Professional Documents
Culture Documents
11 Arhitektura Poslije 1850bs PDF
11 Arhitektura Poslije 1850bs PDF
11 Arhitektura Poslije 1850bs PDF
Padom Berlinskog zida 1989.godine, izgledalo je da su stari sukobi između supersila ovog vijeka konačno
završeni. Mogao se steći dojam da bi se sada bilo moguće opustiti i uživati u neočekivanom miru za
kojim smo čeznuli tako dugo vremena.
Ali ako je polarizacija svijeta na Istok i Zapad stvar prošlosti, vidljivi bezgranični optimizam i sretni
osjećaj novog početka ranih 1990-ih godina se izgubio. Otvorili su put novoj nesigurnosti, nahranjenoj
činjenicom da stari klišeji Dobra i Zla nemaju isto značenje u novom svjetskom poretku koje su nekad
imali. Značajno, okrutni građanski rat u bivšoj Jugoslaviji je pokazao upravo kako je ustvari krhak jedva
uspostavljeni novi svjetski poredak. I na mnogim drugim mjestima u svijetu, bilo da je to u Africi, ili u
jugoistočnoj Aziji, daleko je od jasnog u šta će se pretvoriti sljedećih nekoliko godina. Konačno, broj
ratnih zona se ne smanjuje od kraja Istok-Zapad sukoba; one jednostavno niču na različitim mjestima.
Tako su 1990-e godine predstavljale poseban izazov, posebno u pogledu novog milenijuma. Socijalni
problemi i brojni etnički konflikti, koji su vršili sve veći pritisak, zahtijevaju brzu rezoluciju, a isprobane i
testirane ekonomske i socijalne strukture ekonomski naprednih zemalja se moraju prilagoditi brzim
promjenama globalnih okolnosti. Sa njihovim kompletno novim i, za mnoge ljude, iznenađujućim
izazovima, 1990-e godine nisu decenija nade za odmor nego decenija za promenu i nove pravce.
Jednako je teško za nas da vidimo šta će se za sto godina slaviti kao događaji 20.stoljeća, kao što je teško
znati, sa našeg savremenog aspekta, koji će se arhitektonski radovi slaviti kao remek-djela u godinama
koje dolaze. Za tu ocjenu potrebna je kritična distanca, koju mi, htjeli-ne htjeli ne možemo imati.
Bez takve distance postoji opasnost da se ono što je najvažnije u današnjim trendovima u arhitekturi
pretvori u lažni trag, kratkotrajna moda iznjedrena iz duha vremena, koja će za 50 godina jedva biti
vrijedna spomena. Niko ne zna kuda vodi naš put – ista je sudbina arhitekture.
Unatoč neizbježnim preprekama kod utvrđivanja koja će savremena remek-djela trajati, moguće je
ukazati na sada aktuelne trendove. Određene tendencije 1980-ih godina, kao što je Dekonstruktivizam
nekoga kao Frank O. Gehry, ili Racionalizma jednog Aldo Rossi-a se nastavljaju danas, i razvijaju se kao
reakcija promjenjljivim zahtjevima arhitekture.
Ako bi neko postavio osnovna pitanja vezano za budući razvoj društva, također bi našao odgovore o
budućim oblicima arhitekture. Lekcija koja je konačno naučena iz istorije arhitekture u 19. i 20.stoljeća
ta da društvo i arhitektura utiču jedno na drugo. Bilo koja arhitektura, koja postoji samo za sebe i kojoj je
cilj samo da zadovolji, ne uzimajući u obzir društvene i kulturne potrebe njenih korisnika, je najmanje
pogodna za finansiranje i teško da će sebi osigurati mjesto dugoročno.
185
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
Kada stojite na različitim tačkama u Stirling-ovoj Neue Staatsgalerie iznenada dobijete želju da
uznemirite posmatrača, i također da se nađete u radu SITE-ovih arhitekata, koji se sastoji od čudne
upotrebe građevinskih elemenata zgrade. Jedan primjer ovoga je ideja igranja sa „romantičnim
ruševinama“, ili je tu masivna dupla T-greda, koja drži providni krov -baldahin i završava u praznom,
pošto bi očekivali sa građevinskog aspekta da je oslonjen na drugu gredu. Pošto SITE i Stirling koriste
ovaj efekat štedljivo, Amerikanac Frank O. Gehry ga je napravio jezgrom svojg stila. On ga je počeo
razvijati od kraja 1970-ih godina, ali se tek sredinom 1980-ih godina probio na svjetsku scenu. Kao što
arhitekte obično rade, on je iskoristio svoju vlastitu kuću da demonstrira snagu inovacije koju je obećao
razviti u svim svojim zgradama. Ova kuća, koju je gradio 1978.godine u Santa Monica-i, California, je
sigurno bila čudan komad arhitekture, koji se nikako nije uklapao u model koji su predlagali modernisti,
sa njihovim strogim, racionalnim, bijelim kockama. Ipak se Gehry-eve zgrade nisu uklapale ni u model
koji su tako uspješno propagirali postmodernisti, sa njihovim posudbama od Antike i Renesanse.
Čudna impresija koju je izazivala zgrada počinje sa koracima koji vode do ulaza: to su betonski četvrtaste
ploče koje izgledaju kao da su stisnute skupa u ugao, i tako praveći vrstu podija koji podupire dvije male
drvene platforme ispred drvenih ulaznih vrata. Iznad ulaznog prostora diže se uvis čudan kavez od žičane
rešetke, dok na strani neveličanstvenih ulaznih vrata se nalazi vrsta valovite konstrukcije sa primjetnim
nedostatkom pravih uglova i izražajnog uglastog prozora na kraju.
186
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
Zgrade dekonstruktivista iz 1980-ih i 1990-ih godina su nepojmljive bez uticaja Modernista 1920-ih
godina, i umjetnosti ruskih Konstruktivista. Njihove utopijske arhitektonske vizije, koje su ustvari rijetko
silazile sa crtaće table, je preuzela prethodnica mladih arhitekata i pretvorila u zgrade.
Kako u Gehry-evim projetktima, tako i u onima od ostalih arhitekata kao što je Peter Eisenman, postoji
određena kvaliteta „gradilišta“ i nedogmatična upotreba građevinskih materijala ukazujući na hitnu
potragu za novim pravcem u arhitekturi.
Frank O.Gehry, California Vazdušno-kosmički
Muzej, Los Angeles, 1984
187
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
Modernizam je bio poznat kao zamrznut u tradiciji, ali umjesto njegovog prevazileženja vraćanjem –
pošto su postmodernisti radili uspješno u to vrijeme – dekonstruktivista povezanih sa arhitektonskom
istorijom na drugačiji način. Oni su pokušali da neobičnim efektima otuđenosti kako bi riješili arhitekturu
njene pretpostavljene perfektnosti: „narušena perfekcija“ je bila posljedično jedan od formalnih
imperativa dekonstruktivističke arhitekture. U isto vrijeme njihove djelimično rastavljene, djelimično
izražajne zgrade su dale arhitektonski izraz društvu bez pravca, i skoro nemogućem pokušaju stvaranja
osjećaja kompletnosti bezbrojnih dijelova stvarnosti koji su činili Globalno Selo.
Razbijanje funkcija i oblika na njihove sastavne dijelove (de-konstrukcija), uključivanje ovih dijelova u
veće strukture – bilo društva ili grada – i njhove analize, pronašli su izraz ne samo u radu arhitekata, nego
i u pisanjima francuskog filozofa Jacques Derrida – pionira Dekonstruktivizma – koji je čak uradio
betonski rad sa Bernard Tschumi-em i Peter Eisenman-om između ostalih, u Parc la Villette u Paris-u.
188
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
muzeja.
U zadnje dvije decenije Gehry je postao jedan od najtraženijih arhitekata na svijetu, a primjeri njegovih
zgrada se mogu vidjeti razbaccani svuda po svijetu. U Weil am Rhein on je dizajnirao Vitra Dizajn
Muzej, u Prague-u je proizveo komercijalnu zgradu koja izgledom podsjeća na par koji pleše i
1997.godine je završio Guggenheim Muzej u Bilbao-u, koji ima siluetu nasukanog kita.
Frank O. Gehry
Frank O. Gehry
Guggenheim Museum
189
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
U velikim projektima virtualne ture kroz projicirane prototipove zgrada zamjenjuju monotoni posao
proučavanja modela i crteža. Ustvari kompjuter može voditi posmatrača na turu kroz dvorišta i uredske
zgrade, preko čitavih gradskih područja koja su još u stanju planiranja, kroz bilo koji broj unutrašnjih
soba, koje tek moraju biti instalisane. U najkraćem mogućem vremenu buduća arhitektura ide ispred oka
posmatrača, i zavodi laika snagom slike.
High-tech arhitektura, koja je najprikladniji prevod u konkretnu stvarnost takvih principa planiranja, i
koja ustvari postoji od 1970-ih godina u zgradama Norman Foster-a ili Richard Rogers-a, će odigrati
vodeću ulogu u sljedećim decenijama na sceni svjetske arhitekture. Unatoč svim kritikama koje je izazvao
svjetski doseg Interneta, i svim strahovima koje je iznio na površinu, postoji ogromna fascinacija onim što
je sada već moguće.
190
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
Poezija u staklu
IMA je izrastao u jedan od „grands projets“ što je pokrenuo Predsjednik Mitterand u Paris-u 1980-ih
godina. Zbog svoje kolonijalne prošlosti, posebno u 19. i 20.vijeku, Francuska je još ima bliske veze sa
arapskom kulturom.
IMA je postao jedinstveno znamenito mjesto za tu kulturu u Paris-u, sa muzejima, sobama za posebne
izložbe, bibliotekom, centrom za dokumentaciju, predavaonicom i restoranom, dodanim repertoaru
moderne muzejske zgrade u 1980-im godinama. Posebna zasluga Nouvel-ovih zgrada je način na koji
povezuje tradicionalne arapske elemente, kao npr. dvorana sa stubovima (pillared hall) podsjeća na
džamiju, sa staklenom high-tech arhitekturom.
Uravnotežena slojevitost staklenih elemenata daje zgradi uzbudljiv estetski napon čak i s vanjske strane.
Privlačnost koja se otvara ponovo i ponovo kroz staklenu transparentnost zgrade se komplicira
nadređenim interventnim građevinskim elementima. Unatoč eleganciji njenog oblika i materijala, opšti
efekat zgrade, sa svojim isprekidanim i reflektirajućim svjetlom, je jedna od bogatijih varijanti.
191
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
Dizajn južne fasade IMA-e je posebno atraktivan. Nouvel koristi različite geometrijske oblike koji se
uobičajeno koriste u arapskoj arhitekturi, i stavlja ih u moderni štitnik od sunca koji se sastoji od 27,000
leća(lens) koji se širi ili skuplja u skladu sa svjetlosti. Ovaj štit instaliran u staklenoj fasadi ne služi samo
kao zaštita od sunca, nego otvara i mogućnost fascinantne igre svjetla i sjene u unutrašnjosti.
Geometrijska mreža oblikovana od zaštite od sunca ima napredniju funkciju, u tome da njen nefleksibilni
jezik oblika nagovještava vezu zgrade sa dvije kulture: arapskom i evropskom, koje su sintetizirane u
njoj.
Sljedeći primjer Nouvel-ove vještine u radu sa neznačajnim građevinskim materijalima kao što je staklo,
je obezbjeđen na Galeries Lafayette u Berlinu (1993-96), jedne od nekoliko arhitektonski ambicioznih
komercijalnih zgrada koje su se izgradile u 1990-im godinama na Friedrichstrasse na pravcu obnove
centralnog Berlina nakon ujedninjenja.
Nouvel je krenuo drugim putem. On je težio arhitekturi velikih gradova, karakterističnoj po eleganciji i
svjetlu, staklu i transparentnosti. Srce zgrade se sastoji od dva staklena korneta čije se baze sastaju na
podu, jedan zašiljen prema gore, a drugi izgleda kao zariven u zemlju. Impresija koju izaziva ovaj stakleni
kornet je razbijajuća, spektakularni estetski genijalni potez, nova interpretacija unutrašnjeg dvorišta, koje
je tako važan element u arhitektonskoj istoriji robnih kuća. I naravno, na mjestu gdje dominira staklo, tu
je i obavezni stakleni lift.
Čak i s vanjske strane, Nouvel nastavlja uobraženost sa vijugavim staklenim omotačem fasade, koja klizi
oko ugla prkoseći susjednim blokovima sa fasadama od granita i krečnjaka svuda oko nje. Nouvel je
riješio pitanje krova na razigran način, tako što nije razvio ni čisto ravni krov, ni tradicionalni pločasti
krov, nego razvija svoj vlastiti posebni arhitektonski jezik kreiranjem krova čije su kose strane
napravljene od stakla.
192
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
High-tech izražavanje
Inžinjeri su oduvijek inovativna i pokretačka snaga arhitekture. Iako su ljudi krajem 19.vijeka, kad bi se
suočili sa Eiffel-ovim tornjem i prvim neboderima u Chicago-u, još uvijek raspravljali po pitanju da li se
radovi inžinjera mogu smatrati kao da pripadaju „stvarnoj“ arhitekturi, o tome se odavno odlučilo. Bez
fukcionalnog, kao i estetskog doprinosa inžinjera, istorija arhitekture 20.vijeka bila bi nepojmljiva. Ali
tehnika i moderna umjetnost se mogu udružiti na poezivanju građenja kao takvog, kao npr. u građevinama
i skulpturama Santiago Calatrava-e, Španjolca koji živi u Švicarskoj, čiji se rad može vidjeti u Muzeju
moderne umjetnosti.
Zakrivljeni, dinamični oblici, čija izražajnost je blagi podsjetnik na Eero Saarinene-ov TWA terminala u
New York-u su tema vodilja Calatrava-ovog rada. Filigranski betonski potpornici se poput rebara
razapinju kroz njegove prostore, dajući im ekstremno životan karakter pun pokreta, kao npr. njegova
izložbena zgrada na španskom otoku Tenerife, jedan od Kanarskih Otoka (1992-95).
Analogije sa živim stvarima skoro da ih tjeraju na vas kad gledate Calatrava-inu ekspresivnu arhitekturu:
riblja kičma sa svim kostima koje se naginju pod jednim uglom od nje, ili lučni češalj na leđima
prehistorijske životinje. Značajan primjer ovoga je Alameda autobusna stanica u Valencia-i koju je
Calatrava izgradio između 1991. i 1995.godine, na nekoliko nivoa, kojom dominira veoma visoki luk na
filigranskim potpornicima. Isti motiv se ponovno pojavljuje u mnogim njegovim detaljnim izradama
dizajna za mostove.
Santiago Calatrava, Lyon-Satolas Railway Station Lyon,
France, 1989-94
193
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
194
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
Impresija pokreta
Dinamizam – to je prva impresija koju ostavlja Vitra vatrogasna stanica koju je irački arhitekta nastanjen
u Londonu Zaha Hadid realizirao u Weil am Rhein 1993.godine. To je bilo odlično gradilište. Ovdje je
pradeda Dekostruktivizma, Frank O. Gehry izgradio Vitra Dizajnerski Muzej i utkao inovativni element u
evropsku arhitekturu. I ovdje je na gornjoj Rajni, Britanac Nicolas Grimshaw također bio aktivan,
dizajnirajući Vitra tvornicu namještaja.
Hahdova zgrada se zariva kao strijela u pejzaž. Juteni betonski baldahin kompleksa se oslanja na malu
šumu zadivljujuće tankih, pravih i nagetih stubova, sa dramatičnom, izražajnom gestom koji daje zgradi,
za sve njene svjetovne potrebe, atmosferu spomenika. Nageti zidovi, zidovi koji jedan drugog presijecaju,
i volumeni složeni jedan na vrh drugog daju zgradi izražajnu originalnu i nemirnu snagu. Iz ptičje
perspektive zgrad izgleda kao papirni avion, elegantna i aerodinamična u isti mah, ali sa svojim vidljivo
nagetim zidovima ona također podsjeća na brod. Otvoreni i zatvoreni dijelovi zamjenjuju i prilagođavaju
se tradicionalnim kanonima oblika. Ova arhitektura je vođena značajnim ulaganjem konstruktivne i
kreativne snage čija individualnost je takva da, kao rad od Santiago Calatrava-e, cijelu zgradu svjesno
uzdiže na nivo skulpture. Zgrad je toliko zbunjujuća zbunjujuća sa svojom formalnom strukturom
blokirajućih kosina, koliko i heterogena sa svojim razvojem materijala, od aluminija i glatkih materijala
preko hermetičkih stakala i trakastih prozora.
Nagete oštrice od golog betona presjecaju jedna drugu. Ogromna staklena tabla
pretvara vatrogasnu stanicu u osmatračnicu. Dramatično zaoštrene betonske
ploče koje čine prednji pokrov izgledaju kao splav. Nageti čelični štapovi koji
ga podupiru prkose logici konstrukcije.
195
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
Rano, već sa Stone House, koju su izgradili u Tavole-i u Liguria-i između 1982. i 1988. godine, dvojac je
razvio njihov jednostavni ali estetski osnovni koncept. Kuća je obični pravolinijski blok, sa strukturom
nalik pergoli ispred kuće, izgrađena od jasno vidljivog betonskog okvira, sa punim zidovima od suhog
kamena. Konstrukcijska jednostavnost zgrade je popraćena ogromnim estetskim šarmom, koji je rezultat
sinteze materijala koji imaju tako različite osobine. Zgrada dobija svoju životnost kontrastnim vizualnim
efektima vrlo različitih struktura površine. Kao dodatak ovome, dvije vrste materijala predstavljaju
različite periode arhitektonske istorije – beton je glavni materijal Modernizma, dok neiskorišteno kamenje
od zidova od suhog kamena predstavlja tradiciju koja seže unazad stotinama godina.
„Manje je više“ je bilo mišljenje Mies van der Rohe-a ranih 1920-ih
godina. Danas arhitekte koji favoriziraju „novu jednostavnost“ u njoj
vide bogatstvo asketizma. Poput Mies-a, švicarske arhitekte Jacques
Herzog i Pierre de Meuron rade sa jasnim četvrtastim oblicima i
jednostavnom prostornom geometrijom. Ali njihovi materijali su
raznolikiji i korišteni sa većom raznolikošću i sa većim uticajem na
osjećaje; oni čine njihovu poentu. Građevinski materijali postaju
sirovine. Na zgradi Goetz Collection (ilustriranom ispod) prisutna je
kombinacija golog betona, neobrađene šperploče i smrznutog stakla.
U Tavole kući (lijevo) zidovi od suhog kamena napravljeni od
blokova od domaćeg krečnjaka, koji izgledaju kao škriljčane ploče,
su iskorištene za popunjavanje nosivog modernog betonskog skeleta.
Kuća koja stoji usamljeno u brdovitom pejzažu sa mrvljivim
kamenim terasama za stabla maslina i vinograde, nagovještavaju
radikalnu apstrakciju i novu ozbiljnost u arhitekturi.
196
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
Ova ozbiljnost u upotrebi oblika i materijala, koja vodi specifičnoj funkciji zgrade na njenoj lokaciji, je
lajtmotiv Herzog i Meuron-ovog rada. U nešto drugačijem obliku, ali sa sličnim estetskim efektom,
nalazimo ovaj lajtmotiv ponovo u zgradi izgrađenoj 1993.godine na kući Kunstsammlung Goetz (Goetz
Umjetnička Kolekcija) u Munich-Oberfohring.
Još jednom je tijelo zgrade strogo, dijagonalno položen pravolinijski blok. Kao i kod Kamene kuće u
Tavole-i, materijali iznenađuju: beton, drvo i “ledeno”smrznuto“ staklo. Proizvedni efekat boje je
jedinstven, vrlo delikatan i suzdržan, što zgradi daje jednu vrstu prozračnosti skoro veselosti, unatoč
njenoj introvertnoj pojavi.
Iznad potpuno staklenog prizemlja na kojem su smješteni biblioteka i dvorana, odvojeno neznatnim
zelenkastim svjetlom koje potiče od smrznutog stakla, nalaze se zasbene tri izložbene sobe. Sastoje se od
duplog okvira od borovine koji su ispunjeni bukovim pločama. Čak u upotrebi ovih drvenih materijala
možete vidjeti arhitektin istančan osjećaj za diferencijaciju.
197
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
Svijetli efekti boje proizvedeni glatkim, skoro bjelkastim bukovim elementima su u kontrastu sa nešto
tamnijim okvirimaod borovine, koji daje više strukturni i sirovi efekat prisustvom čvorova. Ova
pravougaona drvena konstrukcija je u sendviču između dvije trake smrznutog stakla. Oni služe da osvjetle
izložbene sobe iznutra, dok s vanjske strane kompletiraju hramoničnu simetriju zgrade.
Ovom Izložbenom zgradom u Munich-u Herzog i de Meuron su ostvarili cilj postizanja vrlo uzdržanog
stila arhitekture koji se podređuje umjetničkim djelima izloženim ondje, ali dalje ostaje izvanredno
umjetničko djelo arhitekture – efekta kreiranog najekonomičnijim sredstvima, iznenađujućom i neobično
atraktivnom upotrebom materijala.
198
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
Odrazi i uvidi, iskrivljenost u strukturisanim oknima, i sjene koje bacju roletne i potporni okvir rezultiraju
veoma ugodnom intelektualnom igrom između istorijskih i savremenih elemenata zgrade, oblikujući ih u
novu cjelinu.
Slično, tipična ozbiljnost Herzog-a i de Meuron-a se također može vidjeti u obnovi i proširenju koje su
napravili za Švicarsko Osiguranje u slučaju nezgoda. Primjetno je da se ističe oštrim kontrastom u odnosu
na razigranu ironičnu ekspresivnost njihovih mnogih savremenih djela.
John Pawson, Our Monastery Lady, Novy Dvur, Czech Republic, 1999-
2004
26.septembra 1940.godine došao je kra leta iz nacističkog režima i kraj života Walter Benjamin-a u Port-Bou. U znak
sjećanja na ovaj događaj izraelski umjetnik Dani Karavan je dizajnirao nacrt spomenika na nekim konvencijama korištenim u
pejsažu. U skladu sa Benjamin-ovog načina života i naslova jednog od njegovih glavnih radova (Passagen), rad se sastoji od
tri staze, od kojih svaka označava drugačiju tačku. Treća, ujedno i posljednja staza sastoji se od nagetog tunela probijenog
kroz stijenu, čiji zidovi su prekriveni zarđalim čelikom. Završava naglo listom stakla, iza kojeg huči more. Jedini izlaz je
beznadni ponor. Bogat konotacijama, ekstremno ekonomičan 199po svojim sredstvima, spomenik u Port-Bou mogao bi biti
pokazivač smjera razvoja arhitekture u sljedećem milenijumu.
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
Četiri pravolinijska volumena, koje su jasna zadužbina klasične Modernističke tradicije, veoma liče jedan
drugom na prvi pogled, ali ako se bolje pogleda uslužni prostor, koji leži iza njih, izgledaju vrlo različito
jedan od drugog. Unatoč upotrebi standardnih građevinskih dijelova, varijacija oblika zadivljuje. Visoki
pravougaoni prozori i horizontalne prozorske trake daju fasadna „lica“, koja su dodatno naglašena
umetanjem i projiciranim prostorima, polukrovovi su pomjereni unazad na zgradi da obezbijede zaštitu od
sunca, i krovovi projektirani preko preko terasa.
Galerije i velike staklene zone na prostoru između zgrada sličnom kampusu daju fakultetu – koji je u
strogom kontrastu sa njegovim više zatvorenim vanjskim aspektom – jedan otvoreni i prozračni karakter.
Studentima arhitekture u Porto-u se tako nudi bogata ponuda mogućih oblika arhitekture samim
gledanjem u zgrade njihovog univerziteta. Postoji opasnost kod takvih varijacija arhitektonskih jezika
zbog nedostatka povezanosti, ali majstor kakav je Alvaro Siza zna kako to izbjeći. Pojedinačni dijelovi
njegove šeme se uklapaju harmonično, i formiraju slobodnu, ali originalno povezanu cjelinu, koja je
lijepa, i još uvijek nudi prostor za sve potrebne institucije, od radionica do predavaonica, izložbena soba,
uredi i obavezna kafeterija. Funkcionalizam Siza-ine arhitekture ne rezultira monotonijom. Ustvari,
njegova očigledna ozbiljnost se pretvara, bližim razmatranjem, u jasnoću oblika i sadržaja, što Siza-i
njegovu zasluženu poziciju jednog od najvažnijih arhitekata savremenog vremena.
Skulptura i arhitektura
Jedan od najkontraverznijih umjetnika kasnih 1980-ih i 1990-ih godina je Daniel Libeskind (Berlin, Los
Angeles). Iznenađuje da njegov rad izaziva tako žučnu raspravu, kad on iza sebe ima samo mali korpus
završenog rada. Njegov radikalni jezik oblika i znatan intelektualni intenzitet njegovog angažmana
istorijskog i političkog konteksta njegovih zgrada privlače mnogo ljudi, ali je isto tako moguće da mnogo
drugih i plaši, uključujući potencijalne klijente.
200
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
Jedna od nekoliko zgrada koje je do sada realzirao Libeskind, koji je pobjednik nekoliko arhitektonskih
takmičenja, uglavnom u Njemačkoj, je Jevrejski Muzej – ili preciznije Jevrejski odjel Berlinskog Muzeja
– koji je otvoren u januaru 1999.godine. Njegova jedina sličnost sa dobro poznatim muzejskim zgradam u
1980-im i 1990-im godinama jeste da je to zaista muzej. Ne valja se razdragano u citatima kao što je
slučaj sa postmodernisitičkom James Stirling-ovom i Michael Wilford-ovom Staatsgalerie u Stuttgart-u
(ilustracija na 96.str), niti ima plemenitu eleganciju Jean Nouvel-ova Institut du Monde Arabe u Paris-u
(ilustracija na 103.str).
Libeskind-ov muzej je namijenjen predstavljanju životu Jevreja u Berlinu. Libeskind je sam okarakterisao
zgradu kao metaforički simbol, kao muzej izgrađen oko praznine, praznine koja predstavlja gubitak
jevrejskih života u Holocaust-u.
Poput Zaha Hadid-ove Vitra vatrogasne stanice u Weil am Rhein, Jevrejski Muzej, koji je podzemno
povezan sa baroknom muzejskom zgradom, podsjeća na strijelu ili krivudavi trag svjetlosti. Ovo ima
dublje zančenje kod Libeskind-a, u tome što to možete vidjeti kao dekonstruisanu Davidovu zvijezdu,
povezanu sa mjestima koja su nekad bili centri života Jevreja u Berlin-u. Cilj koji Daniel Libeskind
pokušava dostići je visok, jednako kao i intelektualna konstrukcija kojom on radi. Njegova tema je teška i
glomazna, a njegova arhitektura je u skladu s tim nezgrapna, ide naprijed i nazad, sa praznim uglovima i
visokim betonskim zidovima, koji namjerno odbijaju posjetioce i ljude koji dođu pogledati i daju karakter
komplikovane arhitektonske skulpture.
Unatoč, ili možda prije zbog, ove kompleksnosti, može se pretpostaviti da je Daniel Libeskind-ov
Jevrejski Muzej – radikalno, jedinstveno i intenzivno upletenu u svoju istorijsku lokaciju – će se u
budućnosti smatrati jednom od najvažnijih muzejskih zgrada, ne samo u 1990-ih godina, nego i vijeka.
Ako 1980-e godine, sa njihovim velikim muzejskim kompleksima, izgledaju u retrospektivi kao bučna
decenija slavljenja kulture, 1990-e godine bi se najbolje mogle opisati kao decenija refleksivnije
memorijalne kulture. Ova upletenost istorije i uspomena na ljude i događaje postaje jedna od centralnih
tema decenije, sa spomenicima, izložbama i memorijalima. Razlozi za ovo su – kao i uvijek – raznovrsni.
Bez sumnje, približavanje kraju tri vremenska razdoblja – decenija, vijek i milenijum – igra važnu ulogu
u procesu refleksije – na ono što je bilo, kao i onoga što tek dolazi. Ali također, sjene važnih godišnjica,
kao što je pedeseta godišnjica završetka Drugog svjetskog rata, su ostavile svoje obilježje.
Nije slučajnost da se većina novije arhitekture može interpretirati i kao spomeničku skulpturu. Ovo je
posebno istina za rad Daniel Libeskind-a, čiji kompleksni jezik oblika povezuje njegove radove sa
istorijom lokacije za koju su planirani, na duboko promišljen način. Ali na isti način kao što je arhitektura
ušla u dijalog sa skulpturom, brojne savremene skulpture otkrile jasne veze sa arhitekturom. U mnogim
slučajevima izgleda kao da je granica između arhitekture i skulpture na tački sloma.
Jedan od najimpresivnijih i možda čak najprovokativnijih spomenika koji izražava svoju poruku putem
arhitektonskih sredstava je „Commemorative Passages“ za Walter Benjamin-a, koji je dizajnirao izraelski
umjetnik Dani Karavan 1994.godine na granici između Francuske i Španije u malom španskom obalskom
gradu Port-Bou. Jevrejski filozof i pisac Walter Benjamin, koji je rođen u Berlinu, došao je ovdje
1940.godine bježeći od nacastičke vladavine terora, i u najdubljem očaju sebi oduzeo život. Dani Karavan
je opisao ovo sa velikom senzitivnošću i vizualnom vještinom u arhitekturi njegovog spomenika. Između
201
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
dva rđavo crvena, čelična zida svaki 2.35 metra visok, veoma usko stepenište od 87 stepenica, također
napravljenih od čelika, vodi dole strminu od pogrebnog mjesta sanjive male granične luke. Gornje
stepenice su pokrivene krovom, dok su dojnje otkrivene. Stepenice ne vode nigdje. Na dnu nema ničega,
osim udarajućeg mora, ponor beznađa koji je sam Benjamin možda osjetio kada je shvatio da njegov let
ne vodi nigdje. Povezanost sa istorijom, posebno sa Nazi režimom čije je obilježje bilo nepoštivanje svih
moralnih zakona između 1933. i 1945.godine, je također jedna od glavnih preokupacija njemačkog
umjetnika koji živi u Paris-u, Jochen Gerz-a. U njegovim radovima, koji zahtjevaju učešće posmatrača
čak više nego Karavan-ov spomenik, on također stalno poseže za tradicionalnim arhitektonskim
sredstvima.
Jedan od njegovih najvažnijih projekata je spomenik Schlossplatz iz 1993.godine u Saarbrucken-u, gdje
su imena svih Jevrejskih grobalja, koja su postojala u Njemačkoj prije Drugog svjetskog rata, ugravirana
sa dojnje strane 2,146 kamenja za kaldrmu. Sljedeći spomenik, nazvan Die Bremer Befragung
(Bremenski upitnik), postavljen 1995.godine, strši kao posmatračka platforma mosta preko rijeke Wesser.
Izgravirana ploča tjera prolaznike da razmišljaju kakav bi njihov vlastiti spomenik i njegova tema bili.
Njegov rad sa arhitektonskim oblikom je najkonkretniji na spomeniku protiv fašizma koji je realizirao sa
svojom suprugom Esther Shalev-Gerz u Hamburg-u (1986-93). Spomenik se sastoji od 12 metara visokog
stuba pokrivenog olovnim limom, koji se postepeno uranja u zemlju.
Ljudi koji prolaze kraj njega godinama su bili pozvani da ugraviraju njihovo mišljenje o fašizmu u
mekanu površinu olova prije nego što se stub u potpunosti zario u zemlju, čuvajući njihove zapise ondje.
Kao što je Libeskind ostvario povezivanje istorije i njegove arhitekture uticanjem na osjećaje, Karavan i
Gerz izazivaju gledaoce njihovih arhitektonskih skulptura njihovim temama da se uključe. Savremeni
umjetnici i skulptori su zauzeli poziciju intenzivnog povezivanja istorijskih događaja i ljudi, što je
ukazivalo na buduće pravce ova oba umjetnička oblika.
202
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
Nova geometrija
od postmodernizma do dekonstruktivizma
203
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
Paris,France, 1992-85
204
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
Urbane strategije
transport, komunikacije, urbana tkiva
Arquitectonica
205
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
206
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
Prostor za umjetnost
nove generacije muzeja
I.M.Pei
Tadao Ando
207
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
Toyo Ito
Mario Botta
Antonie Predock
MJESTA SUSRETA
Kongresi, sport, religija, edukacija
Fumihiko Maki
208
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
Richard Meier
Kijo Rokkaku
Tokyo Budokan
Tokyo, Japan, 1987-89
Frank O. Gehry
Wrapped Reichstag
Berlin, Germany, 1971-95
209
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
Enric Miralles
Massimiliano Fuksas
Entrance to Grotto
Niaux, France, 1988-93
OUTLOOK
Oblici za budučnost
Itsuko Hasegawa
Museum of Fruit
Yamanashi-shi, Yamanashi, Japan, 1993-95
.
Frank O. Gehry
Vitra Headquarters
Basel, Switzerland, 1992-94
210
Amir Pašić: Historija arhitekture
Arhitektura poslije 1850.godine (11)
211