Miroslav Barun

Filozofski fakultet u Zagrebu

Ivana Lučića 3

BiH srednjovjekovlje u opusu Krunoslava Draganovića

Prema oskudnim izvorom mučno bi bilo osjeći, imaju li se prvobitni slovjenski žitelji Bosne pribrojiti
Hrvatom ili Srbom; nu sigurno jest, da je oblast Bosna već od prvog časa bila na razmedji življa hrvatskog i
srbskog. ... Čim su se pod imenom hrvatskim i srbskim počele stvarati dvie države i skupljati oko sebe ostale oblasti:
obje su države privlačile Bosnu, svaka na svoju stranu. Ako i nije vjerovati potanku pričanju popa Dukljanina;
jedno se ipak razabire iz njega, a to je, da je oblast Bosna bila prvobitno prikovana uz Hrvatsku. 1

Ove riječi Vjekoslava Klaića, sročene 1882. god. u prvoj modernoj sintezi povijesti
bosanskohercegovačkog prostora, stoje reprezentativno ispred hrvatske historiografske škole,
onako kako je ona istupila u djelima Kukuljevića, Račkoga i Klaića na početku kritičkog
bavljenja prošlošću BiH od strane hrvatske povijesne nauke. Niti nakon toliko vremena
proteklog od njihovog izricanja one, poetične kakve jesu po običaju tadašnjeg vremena, nisu
bitno izgubile na poruci i aktualnosti, kao uostalom niti cijelo Klaićevo djelo2. Njegovo pisanje
povijesti BiH i uopće način rada stasajućih prvih generacija hrvatskih povjesničara-akademičara
nisu bili proizašli samo iz postulata i mogućnosti tada mlade struke, nego su bili bitno određeni i
političkom situacijom kako same Hrvatske, tako i prostora BiH, koji se po izuzimanju ispod
neposredne vlasti Porte i pridruživanja Dvojnoj monarhiji opet našao u situaciji sličnoj gore
opisanoj stojeći između „borbe za mjesto pod suncem“ dviju većih susjeda i njihovih nacionalnih
projekata.
I hrvatska i srpska inteligencija u BiH i van nje pozivala se je na argumente prirodnog i
povijesnog prava matice-zemlje na prostor BiH izvedene iz stilizirane ili pak sasvim dizajnirane
slike povijesti, pogotove one najstarije srednjovjekovne. No, tu manje-više i završavaju dodirne
točke svetosavlja i starćevićanstva, jer dok je prvo praktički zanijekalo pravo postojanja drugim
južnoslavenskim narodima osim Srba, potonje je zagovaralo upravo pravo jednog od njih –
Hrvata - na postojanje unutar vlastite države, šire ili uže zamišljene 3. Konzervativna

1
Vjekoslav KLAIĆ, Poviest Bosne (pretisak), Svjetlost, Sarajevo 1990, 43
2
Vjekoslav KLAIĆ, Poviest Bosne (pretisak), Svjetlost, Sarajevo 1990, 353-356 (pogovor D. Lovrenovića)
3
Viđenje BiH kod hrvatske inteligencije nikada nije poprimilo isključivost i monolitnost pansrpske ideje. To vrijedi
kako za za pravaški pokret, tako još više za jugoslavizam i austroslavizam koji, iako kroatocentrični, nipošto nisu
smatrali Bosnu i Hercegovinu pitanjem časti ovog ili onog naroda (usp. Srećko M. DŽAJA, Bosnien-Herzegowina
in der österreichisch-ungarischen Epoche (1878-1918), R. Oldenbourg Verlag, München 1994, 194)
muslimanska elita u BiH pak, nakon što je prošao bio prvi šok i nevjerica nakon Berlinskog
kongresa, dugo vremena je tražila sebe ne razumijevajući u biti novonastalu nacionalnu,
socijalnu i kulturnu realnost unutar Dvojne monarhije krajem europskog „dugog“ 19. st., epohe,
koja će po nekima vukući svoje probleme potrajati sve do 1914. god. te završiti upravo u Bosni.
Istini za volju, nerazumijevanja i ne(s)trpljenja nije nedostajalo ni na drugim dvjema,
suvremenim rječnikom rečeno, konstitutivnim stranama4.
Suočena s ignorancijom bečkog dvora i pritiscima budimpeštanske politike, hrvatska
akademska zajednica nastojala je obraniti državopravni opstanak i svojim javnim i stručnim
radom potpomoći priželjkivanu reuspostavu Trojedinice u njenim starim granicama. Taj i takav
zajednički front u koji su hrvatska nacionalna politika i nacionalna historiografija što silom
prilika, što vlastitim odabirom bile ušle, u svojoj temeljnoj ideji nije prestao djelovati sve do
današnjega dana. Potpuna emancipacija povijesne istine od aktualnog političkog trenutka i danas
ostaje desiderat ne samo hrvatskih povjesničara jer se i danas društvena i politička realnost
itekako ogleda u promišljanju, tumačenju i (ono najdalekosežnije) ispisivanju povijesti makar se
ta sprega bez određenog vremenskog i povijesnog odmaka ne da tako dobro uočiti kako je to
slučaj s baštinom 19. st.
Bilo kako bilo, državotvorna crta pratila je hrvatsku historiografiju od samih njenih
početaka, no zasluga je upravo Kukuljevića, Račkoga i Klaića što nisu dopustili da taj sentiment,
kojeg su iskreno ispovijedali, preraste u metodu historiografskog rada ili, još pogubnije, njegovu
svrhu. Sačuvavši svoj kredibilitet i pred nacijom i pred strukom, uspjeli su ostaviti djela izvorne i
trajne vrijednosti što je prepoznato i priznato i kod predstavnika drugih škola misli 5. Povijest
Bosne i Hercegovine od samog početka bila je zauzela zapaženo mjesto u njihovom opusu i spoj
BiH tematike i visoke kritike, zasnovan njihovim radom, našao je nasljedovatelje u svim
kasnijim generacijama hrvatskih povjesničara. Nasljedovan je i, ne bez razloga i temelja, i ono
osjećanje i uvid da je BiH, bez obzira na mijene država i vladara, uvijek spadala u hrvatski
etnički i povijesni prostor i da kao takva mora biti proučavana i vrednovana. Naravno, interes
povijesne nauke u međuvremenu je daleko odmakao od samodostatne događajnice vladara i
ratova, ali iskazi o političkoj i uljudbenoj pripadnosti BiH tijekom povijesti ne mogu se izbjeći
jer se to pitanje po prirodi stvari nameće svakom istraživaču, a ne ponuditi svoj odgovor na njega
značilo bi gurati glavu u pijesak pred historiografskim problemom koji time nipošto ne prestaje
4
Srećko M. DŽAJA, Bosnien-Herzegowina in der österreichisch-ungarischen Epoche (1878-1918), R. Oldenbourg
Verlag, München 1994, 207-218
5
Usp. Sima ĆIRKOVIĆ, Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska književna zadruga, Beograd 1964, 18-19
postojati. Odgovor hrvatske historiografije stvaran je i pisan tako sve do danas u duhu Klaićevog
povjesničarskog i nacionalnog kreda: Bosna i Hrvatska znale su i gravitirale jedna drugoj od
samih svojih početaka i taj odnos tekao je dvosmjerno 6. Drukčije, veoma kritički i individualno,
kao uostalom i inače u svom radu, mislila je o ovome Nada Klaić7.
Nacionalni i profesionalni interes za prostor BiH iskazivan je u kontinuitetu i u redovima
srpskih povjesničara. Sima Ćirković u uvodnim poglavljima svoje Istorije daje pregled
historiografskog proučavanja srednjovjekovne Bosne i Hercegovine te primjećuje kako je
hrvatsko-srpsko licitiranje oko BiH, vođeno doduše ponajviše preko publicistike i propagande,
ali čestoput i znanosti, bilo dobrim dijelom sračunato potpirivano od austrougarskih vlasti koje
da su na toj prokušanoj divide et impera politici gradili svoju izolacionističku politiku i u tu
svrhu iznašli bošnjaštvo kako bi bosanske muslimane jače privezali uz dvor. Zapažanje, obojeno
naravno duhom bratstva i jedinstva godine 1964., ipak stoji, ali Ćirković, zacijelo zbog iste
godine, ali i karaktera samog djela, propušta iznijeti cijelovit historijat hrvatsko-srpskih polemika
oko BiH8. Jer bure baruta Balkan nije prijetilo eksplodirati samo zbog antagonizma velike
Austrije i male Srbije, već i zbog antagonizma Velike Srbije i njenih manjih susjeda. Zato, kada
je i eksplodiralo u Prvom svjetskom ratu, kao rezultat proizašle su sasvim nove granice, ali i
(za)ostale stare netaknute ideje o potrebi opet novih. U konkretnom BiH slučaju predratna
dijagnoza da su „od svih etničkih skupina najglasnije Srbi podigli glas kad je bila riječ o
nacionalno-ideološkom polaganju prava na Bosnu“9, preživjela je sretno rat, a poraće ju je samo
potvrdilo.
Upravo u tom vremenu nastupio je i razvio svoju najživlju historiografsku djelatnost
Krunoslav Draganović (1903-1983), svećenik Vrhbosanske nadbiskupije, poliglot, publicist i
povjesničar Crkve 10. Rodom iz Brčkog, teologiju polazi na Sarajevskoj bogosloviji gdje 1928.
god. biva i zaređen. Obnaša više službi pri Vrhbosanskoj nadbiskupiji da bi zatim u Rimu upisao
6
Tomislav RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, Školska knjiga, Zagreb 1997, 280-281 i passim; Oton
KNEZOVIĆ, „Bosna i Hercegovina od seobe naroda do XII. stoljeća“, u: Skupina autora, Poviest hrvatskih zemalja
Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., Napredak, Sarajevo 1942, 184-186
7
„Ali, udaljenost je centralne Bosne i najvažnjih susjednih političkih jedinica tolika da joj je i ona osiguravala
uglavnom nepomućen razvitak. Stoga Bosna ne igra gotovo nikakvu ulogu u političkom programu Hrvatske za
Trpimirovića“, Nada KLAIĆ, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb 1971, 97
8
Refleksije ovakovog tipa ipak više spadaju u povijest historiografije, a ne u samu historiografiju. Osim toga,
dobronamjeran čitatelj će u knjizi kao cjelini naći dovoljno dokaza za autorovu programatsku kritičnost i prema
svom predmetu i prema svom backgroundu; Sima ĆIRKOVIĆ, Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska
književna zadruga, Beograd 1964, 20-21
9
Srećko M. DŽAJA, Bosnien-Herzegowina in der österreichisch-ungarischen Epoche (1878-1918), R. Oldenbourg
Verlag, München 1994, 192
poslijediplomski studij crkvene povijesti na Papinskom institutu orijentalnih studija koji 1935.
god. zaključuje doktorskom radnjom De regressu catholicorum in Bosnia et terris circumvicinis
saeculo XVII. 1940. god. habilitira za docenta na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu
na kojem 1942. god. postaje redovitim profesorom. Već slijedeće godine biva upućen u Rim za
savjetnika delegacije NDH pri Svetoj Stolici kao koordinator za humanitarne i karitativne
poslove. Od tada do 1963. god. mjesto boravka mu je Rim, a potom do 1967. god. Pressbaum
kraj Beča (u tom vremenu je i stekao austrijsko državljanstvo). Kroz cijelo to vrijeme jedan je od
najaktivnih pripadnika hrvatske poslijeratne emigracije, a osobito se bavio tragedijom Bleiburga
prikupljajući dokumentaciju i iskaze preživjelih. U jesen 1967. god., na još nerasvijetljen način,
doslovno je osvanuo u Beogradu11. Dvije godine proveo je pod istragom i u zatvoru, ali do
10
Ovaj članak ne može niti pokušati dati neku zaokružujuću ocjenu čovjeka i povjesničara Draganovića. Predmet
članka je zamišljen kao presjek kroz historiografsku misao K. Draganovića o srednjovjekovnoj BiH, iako je njegov
interes sezao puno šire od naznačenog vremenskog i prostornog okvira. U tu svrhu odabrani su njegovi ključni
radovi nastajali upravo u godinama međuraća, a onda i za samog rata. Popis korištenih tekstova bit će donesen na
kraju članka, a čitatelj zainteresiran za sam život i cjelokupno djelovanje Krunoslava Draganovića, uistinu neobične
ljudske i svećenićke pojave, upućuje se na slijedeće napise: Ivan TOMAS, „Krunoslav Stj. Draganović – prilikom
60. godišnjice njegova života“, u: Hrvatska revija XIV (1964) 1 (53), 27-50 (pos. otisak); Ivo SEČKAR, „“Slučaj“
Krunoslava Draganovića“, u: Obnovljeni život XLVIII (1993) 3/4, 347-366; Marko BABIĆ, „Prof. Dr. Krunoslav
Stjepan Draganović – u prigodi 10. obljetnice smrti i 90. obljetnice rođenja (1903-1983)“, u: Hrvatska revija XLIV
(1994) 1 (173), 184-186; Ratko PERIĆ, „Draganović o sebi“, u: Kolo – časopis MH VIII (1998) 3, 349-354 (i ondje
navedena literatura), predgovor uz: Krunoslav DRAGANOVIĆ, „Sjećanja“, u: Kolo – časopis MH VIII (1998) 3,
355-379; Milan SIMČIĆ, „Prof. Krunoslav Stjepan Draganović (1903-1983)“, u: Jure BOGDAN (ur.), Papinski
hrvatski zavod sv. Jeronima (1901-2001), Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima, Rim 2001, 843-854
11
Draganovićev povratak u Jugoslaviju odjeknuo je kao bomba u tuzemstvu i inozemstvu. Kod hrvatskog
iseljeništva slovio je kao osvjedočeni rodoljub, moralni autoritet i dobri samaritanac progonjenih Hrvata i
antikomunista, dok ga je jugoslavenski režim zbog njegovih napora oko evakuacije i izvlačenja hrvatskih izbjeglica
iz zemlje i Europe pred komunističkom odmazdom smatrao najokorjelijim klerofašistom i mastermindom ustaške
emigracije u zapadnoj Europi. Danas se s priličnom sigurnošću može uzeti da se Draganović nije svojom voljom
vratio u Jugoslaviju jer, iako do kraja života nije bio u mogućnosti slobodno se očitovati pred javnošću o tome, ipak
je u oporuci priloženoj njegovim Sjećanjima (v. preth. bilješku) zapisao da se „nenamjeravani i nedobrovoljni
povratak“ dogodio „Božjom, a ne mojom odlukom“ (Ratko PERIĆ, „Draganović o sebi“, u: Kolo – časopis MH VIII
(1998) 3, 351). Konačan sud o Draganoviću tek treba biti donesen, jer građa o njemu popunila bi i cijeli jedan
roman, no kao da se ipak ne može izbjeći dojam da je Draganović previše gradio na moći razlučivanja između
države, naroda i režima, distinkciji koja u nekom normalnom dobu možda i može činiti respektabilan svjetonazor, ali
koja u vrijeme totalitarizma i totalnog rata postaje zapravo neuhvatljiva, ako ne i kontraproduktivna. Velik uzor mu
je po vlastitim riječima bio kardinal Stepinac i njegove riječi izrečene pred jugoslavenskim sudom poslije rata:
„Hrvatski narod bio je u staroj Jugoslaviji rob. On se je 1941. plebiscitarno izrazio za svoju državu, i ja bih bio
ništarija da nisam u sebi osjetio bilo hrvatskog naroda“. Draganović primjećuje kako je „nadbiskup Stepinac znao
razlučiti režim od države“ te odmah nastavlja misao: „Slično tako, ali u omjeru sa neznatnošću moje osobe, bio je
slučaj sa mnom“ (Krunoslav DRAGANOVIĆ, „Sjećanja“, u: Kolo – časopis MH VIII (1998) 3, 360). Koliko je
hrvatskom narodu, kardinalu Stepincu, pa onda i svećeniku i povjesničaru Draganoviću taj stav u prilikama rata
pošlo za rukom pretočiti u život, i danas je predmet pasioniranih rasprava u javnosti i struci, a „slučaj Draganović“
neizostavno je, u nekim segmentima i krucijalno poglavlje koje će hrvatski „Vergangenheitsbewältigung“, usprkos
suđenja nije došlo pa biva pušten na slobodu. Od 1970. god. do umirovljenja 1979. predaje na
Sarajevskoj bogosloviji. Umro je u srpnju 1983. god. u Sarajevu.
Misao-vodilja Draganovićeva historiografskog rada bila je obraniti hrvatstvo Bosne i
Hercegovine. Formulacija je namjerno ostavljena nejasnom jer se iz njegovih redaka ne da bez
daljnega izvesti zaključak da li je on od samog početka hrvatstvo BiH razumijevao kao isključivi
povijesni identitet Bosne i Hercegovine, u opreci dakle prema drugim mogućim „narodstvima“
BiH, ili kao hrvatski korpus BiH, autohtonu etničku i vjersku zajednicu, koje je i sam bio
ponosan pripadnik, i za čiju povijest se zalagao smatrajući iznošenje njenih istina jednako
odlučujućima za opstojnost Hrvata BiH kao i djelovanje u njihovoj sadašnjosti. Najkasnije kod
tekstova nastalih za godina NDH takva distinkcija se gubi i službena ideologija NDH izbija u
prvi plan. Kritičko baratanje vrelima i suvereno literaturom odaju prijašnjeg Draganovića, ali
interpretativni i spekulativni napor pri ugrađivanju istraženog i spoznatog u zgradu BiH
srednjovjekovlja svoju konkluziju uvijek dobiva „negdje na Drini“. Teško da je i moglo biti
drukčije, s obzirom na vremena, ali činjenica ipak ne smije ostati prešućena. Individualni i
politički biljeg njegovog pisanja mora biti prepoznat i zabilježen kako bi se ideološka prtljaga
mogla odijeliti od tvrdih činjenica do kojih je Draganović uvijek težio i umio doći.
Apologija hrvatskog naroda i katoličke vjere nipošto nisu bili jedini Draganovićevi
motivi bavljenja historiografijom, jer, narav kakva je bio, zanimalo ga je sve vezano uz njegovu
zemlju i narod12, ali svakako jedan od vrijednih ciljeva. Pri tomu se rukovodio instrumentarijem
hrvatske nacionalne historiografije13 nastojeći argumentima i svjedočanstvima povijesti
poduprijeti ius historicum i ius naturale Hrvata BiH kao samoniklog, nipošto izmišljenog,
uvezenog ili uljeznulog, kako se u srpskoj propagandi znalo tvrditi, tijela na tlu Bosne i
Hercegovine s dugom državnom, narodnom i vjerskom prošlošću. Mjesto BiH u kontinuitetu
hrvatske državnosti kroz stoljeća bit će onda posebno razrađeno i naglašavano u spisima ranih
40-ih, ali narod i vjera, bolje reći vjera u njih kao iskonske i nepromjenjive činitelje i čuvatelje
nacionalnog identiteta i ljudskog dostojanstva, prisutni su kod Draganovića od samog početka i u
tome, a i u čestoput egzaltiranom tonu istupanja, imao je dodirne točke sa onovremenom
srpskom znanstvenom literaturom i publicistikom koje su rado miješale i mijesile povijest,
svim dobrim željama i pokušajima do danas ne-domišljen i ne-dopisan, morati napisati i privesti kraju.
12
Ivo Sečkar, „“Slučaj“ Krunoslava Draganovića“, u: Obnovljeni život XLVIII (1993) 3/4, 358
13
Kukuljević u uvodu svojih “Iura regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae” (1862) priželjkuje svom djelu da bude
„temelj historički onih od starine sačuvanih prava, kojim se služilo kroz vijekove kraljevstvo hrvatsko“ (Ferdo
ŠIŠIĆ, „Izvori bosanske povijesti“, u: Skupina autora, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih
vremena do godine 1463., Napredak, Sarajevo 1942, 14)
etnografiju, vjeru i folklor u najzačudnije konstrukte 14. U eskalirajućim godinama međuraća, u
kojima je živio, bilo je praktički nemoguće bilo kome pisati sine ira et studio, pa se to ne može
uzeti kao diskvalificirajuće ni u Draganovićevom slučaju, tim više što je uvijek nastojao ne
udaljavati se od povijesnih činjenica i njima se boriti protiv suprotnih mišljenja radije nego ne
obazirati se na njih15.
Valja svakako naglasiti da je Draganović bio izvanredno naobražen čovjek s titulom
doktora rerum orientalium Papinskog zavoda i znanjem više klasičnih i živih jezika (latinski,
turski, elemantarno arapski i perzijski, njemački, francuski, talijanski, engleski i španjolski 16).
Zahvaljujući tomu, a i svojoj začuđujućoj osobnoj energiji, što su zapazili svi njegovi
suvremenici, temeljito je upoznao i proučio literaturu i vrela bosanskog srednjeg i novog vijeka,
a nemali broj njih je i sam pronašao i uporabio iz Propagandinog arhiva pripremajući svoj
doktorski rad 17. Primjera radi, ovdje donosimo nekoliko punktuacija u kojima je Draganović
primjenio svoju sposobnost raščlanjivanja i polemički žar. Poneki njegovi izvodi ne mogu se
smatrati za riješenu stvar, no takovim ih nije smatrao ni sam Draganović što nije propuštao
naznačiti kad bi se našao na nesigurnom terenu.
Sve do kraja prvog tisućljeća Bosna nam se ukazuje kao terra incognita, a ako je suditi
po očuvanim povijesnim svjedočanstvima, takva mora da je bila i ondašnjem vremenu, van

14
V. Srećko M. DŽAJA, Bosnien-Herzegowina in der österreichisch-ungarischen Epoche (1878-1918), R.
Oldenbourg Verlag, München 1994, 194-198
15
Draganovićeve kvalitete se možda najbolje daju uočiti uspoređene s pisanjem Dominika Mandića, njegova po
mnogočemu bliska suvremenika. Dok Draganović primjerice izlažući o obredu, jeziku i pismu Katoličke crkve
srednjovjekovne Bosne (ecclesia bosnensis latinskih izvora) konstatira prvo kako „uslijed pomanjkanja izravnih i
sigurnih povjesnih svjedočanstava, osobito obrednika, ostaje to pitanje i dalje otvorenim“, te nastavlja iznošenjem
argumenata pledirajući za svoje mišljenje o rimskom obredu i ćirilićnom pismu kao bogoslužnoj praksi bosanske
katoličke biskupije (oko njezinog slavenskog jezika ne raspravlja jer oko toga, kako i navodi, vlada opći konsenzus)
te zaključuje svoje izvode samokritičkom primjedbom kako „ipak ovu tvrdnju ne smatramo dokazanom“ (Krunoslav
Draganović, „Katolička Crkva u srednjoj Bosni“, u: Skupina autora, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine
od najstarijih vremena do godine 1463., Napredak, Sarajevo 1942, 737 i 739), Dominik Mandić, osobito u pitanjima
nacionalne i političke pripadnosti stare Bosne, istupa kategorički i zaneseno pa, primjera radi, govoreći o postanju
imena i časti bana u Bosni ustvrđuje kako ta ustanova „govori, da su u Bosni od najstarijih vremena živjeli Hrvati,
jer su samo oni mogli dati svom zemaljskom vladaru čisto hrvatski naziv „ban““ (Krunoslav DRAGANOVIĆ-
Dominik MANDIĆ, Herceg-Bosna i Hrvatska, Laus, Split 1991, 98). Nada Klaić će za Mandića primjetiti kako „je
njemu stran ne samo kritički odnos prema izvorima, već on izgrađuje hipoteze na potpuno nedokazanim
pretpostavkama“ (Nada KLAIĆ, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb 1971, 21 (bilj.
38)). Iako je takvo isto mišljenje u ovom ili onom navratu Nada Klaić znala izreći o gotovo svim svojim kolegama-
suvremenicima, u ovom slučaju teško je ne složiti s njenom ocjenom
16
Ivo SEČKAR, „“Slučaj“ Krunoslava Draganovića“, u: Obnovljeni život XLVIII (1993) 3/4, 358
17
Krunoslav DRAGANOVIĆ, „Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini nekad i danas (Prilog uz istoimenu
historijsko-statističku kartu)“, u: Croatia Sacra IV (1934) 8, 176
obzora pismenih civilizacija kršćanskog Zapada i Istoka. I onda kada se bude pojavila u
izvorima, bit će to u prvo vrijeme pod učenim nazivima nekadašnjih rimskih provincija iz doba
dominata od kojih su Panonija (Savia i Secunda) i Dalmacija ležale na prostoru današnje Bosne i
Hercegovine zahvaćajući i van nje prema sjeveru i istoku (manje). Franački anali bilježe tako za
godinu 823. kako je „Ljudevit (Panonski, op. prev.), koji je prethodne godine zbog vojske
poslane na njega, ostavivši grad Sisak, bježeći potražio zaklon kod Srba za koje vele da drže
velik dio Dalmacije...“18. Ti navodi su u literaturi različito tumačeni. Ćirković drži da se navedeni
narod Srba ima tražiti negdje na ozemlju Bosne19. Nada Klaić iste vidi u srednjovjekovnoj
plemićkoj općini i mjestu Srb na unskom putu te isključuje mogućnost da bi se tu moglo raditi o
nekoj vlasti Srba nad Bosnom20. Draganović pak gradi na slabo poznatom tijeku granice antičke
Dalmacije u gornjem Podrinju, pa smatra da je Ljudevit mogao i onamo pobjeći k „nekom
srpskom knezu u Dalmaciji na teritoriju današnje Srbije“21. Draganović je svakako razmišljao u
pravom smjeru jer se može samo nagađati što je sve od duboke balkanske unutrašnjosti učeni
franački ljetopisac brojao pod nekadašnju Dalmaciju. Ipak, Ćirkovićevo mišljenje nekako se
doima najlogičnijim, jer ako se Ljudevit htio ukloniti pred franačkom kaznenom ekspedicijom,
morao je pobrinuti se da odmakne dovoljno daleko kamo ga franačka vojska ni utjecaj neće moći
slijediti, Pounje se u tom slučaju čini preblizu, a Raška predaleko. Isti izvor naime nastavlja: „...
a kad je (Ljudevit, op. prev.) zatim pošao do Dalmatinaca k Ljudemislu, ujaku kneza Borne,
varkom ovoga bi ubijen.“22. Brdovita unutrašnjost južno od Save nalazi se pak van domašaja
Franaka, a ipak u prvom susjedstvu kneževske Hrvatske. Ovo sasvim opće rezoniranje ne može
nam naravno ništa točnije reći tko su bili ti Srbi negdje u Bosni, ako ih se ima ondje tražiti, jer
svi kasniji izvori ne znaju za neko pleme ili Sklaviniju Srba zapadno od Drine. Nekolicina
isprava bana Mateja Ninoslava (točnije tri) u prvoj pol. 13. st. doduše na kratko vrijeme uvodi
oznaku Srblin u značenju banova podanika kao opreku Vlahu- stanovniku latinskog Dubrovnika,
ali Draganović uzima i taj moment pod povećalo zapažajući slijedeće: isprave bana Kulina kao ni
mlađe Kotromanića ne koriste izričaj Srblin za stanovnike Bosne, već od prve četvrtine XIV. st. ,
18
„Annales Fuldenses“, u: G. H. PERTZ, Monumenta Germaniae Historica, Scriptores, tomus I, Hannover 1826,
358
19
Sima ĆIRKOVIĆ, Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska književna zadruga, Beograd 1964, 39 (prateća
bilješka br. 1 na str. 351 te ukaz na daljnju literaturu)
20
Nada KLAIĆ, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Školska knjiga, Zagreb 1971, 211
21
Krunoslav DRAGANOVIĆ- Dominik MANDIĆ, Herceg-Bosna i Hrvatska, Laus, Split 1991, 59
22
“Annales Fuldenses“, u: G. H. PERTZ, Monumenta Germaniae Historica, Scriptores, tomus I, Hannover 1826,
358
od kada se bolje može pratiti narodnosno i državno nazivlje kroz očuvanu građu, bosanski
banovi pučanstvo u svojem vladanju nazivaju Bošnani; jezik bosanskih vladarskih isprava je
cijelo vrijeme ikavština, dok su tri sporne listine bana Ninoslava pisane ekavštinom; sve tri
isprave ispostavljene su ili za Dubrovnik ili u samom Dubrovniku. Draganović iz tih elemenata
zaključuje da se neobično sučeljavanje Srblin-Vlah ima pripisati utjecaju formulara dubrovačke
kancelarije i stručnoj spremi „gramatika“ bana Ninoslava, koji je pisao ekavicom, dakle po svoj
prilici porijeklom bio sa istoka, kako to i oznaka njegovog zanimanja daje naslutiti. Budući je
svo neposredno kontinentalno zaleđe Dubrovnika u to vrijeme već više od pola stoljeća u vlasti
Nemanjića, to su za dubrovačke pojmovi svi stanovnici Zagorja bili jednostavno Srbi, a tu je
predodžbu, imajući u vidu njegov background, zacijelo dijelio i sam Desoje. Srpsko ime je, dalje
nastavlja, po prirodi stvari bilo poznato u susjednoj Bosni, ali se ne može prihvatiti da bi Srbi i
Bošnjaci bilo jedno te isto kad i izvori i prije i poslije Ninoslava uvijek čine razliku između
podanika i zemlje bosanskih banova na jednoj strani i podanika i zemlje raškog župana na
drugoj23.
U bilješci 15, u usporedbi povjesničara Draganovića i Mandića, citirano je Mandićevo
mišljenje o porijeklu banstva u Bosni. Draganović se također bavi tim pitanjem, ali samo
usputno, budući se uslijed manjka izvora ne može jasno definirati kada i odakle u Bosnu dolazi
ili izrasta ustanova bana, pa izbjegava donositi kategoričke sudove. On jednostavno napominje
kako „banska čast, specifično hrvatskog podrijetla, pokazuje na duboke i duge veze, koje je
Bosna imala s Hrvatskom“24. Objema formulacijama, vjerujemo, ne treba komentara jer svaka za
sebe govore o svom autoru. Ipak, vremena se mijenjaju, pa se Draganović u svojoj knjizi iz 1940.
god. ponovno osvrće na to pitanje. Ovog puta njegov odgovor ne sadrži samo opću konstataciju,

23
Krunoslav DRAGANOVIĆ- Dominik MANDIĆ, Herceg-Bosna i Hrvatska, Laus, Split 1991, 60-62; v. sukladno
razmišljanje, prošireno novim momentima, koje se također ne slaže s tumačenjima po kojoj bi se neobični diktat tih
triju isprava bana Ninoslava mogao uzeti kao egzaktno svjedočanstvo o pripadanju Bosne državi i narodu Srba:
Tomislav RAUKAR, Hrvatsko srednjovjekovlje, Školska knjiga, Zagreb 1997, 283-285; Ćirković prihvaća i koristi
isprave kao autentično svjedočanstvo, ali odbija iz njihova sadržaja izvoditi po njemu ahistorijske i anakrone
zaključke o srpstvu Bosne kada srpsko ime u 13. st. nipošto nema onu prepoznatljivost i državopravnu isključivost
koju poprima u 19. st. Ukazuje dalje i na obratnu činjenicu da se i stanovnici onih krajeva, koji su razmjerno kasno
otpali od Raške i pripali jačajućoj Bosni, u skladu s novim vladarom i krunom, čestoput nazivaju Bošnani (Sima
ĆIRKOVIĆ, Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska književna zadruga, Beograd 1964, 350 (bilj. 2))
24
Krunoslav DRAGANOVIĆ, „Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini nekad i danas (Prilog uz istoimenu historijsko-
statističku kartu)“, u: Croatia Sacra IV (1934) 8, 182
već donosi i jasnu poruku: „Banska čast, eminentno hrvatska ustanova, poznata je samo
Hrvatima i tako zemlja, kojom odvajkada vladaju banovi, sigurno je bila hrvatskom”25.
Svojom užom specijalizacijom Draganović je ipak pripadao krugu povjesničara Crkve i
upravo na tom polju ostvario je najzapaženije radove. Pastoralnim i znanstvenim radom u Bosni
te poslijediplomskim usavršavanjem u Rimu postao je, slobodno se može reći, najbolji
poznavatelj povijesti Katoličke crkve i katoličanstva na prostorima Bosne i Hercegovine i kao
takav profilirao se kao autoritet i u povijesnoj struci i u samoj Crkvi26. U izdanju Statističkog
odsjeka društva Napredak i Napretkove zadruge vlastoručno je iscrtao povijesni zemljovid
teritorijalnog ustroja Katoličke Crkve u Bosni i Hercegovini referentne godine 1500. (sloj
označen modrom bojom) i 1931. (sloj označen crvenom bojom) 27 te ga u časopisu Croatia Sacra
(1934) popratio iscrpnim činjeničnim i problematskim komentarom (v. dolje Popis korištenih
tekstova). Zemljovid je prvorazredan produkt povijesne i geografske discipline i mogao bi
predstavljati dostojan rezime cijelog jednog radnog vijeka, a kod Draganovića stoji gotovo na
samom početku njegove znanstvene karijere. On s vizualne strane predstavlja ono što je
Draganović u faktografskim crticama iznio u pratećem članku – svojevrsnu summu povijesnih
znanja o postanku, vjerskom životu te institucionalnom i teritorijalnom razvoju 9 povijesnih
biskupija BiH onoliko koliko su se one prostirale i ticale srednjovjekovne Bosne (krbavska,
kninska, zagrebačka, splitska, duvanjska, makarska, trebinjska, stonska te bosanska).
U svom prilogu za Napretkovu Poviest Draganović je uspio ne samo dati sadržajan i
pregledan historijat Katoličke Crkve na prostorima BiH od antičkog doba do kraja stare Bosne,
25
Krunoslav DRAGANOVIĆ- Dominik MANDIĆ, Herceg-Bosna i Hrvatska, Laus, Split 1991, 12; danas u historiografiji
vlada opće mišljenje da su ustanova bana, kao i samo ime avarskog porijekla, institucionalni spomen na duboki
utjecaj Avara na političko ustrojavanje novodoseljenih hrvatskih plemena u Panoniji i Dalmaciji. Tragova Avara ima i
u toponomastici tih krajeva (Obrovac), a u Hrvatskoj ih spominje i Porfirogenet u 30. pog. svog djela 150 godina
nakon uništenja avarske države u Panoniji: „... i još ih ima u Hrvatskoj koji su avarskog roda i vidi im se da su Avari
(prij. s eng.)“(Gyula MORAVCSIK – R.J.H. JENKINS, Constantine Porphyrogenitus – De administrando imperio,
Dumbarton Oaks, Washington 1967, 143)(v. još Sima ĆIRKOVIĆ, Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska
književna zadruga, Beograd 1964, 40). Klaić, a na njega se poziva i Draganović u gore navedenom citatu iz 1940.
god., kaže da je moguće da je Bosna u doba Tomislava postala banovinom „jer ime bana i čast njegova poznata je
samo Hrvatom“ (Vjekoslav KLAIĆ, Poviest Bosne (pretisak), Svjetlost, Sarajevo 1990, 43). Doista se ne čini
vjerovatnim da bi dvije susjedne slavenske sklavinije bile primile i razvile karakteristično ime i ustanovu bana
odvojeno i nevezano jedna od druge, bez obzira na zajedničko avaroslavensko porijeklo banstva
26
Rukovodio je po nalogu Episkopata Kraljevine Jugoslavije izradom Općeg šematizma Katoličke Crkve u Jugoslaviji
(Akademija „Regina Apostolorum“, Sarajevo 1939, 615 str.) te, 36 godina poslije (!), bio glavnim urednikom drugog,
još voluminoznijeg Općeg šematizma Katoličke Crkve u Jugoslaviji (Biskupska konferencija Jugoslavije, Zagreb 1975,
1166 str.)
27
Primjerak zemljovida nalazi se u Kartografskoj zbirci Sveučilišne i Nacionalne knjižnice u Zagrebu (sig. X-BH-B-11
(D1, D2)). Zbog velikog formata (129 x 130 cm) digitalizat zemljovida nije bilo moguće donijeti u otisku
nego se na uvjerljiv i argumentiran način pozabaviti nekim njenim enigmama i osobitostima:
provenijencijom i centrima reevangelizacije prostora BiH nakon doseobe Slavena, vremenom i
okolnostima nastanka28, metropolitskom pripadnošću i zemljopisnim opsegom bosanske
biskupije za prvih banova (ecclesia bosnensis), terminološkim, arhitekturalnim i pozitivnim
napismenim svjedočanstvima o kontinuiranom pripadanju iste rimokršćanskoj ekumeni itd.
S osobitim žarom Draganović je istupao protiv tendencioznog prikazivanja Crkve
bosanske kao istinske pravoslavne vjerske sljedbe i organizacije, prilagođene tek u nekim
kozmetičkim crtama bosanskim prilikama i svom isturenom položaju na krajnjem zapadu
pravoslavlja29. U više navrata se vraćao na tu temu i s puno energije pobijao je takve
interpretacije dokazujući, kako ne samo zapadni, mletački i rimski, izvori, već i domaći,
dubrovački i splitski, naposlijetku i srpski i carigradski, uvijek govore o Crkvi bosanskoj kao
organizaciji i sljedbi različitoj od katolicizma i pravoslavlja, pri čemu srpski izvori štaviše
prednjače u proklinjanju i prokazivanju bosanskih i zahumskih heretika30.
Zanimljivo, Draganović nikad nije uložio znatniji napor da pokuša razriješiti enigmu
postanka i prirode Crkve bosanske. Njemu također upada u oči da se višestoljetna buka latinskih,
dalmatinskih i istočnih izvora ni na kakav plauzibilan način ne da uskladiti sa duhom i slovom
svega onoga što je sama Crkva bosanska ostavila iza sebe napisano, sagrađeno ili uklesano, ali se
zadovoljava samo primjetiti kako „to pitanje još nije konačno riješeno“ 31. Dojam je da ga takva
tema nije previše privlačila kao gorljivog Hrvata-katolika pa se priklonio bogumilskoj hipotezi
28
Osobito vješto Draganović rešeršira kroz papinske izvore XI. i XII. st. tragajući u njima za terminus ante quem
ustanovljenja bosanske biskupije te njenom kanonskom položaju prema Splitu, Dubrovniku i Baru
29
Takvu interpretaciju su osobito zastupali Božidar Petranović (1809-1874) i Vaso Glušac (1879-1955). Ćirković
zgodno primjećuje kako je takva interpretacija naišla na odobravanje „u krugovima kojima je godilo pravoslavlje u
srednjovjekovnoj Bosni“ (Sima ĆIRKOVIĆ, Istorija srednjovekovne bosanske države, Srpska književna zadruga,
Beograd 1964, 22) V. pregled problema i njegovog istraživanja kod Jaroslav ŠIDAK, „Crkva bosanska“ i problem
bogumilstva u Bosni, Matica hrvatska, Zagreb 1940; BiH povjesničari hrvatske provenijencije danas u Crkvi
bosanskoj vide zemaljsku, državotvornu bosansku vjersku organizaciju, otpalu od Rima i neovisnu o Carigradu, koja
se svojim ustrojem i vjerskim životom smatrala i bila smatrana različitom i zasebnom, upravo autokefalnom, i u
odnosu na Zapadnu i u odnosu na Istočnu Crkvu. Bogumilska teza Račkoga se po tom istom mišljenju može smatrati
prevaziđenom (Srećko M. DŽAJA – Dubravko LOVRENOVIĆ,“Srednjovjekovna Crkva bosanska“, u Svjetlo riječi XXV
(2007) 286, podlistak)
30
Krunoslav DRAGANOVIĆ, „Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini nekad i danas (Prilog uz istoimenu historijsko-
statističku kartu)“, u: Croatia Sacra IV (1934) 8, 184; DRAGANOVIĆ- Dominik MANDIĆ, Herceg-Bosna i Hrvatska,
Laus, Split 1991, 30-32; povijest Pravoslavne crkve na prostoru BiH Draganović je i inače dobro poznavao jer je u
svom doktorskom radu De regressu (v. gore) na temelju izvorne građe pohranjene u vatikanskim arhivima (osobito
izvješća apostolskih vizitatora za balkanske crkvene provincije pod vlašću Turaka u Propagandinom arhivu)
dokumentirao kronološki slijed i okolnosti pod kojima su velike mase rimokatoličkog stanovništva Zahumlja,
Travunje i Zete otpale od Rima u prvim stoljećima osmanske vlasti i prešle na pravoslavlje
Račkoga kao ipak najafirmiranijoj. To je bez sumnje osjetan gubitak za historiografiju jer je za
pretpostaviti da bi čovjek njegovog obrazovanja i znanja pitanje svakako uspio pogurati naprijed.
Privodeći kraju ovaj prikaz historiografskog opusa Krunoslava Draganovića ostaje nam
ukazati još na jedno djelo koje stoji na kraju njegovog rada i života. Katarina Kosača –
bosanska kraljica (v. dolje ) malena je knjižica od svojih 48 str.. Pisana je popularno-
znanstvenim stilom, namijenjena više nabožnoj poduci katoličkog čitateljstva zainteresiranog za
povijest svoje zemlje i vjere, nego li nekom uskom krugu specijalista-povjesničara. No, lakoća i
jednostavnost izlaganja, kojima se čitatelja vodi kroz zadnje stranice povijesti bosanske
kraljevine prije njenog pada odaje vrsnog poznavatelja svojeg predmeta koji ne odviše brojne
vijesti iz toga doba suvereno i vješto, sa kritičkim aparatom, onoliko koliko mali format dopušta,
slaže u suvislu i živu sliku stare Bosne na izmaku srednjeg vijeka. Pri kraju jednom rečenicom
hvata onu bit cijelog bosanskog srednjovjekovlja – traženje vlastitog puta: „Herceg od sv. Save
traži od pape misionare za Hercegovinu, šalje darove sinajskim kaluđerima i daje vrlo krupnu
svotu episkopu Davidu moliti „za svoju dušicu“, iako je u popisu anatemisanih heretika
Pravoslavne crkve“32.
Historiografski opus Krunoslava Draganovića u neku ruku ogledalo je njegovog životnog
puta. Svećenik, bosanski Hrvat i znanstvenik cijelog života ostao je vezan za hrvatsku
nacionalnu ideju i Katoličku crkvu kao njenog glavnog nositelja u bosanskih Hrvata. Bez obzira
na ideološka i politička gibanja, u kojim je sudjelovao i uz koja je pristajao, po kojima ne ide u
red modernih povjesničara onako kako se oni nastoje profilirati u posttotalitarnim društvima,
erudicijom, kritičkim duhom i uloženim trudom svakako spada u istaknute i zaslužne hrvatske
povjesničare međuratnog i poratnog razdoblja, a njegovi radovi o crkvenoj, vjerskoj i
nacionalnoj povijesti BiH srednjega i novog vijeka nezaobilazan su moment za svakoga tko tim
temama želi pristupiti na temeljit i objektivan način.

31
Krunoslav Draganović, „Katolička Crkva u srednjoj Bosni“, u: Skupina autora, Poviest hrvatskih zemalja Bosne i
Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., Napredak, Sarajevo 1942, 727
32
Krunoslav DRAGANOVIĆ, Katarina Kosača- bosanska kraljica, Sarajevo 1978/1980, 46
 Popis korištenih tekstova
● Krunoslav DRAGANOVIĆ, „Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini nekad i danas (Prilog uz
istoimenu historijsko-statističku kartu)“, u: Croatia Sacra IV (1934) 8, 175-216
● Krunoslav DRAGANOVIĆ, Pregledna karta katoličke crkve u Bosni i Hercegovini nekad i
danas, Statistički odsjek Hrvatskog kulturnog društva Napredak – Nadbiskupija Vrhbosanska
(izd.), Sarajevo 1935
● Krunoslav DRAGANOVIĆ, Massenübertritte v. Katholiken zur Orthodoxie im kroatischen
Sprachgebiet zur Zeit der Türkenherrschaft, Roma 1937 (nešto preuređen prijevod disertacijske
radnje De regressu ... objavljen u časopisu Orientalia Christiana Periodica (1937) 3, 181-232;
OCP (1937) 3, 550-559; hrv. prijevod: Masovni prijelazi katolika na pravoslavlje, Crkva na
kamenu, Mostar 1991)
● Krunoslav DRAGANOVIĆ- Dominik MANDIĆ, Herceg-Bosna i Hrvatska, Laus, Split 1991
(prvi dio pretisak knjige Hrvati i Herceg-Bosna, Sarajevo 1940. god. objavljene pod
pseudonimom Hrvoje Bošnjanin; drugi dio studija D. Mandića iz 1964. god.)
● Krunoslav Draganović, „Katolička Crkva u srednjoj Bosni“, u: Skupina autora, Poviest
hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., Napredak,
Sarajevo 1942, 685-766
● Krunoslav DRAGANOVIĆ,“Katolička Crkva u Bosni i Hercegovini“, u: Hrvatska
enciklopedija , sv. III, Naklada Hrv. izd. bib. zavoda, Zagreb 1942, 159-162
● Krunoslav DRAGANOVIĆ – J. BUTORAC, Poviest Crkve u Hrvatskoj, Hrvatsko književno
društvo sv. Jeronima, Zagreb 1944
● Krunoslav DRAGANOVIĆ (ur. et alii), Opći šematizam katoličke crkve u Jugoslaviji,
Biskupska konferencija Jugoslavije, Zagreb 1975
● Krunoslav DRAGANOVIĆ, Katarina Kosača- bosanska kraljica, Sarajevo 1978/1980