Nula

Nula je jedini realni broj koji nije ni pozitivan ni negativan.

Pri zbrajanju je neutralni element. Budući da je broj nula kardinalnost praznog skupa, ovisno o
definiciji dopunjuje i skup prirodnih brojeva.
U skupu cijelih brojeva nula slijedi minus jedan i prethodnik je broja jedan.
Nula je parni broj.

Povijest
Nula se u početku nije pojavila kao brojevna vrijednost, već kao znamenka, i to kao posljedica
pojave pozicijskih brojevnih sustava.
Za razliku od npr. antičkog Rima (i rimskih brojeva) neke od starih civilizacija koristile su
pozicijske brojevne sustave u kojem pozicija svake znamenke određuje njoj pripisanu brojevnu
vrijednost. Tako se u Babilonu pozicijski brojevni sustav s bazom 60 koristi još od 19. stoljeća
p.n.e. [1], Maje koriste pozicijski sustav s bazom 20 [2], dok u Indiji pronalazimo dekadski sustav sa
deset znamenaka [3].
Iako u početku koncept nule kao broja nije bio poznat, sve su te kulture vremenom razvile način
upotrebe nule kao znamenke. Naime, bez nule kao znamenke nije moguće razlikovati primjerice
brojeve 23 i 203. Babilonci su tu razliku tijekom tisuću godina prepuštali kontekstu u kojemu se
broj koristio, prije nego li uvode oznaku za prazno pozicijsko mjesto (dva gornja zareza). Maje su
vremenom praznu poziciju počeli obilježavati simbolom školjke, dok se u indijskom brojevnom
sustavu, preteči današnjeg dekadskog sustava, prazna pozicija počela obilježavati znakom
sličnim današnjoj nuli.
Prijelaz sa nule kao znamenke na nulu kao broj nije lagan. Brojevi su se razvili kao način
obilježavanja količine neke skupine predmeta. Što brojiti ako nema predmeta? I što bi u tom
kontekstu trebali predstavljati negativni brojevi? Tek oko 650 godine, Indijci počinju
razvijati koncept nule kao broja [4]. Tako u spisima Brahmagupta, Mahavira i Bhaskara
pronalazimo opise interakcije nule (i negativnih brojeva) sa ostalim brojevima kroz operacije
zbrajanja, oduzimanja, množenja i dijeljenja. Kao izuzetno postignuće treba izdvojiti razmatranja
problema dijeljenja s nulom, te prve rasprave o matematičkom konceptu beskonačnosti.
U 12. i 13. stoljeću indijska koncepcija brojevnog sustava i nule kao broja širi se na zapad do
Arapskih zemalja, ali i na istok u Kinu, koji dodatno proširuju znanje o operacijama s nulom i
negativnim brojevima. Preko arapskih prijevoda i spisa, nula konačno dolazi i u Europu,
kada Fibonacci u svom djelu Liber Abaci opisuje indijske znamenke i nulu. Pa ipak, Fibonacci
nema dovoljno hrabrosti za tretiranje nule na jednak način kao i ostale znamenke / brojeve.
Zapadnoj civilizaciji je trebalo još dugo vremena da prihvati nulu kao znamenku i kao broj. Čak
tristo godina nakon Fibonaccijevog djela, Cardan rješava kubnu jednadžbu bez upotrebe nule, a
koncept nule i negativnih brojeva u Europsku matematiku ulazi sporo i s velikim otporima.