Obogaćivanje paše kod stacionarnog pčelarenja

Ima izreka u kojoj se kaže da je med na točkovima - što se hoće reći da nema
profitabilnog pčelarenja bez seljenja zajednica, u šta sam i ja ubijeđen. E sada se
postavlja pitanje: a sta sa onim pčelarima koji se bave hobi - pčelarstvom i drže pčele na
jednom mjestu, to jest pčelare stacionarno? Kod tih pčelara se zna kada dolazi paša u
koju oni najvise polažu nadu i ako ona omane ili prođe u kiši ili nekoj drugoj nepogodi,
osuđeni su na prehranjivanje svojih pčela do kraja pčelarske sezone.

Da se to ne bi desilo, svaki pčelar bi trebao da razmisli o obogaćivanju pašnih uslova u

okolini svog pčelinjaka. Svaki pčelar bi trebao da bude i svojevrsni ekolog i osoba koja
vodi računa o okolini i prirodi jer naš pčelarski posao je usko povezan sa prirodom.
Ovom prilikom ću pokušati obraditi temu obogaćivanja pčelinje paše. Da bi se
pristupilo obogaćivanju pašnih uslova u okolini svog pčelinjaka treba prije svega
provjeriti i ispitati šta sve ima u okolini pčelinjaka i na osnovu toga saditi biljke koje
cvjetaju u doba kad u okolini vašeg pčelinjaka ima najmanje biljaka koje pčelama daju
polen koji je neophodan za razvoj legla i koje su nektarice, to jest koje daju nektar.

Krenut ćemo od početka godine i obratiti pažnju na to koliko ima paše u pojedinim
mjesecima. Pčelinjaci u čijoj blizini ima dosta vrijesa su u velikoj prednosti jer imaju
jako ranu pašu koja je toliko obilna da se može dobiti o određeni višak meda jako rano i
da se može vrcati čak i rano u proljeće prije bagrema.

U martu, aprilu i maju je razvoj društava najveći jer u prirodi ima najviše
medonosnog bilja. U to vrijeme cvjeta drijenjak, voće, maslačak, bagrem i drugo bilje.
Poslije bagrema počinje da cvjeta kupina, lipa i livadsko bilje. Zatim dolazi onaj
najtopliji dio godine i već tada počinje oskudnija paša. Da se to ne bi desilo potrebno je
da se u blizini vašeg pčelinjaka posadi što više mednosnog bilja drveća i žbunja.

Krenut ćemo od aprila. U aprilu možete obogatiti pašu sadeći Palovniju koja ima
višestruku korist što za okolinu jer je veliki prečistač zraka, a tako i za pčele - jer je
izuzetno medonosna. Njen med spada u red kvalitetnijih medova, ima lijep miris po
samoj biljci i svjetlu boju. Ona cvjeta nesto prije bagrema a razmnožava se sjemenom i
reznicama.

Ako imate prazninu između bagrema i lipe i kupine onda je dobro da u blizinu svog
pčelinjaka donesete amorfu koja je medonosna i daje pčelama dosta kvalitetnog polena.
Cvjeta neposredno poslije bagrema i razmnožava se sjemenom.

U junu, julu i avgustu nastaje jedna praznina i pčele se jednostavno bore za opstanak
do te mjere da pčelari poslije lipe odmah moraju početi sa prehranjivanjem svojih
pčelinjih zajednica. Da bi obogatili pašne uvjete u ovim mjesecima trebali bi da u blizini
svojih pčelinjaka sadite sljedeće biljke i to ovim redoslijedom: Katalpa ili Catalpa
bignonioides koja cvjeta od polovice juna do prve polovice jula i daje pčelama nektar i
polen. Pčele je dobro posjećuju a razmnožava se sjemenom.
Poslije katalpe dolazi juli mjesec u kojem je paša još oskudnija i treba pristupiti
ozbiljno tom problemu i pomoći svoje pčele, a da to ne bude šećerom. Tada u blizini
svog pčelinjka trebate posaditi nekoliko stabala Koelreuterije koja cvjeta u julu i daje
pčelama obilnu pašu i dovoljne količine polena tako da vaša pčelinja društva neće
oslabiti i matice neće smanjivati leglo a i pojavit će se određene količine zaliha meda.
Ova biljka se razmnožava sjemenom ali sjeme je jako tvrdo i dosta sporo niče pa onaj
ko ga posije može da sačeka i jednu cijelu godinu dok sjeme proklija i niknu prve biljke.
Poslije nicanja jako brzo raste, a poslije četiri ili pet godina daje prve cvjetove. Ona
cvjeta gotovo cijeli juli pa i prvi dio augusta.

Da tu ne završi vaša pčelarska sezona - trebate se potruditi i nastaviti sa sadnjom bilja a

za daljnju pašu. Preporučuje se sijanje i sadnja drveta po imenu evodija. Evodija je jako
zanimljiva iz više razloga. Prvi je što cvjeta u mjesecu kad matica polaže jaja iz kojih
će se izleći zimske pčele, to jest pčele na kojima će društva da provedu zimu i nije
svejedno koliko legla imate u avgustu. Druga je ta što se od evodije može dobiti
ozbiljna količina mednog viška jako kvalitetnog meda koji je idealan za zimovanje
pčelinjih zajednica i koji može neutralisati medljiku koja je vrlo česta u to doba godine
a koja je, kako svi znamo, izuzetno teška za zimovanje pčelinjih zajednica. Evodija ima
i dosta kvalitetnog polena koji će pčele deponovati i ostaviti za zimu a koji će biti jak
pokretač proljetnog razvoja društava. Evodija ima izuzetno jak korijen i odlična je za
vezivanje tla koje je sklono erozijama i klizištima. Evodija se razmnožava sjemenom, a
mlade biljke je dobro zaštititi prvu godinu od mraza ali nije neophodno, jer i ako biljka
smrzne ponovo će potjerati iz korijena.

Odmah poslije evodije cvjeta Japanska sofora i to je jedna od najmedonosnijih biljaka.

Njeni cvjetovi toliko mede da i kad spadnu na zemlju pčele ih i dalje posjećuju. Ona
cvjeta cijeli avgust, a ako je godina bila kišovita njeno cvjetanje se zna produžiti cijeli
avgust i jedan dio septembra. Ova medonosna biljka se uspiješno razmnožava iz
sjemena i iz reznica uz pomoć fito-hormona uz nešto manje uspjeha.

Postoji još jedna biljka koja cvjeta u avgustu i može se desiti da potraje do kraja
septembra - Japanski troskot. Ovo je višegodišnja zeljasta biljka koja se razmnožava
iz sjemena i dijeljenjem korijena. Nije pretjerano medonosna ali s obzirom da cvjeta u
vrijeme kada gotovo da i ne postoji niti jedna medonosna biljka dobro ju je imati u
blizini. Dobra je i zbog toga što se sama jako brzo razmnožava i ako donesete jedan
busijen te biljke ona će ubrzo da se sama proširi i vaše pčele će imati tihu ispašu jedan
duži period.
Sada ćemo o svakoj od ovih biljaka reći i nešto više i detaljnije je opisati.

PAULOVNIJA:

Osnovna karakteristika paulovnije (Paulownia) jeste brzina njenog rasta. Naime, za šest do sedam
godina ovo drvo izraste u visinu i do 20 metara. Odlikuje se širokom i razgranatom krošnjom, kao i
dubokim korjenom. Paulovnija uspijeva na rastresitom i plodnom zemljištu, koje ne zadržava vodu
tokom zime. U početku, nakon sadnje, potrebno ju je redovno zalivati, dok je nakon stabilizacije
posađene paulovnije potrebna minimalna briga o njoj. Ovo drvo dobro podnosi orezivanje, te čak i u
slučaju orezivanja do panja ponovo će potjerati grane.

Upotreba paulovnije je dosta široka. Koristi se kao ogrijev, erozivna zaštita, industrijsko drvo,
medonosna biljka, ekološko drvo, dekorativno, u stočnoj ishrani, farmaceutskoj industriji…

Primjena paulovnije kao ogrijevnog drveta proizilazi iz njene visokokalorične vrijednosti. Naime, drvo
je izvrsno za ogrjev zbog toga što ima kalorijsku vrijednost od 4500 kilokalorija što je jednako kao i
kalorijska vrijednost dobrog ugljena, a daje tek 0,57 kilograma po toni pepela. Zbog ovih
karakteristika koristi se za proizvodnju briketa i izradu peleta. Ako se sadi za ogrijev na hektru može
da se sadi u gustini 2x2 ili 2x1,5 metra i na svake 5 godine dobija se više od metra drveta za ogrijev po
jednoj biljci. Dakle, par hiljada biljki po hektru - a od svake se dobije metar drva – računica je
jednostavna: u principi kako god se posadi ona se isplati.

Industrijska upotreba paulovnije temelji se na specifičnoj strukturi drveta. Prvenstveno, drvni materijal
paulovnije odlikuje se izuzetnom lakoćom, a što je od velikog značaja u proizvodnji dijelova za plovne
objekte, avio-industriji, ali i pri opremanja kuće namještajem. Često je korištenje paulovnije u
proizvodnji parketa, ali se u tom slučaju, kao i pri proizvodnji određenih dijelova namještaja, drvo
furnira sa nekim tvrđim drvetom, npr. orahom. Zbog otpornosti na vlagu, drvo paulovnije koristi se za
proizvodnju namještaja i drugoga, što će 'radni vijek' provesti u vlažnim prostorijama, kao saunama,
terenima za vodene sportive i rekreaciju itd. Takođe, zbog bog otpornosti na vlagu, namještaj
proizveden od paulovnije otporan je na deformacije. Zbog svog nisko pristunog sadržaja smola, drveni
materijal od paulovnije ima nizak stepen opasnosti od požara, jer ga je teško potaknuti da plane. Pored
navedenih, bitna osobina drveta paulovnije u proizvodnji namještaja jeste otpornost na napade
drvojeda. Zbog svoje mekoće, drvo od paulovnije moguće je ukrasiti i najsloženijim rezbarijama.

Još jedna karakteristika paulovnije jeste njena dekorativna upotreba. Naime, zbog prelijepih cvjetova
koji ukrašavaju široke krošnje ovog drveta često se koristi za uređenje parkova. Obilno cvjetanje i
veličina listova pomaže i kod uspješnog pošumljavanja i oporavka opožarenih šuma, a zbog
razgranatog korjena drveta koristi se i protiv erozije zemljišta. KJOTO program zaštite čovjekove
okoline svrstava paulovniju na prvo mjesto među biljkama, kao rudnik kiseonika i čistač vazduha.
Izuzetno bitna i vrijedna upotreba paulovnije proizlazi iz njenih medonosnih svojstava. Njen značaj
kao medonosne vrste, pored kvalitete meda, leži i u činjenici da pčela ne treba posjetiti mnogo
cvjetova kako bi se 'napunila', obzirom da su cvjetovi izrazito bogati nektarom. Sa jednog hektara
pčele mogu sakupiti između 900 i 1000 kilograma nektara koji je po kvaliteti u rangu bagremovog i
kaduljinog meda. Svijetle je boje i prilično lagan, sa jakim mirisom. Takođe služi i kao ljekovito
sredstvo. Poznata su njegova svojstva koja utiču i pomažu kod liječenja bronhitisa i drugih bolesti
sistema za disajne, poboljšava funkcije žuči, jetre i sistema za varenje u cjelini. U Kini je gotovo sav
med koji se može kupiti dobiven je iz paulovnije. Nasadi paulovnije se u toj državi neprestano šire, a
trenutno se protežu na preko 22000 km² .
AMORFA (BAGREMAC)

Amorfa, kineski bagrem, divlji bagrem ili bagremac (Amorpha fruticosa L.) je grm sa mnogo šiblja
sive kore, koji raste do dva metra visoko. List je neparno perast. Ljubičasti cvjetići nalaze se u
klasastim cvatima na vrhu grančica. Raste najčešće pored rijeka, kanala, ribnjaka, jezera, ali i pored
željezničkih pruga i drumskih saobraćajnica. Cvjeta krajem maja i u junu. Cvjetanje traje 20 do 25
dana, i to odmah poslije bagrema, u vrijeme kad uglavnom nema druge značajnije paše. Ubraja se u
dobre medonoše, čije cvjetove pčele posjećuju tokom cijelog dana. Dnevni prinos nektara može da
bude sedam, a ukupan prinos po košnici i do 30 kilograma. S jednog hektara pčele mogu da sakupe
oko 300 kilograma meda. Najbolje prinose daje kada je vrijeme toplo, mirno i s dosta vlage u vazduhu.
Vegetacija i medenje usporava se ili prekida ako nastupe velike vrućine s vjetrom ili kišno razdoblje.

Odabirajući lokaciju za smještaj pčelinjaka, preporučljivo je imati u vidu da će medenje bagremca na

otvorenom, ukoliko su vrućine, proći za desetak dana. Plitki mali cvjetovi će brzo završiti s
cvjetanjem. Iskusniji pčelari praktikuju da svoje “stado” smjeste tako da se ova paša nastavi na
biljkama koje dolaze uz rubove šume i na zasjenjenim kanalima. Na takvim lokacijama je paša
nekoliko dana kasnija, ali je trajnija jer je cvat zaštićen od jakog sunca i suvog vjetra. Iskusni pčelari
ističu da bagremac gotovo uvijek medi ali je vrlo važno doći s pčelama na početak cvjetanja i ostati do
kraja paše. Neki pčelari kasne na bagremac jer žele iskoristiti preostali bagrem ili odlaze ranije zbog
kestena i zbog toga ne ostvaruju puni prinos meda.

U tehnologiji pčelarenja na paši bagremca javljaju se slični problemi kao na paši pitomog kestena.
Prije nego bagremac počne mediti, pčele unose velike količine polena koji blokira plodište. To se
događa i kod kraćih prekida medenja. Ta okolnost može promijeniti radno raspoloženje u košnici pa su
potrebne dodatne radnje i pripreme za bagremac. Veći zahtjevi postavljaju se kod AŽ košnica nego kod
nastavljača. Ukoliko se pčelar poslije bagremca planira seliti na kestenovu pašu, tada treba da ima
dovoljno rezervnih okvira.

Nektar bagremca sadrži 53 odsto šećera. Med je proziran, tamnocrvenkast i veoma ukusan. Spada u
red kvalitetnih medova. Veoma je dobar za prezimljavanje pčela. Ovo medonosno drvo daje i veliki
unos polena (Izvor: Savez udruženja pčelara RS)
KATALPA:

Katalpa je vrlo dekorativno listopadno drvo koje pripada familiji Bignoniaceae. Dostiže visinu do 20
metara, krivudavog debla, krhkih grana i široko-okruglaste krošnje. Listovi su egzotični, veliki od 10
do 20 cm, srcolikog oblika, zelene do zeleno-žute boje, koja u jesen prelazi u zlatnožutu. Listovi
djeluju odbojno na insekte, posebno komarce. Stvaraju prijatnu hladovinu pa se često baš ispod katalpe
u parkovima postavljaju klupe. Jednako tako katalpa svojim velikim listovima štiti ptice od vjetra i
kiše pa im je omiljeno stanište. Inače su neprijatnog mirisa kada se protrljaju.

Katalpa cvjeta u junu i julu. Cvjetovi su krupni, bijeli, zvonasti, unutar imaju dvije žute pruge i brojne
crvenkaste pjege, skupljeni u cvasti oblika metlice. Cvjeta nakon šest do osam godina od sadnje.
Plodovi su dugački, oblika su mahune, a izgleda poput tankih cigareta, sazrijevaju u jesen i ostaju na
stablu cijele zime. Rijetko preživi starost od 100 godina. Brzorastuća je vrsta.

Katalpa voli sunčana mjesta i hranljivo zemljšte, a prilično je otporna kako na oboljenja tako i na razne
štetočine. Sadi se pojedinačno i u grupama. Dobro podnosi gradske uslove i industrijska zagađenja pa
je često viđamo i u gradskim drvoredima. Dosta se sadi i kao industrijsko drvo zbog brzog rasta. Nije
velike čvrstoće, pa se lako obradivo drvo često upotrebljava u izradi manjih komada nameštaja.

Izvrsna je biljka i za manje vrtove, budući da odlično podnosi orezivanje, pa joj se rast može
kontrolirati desetak godina. Može se saditi uz kuće, balkone i terase gdje će 'tjerati' komarce, a nema
straha da će slabim korijenom oštetiti temelje kuće.

Takođe, treba znati da je korijen katalpe vrlo otrovan za razliku od listova koji su ljekoviti i koriste se
u liječenju astme. Međutim, listovi imaju i blago narkotično svojstvo kao i njene mahune (cigarete).
(Izvor: Zelena Srbija)
EVODIJA:

Evodija je listopadno stablo (ili grm ako se tako obrezuje) porijeklom iz Južne Koreje i Kine. Može
narasti i do 20m visine, ali najčešće naraste do 8,5m u visinu i oko 8,5m u širinu. Kora ovog
listopadnog drveta je glatka i siva, a listovi su tamno-zeleni i sjajni. Cvjetanje počinje tek nakon
četvrte godine rasta, u srpnju i kolovozu. Cvate sitnim bijelim dvospolnim cvjetovima skupljenim u
cvatove slične bazginim. Cvatovi su promjera oko 15cm. Odlična je ljetna medonosna biljka koja
pčelama daje nektar i pelud u izobilju. Evodija medi tako snažno da pčele nektar skupljaju čak i iz onih
cvjetova koji padnu na tlo. Plodovi su crveno-ljubičasti tobolci i sadrže crne sjemenke. Sjemenke su
jako sitne (tisuću sjemenki teži samo šest grama). Plodovi često ostaju na drvetu kroz zimu i na taj
način opskrbljuju ptice stanarice prijeko potrebnom hranom.

Evodija nije zahtjevna vrsta. Dobro se prilagođava na različite tipove tala. Najbolje uspijeva na
pjeskovitoj ili glinastoj ilovači. Tolerantna je na različiti stupanj kiselosti tla pa tako raste na tlima s pH
u rasponu od 5,5 do 6,5. Odgovara joj djelomična sjena ili potpuno sunčani položaj, a najbolje će
napredovati na lokacijama gdje je izložena 6 i više sati dnevnom suncu. Ne zahtjeva puno vlage u tlu.
Otporna je na uvjete koji vladaju u gradu, poput zagađenog zraka. Najniža temperatura koju evodija
može podnijeti je –18ºC. No, ponekad preko zime pojedina mlada stabla promrznu. Najkritičnije su
prve tri godine i zato ju u prvim godinama rasta treba zaštititi od mraza. Najjednostavnije je odmah
nabaviti trogodišnju sadnicu. Ako i promrzne sadnica, ne treba ju odmah uništiti jer u proljeće će izbiti
novi izdanak iz korijena ili nesmrznutog dijela stabla. Ovakva pojava joj usporava rast, ali stablo će
rast nadoknaditi i s godinama ojačati.

Sadi se na razmak od 5m i na 1ha dolazi otprilike 400 sadnica. Sadnice stare 3 godine spremne su za
sadnju na otvorene površine. Obrezivanje se obavlja samo na mladoj biljci zbog postizanja željenog
oblika krošnje i poslije obrezivanje više nije potrebno. Uzgojiti se može i direktno iz sjemena koje se
sije u jesen na 1cm dubine, a zemlja se sabija i prekriva slamom radi održavanja vlage. Sjemenke se
radi boljeg klijanja podvrgavaju skarifikaciji (natope se u vodi i ostave da tako odstoje 12h), a ponekad
i stratifikaciji.
Skarifikacija spada u svladavanje dormantnosti sjemena zbog nepropusnosti sjemene ljuske. Provodi
se na nekoliko načina: tretiranjem sjemena sumpornom kiselinom, grebanjem ljuske sjemena nekim
brusnim sredstvom, močenjem sjemena u vreloj ili mlakoj vodi, močenjem sjemena u alkoholu,
ksilenu, eteru ili acetonu.

Stratifikacija je tehnika koja oponaša prirodni period prelaska zime u proljeće tj. odleđivanja. Hladno
stratificiranje sjemena je najčešće korištena metoda, sjeme se određeno vrijeme izlaže obilnoj vlazi i
kisiku i niskoj temperaturi (najčešće od 0º do 5ºC), 80-90% isklije, dok je kombinirano toplo i hladno
stratificiranje sjemena – sjeme se jedan do više mjeseci drži u toplom i vlažnom stratifikatu, a nakon
toga se premjesti u hladnu komoru gdje se također drži jedan do više mjeseci.

Dok je biljka mlada, brzo raste. Nije podložna nametnicima-furanokumarini u plodovima odbijaju
nametnike i sisavce. Za svaki slučaj, mladu je biljku dobro zaštititi i od srna.

Mirisni cvjetovi evodije su bogati peludom i nektarom. Čak su i listovi evodije mirišljavi, te privlače
pčele na ovo medonosno stablo. Cvate tijekom ljeta, a period cvjetanja traje i do mjesec dana u vrijeme
kada je malo druge paše. Ova je vrsta izrazito atraktivna pčelama koje je masovno posjećuju tijekom
čitavog dana, pa čak i kada se smrači. Također, kada cvijet opadne sa stabla, još uvijek se na njemu
mogu naći pčele koje ga obilaze. Dnevni unosi su preko 3 kg nektara po košnici, a ukupni prinosi po
jednoj pčelinjoj zajednici mogu biti i preko 30 kg meda. Sa samo jednog hektara zasađene evodije,
prosječni je prinos meda oko 400-500kg (prema riječima našeg poznatog pčelara i proizvođača
pčelinjeg otrova Ivana Curiša iz Konjščine). Najviše koristi od nje je u kasno ljeto, kada nema više
puno paše za pčele koje tada spremaju zalihe za zimu.

Med dobiven od evodije intenzivne je arome, specifičnog voćnog okusa i za razliku od drugih vrsta
meda, ne kristalizira. Svjetle je boje, skoro proziran ili bjelkast.

Med od evodije ima specifičan okus i intenzivan miris koji nije tipičan, niti tradicionalan za naše
područje. Stoga će neki pčelari odustati od sadnje ove vrste. Postavlja se pitanje; što ako kao pčelar
zasadite neku stranu biljnu vrstu, a proizvodite med s oznakom geografskog porijekla? Da li bi npr.
med zagorskih pašnjaka smio u sebi sadržavati komponente iz evodije koja je uvezena vrsta? (Izvor:
Agroklub)
KOELREUTERIJA:

Koelreuterija je listopadno drvo koje u svom prirodnom staništu naraste od 10-20 metara visine, u
našim uslovima najviše do 10 metara. Ima debele grane i lijepu, široku, zaobljenu krošnju. Listovi su
spiralno raspoređeni i naspramno perasti po rubovima urezani, dužine oko 35 cm. Tokom vegetacije
lišće mijenja boju, od zeleno ružičaste kod olistavanja, ljeti zelene pa sve do narandžasto ili bakarno
crvene u jesen.

Cvjeta od jula do avgusta, cvjetovi su metličasti, žuti, dugi oko 30 cm i smješteni na vrhovima
jednogodišnjih grana. Medonosno je drvo pa ga zbog toga u vrijeme cvjetanja posećuju rojevi pčela i
drugih insekata.

Plod je mehurasta čaura, brončano smeđe boje, veličine od 4-5 cm, dugo se zadržava na krošnji drveta
(tokom zime) i izgleda poput malih lampiona. Koelreuterija se jako dobro pokazala kao ukrasna vrsta,
dobro podnosi gradske uslove, nema dubok korijen, veoma je otporna na štetočine i bolesti.

Voli sunčani položaj ali nije izbirljiva po pitanju zemljišta. Mlado drvo treba orezati u rano proljeće
(dok miruje), da ojača i formira krošnju. Kasnije je jednostavna za održavanje, samo se uklanjaju grane
koje se ukrštaju ili su oštećene. (Izvor: Baštovanstvo)
JAPANSKA SOFORA:

Japanska sofora (koje je često sin. 'Pendula') je listopadno uglavnom omanje stablo. List sofore je
sličan bagremovom (ili glicinije) dok postoji mnogo vrsta sofore, ali i kultivara. Svakako je
najatraktivniji i najpoznatiji navedeni kultivar Sophora japonica 'Pendula' - koji se naziv koristi i za
tipičnu vrstu. Sofora cvjeta, a neke vrste imaju prekrasne najčešće žute ili ljubičaste cvjetove.

Sofora ima podrijetlo iz sjeverne Amerike, a danas se uzgaja diljem svijeta kao hortikulturna vrsta.
Tipična vrsta japanske sofore naraste i do 20-25 m visoko. Krošnja je okruglasta, izbojci su
tamnozeleni, bez sjaja, goli i rebrasti, zadebljali lisni jastuci izbojku daju kvrgav izgled. Pupovi su vrlo
sitni i zaobljeni, tupi, nalaze se skriveni iznad lisnog ožiljka, obično po nekoliko zajedno. Sofora je
autohtona biljka u Sjevernoj Americi, ali i u Kini i Koreji. Tipičnu vrstu vole uzgajati pčelari budući da
je vrlo medonosna biljka. Odlično podnosi orezivanje i dosta lagano se može održati oblik koji se želi.
Sofora obilno cvjeta početkom rujna, a cvijet je bijelo-žute boje, ovalni i vrlo ugodnog mirisa. Tipična
vrsta zahtjeva minimalna održavanja pa je se često može naći u alejama naših gradova.

Sofora se odlično razmnožava iz sjemena, a teže iz reznica. Nakon cvatnje sjeme zna ostati do kasno u
zimu na stablu, a kada je jaka zima naredne godine često ne cvjeta.