak i teško održiv. Tako je
Spinoza zaključio da gotovo svatko - svatko tko cijeni vlastiti
život i o njemu se brine - znajući to ili ne, voli istinu. Koliko vidim,
Spinoza je u cjelini oko ovoga pitanja imao pravo. Praktično svi
mi volimo istinu, bez obzira na to jesmo li svjesni da je to tako. U
mjeri u kojoj shvaćamo što sve učinkovito postupanje sa
životnim problemima uključuje, ne možemo izbjeći ljubav spram
istine.
IV.
Ono čime sam se u ovoj raspravi o istini do sada bavio, u osnovi
je pragmatično, odnosno logičko ili svrhovito promišljanje. Osim
toga, to je promišljanje povezano s "istinom" shvaćenom
distributivno, odnosno ne kao povezano s cjelinom neke
tajnovite vrste koju se može odrediti i ispitati kao posebnu i
samosvojnu realnost, nego više kao značajku koja pripada bilo
kojem broju pojedinačnih postavki (ili je "raspodijeljena" medu
njima) i može se susresti samo kao označitelj neke točne
postavke. Promišljanje kojim se bavim vezano je uz korisnost
mnogih istina pri omogućavanju uspješnog ustrojavanja i
provođenja društvenih ili pojedinačnih ambicija i aktivnosti,
korisnost koju te istine pokazuju samo zahvaljujući tome što
jesu istinite. Ta je korisnost značajka istine koju je lako shvatiti,
teško previdjeti, i svakoj razboritoj osobi nemoguće odreći. Ona
ljudima pruža najočitiji i najtemeljniji razlog da vode računa o
istini - o značajci istinitosti - i smatraju je važnom.
Pokušajmo otići malo dalje. Možda bismo mogli proširiti
shvaćanje važnosti istine razmatrajući pitanje koje se postavlja
posve prirodno, u ovom ili onom obliku, kada razmislimo o očitoj
pragmatičnoj korisnosti istine. Kako to da istina posjeduje tu
korisnost? Kako se može objasniti povezanost između činjenice
istinitosti i činjenice tako velike praktične vrijednosti? Što se
toga tiče, zašto su istine uopće korisne?
 ***
Na to pitanje nije jako teško odgovoriti. U najmanju je ruku lako
vidjeti kako da se počne na njega odgovarati. Kada smo
uključeni u aktivan život ili kada pokušavamo planirati razne
praktične aktivnosti i njima upravljati, nastojimo se nositi sa
stvarnošću (dio te stvarnosti stvorili smo sami, no veći dio
nismo). Ishodi naših nastojanja, kao i njihova vrijednost za nas,
u konačnici ovise o svojstvima zbiljskih objekata i događaja s
kojima se susrećemo. Ovisit će o tome kakvi su ti zbiljski objekti
i događaji, kako se uklapaju u naše interese i kako, ovisno o
njihovim uzročno-posljedično relevantnim svojstvima,
odgovaraju na ono što činimo.
U onoj mjeri u kojoj istina ima instrumentalnu vrijednost, ima
je zato što bilježi i prenosi prirodu tih realnosti. Istina ima
praktičnu primjenu zato što se sastoji od točnog prikaza i
prenošenja svojstava (posebice uključujući uzročno-posljedične
silnice i potencijale) zbiljskih objekata i događaja s kojima se
susrećemo tijekom našega djelovanja.
S uvjerenjem i razumnim očekivanjem uspjeha možemo
postupati samo onda ako imamo dovoljno relevantnih
informacija. Trebali bismo znati dovoljno o onome što radimo,
kao i o problemima i prigodama koji će nam se na putu
vjerojatno pojaviti. Znati dovoljno je pitanje poznavanja
činjenica, što znači zbiljskog stanja, temeljno vezanih za naše
aktualne projekte i područja zanimanja. Drugim riječima, to je
pitanje dostatnog znanja
o istini vezanoj uz zbiljsko stanje, jednako kao
i pitanje toga da inteligentno formuliramo i dosegnemo ciljeve.
Nakon što smo te istine usvojili, što znači da smo shvatili da
jesu istinite, time smo razumjeli što su doista oni aspekti svijeta
koji nas trenutačno posebno zanimaju. To nam omogućava da
cijenimo mogućnosti koje su nam doista na raspolaganju, s
kakvim se opasnostima i rizicima susrećemo i što razumno
možemo očekivati. Drugim riječima, to nam omogućava, barem
do neke točke, da se orijentiramo.
Relevantne su činjenice ono što jesu, bez obzira na to što mi
o njima mislili i bez obzira na to što bismo mogli željeti da one
budu. To je doista bit i definicija činjenica, odnosno zbiljskosti:
značajke stvarnosti, a prema tome i istine o tim značajkama,
ono su što jesu, neovisno o bilo kakvom neposrednom nadzoru
volje. Ne možemo promijeniti činjenice, a isto tako ne možemo
ni utjecati na istinu o činjenicama samo donošenjem suda ili
hirom.
U mjeri u kojoj znamo istinu, u položaju smo da našim
ponašanjem autoritativno upravlja priroda same stvarnosti.
Činjenice - stvarna priroda zbilje - konačno su i neupitno
pribježište ispitivanja. One diktiraju i podupiru konačnu odluku i
pobijanje svih neizvjesnosti i sumnji. Dok sam bio dijete, često
sam osjećao kako me pritišću kaotično nabacani nerazumni
pojmovi i uvjerenja koja su mi razni odrasli ljudi nastojali
nametnuti. Moja posvećenost istini nastala je, koliko se mogu
sjetiti, u oslobađajućem uvjerenju da jednom kada shvatim
istinu, neće mi više moći odvlačiti pozornost ili me ometati nečija
nagađanja, pretpostavke ili nade (uključujući i moje vlastite).
U mjeri u kojoj shvatimo istine koje trebamo znati, možemo
stvoriti razumne prosudbe povezane s onim što bismo voljeli da
se dogodi, a povezane i s ishodima do kojih će različiti mogući
postupci vjerojatno dovesti. To je zato što smo tada više ili
manje potpuno svjesni onoga s čime smo suočeni, a i zato što
znamo kako će objekti i događaji uključeni u naš ovaj ili onaj
odabrani slijed odgovoriti na ono što radimo. U određenom se
dijelu svijeta dakle možemo kretati s osjećajem veće
opuštenosti i sigurnosti. Znamo koje su važne sastavnice naše
okoline, znamo gdje ih možemo naći, a možemo se i kretati
slobodno, ne zalijećući se ni u što. U tome dijelu svijeta,
možemo se početi osjećati takoreći kao kod kuće.
Suvišno je kazati da "kuća" u kojoj se nalazimo možda i nije
posebno privlačno mjesto. Može biti natrpana zastrašujućim
stupicama i zamkama. Realnost s kojom će tražiti da se
suočimo može biti i opasna i ružna. Ako smo jako udaljeni od
izvjesnosti onoga što nas očekuje, možda nećemo imati nikakve
vjere u to da ćemo stvari riješiti učinkovito, ili čak da ćemo se
uspjeti izvući živi.
 Neki bi nas upozorili da je moguća tako zastrašujuća ili tako
obeshrabrujuća i demoralizirajuća zbilja, da bi nam bilo bolje da
o njoj ništa ne znamo. Ja, međutim, smatram da je gotovo uvijek
bolje suočiti se s činjenicama s kojima valja izaći nakraj, nego
ostati u neznanju. Konačno, spuštanje pogleda pred stvarnošću
neće izazvati nikakvo smanjenje njezinih opasnosti i prijetnji;
osim toga, naši izgledi za uspješno izlaženje nakraj s
opasnostima koje donosi jamačno će biti veći ako se uspijemo
natjerati da stvari vidimo pravocrtno.
Mislim da se to ništa manje ne odnosi na istinu o našim
unutarnjim težnjama i karakteru nego na zbilju svijeta koji nam
je izvanjski. Trebamo shvatiti što je to što stvarno želimo, što će
nas najpotpunije zadovoljiti, a kakve nas zebnje vrlo uporno
priječe da postupamo kako bismo htjeli. Zbiljsko poznavanje
samoga sebe nesumnjivo je iznimno teško dosegnuti, a istina o
tome što smo svakako bi mogla biti neugodna. U pokušaju da
životom upravljamo uspješno, ipak bi spremnost suočavanja s
uznemirujućim činjenicama o nama samima mogla biti ključnije
pitanje od kompetentnog razumijevanja samo onoga što nas
čeka u vanjskome svijetu.
Lišeni istine, ili uopće nemamo mišljenje u vezi s time kakve
stvari jesu ili je naše mišljenje pogrešno. Ovako ili onako, ne
znamo u kakvoj smo situaciji. Ne znamo što se događa, ili u
svijetu oko nas, ili u nama samima. Ako o tim stvarima imamo
neke relevantne stavove, pogrešni su; a pogrešni stavovi nam,
naravno, ne pomažu da se sa životom učinkovito nosimo.
Možda neko vrijeme možemo biti u blaženom neznanju ili sretno
prevareni, a na te načine, unatoč svim nedaćama koje nas
ugrožavaju, možemo privremeno izbjeći da budemo posebno
uzdrmani ili uznemireni. No na kraju je ipak vjerojatno da će
naše neznanje i pogrešna uvjerenja okolnosti učiniti gorima.
Problem s neznanjem i zabludama jest, naravno, da nas
ostavljaju u mraku. U nedostatku istina koje su nam potrebne
nemamo ništa da nas vodi osim vlastitih neodgovornih
nagađanja ili maštarija i upornih i nepouzdanih savjeta drugih.
Dok planiramo svoje djelovanje, ne možemo učiniti ništa bolje
od neobaviještenog nagađanja i nesigurno se nadati najboljem.
Ne znamo gdje smo. Letimo naslijepo. Možemo napredovati
samo vrlo uvjetno, napipavajući put pred sobom.
To nerazborito traženje može neko vrijeme sasvim dobro
funkcionirati, ali na kraju će nas neizbježno dovesti do toga da
upadnemo u nevolju. Ne znamo dovoljno da izbjegnemo ili
prevladamo zapreke i opasnosti koje ćemo nužno susresti.
Zaista smo u tom slučaju osuđeni da ih budemo potpuno
nesvjesni sve dok ne bude prekasno. A u tom trenutku,
naravno, upoznat ćemo ih jedino zahvaljujući spoznaji da smo
već poraženi.
V.

Prema davnoj definiciji, ljudska su bića racionalne životinje.

Racionalnost je naša najistaknutija značajka. Temeljno nas
razlikuje od bića svih drugih vrsta. Štoviše, imamo izraženu
težnju, a smatramo i da imamo uvjerljiv razlog, da našu
racionalnost gledamo kao na nešto što nas čini nadmoćnima. U
svakom slučaju, to je značajka na koju smo mi ljudi najupornije i
najtvrdoglavije ponosni.
Ne možemo, međutim, doista smatrati da funkcioniramo
racionalno ako ne priznamo razliku između istine i neistine. Biti
racionalan u osnovi je pitanje odgovaramo li na primjeren način
razlozima. Razlozi se sastoje od činjenica: činjenica da pada
kiša stvara razlog (naravno ne nužan) pojedincima na tom
području, koji bi željeli ostati suhi, da ponesu kišobran. Svaka
racionalna osoba koja razumije i što je kiša i čemu kišobran
služi, to će shvatiti. Izrazimo istu tvrdnju malo drukčije: žele li
izbjeći da se smoče, činjenica da na određenom području kiši
znači da postoji razlog za ljude tog područja da ponesu
kišobran.
Jedino ako je doista činjenica da na rečenom području kiši -
pa dakle jedino ako je tvrdnja "kiši na predmetnom području"
istinita - jedino zbiljska činjenica ili tvrdnja o njoj može nekome
dati razlog da nosi kišobran. Neistinite tvrdnje ničemu ne
pružaju racionalnu podršku; ne mogu učinkovito nikome
poslužiti kao razlozi. Naravno, netko bi svoj intelektualni
virtuozitet mogao iskazati izvlačenjem (tj. izvođenjem)
implikacija neistinitih tvrdnji, pokazivanjem, drugim riječima,
kakve bi zaključke te tvrdnje racionalno opravdavale kada bi
doista bile istinite a ne neistinite. Ta demonstracija agilnosti i
moći deduktivnog mišljenja mogla bi biti zabavan, a možda i
dojmljiv pokus; također bi možda mogla poslužiti da u svojemu
izvođaču pothranjuje određeno neutemeljeno i prazno
samoljublje. Međutim, pod uobičajenim uvjetima to ne bi imalo
mnogo smisla.
Pojmovi istine i činjeničnosti su dakle neophodni za
prožimanje primjene racionalnosti smislom. Neophodne su čak i
za razumijevanje same ideje racionalnosti. Bez njih, ta ideja ne
bi značila ništa, a sama racionalnost (u što god bi se pretvorila,
ako uopće, pod tako obespravljenim uvjetima) ne bi bila od
velike koristi. Ne smijemo o sebi razmišljati kao o bićima čija
nam racionalnost daje posebno značajnu prednost pred
drugima - zapravo uopće ne možemo misliti o sebi kao o
racionalnim bićima - ako ne mislimo o sebi kao bićima koja
shvaćaju da su činjenice i istinite tvrdnje o činjenicama
neophodne u pružanju razloga za vjerovanje (ili nevjerovanje) u
različite stvari i za poduzimanje (ili nepoduzimanje) različitih
akcija. Ako ne poštujemo razliku između istine i neistine,
možemo se oprostiti od naše mnogohvaljene "racionalnosti".
VI.
Očito je da postoji tijesna veza između pojma istine i pojma
činjeničnosti. Za svaku činjenicu postoji istinita tvrdnja koja je
prenosi; a svaka istinita tvrdnja prenosi činjenicu. Također
postoji i tijesna veza između ideje istine i ideja vjerovanja i
povjerenja. Te se veze objelodanjuju etimološki, uzmemo li u
obzir prilično razvidnu sličnost između riječi "istina" (truth) i
pomalo arhaične engleske riječi "vjera" (troth). (Pozivanje na
etimologiju često najavljuje kenjažu; no vjerujte mi, ili ako vam je
tako draže, provjerite sami.)
Iako taj izraz više nije raširen, još uvijek možemo razumjeti da
se u sklopu ceremonija zaruka (betrothal) i ženidbe, muškarac i
žena jedno drugome zaklinju na vjernost, ali i na istinu. Dvoje se
ljudi obvezuje da će ispuniti različita očekivanja i zahtjeve
definirane moralom ili lokalnim običajima. Jedno drugome jamče
da si mogu vjerovati da će govoriti istinu, barem u pogledu tih
posebnih zahtjeva i očekivanja.
Naravno, nije samo u kontekstu zaruka i ženidbe važno da
ljudi jedni drugima vjeruju. Društveni odnosi i odnosi unutar
zajednice općenito, u svojim najrazličitijim inačicama i oblicima,
mogu biti učinkoviti i harmonični samo ako ljudi pokazuju
razuman stupanj vjere da su drugi općenito gledano pouzdani.
Da su ljudi općenito nečasni i nevrijedni povjerenja, sama
mogućnost mirnog i produktivnog društvenog života bila bi
ugrožena.
 To je neke filozofe potaklo da prilično odrješito ustraju na
tome da laganje značajno podriva koheziju ljudskog društva.
Immanuel Kant je, primjerice, ustvrdio da "lišeni istine društveni
odnosi i razgovori postaju bezvrijednima" (Etičko učenje).
Argumentira ovako: budući da laganje na ovaj način prijeti
društvu, "laž drugome uvijek šteti; ako i ne nekom određenom
čovjeku, još uvijek šteti čovječanstvu u cjelini" ("O
pretpostavljenom pravu na laž iz altruističkih motiva"). Michel
Montaigne ustvrdio je nešto slično: "Budući da se naši odnosi
odvijaju isključivo putem riječi, onaj tko ih iskrivljava jest izdajica
društva" ("O laganju"). "Laganje je prokleti grijeh", kazao je
Montaigne. Zatim je dodao, iznimno se zagrijavši za svoj
predmet: "Ako shvatimo užas i težinu... (laganja), trebali bismo
ga kazniti žešćim plamenom od ostalih zlodjela" (O lazovima).
Drugim riječima, lažovi, više od prijestupnika bilo koje druge
vrste, zaslužuju da ih se spali na lomači.
Montaigne i Kant su očito imali pravo, no pretjerali su.
Uspješni društveni odnosi ne ovise strogo, kako su tvrdili, o
tome da ljudi jedni drugima govore istinu (ne onako kao što
disanje strogo ovisi o kisiku i bez njega je apsolutno
nemoguće)-, isto tako razgovor ne gubi doista svu vrijednost
kada ljudi lažu (mogu se izmijeniti i neke zbiljske informacije, a
zabavna vrijednost razgovora može se tako i povećati).
Konačno, količina laži i pogrešnih prikaza svake vrste koji se
zapravo događaju na svijetu (u čemu nemjerljiva poplava
prodavanja magle po sebi nije više od djelića) jest golema, a
ipak se produktivni društveni život nekako uspijeva nastaviti.
Činjenica da se ljudi često upuštaju u laži i druge vrste
prijetvornog ponašanja ne čini nemogućim da imamo koristi ili
od suživota ili od razgovora s njima. To samo znači da moramo
biti oprezni.
Prilično uspješno možemo pronaći put kroz okoliš oblikovan
od laži i prijevara sve dok možemo razborito računati na vlastitu
sposobnost pouzdanog razlikovanja situacija u kojima nam ljudi
stvari pogrešno prikazuju i situacija u kojima se s nama odnose
pravocrtno. Opće povjerenje u istinoljubivost drugih, dakle, nije
apsolutno nužno, tako dugo dok je opravdano da imamo
određenu vrstu povjerenja u same sebe.
Sigurno je da nas je razmjerno lako prevariti. Štoviše, znamo
da je tako. Zato nam nije odveć lako steći i održavati sigurno i
opravdano povjerenje u našu sposobnost da primijetimo
pokušaje prijevare. Iz tog razloga, društveni bi odnosi bili doista
značajno opterećeni raširenim i dubokim nepoštovanjem istine.
Međutim, naš interes da društvo zaštitimo od tog opterećenja
nije ono što nam daje najtemeljniji razlog da o istini vodimo
brigu.
Kada susrećemo ljude koji nam lažu ili na neki drugi način
pokazuju nepoštovanje spram istine, to nas često ljuti i
oneraspoložuje. To, međutim, nije na prvome mjestu tako, kao
što to vjerojatno smatraju Montaigne i Kant, zato što se bojimo
da bi neistinitost na koju nailazimo ugrozila ili ograničila
društveni poredak. Naša glavna briga očito nije zabrinutost
građanina. Ono što se obično odmah pobuni u našemu
odgovoru lažovu nije duh javnosti. Posrijedi je nešto osobnije. U
pravilu, osim možda kada ljudi pogrešno prikazuju pitanja u koja
su ozbiljni društveni interesi neposredno uključeni, manje nas
zabrinjava šteta koju lažovi možda čine općoj dobrobiti od
njihova ponašanja spram nas. Ono što nas buni protiv njih, bez
obzira na to jesu li ili nisu na neki način uspjeli izdati cijelo
čovječanstvo, jest da su sigurno povrijedili nas.
VII.
Kako nas laži mogu povrijediti? Zapravo, kao što svi znaju,
postoje mnoge poznate situacije u kojima nas laži uopće istinski
ne povređuju. Ponekad, gledano u cjelini, mogu biti i zbiljski
korisne. Primjerice, laž nas na ovaj ili onaj način može zaštititi
od toga da postanemo svjesni određenih situacija, kada nitko
(uključujući nas same) ništa posebno ne može dobiti time što ih
je svjestan i kada bi naša svijest o njima nama ili drugima
donijela ozbiljne potrese. Ili nas laž može odvratiti od toga da se
uputimo nekim smjerom koji nas dovodi u iskušenje, no zapravo
bi nas odveo do toga da sebi više naškodimo nego koristimo.
Jasno, ponekad moramo priznati da nam je, uzmemo li sve u
obzir, poneka laž bila i korisna.
Bez obzira na to, često u takvim trenucima ipak osjećamo da
je u tome što je lažov učinio nešto bilo loše. S obzirom na
okolnosti, za nas bi moglo biti razborito da za laž budemo
zahvalni. Međutim, kakvo god dobro da je laž učinila, u dnu
duše ipak vjerujemo da bi bilo bolje da su se njezini pozitivni
učinci mogli dosegnuti putem istine, ne pribjegavajući laži.
Najneporecivija loša strana laži jest da one nastoje omesti i
zaustaviti naša prirodna nastojanja da shvatimo zbiljsko stanje
stvari. Stvorena je zato da bi nas spriječila da dođemo u doticaj
s onim što se doista događa. Izgovarajući laž, lažov nas nastoji
namamiti da povjerujemo kako su činjenice drukčije od onoga
kakve doista jesu. Pokušava nam nametnuti svoju volju. Nastoji
nas navesti da prihvatimo njegovu izmišljotinu kao točan prikaz
svijeta.
U onoj mjeri u kojoj u tome uspije, stječemo pogled na svijet
koji ima izvor u njegovoj mašti, a nije neposredno i pouzdano
utemeljen u relevantnim činjenicama. Svijet u kojemu živimo, u
mjeri u kojoj naše shvaćanje
o njemu oblikuje laž, jest izmišljeni svijet. Možda postoje i gora
mjesta za život, no taj nam izmišljeni svijet uopće nije dostatan
kao trajno stanište.
Laži su smišljene da bi osujetile naše razumijevanje zbilje. Na
vrlo su stvaran način namijenjene tome da nas izluđuju. U mjeri
u kojoj u njih vjerujemo, naše umove obuzimaju i njima
upravljaju umišljaji, maštarije
i iluzije koje je za nas izmiješao lažov. Ono što prihvaćamo kao
stvarno jest svijet koji drugi ne mogu vidjeti, dodirnuti ili osjetiti
na bilo kakav neposredan način. Osoba koja povjeruje u laž
njome je sputana i prisiljena da živi "u vlastitom svijetu", svijetu
u koji drugi ne mogu ući, a u kojemu doista ne živi ni sam lažov.
Tako je žrtva laži, sukladno stupnju nedostatka istine, isključena
iz svijeta zajedničkog iskustva i izolirana u nestvarnom carstvu u
koje ne vodi nikakav put koji bi drugi mogli slijediti ili pronaći.
Istina i briga za istinu tiče nas se dakle na načine koji nisu
utemeljeni jedino u našim svakodnevnim praktičnim interesima.
Oni također imaju i dublje i razornije značenje. Jedna od
najzaslužnijih suvremenih pjesnikinja, Adrienne Rich, osim
štetnog učinka po osobu kojoj se laž izgovara, daje nam prikaz
neizbježnog zloćudnog učinka laganja na samoga lažova.
Pjesničkom točnošću primjećuje da "lažov vodi neizrecivo
samotan život" ("Žene i čast: napomene o laganju", u: Adrienne
Rich, Lies, Secrets, and Silence, New York, 1979, str. 191).
Samoća je upravo neizreciva, zato što nam lažov ne može ni
otkriti da je osamljen, a da nam čineći to ne otkrije da je lagao.
Skriva vlastite misli, praveći se da vjeruje u ono u što ne vjeruje,
na taj način onemogućavajući drugim ljudima da s njim budu
potpuno u doticaju. Ne mogu mu odgovoriti onakvome kakav
zaista jest. Ne mogu čak ni biti svjesni da tako ne čine.
Lažov u mjeri u kojoj laže odbija da ga se upozna. To je
uvreda za njegove žrtve. To naravno vrijeđa njihov ponos, jer im
onemogućava pristup elementarnom obliku ljudske intimnosti
koji se obično uzima zdravo za gotovo: intimnosti koja se sastoji
u tome da znamo što druga osoba ima na ili u svojemu umu.
U određenim slučajevima, napominje A. Rich, laži mogu
izazvati još veću štetu. "Otkriće da je netko lagao u osobnom
odnosu", kaže ona, "navodi nas da se osjećamo pomalo ludima"
(Lies, Secrets, and Silence, str. 186). I ovdje je njezino opažanje
pronicavo. Kada se bavimo s nekim koga jedva da i poznajemo,
moramo učiniti manje ili više ciljanu procjenu njegove
pouzdanosti sa svrhom da ustanovimo da je ono što govori
podudarno s onim što stvarno misli; ta se prosudba obično
odnosi samo na njegove određene i specifične tvrdnje. S druge
strane, s našim bliskim prijateljima oba ta uvjeta obično nisu
problematična. Općenito pretpostavljamo da su naši prijatelji s
nama iskreni, a to u priličnoj mjeri uzimamo zdravo za gotovo.
Skloni smo vjerovati svemu što kažu, a to uglavnom ne činimo
na osnovi procjene govore li nam trenutačno istinu, nego zato
što se s njima osjećamo ugodno i zaštićeno. Kao što obično
kažemo, "Jednostavno znamo da nam ne bi lagali".
S prijateljima je očekivanje pristupačnosti i bliskosti postalo
prirodno. Nije utemeljeno u proračunatoj prosudbi, nego u
našim osjećajima, a to znači u našemu subjektivnom iskustvu
više nego u nekoj intelektualnoj procjeni utemeljenoj na
pripadnim objektivnim podacima. Bilo bi pretjerano reći da naša
sklonost vjerovanju prijateljima pripada našoj temeljnoj prirodi.
No moglo bi se dovoljno ispravno kazati, kao što to ponekad
doista i činimo, da je vjerovanje njima postalo našom "drugom
prirodom".
Zbog toga, kako primjećuje A. Rich, otkriće da nam je prijatelj
lagao stvara u nama osjećaj da smo pomalo ludi. To otkriće
nam otkriva nešto o nama samima, nešto mnogo više
uznemirujuće od tek pogrešnog proračuna ili prosudbe. Otkriva
nam da je naša vlastita priroda (odnosno naša druga priroda)
nepouzdana, jer nas je navela da računamo na nekoga kome
ne možemo vjerovati. Pokazuje nam da se ne možemo doista
pouzdati u svoju sposobnost razlikovanja istine od neistine, ili,
drugim riječima, sposobnost da shvatimo razliku između onoga
što je stvarno, a što nije. Uspješno varanje prijatelja implicira,
što je i nepotrebno isticati, grešku u onome tko kazuje laž.
Međutim, također pokazuje i da žrtva nije bez pogreške. Izdaje
ga lažov, no izdaju ga i vlastiti osjećaji.
Samozavaravanje je povezano s ludošću, zato što je ona
simbol iracionalnosti. Jezgra racionalnosti je u dosljednosti; biti
dosljedan, djelom ili mišlju, uključuje barem takvo postupanje da
sami sebi ne nanesemo poraz. Aristotel navodi da racionalno
djelovanje znači ograničavanje vlastitih postupaka na "sredinu",
odnosno na točku na pola puta između previše i premalo.
Pretpostavimo da u cilju dobrog zdravlja netko sastavi jelovnik ili
tako strog ili tako popustljiv da on ne samo ne uspije poboljšati
njegovo zdravlje, nego ga dovede do toga da bude slabijeg
zdravlja nego ranije. Aristotel je tvrdio da je u tom neuspjehu
dosezanja vlastita cilja, u toj izdaji samoga sebe, sadržana
praktična iracionalnost nečijeg odstupanja od sredine.
Na sličan način intelektualnu aktivnost podriva logička
nekoherentnost. Kada slijed misli stvori proturječje, njegova
daljnja razrada je zapriječena. Kojim se god smjerom um uputi,
potisnut je natrag: mora potvrditi ono što je već odbio, ili mora
zanijekati ono što je već potvrdio. Zato je, poput ponašanja koje
priječi vlastitu ambiciju, kontradiktorno mišljenje iracionalno, jer
poražava samo sebe.
Kada otkrijemo da nam je lagao netko za koga smo smatrali
prirodnim da mu vjerujemo, to nam pokazuje da se ne možemo
pouzdati u vlastite ustaljene osjećaje ili povjerenje. Vidimo da su
nas u pokušaju izdvajanja ljudi u koje možemo imati povjerenja
izdale vlastite prirodne sklonosti. Navele su nas da istinu
promašimo umjesto da je dosegnemo. Pretpostavka da sobom
možemo upravljati u skladu s vlastitom prirodom pokazala se
samoporažavajućom, pa tako i iracionalnom. Budući da smo
utvrdili da smo po prirodi lišeni dodira sa zbiljom, lako bi se
moglo dogoditi da se osjetimo pomalo ludima.
VIII.

Koliko god pronicava i prosvjećujuća bila razmišljanja A. Rich o

laganju u osobnim odnosima, u toj stvari, kao gotovo i u svakoj
drugoj, postoje dvije strane medalje. Jedan drugi izvanredan
pjesnik, možda i najveći od svih, mogao bi nam ispričati drukčiju
priču. Evo ljupkog i provokativnog Shakespeareova soneta 138:

Kad se moja ljubav kune da je vjerna,

Premda znam da laže, vjerujem svejedno,
Samo da me drži za mladića smjerna
Što tanahne varke svijeta prima čedno.
Tako ludo misled da me drži mladim,
Premda zna da minuh ponajbolje dane,
Iskreno joj lažnom jeziku povladim
Te istina gola zamre s obje strane.
Ali što ne kaže da nepravdu čini?
I što ja ne kažem da me starost stiže?
Najbolje je, oh, da ljubav vjeru hini,
A starost kad ljubi, da ljeta ne niže.
Zato lažem njoj i ona meni laže,
Lažne su nam laske u poroku draže.
(Prijevod Mate Marasa)
Postoji raširena dogma prema kojoj je nužno da ljubavnici jedan
drugome vjeruju. Shakespeare u to sumnja. Njegovo je
opažanje u sonetu da za ljubavnike "najbolje" zapravo nije
zbiljsko povjerenje. Tek da "ljubav vjeru hini" jednako je tako
dobro, kaže on, ako ponekad ne i bolje.
Žena u Shakespeareovu sonetu izjavljuje da je posve vjerna
istini, "kune (se) da je vjerna", no lažljivo se pretvara da misli
kako je muškarac mlađi od onoga što ona točno zna. Muškarac
zna da ona u to ne vjeruje zbiljski, ali odlučuje prihvatiti njezin
opis same sebe kao istinit. Tako sebe navodi na mišljenje da
ona doista vjeruje u laž o njegovim godinama koju je čula od
njega, pa ga tako onda i doista smatra mlađim nego što jest.
Laže mu o svojoj iskrenosti i o tome da vjeruje njegovu
prikazu vlastitih godina. On njoj laže o tome koliko ima godina i
o tome prihvaća li njezin prikaz same sebe kao potpuno istinit.
Oni oboje znaju sve to: svatko od njih zna da drugi laže, a oboje
znaju da se u njihove laži ne vjeruje. No svatko od njih lažno
prikazuje da vjeruje kako je onaj drugi bezgrešno pravocrtan. Ta
zbirka laži ljubavnicima, sjedinjenima u "hinjenoj vjeri",
omogućava da povjeruju u to da su njihove samodopadne laži o
njima samima, kao besprijekorno čestitima ili privlačno mladima,
prihvaćene. Lažući si međusobno na taj način, sretno
završavaju u laži.
Ranije sam napomenuo da je dio problema s laganjem taj da
lažov, onemogućavajući pristup onome što mu je doista na umu,
sprečava osnovni i u normalnim uvjetima pretpostavljeni oblik
ljudske bliskosti. Ta zapreka jamačno nije značajka situacije
koju opisuje Shakespeare. Ljubavnici u ovome sonetu ne samo
da znaju što onaj drugi ima na umu, nego i ono što iza toga stoji.
Oboje znaju što onaj drugi doista misli. A znaju i to da onaj drugi
zna sljedeće: oni naveliko lažu jedno drugome, ali nitko nije
prevaren. Oboje znaju da onaj drugi laže, ali je i oboje svjesno
da su im laži prozrete.
Ni jedno od ljubavnika zapravo ne uspijeva u svojoj laži.
Oboje shvaćaju što se doista događa u zrcalnom i višeslojnom
kompleksu pokušanih prijevara koje su svaki sa svoje strane
pokušali provesti. Sve im je na poznat i ugodan način providno.
Oboje se ljubavnika osjeća sigurno u svijesti da im laži ne
ugrožavaju ljubav. Kroz sve laži koje su im bile rečene i sve laži
koje su izgovorili sami vide da će njihova ljubav preživjeti čak i
ako znaju istinu.
Pretpostavljam da je bliskost ovo dvoje lažljivih ljubavnika,
zahvaljujući prepoznavanju laži drugog i zahvaljujući tome što
znaju da njihove vlastite laži nisu postigle uspješnu prijevaru,
posebno duboka i zadovoljavajuća. Bliskost koju postižu širi se
u zakutke njihova bića koje su na specifičan i moguće složen
način nastojali sakriti. Unatoč svemu, uviđaju da su jedno
drugog prozreli. Jedno drugome su dohvatili skrivene zakutke.
Shvaćanje svakoga od njih da istodobno zauzimaju drugoga i
da on zauzima njih te da je to obostrano preziranje laži na
čudesan način njihove prijevare dovelo do istine ljubavi, mora
biti predivan doživljaj.
Obično ne preporučam i ne prihvaćam laganje. U većini sam
slučajeva potpuno za istinu. No ipak, ako ste uvjereni da
laganjem možete stvoriti situaciju poput one koju Shakespeare
naznačava u sonetu, moj savjet glasi: pokušajte!
IX.
Istina ima uporabnu vrijednost kada je, da tako kažemo,
konzumiramo u dijelovima. Konačno, pojedinačne su istine
korisne. Pragmatična se vrijednost istine za inženjera
manifestira putem tvrdnji povezanih s otporom na vlak i
elastičnošću materijala, za liječnika u tvrdnjama povezanih s,
primjerice, brojem bijelih krvnih zrnaca, za astronoma u opisima
putanja nebeskih tijela, i tako dalje.
Nitko od tih istraživača i korisnika istine ne zanima se nužno
za istinu kao takvu. Oni se u prvom redu zanimaju za pojedine
činjenice i međuodnose koje bi te činjenice mogle poduprijeti.
To od njih ne traži da vode računa o apstraktnim pojmovima
činjeničnosti ili istine. Zanimaju ih istine povezane s činjenicama
koje pripadaju specifičnom području istraživanja. Znatiželja im je
zadovoljena kada usvoje niz postavki koje smatraju istinitima,
pa zato i korisnima, o određenim temama koje ih posebno
zanimaju.
No što se može reći o vrijednosti same istine, različite od
prilično općepoznatih prijedloga koje sam već podastro u vezi s
vrijednošću pojedinačnih istina? Za početak, raščistimo što to
tražimo kada postavljamo pitanje o vrijednosti same istine, ili
kada pitamo zbog čega bismo trebali voditi računa
o istini kao takvoj. Zaista, čak i prije toga trebali bismo raščistiti
što to znači – konkretno i kao praktično pitanje - da se na
prvome mjestu vrednuje i u obzir uzima istina. Na što se
zapravo svodi pitanje brige o istini, za razliku od brige samo za
stjecanje i uporabu određenih istina?
Kao prvo, naravno, osobi kojoj je stalo do istine stalo je do
jačanja i širenja našega shvaćanja određenih istina, posebno
onih iznimno zanimljivih ili onih za koje je vjerojatno da su
posebno vrijedne. Briga za istinu uključuje i druge stvari:
dolaženje do zadovoljstva, a možda i posebne radosti
istinoljupca, kada prepozna i razumije važne istine, ranije
nepoznate ili zamagljene; želju da od iskrivljavanja ili gubitka
vjere zaštitimo naše prihvaćanje onih istina kojima već
raspolažemo i općenito odlučnost da unutar društva, u onoj
mjeri u kojoj to možemo učiniti, potaknemo aktivnu i stabilnu
sklonost ka istinskim uvjerenjima, za razliku od neznanja,
pogreške, sumnje i pogrešnog prikaza. Imamo sve razloge da
vjerujemo kako ta nastojanja iskreno dijele oni koji se posvećuju
traženju specifičnih istina na određene teme. Doista, bilo bi
teško naći ikoga kome bi se to nastojanje učinilo nevrijednim.
U svakom slučaju, briga za istinu igra bitno drukčiju ulogu u
našim životima i kulturi nego što to čini nakupljanje pojedinačnih
istina. Ima dublje i općenitije značenje. Daje nam podlogu i
motivaciju za radoznalost o činjenicama i posvećenost važnosti
istraživanja. Nakupljanje istina važno nam je zato što shvaćamo
da nam je istina važna.
Time nije rečeno mnogo više od ponavljanja moje stare priče
o korisnosti istine. Međutim, ovdje postoji i dodatna priča. To je
u mnogo većoj mjeri filozofska priča od one povezane samo s
našim praktičnim potrebama i interesima.
Spoznajemo da smo posebna bića u svijetu, različita od
onoga što je drugo od nas samih, tako što nastojimo ukloniti
prepreke ispunjenju naših namjera, što znači da nailazimo na
opreku implementaciji naše volje. Kada se određeni aspekti
iskustva ne žele podvrgnuti našim željama, kada su, naprotiv,
nepopustljivi, pa čak i neprijateljski raspoloženi prema našim
interesima, postaje nam jasno da nisu dio nas samih.
Shvaćamo da nisu pod našim neposrednim i promptnim
nadzorom; umjesto toga postaje jasno da su o nama neovisni.
To je izvor ideje zbilje, koja je u osnovi ideja o tome što nas
ograničava, o onome što ne možemo promijeniti ili nadzirati
samo pokretanjem volje.
U onoj mjeri u kojoj u pojedinostima shvaćamo da smo
ograničeni, kao i kakve su granice naših ograničenja, dolazimo
do označavanja vlastitih granica i na taj način utvrđivanja
našega oblika. Spoznajemo što možemo ili ne možemo činiti,
kao i vrste napora koje moramo poduzeti ne bismo li dosegnuli
ono što doista možemo. Učimo o našim snagama i ranjivosti. To
nam daje više od naglašenog osjećaja posebnosti. Definira nas
kao posebnu vrstu bića kakva jesmo.
Tako naše shvaćanje i razumijevanje vlastitog identiteta,
potpuno ovisnoga o njoj, proizlazi iz prihvaćanja zbilje koja je
definitivno neovisna o nama. Drugim riječima, proizlazi iz naše o
zbilji ovisne spoznaje da postoje činjenice i istine nad kojima se
ne možemo nadati da imamo neposredan ili promptan nadzor.
Da nema takvih činjenica ili istina, da svijet nužno i bez otpora
postaje što god bismo poželjeli da bude, ne bismo sebe mogli
razlikovati od onoga što je drugo od nas i ne bismo imali
nikakvog posebnog osjećaja za ono što jesmo. Jedino
spoznajom svijeta tvrdoglavo neovisne zbilje, činjenica i istine,
spoznajemo sebe kao drukčije od drugih i iskazujemo posebnu
prirodu naših identiteta.
Kako onda možemo ne shvatiti važnost činjenica ili zbilje
ozbiljno? Kako možemo zanemariti istinu?
Ne možemo nikako.

KRAJ

26.06.2010.