53.

Prva austrijska vladavina u Dalmaciji

Mirom u Campoformiju 1797. između Francuske i Habsburške Monarhije podijeljeni su dotadašnji

mletački posjedi. Habsburškoj Monarhiji su pripale cijela Dalmacija i Istra. Austrijsku vojsku s oko
4.000 vojnika u zaposjedanju Dalmacije predvodio je podmaršal Matija Rukavina, pobornik
sjedinjenja Dalmacije s Hrvatskom, koji je imenovan i vojnim upraviteljem Dalmacije. Narod i
svećenstvo oduševljeno su dočekali dolazak vojske sastavljene pretežito od Hrvata, s hrvatskim
podmaršalom na čelu. No, Beč je Dalmaciju tretirao kao novoosvojenu zemlju te ju je podvrgnuo
izravno vladi u Beču. Članove vlade i guvernera imenovao je car, a bili su podređeni C. kr. dvorskom
povjerenstvu za Istru, Dalmaciju i Albaniju u Veneciji, a od 1802. Sekciji za Dalmaciju i Boku
Dvorske kancelarije u Beču. Sama pokrajina bila je podijeljena na upravno-sudske kotare odnosno
mjesna starješinstva na čelu s ili sucem upraviteljem. 1802. dvor je i službeno odbio zahtjev za
ujedinjenje. Austrijska vlast u svojoj kratkoj upravi nije mnogo mijenjala zatečeni mletački sustav, te
je tek provela ograničene reforme u školstvu i sudstvu. 1803. u Zadru je otvorena gimnazija. Nakon
austrijskog poraza protiv Napoleona, Mirom u Požunu 1805. Dalmacija je predana Francuzima, koji su
je pripojili Napoleonovoj satelitskoj Kraljevini Italiji, a po uspostavi vlasti Napoleonove Kraljevine
Italije, navedena austrijska upravna tijela i kotari prestaju djelovati.

58. ban Josip Jelačić

-Na prijedlog hrvatskih konzervativaca, kralj je imenovao za bana pukovnika Josipa Jelačića, također
je imenova generalom i zapovjednikom obiju banskih pukovnija. Velika narodna skupština u Zagrebu
je njega isto izabrala. 19.4. 1848. Jelačić je raspisao izbore za prvi zastupnički hrvatski sabor 25.4. je
ukinuo tlake i kmetstvo, pa je sabor ukinuo feudalizam i uveo opće plaćanje poreza. Seljaci su postali
vlasnici urbarijalnog zemljišta ali ne i šuma, pašnjaka i sl. pa su se odupirali tome. -Mađari su bili
protiv Jelačića, pa ga je kralj svrgnuo na bana i on je kasnije obišao Slavoniju da spriječi Mađare u
nakanama. Sastao se s Mađarima ali do sporazuma nije došlo jer oni nisu htjeli priznati hrvatsku
nezavisnost, uređenje monarhije, upotrebu hrv. jezika ni da se Srbima u Ugarskoj prizna pravo na
samostalnost. Odnosi između Hrvata i Mađara su se pogoršali i došlo je do rata. Spasio je
Habsburgovce protiv mađarske revolucije i bečkog ustanka te proglašen nacionalnim herojem -
Međimurje je proglasio sastavnim dijelom Hrvatske ,nakon Mađarske je krenuo na Beč i s knezom
Windischgraetzom također porazio i Beč. Ban je htio da se učenici podučavaju na materinjem jeziku, a
da se uz to uvede i drugi zemaljski jezik. On je prekinuo sve odnose s Ugarskom i odbacio odluku o
zajedničkoj vladi iz 1790., ukinuo kmetstvo, ustrojio samostalnu hrvatsku vladu Budući da je Jelačić
bio hrvatski ban, krajinski zapovjednik i da je imenovan za guvernera Rijeke i Dalmacije oko njega se
okupila čitava Hrvatska
64. Početak narodnog preporoda u Dalmaciji

U Zadru je već 1844. pokrenut preporodni list "Zora dalmatinska" sa već spomenutom simboličnom
pjesmom Petra Preradovića "Zora puca". Sjedište Dalmatinskog sabora, koji je počeo funkcionirati
1861. godine je bilo u Zadru. U Dalmaciji je Narodna stranka, osnovana 1861. godine, tražila
sjedinjenje Dalmacije s banskom Hrvatskom. Njeni politički prvaci su bili svećenik Mihovil
Pavlinović i njegov suradnik Miho Klaić. Dalmatinski narodnjaci su 1862. pokrenuli su svoje glasilo –
Narodni list. Iste godine su 1862. utemeljili i Maticu dalmatinsku koja je uz čitaonice promicala
hrvatske preporodne ideje. Protivnici narodnjaka isticali su dalmatinsku posebnost, a nazivali su ih
autonomašima. Njihov predstavnik Frano Borelli izjasnio se još 1860. u Beču protiv sjedinjenja s
ostatkom Hrvatske, zauzevši se ujedno za što veću autonomiju Dalmacije pod habsburškom krunom.
Autonomaše su podržavali dalmatinski Srbi. I autonomaši i dalmatinski Srbi su se protivili mogućem
sjedinjenju Dalmacije s ostatkom Hrvatske. Narodnjaci su 1870. pobijedili na izborima za Dalmatinski
sabor, što je utjecalo na razvitak i daljnje jačanje hrvatskog narodnog preporoda u Dalmaciji koji je
uspješno bio završen pobjedom narodnjaka na lokalnim izborima u gospodarski najznačajnijoj općini
Splitu. Narodnjačka pobjeda u Splitu 1882. označila je pobjedu hrvatskog narodnog preporoda u
Dalmaciji. Hrvatski jezik 1883. postaje službenim jezikom u Dalmaciji, a do kraja 19. stoljeća postao
je nastavnim jezikom u svim školama (osim u Zadru), dok su njemački i talijanski jezik služili samo za
obraćanje državnim vlastima.

78. Važnost Stjepana Radića

-1904. Braća Radići su osnovali Hrvatsku pučku seljačku stranku i pobijali su Hrvatsko ugarsku
nagodbu i zalagali se za suradnju sa svim slavenskim narodima u Monarhiji

-Bio je pod utjecajem narodnjačkih prvaka i isticao pravo hrvatskog naroda na slobodu, sjedinjenje i
vlastitu državu (cijela Kraljevina Hrvatska- Dalmacija, Hrvatska i Slavonija) -Osnovao je preuređenje
Austro Ugarske Monarhije, podunavsku demokratsku konfederaciju za napredak slavenskih naroda.
Od Srba u Hrvatskoj je tražio da nju priznaju za zajedničku domovinu, a odbacivao zamisli o Velikoj
Hrvatskoj i Velikoj Srbiji Ustrajao je u zahtjevu da se i u novoj državi osigura hrvatska državnost i
zamišljao Jugoslaviju uz Bugare, Srbe i Hrvate Hrvatski narod se sve više okupljao oko Stjepana i
Hrvatske pučke seljačke stranke koji su tražili da nova država bude savez država ili konfederacija, a
Hrvatska suverena republika Radić je bio protiv centralizma i velikosrpske hegemonije pa se odreknuo
narodnog jedinstva i priznao Slovence, Srbe i Hrvate posebnim narodima. Nijekao je monarhijski
poredak i svoju stranku nazvao republikanskom, Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS). Toj
stranci je najviše pristupalo seljaštvo koje je prvi put u povijesti ušlo u politički život kao cjelina i prvi
put je jedno političko vodstvo okupilo golemu većinu Hrvata
Radić je prekinuo suradnju s vladom i sklopio savez HSSa s neprijateljem Svetozarom Pribićevićem i
njegovom Samostalnom demokratskom strankom 1927. Seljačko demokratsku koaliciju i provodili su
zajedničku borbu protiv centralizma. Velikosrpski političari su stoga uveli diktaturu i organizirali
atentat na Stjepana. 1928. Ubio ga je Puniša Račić u Narodnoj skupštini u Beogradu i to je značilo kraj
Vidovdanskog poretka i nakon toga se Hrvatska htjela odvojiti no to nije dopuštala Seljačka
demokratska koalicija

84. Slom Kraljevine Jugoslavije

Zbog jakog pritiska Njemačke i teškog položaja, Jugoslavija je 25.ožujka 1941. pristupila Trojnom
paktu. U zemlji su izbile žestoke demonstracije. Samo dva dana kasnije, uz pomoć britanske
obavještajne službe, grupa časnika jugoslavenske vojske izvršila je vojni udar. Dotadašnja Cvetković-
Mačekova vlada je zbačena i postavljena nova na čelu s generalom Simovićem. Nasljednika
prijestolja, Petra II.Karađorđevića, nova je vlada proglasila punoljetnim i ujedno kraljem. Nastojeći
izbjeći napad, nove vlasti nisu izišle iz Trojnog pakta. Hitlera je ovakav razvoj događaja jako
iznenadio. Smatrajući Jugoslaviju nepouzdanim saveznikom, Hitler je u već pripremljen plan napada
na Grčku uključio i Jugoslaviju. Taj dodatak dobio je naziv “Pothvat 25”. Već 6.travnja 1941. započeo
je napad Trojnog pakta na Jugoslaviju iz svih smjerova (Italije, Austrije, Mađarske, Rumunjske,
Bugarske i talijanske Albanije). Za svega deset dana zemlja je osvojena, vojska je bila u rasulu, kralj je
s većinom vlade pobjegao u Veliku Britaniju, te je potpisana kapitulacija. Jugoslavija je nestala kao
država, a pojedine njene dijelove među sobom su podijelili osvajači.

93. Komunistička stranka Hrvatskei dolazak Tita na čelo

U doba postupna oporavljanja Komunističke partije održana je krajem 1934. njezina Četvrta zemaljska
konferencija na kojoj je odlučeno da se osnuje Komunistička stranka hrvatske. Njezino je osnivanje
1937. bilo povezano s povratkom Tita iz Sovjetskog Saveza, odakle se vratio kao tajnik KPJ da
organizira njezin Centralni komitet u zemlji i da oživi njezino djelovanje. Vodio je Osnivački kongres
u kojemu je u proglasu istaknuto da između radničkih interesa i pravih interesa hrvatskog naroda nema
i ne može biti nesuglasja, jer su radnici kao dio svoga naroda krvno zainteresirani da narod bude
slobodan, da mu bude osiguran njegov razvitak te da su pravi napredak i sloboda hrvatskog naroda
osigurani samo u bratskoj slozi i suradnji sa ostalim narodima Jugoslavije.