VJENCESLAV NOVAK: POSLJEDNJI STIPANČIĆI

1. BILJEŠKA O PISCU

Pisac hrvatskoga realizma, rođen je 1859. godine u Senju. Pučku školu i dva razreda gimnazije završio
je u Senju. Pet godina je bio učitelj u Senju, a tri je godine bio na konzervatoriju u Pragu. Napisao je
sedam romana i oko stotinu pripovjedaka. Prvu knjigu pripovjesti pod nazivom "Pavao Šegota" (1888)
u Zagrebu. Djela su mu većinom prožeta senjskim krajem, alkarima, životom u Senju u kojem se
isprepliću prkos, ponos, poniznost, ogorčenost i itd. Umro je 1905. bolestan i skrhan teškim žvotom.
Djela: Podgorske pripovjetke, Pavao Šegota, Posljednji Stipančići, Zapreke i dr.

2. LICA

Valpurga, Ante, Lucija i Juraj Stipančić, Alfred, Getruda

3.VRIJEME RADNJE

XIX. st., doba ilirskog preporoda i buđenja nacionalne svjesti Hrvata

4.MJESTO RADNJE

Senj, koji je u to vrijeme bio zatvoren i izoliran od svijeta.

5.TEMA

Propast jedne havatske patricijske obitelji za vrijeme ilirskog pokreta; problem patrijahalnog odgoja;
intimna tragedija Lucije; povijesno - politički trenutak Senja.

6.KRATKI SADRŽAJ

Ante Stipančić bio je sin jedinac bogatih roditelja koji su imali krčmu. Kao mladić je postao natporučnik,
ali je napustio službu i živio od očeve imovine. Zagledao se u Valpurgu Domazetović iz također
ugledne, ali ne i tako bogate obitelji. Valpurga je bila mnogo mlađa od Ante, a kad su se vjenčali, bilo
joj je samo 16 godina. 1806. godine rodila je Valpurga sina Jurja koji je Anti bio sve. Dugo je pripremao
gozbu povodom njegova krštenja u vinogradu. Trebala je to biti gozba koju će Senj dugo pamtiti, a
zacijelo je i bila zapamćena po skandalu koji se tamo odigrao. Naime, pijani Winter je Valpurgi izjavio
ljubav zbog čega je Stipančić poludio i napao ga sabljom nakon čega se društvo razišlo. Winter je
napustio Senj. Jednom prilikom, kada Stipančić nije bio kod kuće, Valpurga je pronašla njegove spise.
Čitala je o njegovim željama za usponom i pronašla je spis o Jurjevom krštenju i sudskoj parnici zbog
napada na Wintera. O tome joj Ante prije nije ništa rekao, ali je ona unatoč tome što je vidjela vlastitim
očima spise još uvijek vjerovala da je Ante savršen. Juraj je od malih nogu provodio mnogo vremena
sa svojim ocem. Majka ga nije smjela ljubiti da ne bi postao razmažen. U međuvremenu je Valpurga
rodila i kćer Luciju za koju Ante nije mario. Sva Antina osjećajnost, pažnja, stvari i iskustvo bilo je
preneseno na Jurja. Otac je svog “veoma inteligentnog” sina poslao na školovanje u Beč, a za Luciju
nije htio niti malo novca odvojiti da bi se školovala iako je imala mnogo afiniteta, a da i nije imala,
učinila bi to da pokaže da i ona to može. Na Valpurgin zahtjev da i nju školuju je rekao da nemaju
novaca za oboje, no ipak je učila talijanski i njemački. Juraj nikako nije mogao završiti studij.Četiri su se
godine školovanja oteglo u deset, a troškova je bilo sve više i više. Dio po dio imovine Stipančić je
prodavao uvijek pronalazeći opravdanja za Jurjevo ponašanje. Pustio je Luciju na jedan ples i mnogi su
se mladići zanimali za nju. Ona je željela češće izlaziti i družiti se sa svojim vršnjacima, a to je njoj
zabranjeno. Andrija Bukovčić, stari mornar koji je spasio Antin brod došao je u posjet Stipančićima i
zamolio Antu za glas u saboru što mu je Ante obećao, ali nije poštivao svoju riječ. Ante nije bio izabran
za suca, što je žarko želio. Za suca je izabran Ćolić. U gradu su počeli nemiri. Senj se podijelio na dvije
strane (iliriste i protivnike ilirizma). Vukasović želi pripojiti Senj Hrvatskoj i u narodu probuditi
nacionalnu svijest. Njegov protivnik je major Benetti koji polako gubi ljude koji su stajali na njegovoj
strani. Ante je uz Vukasovića. Sve više želi Lucijino prisustvo, no ona ne voli biti s njim i pokušava mu
se osvetiti zbog načina kojim postupa prema njoj. Odnos postaje gori. Lucija je slomljena, otac još više
ljut, a Valpurga ih pokušava pomiriti. Juraj je potrošio sav novac,ali nije završio studij i osramotio je
obitelj zaposlivši se kao konobar. Ante je emocionalno uništen i “mora” naći novac za Jurja. Posjetio je
lihvara Marka i od njega ne dobiva ništa. Benetti saznaje od Martinčića da Ante treba novac i nudi mu
posao koji ga jako privlači, pokušavajuci ga tako pridobiti, ali u početku ne uspijeva. Stipančić je tražio
novac od Vukasovića, no ovaj mu nije dao pa je prihvatio Benettijevu ponudu. Poslali su Jurju 500
forinti i on se zahvalio, obećavši da će im to nekako vratiti. Krajem jeseni Ante je obolio od upale pluća.
Sada je bio samo starac osuđen na ležanje u krevetu i zatvoreni prostor. Primio je pismo od Jurja da je
položio i posljednji ispit s odličnim uspjehom. Uskoro je umro na Lucijinim rukama. Juraj nije bio
prisutan. Mladi se Stipančić napokon vratio kući u siječnju 1832. godine s prijateljom Alfredom. S
vremeno,m Lucija se jako zaljubila u Alfreda za kojeg je vjerovala da je isto tako zaljubljen u nju. Juraj
je prijetio samoubojstvom ako mu majka ne da novca. Kada je prodala kuću i dala mu novce, on i
Alfred su otisli i nisu se više javljali. Luciji su jos uvijek stizali Petrarcini soneti s inicijalima M.T. Ona
pati za Alfredom i postaje krhka, boležljiva i slomljena. U strahu za njeno zdravlje majka se odlučuje na
prevaru i zamoli M. Tintora koji joj šalje sonete da piše Luciji pisma i potpisuje se kao Alfred. To je neko
vrijeme dobro utjecalo na Luciju, no uskoro ona razotkriva prijevaru i tada naglo oboli i umre. Na samrti
ju je posjetio, po njenoj izričitoj želji, Tintor. Lucija je umrla ljepša nego ikad. Tintor se nakon tragičnog
događaja zaredio. Valpurga je umrla u bijedi i siromaštvu proseći na ulici umotana u plahtu da je ne
prepoznaju.

7.LIKOVI

Ante Stipančić

Htio je pod bilo koju cijenu plivati na površini, a neprestano je tonuo. Htio je biti izvan kuće glavni, kao
što je bio u kući. Želio je biti najutjecajniji u različitim stvrima, ali nije mogao jer to jednostavno tako ne
ide u životu, a nije išlo zato što je u isti čas tražio uporište na raznim stranama, pošto vlastitog nije
imao. Otac i majka bili su mu krčmar i krčmarica i za njihov stalež, u ono doba, vrlo bogati ljudi. Od njih
je kao jedinac primio odgojem svoje osobine koje su mu ostale kao neotklonjiva volja na svakom dijelu
života. Morao je naravno zaboraviti što su mu otac i majka zaista bili i gledati u davninu da potraži
plemičko podrijetlo, koje nije mogao naći jer ga nije niti bilo. Ali držao se svejedno plemićem. Znao je
od svačega po nešto, a od svega ništa. Zato je ipak tvrdio da je učen čovjek. Kod kuće je bio strah i
trepet u obitelji, a “mali” su ga ljudi na ulicama pozdravljali dubokim poklonima na koje nije nikada
pozdravom odvraćao. Ipak nije ispijevao zbog svoje nesigurnosti u svakom koraku. Svojim položajem
je bio nezadovoljan. Sin mu je bio svjetlo života, u njega je vidio umjesto cijele obitelji. Kćer i ženu je
ignorirao. Jurju je davao beskonačno mnogo novaca, ne bi li samo završio studij, dok za Luciju “nije
imao” dovoljno novaca. Želio je da Juraj naslijedi njegovo mjesto i samo se prema njemu ponašao kao
da je čovjek. Život mu je završio na ruševinama. Umro je onako kako je živio, okružen svojom ženom i
kćeri koje su se jedine brinule o njemu.

"Otac Stipančić se ponaša kao da je njegov sin najpametnije dijete na svijetu te ga tjera da uči, a ne
pita ga za njegovo mišljenje. Prestrog je i pretjeruje hvalisanjem što će dovesti do raspada obitelji."

Valpurga Stipančić

U ranoj se dobi udala za Stipančića i pošto je on bio iz više porodice, smatrala ga je savršenim. Uvijek
mu je bila poslušna i radila je sve što se od nje tražilo, iako se to katkad i protivilo njenom mišljenju.
Čak i kada je pronašla spise koji su prikazivali u potpunosti njegov karakter i loše osobine, nije odustala
od svog uvjerenja da je Stipančić ipak najbolji čovjek. Kad su se rodili Juraj i Lucija pokazala je pravu
majčinsku ljubav prema svojoj djeci koju je iskreno voljela, iako joj Stipančić gotovo da joj i nije dao
pristup njenom sinu jer je vjerovao da bi ga razmazila. Sve bi učinila za svoju djecu. Kada nije bilo
Stipančića, ispunjavala je želje Luciji, jer je bila takva osoba koja nije mogla nikoga odbiti. Nakon
Stipančićeve smrti, mnogo je patila. Morala se zbog siromaštva preseliti u malenu kućicu s Lucijom.
Jedva je dočekala sinov dolazak, koji se u potpunosti promijenio. Pa čak i kad je prijetio svojim
samoubojstvom i kad je svoje ime promijenio u mađarsko, još je uvijek nastavila davati mu svoju ljubav
koju je imala u beskonačnom izvoru svoje duše. Martin je bio zaljubljen u Luciju. Kada je vidjela koliko
Lucija pati zbog Alfreda, otišla je do Martina da se dogovori da joj on napiše pismo, ali da se potpiše
kao Alfred. Sve je željela dati, pa čak i svoj život, za sreću svoje kćeri, iako je znala da joj možda Lucija
ne bi mogla nikada oprostiti kad bi saznala za njezinu tajnu. Nadživjela je Luciju dvije godine i jako je
za njom patila, a najviše ju je boljelo što je izgubila sina kojeg u biti nije nikada niti imala. Svoj tužni
život završila je smrznuta u hladnoj noći tražeći milostinju. Tada je završila patnja njenog srca.

" Valpurga je jednako trpjela od toga što su Stipančić i Lucija živjeli na ratnoj nozi. Prošlo bi mnogo
dana da ne bi Lucija izim hladnog, usiljenog pozdrava izustila ni riječ…"

Lucija Stipančić

Za njenu sudbinu kriv je njen otac i patrijahalno društvo. Zbog prestrogog odgoja nije znala za
okrutnost i nepoštenje vanjskog svijeta jer je između ostalog stalno boravila u kući. Usprkos svemu
tome ipak je imala hrabrosti suprostaviti se ocu kojeg nije mogla iskreno voljeti jer je on za nju bio
potpuni stranac kojeg bi vidjela samo ponekad, a kad je bio prisutan, znala je da se mora ozbiljno
ponašati. Upravo zbog te izoliranosti od svijeta je pala u ruke nevinosti i istinitosti Alfredovih namjera te
ga je voljela samo istinitom ljubavlju. Bila je jako osjećajna i krhka. Ona jednostavno nije mogla shvatiti
Alfreda i žalila je za svojom mladosti koju je izgubila zbog svoje naivnosti. Zavoljela je Martina Tintora
koji je bio s njom u posljenjem titraju njenog života, ali sa svojom sudbinom nije mogla živjeti. Iako je
Lucija umrla zbog tuberkuloze, njeno duševno stanje puno je pridonijelo ranijoj smrti. Sada ljubav nije
bila dovoljna da je održi živom.
"...gojila se uz Valpurgu Lucija, dočim je sin Juraj pripadao skroz ocu od onoga dana kad je počeo da
uči čitati. Lucija je bila vrlo živahna djevojčica te je poradi toga Valpurga pretrpjela mnoga ogovaranja
od Stipančića koji je uopće za Luciju malo mario i samo jedno u pogledu njezinog odgoja odriješito
zahtijevao: da ne smije na ulicu gdje bi došla u dodir s gradskom dječurlijom..."

"Da, majčice vi biste na nj digli pištolj jer ste mi mati, a jer nemam ni oca ni brata. Da vidite druge kako
ih braća miluju, a one se braćom ponose."

Juraj Stipančić

Bio je prvo dijete, a još k tome i sin, pa je upravo njemu Ante Stipančić njemu posvetio cijeli svoj život.
Kada je bio još malen, dovodio bi mu učitelje kako bi skupio što više znanja za tvz. misiju koja ga je
čekala. Majčinu i sestrinu ljubav nikada nije ni osjetio jer mu to otac nije dozvoljavao. Zbog toga kasnije
nije osjećao ništa prema njima i uopće za njih nije mario. Kada je pisao pismo svom prijatelju, moglo se
vidjeti da je želio imati i majku i sestru, ali je tada već bilo kasno. Mislim da je za njegovo ponašanje
nakon odlaska iz kuće bio kriv upravo njegov otac. Kada je Juraj otišao, znao je da će mu otac slati
novac, pa se prepustio lagodnom životu. Nakon dugo godina i zbivanja te nakon očeve smrti više ga
nije ništa vezivalo za njegovu domovinu, pa kada je izmamio novac kod majke, promijenio je ime u
mađarsko i više se nije javljao.

"Stari Stipančić vrlo je tužno završio svoj život te je umro u jadu, bijedi i bolesti. Sina to nije baš
pogodilo već mu je u interesu samo novac zbog kojeg je i došao k preostaloj obitelji u Senj."

8.O DJELU

Ovo djelo ostavlja veoma snažan dojam čitaču prema odnosima unutar obitelji u doba ilirskog
preporoda. Čitajući ovo djelo u svakom čovjeku bi se uzburkali osjećaji prema svim članovima obitelji
Stipančić, pogotovo prema onima koji su bili žrtve. Valpurga je bila mirotvorac u obitelji. Bila je omiljena
s obje strane. Lucija je patila u svijetu u kojem je rođena jer je bila žena. Nije imala mnoge stvari koje je
Juraj imao. Ante je, kako je to tada bio običaj, sve prenosio na sina. S njim je djelio sva iskustva. Juraj
mu je bio zvijezda koja je tako jako sjala u njegovom srcu da se ostale ne bi niti vidjele (ili ih nije želio
vidjeti). Ulagao je sve u tog dječaka, ne bi li postao ono što je on sam htio biti. Bio mu je “jedina nada”
jer drugu nije vidio. Lucija je morala čamiti u kući sama dok je Juraj uživao, umjesto da se primio knjige
kada mu je bila pružena prilika da bude netko, a ne da završi kao konobar. Valpurga je bila jedini konac
koji je barem nakratko mogao zadržati obitelj zajedno. Ona je bio anđeo čuvar te obitelji. Brinula se za
sve njih, čak i ako oni nisu marili za nju. Lucija i Valpurga su uvijek bile uz Antu, iako ih nije
primjećivao. On je vidio Jurja koji ga je sramotio i trošio novac kojeg bi mu otac davao koliko želi. Sve
bi učinio da bi udovoljio Jurju i uvijek bi Juraj bio nevin i njegove potrebe za novac bi bile opravdane.
Ante je bio čovjek prepun ljubavi, samo što je nije znao pravilno usmjeriti. S druge strane, Valpurga je u
sebi imala beskonačan zdenac iz kojeg bi se prelijevala ljubav i znala ju je usmjeriti samo što je ipak
zdenac presušio kada više nije bio potreban. Iako se činilo da će od silnog davanja, a da nema nikoga
da joj uzvrati Valpurga prva napustiti obitelj, ona je ostala dok više nije imala nikoga da joj uzburka
 mirni ocean osjećaja koji je imala u svojoj duši. Lucija, iako tlačena kao i njena majka, imala je osobu
koja ju je voljela samo što je imala jače osjećaje prema nekomu tko joj ih nije uzvraćao nego je otišao i
nije se vratio. Prihvatila je tu dušu koja je vapila za njom tek kada joj niti ljubav više nije mogla pomoći
jer joj je bolest zahvatila tijelo koje ne ovisi o duši pa više osjećaji ne pomažu. Pošto Valpurga nije
imala ograničenja kada bi došle u pitanje želja njene djece, dala je sav novac koji je uspjela dobiti
prodavši sve što je mogla Jurju, nakon čeka je on brzo pobjegao sa svim novcem i svojim prijateljem u
kojeg se Lucija zaljubila.Kada je Ante umro, sve je krenulo nizbrdo pa je i Lucija zaplovila u ocean
vječnog mira, a Juraj otišao i promijenio ime. Posljednji Stipančić je bila Valpurga koja je od jada i
sama se pridružila mužu i kćeri u vječnoj radosti.

ZLOČIN I KAZNA
ŽIVOTOPIS:
Fjodor Mihajlovič Dostojevski (1821.-1881.) ruski je romanopisac i, uz Tolstoja, najveći
predstavnik ruskog realizma. Presudnu je ulogu u njegovu životu i stvaranju imalo
sudjelovanje u utopijsko-socijalističkom kružoku Petraševskoga, zbog čega je 1849. bio
osuđen na smrt, zatim pomilovan i prognan u Sibir, gdje je proveo deset godina.
Dok je na početku svog stvaranja krenuo stopama Gogoljeva realizma i zastupao
napredne društvene poglede (roman ''Bijedni ljudi'', 1846.), nakon povratka s robije
(koju je opisao u ''Zapisima iz mrtvog doma'', 1861.) ne samo da napušta, već i osuđuje
revolucionarnu djelatnost (roman ''Demoni'', 1871.-1872.) te zapada u misticizam i
mesijanizam, propovijeda neprotivljenje zlu silom, traži izlaz u pravoslavlju i svjesno
pristaje uz carizam i slavenofilstvo.
Glavna su mu djela romani: ''Poniženi i uvrijeđeni'', ''Zločin i kazna'', ''Idiot'' te ''Braća
Karamazovi'', posljednje i najpoznatije njegovo djelo, koje je ostalo nedovršeno.

KNJIŽEVNI ROD: epika

VRSTA DJELA: roman

MJESTO RADNJE: Rusija

VRIJEME RADNJE: 19. st.

ANALIZA JEZIKA I STILA:

- epiteti: izvanredna jasnoća, nervozan hihot, zgodan čas, gnjevni smiješak, sitne očice, ,
časovito zaprepaštenje
- usporedbe: kao batina, kao mačka s mišem, kao da nikoga ne vidi, kao šećer, kao pasja
rulja
- metafora: ''Ja sam uskrsnuće i život''

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
likovi: Raskoljnjikov, Sonja, Razumihin, Dunja, Marmeladov, Puljherija, Lužin, Katerina
Ivanovna...

RASKOLJNJIKOV:
Lijep i stasit, bivši student prava, koji živi u maloj tijesnoj sobici. Svoju unutrašnju borbu
potpiruje mišlju kako bi jedan život mogao spasiti tisuće bijede. Nakon ubojstva ga hvata
strah, jeza, izgubljen je i uplašen. Na kraju djela nalazi davno izgubljeni spokoj.

SONJA:
Prostitutka čistog srca, stidljiva, plaha. Ona je religiozna kršćanka te bez prigovora trpi
očito još veću bijedu od Raskoljnjikova.

KRATAK SADRŽAJ:
Glavni je junak romana siromašan student prava Rodion Raskoljnjikov.
Raskoljnjikova progoni ideja o izvršenju “više pravde” koju će ostvariti ubojstvom Aljone
Ivanove, gramzive i podle stare lihvarice, čijim bi se novcem moglo usrećiti barem sto
ljudi i čijim bi nestankom bili zadovoljni mnogi, uključujući i njenu sestru Lizavetu koju
Aljona muči i iskorištava.
Raskoljnjikova zatičemo u početku romana u rascjepu između jednostavnosti rješenja
koje je smislio i gnušanja nad mogućnošću da se ta ideja uopće rodila u njegovoj glavi.
Raskoljnjikov pomno razrađuje i provjerava plan, iako jedan dio njega ne vjeruje u
izvršenje plana. Sklop životnih okolnosti naprosto gura Raskoljnjikova u zločin: dobiva
majčino pismo, razgovara u krčmi s Marmeladovim, susreću Sonju, doznaje da će
lihvarica biti sama oko sedam sati. Majčino pismo puno je nemoćne pomirenosti sa
životom: sestra Dunja, da bi se spasila sramne i ponižavajuće guvernantske službe kod
razvratnika, obećala je ruku bogatom Lužinu, koji traži siromašnu djevojku da bi mu bila
pokorna i zahvalna. Mati se nada da će tako materijalno pomoći sinu jer je sestra, vezana
obvezom vraćanja za Rodionovo školovanje posuđenog novca, strpljivo podnosila teror
Svidrigajlova.
Raskoljnjikov ne može prihvatiti sestrinu žrtvu. Teško opterećen time u krčmi susreće
Marmeladova, propalog alkoholičara koji utapa tugu pićem kupljenim novcem koji
zarađuje starija kći Sonja prostituirajući se. Raskoljnjikov upoznaje obitelj
Marmeladovih, čija sudbina pokazuje pogubnost djelovanja bijede na ljudski rod.
Najveći je stradalnik Sonja, ali ona im pruža najveće nade. Ostat će moralno čista uz sva
zla koja je zadese u životu. Raskoljnjikov gotovo podsvjesno donosi odluku, pada u san
ispunjen košmarima. Kao da je upravljan nečim izvan svijesti, pomno i hladno ostvaruje
svoj plan. Nepredviđenu okolnost, prisustvo Lizavete, rješava brutalno, ubija je zajedno
sa sestrom. Opljačkan novac skriva pod kamen ne brojeći ga. Vraća se u stan i pada u
groznicu.
Počinje mučna psihološka drama: borba sa savješću koju vodi Raskoljnjikov i borba s
istražiteljem Poefirijem Petrovičem koji oko Raskoljnjikova steže “psihološki obruč”.
Pronađeno je više rješenja i pitanja:najekstremnije nude Sonja i Svidrigajlov. On
predlaže bijeg i amoralnost, a Sonja priznanje, kajanje i oprost zaslužen patnjom i
žrtvom. U trenutku kada ga Petrovič gotovo natjera da prizna, upada Nikolaj i priznaje
da je ubojsvo počinio u trenutku pomračene svijesti. Raskoljnjikov se dvoumi i odlazi na
mjesto zločina, razmišlja o rješenju, nagovještava i priznaje ubojstvo. Osjeća neumitnost
pobjede dobra nad zlom. Pod Sonjinim utjecajem potresen samoubojstvom Svidrigajlova
koji sav svoj novac ostavlja kao dobročinstvo djeci Marmeladova, okajavši tako svoj
razvratni život, Rodion prijavivši se policiji doživljava pročišćenje.
Završetak nas romana izvještava o sudbinama likova. Sonja prati Raskoljnjikova u Sibir.
Dunja se iz ljubavi udaje za bratova prilatelja Razumihina. Umire im majka.
Raskoljnjikov se razboli. Nakon dugog bolovanja vraća se u život pročišćen i vedar, pun
nade. Sedam preostalih godina u Sibiru čine se kratke kao tren uz utjehu nađenu u
evanđelju i Sonjinoj ljubavi.

''... siromaštvo nije sramota, to je istina.''

''Trebalo bi da svaki čovjek može nekamo otići.''

''Na sve se privikava podlac.''

''Laž je mila stvar, jer vodi istini.''

''Tko dva zeca vitla, nijednoga ne stiže.''

''Laganje je jedina čovječja privilegija koju nemaju drugi organizmi. Slaži, pa ćeš
doprijeti do istine! Zato i jesam čovjek jer lažem.''

''U koga ima savjesti, neka i pati ako prizna da je pogriješio. To mu i jest kazna...''
''Najlukavijega čovjeka treba da zbuniš baš najpriprostijom stvari.''

Madame Bovary
Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Madame Bovary (hrv. Gospođa Bovary) je roman Gustava Flauberta iz 1857. godine (iste godine
izlazi pjesnička zbirka Charlesa Baudelairea Cvjetovi zla koja je imala sličnu izdavačku sudbinu).
Knjiga je doživjela buran uspjeh, ali je bila osuđena i proganjana zbog povrede javnog morala od
strane pariškog suda za prijestupe. Oslobođena je zahvaljujući odličnom odvjetniku Senardu.

Gospođa Bovary je remek-djelo realizma po realističnoj književnoj doktrini (studija karaktera,

analiza osjećaja, izbor pojedinosti), po savršenom stilu, te po moralnoj pouci (Emma Bovary
prikazuje duh cijele jedne epohe, a ne samo romantičnim tlapnjama uništenu ženu).

Tema djela je ispraznost braka i malograđanske sredine. Isprepliću se motivi ljudske

ograničenosti i osrednjosti. Izvor i građu za ovo djelo Flaubert je pronašao u nekom novinskom
izvještaju koji mu je poslužio kao inspiracija (nije rijedak slučaj da književnici posežu za takvim
oblikom inspiracije, npr. Dostojevski se služio sudskom kronikom).

Vrijeme i prostor obuhvaća kronotop provincijskog gradića s gustim ljepljivim vremenom koje
plazi unutar prostora. Likovi su socijalno motivirani, socijalno reprezentativni. Pripovjedač je
nepristran, njegova se osobnost ne zapaža, pisac se poistovjećuje s unutarnjim svijetom likova,
služi se jezikom koji reproducira riječi ili svijest određenog lika, ali to ne naglašava posebno već
pripovijeda u 3. licu.
Ovaj roman kritika često ocjenjuje kao životopis malograđanske preljubnice, epopeju
provincijske bijede, a stilski kao antiromantičarski romanticizam.

U razotkrivanju iluzija Flaubert zapravo razotkriva sebe i svoju intimu, što je najbolje izrekao
rečenicom: 'Madame Bovary, to sam ja!'

Fabula [uredi]

Upozorenje čitatelju: Slijedi tekst koji sadrži pojedinosti o radnji i/ili završetku ovog djela.

Charles Bovary, seoski liječnik i udovac, ženi se ljupkom djevojkom Emmom Rouault. Emma je
kći imućnog seoskog gospodara. Ranu mladost i školovanje provela je u samostanu uršulinki gdje
često kradom čita zabranjene romantične ljubavne romane u koje uranja svom silinom svoje
mašte.

Od braka je očekivala ostvarenje svojih romantičnih snova, sreću i mir, no ubrzo se pita:

Bože, zašto sam se udala?

Dobroćudni Charles svim svojim jednostavnim srcem ljubi Emmu i misli da mu je ljubav
uzvraćena. Međutim, mlada žena vrlo brzo shvaća raskorak između svojih snova i monotone
jednoličnosti svakodnevnog malograđanskog života. Njezin duh vapi za pustolovinama.

Nakon selidbe u Yonville Emma upoznaje pristalog odvjetničkog pripravnika Léona s kojim se
počinje tajno sastajati i ljubovati. Léon odlazi u Pariz, a Emma, željna ljubavnih pustolovina,
predaje se novom ljubavniku – elegantnom barunu Rodolphu. Slijedi ljubavna romanca uz vatru
kamina, izlete u prirodu... Potpuno zapušta Charlesa, kuću, dijete. Opsjednuta je ljubavnikom,
lijepim haljinama i svojim sada uzbudljivim životom. Nagovara Rodolpha da je otme i da
pobjegnu.

U početku Rodolphe pristaje, ali joj kasnije šalje pismo u kojem objašnjava da je odustao od
bijega. Emma je potpuno shrvana, doživljava slom živaca. Charles je pokušava utješiti, pokazuje
potpuno razumijevanje, brine se za dijete, vraća sve dugove i ne pitajući kako su nastali. Ona
ponovo živi teško podnoseći dosadu svakodnevnog života. Charles je želi razvedriti i zabaviti te
je odvede u kazalište u Rouen. Tamo susretne Léona i obnovi s njim stari flert, ali kod Léona sve
više raste zasićenost Emmom. Emma je upadala u sve veće dugove u težnji da ostvari svoje želje
za raskoši i sjajem.

Sav ostali svijet bio je za nju izgubljen, bez određena mjesta i kao da nije ni postojao. Što su joj,
uostalom, stvari bile bliže, to više su se od njih odvraćale njene misli. Sve što ju je neposredno
okruživalo, dosadno selo, glupi malograđani, osrednji život, činilo joj se izuzetkom u svijetu,
pukim slučajem, koji ju je držao u svojim okovima, dok se izvan toga kruga protezala unedogled
neizmjerna zemlja blaženstva i strasti.

Odlazi ponovo Rodolphu pritisnuta očajem zbog vrlo izvjesne ovrhe. Moli ga da je spasi od
dugova, ali on je ponovo odbija. Emma je poražena i ponižena. Dok sudski izvršitelj popisuje
stvari u kući, Emma:
Bila je tako tužna i tako mirna, u isti mah tako mila i tako povučena, da si u njenoj blizini osjećao
kako te obuzima neki ledeni čar, kao što te u crkvama hvata zima od hladnoće mramora, koja se
miješa s mirisom cvijeća.

Ne može prihvatiti poraz i ponovni povratak u dosadu svakodnevnog života te radije odabire
bijeg u smrt. Ispija otrov i umire.

Charles, jecajući, sav kao lud, u očaju govori svojoj umirućoj ženi: Zar nisi bila sretna? Jesam li
ja možda kriv? Činio sam ipak sve što sam mogao! Uskoro i on umire ostavljajući iza sebe
nezbrinuto dijete.

GOSPODA GLEMBAJEVI
Sadržaj
Čin prvi

Crveni salon. Na zidovima se nalaze petnaestak portreta obitelji Glembay. Sve je puno gostiju.
Na sceni stoji Sestra Dominikanka Angelika, udovica Ivana Glembaya, (najstarijeg sina Ignjata
Glembaya) i promatra portrete. Vitka je i otmjena, ruke skriva u naborima rukava. Uz nju stoji
Leone Glembay. Ima prosijedu kosu, rijetku bradu, bez brkova. U ustima ima lulu. Leone počinje
razgovarati o Kantu i Euleru te o logici i matematici. Prvi put izlazi na vidjelo da je Leone
zaljubljen u Angeliku kada joj govori da je ona jedino u što vjeruje u glembajevskoj kući. Govori
joj da ju je gledao cijelo večer. Angeliki postaje neugodno. Dolaze do portreta Angelike i počinju
razgovarati o njemu. Dolaze Fabriczy i Silberbrandt. Svi razgovaraju o portretu. Dok ga Fabriczy
i Silberbrandt hvale Leon u njemu stalno nalazi pogreške. Angeliki postaje neugodno pa odlazi
do drugih portreta. Svi dolaze za njom. Ona počinje ispitivati Fabriczya o ljudima na portretu.
Dok Fabriczy govori o njihovim dobročinstvima Leone priča da je točno da su svi Glembajevi
varalice i ubojice kako je rekla stara Barboczyjeva. Fabriczy je bio začuđen tim njegovim
stavom. Dolazi Puba tražeći barunicu. Sav je razdražljiv jer se nitko osim njega ne brine za
nedavni događaj. Govori o napisima u tisku koji nepovoljno govore o obitelji Glembay i posebno
barunici. Smatra da to treba demantirati u novinama. U to dolazi Glembay i govori da to nije
potrebno. Svi prisutni očituju se što treba napraviti. Poslije svirke na klaviru u prostoriju dolazi
barunica. Govori da su je oslobodili i da o tome više ne govore jer je uzrujavaju. Puba pita
Glembaya što da radi. Ovaj odgovara da se tome protivi, a barunica govori da je boli glava. Puba
počinje čitati članak u kojem se sve objašnjava: Sinoć se oko devet sati s trećeg kata bankarove
kuće bacila krojačka radnica Fanika Canjeg zajedno s sedmomjesečnim djetetom nakon što je
bila izbačena iz Glembayeve kuće. Prije toga njenu je svekrvu pregazila barunica sa svojom
kočijom, ali bila je oslobođena optužbe. Članak optužuje barunicu za ubojstvo svekrve i
krojačice.. Glembay više ne može slušati i traži Pubu da prekine čitati. Puba počinje govoriti
kako bi trebali napraviti demante na takve članke u tisku. Glembay opet ustaje protiv toga. Leone
cijelo vrijeme pozorno slušajući govori im da nikakvim riječima ne mogu oživjeti mrtvu ženu.
Barunica se buni ne misli li on da je ona za to kriva. On pređe preko tog pitanja. Počne govoriti
da je razgovarao s tom ženom i da je ona tražila samo jednu Singericu. On joj je rekao neka se ne
ponižava i neka ode. Kada je otišla, otišao je i kupio Singericu te poslao na njenu adresu. Puba u
tome vidi priliku da se demantiraju novine, a Leone tom ne može vjerovati. Barunici je svega
dosta, zove psa i s pratnjom izlazi iz sobe na terasu, a zatim i u vrt. U daljini se čuje grmljavina.
Dolazi do svađe Leonea i Silberbrandta. Silberbrandt govori da je čuo razgovor između Leonea i
krojačice i da je čuo da je Leone rekao da bi najbolje bilo da se baci kroz prozor. Leone na to
odgovara optužujući barunicu i njenom lažnom dobročinstvu. Silberbrandt je počinje braniti, a
Leone ga optužuje da je baruničin ljubavnik. To sve sluša Glembay na terasi. Gosti odlaze. Neki
pričaju o vezi Leonea i Angelike.
Čin drugi

Zbiva se trideset minuta poslije. Sve se zbiva u sobi Leonea Glembaya. On pakira kovčege. Tu se
nalazi i Silberbrandt. Optužuje Leonea da ga nije trebao optužiti pred svima. Da mu je to rekao u
četiri oka još bi mu i mogao oprostiti, ali ovako ne zna. Leone se gotovo i ne obazire na
Silberbrandta. Netko pokuca. Ulazi Glembay. Leone mu govori da sjedne. Glembay ostane
stajati. Silberbrandt se ispriča i povuče iz sobe. Nastavlja se dijalog između oca i sina. Počinju
govoriti o Leonovu slikanju, grmljavini, nekom nécessaireu stalno izbjegavajući temu. Konačno
Leone upita zašto je došao. Glembay mu govori da je čuo svaku njegovu riječ i da li je to istina.
Leone govori da je suvišno da razgovaraju. Glembay želi da prijateljski razgovaraju, ali Leon to
odbija. Glembay traži dokaze, a Leon kaže da ih nema. Leon počinje razgovarati o obitelji.
Govori da je barunica za sve kriva. Njegova se sestra Alis se utopila jer je saznala da je mladić u
kojeg se zaljubila ljubavnik barunice. Također optužuje barunicu za smrt majke koja se otrovala.
Govori kako se sjeća da je odmah slijedećeg dana barunica došla k njima s kitom ljubičica i psom
i da nije ni izmolila Oče naš, a već se prekrižila i otišla u salon. Glembay mu govori da mu je
mjesto u ludnici i da je to Daniellijeva krv, a ne Glembayeva. Leone optužuje oca da je barunici
kupovao darove i vile dok je još majka bila živa i da još uvijek od njega uzima novac kojim bi se
mogla nahraniti cijela zemlja. Glembay odgovara da ga je barunica naučila živjeti i da nema
nikakvo prava da je optužuje. Tada se počinju svađati o novcu i imovini koju je u obitelj donijela
Leoneova majka. Ponovo se vraćaju na to kako je Leone optužio barunicu da ima ljubavnika.
Leone Glembayu daje pisma, nađena kod nekog Skomraka koji se ubio zbog barunice, pisana
baruničinim rukopisom i potpisom Mignon. Glembay pisma ne priznaje. Tada Leone počinje
vrijeđati barunicu što rezultira provalom bijesa kod Glembaya koji konačnu dva puta udari
Leonea raskrvavivši mu lice. Konačno Leone priznaje da je barunica i njega zavela i da zbog toga
jedanaest godina nije dolazio. Glembaya počinje probadati srce. Zove slugu da ode po barunicu.
Ne mogu je naći u sobi. Glembay postaje sumnjičav. Barunica dolazi, a Glembay je pita gdje je
bila. Ona slaže da je bila u vrtu jer ima migrenu. Glembay ponavlja: “ M-m-m-i-gre-na?” U tom
mumljanju padne. Barunica izvan sebe traži da netko donese leda.
Čin treći

Glembayeva spavaća soba. Na postelji leži Glembay. Do njegovih nogu, na klecalu, kleči sestra
Angelika. Leone slika oca. U naslonjaču sjede Fabriczy, Silberbrandt i doktor Altmann. Svitanje.
Na telefonu razgovara Puba Fabriczy dogovarajući sastanke odbora. Fabriczy, Altmann i
Silberbrandt razgovaraju o smrti. Dr. Altmann o smrti razgovara s medicinskog, a Silberbrandt s
vjerskog stajališta. Leone nije zadovoljan skico i potrga je, a Puba uzima komadiće i na stolu ih
slaže u cjelinu. Leone govori o svom snu o mrtvim ribama govoreći da to nije dobro. Puba govori
preko telefona i saznaje da je u banci pasiva više od pet milijuna. Dolazi barunica i moli
Angeliku da ode po kravatu za Glembaya. Ostaje sama s Leoneom. Pita ga zašto je mrzi, što mu
je skrivila. On šuti. Govori Leoneu da je on bio jedina traka svjetlosti u glembayevskoj kući.
Govori kako je njen sin već poprimio glembayevska obilježja, kako se u njemu već razvija zločin.
Vraća se Angelika. Donosi kravatu. Leone odlazi na telefon. Vraća se i govori barunici da je
treba direktor Trgovačke banke. Angelika i Leone ostaju sami. Leoneu postaje slabo. Angela ga
dovodi do divana. On legne. Leone joj govori kako je dotukao Glembaya. Govori da postoji samo
jedno rješenje, a to je ubiti se. Dolazi barunica poput luđakinje. Govori da je Glembay nitkov,
hulja, da ju je pokrao. Angeliki govori da glumi, da je drolja, da je ljubavnica kardinala. Leone
joj govori: “Marš napolje.” Ona mu govori da je ta kuća njeno vlasništvo, da je nitko ne može
otjerati. Opet optužuje Glembaya. Leone joj govori da je uzeo samo ono što je ona od njega krala
sve te godine. Govori joj da šuti. Barunica optužuje da su svi Glembayevi ubojice i varalice.
Leone uzima škare s govori: ”Ni riječi više!” Barunica počne vikati što hoće od nje. Leone je želi
pograbiti, ali ona pobjegne. On potrči za njom. Čuje se lupanje vratima, razbijanje stakla.
Barunica viče: “Pomoć!” Ulazi sluga i uzima instrumente dr. Altmanna. Govori da je barunica
zaklana. Angelika stoji poput kipa. Cvrkut ptica u vrtu.

Otac Goriot
Izvor: Wikipedija

Skoči na: orijentacija, traži

Otac Goriot (fra. Le Père Goriot), roman Honoré de Balzaca

Tematika romana je ljubav oca Goriota prema kćerima koje ga iskorištavaju i želja mladog
čovjeka iz provincije da uspije u velikom gradu.

Problematika koja se obrađuje u romanu je: očinska ljubav koja ne poznaje granice, želja za
uspjehom u gradskoj sredini i težnja za društvenim ugledom, posesivna, odana i slijepa ljubav
oca prema kćerima, amoralnost ondašnjeg društva i moralni pad čovjeka. Inspiracija iz sličnog
djela je Shakespeareova tema iz “Kralja Leara” koji se lišava svega da bi njegove nezahvalne
kćeri mogle ostvariti svoje ambicije.

Po strukturi djelo spada u romane. Sastoji se od šest poglavlja: Pansion, Dva posjeta, Ulazak u
otmjeno društvo, Bježismrt, Dvije kćeri, Očeva smrt.

Vrijeme radnje je od 1819. godine do 1820. godine, početak mjeseca studenog 1819. godine, a
mjesto radnje Pariz

Sadržaj
[sakrij]

 1 Opis političkog stanja onog vremena

  2 Sadržaj
o 2.1 Pansion
o 2.2 Dva posjeta
o 2.3 Ulazak u otmjeno društvo
o 2.4 Bježismrt
o 2.5 Dvije kćeri
o 2.6 Očeva smrt

Opis političkog stanja onog vremena [uredi]

Honoré de Balzac živi i radi u prvoj polovici 19. stoljeća, u vrijeme kada se u Francuskoj
sukobljavaju prošlost, sadašnjost i budućnost i kada jača buržoazija u svojoj nezadrživoj težnji za
vlašću i bogaćenjem. Sila novca je jedina sila koja pokreće taj svijet. U svojoj Ljudskoj komediji
Balzac ističe da Francuskom ne vladaju ni kralj ni ustav nego "svemoćna petofranka". U svojim
djelima diže glas protiv društvenog morala svoga doba, protiv ljudskih konvencija, nepravda,
nečovječnosti i protiv zakona koji su "paučina kroz koju se provlače krupne muhe, a zaglavljuju
sitne mušice". Aristokraciju je smatrao nositeljem kulturnih vrijednosti. Iako je u romanu
"Seljaci" htio prikazati tragediju komadanja plemićkih veleposjeda, on je prikazao svu težinu
položaja seljaka koji su poslije revolucije oslobođeni, izborili za sebe dio zemlje od feudalaca, da
bi odmah iza toga počeli robovati seoskom kapitalu.

Sadržaj [uredi]

Upozorenje čitatelju: Slijedi tekst koji sadrži pojedinosti o radnji i/ili završetku ovog djela.

Pansion [uredi]

Gospođa Vauquer, rođena de Conflans, stara je žena koja drži u Parizu građanski pansion, poznat
po imenu "Dom Vauquer". Kuća je na tri kata, iza kuće je dvorište gdje složno žive svinje, kokoši
i kunići, a u dnu dvorišta je drvarnica. Između drvarnice i kuhinjskog prozora visi ormarić za jelo.
Ispod njega otječu splačine iz kuhinje. Tu su mala vratašca, kroz koja kuharica izbacuje smeće i
koje isplahnjuje velikom količinom vode. S prednje strane je vrt s nekoliko voćaka i povrća, a u
hladu pod lipama je okrugli stol sa stolicama, gdje pansionisti sjede za vrijeme velikih vrućina i
piju kavu, ako im to imovinsko stanje dopušta. U prizemlju je salon koji je povezan s
blagovaonicom. Taj salon izgleda vrlo tužno-u njemu se nalaze stolice, stol i naslonjači pokriveni
tkaninom s crnim i svijetlim crtama. Ta glavna soba zaudara na plijesan, užeglost, hladna je i
vlažna, uvlači se u odijelo, bazdi na kuhinju, poslugu i sirotinjski dom. Blagovaonica, prema
kojoj salon izgleda kao kakav budoar, je prostorija s drvom obloženim zidovima čija boja se ne
raspoznaje od naslaga prljavštine. Tu je također dugačak stol sa stoljnjakom toliko masnim da bi
se po njemu moglo risati prstom, i ormar na kojem stoje okrhnute i razbijene čaše i posuđe.
Ujutro oko 7 sati prvo ulazi mačak koji odmah počinje njuškati po zdjelama, a onda ulazi udovica
Vauquer. Njezino bucmasto lice, s nosom sličnim papagajevom kljunu, s debelim tijelom,
sukladno je odaji čiji topli,smrdljivi zrak gđa. Vauquer udiše bez gađenja. Kada je ona tu, slika je
potpuna. Ima oko 50 godina (kasnije saznajemo da ima 48 godina, ali da priznaje samo 39) i liči
na sve žene koje je pogodila nesreća. Sada u pansionu stanuje sedam osoba. Na prvom katu su
dva najbolja stana. U lošijem stanuje gazdarica, a u drugom gđa. Couture, udovica
službenika.Zajedno s njom je živjela mlada djevojka Victorine Taillefer. Na drugom katu živi
starac zvani Poiret, a u drugome muškarac oko 40. god. , koji nosi crnu vlasulju i boji brkove,
lažni trgovac gospodin Vautrin. Treći kat činile su 4 sobe od koje su dvije izdane, jedna nekoj
staroj djevojci - gđici. Michonneau, a druga bivšem proizvođaču tijesta kojega su zvali otac
Goriot. Ostale sobe su se izdavale siromašnima koji nisu mogli platiti više od 45 franaka
mjesečno. Sada je u jednoj od te dvije sobe stanovao mladić čija je obitelj živjela u najvećoj
neimaštini kako bi on mogao studirati pravo u Parizu. Zvao se Eugene de Rastignac. Bio je od
onih mladića koje je nevolja navikla na rad i već u ranoj mladosti shvaćaju da njihovi roditelji
očekuju mnogo od njih. Iznad trećeg kata bio je tavan za sušenje rublja i dvije mansarde u kojima
su stanovali pokućar (sluga) Christophe i kuharica Sylvie. Osim tih stalnih, imala je gospođa na
ručku i 8 studenata medicine i 2-3 stanovnika iz okolice. Svi ti pansionisti bili su siromašni,
vezali jedva kraj s krajem, a to se ogledalo u njihovim odijelima i pohabanom rublju. U njihovim
uvelim i oronulim ustima bljeskali su se gladnički zubi, u njima su se ocrtavale žive nijeme,
ledene, svagdašnje drame koje potresaju srce. Stara gospođica Michonneau je svojim umornim
očima budila jezu u svima koji ih pogledaju. Gospodin Poiret bio je kao neki stroj, izgledao je
kao neka utvara. Gospođica Victorine Taillefer imala je bolesno bijelu put, uvijek snuždena i
slabašna izgleda, a sličila je na biljku požutjelog lišća koja je netom presađena. U usporedbi s
drugima, ona je bila lijepa.Unatoč lošem i slabom izgledu, pokreti su joj bili živahni a glas veseo.
Samo dvije stvari nedostajale su joj da zabljesne-haljine i ljubavna pisma. Otac ju nije htio
priznati za kćer, a gđa. Couture, rođakinja njezine majke, brinula se o djevojci kao da je njezino
dijete. Eugene de Rastignac bio je pravi južnjački tip, imao je bijelu kožu, crnu kosu i plave
oči.Bio je iz plemićke obitelji. Vautrin 40 godina imao je široka pleća, snažna prsa, lice puno
bora, grub ali nije neugodan. Bio je uslužan i šaljiv. On je o svemu znao i odmah pritekao u
pomoć, ali je ulijevao strah svojim pronicljivim i odrješitim pogledom. Najstariji pansionist bio je
otac Goriot, koji je imao 69 godina. Dok je bio dobro stojeći, bio je u stanu u kojem je sada gđa.
Coutre. Imao je lijepu odjeću, koju je mijenjao svakoga dana, a ormari su bili puni srebrnog
posuđa. Kada je domaćica Vauquer vidjela još i državne obveznice, ona se je odmah zagledala u
njegov novac: "kao jarebica u slanini topila se na vatri želje koja ju je obuzimala da se oslobodi
mrtvačkog pokrova muževog i da uskrsne u Goriotu". No on nije mario za nju i to je nju
razljutilo, jer su propali njeni snovi. Na svoju nesreću Goriot je morao prijeći na drugi kat i da
ubuduće plaća stan i hranu 900 franaka godišnje. Svi su bili iznenađeni, a gospođa ga je odmah
počela zvati Otac Goriot. I počele su priče po pansionu: "on sigurno izdržava ženu, pa je prisiljen
štedjeti". Krajem treće godine otac Goriot smanji svoje izdatke. Odseli se na treći kat plačajući 45
franaka godišnje. Odrekne se duhana, otkaže brijača i prestane se pudrati. Njegovo lice zbog
patnje, čiji uzrok nitko nije znao, bivalo je sve tužnije i očajnije. Nakon četvrte godine u pansionu
on nije više ličio na samoga sebe. Kćeri mu više nisu dolazile. Eugene de Rastignac kao i sva
mlada francuska omladina, našao se pred mnogim zaprekama, a trebalo je mnogo muke da ih se
otklone marljivim radom i osobnom vrijednošću. Želio je uspjeti u društvu, a kako je bio plemić,
počeo se raspitivati o svojim rodbinskim vezama. Uskoro dobije poziv na bal od svoje daljnje
rođakinje vojvotkinje Beauseant. Želio je zaviriti u sve salone Pariza i naći zaštitnicu kako bi
uspio u životu. Na balu upozna groficu Anastasie de Restaud, visoku i vitku s najljepšim stasom
u Parizu. To je bila žena o kojoj je snivao, a bila je jedna od dvije kćeri oca Goriota, što Eugene
nije znao.
Dva posjeta [uredi]

Sutradan Rastignac ode u posjetu gđi. de Restaud. Kada je ulazio u salon začuje glas oca Goriota
i odjek poljupca: “Što to Goriot ima s groficom Restaud?”. U to uđe grofica u divnoj kućnoj
haljini. Bila je prelijepa. Njezina ljepota bila je profinjena. Pozdravljala se s grofom Maximom i
silna mržnja obuzme Rastignaca prema tom mladiću. Maxime je imao lijepe i čiste čizme, dok su
njegove unatoč pažnji bile blatnjave, kaput mu je pristajao kao saliven, dok je on poslije podne
imao frak. Motreći tog kicoša vitka i visoka osjeti što znači biti bogat. Eugene osjeti što grof
znači de Restaud i pomisli: “Evo moga takmaca, moram ga pobijediti !”. Nije znao da grof
Maximede de Trailles dopušta da ga vrijeđaju, ali prvi puca i ubija. Nakon posjeta kod grofice,
odveze se u palaču Vikonta de Beauseant da posjeti svoju rođakinju, kako bi zadobio njezinu
naklonost. Ona je već tri godine bila u prisnim odnosima s jednim od najbogatijih portugalskih
plemića markizom de Ajudo – Pinto. Muž je htio, ne htio morao poštivati tu morganatsku
(nezakonitu) vezu pred svijetom. Svi su znali osim nje da se markiz ženi, zbog toga je i došao u
posjetu, ali nije se usudio joj priopćiti takovu vijest. Njezina prijateljica vojvotkinja de Langeais
bez ikakvog obzira otkrije joj da će se sutra objaviti zaruke gosp. de Ajuda – Pinto i gđice.
Rochefide. Eugene u razgovoru sazna da je grofica Anastasia de Restaud kćerka oca Goriota, a
druga Delphine je udana za baruna de Nucingena. Dvije kćeri, koje su se odrekle dobrog oca.
Dobile su bogati miraz, a sebi je ostavio sitniš vjerujući da će njegove kćeri omogućiti mu
uzdržavanje. Poslije su ga zetovi otjerali iz svojih domova kao posljednjeg bijednika. Vikontkinja
ga savjetuje: “Želite li uspjeti, ja ću vam pomoći. Što hladnije budete računali, bolje ćete uspjeti.
Zapamtite da ćete ostati nitko i ništa, ako ne budete imali ženu koja će se zauzimati za vas. Ona
treba biti mlada, bogata i uglađena. Ako nekoga zavolite, dobro čuvajte tu tajnu”. I nastavi dalje:
“Postoji suparništvo između dviju sestara. Restaud je plemić, njegova žena je primljena u društvo
i predstavljena dvoru, ali druga sestra udana za bogatog bankara, lijepa gđa. Delphine svisnut će
od žalosti i zavisti jer je daleko od svoje sestre, pa se odriću jedna druge, kao što se odriću i oca”.
Bio je neraspoložen za večerom u pansionu: “grofica mu je zatvorila vrata, zato što sam joj rekao
da njezin otac jede za našim stolom !”. Otac Goriot sakrije oči i okrenu glavu da bi ih obrisao.
“Dakle gospodin Goriot je otac jedne grofice” reče gđa. Vauquer tiho “i jedne barunice” odgovori
joj Rastignac. Još iste večeri napiše pismo majci i zatraži 1200. - franaka i ako ih ne dobije pasti
će u očaj, možda se čak i ubiti: “Kadar sam hraniti se suhim kruhom, piti samo vodu, ako treba i
gladovati, ali ne mogu bez onoga što je ovdje neophodno za uspjeh. Ili ću postići cilj ili ću ostati
u blatu. Poznajem naše prilike i znati ću cijeniti vašu žrtvu”. Zatim je poslao pismo i sestrama te
zatražio njihovu ušteđevinu. Ti plemeniti osjećaji i te strahovite žrtve trebaju mu poslužiti kao
ljestve da se dospije do Delphine de Nucingen. Nisu ga više primali u palači Restaud. Nije išao
više ni u školu, samo na prozivke. Odlagao je učenje do ispita. Odlučio je platiti upisninu za 2. i
3. godinu, pa onda u posljednjem trenutku sve naučiti naizust. Na taj način je dobio 15 mjeseci
slobodnog vremena u Parizu, da iskorištava žene ili da lovi bogatstvo.
Ulazak u otmjeno društvo [uredi]

Rastignac je dobio pismo od majke i sestre, te novac od prodanog nakita. Majka ga savjetuje da
pametno uloži novac, a sestre mu poručuju: “Ako hoćeš mogli bismo se odreći rupčića i sašiti ti
košulje !”. Kada je Eugene pročitao pisma, sav je bio uplakan. Sjetio se oca Goriota kako noću u
sobi svija svoje srebro, kako bi platio mjenicu svoje kćeri”. To isto je učinila i tvoja majka sa
svojim nakitom. Jesam li ja pokrao svoje sestre?” pomisli i osjeti kajanje. Poslije šetnje u
Tuileriesu prijavi se kod gđe. Beauseant i ona ga pozove na objed. Kakova je to bila raskoš na
stolu, a tu raskoš predstavljalo je posuđe i jelo. Trenutak poslije sjedoše u laku kočiju i začas
stigoše u kazalište. Svi pogledi bili su upereni prema njima. On pomisli da sanja. I kćeri oca
Goriota bile su u kazalištu. Društvo je bilo vrlo otmjeno. Te večeri upozna Eugene gđu. de
Nucingen i reče joj, da je on susjed njezinom ocu. Čim sam vas vidio osjetio sam, kao da me
neka struja nosi prema vama. “Nisam ni sanjao da ste tako lijepi” i on ostane pored nje do kraja
predstave. Kada se vratio u pansion, svrati do oca Goriota i ispriča mu da je upoznao njegovu
kćer Delphine. Prvi puta je bio u sobi oca Goriota i nije mogao sakriti svoje zaprepaštenje kada je
vidio tu rupu u kojoj je živio otac i sjeti se raskošne haljine njegove kćeri. Na prozoru nije bilo
zastora, nije bilo tapeta, pa se nazirao čađav zid. Dobri je čovjek ležao na lošoj postelji, a imao je
samo tanak pokrivač. Pod je bio vlažan i pun prašine, a u kaminu nije bilo ni traga od vatre.
“Moje kćeri su dobre, samo da su im muževi dobri, bio bih presretan. Da sam barem mogao
živjeti kod njih, meni bi bilo dosta samo da slušam njihov glas i srce bi mi igralo od radosti”. “Ali
gospodine kako možete živjeti u ovakvoj rupi, pored toliko bogato udomljenih kćeri” reče
Eugene. “Ma što će meni bolje ? Moj život je u mojim kćerima !” reče Goriot. Starac i student
postali su veliki prijatelji. Rastignac je bio pozvan kod gđe. Delphine. Ona je bila očajna i nije to
krila, no on je želio znati razlog toj zlovolji: “Htio bih da budete samo moja !”. Delphine mu
ponudi torbicu: “Idite u kockarnicu, stavite 100 franaka ili izgubite sve ili donesite 6000. -
franaka”. U kockarnici stavi 100. - franaka na broj 21 (koliko je imao godina) i na sreću ne
znajući dobio je 3600. - franaka i opet nasumce stavi cijelu svotu na crvenu boju. Promatrači su
ga zavidno gledali. Kotač se okrenuo i dobio je opet 3600. - franaka. “Sada imate 7200. - franaka.
Poslušajte me i idite” šapnu mu bankar. “Vi ste me spasili !” zagrli ga presretna Delphine.
Govorila mu je kako joj je loše u braku, donijela je sav miraz, a sada nema ništa. “On mi daje
samo za moje osobne izdatke određenu svotu. Da se obratim ocu, ali sestra i ja smo ga
upropastile. Zahvaljujući vama ja sam postala slobodna i radosna”. Uzela je 6000. - franaka, a
njemu ostavila ostatak. Vi ćete objedovati samnom svakoga dana, a pratiti ćete me i u Italiens
(kazalište). Opet je ocu morao ispričati kako je bilo kod njegove kćeri Delphine, a dade mu i
1000 franaka od dobitka u kockarnici. “Možda samo oni koji vjeruju u Boga, potajno čine dobro”
a Eugene je vjerovao u Boga.
Bježismrt [uredi]

Rastignac se neko vrijeme sasvim prepustio užicima. Bio je u društvu gđe. Delphine, a i kockao
se na veliko: “Katkad je mnogo dobijao, a katkad mnogo gubio!”. Želio je iseliti iz pansiona.
Ostao je bez ijednog novčića i imao je dugova pa je potpisao mjenicu Vautrinu i dobio iznos od
3500 franaka. Dobivši na kocki, Eugene mu vraća dug u roku od svega nekoliko dana. Vautrin je
bio odbjegli robijaš zvan Jacques Collin, poznat pod imenom "Lažna Smrt". Policija ga je htjela
uhititi uz pomoć gđice. Michonneau i gosp. Poireta. Vautrin je bio zelenaš, primao je novac od
robijaša, čuvao ga i stavljao na raspolaganje bjeguncima ili njihovim obiteljima, ako je bilo
naznačeno u oporuci. Gđica Michonneau dogovori se s agentom Gondureauom, koji se prerušio u
rentijera, za 3000 franaka “da u vino nasipa napitak koji će izazvati njegovu prividnu smrt.
Prenesite ga na krevet, svucite ga, pljesnite ga rukom po ramenu i pazite hoće li se na koži
pojaviti neka slova”. “Posao je obavljen – Vautrine!” reče Eugene. “Sutra ujutro gđica. Victorina
naslijediti će očevu ljubav i imanje. Moj će mu momak zadati smrtonosni udarac u čelo”.
Rastignac je bio zaprepašten. Ovaj dvoboj bio je u suprotnosti s njegovim nadama, pa je odlučio
obavijestiti gospodu Taillefer oca i sina. U međuvremenu Goriot prizna Rastignacu da odobrava
njegovu vezu s Delphine i otkrio mu tajnu: “Sve je sređeno za njegovo preseljenje u novi stan.
Obavili smo mnogo posla za jedan mjesec bez vašega znanja. Ona će primati 36000. - franaka
rente godišnje, a od svoga miraza od 800000. - franaka uložiti će u dobre nekretnine”. Slijedećeg
dana stigla je obavijest da je mladi gosp. Frederic de Taillefer teško ranjen u dvoboju. Victorine
je bila pozvana da dođe u kuću svoga oca. “Eto, jučer je bila bez novaca, a danas ima milijune”
reče Vutrine i u tom času pade kao svijeća. To je bio znak da je napitak počeo djelovati. Kada su
mu skinuli košulju, ugledali su dva kobna slova. To je bila potvrda da je on odbjegli robijaš:
“Lako ste zaradili 3000. - franaka” reče Poiret. No Vautrine se brzo oporavio nakon lijeka kojega
je dobio. Na vratima blagovaonice pojavila se policija. “U ime zakona i kralja” – reče policajac –
ostalo se izgubi u galami. “Priznajem da sam Jacques Collin (Žak Kolin) zvani “Bježi-Smrt”
osuđen na 20 godina robije u okovima. “Tko me izdao?” – zapita Collin. “Ti si me izdala stara
gaduro, ti si mi priredila onu navalu krvi, znatiželjnice!. Ja bih ti dao 6000. - franaka da
izbjegnemo ovaj neugodni put. Oni mene gledaju sa strahom, a tebe s gađenjem. Van uhodo “ - i
izbaciše cinkarošicu iz pansiona. Gospoda Goriot i Eugene sele se iz pansiona u divan samački
stan koji mu je priredila Delphine: “Ah, ja ću vas uvijek mnogo voljeti”.
Dvije kćeri [uredi]

Eugene saznaje da je muž njegove ljubljene Delphine uložio sav novac i svoj i njezin u poduzeća,
zbog kojih je morao poslati velike svote u inozemstvo. “Ako ga natjeram da mi vrati miraz,
morati će obustaviti plaćanje, no ako pričekam godinu dana, on će udvostručiti moj miraz
kupovanjem nekretnina” – jadala se ocu. “Novac je život ! Novac je sve!” – govorio je otac. U
tom trenutku uđe grofica, druga kćerka Goriota i reče: “Ja sam nesretna, propala sam moj jadni
oče! Da bih spasila Maximov život, svoju sreću, odnijela sam zelenašu Gobsecku obiteljske
dijamante do kojih je mome mužu veoma stalo. Maxime je bio spašen! – ali ja sam mrtva. Sam
nakit je prodan za nižu svotu i treba još 12000 franaka da bi podmirila dug, a on je obećao da će
se opametiti i da više neće kockati”. “Nemam novaca” – reče otac “I više ništa od 1200 franaka
doživotne rente. Potrošili smo novac za uređenje stana. U ovoj nevolji nadao sam se pomoći od
tebe, a sada vidim da me nikada nisi voljela”. I sestre se naljute jedna na drugu. “Vi mi kidate
srce! Umrijet ću zbog vas! Obje ste pogriješile. Ništa više nemam!” – zajeca otac. Eugene
uplašen, uzme mjenicu koju je potpisao Vautrinu i napravi propisanu mjenicu na 12000. - franaka
na Goriotovo ime: “Evo vam cijela svota gospođo. Spavao sam, vaš razgovor me je probudio i
tako saznao koliko dugujem gospodinu Goriotu”. Nakon što Anastasie optuži i okleveće
Rastignaca,otac Goriot legne u krevet teško pogođen tim silnim svađama. Otac je bio jako
uzrujan, pa je legao da se odmori, ali mu je bilo sve lošije. Drugi dan mu je bilo još lošije. “Samo
ga čudo može spasiti!” – reče student medicine Bianchon. Obje kćerke spremale su se na bal kod
gđe de Beauseant. Rastignac je razmišljao mnogo o ocu Goriotu i želio prikupiti mnogo razloga
da bi opravdao postupke Delphine, jer je obožavao tu ženu. “Hajdemo odjuriti na čas da ga
posjetimo !” reče Eugene. “Hoću, ali poslije bala.” odgovori Delphine. Na balu, vikontkinja de
Beauseant zamoli Rastignaca da ode do markiza d'Ajude i da joj vrati sva njezina pisma. Kada se
vratio vikontkinja reče: “Mislit ću često na vas, vi ste mi se učinili dobar i plemenit, naivan i
iskren usred toga svijeta, gdje su te osobine rijetke”. Kada su sišli među goste, Eugene ugleda
obje kćerke gospodina Goriota i to rastuži Rastignaca. Dijamanti obiju kćeri podsjetiše ga na
bijednu postelju na kojoj leži otac Goriot.
Očeva smrt [uredi]

Eugene se uplaši kada je vidio koliko se promijenilo njegovo zgrčeno blijedo i sasvim iscrpljeno
lice. Goriot je želio vidjeti svoje kćerke: “Otiđi još jednom do njih. Reci im da se ne osjećam
dobro. Kada bi one bile tu, ne bih se žalio”. Sluga Christophe se vrati jer nije mogao niti s
jednom od kćeri razgovarati, gđa. Restaud je morala obaviti važan posao, a Delphine spava, jer se
kasno vratila s bala”. “Ni jedna!” – odgovori starac i uspravi se u postelji. “Imaju posla, spavaju,
neće doći! Tek na samrti spoznajemo što su djeca. Vi njima dajete život, a ona vas tjeraju u grob.
Kada bih imao blaga da im ostavim, one bi me previjale i njegovale. Obje imaju kameno srce.
Sve je bilo radi novca, sve je bilo samo pretvaranje. Nisam znao ni o čemu razgovarati. Strpljivo
sam podnosio sve uvrede, a one su mi prodavale neko sitno zadovoljstvo. I tako su me kćeri
izbacile iz svojih domova. Ja sam za sve kriv, ja sam ih naučio da me vrijeđaju. Hoću vidjeti
moje kćeri! Ja sam ih stvorio! One su moje! Ako ne dođu? – ponovi starac jecajući – “Ja ću
umrijeti, umrijeti ću od bijesa! Ja izdišem, mene strašno boli! Osveta! Moji zetovi ne daju im
doći ! Smrt Restaudu, smrt Alzašaninu. Oni su moji ubojice !” Padne na zaglavlje kao da ga je
malj udario. “Blagoslov im dajem” – reče naprežući se – “blagoslov”. Odjednom se sruši.
Rastignac ode do gospođe Restaud da je obavijesti da joj otac umire: “Gospodine grofe, recite
gospođi da gosp. Goriot umire u jednoj bijednoj rupi, bez novca i želi vidjeti svoje kćeri”. Grof
odgovara: “Ja mnogo ne držim do njega, on je iskvario svoje kćeri, unesrećio mene i narušio mir
moga doma. Doći će ga posjetiti čim budu ispunile svoje obveze prema meni i mome djetetu”.
Nakon toga ode do gđe. Nucingen i zatekne je u postelji: “Prehladila sam se kada sam se vraćala
s bala i očekujem liječnika” – reče Delphine. “Da ste na samrti, trebalo bi da otpuzite k svome
ocu. On vas zove” – reče Eugene. “Moj otac jamačno nije toliko bolestan kako vi kažete. On bi
svisnuo od tuge kada bi moja bolest postala pogibeljnom zbog toga izlaska. Doći ću poslije
liječničkog pregleda”. “Zašto ne nosite svoj sat?” Student joj šapne na uho: “Vaš otac nema čime
kupiti pokrov u koji će ga večeras poviti. Založio sam sat, jer ništa drugo nema. Idem, idem – ja
ću prije vas stići” reče Delphine. On je sretan što može javiti samrtniku da će mu bar jedna kćer
doći. U sobi je doktor operirao oca Goriota. Pekli su mu leđa srebrnim nitratom. To je bio
posljednji lijek za koji znanost zna, ali lijek bez pomoći. “Nema mu više pomoći, ne možemo ga
spasiti. Treba mu odjenuti bijelu košulju i promijeniti posteljinu” reče liječnik. Gospođa Vauquer
reče: “Otac Goriot nema više ni santima. Ako bih dala plahte za čovjeka koji samo što nije
izdahnuo, a i jedna se mora dati za pokrov. Tko će meni nadoknaditi troškove ?” – udovica kao
da nije u stanju izgubiti. “Uzmi prevrnute plahte iz sobe br. 7, one su dobre za mrtvaca” – šapne
sluškinji. “Nasie! Fifine!” reče otac. “Ah moji anđeli!” i odleti njegova duša. Delphine nije došla
jer se je posvađala s mužem oko novca, koji je tražila od oca. Gđa. Restaud ipak je došla i kad
ugleda oca briznu u plač: “Oprostite moj oče! Svi me mrze, samo me vi volite. Ja sam bestidnica,
nisam ga cijenila. Otac je umro!” vrisnu grofica i onesvjesti se. “Potražite svećenika i položite
starca na odar između dvije svijeće u praznoj sobi”. Rastignac napiše pismo barunu i grofici da
pošalje ljude koji će podmiriti sve troškove oko pogreba. Sutradan Rastignac i student medicine
prijavili su starčevu smrt. Kako zetovi nisu poslali novac, niti je itko došao, Eugene je platio
svećenika, a student je u svojoj bolnici kupio bijedni mrtvački sanduk, da ga mogu pokopati.
“Ako zetovi i kćeri ne budu htjeli vratiti novac koji si dao, zapovijedi da se ureže na grobu
natpis”: “OVDJE POČIVA G. GORIOT OTAC GROFICE de RESTAUD i BARUNICE de
NUCINGEN SAHRANJEN O TROŠKU DVOJICE STUDENATA”

Uzalud je Rastignac dolazio kćerima, nisu ga htjele primiti: “Njima je umro otac, pa su u velikoj
žalosti”. Kada se vratio u pansion Eugene je zaplakao kada je na ulazu spazio mrtvački sanduk
jedva pokriven crnom čojom, stavljen na dvije stolice u toj pustoj ulici. Jedno ružno škropilo bilo
je umočeno u pokositrenu posudu punu svete vodice. To je bila siromačka smrt, bez sjaja, bez
pratnje, bez prijatelja i rođaka. U crkvi dva svećenika, pjevač i crkvenjak obaviše pogreb za 70
franaka, jer crkva nije bila bogata da bi molila besplatno. Kada su smjestili sanduk u pogrebnu
kočiju, dođoše dvoja kola s grbovima grofa de Restauda i baruna de Nucingena, ali prazna i
otpratiše mrtvački sanduk do groblja Pere – Lachaise. Spustiše tijelo oca Goriota u raku oko koje
su bile sluge njihovih kćeri, koji se pokupiše sa svećenikom, kada je zamolio kratku molitvu koju
je platio student. Grobarima, da bi pokrili sanduk zemljom Rastignac je morao dati napojnicu. No
on nije imao novca, pa je posudio od sluge Christophera 20 santima. Tužno se zagledaju u grob i
u njemu pokopa svoju posljednju suzu koja odleti u nebo čim je pala na zemlju.
Miroslav Krleža

POVRATAK FILIPA LATINOVICZA

Filip se nakon dvadeset i tri godine vraća u rodni kraj. Metaforika povratka upotpunjena je vremenskom
odrednicom: svitalo je. Time je označen početak nečega, otvaranje spoznaje. Roman će završiti noću i
time će vremensko određenje biti zaokruženo. Idući prema rodnoj kući naviru mu uspomene, saznajemo
motiv njegova odlaska. Proveo je tri noći s prostitutkama od ukradene mamine stotinjarke. Sjeća se i
razloga svog izleta u blud - požuda za debelom Karolinom, koja mu je jednom slučajno u kuhinji sjela u
krilo. Nakon njezine udaje doživio je prvo veliko razočaranje. Patio je zbog nje pune tri godine.

Reminiscencija se dolaskom u grad otvara u koncentričnim krugovima (po tome je nalik Proustu): priroda,
Kaptol, trafika mame Regine, djetinjstvo uz tu trafiku i majka. Stvarnost oko njega ispunjena je slikom
ženskog akta, telećom nogom koja se mrtvo vuče, poskakivanje mesarevih kola - ovim opisima iskazuje
Krleža snažan naturalizam koji je svojstven njegovim djelima, posebice u ratnim novelama.

FILIPOVA MAJKA, pravim imenom Kazimera, Poljakinja,"najtajnovitija pojava njegova djetinjstva",

potpuno je hladna spram Filipa. Govorilo se da mu je otac biskup i to mu je determiniralo djetinjstvo. Zbog
te "istine" majka ga je željela istaknuti odjećom i izdvojiti time od ostale djece.

"Oči su joj bile mutne, umorne natečene od suza, krvave. Obrve izlizane, lice upalo. Tu je Filip prvi puta
ustanovio da mu je mati naprahana brašnom kao klaun, a pod tom bijelom, brašnjavom obrazinom da ima
drugo žalosno, sivo, izmučeno lice."

FILIPOV OTAC - predpostavlja se da mu je otac pokojni sobar i osobni kamerdiner Sigismund, prekršten
u Filipa. Umro je kad su Filipu bile dvije godine. "... jedna savršeno bezlična pojava s hladnokrvnim
pasivnim pogledom rođenog sluge, stajao je kao sjena, pred kojom je Filip godinama strepio." Po
službenim dokumentima oni su bili vjenčani i u desetom mjesecu zakonita braka rodilo im se dijete. Filip
se oca sjeća sa slike iz maminog albuma, bilo je mnoštvo slika, no on nije znao tko je na njima.

Kroz reminiscenciju otkriva nam da je slikar i kritičar.

Izražena je simbolika razočaranja raspadanjem Filipove stvarnosti na detalje i boje počinju sivjeti, postajati
bezlične. "Dok su mu se prije boje javljale kao simboli stanja i rasvjeta, sada se sve to obojano
doživljavanje pretvaralo u nemirno i neshvatljivo kretanje obojenih ploha po ulicama..." Elementi Filipova
psihičkog stanja po mnogo čemu upućuju na egzistencijalizam Jean Paul Sartrea. Filip se također nalazi u
stadiju mučnine, samo to naziva nervnom napetošću i nemogučnošću slikanja. Isključuje boje od zvukova,
promatra tako oko sebe raspadnute slike, osjeća besmisao, time ukazuje na raspadanje vlastita života.
Život mu postaje fantom, koji nema razloga za postojanje. " Sjedi takav jedan neodređeni - netko - u
jednom ogledalu, naziva samog sebe -sobom-, nosi to svoje sasvim mutno i nejasno ja u sebi godinama,
puši, a gadi mu se pušenje, osjeća kako mu je mučno, kako ga steže srce, boli glava, kolutaju mu oko
pogleda čudni zelenkasti krugovi i sve to tako nejasno i mutno kruži, i sve je to tako pogodbeno, tako
neodređeno, tako čudno trepetljivo: biti subjekt i osjećati identitet svog subjekta!"
Filip se sjećanjem vraća u Europu, razmišlja o stanovima, Europi, Panoniji koja je jednom bila središte
velike civilizacije, a sada je prljavo ništa. Razmišlja o potrebi za povratkom, smislu postojanja: identitet
čovjeka ipak postoji, a određen je iskustvom, sjećanjem, uspomenama. Između siromašnog mladića koji je
naprasno otišao i otmjenog gospodina koji se sada vratio (onda je bio Sigismund, a sada je Fillipe) postoji
veza, neraskidiva imenom, a to su sijećanja, uspomene. Saznajemo da je krenuo u Kostanjevac gdje
majka ima kuću i vinograd i već jedanaest godina ga zove svojim monotonim pismima. Putem promatra
kip mramorne žene i to izaziva novi krug razmišljanja. "Suvišnost svake prigodničarske umjetnosti, a
naročito kiparstva, vidi se osobito dobro po provincijskim šetalištima gdje stoje postolja raznih oborenih
spomenika, podignutih u čast tome tako glasnom vremenu, a danas je skinuto s njih sve što je bilo oko
njih prividno veliko, i tako su ostali samo mali i slabi kipovi, zapravo obična cehovska prevara i loša roba."
I tko se još sjeća čemu služe kipovi? Nitko se više ne sjeća, sve je pojela "teška, gusta, siva, slavonska
magla."

Filip putuje s Jožom Podravcem u Kostanjevac, na njegovim zaprežnim kolima. Kad Podravec, pogledavši
na kuću uz cestu, kaže:"frajle", Filip otvara novi krug sjećanja. Općenito će se roman vrtjeti oko krugova
njegove reminiscencije, koji će se uvijek otvarati nekom bezazlenom riječi i širiti tvoreći dublji smisao,
tražeći razloge postojanja. Frajle - su termin njegova djetinjstva, prvi odlazak frajlama vezan je za
naturalističku sliku žene koja leži na krevetu otkrivenog trbuha, velikog i bijelog "kao uzašli kvasac".
Spoznao je tada da mu je majka slična njima, preskupa u odnosu na njih. Izjurio je tada iz sobe, "tog je
popodneva plakao kao da mu je netko umro".

Promatrajući okolinu razmišlja o slikarstvu: čovjek vidi samo onda kada je nešto ugledao, slikarstvo je
prema tome otvaranje prostora pred nama, "ljepljenje i priljepljivanje već naslikanih slika, kvantitativno
umnožavanje već viđenog." Filipa čitavo vrijeme muči pitanje kako naslikati mirise i zvukove, kako sva
osjetila prenijeti na platno - kako u slikarstvu ostvariti sinesteziju različitih osjeta? Suprotstavlja sebe Joži
Podravcu, kao dva posve oprečna čovjeka: razlika između njega koji je u sedamnaestoj godini počeo
gledati žene na Tolouse-Lotracov način (iako ništa nije znao o njemu) i ove nepokvarene prirodnosti ovog
kočijaša. To kontrastiranje za Filipa je ideja nelogičnog i nerazumnog svijeta.

Prolaze kroz Kravoder. "Sve je zapravo besmisleni kaos!" - ideja je koja pri tom opsjeda Filipa. Promatra
ljude na selu, oko kuća, u svojim vrtovima zauzeti svojim malim svakodnevnim poslovima. "Panonsko
blato i civilizacija koja dolazi!"

Dva su mjeseca prošla od Filipovog dolaska u Kostanjevac. Glasine o njegovu dolasku i njegovoj pojavi
kolaju selom, što je prikaz neukog i priprostog naroda, ali umirujuća činjenica za Filipa. Njegova se
neurastenija smiruje. Drži bespredmetnim slikati tu u Kostanjevcu među seljacima i njihovim malim
problemima, no on se osjeća bolje. Živi u kući s vinogradom. "Uredili su za Filipa dvije sobe pod krovom ili
po frazi njegove majke, na prvom katu." Tu se Filip dobro i mirno osjećao. Jedne noći ga je probudio
krik:"Ogenj!" i on se bez razmišljanja obukao i pošao gasiti vatru k susjedu Hitrecu. Uletio je u goruću staju
i spasio Hitrećeva bika. Slava mu je pukla preko noći. U trenutku čina razmišljao je što će biti, ako ga bik u
panici razdere, s njegova dva Modiglianieva platna. U selu više nije bio samo "gospodin", već "onaj što je
spasio Hitrečeva bika".

Prikaz majke novi je izvor nemira u Filipu. Bila je u svemu pretenciozna, žalila se na reumu, zamatala
noću u flanel, a po danu hodala u laganim kostimima. Imala je sve karakteristike kvazi bogate i kvazi fine
gospođe koja je silno željela održavati neki nivo u životu, a činila je to sirovo i prilično nespretno. Započeo
je na njezin zahtjev slikati njezin portret i tu za njega počinje mučenje. Ne mogavši kistom izraziti ništa
lijepo ili bar uljepšano, prikazao ju je onako kako je izgledala. Majka se uvrijedila. Ljubav koju mu nije
davala ostavila je traga na Filipu, on je slika onako kako ju doživljava, a ona se u portretu prepoznala.

Filip opisuje ljude koji zalaze u njihov dom i žao mu je da se "baš taj truli krov mora zvati roditeljskim
domom". Jedna od maminih gošća je Eleonora Rekettye, banska savjetnica, udovica, bila je staromodna,
konzervativna žena, opsjednuta mišlju da ima rak. Nosila je periku, a vrat podvezivala crnom,
baršunastom trakom (bila je ćelava). Izgledala je kao "strašilo za ptice".
Župan Liepach Kostanjevački sanjari nad nezaboravnim danima bečkog dvora, čuvajući pozivnicu za
dvorski objed iz 1895. godine i sliku iz novina gdje je i on na tom ručku. Opisuje čitav događaj oko tog
ručka, kad je stajao u redu i čekao na pozdrav grofa Hedervarya, kad se njegova supruga uzbunila jer je u
protokolu za pozdrav Khuenove žene, grofice Margarete, bila dvadeset i četvrta, a ne sedamnaesta i nije
željela, u znak protesta, pružiti grofici ruku. Nakon toga je Khuen vrlo brzo završio karijeru svog
odabranog podanika. Za Božić se Leipach vratio u Kostanjevac i odatle se više nije micao. Nije se više
snalazio među događajima. Nakon objavljivanja članka u Narodnim novinama da su Slavonija i Hrvatska
ništa drugo do Ugarske zemlje, bio je promaknut u župana. No, nakon Eleonorinog skandala sve se
srušilo, skandal je bio veći od spaljivanja mađarske zastave i time je završila karijera župana. Ubrzo umire
Eleonora, a potom i njihov sin, demokrati na vlasti mu oduzimaju zemlju i on živi u dugovima. Filipu je
nalik na "sivu lutku iz starinskog albuma". Jednom je Filip vračajući se ranije kući ugledao majku kako
sjedi u krilu tom starcu. Pozlilo mu je od toga i htio je iste večeri otići iz Kostanjevca, no i stari ljudi imaju
svoje potrebe i on im to ne može osporiti, znao je to. Filip je bio pozvan u Kostanjevački dvor, Leipach ga
je neprekidno pozivao, no čitav posjet biva za Filipa glup i besmislen. Povrh toga Leipach ga je
doživljavao kao protivnika.

Filip sjedi u kavani "Kod krune", noć je i ima potrebu za šetnjom. Razmišlja o jednoj takvoj noći kad je
prolupao maminu stotinjarku. "Kako je čudno to slijepo kretanje u nama, kako su ljudska tijela tajanstveni
galvanski sklopovi i kako se svi mičemo po nekim mračnim i neshvatljivim zakonima u svom mesu! Krene
se tako nešto u onakvom sedamnaestogodišnjem balavcu, otkine se kao sudbina i jedna onakva mala
mačka, posuta pjegama, onakva plitka, ograničena djevojčica postaje sudbinom, koju čovjek vuče za
sobom čitav život kao mlinski kamen." Filip ovdje otvara problem determiniranosti sudbine,
predodređenosti života jednom jedinom situacijom koja može iz korijena sve promijeniti. Filip šeta kroz
noć, tog je dana slikao doživljaj gluhonijemog djeteta i osjeća se zbog toga živim i zadovoljnim. Njegovo
postojanje može opravdati samo umjetničko djelo - i život Rocqantena u Mučnini opravdan je jedino
umjetnošću: to je egzistencijalistička filozofija.

Po naravi sklon tjelesnim nastranostima Filip razmišlja o ženama. One ga dovode do očaja ili ekstaze. U
danima biskupske gimnazije "jedina svjetla pojava u čitavoj toj smrdljivoj kući bila je Rezika" = "jedina
svjetla pojava u čitavoj glembajevskoj kući bila je Beatriče". Krleža rabi identičan izbor leksema za opis
ovih žena. No svi njegovi tjelesni zanosi Rezikom ostali su neostvareni. Rezika je bila kuharica u biskupiji,
debela i neugledna.

Filip i majka pozvani su Leipachu na "južinu" u čast grofice Orcyval, stare dame rođene de la Fontaine et
Doga Resa, koja je posve siromašna. Filip je došao upravo kad su ismijavali djevojku Jagu koja je vidjela
starog grofa, grofičinog ujaka kako leti blizu šume u crvenom ogrtaču. Filip je prekinuo tu nemilu situaciju
gospodskog prepucavanja s neukom djevojkom jer mu je bilo žao Jage, a u čitav taj cirkus je uletio zbog
Ksenije (Bobočka Radajeva) kasirice kavane "Kod krune". Ta je žena po priči bila oličenje skandala,
upropastila je nekoliko banaka, uništila supruga ministra i svog posljednjeg ljubavnika advokata
Baločanskog odvela u zatvor. Žena Baločanskog se potom bacila s drugog kata. (Samoubojstvo iz očaja
koje Krleža ovdje koristi istovjetno je samoubojstvu Canjekove s glembajevske kuće, također sporednog
lika. Zanimljivo je da za takvo samoubojstvo Krleža istovjetno rabi isti izlaz - skok kroz prozor.) Naravno
da je Filipa ta žena zanimala, privlačila, bila je prosjeda, promuklog alta, akvamarinskih očiju. Ubrzo mu
dosadi zabava i on odlazi na proplanak u šumu, nedugo nakon njega stiže i Ksenija. Sjede bez riječi.

ČITAV NIZ POGLAVLJA KOJI SLIJEDE PREDSTAVLJAJU PRIČU U PRIČI I SHODNO TOME
ODABRATI ĆEMO IM RADNE NASLOVE

Prva epizoda o Kseniji

Bila je supruga ministra Pavlovića iz interesa i računa. Poderala je potom svoj bračni ugovor bez
konkretnog razloga. Advokat Baločanski zaljubio se u nju. Njoj je bio dosadan, ali zbog njegova bogatstva
nije se od njega odvajala. Zbog nje je pao u teške novčane neprilike, dospio u zatvor, a potom mu se ubila
žena. Bobočka ga je jednog dana nasljedila kao pošiljku iz kaznionice. Povukli su se u Kostanjevac, kad je
ponestalo novaca, ona se zaposlila kod Steinera, a on je sjedio i čitao novine. Bio je psihički rastrojen.
Dok je ležao tri godine u Lepoglavi, ona se furiozno udala za jednog ratnog bogataša i bacajući novac tog
veleindustrijalca kao korijandole razvrgnula brak. U vrijeme kad ju upoznaje Baločanski, Bobočka ima
dvadeset i sedam godina, glavu ruskog hrta, nježno tijelo, filigranskog rasta, plavu kosu, sjajne oči, tanke,
oštre usne iz kojih su "romorile laži kao najčistija lirika". "Pretvarati ružne i bolesne stvari u šarm ljubavnog
doživljaja, gnjusne i mutne pojave obavijati čarolijom plave krvi, obmanjivati tom plavokrvnom magijom
našu pučku gospodu bankire i parvenije, a istodobno ispražnjivati njihove masivne i okovane blagajne, to
je bila Bobočkina tajna." Bila je plemkinja.

Druga epizoda o Kseniji (ili uzročnost njezinog karaktera)

Uzrok ponašanja Bobočke Krleža traži u njenom djetinjstvu. Prvi tjelesni kontakt doživljava s ujakom.
Potom na putovanju brodom susreće sina carskog bankira. Tom je prigodom raskrstila sa strahom,
nemirom, stidom i predrasudama i poželjela je, vraćajući se u kabinu, sve reći majci koja je igrala bridž, ali
ta joj je misao bila bizarna.

Vladimir Baločanski

Čovjek kojem je majka povlačila konce života. Nikad nije ni pomislio na nešto neispravno, neplemenito ili
krivo. Bio je čisti konformist prema životu. Oženio se Vandom Agramerovom i imali su troje djece:
Vladimira, Dagmar i Alis. Stanovali su u stanu s jedanaest soba, imali su troje služinčadi, ljetovali su u
Lovranu i na Bohinju i sezonski putovali u Beč. "U toj lakiranoj, pristojno uređenoj kutiji sve su igračke bile
na svom mjestu." A onda mu je u život ušla Bobočka i njezina brakorazvodna parnica s gospodinom
Pavlovićem. Upoznao ju je pri tom tjelesno, mračno, strastveno i nakaradno. Viđen je kako pleše na stolu
u kostimu španjolske plesačice.

Baločanski ili uzročnost postupaka

On sam se nije osjećao loše zbog promjena u životu, opravdavao se pred sobom. Bobočka je bila izlaz iz
svega dosadnog, uobičajenog, svakodnevnog, probudila je u njemu intenzivnost osjećaja. Nije se više
osjećao kao "fjakerski konj", bio je oslobođen, tražeći prostor za sebe samog. "On nije želio ništa drugo
nego jednu jedinu stanku u tom bezizglednom mučenju." To ga je naučila Bobočka.

Analiza veze Bobočke i Baločanskog

Život s Bobočkom bio je teško razumljiv. On nije razumio ljude oko nje, sve te nakaradne likove, njihove
geste i ponašanje. To ipak u sebi nije mogao promijeniti, ali bio je tjelesno ovisan o Bobočki. "Sjedi
gospodin doktor plemeniti Baločanski u baru i gleda Bobočku kako pleše." To je početna i završna
rečenica poglavlja. Time ne dobiva samo zaokruženu konstrukciju priče u priči, već metaforikom riječi
otkriva njihov odnos. U njezinoj plesnoj lepršavosti, u nehaju kojim je uzimala život, on se nije snalazio.
Opijao ga je takav impulsivni ritam življenja, ali on sam ga nije mogao primjeniti, bio je previše statičan.

Životni slijed obitelji Baločanski

Vanda je pokušala spriječiti propast svog muža i zamolila je svekrvu za pomoć. Ona je dostojanstveno,
pak, štitila svog sina objašnjavajući sve "fazom" koju je prošao i njegov otac, nalažući Vandi da bude
strpljiva. Vanda se bacila s drugog kata. Svoje posljednje dane Baločanski je proživio u pijanstvu s
patuljcima i grbavim djevojčicama koje je Bobočka sakupljala oko sebe. Kad je uhićen, sjedio je u ormaru,
onom istom u kom se ustrijelila njegova baka. Sada nakon svega, igra šah, piše pjesme i razgovara s
Filipom o slikarstvu i umjetničkom stvaranju.

OVIM POGLAVLJEM ZAVRŠAVA UMETNUTA PRIČA O BALOČANSKOM I BOBOČKI

Filip sjedi u vrtu pod orahom u suton i razmišlja. Krleža često u ovakvim opisima eksterijera gdje smješta
Filipa koristi suton, sumtak ili moć. Tom atmosferom tame dočarava se Filipovo unutarnje raspoloženje.
Gluhonijemi kravar Miško pronašao je na paši malenu brončanu Europu na zadahtalom biku (figurica).
Filip u tome prepoznaje ostatke nekad velike civilizacije razvijene na prostoru Panonije, a sada po tom
prostoru pasu krave. "Plauta su igrali glumci, a sad mala Anica plače nad tim grobovima i rokču svinje."
Sad je Slavonija posve mrtva, ništa se više ne dogaĐa. Čeznuo je Filip za velikim gradom, nemir se
uvlačio u njega. Ljude je doživljavao pretvrdoglavima, sebičnima i nije mogao ni sa kim razgovarati, nije se
snalazio među tim ljudima, priprostim i običnim. Razgovor znači za Filipa susret s nekim, ženom, na
primjer... otvara time novi krug reminiscencija... Sve su mu žene bile jednako nepristupačne, besmislene,
dok nije sreo Kseniju. Suosjećala je s njegovim razdražljivim stanjima, nosili su slične rane i ožiljke i
razumjeli su se u potpunosti - kroz njih su gledali neki drugi ljudi, tako im se činilo, i oni su baštinili nemire,
osjećaje i pijanstvo svojih predaka. Filip je spram žena osjećao da stoji neki njegov ja koji nije on, on sam
bio je indiferentan prema ženama i životu općenito. Filip nije imao razvijen osjećaj za stvarnost. U dodiru s
Bobočkom taj je osjećaj bio manje izražen.

Na dan Svetog Roka uputili su se Filip i Bobočka na proslavu u susjedno selo. Prolazeći kroz sajam
između pripitih ljudi i mnoštva životinja, Filip je doživio svoju viziju jednog platna: Krista koji zamahuje
pesnicom nad prljavom ruljom, kao goli titan uz zvižduk vjetra oštrog kao britva. Želi o je razbiti mit
"lažljivost svakog pseudoreligioznog igranja kičem". Što treba naslikati i kako naslikati Krista? "Onu
potpuno praznu bilancu tih dvijetisućegodišnjih napora, da se od ovih barbara stvore ljudi, a kad tamo
njegovi rimski popovi po farofima više su vinogradari i kravari i bliže stoje svojim smrdljivim babama pod
ispruganim perinama, nego Njemu, kojeg su objesili kao tata, koji je ostao viseći na vješalima!" O tome i
svojoj slikarskoj viziji priča Bobočki dok se kroz noć vraćaju u Kostanjevac, pračeni olujom i grmljavinom.
Ništa od toga nije naslikao.

Sergije Kirilović Kyriales došao je u Kostanjevac niotkud i tu ostao. On i Bobočka bili su prijatelji još iz
davnihu dana, njega se Filip bojao. Bojao se njegova lica i njegovih riječi, a Kyriales nije skrivao svoj
uzvišeni stav spram Filipa. Kyriales nije vjerovao ni u kakvu posebnu ljudsku sposobnost ili talenat. Filipa
nije držao slikarskim talentom već rastrojenom živčanom osobom koja bi mogla izvršiti samoubojstvo, ali
neće to učiniti jer je kukavica. Kyriales je Filipu prouzrokovao nemire. Bio je prirodnjak s racionalnom
darvinističkom teorijom drži da slikarstvo mora imati svoje unutarnje lice. Filip osjeća sudbonosno
raspadanje u samom sebi.

Čovjek je za Kyrialesa najniža životinjska vrsta "bestidna, lažljiva, glupa, zlobna i majmunska zvijer".
Kyriales je razočaran čovjek, uzaludan tip posljednjeg čovjeka.

Filip sjedi u krčmi, uznemiren je, osjeća treperenje živaca, no osjeća strast povrijeđenosti spram Kyrialesa.
Kyriales je pametniji, on još nije iznerviran, oboje su pijani i razgovaraju. Raspravljaju o slikarstvu,
oduhovljenju materije. Filip sam čin stvaranja doživljava kao posebno stanje u kojem se rađa slika i to
nema veze s materijalnim. Kyriales pobija tu teoriju, duša je po njemu dio tjelesnog. Rembrandt doduše
može biti protuprirodna pojava no "hodati na stražnjim nogama je isto tako protuprirodno kao i biti
Rembrandt". Kyriales postavlja Filipu ovakvo pitanje:"Jeste li kada držali u ruci čovječji mozak? Jeste li
kad osjetili težinu one 1400 grama sive mrene u svojoj ruci? Da ste svojom rukom 27000 puta prerezali to
ljudsko cerebralno tkivo kao ja, vi biste se bili zamislili i nad drugim funkcijama našeg mozga, a ne samo
nad intuitivnom!" Filip osjeća nemoć spram Kyrialesa, premda je on propao čovjek. Kyriales o sebi
misli:"Kad bi taj slikarski slaboumnik znao kako tu s njim razgovara jedan slabić, jedna ruševina od
čovjeka, sagnjila stara krpa, kojom ne bi nitko više mogao da otre ničije obuće." On je osjetio da Filip
sumnja u sebe i svoje slikarsko umijeće i to koristi u komunikaciji s njim. Filip pak osjeća potrebu da se
odupre tom čovjeku, da zbaci sve sa stola, ali osjeća i tihu rezignaciju:"što bi čovjek gluhima tumačio
glazbu? Nema smisla barbarima tumačiti orfejske zanose!" Raspravu prekida vika s ulice. Ispred krčme je
ubijem čovjek, rasporena mu je utroba. "Dobro je to." komentira Baločanski. Filipa je to uznemirilo.

Dva dana nakon te pijane noći Bobočke nije bilo na poslu i Filip odluči posjetiti je. Nailazi na suludu scenu,
opscesnu i nemoralnu: Baločanski čita za stolom, a Kyriales i Bobočka vode ljubav u krevetu iza njegovih
leđa. U prvi mah je Filip pomislio da ode, ali znatiželja je bila jača od njega. Ušavši Bobočka ga je odmah
optužila da ga nije briga za nju i da je mogao još kasnije doći. Kyriales je ustao i krenuo spremati
"ljermontovčik" punč. Pili su svi, samo je Bobočka ostala na krevetu ležeći. Tema razgovora je
samoubojstvo. Kyriales pita znaju li što je posljednja misao čovjeka u činu samoubojstva?! "Kipi u njemu
rasap slika, sjećanja i nagona bolne panike za svime lijepim i dragim." On ne bi mislio ni na što.
Baločanski prolazi krizu ludila, čita molitvenik i traži nekakvu zadovoljštinu.

Filip se osjeća loše, nemirno i slabo. No, u tom nemiru on je u posljednjih dvadesetak dana naslikao
brojne slike:
- mnoštvo zelenih sutona na pustim šumskim poljanama
- vinogradare u sumraku
- bezbrojne krabulje u tmini s gorućom vatrom
- portrete: mamu, Leipacha, Karolinu, kravara Miška, Bobu, Baločanskog
- grupne portrete za stolom uz ispijanje čaja.

Emotivno ga je uznemiravala Bobočka. Znao je što je sve prošla, što je imala i kako se slomila. Osjećao je
spram te njene nemoći ogromnu simpatiju. Nosila je u sebi izvjesnu nastranost i to nije bilo jasno Filipu.
Jednom je došavši nenadano ugledao Bobočku kako ljubi u usta malog dječaka. Jednom je došla na
sastanak mokra i prljava od zemlje. Ljubakala je s Korngoldom, starim i debelim bečkim industrijalcem. On
je otkupio od Filipa slike u vrijednosti 2000 šilinga. Filipu je sve to oko Bobočke i Korngolda bilo odvratno.
Nedugo nakon toga je otputovala u grad i vrativši se za tjedan dana poklonila Filipu nove, holandske boje.
On ih je tresnuo o pod. Ona ih je mirno skupila i zaključila:" S bizarno nedoslijednim ljudima je teško
razgovarati." Imala je pravo, on je nije mogao optuživati kad nije znao što želi od nje.

Kyriales je izvršio samoubojstvo, bacivši se pod vlak. Bobočka ga je morala identificirati. Nakon toga ona
dolazi Filipu da joj posudi novce. Želi otputovati u Hamburg i doći će po novce navečer u sedam sati. Filip
je bio zbunjen, no novac je nabavio. Baločanski je svratio želivši spriječiti Bobočkin odlazak uz pomoć
Filipa. Filip ga ne želi slušati, no u to dolazi Bobočka. Prisiljena je otići s Baločanskim i da bi ga umirila ne
uzima novac. Filip je bio tup, potišten i dotučen.

Majka dolazi umiriti Filipa. No, on odbija svaki dijalog s njom. Majka upozorava na Bobočkinu
nemoralnost. Filipu je to bilo dovoljno da pokrene u njemu davno pritajeni bijes spram majke, da krene
lavina pitanja i optužbi: "Vi mislite da ste pozvani da mi čitate moralne lekcije? I to pod ovim krovom, koji
je sagrađen na isto takvom, ako ne još i gorem novcu! Eto, ja sam navršio četrdesetu a još ne znam tko
mi je otac!?" Regina otkriva Leipacha kao Filipova oca. Još jedna istina, njezina istina poput svih onih iz
sivih albuma, sa slika Filipova djetinjstva. Kucanje na vratima. Dolazi Baločanski i otkazuje Bobočkino
putovanje, potpuno je rastrojen. Pruža Filipu pismo koje mu je navodno Bobočka poslala. Pri svjetlu Filip
otkriva da je to račun iz parfumerije na Bobočkino ime. Račun je bio krvav. Baločanski joj je prerezao
grkljan.

KRAJ

Kovačić - U REGISTRATURI

ŽIVOTOPIS:
Ante Kovačić (1854.-1889.) rođen je u Oplazniku.
Maturirao je u sjemeništu i nastavio studij prava u Zagrebu. Radio je u tuđim
advokatskim kancelarijama u Zagrebu i Karlovcu do 1887., kada je doktorirao i otvorio
vlastitu odvjetničku pisarnicu u Glini.
Bio je pristaša Stranke prava i Ideja Ante Starčevića.
Bio je novinar, feljtonist i književnik.
Djela: ''Baruničina ljubav'', ''Fiškal'', ''U registraturi'', ''Izabrane pjesme'', itd.

KNJIŽEVNI ROD: epika

VRSTA DJELA: roman

TEMA: Odrastanje i sazrijevanje seoskog mladića u gradskoj sredini

VRIJEME I MJESTO RADNJE: 19. st., Hrvatska (relacija selo - grad)

OBILJEŽJA OVOG ROMANA:

1. ROMATINČARSKA:
Vidljiva su u tajanstvenosti kojom je obavijeno Laurino podrijetlo, u intrigama,
Laurinom hajdučkom životu, u tajanstvenosti njezina odnosa s Ferkonjom i babom
Hudom.
2. REALISTIČKA:
Osnovna je tema realistična: prikazuje djetinjstvo i školovanje seoskog dječaka Ivice
Kičmanovića i njegovu preobrazbu u građanina. Prikazan je prodor kapitalizma na selo
(Medonić), a preko kumordinara Žorža tip siromašnog seljaka koji postaje gradski sluga.
Preko Ferkonje pokazuje zametak velegradskog kriminala.
Predstavljene su dvije sredine: gradska i seoska. Između tih je dviju sredina (i dviju žena
koje ih predstavljaju) Ivica Kičmanović.
3. NATURALISTIČKA:
U svojim su postupcima neki od likova motivirani i biološki - naslijeđem (Laura je plod
grešne Mecenine ljubavi koja, ne znajući, počini incest - postaje ljubavnica vlastitog oca;
zlo je u njoj ukorijenjeno samim rođenjem).
4. MODERNISTIČKA:
Vrijeme nije izraženo u kontinuitetu, česte su retrospekcije. Završetak romana prikazuje
nemoć pojedinca da ostvari ljubav i osobnu sreću zbog usuda koji ravna njegovim
životom.

UKRATKO O DJELU:
Prvi dio romana opisuje Ivičino djetinjstvo u seoskoj sredini.
Drugi dio opisuje miješanje epizoda iz seoske i gradske sredine – drama glavnih likova.
Pojavljuje se Medonićeva obitelj i u nizu epizoda razvija se drama glavnih likova Ivice i
Laure (Mecenina smrt, Ivičin povratak na selo, Laurin dolazak u Meceninu kuću,
razrješenje tajne u Laurinu porijeklu i Ivičin povratak u grad).
Treći dio odvija se u znaku novih zapleta i iznenađenja. Ljubavni trokut: Laura – Miha –
Justa, Miho – Laura – Ferkonja. Ubojstva: Laura i Ferkonja ubijaju Mihu, a Laura ubija
Ferkonju. Novi ljubavni trokut: Laura – Ivica – Anica u kojem Laura ubija Anicu. Slijedi
Laurino pogubljenje i Ivičino propadanje, ludilo i smrt u zapaljenoj registraturi.

KRATAK SADRŽAJ:
Ivica Kičmanović veoma je bistro dijete seoskog «mužikaša» Jožice zvanog Zgubidan. Na
susjednom brijegu žive Mali Kanonik i njegova obitelj, s čijim sinovima, Pericom i
Mihom Ivica polazi u školu. Zbog Ivičine bistrine, učitelj i župnik nagovaraju Jožicu da
ga pošalju na daljnje školovanje u grad, što uspijevaju i ostvariti uz pomoć župnika i
Jožičina rođaka Jurića, «Žorža», koji radi kao sluga kod bogatog «Illusrissimusa» koji
pak pristaje primiti Ivicu na stan i hranu za vrijeme školovanja. Illustrissimus je lik
misteriozne prošlosti, izvanbračni sin vlasnika imanja i supruge upravitelja imanja, a
prije preseljenja u grad živio je razvratnim životom (silovao je Doricu, suprugu jednog
uglednog seljaka).
Kada je Ivici 20 godina, u Mecenin dom stiže njegova lijepa rođakinja i štićenica Laura u
koju se Ivica odmah zaljubi, a koja mu ispriča kako je nakon očeve smrti odrasla u
siromašnoj radničkoj obitelji u kojoj je otac pijanac, a sin jednooki grubijan Ferkonja.
Bježeći od Ferkonje, u šumi je naišla na babu Hudu kod koje je provela nekoliko godina,
a zatim je došla u grad k Meceni. Nakon što Mecena otkrije Ivičinu i Laurinu ljubav,
potjera Ivicu iz svog doma pa se on, upravo za Uskrs vraća kući.
Mecena je na samrti, a Laura trovanjem požuruje njegovu smrt. Iste noći Mecenina kuća
izgori u požaru, Žorž postaje krčmar, a Laura s Meceninin novcem dolazi za Ivicom na
selo. Među Meceninim novcem, Laura pronalazi dokaze da je zapravo Mecenina kći
(plod silovanja seljakinje Dorice!), a Ivica odlučuje nastaviti školovanje Laurinim
novcem. Po povratku u grad saznaje da je Laura u vezi s Kanonikovim sinom Mihom pa
raskida s njom.
U Ivicu je zaljubljena kanonikova kći Anica koja za njim dolazi u grad i upada u ruke
svodnici, od čega je Ivica spašava u posljednji trenutak. Istovremeno se Laura i Miha
posvađaju kada ona u jednom njegovom prijatelju otkrije Ferkonju. Ona s Ferkonjom
ubije Mihu te kreće u bijeg i stvara odmetničku družinu. Potom ubija i Ferkonju i želi
započeti novi život s Ivicom u inozemstvu, ali Ivica se odlučuje vjenčati s Anicom.
Laura sa hajducima upada na samu svadbenu svečanost; Kanonik i Ivičini roditelji
pogibaju u tom sukobu, Ivica je ranjen, a Anica oteta i ubijena nakon okrutnog mučenja
(Laura joj odreže grudi). Ubrzo potom Laura je uhvaćena, osuđena i smaknuta, a Ivica
službuje kao registrator u provinciji. Krajem života odaje se alkoholu, te u trenutku
pomračenja uma spaljuje i sebe i registraturu.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
IVICA: u početku naivni mladić, koji s vremenom odrasta u patnika. U djetinjstvu je bio
sretan, a kasnije ga je život učio na sve gore i gore stvari. Prisiljen je na skromnost, rad,
siromaštvo i seoski mentalitet. Ipak, on voli selo i svog oca i majku. Odlazak u grad ga
mijenja. Prisilno odrasta u rezigniranog čovjeka, rastegnutog na više strana koji ne
pronalazi svoj unutrašnji mir.
Njegov lik, kao i ostali, prolazi kroz promjene. U početku je zbunjeni dječarac koji ne
shvaća sve što se događa oko njega. Nakon toga dolazi faza mladog štićenika, koji shvaća
okolinu, ali eksplicitno mu je zabranjen svaki komentar: Nakon toga je mladić uhvaćen u
koštac s dvije žene, da bi na kraju završio kao neretni alkoholičar, bez vidljivog cilja na
obzoru.
JOŽICA KIČMANOVIĆ: Ivičin otac kojega nazivaju "zgubidan". Nije poznavao ni
pedagogičko-didaktičkih teorija ni prakse. Seljak naših starih korijena i zlatnih vremena,
ne razumije se ni u čitanje ni u pisanje. Pa stoga nije mogao pročitati nikakve moderne
pedagoge. Vesela ljudina, seljački muzikaš na tzv. "bajsu". Tako obljubljeni svadbeni
veseljak znao je biti kruta svadljivica u našem susjedstvu i jezičav poput kakove babe.
LAURA: ključni faktor u Ivičinu životu, njegova prva ljubav i ''femme fatale''. Njena ga
privlačnost u isto vrijeme i privlači i odbija, isto kao što i on nju privlači i odbija. Laura je
lik pun suprotnosti i unutrašnjeg nesklada. Ona ili jako mrzi ili jako voli. Takvi sukobi su
od nje učinili hladno neemocionalno biće, koje na kraju završi hajdučeći uokolo. Među
ostalim, ona je i glumica, i to takva koja glumi iz osobne koristi. Njezin je životni put pun
razočaranja i ona na kraju ostaje nezadovoljna - isto kao i Ivica.
ŽORŽ: Njegov prividni sjaj zasljepljuje seljake, dok je on u stvari samo Mecenin rob. On
je oličenje nesklada između želje i stvarnosti, i pokazuje čovjekovu želju da se pretvara
da je ono što nije. Njegova je stvarna uloga da se ulizuje Meceni.
MECENA: lažni dobročinitelj. Njegov dobar glas počiva na neobjašnjivoj činjenici da
ljudi imaju visoko mišljenje o njemu (bar oni koji ga ne poznaju). Ipak, to nije baš toliko
čudno ako se uzme u obzir da je i on jedan glumac. Ne toliko velik kao Laura, ali sasvim
dostatan da zavara okolinu. U stvari je priglup i dvoličan čovjek, a to se vidi u
svakodnevnim prilikama: npr. učenje govora. Iza njegove je površinske kreposti skrivena
razbludnost i hedonizam.

STRUKTURA DJELA:
Roman sa višeslojnim fabularnim zbivanjima u kome je uključeno mnoštvo likova iz
različitih društvenih slojeva, pa je roman svojevrsna analiza socijalnih, moralnih i
psiholoških sastavnica tadašnjega hrvatskoga društva.
''Ja ispadoh iz odaja Mecene i sretnem na stubama divnu Lauru... Ona mi se nasmiješi rajskim,
požudnim osmijehom a u crnim očima plamti joj strast i hladnoća, neopisivo milje i ljut prezir,
anđeoska dobrota i zmijska zloba... sve to u jedan tren...''

''Ja ni od koga ne trebam i ne tražim oproštenja, ni pomilovanja, nego samo od tebe! Od tebe,
mili moj! Vrati mi svoju žarku ljubav, a ja ću za sve vjekove biti tvojom robinjom! Ljubit ću
prah za tvojim stopama! Gazi po meni, kao po kakvu crvu: samo da sam uza te, samo da s
tobom dišem, mislim, govorim i živim! Oh, smiluj se, smiluj!''

''Tvoja je Anica ono seljačko dijete... Hi... hi... hi! Suviše smiješno. Da ćeš je vjenčati. . .
Pripovijedalo mi, ispričalo mi sve. Ali pamti razbojničkog ženskog harambašu Laru: nikada
nijedna neće biti tvojom dok je na ovim ramenima slobodne glave!''
 Gundulić - SUZE SINA RAZMETNOGA

ŽIVOTOPIS:
Ivan Gundulić (Giovanni Gondola; nadimak Mačica) hrvatski je pjesnik, epik, lirik i
dramatik.
Rođen je 08.01.1589., a umro je 08.12.1638. i sahranjen u crkvi sv. Franje u Dubrovniku.
Obrazovao se u Dubrovniku, gdje su mu, uz ostale, učitelji bili Toskanac Camillo Camilli,
koji je dopunio Tassov ''Oslobođeni Jeruzalem'' te svećenik Petar Palikuća, koji je na
hrvatski preveo ''Život Karla Borromea''.
Nakon završetka školovanja, 1608. postaje član Velikoga vijeća. Nastavljajući obiteljsku
tradiciju, obavlja više državno-administrativnih službi u Dubrovniku i okolici.
Živio je mirno i povučeno, zbog čega su mu suvremenici dali nadimak Mačica (značenje:
Mačkica). Godine 1628. oženio se Nikom Sorkočević s kojom je imao tri sina.
Književni je rad Gundulić započeo pisanjem drama u stihu i, vjerojatno, pjesama. U
predgovoru svoje prve tiskane knjige ''Pjesni pokorne kralja Davida'' (Rim, 1621.) svoja
mladenačka djela naziva „porodom od tmine“ jer im je svrha bila zabava, tj. ta djela nisu
odgovarala protureformacijskoj poetici i ideologiji. Od dramskih djela sačuvane su
''Arijadna'', ''Prozerpina ugrabljena od Plutona'', ''Dijana'' i ''Armida'', dok su ''Galatea'',
''Posvetilište ljuveno'', ''Čerera'', ''Kleopatra'', ''Adon'' i ''Koraljka od Šira'' izgubljene.
Njegova su djela još i ''Suze sina razmetnoga'' i ''Dubravka''.

O DJELU:
Prototip je svih baroknih religioznih poema upravo poema ''Suze sina razmetnoga'' Ivana
Gundulića, iz 1622. godine.
To je religiozna poema u 3 plača, iz Evanđelja po Luki. Sasatavljena je od osmeračkih
sesta rima, s rimom ababcc.
Sagrješenje, spoznanje i skrušenje bibilijskog grešnog sina ima alegorijsko značenje:
ocrtava nemarnost čovjeka prema Bogu, odajući se grijehu. Grijeh strovaljuje čovjeka u
bijedu i nesreću pa se čovjek, ne shvaćajući razliku između Boga i svijeta, ponovno vraća
Bogu, koji mu oprašta.
Najveći je broj stihova u poemi posvećen mislima o prolaznosti svega i sveprisutnosti
smrti tijela, tj. fizičke smrti.

SADRŽAJ:
PLAČ PRVI - SAGRJEŠENJE
Lirski subjekt ujedinjuje svoj glas s glasom evanđeoskog sina, identificira se s njim te u
suzama i plaču želi ispričati o suzama i plaču razmetnog sina.
Invokacija - pjesnik zaziva u pomoć Krista da mu pomogne u pjevanju. Pjesnik
uspoređuje priču o grijehu (u namjeri da se grešnik pokaje) s postupkom liječnika koji
mora razotkriti i očistiti ranu da bi ju iscijelio.
Opis pejzaža gdje se sin nalazi (locus horridus = strašno mjesto) - strme litice, snježni
vrhovi planina.
Monolog razmetnog sina koji traje do kraja plača. Sin nariče i pita gdje mu je svileno
ruho, obilne gozbe, prijatelji i gospoje. Govori da nije što je nekad bio, svi su ga ostavili,
sada je usred kamene pustoši, u hladnoći. Prasci su mu družba, dvor mu je planina,
kamen uzglavlje, umire od gladi. Veliki dio sinova sagrješenja Gundulić svaljuje na
razbludnu ženu. Sin se pita koga žena nije prevarila, izdala.
Žena je opisana kao ljepotica => petrarkistička poezija. Ima zlatan pramen (kosu),
svjetlost joj sja iz očiju, usta koraljna, lice kao ružica, gizdav smijeh, svojom bjelinom
nadilazi snijeg, tihim korakom vodi ples.
Antiteza - pjesnik suprotstavlja opis tobožnje ljepote stvarnoj ružnoći žene koja je sina
navela na grijeh. Optužuje ženu da je kosu odrezala s mrtvaca i otela ju crvima iz usta.
Kaže da se žena grebla po licu kako bi bila rumena. Kaže da žena ima mednu riječ,
otrovno srce, ognjene oči, ledena prsa (srce), njezin mraz razgara oganj sina. Parafraza
stihova iz Pelegrinovićeve ''Jeđupke''. Sin je odlučio novcem probiti i razvaliti tvrde
oklope njezine ljubavi: zlatom, biserjem, dragim kamenjem.
Osnovni grijesi sina: taština, oholost, nesvijest, nerazumnost, bezočnost. Razmetni sin
sam sebe opisuje hiperboličnim slikama - i u tijelu i u duši opak i pun zlobe. Žena i trbuh
bili su njegova nebeska božanstva. Ostalo mu je samo kajanje i žalost.

PLAČ DRUGI - SPOZNANJE

Prva je strofa parafraza Prve knjige Mojsijeve u kojoj se govori o Božjem stvaranju
svijeta.
Razmetni je sin postao čuvarem svinja => svinje su simbol grešnog života, sinova
moralnog pada. Sin se pita tko ga je ukopao, optužuje sebe za grijehe i kaže kako bi bilo
pravedno da su ga razderale divlje zvijeri jer je živio kao životinja. Ljepota pogubno
djeluje na moral i često vodi u smrt duše. Znameniti su gradovi izgorjeli zbog njezinih
(ženinih) pramenova (misli se na Troju koja je propala zbog otmice Helene).
Pjesnik se uspoređuje s djetetom koje se opeče hvatajući plamen svijeće, a dijete se
uspoređuje s leptirom koji izgori na ognju. Spoznaja je vlastitog grijeha otvorila sinu oči i
sada ljepotu svoje drage vidi suprotno od one kakva mu je bila.
Misao se o prolaznosti povezuje s mišlju o vremenu koje sve uništava. Smrt je jednaka
svima.

PLAČ TREĆI - SKRUŠENJE

Pjesnik podsjeća na 3 Božja čuda iz Starog zavjeta: 1. Aronova palica procvjeta i na njoj
se pojave zreli bademi; 2. Mojsije baci štap na zemlju i pretvori se u zmiju, a kad ju
ponovno uhvati za rep, postane štap; 3. Lotova se žena pretvori u stup soli.
Kao što zmija odbacuje košuljicu i kao što se ptica feniks rađa iz pepela, tako se po Božjoj
milosti čovjek preobražava i svlači svoju staru odjeću. Sin plače sve dok njegove suze ne
naprave gorku vodu u kojoj se potope njegovi grijesi. Plač i uzdasi bore se u sinu i tjeraju
mu riječi s usta (kao što se među sobom bore različiti vjetrovi) kad se ispričava ocu.
Pjesnik fizičku ljepotu više ne opisuje s prezirom, fizička je ljepota odsjaj slike ljepote
Božje. Sin govori da nije čovjek, nego crv. Stvorivši čovjeka, Bog je odredio da on bude
gospodar nad svim živim stvorenjima i da mu sve na zemlji služi. Sinovljev život biju
valovi, njegove su suze rijeke koje se slijevaju u more.
Misao o veličini Božjeg milosrđa temeljna je misao kršćanske vjere. Sin se obraća Bogu,
kaje se što je zgriješio. Sinu je oprošteno i otišao je Bogu. Otac je stvaio svijetlu odjeću na
njega, dao mu je prsten za znamen ljubavi.
O ženi:
''Medna je riječca, srce otrovno;
oči ognjene, prsi od leda;
ljubit kaže, mrzi skrovno;
vijek ne želi, sveđ te gleda;
jedno misli, drugo čini:
vara, izdaje, žai i hini.''

O smrti:
''Smrt ne gleda ničije lice:
jednako se od nje tlače
siromaške kućarice
i kraljevske tej polače;
ona upored meće i valja
stara i mlada, roba i kralja.

''Milosrdje je Božje veće

neg sve hude me krivine,
zašto Višnji dobri neće
kajan grešnik da pogine;
tijem što čekam tužan odi?

Dušo moja, k njemu hodi .

Goethe – PATNJE MLADOG WERTHERA

O KNJIZI:
IZDAVAČ: Moja knjiga, Zagreb, 1993.

ŽIVOTOPIS:
Johann Wolhgang Goethe (1749.-1832.) najveći je njemački pjesnik, književnik i mislilac.
Potekao je iz ugledne i imućne građanske obitelji. Pjesničke prvence objavio je u
Leipzigu, gdje je studirao pravo. Plaćao je danak pomodnom klasicizmu u duhu rokokoa.
To je bilo između njegove šesnaeste i sedamnaeste godine života, kad se vratio kući
"slomljenih krila".
Roman "Patnje mladog Werthera" učinio ga je najpoznatijim i najslavnijim njemačkim
autorom. Prvi je njemački pisac koji je postigao svjetsko značenje.
Djela: ''Faust'', '' Patnje mladog Werthera'', '' Rimske elegije'', '' Srodne duše'', ''
Naukavanje Wilhelma Meistera''...

KNJIŽEVNI ROD: epika

VRSTA DJELA: roman

ANALIZA JEZIKA I STILA:

- metafora: gutao one crne oči, kako su mi samo svježe njene usne i svježi osmjesi mamili
dušu
- epiteti: crne oči, svježe usne, umni čovjek, istinska sreća

ZNAČENJE ROMANA:
Roman je pisan u epistolarnoj formi (forma pisanja koja pogoduje izražavanju misli i
osjećaja). Značenje je romana:
1. dokumentarno-socijalno - sklonosti su i težnje mladog Werthera djelomično sklonosti
i težnje Goetheova vremena
2. psihološko - opisana su Wertherova unutarnja promišljanja i težnja za slobodnim
razvojem ljudske ličnosti

WERTHER KAO ROMANTIČARSKI JUNAK:

Werther je romantičarski junak kojim upravlja strast, a ne razum, sklon je maštanju,
uživa u prirodi, u opreci je s društvom i često pesimističan. Karakterizira ga
hiperbolizacija osjećaja.

WERTHEROV ODNOS PREMA LJUBAVI I SMRTI:

Ljubav je za Werthera patnja, bolest koja mu onemogućuje racionalno prosuđivanje. On
joj se ne može oduprijeti i jedini je izlaz iz te krize samoubojstvo. Smrt je za njega
oslobođenje od boli i patnje, ali i otvara nadu u ostvarenje sreće s Lottom u nekoj novoj
dimenziji postojanja.

KRATAK SADRŽAJ:
Mladi pravnik Werther dolazi u neki grad.
Zadivljen je ljepotom krajolika, koju opisuje svome dragom prijatelju Wilhelmu. No,
Werther opisuje i mnoge događaje vezane uz grad. U gradu na nekakvom balu susreće
pukovnikovu kćer Lottu, koja ga isti tren očara svojom ljepotom. No, ona je zaručena za
Alberta, ali Werther ipak provodi dosta vremena s njom.
Kako sam ja, za vrijeme tih razgovora, gutao one crne oči...
Kako su mi samo svježe njene usne i svježi osmjesi mamili dušu!

Naravno, to se sve odvijalo dok je Albert bio na poslovnom putu.

Werther je bio tužan znajući da Lotta nije njegova, no ona ga opet na neki način voli, što
Werthera čini još depresivnijim. Ali, došao je i taj dan kada se Albert odlučio vratiti kući i povući
se iz posla. Werther se s njim ipak sprijateljio i svo troje provode sretne dane uživajući u
bezazlenoj društvenosti i prirodnim ljepotama gradske okolice.

On me smatra umnim čovjekom, i to me čini sretnim.

Za rođendan Werther dobiva jedno izdanje Homera kojeg obožava i vrpcu s Lottine haljine koju
je nosila kad su se upoznali. Wertherova ljubav prema Lotti svakim danom bila je sve jača i on je
bio sve tužniji jer je vidio da Lotta nikad neće biti njegova.

Zar mora tako da bude? Ono što čovjeku predstavlja istinsku sreću, da mu to bude i izvor
njegova jada?

Tada Werther shvaća da mu više nije tu mjesto i, kako ne bi narušio sklad među zaručnicima, on
odlazi.

Ne, ja ne mogu bez nje živjeti, a ipak moram. Teško je, ali moram otići odavde, s ovoga groznog
mjesta.

Hoteći se praktično zaposliti da bi izmakao mislima na Lottu, mladić se dade nagovoriti da primi
mjesto tajnika kod jednog diplomata. Teško podnosi službu jer nije birokrat nego pjesnička duša.
A kako njegov gospodar voli sitničavo zabadati, gubi volju za službu koja ga nikad nije privlačila.
Poslanik tuži Werthera ministru, no ministar pokazuje više razumjevanja i daje mladiću očinske
savjete kako se u buduće ima vladati. Werther podnosi ostavku i stupa u službu nekog kneza
kome ć na ladanjskom imanju kratiti vrijeme .Wertherov novi gospodar nije loš čovjek, ali je
prosvjetiteljski suhoparan pa ga romantični mladić teško podnosi i doskora napušta službu.
Neuspio pokušaj da se zaposli i da u tom poslu nađe zadovoljstvo pojačava potisnute osjećaje
prema Lotti, koja se udala za Alberta. ne mogavši odoljeti želji da je opet vidi, Werther se vraća u
gradić gdje su se bili upoznali. Stanje doskora postaje neizdrživo. Albert s koji, se nekoć dobro
slagao sada mu je omrznuo, a sve mu se čini da Lotta u tom braku nije srtna koliko bi zaslužila. U
drugu ruku Wertherova ekscentričnost vrijeđa trijeznog Alberta koji mutno naslućuje da bi mu
Werther mogao postati opasan. I Lotta koja je dugo zavaravala samu sebe, počinje uviđati da
njezini osječaji nisu bezazleni. Između Werthera i njegove okoline nesporazumi se množe i Lotta
bi se htjela izvući iz te situacije, ali sama ne zna kako. Da bi spriječila svakodnevne Wrtherove
posjete, ona mu naređuje da par dana izostane, a Werther kojeg već duže vrijeme salijeću misli o
samoubojstvu izvršava sada posljednje pripreme. Vraća se još jednom Lotti, pada joj oko vrata i
njihove se usne prvi put sjedinjuju. Nakon trenutačnog zanosa Lotta se pribere i daje Wertheru
do znanja kako ga više ne želi vidjeti, Werther odlazi kući sav rastresen. poručivši Albertu da mu
posudi pištolje jer se sprema na putovanje, on ih dobiva, a pri tom ga blaži misao da ih je sa zida
skinula Lotta i obrisala svojim mekanim rukama.

Zlo sam ti za dobro vratio, Alberte, ali ti ćeš mi oprostiti. Zbogom, Alberte! Činim svemu tome
kraj. Neka mi smrt bila na sreću!
Pun je. – udara dvanaest. Neka se dakle zgodi što treba! Lotta, zbogom, zbogom!!

Jedan susjed vidio je kad je planuo barut, i čuo je pucanj. Ali, kako je i dalje vladao mir, nije
više obraćao pažnju.

Sluga je te večeri otišao znajući da će se nešto loše dogoditi.

Werther je popio čašu vina, uzeo pištolj te opalio metak ravno u desnu sljepoočnicu. Sluga ga je
pronašao ujutro još živog, no u teškom stanju. U podne je preminuo...
Prije smrti, Werther je izrazio želju da ga pokopaju izvan groblja, tj. u blizini, između dvije vitke
lipe. Na posljednji počinak ispratila ga je Lottina rodbina, nosili su ga obrtnici, a svećenika nije
bilo.

Preminuo je u podne. (...) Noću, oko jedanaest sati, dao ga je on pokopati na mjestu koje je sam
bio izabrao. Stari je sa sinovima išao za lijesom, Albert nije mogao. Bojali su se za Lottin život.
Werthera su nosili obrtnici. Svećenik ga nije ispratio...

LIKOVI:
WERTHER: sanjar, romantični, idealni (lijep, obrazovan, uglađen, prilično bogat) mladić.
Nositelj je “svjetske boli” u kojem čitatelji vide ili žele naći sebe jer on je uzor kako treba osjećati.
Gaji ljubav prema Lotti koja je od početka osuđena na propast. Ponaša se kao da ona nema
zaručnika te stvara iluzije o zajedničkom životu s njom, čime se sve više udaljava od stvarnosti.
Njegov emocionalni svijet dominira njegovom osobom i on se, svjestan da mu Lotta nikad neće
pripasti, lišava života i kažnjava društvo.

LOTTA: nježna i iskrena djevojka koja dokazuje da je sposobna pridržavati se moralnog kodeksa.
U svojim osjećajima nije površna, ali poštuje Alberta i zadanu riječ pa, iako pokazuje naklonost i
možda čak ljubav prema Wertheru, nastoji je zatomiti i odbija ga. Osuđena je na isprazan život u
svakodnevnom životu malog gradića.

ALBERT: stabilan i realan lik. Suprotnost je Wertheru. Voli Lottu, poštuje njezinu obitelj, a ona
je sigurna u njegovu ljubav. Cijeni je i poštuje pružajući joj nadu i sigurnost za sretan i miran
budući život. Time je što nije otjerao Werthera od Lotte dokazao da je baš on njena čvrsta ruka
koja je čuva da ne prekorači konvencije društva.
O DJELU:
Djelo ima uzorke iz piščeva života. Prijatelj Jeruzalem se ubio zbog ljubavi, taj čin ga je potaknuo
na pisanje ove knjige. Lottu možemo podijeliti na dvije osobe iz Goetheova života, Charllotu i
Maxa.
Roman je pisan u pismima kako bi izgledao realniji i bliži svakodnevici. Možemo ga podijeliti u
dva djela. Prvi dio do njegova odlaska u grad, a drugi do njegove sahrane. Tema samoubojstva se
očituje na kraju djela.

... kukavan je onaj koji sebi život oduzima, kao što bi bilo nepristojno reći da je kriv onaj, koji bi
umro od kakve opake groznice.

Trebao bi vidjeti kako glupim se činim kada se u društvu govori o njoj! A kada me još i upitaju
kako mi se ona sviđa! - Sviđa! Smrtno mrzim tu riječ. Kakav bi morao biti čovjek komu bi se
Lotta samo sviđala, komu ne bi ispunjavala sve misli, sve osjećaje! Sviđa!

Ibsen - LUTKINA KUĆA (NORA)

ŽIVOTOPIS:
Henrik Ibsen norveški je dramatičar.
U domovini se školovao i radio kao dramaturg u norveškom kazalištu u Oslu.
Tridesetak je godina proveo izvan domovine i u tom je razdoblju napisao svoja najbolja
djela.
1900. g. doživljava moždani udar i ostatak života živi samo biološki, bez znakova bilo
kakve misaone aktivnosti.
Umro je 1906. g.
Zauzeo je istaknuto mjesto u razvoju moderne drame.
Najpoznatija su mu djela: ''Stupovi društva'', ''Lutkina kuća'' (''Nora''), ''Sablasti'',
''Neprijatelj naroda'', ''Hedda Gabler'', itd.

KNJIŽEVNI ROD: drama

VRSTA DJELA: psihološka drama bez izrazite dramske radnje jer je naglasak na
psihološkim događajima (drama se odvija između dvoje ljudi i u njima samima)

MJESTO RADNJE: Helmerov stan

VRIJEME RADNJE: oko 1879. g.

O DJELU:
Drama pokazuje proces samoosvješćivanja glavne junakinje Nore koja osam godina živi
u braku s Helmerom u iluziji sreće (briga za kuću, djecu i muža), ali tih osam godina živi
u laži ne želeći priznati mužu da je krivotvorila očev potpis posudivši novac da bi mu
spasila život.
Helmer slučajno saznaje istinu. Nora očekuje čudo (oprost i potporu), a dobiva osudu.
Napokon shvaća istinu i odlučuje napustiti muža. U želji za pronalaskom same sebe,
napušta obitelj koja ju sputava i guši te kreće u potragu za vlastitim identitetom.
Završetak drame otkriva istinu o trajnoj ljudskoj usamljenosti, bez obzira na brak, te
potrebu da pojedinac otkrije svoj vlastiti identitet i ističe pravo pojedinca na slobodu
izbora.

TEMA: Položaj žene u patrijarhalnom društvu i njezina borba za slobodom

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
Glavni su likovi Nora i Helmer.

NORA: protuzakonitim djelom spašava Helmerov život. Nakon toga se osvješćuje te

shvaća svoj položaj lutke kojom upravljaju drugi. Posljedica je osvješćivanja želja za
pronalaskom same sebe.

HELMER: odvjetnik vođen osobnim interesima i egoizmom. Vidi samo sebe i

ugroženost svoga položaja zbog Norina čina.

GOSPOĐA LINDE: udovica, stara Norina prijateljica koja je posjećuje nakon mnogo
godina.
DOKTOR RANK: potajno zaljubljen u Noru, ženu svog najboljeg prijatelja.

KROGSTAD: činovnik u banci gdje je Helmer postao šef. Njegova je stara ljubav bila
Kristina koja ga na kraju djela nagovara da pusti Noru i da je ne ucjenjuje. On želi svoje
mjesto u banci, a dobio je otkaz. Zbog toga je i ucjenjivao Nora koja mu nije ništa
skrivila. Unio je čitav nered u njezin život i kriv je za niz nezgodnih situacija koje
proizlaze iz njegovih ružnih zahtjeva i namjera.

ODNOS HELMERA I NORE:

Nora je imala problem u mladosti. Taj je problem bio odnos njezina oca prema njoj. Sva
je njegova ljubav bila usmjerena na nju i pretvorila ju je u nedodirljivo biće koje je bilo
prezaštićeno, čak i samo od sebe.
Kada je došao Helmer, ona se nadala da će se situacija promijeniti, no on je samo
nastavio tradiciju njezina oca i dokazao joj kako je ona tek povlašteni dio njega i ništa
više.
“Ti si moja ljepota koja pripada meni i isključivo meni. ”

KRATKI SADRŽAJ:
Nora je djevojka odrasla u obitelji koja joj je pružila nježnost i sigurnost.
Nakon očeve nježnosti u obitelji isto joj pruža i suprug. Ona, međutim, u svom tom, na
prvi pogled bezbrižnom i lijepom životu, smatra da je samo lutka u rukama muškaraca,
najprije u rukama oca, a onda u rukama supruga. Njezin je muž Helmer u prošlosti
obolio od teške bolesti, ali ga putovanje na jug, točnije u Italiju, spašava. Da bi došla do
novca za put, Nora uzima zelenaški zajam od Krogstada, koji je bankovni činovnik.
Nakon neugodne situacije koju je izazvalo Norino krivotvorenje potpisa na mjenici, ona
se ne smiruje i odlučuje napustiti muža, djecu i obitelj. Nora se vraća kući pošto je
obavila kupnju božićnih darova. Krišom jede slatkiše jer Helmer tvrdi da će joj oni
pokvariti zube. Potrošila je nešto novca, a dio ostavlja za vraćanje zajma Krogstadu.
Prošlogodišnji su Božić bili u teškom financijskom stanju i nisu si mogli priuštiti
blagodati Božića, no sada je Helmer dobio promaknuće u banci na mjesto direktora te si
mogu priuštiti božićne darove, drvce, večeru.
Za vrijeme božićnih blagdana u posjet im dolazi gospođa Linde, stara Norina prijateljica
koju nije vidjela 10 godina. Gđa Linde ostala je udovica bez djece te je došla u grad u
potrazi za poslom, a čula je da joj prijateljičin muž ima vrlo visoko mjesto u banci. Nora
joj priznaje da je pozajmila novac kad joj je muž bio bolestan, a ovaj živi u uvjerenju da je
to novac Norina oca. U međuvremenu je u posjet došao i Krogstad, beskrupulozni,
bezosjećajni gad, kako ga je vidjela Nora, od kojeg je pozajmila novac, koji je također i
bivša ljubav gđe Linde, no to nitko tada nije znao.
Helmerov dugogodišnji prijatelj, doktor Rank, također dolazi u sobu i njih troje vode
beznačajne razgovore. Kada u sobu dođe Helmer, Nora ga moli da zaposli gospođu
Linde. Stvar je riješena jer ionako misli otpustiti Krogstada.
Doktor i gospođa Linde odlaze kući. Nora je ostala sama, dolaze djeca i ona se igra s
njima.
Na kraju čina dolazi Krogstad i prijeti joj da će sve reći njezinom mužu o mjenici i
krivotvorenju potpisa ako ga Helmer otpusti. Nakon što se Helmer vratio, Nora
razgovara s njim, ali šef je Dioničke banke već čvrsto odlučio - Krogstad će dobiti otkaz.
Nora se priprema za maskenbal koji se sutradan treba održati, na kojem će biti
prerušena u napuljsku ribaricu te plesati tarantelu. Gđa Linde joj je došla pokrpati
kostim i iskreno porazgovarati s Norom o mjenici i zajmu. Nora ponovo ostaje nasamo sa
suprugom i pokušava ga nagovoriti da ne otpusti Krogstada, ali budući da je toliko
navaljivala, Helmer se naljuti i odmah pošalje Krogstadu pismo da je otpušten.
Nora je očajna. Dolazi dr. Rank i vodi razgovor s Norom, uglavnom o njegovoj skoroj
smrti i sutrašnjem plesu, no uskoro dolaze na temu ljubavi i dr. Rank joj otvara svoje
srce koje pripada samo njoj. Dolazi Krogstad i Nora moli dr. Ranka da ode do Helmera i
zadrži ga u sobi neko vrijeme.
Ulazi Krogstad, te se on i Nora svađaju. On se želi ponovno uzdići u društvu i prijeti joj
da je napisao pismo Helmeru o njezinom krivotvorenju mjenice i da će ga poslati. Nora
je nemoćna i očajna. Na odlasku je ubacio pismo u sandučić, od kojeg samo Helmer ima
ključ. Nora moli gđu Linde da ode do muža i traži pismo natrag. Gđa Linde odlazi. Nora
zadržava Helmera plešući s njim, tako da ne može otvoriti sandučić. Ulazi gđa Linde.
Krogstad je otputovao, ali Noru to ne zabrinjava. Ona očekuje čudo. Očekuje ljubav,
razumijevanje svoga muža kada sazna istinu, požrtvovnost i povjerenje. Gđa Linde i
Krogstad razgovaraju o nekadašnjoj ljubavnoj vezi, oboje su sretni jer se međusobno
vole, te obnavljaju staru vezu. Nora i Helmer se vraćaju s plesa, ona želi još malo ostati,
ali joj on to ne dopušta. Linde govori Nori kakva je situacija i odlazi.
Ostaju sami. Helmer želi voditi ljubav s njom, ali ona ne. Na Norinu sreću dolazi dr.
Rank i spašava situaciju. On se divno proveo na plesu, uzeo je jednu cigaretu od Helmera
i otišao. Na odlasku je ubacio dvije posjetnice sa crnim križem preko imena čime je
objavio svoju smrt. Helmer je ispraznio sandučić za poštu i otišao čitati pisma u svoju
sobu. Ona namjerava otići, ali on j zaustavlja. Pročitao je pismo. On ju osuđuje na sve
načine, zabranjuje joj i odgoj djece; zapravo se boji samo za svoju čast, ugled i vlast. Nora
je nesretna i tek onda shvaća svoj položaj u obitelji, te odlučuje napustiti djecu i muža i
poći u potragu za ljepšim životom, odnosno u potragu same sebe. Prima pismo od
Krogstada u kojem se nalazi mjenica i obećanje na šutnju. Helmer je presretan i misli da
je sve završeno, ali već je prekasno - Nora prvi put u osam godina braka s njim razgovara
ozbiljno. Ne voli ga više. Čekala je čudo. Čitavo se vrijeme nadala čudu kao dokazu
ljubavi. Helmer ostaje bez ključnog oslonca u životu jer je Nora otišla iz njegova života
zalupivši vratima.

UTJECAJ DJELA NA SVJETSKU KNJIŽEVNOST I STANJA U SVIJETU:

''Lutkina kuća'' (Et dukkehjem) dramsko je djelo u kojem je iz građanske stvarnosti
iznesena tragika tjeskobe toga uskog i prigušenog života.
Izašla je u vrijeme novih revolucija: kada narodi zahtijevaju nezavisnost, a kategorije
radnika traže svoje mjesto pod suncem, te u prvi plan istupa pokret za ravnopravnost
žena, koji zahtijeva otkupljenje cijele polovice ljudskoga roda od iskorištavačke vlasti
druge polovice, a ta je drama, koja je zahvaljujući vrlo vještoj scenskoj konstrukcji i dalje
među najprikazivanijima, podigla oluju upravo iznoseći slučaj žene, supruge i majke koja
prije svega želi biti slobodna žena.
Prije svega, ta se drama za ono vrijeme smatra novom dramom u kojoj je dana
nepoštedna kritika društva, a u prvi je plan stavljena sloboda individuuma, odnosno
prava svakog čovjeka da živi onako kako on želi i hoće. Borac je za individualnost u ovoj
drami Nora, najbitniji lik, po kojoj se izvorno ime drame ''Lutkina kuća'' danas često
prevodi njezinim imenom. Moderan je i zbog činjenice da se emocijama nabijena gluma
prekida Norinom jednostavnom rečenicom: “Moramo sjesti i porazgovarati”, te baš tim
novim tehničkim postupkom, ''Lutkina kuća'' osvojila je Europu i utemeljila novu školu
dramske umjetnosti.
Ibsen je tom dramom uspješno uzrujao i pobuniti ljude svojom tezom te pozornicu
makar u zadnjem činu učiniti propovjedaonicom, stoga je vrlo bitan čimbenik te drame
dijalog, osnovni element moderne drame. Taj dijalog, koji je na početku njegova
stvaranja bio izmjena apstraktnih teza i antiteza, pretvara se u duboku psihološki
opravdanu analizu stanja njegovih govornika i sredine.

Šenoa - PRIJAN LOVRO

O KNJIZI:
IZDAVAČ: Izdavačko knjižarska radna organizacija ''Mladost'', Zagreb, 1985.
UREDNIK: Zvonimir Majdak

ŽIVOTOPIS:
August Šeona najsvestraniji je i najplodniji hrvatski književnik 19. stoljeća. Rođen je u
Zagrebu 1838. godine, u malograđanskoj obitelji mađarskoga, njemačkoga i češkog
podrijetla. U svojoj je obitelji prvi počeo pisati svoje prezime hrvatski (dotad je bilo
Schönoa).
Pučku je školu završio u Zagrebu, a ostalih sedam u Zagrebu. Studirao je u Zagrebu,
Beču i Pragu. Književni ga rad udaljava od studija. U Beču 1865. uređuje dva lista. Vraća
se u Zagreb 1866., slijedeće se godine oženio sa Slavom Ištvanić. Od 1868. do 1870. radi
u kazalištu (umjetnički ravnatelj, dramaturg ).
1871. izdaje svoj prvi roman ''Zlatarevo zlato''. Iste godine postaje veliki gradski bilježnik.
1873. biva imenovan gradskim senatorom.
1874. preuzima časopis ''Vijenac''.
12. prosinca 1881. umire od upale pluća.
Djela: ''Zlatarevo zlato'', ''Čuvaj se senjske ruke'', ''Seljačka buna'', ''Diogenes'', ''Kletva'',
''Prijan Lovro'', ''Barun Ivica'', ''Prosjak Luka'', ''Branka'', ''Smrt Petra Svačića'', ''Propast
Venecije'', ''Fratarska oporuka'' ...
KNJIŽEVNI ROD: epika
VRSTA DJELA: veća novela

ANALIZA JEZIKA I STILA:

- epiteti: silno, vedroga, vrla, zlatnom, mutnoga
- metafora: ''...a gorica zlatnom kapljicom rodila...''

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:- glavni: Lovro

- sporedni: August, kanonik, otac, majka, sestra, svak, Malvina, Anđelija, Minka sa
obitelji....

LOVRO: ''Bio čovjek srednjeg rasta, košćat, širokih plećiju. Glava neobično velika naličila
posve kruglji; čelo mu bilo široko, visoko, reć bi uglasto, lice osuho, blijedo, u srijedi
široko, zdola posve šiljasto, nos fin, usne tanke, stisnute, brčići slabi, kosa crna i glatka,
duga, pravilno u dvoje razdijeljena, a oči male, tamne, žmirkave, ali i vrlo žacave.''
''... vidjelo se da se taj čovjek ukusno odijevati mari, al sva ta finoća bijaše nespretna.''
''A i kretanje bilo mu neobično.''

KRATAK SADRŽAJ:
August Šeona boravio je na seoskom imanju svog prijatelj, gdje se upoznao s mladom
udovicom s kojom se upušta u razgovor o književnosti: mlada udovica mu govori da rado
čita no pretežito na njemačkom i francuskom jeziku jer je hrvatska literatura monotona.
No August joj ispriča priču o svom prijatelju iz studentskih dana - prijanu Lovri.
Lovro je rođen u mnogobrojnoj siromašnoj obitelji, ali se već rano istaknuo svojom
inteligencijom i puno obećavao, Siromašnom je dječaku vrhunac životnog uspjeha, bez
obzira na želje i darovitost, bilo svećenstvo. Duhovnost i učenost crne halje respektirali
su Lovrini roditelji, gledajući u njoj prije svega mogućnost da njihovo dijete proživi život
manje tegoban od njih. Lovro je učio dobro, ali je njegova nemirna priroda teško
podnosila stroge zakone svećeničkog liceja. Lovro se osjećao zarobljen i sputavan, ali to
je nestalo kad je susreo Malvinu. Na Lovrinu ljubav odgovorila je blagim prijekorom iako
ga je voljela, ali to nije mogla priznati jer je on bio svećenik. Očaj koji je Lovro proživio
dovodi ga do spoznaje da je bolje da bude dobar svjetovnjak, negoli loš svećenik.
Tako se Lovro vraća kući, razočaravši svoje roditelje: otac ga tjera da se zaposli kao
privatni učitelj grofova sina. Posao mu nalazi kanonik. Lovro se dobro slagao s grofom i
intenzivno učio. Na jednoj zabavi susreće Malvinu, sada udatu, te mu ona priznaje
ljubav, no on ju odbija. Nakon završetka s poučavanjem mladog grofa Lovro je želio
nastaviti svoje školovanje, no nije dobio stipendiju te slomljen brojnim porazima, oboli.
Lovrin je otac slomljen sinovljevom boli odlučio založiti sve što su imali da bi platio sinu
školovanje. Tako se Lovro nalazi na studiju jezikoslovlja. Rado je učio jer je gorio od želje
za znanjem. U to vrijeme je u stanu sa Šenoom i Žigecom i kad mu se konačno život
sredio otac mu zapada u dugove. Jedino rješenje za Lovru je ženidba bogatom
djevojkom.
Tako upoznaje Minku, stariju djevojku čija je sumnjiva ljepota i još sumnjivija
materijalna situacija samo za trenutak zaslijepila Lovru. Na nagovor Šenoe u razgovoru s
budućim tastom doznaje da ona nema novca. Tada prekida zaruke. Ipak, u jednom času
se činilo da se i Lovri osmjehnula sreća - na studij je došao neuki svećenik iz Dalmacije
koji doznavši za Lovrine probleme ispriča priču o lijepoj i bogatoj nasljednici koja nema
nikoga. Zajedno otputuju na more, gdje je Lovro i upoznao Anđeliju o kojoj mu je
svećenik govorio. Lovro je konačno upoznao ženu svog života i zaljubio se u nju, kao i
ona u njega. Njezin stric doznaje da je Lovro siromah te da se želi oženiti Anđelijom zbog
njezinog novca te zabranjuje vjenčanje. Lovro je istinski volio Anđeliju, no znao je da u to
nikoga više ne može uvjeriti. Dolazi kod Anđelije govoreći joj da ne može više tako, te si
oduzima život prerezavši si grkljan britvom., Tako se daroviti seoski mladić pretvara u
očajnog, ogorčenjem otrovanog čovjeka.

IDEJA:
''Al čovjek snuje, a bog boguje.''

O DJELU:
''Prijan Lovro'' je kraća pripovijest, u formi nešto duže novele.
Likovi su stvarni i proizlaze iz Šenoina života. Naime, pouzdano se zna da je Lovro
postojao i bio Šenoin prijatelj u Pragu.
Uloga je piščeva lika u pripovjesti vrlo značajna jer je, na taj način, autor mogao
sudjelovati u građi te pripovijetke. U ono je doba vladalo uvjerenje da je život u
Hrvatskoj malen i stisnut te da nema događaja koji bi pobudili razvoj hrvatske
književnosti.
Šenoa kritizira situaciju u kojoj se hrvatski jezik zapostavlja u korist njemačkoga,
francuskoga i talijanskoga.
Lovro je mladić čije neprilike potječu iz životnih činjenica. On nema sredstava za
školovanje, mora primati kojekakve službe jer je siromah; plemenitaška djevojka ne
prihvaća njegovu ljubav jer je seljak, u nevolji se želi oženiti bogatom djevojkom te ga
zbog toga optužuju za pohlepnika, a on se ubije.
Šenoa je fabulu gradio na psihosocijalnim kontrastima. Glavni je kontrast želja -
mogućnost, a sporedni su grad - selo, duhovno - svjetovno, moć, bogatstvo - siromaštvo.
Tema je ovog djela težnja čovjeka da se iz primitivne, seoske sredine uzdigne do
ravnopravnog građana.
u ''Prijanu Lovri'' pisac crta tragični konac nadarenoga, ali nesretnoga seljačkog sina.

Proust - COMBRAY ili U TRAŽENJU

IZGUBLJENA VREMENA

ŽIVOTOPIS:
Marcel Proust (1871.-1927.), najveći je francuski pisac i jedan od najznačajnijih svjetskih
pisaca. Pripadao je aristokratskoj obitelji, u djetinjstvu okružen ljubavlju i pažnjom.
Rođen je s nedostatkom imuniteta pa je stalno bolovao od raznih bolesti (srce, astma,
pretjerana osjetljivost osjetila).
Posljednjih je desetak godina života proveo u plutom obloženoj sobi pokušavajući se
zaštititi od vanjskog svijeta (mikroba, virusa, bakterija). Postao je slavan još za života.
Djela: ciklus od sedam romana pod zajedničkim naslovom ''U traženju izgubljena
vremena''. Dijelovi: ''Put k Swannu'', ''U sjeni procvalih djevojaka'', ''Vojvotkinja de
Guermantes'', ''Sodoma i Gomora'', ''Zatočenica'', ''Bjegunica'' i ''Pronađeno vrijeme''.

KNJIŽEVNI ROD: epika

VRSTA DJELA: monološko-asocijativni roman

O DJELU:
Combray je prvi dio prvog romana Put k Swannu iz ciklusa U potrazi za izgubljenim
vremenom. Po obliku to je roman memoara, jer je u njemu sažet prošli život pisca. Iako
je povezan s ostatkom romana Put k Swannu, i uopće cijelim ciklusom, može se čitati
samostalno, i kao takav je potpuno razumljiv.

KRATAK SADRŽAJ:
Roman počinje sjećanjem Junaka na praznike koje je kao dječak provodio s roditeljima u
mjestu Combray u kući tetke Leonie.
Tridesetogodišnji Junak nesaničar provodi veći dio svojih noći u obnavljanju uspomena
iz prošlosti, koja postaje posebno živom kad neki miris ili okus nehotice obnove u
njegovu sjećanju davno minuli doživljaj. Tako zahvaljujući u čaj namočenom kolačiću
“madeleme”, što uskrsava uspomenu na tetku Leonie i njenu sobu u Combrayu u kojoj
mu je ona davala da kuša takav isti komadić kolača u čaju prije mnogo godina, malo po
malo izranja iz zaborava sjećanje na obiteljsku kuću, vrt, crkvu, gradić i njegovu okoilicu.
Čitatelj upoznaje članove Junakove obitelji – majku, baku, oca, bolesnu tetku Leonie,
energičnu sluškinju Francoise, zanimljivog susjeda Swanna. Saznajemo indirektno da
Junak iznad svega obožava majku i baku, da voli umjetnost i da želi postati piscem, da se
divi književniku Bergotteu, te da ne može zaspati dok mu majka ne da poljubac za laku
noć.
Dva puta za šetnju u combraysku okolicu imaju značajnu ulogu u tom razdoblju. Na
jednoj strani stanuje Swann sa ženom Odette i kćerkom Gilberte, dok je druga sva u
znaku stare aristokratske obiteiji de Guermantes, kojoj se Junak izdaleka divi i želi
približiti. Na šetnjama dječak doživljava ljepotu prirode, priželjkuje romantične susrete i
promatra žitelje gradića. Jednom nehotice prisustvuje neopažen ljubavnom sastanku
izmedu kćerke seoskog orguljaša Vinteuila i njene prijateljice, a jedne nedjelje ima
prilike vidjeti u crkvi vojvotkinju de Gurmantes.
Iako vjeruje da nema dara za pisanje, ipak pokušava opisati dojam koji su na njega
učinili crkveni zvonici za vrijeme šetnje kočijom u okolicu Combray.
KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
JUNAK: Središnje lice romana, iz bogate građanske obitelji (otac je liječnik i profesor s
mnogo uspjeha), s književnim ambicijama, boluje od astme. Događaji u njegovom životu
sentimentalne su prirode; to su ljubav prema majci i baki, ljubav prema Gilberti Swann, i
ljubav prema vojvotkinji de
Guermantes.

MAJKA I BAKA: Dva slična lika; one su jedina uzvraćena ljubav u životu Junaka i
utjelovljuju iskrenost, požrtvovanost i skromnost. Protuteža su sebičnim i taštim
likovima koji okružuju Junaka.

CHARLES SWANN: Osim obitelji, Proust najviše prostora posvećuje Swannu,

pripadniku višeg građanskog sloja, ljubitelju umjetnosti i čestom posjetitelju Proustove
kuće. Za Junaka on je model intelektualne, fizičke i moralne elegancije.

FRANCOISE: Izvanredan lik, kućna pomoćnica - gazdarica, koja u svojoj odanosti

tiranizira čitavu obitelj, a još više služinčad koja je u njenoj vlasti. Pronicava,
inteligentna i izvrstan psiholog, koje su jezik i reakcije za Junaka neiscpno vrelo otkrića.
Jedna od najzanimljivijih i najosebujnijih likova u romanu.

GILBERTE: Kći Swannova, prva ljubav Junaka, od trenutka kada ju je spazio za vrijeme
jedne šetnje combrayskom okolicom.

OPIS CRKVENIH ZVONIKA:

Znakovit je opis crkvenih zvonika viđenih u kretanju iz kočije - kako se promatrač
pomiče u prostoru, tako da se mijenjaju odnosi između zvonika.
Tako je i sa životnim dojmovima: protjecanjem vremena mijenja se kut gledanja i isti
motiv izgleda izmijenjen. Doživljaji su subjektivni i zato relativni, isto je s bićima, ali i
prostornim i vremenskim odnosima - oni se mijenjaju s promjenom odnosa prema
svijesti koja ih održava.

ZAKLJUČAK:
Proustovo je djelo moderno zbog tehnike tijeka svijesti, zbog monološko-asocijativnog
principa, zbog sinestezije, impresionističkog slikanja (ozračja) riječima, zbog
razlomljenosti vremena, velikog značenja snova (nadrealizam), zbog esejističnosti...

Krleža - BARAKA PET BE

ŽIVOTOPIS:
Miroslav Krleža (Zagreb, 7. srpnja 1893. – Zagreb, 29. prosinca 1981.) smatra se
najvećim hrvatskim književnikom 20. stoljeća. Rođen je u Zagrebu, gdje se i školovao.
Polazio je i vojnu akademiju u Budimpešti. U svom životu sudjelovao je u politici i bio je
ljevičar, a značajan je i njegov "sukob na književnoj ljevici" nakon kojeg prestaje s
političkim životom.
S Cesarcem je uređivao časopis Plamen, a još su značajni časopisi Danas, Pečat, Forum i
Književna republika. Za Krležu je karakterističan širok opus stvaralaštva.
Pisao je romane, drame, pripovijetke, novele, putopise, memoare, kritike i eseje, a
okušao se i u poeziji gdje se izdvaja zbirka dijalektičke kajkavske poezije pod nazivom
''Balade Petrice Kerempuha'', no pisao je i pjesme antiratne tematike.
Djela: ''Hrvatski bog Mars'' (1922.; potpuna i konačna varijanta 1933.), ''Povratak Filipa
Latinovicza'' (1932.), ''Balade Petrice Kerempuha'' (1936.), ''Vučjak'' (1924.), ''Gospoda
Glembajevi'' (1929.), ''U agoniji'' (1928.), ''Leda'' (1930.), itd.

O DJELU:
''Baraka Pet Be'' novela je jednog od najpoznatijih Krležinih djela, zbirke novela
''Hrvatski bog Mars'' koja je nastajala od 1922. do 1933. godine, a kao cjelovita zbirka
izašla 1947.
Zbirka je to od sedam novela antiratne tematike koja nosi ironičan i podrugljiv naslov
''Hrvatski bog Mars'' po tome što Mars predstavlja hrvatskog boga rata, te na ironičan
način Krleža prikazuje stanje u Hrvatskoj za vrijeme Prvog svjetskog rata i opise
hrvatskih seljaka i intelektualaca.
Tema je besmisleno stradanje hrvatskih domobrana poslanih na klaonicu istočnoga
bojišta (Galicija), a stil je karakterističan Krležin – spoj impresionizma i ekspresionizma,
povišene retorike i melankoličnih meditacija. Dominiraju naturalistički opisi vojničkoga
života i smrti, a sve je uronjeno u ozračje implicitnoga komentara koji bismo mogli
označiti gnjevnim i nepomirljivim.
Neke su od novela iz zbirke ''Bitka kod Bistrice Lesne, Domobran Jambrek i Tri
domobrana. Osim u Hrvatskoj ova je novela vrlo poznata i u europskoj književnosti.
Krleža u djelu opisuje apsurdnost ratovanja, tragedije pojedinaca koji se pate i umiru bez
ikakvog smisla i posebnog značenja.

TEMA: U baraku pod nazivom Pet Be dovezen je teško ranjeni hrvatski vojnik Vidović
kojemu jedino preostaje da čeka smrt. Upravitelj je barake grof Axelrode koji nema
suosjećanja s ranjenicima. Radnja se temelji na teškoćama koje proživljavaju ranjenici.
Na kraju nastaje pijanka koja dovodi do kaosa u baraci. Dolazi Axelrode i pokušava
napraviti reda, a Vidović umire sam i napušten.

IDEJA: Krleža ovim djelom svim čitateljima daje antiratnu poruku.

Inspiracija su za djelo i temeljni motiv upravo događaji iz Krležina vlastita života. Krleža
je ogorčen užasima koje donosi rat. Izrazito se protivi ratu i ratnim razaranjima. Iako na
pomalo ironičan način opisuje rat, svejedno prikazuje koliko je ratovanje besmisleno. On
karikira rat, ali također prikazuje ljude koji se dehumaniziraju i postaju poput životinja.
Tu više nema suosjećajnosti. Zbog toga hrvatski domobrani više nemaju snage za borbu
te se prepuštaju sudbini.

VRSTA DJELA: novela (iz zbirke novela ''Hrvatski bog Mars'')

VRIJEME RADNJE: stanje u Hrvatskoj 1916. godine

MJESTO RADNJE: na ratištima u borbi Hrvatske za Austro-Ugarsku Monarhiju

KRATAK SADRŽAJ:
Opisuje se život u jednoj baraci koja zbrinjava ranjenika.
Na mjesto broj 8 u baraku dolazi ranjenik Vidović za kojeg je prognoza smrt u roku od
jednog dana. Padaju oklade među ostalim “stanovnicima” barake hoće li ili neće doživjeti
jutro. Ipak doživljava jutro i inspekciju grofa Axelrodea koji obilazi ranjenike.
Te noći, Vidović je i dalje živ, Nijemci i Mađari provode grupno pijančevanje u baraci,
iako je to strogo zabranjeno. Front je probijen (radi se o Prvom svjetskom ratu, logor –
baraka je smješten negdje oko granice s Rusijom ), svi napeto iščekuju prekid, odnosno
udaljavanje zvukova pucnjeva.
Kad je ipak fronta odbačena dalje od barake, grof priređuje mimohod u čast pobjede. Svi
moraju obići oko barake jedan krug: ranjeni, napola mrtvi, bez udova, medicinsko
osoblje. Broj devet, koji je boravio do Vidovića, umire, a tada se Vidović diže iz postelje i
zove doktora da pomogne njegovu susjedu, ali i on tada umre.

RAT između Austro-Ugarske i Rusije, a pobjedu ostvaruje Austro-Ugarska

OPIS ŠPITALA/BOLNICE:
Špital je bolnica koja putuje kako se kreću bojišta, ukupno ima 42 barake i oko 1500
ranjenika. Izgleda poput drvene kolibe. U bolnici vlada izuzetno teško stanje. Ranjenici
nemaju hrane i pića pa su ih hranili sredstvima za gliste.
U baraci Pet Be također vlada kaos. Svi trče s jedne strane na drugu. Neprestano dolaze
novi ranjenici.
U opisu je barake uočljiva ironija. Krleža tom ironijom prikazuje apsurdnost ratovanja i
nemar ljudi jednih za druge.
Ranjenike uspoređuje s vrećama koje su unosili ili iznosili. Nad svakim je tijelom stajala
etiketa da se zna u kakvom je stanju ranjenik.

TRI GRUPE:
Baraka je podijeljena u tri grupe. Prva su grupa polomljene kosti: kosti vire iz tijela
ranjenika, ali ljudi samo leže i
šute. Druga su grupa amputirani: bez noge ili ruke i bez zavijenih rana koje se zbog toga
samo suše. Treća su grupa cuvaks: to su oni umirući koji samo proputuju kroz bolnicu
jer uglavnom ne dočekaju novi dan.

OPIS KUPAONICE:
Opis je kupaonice najbolje prikazan u trenutku kada je dovezen ranjeni Vidović.
Vidljiv je tipičan naturalistički opis. I samom se prljavom Vidoviću kupaonica gadila i
nije ju mogao usporediti ni s jednom kroz koju je dotad prošao. Voda je bila smrdljiva i
žuta od prljavštine, nad njom se pjenila sivozelena sapunica i plivali krvavi zavoji i
gnojne vate. Iz vruće se vode dizala para koja je smrdjela po blatu.
*Opis barake prikazuje kaotično, mračno i depresivno stanje.

MIMOHOD/POVORKA:
Mimohod prikazuje masovnu scenu ophoda oko barake u znak pobjede nad Rusima.
Prikaz je to i simbol ismijavanja slavlja (ironija) zbog pobjede u ratu. Taj je trenutak
najznačajnija scena, a apsurdan je zbog toga što predstavlja neku vrstu mučenja jadnih
ranjenika koji se nalaze u teškom stanju ili pred smrću, a zapravo se slavi pobjeda ne
obazirući se na ranjenike.
Maximilian Axerlode zapovijedio je da se pobjeda nad Rusima proslavi mimohodom te
da apsolutno svi ranjenici moraju sudjelovati u tom mimohodu, čak su i oni koji ne mogu
hodati bili nošeni.
Krleža mimohodom ismijava rat.

LIKOVI: mladi ranjeni student Ivica Vidović i šef špitala Maximilian Axelrode

GROF MAXIMILIAN AXELRODE: Šef je bolnice (špitala) u kojoj su smješteni ranjenici

iz rata, koju često obilazi kao inspekcija. U životu se iskazao kao ambiciozan čovjek koji
je želio postati junak ili veliki ratnik, no to nije mogao ostvariti jer smatra da je rođen u
krivo vrijeme, stoga često ironično daje komentare na tadašnja vremena. Smeta mu
tadašnji politički poredak, smetaju mu razvoj i industrijalizacija.
Grof Axelrode lik je oblikovan ironijom i groteskom. Željan je rata kako bi se istaknuo,
kako bi postao veliki junak i ratnik, a ovdje je ništa drugo doli obični šef bolnice. U tome
je prikazana ironija. U djelu se ističe njegovo slavno podrijetlo. On je plemić i izrazito
poštuje tradiciju. Potječe iz plemenitaške aristokratske obitelji i time se veliča i ističe
njegov status. Ono što je kod njega negativno je to što on žudi za ratovanjem, borbama i
vojskom samo zatoda se istakne, želi ono negativno iz sebičnih razloga. Nema osjećaja za
ranjenike u bolnici. Potpuna zaluđenost ratom, slavom i pobjedom grofa Axelroda potiče
da jadne i bespomoćne ranjenike tjera na mimohod.
Axelrode simbolizira neprijatelje Hrvatske, odnosno gospodara nad Hrvatskom.

OPIS VIDOVIĆA: Student, intelektualac i hrvatski domobran prostrijeljenih pluća koji je

zbog krvarenja dopremljen u baraku. Vidović, iako je proputovao mnogim bojištima, još
nikada nije bio u tako prljavoj bolnici, osobito kupaonici koja odiše ružnim
naturalističkim opisima.
U baraci je Vidović ležao na broju osam. Sudbina broja osam kao da je predodređena za
smrt. Već se nekoliko dana mijenjaju ranjenici s broja osam. Čak su se i ostali ranjenici
kladili na Vidovića da neće dočekati jutro. Jednostavno mu je bilo suđeno umrijeti,
odnosno čekati taj kobni trenutak. Njega također okružuju teški ranjenici podijeljeni u
tri već spomenute grupe.
Ima negativan stav prema životu i žali što se uopće rodio. Zapravo, on ne nalazi smisao u
tome što je rođen, sve što se oko njega događa čini mu se toliko apsurdno i besmisleno,
osobito to ratovanje. Svjestan je da će umrijeti zbog tuđeg nemara i takvu smrt smatra
sramotnom. Iako ima želje za životom, ne pronalazi smisao stalnog ratovanja i ležanja po
špitalima.
Stav prema religiji: Vidović je okružen ranjenicima koji se mole svojim bogovima i koji
zazivaju boga kao posljednju nadu jer im je lakše podnijeti silnu bol kroz vjeru u boga, ali
Vidović nema nikakav odnosa s Bogom. Zbog silnih je ratovanja i borbi u kojima je
sudjelovao, čak i zbog općeg apsurdnosti ratovanja, Vidović izgubio vjeru u Krista. Njega
molitva ne može utješiti jer on pruža ruke prema nebu, ali ne zna kome ih pruža, stoga
ruke ostaju prazne.
Jednom je prilikom Vidović osudio žene kao majke budućih krvnika, karikira žene
smatrajući ih onima koje će rađati buduće ratnike krvnike. Zgraža se nad ponašanjem
žena u špitalu i u tom trenutku bijeli i čisti stolnjak sa stola poželi umočiti u blatnu
posudu da ostavi mrlju odnosno trag da je postojao, da mu je bilo teško, ali ga nitko nije
primjećivao niti mu pomogao.
Ta je želja za ostavljanjem traga bila Vidovićeva pobuna protiv stanja u kojem se nalazio,
a Krleža motivom prljave mrlje simbolizira Hrvate koji su se uvijek morali boriti za
druge, odnosno za strance i tuđince. Vidovićeva je pobuna
najvjerodostojnije prikazana one večeri kada su bolničari slavili pobjedu ne mareći za
jadne ranjenike koji vape za pomoć. "Braćo draga! Molim vas! Mir! Mene boli! Mene
strašno boli, viče Vidović, ali mu se glas gubi, i on samo hropti, i krv mu navire na
zube."
Vidović je također uz ostale ranjenike sudjelovao u mimohodu, a kad su ga donijeli s
povorke, imao je visoku temperaturu. Nakon mimohoda Vidovićevo se stanje
pogoršavalo iz minute u minutu. Tijekom boravka u baraci Vidović je doživio veliko
razočaranje, najprije prizorom koji ga je dočekao u baraci, prljavštinom i smradom,
zatim nemarom bolničara za ranjenike, osobito kad je umirao broj devet, a pijane
bolničarke ništa nisu poduzele.
I sam je Vidović doživio kobnu i tragičnu smrt, baš onakvu kakvu je nazivao sramotnom.
Umro je sam i bespomoćan u okruženju bolničara koji nisu dostojno pomagali
ranjenicima niti suosjećali s njihovom boli.

KONTRAST VIDOVIĆA I AXELRODEA:

Axerlode i Vidović dva su lika koja dominiraju novelom.
Simbolično su prikazani u kontrastu gdje Vidović simbolizira hrvatski narod, njegovu
žrtvu i patnju u borbi za tuđe ciljeve jer hrvatski se narod ne može boriti za sebe, nego
samo za tuđince. Ističemo ga kao lik koji svojim turobnim mislima iskazuje antiratne
stavove hrvatskog intelektualca.
Grof simbolizira neprijatelje Hrvatske, odnosno gospodare nad Hrvatskom, a ujedno
oslikava bezosjećajnost prema patnji drugih i apsurdnost ratovanja, te stavove
imperijalističkih sila u naletima osvajačkih pohoda.

STIL I JEZIK:
Djelo je napisano kajkavskim narječjem jer je to govor Krležina rodnog kraja.
Često koristi dijalektizme, tuđice, poredbe, ali i arhaizme.
Krležin je leksik iznimno bogat. On piše intelektualiziranim leksikom jer je vrlo
obrazovan čovjek i da bismo razumjeli njegovo djelo, morali bismo također biti dobro
obrazovani. Bio je poliglot i govorio puno jezika, što se vidi iz samog djela jer često piše
kratke rečenice na različitim jezicima od kojih se ističu latinski, mađarski, francuski...
U djelu vojnici koriste vojnički leksik, a seljaci govore zavičajnim govorom odnosno
kajkavskim dijalektom.
ELEMENTI EKSPRESIONIZMA: nemir i kaos koji vladaju u bolnici; prevladavaju
ružni motivi u opisima prostora i opisima ranjenika, izgubljenost i osamljenost lika
Vidovića; najistaknutiji je motiv smrt; prikaz masovne scene u mimohodu; prikaz ratne
bolnice

ELEMENTI NATURALIZMA: detaljno opisivanje ružne kupaonice; opisi krvavih

rana; čovjek je prvenstveno fiziološko biće pa tek onda duhovno i nitko ne mari za njega;
ljudi se ponašaju poput životinja i dehumaniziraju se; masovna scena mimohoda;
opsjednutost smrću; uglavnom su odlike ekspresionizma slične odlikama naturalizma

ELEMENTI REALIZMA: realan opis situacije u baraci; tipičan lik ranjenika Vidovića
u tipičnom prostoru špitala; detaljan opis prostora tipičan za karakterizaciju likova;
javlja se pobunjeni pojedinac koji iznosi vlastite stavove; socijalna i psihološka
karakterizacija likova

Camus – STRANAC

ŽIVOTOPIS:
Albert Camus (1913. – 1960.), francuski je romanopisac, dramatičar i esejist.
Ateist s dušom kršćanina. Camus želi da se spase moralne i duhovne vrijednosti čovjeka:
one za njega predstavljaju jedini smisao u apsurdnosti života.
Dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1957. godine.
Za Drugoga je svjetskoga rata sudjelovao u Pokretu otpora.
1945. g. postaje glavni urednik lista “Le Combat”, a od 1947. se posvećuje isključivo
književnosti.
Čitav se Camusov opus temelji na ideji apsurdnosti ljudske sudbine.
Apsurdnosti svijeta, Camus suprostavlja stvaralački akt koji tu apsurdnost poriče
(“stvarati znači dvaput živjeti”). Ističe poguban utjecaj grada na modernu civilizaciju
koja je izgubila dodir s prirodom, sa čistoćom krajolika; umorna i neurotična, ne poznaje
mir, vedrinu duha, blagost večeri. Modernog čovjeka naziva hladnim, ciničnim
monstrumom. Nasuprot svijetu današnjice, evocira primjer stare Grčke, koja je “u svemu
znala naći pravu mjeru”.
Poginuo je u automobilskoj nesreći.

KNJIŽEVNI ROD: epika

VRSTA DJELA: roman lika

MJESTO RADNJE: Alžir

O DJELU:
''Stranac'' je kratak roman u dva dijela, u kojem se opisuje jednoličan i besmislen život
mladog službenika Mersaulta u Alžiru od trenutka kad je saznao za smrt svoje majke pa
do iščekivanja vlastite smrti na koju je osuđen zato što je bez pravog razloga ustrijelio
nekog Arapina, koji se prethodno potukao s njegovim prijateljima.
Svi ti događaji ispričani su u obliku ispovjedi glavnog junaka, koji u tamnici, s
podjednakim mirom i ravnodušnošću, govori o proteklim zbivanjima, kao i o smrti koja
mu preostaje.
Djelo je pisano izvanrednim stilom, a iskaz je dan u jasnim, preciznim i kratkim
rečenicama.
Prema romanu je ''Stranac'' 1967. g. snimljen istoimeni film.
Camusov ''Stranac'' jest roman s poprilično uskom usmjerenošću, jednostavan je u
svijetu punom nedokučivosti i ravnodušnosti, događaji koji se nižu nemaju opravdanja,
nemaju smisla i svi su apsurdni, kao što je primjer sukob Raymonda i Mersaulta s
dvojicom Arapina. Upravo u tom sukobu, Camus želi prikazati unutarnje napetosti,
nelagode, osjećaje kriznih situacija. Camus to prikazuje Mersaultovim razmišljanjem u
tim trenicima.
''Stranac'' se razlikuje od drugih suvremenih romana i po tematici, koja ne govori o
politici, o ratu, o gospodarskim i kulturno-psihološkim razlozima, već govori o nečem
posve drugom: o privatnim stvarima, zgodama i nezgodama jednog mladića, Mersaulta.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
MERSAULT: Sitni je bankovni činovnik koji ni od koga ništa ne traži, i koji priznaje
drugima pravo da rade što žele. Otuđio se od majke. Nakon majčine sahrane započinje
vezu s Marijom. Ona hoće da se oni vjenčaju, no njemu je svejedno. On je ravnodušan,
nezainteresiran za sve. Prepustio se životu. Ništa ne poduzima da bi bolje živio. Ubija
Arapa te mu sude za to ubojstvo. Na suđenju je također nezainteresiran, kao da se to
njega ne tiče.

MARIJA: Mersaultova je prijateljica, bivša daktilografkinja u njegovom uredu. Srela je

Mersaulta na kupanju i od tada su oni u vezi. Želi se udati za njega, ali njemu je svejedno.
Posjećuje ga u zatvoru i rasplače se na suđenju.

RAYMOND: Onizak je, plećat, ima boksački nos. Najbolji je Mersaultov prijatelj. Uvijek
je besprijekorno obučen. Živio je u stanu s jednom sobom i kuhinjom bez prozora. Imao
je ljubavnicu koju je pretukao jer ga je
varala. Mersault je pristao svjedočiti da ga je ona varala i izvrgla ruglu. Potukao se sa
njezinim bratom.

SALAMAN: Mersaultov prvi susjed. Imao je starog psa prepeličara koji je imao neku
kožnu bolest pa mu je ispala sva dlaka i tijelo mu je bilo osuto pjegama i krastama. On i
pas živjeli su u istoj sobi. Salaman je imao crvenkaste kraste na licu i žute rijetke dlake.
Svakog je dana starac psa izvodio u šetnju. Uvijek je grdio psa i tukao ga, ali ga je stvarno
volio. On mu je bio sve. Kada ga je izgubio, bio je utučen i sve je pretražio da bi ga našao.

PEREZ: Nosio je šešir okrugla tulca i širokoga oboda, odijelo kojem su hlače padale u
naborima na cipele, i kravatu od crne tkanine, koja bijaše premalena za njegovu košulju s
velikim bijelim ovratnikom. Iz njegove su sijede i prilično nježne kose virile čudne,
klempave i nepravilne uši kojih je boja crvena kao krv iznenadila svakoga na tom
bljedunjavom licu.

CELESTE, Mersaultova majka

EMANUEL, nadstojnik i upravitelj staračkoga doma

VRATAR DOMA

MASON i njegova žena

VLASNICA RESTORANA u kojem se Mersault hrani

ANALIZA JEZIKA I STILA:

- epiteti: mrtvačka kola, bezuba usta, nehotični trzaji, ispupčeni trbuh
- usporedbe: kao da mama nije ni umrla, kao i obično, kao krv što se kotrlja po maminu
lijesu, kao da se lutak razglavio

KRATAK SADRŽAJ:
Radnja se romana događa u Alžiru.
Glavni je junak mali namještnik Mersault, mladić s banalnim životom bezbroja malih,
beznačajnih ljudi.
Roman, pisan u prvom licu, započinje jednostavnom konstatacijom: “Danas je majka
umrla”. Od te prve jednostavne rečenice u romanu svi događaji djeluju tako na glavnog
junaka - oni najglavniji, presudni,
kao i svakodnevni. Upravo je ta beznačajna svakodnevnost i ispunila prvi dio ove
ispovjedi.
Mir i ravnodušnost kojom Mersault putuje na pokop majke, mir koji u njemu vlada,
produžuje se do posljednjeg retka knjige. U njegovu životu nema potresa. Imati
prijatelja, djevojku, izlaziti s njima, ljubiti - to je okvir njegova života, okvir koji
ispunjava iz dana u dan na isti način.
Jedan događaj odjednom unosi promjenu u taj život. Za uobičajnog izleta u okolici grada
Alžira s prijateljem i djevojkama, dolazi do sukoba sa koji je za Mersaulta bio presudan.
Njegov prijatelj Raymond i on potukli su se sa dvojicom Arapina. Najgore je prošao
Raymond kojeg je Arapin ranio nožem.
Kad su se strasti smirile i činilo se da je sve zaboravljeno, dolazi do preokreta. Mersault
pištoljem ubija tog Arapina.

Drugi se dio romana odvija u zatvoru bez ikakvih događaja osim ispitivanja i suđenja, on
sadrži osjećanja i misli Camusova junaka, koji ne može dati nikakvo objašnjenje za svoj
postupak; isto tako ne može pronaći nijedan razlog pokajanja, niti se želi spasiti.
Smrt na koju je osuđen prima potpuno ravnodušno, uvjeren da je, napokon, sve
svejedno, da nema vrijednosti zbog kojih bi trebalo nešto poduzeti. Užasavanje koje
izaziva svojom otvorenom ravnodušnošću očito je užasavanje koje čovjek pokazuje pred
otkrićem besmislenosti, apsurda svog postojanja. Mersault ide miran u smrt uvjeren da
ona nije ni u čemu gora od života, ni besmislenija, uvjeren da je ona apsolutni kraj.
O majci:
''Djelomice je i zbog toga nisam u posljednju godinu dana gotovo uopće posjećivao. Pa i zato što
bih tada izgubio cijelu nedjelju – a da ne govorim o naporu koji je bio potreban da odem na
autobus, kupujem kartu i putujem dva sata.''

Nakon majčine smrti:

''... uostalom, nisam se imao zbog čega ispričati. Zapravo je trebalo da mi on izrazi sućut.
Vjerojatno će to učiniti prekosutra, kada budem u crnini. Zasad kao da mama nije ni umrla. A
nakon pokopa bit će to nešto svršeno i sve će poprimiti službeniji izraz.''

Šoljan - KRATKI IZLET

O KNJIZI:
NAKLADNIK: Večernji list, d.d., Zagreb, 2004.
ZA NAKLADNIKA: Klaus Schauer
UREDNICI: Branka Primorac, Seid Serdarević
LEKTORICA I KOREKTORICA: Tatjana Dobričević

ŽIVOTOPIS:
Antun Šoljan rođen je u Beogradu 1932. godine.
Diplomirao je engleski i njemački na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Uređivao je
časopise ''Međutim'', ''Krugovi'' i ''Književnik''. Radio je kao profesionalni književnik.
Sastavljač je više antologija i izbora iz suvremenoga hrvatskoga i europskoga pjesništva i
proze. Prevodio je s engleskog, njemačkog i ruskog jezika.
Umro je u Zagrebu 1993.
Djela: poezija ''Na rubu svijeta'', ''Izvan fokusa'', Bacač kamena''; novele ''Specijalni
izaslanici'', ''Obiteljska večera''; romani ''Izdajice'', ''Kratki izlet'', itd.

KNJIŽEVNI ROD: epika

VRSTA DJELA: roman

BILJEŠKE TIJEKOM ČITANJA:

- pisac priča o prijatelju Roku
- odlazak s Rokom na ekspediciju u Istru
- kreću na izlet u Gradinu
- pokvario im se autobus, sad stoje usred ničega
- krenuli su pješke
- tri žene na prozoru u pustom gradu... jezivo...
- Petar je otišao natrag
- na kakvog su to starca naišli?
- zašto je Vladimir ostao sa starcem?!
- i Ivan je poludio, kupio je ruševinu
- Roko i Ante sami nastavljaju put
- pronašli su obrasli samostan
- susreću fratra
- a kakav je to uopće jeziv samostan??
- sve su freske koje su tražili uništene
- Ante odlazi natrag, sam
- nikoga nije uspio pronaći od svih onih koji su bili na ekspediciji

KRATAK SADRŽAJ:
Jednog je dana Antu posjetio stari znanac Roko i zamolio ga da, pošto je Ante novinar,
pođe s njim i ekipom na ekspediciju u Istru, pronaći stare građevine i freske.
Svakoga su dana nekamo išli na izlete, pronalaziti nešto novo. Zadnjeg je dana
ekspedicije Roko rekao da idu pronaći stari grad Gradine. Vozeći se autobusom kroz
pustoš, po sparini, nisu ni slutili da će im se autobus pokvariti. Kada se to dogodilo, dalje
su krenuli pješke.
Najprije su došli do nekog pustog gradića u kojem su naišli samo na tri žene koje su
stajale na prozoru. Nakon nekog je vremena Petar rekao kako on ide natrag. I otišao je.
Zatim je ekipa naišla na neku staru krčmu, čiji je vlasnik bio neki čudni starac. On im je
ponudio hrane i vina, od kojeg su se svi napili, a najviše Vladimir. Kada je ekipa trebala
poći dalje, Vladimir je rekao kako on ostaje kod starca.
Ekipa je nastavila bez njega. Došli su do nekih starih, ruševnih kuća, od kojih je Ivan
kupio jednu. To je svima bilo čudno, no on je rekao kako će tu živjeti. I dvije Ofelije su se
odlučile vratiti natrag. Ostali su samo Roko i Ante.
Nakon dugog su hodanja napokon došli do porušenog samostana kojeg su tražili. U
njemu je bio samo jako stari fratar koji ih je proveo po samostanu, htjedeći im pokazati
freske. No i one su bile uništene. Tada je Ante počeo urlati na Roka, govoreći mu da je on
kriv što su završili usred ničega. Odluči sam otići. Nakon prolaska je kroz mračni, jezivi
hodnik uspio doći na čistinu i vratiti se kući.
Nijednog od članova ekipe, kao ni Roka, više nikad nije uspio pronaći.

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:
ROKO:
''Počet ću od toga da je moj prijatelj Roko lud. Čovjek bi pomislio da netko tko ima
takav kokošji grudni koš, mršave tanke ruke, bezbojnu i rijetku našušurenu kosu i
toliko debela stakla na očalima koje uvijek poluslijepo prinosi licu sugovornika ili
raznim opasnim električnim instalacijama ili kakvim zupčastim strojevima u radu, ne
može sebi dopustiti luksuz da bude još i lud. Ali moj prijatelj Roko je od onih
legendarnih luđaka koje bogovi čuvaju.''

ANTE:
''U to ugledno društvo mladih znanstvenih radnika dospio sam zahvaljujući svojem
starom poznanstvu s Rokom – znali smo se još iz srednje škole i povremeno smo
obnavljali poznanstvo. Naše drugovanje se sastojalo u tome da je on pričao bez
prekida, a ja slušao bez prekidanja. Bio sam dobar, pažljiv slušalac i to ga je valjda na
meni privlačilo: možda je mislio da je privlačnost uzajamna.''
''Bio sam tada još mlad i, vele, sposoban novinar...''
Tuto il mondo e una vukojebina.

Homer - ODISEJA

ŽIVOTOPIS:
Ne zna se ni danas ništa pouzdano o Homerovu životu, a u 18. se stoljeću pojavila
sumnja u njegovo postojanje i u autorstvo ''Ilijade'' i ''Odiseje'' (homersko pitanje).
U vremenskom određivanju Homera postoji nekoliko kombinacija. Jedni ga smatraju
suvremenikom trojanskog rata (1194.-1184. pr. Kr.), drugi drže da je živio 100, a neki
400 godina poslije tog rata.
I vijesti se o pjesnikovoj domovini znatno razilaze. Čini se da je ipak najstarija i u starini
najviše raširena vijest po kojoj se kao Homerovo rodno mjesto navodi eolska Smirna,
koja je postala jonskim gradom između 9.-8. st. pr. Kr.
Homera su zamišljali kao stara, siromašna i slijepa pjevača koji je, potucajući se iz
jednog kraja u drugi, živio od recitiranja svojih pjesama.

VRSTA DJELA: junački ep, 24 pjevanja

SADRŽAJ:

I. Bogovi vijećaju. Atena hrabri Telemaha

Pjesnik, zazvavši Muzu da mu pjeva o Odiseju, pripovijeda kako su se bogovi u svojem
vijeću sami među sobom složili da se Odisej napokon vrati u svoje kraljevstvo, pošto ga
je Kalipsa veoma dugo zadržavala na svojem otoku Ogigiji. Božica Atena, osobita
Odisejeva prijateljica, pohita nakon toga k Odisejevu dvoru na Itaku. Ondje mnoga
mlada gospoda prose Odisejevu ženu Penelopu da se uda za nekog od njih jer, kažu,
njezin se muž više neće vratiti. Atena u ljudskom liku pristupi k Odisejevu sinu
Telemahu predstavivši se da je ona Mento, tafski kralj, pa mu reče neka sutra skupi ljude
u skupštinu i neka u njoj zaprijeti proscima koji mu trate blago na svoje gozbe, te neka
pošalje nekoga u Pil k Nestoru i u Spartu k Menelaju da pita jesu li što čuli o njegovu ocu.
Dotle se prosci vesele u Odisejevoj kući do večeri, a zatim se raziđu svojim kućama. I
Telemah ide spavati.

II. Itačani vijećaju. Telemah odlazi na put

Sutradan se skupili ljudi u skupštini. Telemah im se tuži na prosce koji mu zatiru kuću i
moli narod da to proscima zabrani. Antinoje (prosac) reče da tome svemu nisu krivi
prosci, već Penelopa jer se neće udati ni za jednog. U visini se pojave dva orla te se počnu
boriti; tada starac Haliterso veli da to sluti na pogibiju prosaca, a Eurimah, također
prosac, smije se starcu. Telemah traži da mu daju lađu da ide u svijet tražiti oca. Mentor
podsjeća Itačane kako je Odisej bio dobar kralj, a oni mu nisu zahvalni ni toliko da bi
zabranili proscima da rasipaju njegovo imanje. Na to plane Liokrit (prosac) i raspusti
skupštinu. Telemah ode do mora i k njemu dolazi Atena u liku Mentora te mu reče da će
mu pribaviti lađu i obeća da će putovati s njim. Nato se Telemah vrati kući i zapovijedi
sluškinji Eurikliji da mu spremi brašnjenicu za put, ali Penelopi ništa ne govori. Atena u
liku Mentora izmoli lađu u Noemona, sabere društvo, i oni se s Telemahom zapute
morem.

III. Šta se radi u Pilu

Nestor upravo žrtvuje s narodom Posidonu žrtvu, kad dođe Telemah s Mentorom
(Atenom). Nestor ih dočeka vrlo lijepo. Telemah ga upita zna li išta o njegovu ocu, a
Nestor, ne znajući ništa o njemu, pripovijeda kako je sam putovao kući od Troje,
spominje Agamemnonovu smrt i Orestovu osvetu, te upućuje Telemaha da ide k
Menelaju, da će mu on znati reći nešto o ocu jer se nedavno vratio pošto se nalutao
kojekuda. Atena predvečer ostavi društvo i odleti u obliku orla; Nestor ju prepozna i
obeća žrtvovati joj govedo. Telemah prenoći u Nestorovu dvoru i sutradan u zoru odveze
se s Nestorovim sinom Pizistratom k Menelaju, prespavaju kod Diokleja u Feri i drugi
dan stignu u Spartu k Menelaju.

IV. Šta se radi u Lakedemonu

Menelaj upravo ženi sina i udaje kći. On prijateljski dočeka i ugosti Telemaha i Pizistrata.
Za večerom Helena, Menelajeva žena, razveseli goste koji su se rastužili čuvši iz
Menelajevih usta Odisejevu sudbinu. Drugi dan pita Telemah Menelaja što zna o njegovu
ocu, a Menelaj zna vrlo malo reći o Odiseju, nego pripovijeda svoje doživljaje poslije
propasti Troje; između ostalog pripovijeda kako se sastao s proročkim pomorskim
bogom Protejom koji mu je prorekao sudbinu i otkrio mu neke događaje što su ih
doživjeli ostali grčki junaci na polasku ispod Troje. U to vrijeme vijećaju prosci kako će
ubiti Telemaha da im više ne smeta; to Penelopi javlja glasnik Medon, a kraljicu
dvostruko zaboli ta vijest jer još nije znala da joj je sin otišao u svijet; zaim se stane
moliti Ateni da joj izbavi sina, a Atena pošalje Penelopi radostan san koji ju utješi. Prosci
zasjednu na otoku Asteri dok se ne vrati Telemah s puta.

V. Spilja Kalipsina. Čamac Odisejev

Bogovi drugi put vijećaju. Zeus šalje Hermiju nimfi Kalipsi, kod koje boravi Odisej već
sedam godina, da joj javi Zeusovu volju da pusti Odiseja sa svojeg otoka. Kalipsi se ta
zapovijed ne sviđa, ali se pokorava i kaže Odiseju neka gradi čamac, a kad ga je Odisej
načinio, ona mu daje obilnu brašnjenicu. Odisej odlazi. Osamnaesti dan njegove
plovidbe opazi ga Posidon i digne oluju, uništi mu lađu, te bi Odisej propao da mu se nije
smilovala pomorska božica Leukoteja i dala mu veo da se njime opaše, i tako se izbavi.
Odisej se jedva izvuče iz vode i ispliva gol i veoma umoran i izmučen na feački otok
Sheriju.

VI. Odiesj dolazi u Feačku

Božica Atena nagovara u snu Nausikaju, kći kralja Alkinoja, da pođe ujutro na vodu prati
rublje. Sutradan Alkinoj dopusti to svojoj kćeri, te ona ode na kolima s nekoliko
dvorkinja. Djevojke, svršivši posao, stanu se igrati,a njihova buka probudi Odiseja, koji
se nato stane moliti Nausikaji da mu se smiluje. Ona mu da odijelo, i on se opere i hoće s
njom u grad k njezinu ocu, ali mu Nausikaja reče da ne ide on, stranac, s njom, mladom
djevojkom, u grad da ne bi bilo kuđenja, već neka poslije nje dođe u grad i lako će naći
Alkinojeve dvore. Tako Odisej zaostane pred gradom u gaju božice Atene.

VII. Odisej dolazi k Alkinoju

Malo poslije Nausikaje ulazi Odisej u grad feački; tu se s njim sastane Atena u liku
djevojčice, obavije ga mrakom, da ga ne bi nitko vidio, i pokaže mu Alkinojeve dvore.
Kad Odisej stupi unutra, nađe kralja i kraljicu i najodličnije Feačane. Odisej se savije
kraljici Areti uz koljena i moli ju da mu daju lađu da se vrati kući. Alkinoj ga lijepo
dočeka i obećava mu da će ga dati otpraviti u njegovu domovinu. Za večerom kraljica
Areta prepoznaje ruho na Odiseju i pita tko je on i odakle mu to ruho. Odisej ne
odgovara tko je, već samo veli da putuje od Kalipse i pripovijeda što je sve pretrpio od
Kalipsina otoka do feačkoga i kako se sastao s Nausikajom. Nakon toga svi idu na
počinak.

VIII. Odisej među Feačanima

Alkinoj drugi dan saziva skupštinu i dogovaraju kako će stranca otpremiti njegovoj kući.
Nakon toga je kod Alkinoja gozba, a poslije gozbe sprema se mladež na rvanje. Među
rvače stupi i Odisej te ih sve nadbaci kolutom. Nakon toga stane pjevač Demodok pjevati
jedan ljubavni događaj Aresa i Afrodite, a mladež igra uz tu pjesmu. Zatim feačka
gospoda skupe darove Odiseju. Opet je gozba i opet Demodok pjeva, ali sada o drvenom
konju kojim su Ahejci prevarili Trojance. Odisej se od mila rasplače jer je u pjesmi pjevač
i njega spominjao. Tada ga Alkinoj upita tko je zapravo on i zašto plače.

IX. Pripovijest o Kiklopu

Odisej pripovijeda kako je otplovio od Troje. Kaže da se najprije namjerio na Kikonce, da
im je razorio grad, ali su ga oni ipak odagnali s njegovom družbom. Brodeći otamo baci
ga bura k Lotofazima, a otud doplovi do kiklopskog otoka. Uzme sa sobom dvanaest
drugova i pođe razgledati zemlju. Lutajući otokom dođu do spilje Kiklopa Polifema, koji
je bio Posidonov sin. Oni uđu u spilju, a kad se Kiklop vratio s paše, zatvori se s njima u
spilji i u dva dana pojede šestoricu. Odiseju pođe za rukom opiti Kiklopa vinom, pa dok
je on pijan spavao, izbije mu Odisej sa svojim drugovima jedino oko iz glave. Sutradan
mu Odisej sretno izmakne, pa kad bude već podaleko s drugovima, javi mu se, a Kiklop
baci za njim golemi kamen, no ne pogodi ga.

X. Eol. Lestrigoni. Kirka

Ploveći od kiklopske zemlje, dođe Odisej s drugovima do otoka na kojem je kraljevao Eol,
kralj vjetrova. Eol se smiluje na Odiseja te mu dade vjetrove svezane u mijeh; samo Zefir
nije bio svezan te on tjeraše lađu prema Itaci. Na putu drugovi u zao čas razvežu mijeh i
svi vjetrovi izlete pa lađu potjeraju natrag prema Eolovu otoku, ali Eol Odiseja i drugove
otjera od sebe kao ljude mrske bogovima. Nato krenu na zapad i namjere se na
Lestrigonce, koji mu unište jedanaest lađa i dosta drugova. Odiseju ostane samo jedna
lađa i on doplovi njome i s četdeset i četiri druga do Eeje, gdje je živjela Kirka, koja
polovinu njegova društva, kad dođu k njoj, pretvori u svinje. Odiseju u pomoć priteče
bog Hermija, koji mu dade nekakvu travu kao ''protuotrov'' svakoj Kirkinoj čaroliji. Tom
travom Odisej nadvlada Kirku i ona mu ''posvinjene'' drugove pretvori natrag u ljude.
Kod Kirke proboravi Odisej godinu dana, a onda mu ona savjetuje da ide u podzemni
svijet pitati proroka Tiresiju o svojoj budućnosti. Kad se on s društvom sprema na put, u
Kirkinim dvorima umre mu jedan od drugova, Elpenor.

XI. Mrtvačko carstvo

Vjetar nanese Odiseja k narodu kimerskom, koji je živio na granici mora i oceana. Tu
nađe Odisej ulaz u podzemni svijet i žrtvuje žrtvu; nato se stanu skupljati premnoge
duše, ali Odisej ne da nijednoj srknuti krv žrtve prije negoli se napije Tiresija. Najprije
on ugleda Elpenora i obeća mu da će mu sahraniti tijelo, onda ugleda majku Antikliju,
zatim Tiresiju, kojega pusti piti, i on mu onda kazuje što ga još čeka. Nakon toga Odisej
pusti svoju majku da pije, a onda mu ona govori što mu se sve dogodilo u kući nakon
njegova odlaska. Tada dođu duše mnogih nekadašnjih junaka piti krv; dođe
Agamemnon, Ahilej, Patroklo, Antiloh i Ajas, sin Telamonov. Tu vidje Odisej i suca
Minoja, Oriona, mučenike Titoja, Tantala i Sizifa, napokon i lik Herakla. Tada se tek
Odisej vrati iz tih krajeva.

XII. Sirene, Scila, Haribda, Helijeva goveda

Došavši natrag do Kirke, Odisej sahrani Elpenora, a Kirka mu govori što ga čeka na putu
i kako će se moći spasiti od tih stvari. Slušajući njezin savjet prođe on sretno pokraj
Sirena, ali kad dođe do Scile i Haribde, šestoricu mu drugova proguta Scila. Drugovi ga
zatim nagnaju da krene lađom prema trinačkom otoku gdje je bog Helij imao svoja
goveda i ovce. Vjetrovi im ne daše dugo ostaviti taj otok i kad drugovima nestane hrane,
oni zakolju nekoliko Helijevih goveda, premda im je Odisej rekao da to nipošto ne učine.
Helij tuži Zeusu Odisejeve drugove, a Zeus ih, kad već otplove od Trinakije, kazni smrću
na moru; svi se utope, samo Odisej na dvije grede doplovi nekako do Kalipsina otoka
Ogigije, ali tek nakon devet dana.
XIII. Odisej brodi od Feačana i dolazi na Itaku
Kad već Odisej ispriča svoje doživljaje, feačka ga gospoda opet obdare, a Alkinoj ga opet
počasti. Predvečer uđe Odisej u lađu i feački ga veslači odvezu do Itake i ostave ga na
itačkoj obali, a Odisej ne zna ništa jer tvrdo spava. Veslači otplove od Itake, ali im
Posidon blizu Sherije pretvori lađu u kamen. Kad se Odisej probudi, začudi se gdje je, i
tada dođe k njemu Atena u liku mlada pastira. Ona mu reče da je to Itaka; zatim mu se
očituje da je ona Atena, sakrije mu feačke darove u spilju i nagovara ga da pobije prosce;
a da ga nitko ne prepozna, pretvori ga u prosjaka.

XIV. Odisej se sastaje s Eumejom

Odisej se zaputi k svinjaru Eumeju, koji ga ne prepozna, ali ipak lijepo dočeka neznana
prosjaka i počasti ga svinjetinom i vinom. Prosjak (Odisej) veli Eumeju i kune se da će se
Odisej ubrzo vratiti, ali Eumej to ne vjeruje. Odisej onda pripovijeda izmišljenu priču o
sebi, kako je mnogo lutao i kod Tesproćana čuo za Odiseja. Uto dođu Eumejovi momci sa
svinjama s paše. Eumej zakolje Odiseju tusto krme za večeru. Poslije večere odu svi
spavati, a Odisej pripovijeda opet o sebi izmišljenu priču i izmoli od Eumeja plašt jer je
noć hladna. Eumej iziđe iz kolibe da spava kod svinja.

XV. Telemah dolazi k Eumeju

Atena opominje Telemaha u snu neka se vrati na Itaku. On se ujutro odveze s
Pizistratom dobivši darove od Menelaja i Helene. Kod Pila uzme sa sobom u lađu i
Argejca Teoklimena, koji je bio vrač, a sada ga gone rođaci čovjeka kojeg je on ubio. U
isto vrijeme razgovaraju Eumej i Odisej; Eumej pripovijeda kako su ga Feničani ugrabili
njegovu ocu, kralju u Siriji, i prodali ga Laertu. Sutradan se ujutro Telemah doveze s
društvom do Itake; drugovi se odvezu u grad, a on sam ode k Eumeju.

XVI. Telemah prepoznaje oca

Došavši k Eumeju, Telemah se pozdravi s njim i pošalje ga svojoj majci u grad da joj
javida se on sretno vratio s puta. Kad Eumej po tom nalogu ode u grad, Atena pretvori
starca prosjaka u junaka kakav je doista bio, i on se očituje sinu Telemahu. Zatim se njih
dvojica stanu dogovarati kako će osloboditi Penelopu i kuću od prosaca. U grad doplovi
lađa Telemahovih drugova, koji također šalju glasnike k Penelopi da se Telemah vratio.
Ubrzo doplovi i zajednička lađa prosaca, koji se ljute zbog uzaludna zasjedanja i kupe se
na dogovor te odlučuju ubiti Telemaha. Penelopa čuje njihovu odluku, dođe među njih i
žestoko navali zbog toga na Antinoja, a Eurimah onda dvolično uvjerava Penelopu da
Telemahu nijedan prosac neće učiniti ništa nažao. Eumej se vraća u svoj stan, a Atena
opet pretvara Odiseja u stara prosjaka.

XVII. Telemah se vraća u grad Itaku

Ujutro pođe Telemah u grad i pripovijeda majci ukratko gdje je sve bio. Malo poslije
Eumej i Odisej krenu u grad. Pred gradom se sastanu s kozarom Melantejom, koji
Odiseja izgrdi i udari nogom u bedro. Kad već dođu u kraljevski dvor, pas Argos u starom
prosjaku prepozna svog gospodara Odiseja i od radosti ugine. Prosci se upravo goste i
Odisej pođe od jednoga do drugoga proseći podjelu; svi mu dadu nešto, samo Antinoj
napadne na njega i udari ga podnožjem. Penelopi to bude jako žao i dade pozvati k sebi
prosjaka da joj kaže je li što čuo o njezinu mužu, a Odisej odvraća da će doći navečer.
Eumej se vraća na polje k svinjama ostavivši Odiseja u kraljevskom dvoru.

XVIII. Odisejovo rvanje s Irom

U Odisejevu kuću dolazi prosjak Ir, koji želi otjerati drugog prosjaka što ga nalazi kod
prosaca, odnosno Odiseja, no on se ne da otjerati. Nato zažele prosci da se njih dvojica
bore, pa koji bude jači, dobit će dobru večeru. I tako se oba prosjaka uhvate oko pojasa.
Odisej za čas svlada Ira i teško ga ranjena baci pred vrata. Penelopa dođe među prosce i
kori sina što je dopustio tu borbu, a prosce lukavo navede da joj daju darove za udaju.
Poslije toga prosci nastave gozbu, a Odiseja izgrdi sluškinja Melanta i prosac Eurimah,
koji baci podnožje na njega, ali ga promaši. Napokon se raziđu svi u svoje kuće na
spavanje.

XIX. Odisej se sastaje s Penelopom. Pranje nogu

Kako su se već prije dogovorili, Odisej i Telemah sakriju oružje da ga prosci ne mogu
pronaći kad im zatreba. Zatim Odisej razgovara s Penelopom, koja ga, dakako, ne
poznaje, a on ju vara rekavši da je Krećanin, sin Deukalionov, a brat Idomenejev; da je
prije dvadeset godina lijepo dočekao Odiseja, kojega je oluja nanijela na Kretu. Dalje
kaže da je u tesprotskoj zemljičuo za Odiseja da će ubrzo doći kući. Nato kraljica
zapovijedi sluškinji Eurikliji da strancu opere noge; ova odmah prepozna Odiseja po
brazgotini na nozi, ali joj Odisej zaprijeti da nikome ne govori da se on vratio. Penelopa
veli da će sutradan odrediti da se prosci natječu u streljaštvu i udat će se za onoga koji
pobijedi kad vidi da već ne može drugačije. Zatim ode spavati i Odiseja također otpravi
na počinak.

XX. Događaji prije ubijanja prosaca

Noću nevaljale sluškinje izlaze iz kuće ka proscima na grešna djela. Odisej ih gleda pun
gnjeva, ali se opet ustrpi čekajući zgodniji čas kad će kazniti sve te bezakonike. Pred jutro
dobije od Zeusa dva povoljna znamena iz kojih razabire da će mu djelo poći za rukom.
Nakon toga dođe Eumej sa svinjama, a Filetije s kozama da imaju prosci što klati za
gozbu. Filetije ljubazno govori s nepoznatim prosjakom i ljuto žali za Odisejem kojeg već
jako dugo nema. Prosci vijećaju kako će ubiti Telemaha, ali ih u tome preplaši jedno
znamenje i oni pođu u Odisejevu kuću na gozbu. Ktesip baci na Odiseja kravlju nogu, ali
ga ne pogodi. Proscima Teoklimen proriče tešku pogibiju, a oni mu se smiju. Penelopa
dobro čuje sve riječi prosaca jer sjedi blizu dvorane gdje se oni goste.

XXI. Postavljanje luka

Penelopa nagovara prosce da se natječu tko će napeti Odisejev luk i njim odapeti strijelu
kroz dvanaest u zemlju zabodenih sjekira, i kome to dvoje pođe za rukom, ona će se udati
za njega. Neki se prosci natječu, ali uzalud, nijedan ne može napeti luk, zato daju naložiti
vatru i donijeti loj da se luk ugrije i namaže ne bi li se mogao lakše napeti. Uto iziđu
Filetije i Eumej iz kuće, a Odisej za njima pa im kaže tko je on i neka pozatvaraju vrata da
ne bi koji prosac pobjegao kad ih stane ubijati. Ni Eurimah nije mogao napeti luk, te
dođe red na Antinoja, ali on odgodi natjecanje za sutra. Tada zamoli Odisej da njemu
daju da ogleda svoju snagu, a prosci se na to naljute i jedva mu dopuste nakon što ih
Penelopa opomene. Odisej brzo napne luk i prostrijeli sve sjekire.

XXII. Ubijanje prosaca

Kad Odisej to sretno svrši, uperi luk u Antinoja i ubije g, a ostalima vikne da je on Odisej.
Eurimah ga moli da im oprosti, ali uzalud; Odisej i Telemah ubijaju jednog za drugim, a
kozar se Melantej nekako iskrade i donese proscima oružje iz sobe u kojoj je bilo
skriveno, a koju je Telemah zaboravio zaključati. Melantej ode po drugi put po oružje, ali
ga uhvate Eumej i Filetije pa ga svežu za stup da im ne pobjegne. Prosci se svojim
oružjem ne mogu obraniti jer božica Atena, najprije u liku Mentora, a zatim u obliku
lastavice, gleda boj i svojom božanskom moći navraća pobjedu Odiseju i njegovim
drugovima, koji ubijaju prosce jednog za drugim, a oni jedva neznatno rane Telemaha i
Eumeja. Kad su već svi prosci bili mrtvi, Odisej zapovijedi svojim pomoćnicima da tijela
prosaca iznesu iz dvorane, a samu dvoranu očiste od krvi. Nakon toga objese dvanaest
besramnih sluškinja i iza žestokih muka ubiju Melanteja. Nakon toga Odisej kadi kuću
sumporom da ju očisti od grijeha i dade pozvati vjerne sluškinje, s kojima se vrlo lijepo
pozdravi.

XXIII. Penelopa prepoznaje Odiseja

Euriklija ode k Penelopi i javlja joj vijesti kojima ju misli razveseliti, ali ona baš i ne
vjeruje, no ipak se dade nagovoriti, te ode u donje sobe i tu nađe Odiseja, no još ne
vjeruje. Odisej zapovijedi ukućanima da pjevaju i plešu kako nitko u gradu ne bi otkrio
da su prosci pobijeni. Zatim se on okupa, a Atena ga opet učini jakim i čilim, i kad on
reče Penelopi tajnu o njihovoj bračnoj postelji, kako je načinjena, onda tek Penelopa
povjeruje da je to Odisej jer nitko drugi nije znao tu tajnu. Njih se dvoje zagrle i odu na
počinak, a isto tako i ostali ukućani odu spavati. Već je zora, ali Atena produži noć da ono
dvoje mogu pripovijedati jedno drugome svoje doživljaje. Prije nego usnu, Odisej
Penelopi pripovijeda ukratko što je doživio otkako je krenuo od Troje. Ujutro Odisej
ustane i ode s Telemahom, govedarom i svinjarem izvan grada k svom ocu Laertu.

XXIV. Umir
Hermija vodi duše prosaca k Aidu, i tu se osim ostalih duša namjere na Ahilejovu i
Agamemnonovu dušu. Amfimedonova duša pripovijeda Agamemnonovoj duši kako se
Odisej vratio kući i njih porsce poubijao. U isto vrijeme dođe Odisej s onom trojicom k
ocu Laertu, koji živi izvan grada u voćnjaku. Odisej najprije taji tko je on, ali ubrzo kaže
da je on njegov sin Odisej i pripovijeda starcu kako je pobio prosce. Zatim odu otac i sin
u kuću, gdje ih već čeka ručak. Tu se Odisej pozdravi sa starcem Dolijem i njegovim
sinovima. Nakon što završe s ručkom, dolazi gomila Itačana, koje je pobunio Eupit, ubiti
Odiseja koji je toliku momčad pogubio. Odisej s vjernim drugovima iziđe u boj, njegov
otac pogodi i smrtno rani Eupita, i time se boj završi jer Atena ne da da se lije krv, te ona
pomiri Odiseja s njegovim narodom.

O DJELU:
''Odiseja'' je dobila ime po glavnom junaku Odiseju. Nakon desetogodišnjeg ratovanja
pod Trojom, on luta deset godina po svim morima i doživljava mnogo opasnih
pustolovina. Izgubivši sve prijatelje u brojnim opasnostima, Odisej se vraća na Itaku,
gdje se uz pomoć sina Telemaha osvećuje proscima koji su opsjedali njegovu ženu
Penelopu i na gozbama upropaštavali njegov imutak.
Okosnicu ''Odiseje'' čine Odisejev povratak i osveta proscima. Ti su motivi obogaćeni
prikazom prijašnjih junakovih desetogodišnjih lutanja, a pripovijeda ih sam Odisej na
dvoru feačkog kralja Alkinoja. Osim toga, u ep je umetnut i motiv o sinu koji ide u
potragu za ocem. Pjesnik je u moralnom pogledu produbio priču o Odiseju time što je s
pustolovnim putovanjima povezao motiv o povratku muža koji izbavlja svoju obitelj iz
nevolje.
Kompozicija je prepletenija od one u ''Ilijadi''. Sve su epizode u službi temeljnog motiva,
a jedinstvo je izraženo u strastvenoj želji junaka da se vrati u domovinu i obitelj.
Radnja Odiseje traje po jednima 41, a po drugima 40 dana; a tu se ne računaju Odisejevi
doživljaji koji traju deset godina, a pripovijeda ih sam Odisej na dvoru feačkog kralja
Alkinoja.
Najveća je razlika između ''Ilijade'' i ''Odiseje'' u religijskom shvaćanju. U ''Odiseji'' su
bogovi većinom zaštitnici pravnih i moralnih odnosa među ljudima. Od bogova se
samostalnom djelatnošću ističe samo Atena, i to kao zaštitnica. U njezinu je liku sabrano
mudro, pravedno i dobro djelovanje. Kao takva, javlja se ona i u snovima, osobito u
drugom dijelu ''Odiseje'' (nakon Odisejeva povratka na Itaku). Neprijateljski bogovi
Posidon i Helij podosta su bezlični. Njihova je srdžba opravdana zbog toga što su i Odisej
i njegovi prijatelji prekoračili dopuštenu mjeru. Sudbina je u ''Odiseji'' isključena kao
pokretni motiv,a u ''Ilijadi'' joj se pokoravaju i sami bogovi.

O LIKOVIMA:
Odisej je muž mudre i lukave pameti. Opreznost, hladnokrvno rasuđivanje i prijevara
sapašavaju ga iz svih opasnosti. Radoznalost i nekoristoljubiva žeđ za novim saznanjima
najplemenitije su crte njegove ličnosti. On je moralno produbljen lik. Bračna vjernost i
ljubav prema domovini daju mu snagu da strpljivo podnosi sve opasnosti i poniženja.
Uz Odiseja, najviše se ističe njegova žena Penelopa kao uzor bračne vjernosti. Nju rese
mudrost i osjećanje osobnog dostojanstva.
Novina su mladenački likovi: Telemah i Nausikaja. U srcu krasne Nausikaje budi se prvi
osjećaj prema muškarcu, gotovo više poštovanje negoli ljubav. Nausikaja je bez sumnje
najdražesniji lik grčke poezije.

Uz grupu karaktera majka - sin, javljaju se i grupe otac - sin, otac - kći, gospodari - sluge.

ILIJADA

 I. pjevanje:

Radnja započinje zazivanjem (invokacijom) muze da pjeva o Ahileju, njegovoj ljutnji i ahejskim
porazima. U ahejski tabor dolazi Hriso, koji želi otkupiti kćer koju su Ahejci zarobili prilikom
osvajanja Tebe. Agamemnon odbija ponudu, a Hriso, svećenik Apolonov, moli Apolona za
pomoć. Apolon na Ahejce pošalje kugu. Desetog dana epidemije Ahejci vijećaju i vrač Kalhas
kaže Agamemnonu da mora vratiti kćer Hrisovu. Agamemnon nevoljku pristaje, ali traži dar za
taj postupak. Nitko mu ga ne želi dati, a on ljut na Ahileja, uzima njegovu robinju Briseidau.
Ahilej se jako rasrdi i napušta rat, a njegova majka, božica Tetida, moli Zeusa da ne dozvoli
Ahejcima pobjedu protiv Trojanaca dok se ne pomire s Ahilejem.

 II. pjevanje:

Odisej potiče Grke na borbu. Homer iznosi opise brodova te trojanskih saveznika.

 III. pjevanje:

Paris izaziva Menelaja na borbu.

 IV. pjevanje:

Započinje bitka.

 V. pjevanje:

Diomed ranjava Afroditu i Aresa

  VI. pjevanje:

Glauk i Diomed pozdravljaju se i darivaju za vrijeme borbe. Hektor se vraća u Troju,gdje se

pozdravlja sa svojom obitelji sluteći da ih više neće vidjeti budući da odlazi u rat.

 VII. pjevanje:

Hektor se bori s Ajantom.

 VIII. pjevanje:

Bogovi se povlače iz bitke.

 IX. pjevanje:

Agamemnon se povlači.

 X. pjevanje:

Diomed i Odisej uhode Trojance.

 XI. pjevanje:

Paris ranjava Diomeda, a Ahilej šalje Patrokla u borbu.

 XII. pjevanje:

Ahejci se vraćaju u svoja uporišta.

 XIII. pjevanje:

Posejdon potiče Grke na borbu.

 XIV. pjevanje:

Hera pomaže Posejdonu.

 XV. pjevanje:

Zeus zabranjuje Posejdonu i ostalim bogovima da se upleću u sukob.

 XVI. pjevanje:

Patroklo posuđuje Ahilejev štit i oružje, ulazi u bitku, ubija Sarpedona. Na posljetku biva ubijen
od Hektora

 XVII. pjevanje:
Vojske se bore oko Patroklova tijela i oružja.

 XVIII. pjevanje:

Ahilej saznaje za Patroklovu smrt i dobiva novo oružje koje mu je iskovao sam Hefest, na
nagovor Ahilejeve majke Tetide. Ahilejev je štit imao nekoliko slojeva, a detaljno je prikazivao
dva grada (simbolika razdora između Trojanaca i Ahejaca).

 XIX. pjevanje:

Ahilej se miri s Agamemnon te se vraća u bitku.

 XX. pjevanje:

Bogovi se vraćaju u bitku. Ahilej pokušava ubiti Eneju kojemu pomognu bogovi.

 XXI. pjevanje:

Ahilej se bori i susreće Hektora ispred vrata Troje.

 XXII. pjevanje:

Ahilej ubija Hektora i vuče njegovo tijelo natrag u grčka uporišta.

 XXIII. pjevanje:

Održavaju se igre u Patroklovu čast.

 XXIV. pjevanje:

Ahilej predaje Prijamu tijelo njegova sina Hektora.

Likovi [uredi]

 Ahejci (Αχαιοί) - Grci

o Ahilej (Αχιλλεύς) - vođa Mirmidonaca, grčki prvak i vojnik, njegova je srdžba pokretač
radnje
o Agamemnon (Αγαμέμνων) - mikenski kralj, Menelajev brat, zapovjednik ahejske vojske,
njegova su djela uzrok Ahilejeve srdžbe
o Patroklo (Πάτροκλος) - Ahilejev najbolji prijatelj i borac
o Nestor (Νέστωρ), Menelaj (Μενέλαος), Diomed, (Διομήδης), Idomenej, (Ιδομενεύς) i
telemonojski Ajant (Αίας ο Τελαμώνιος), kraljevi grčkih polisa, vođe svojih vojski pod
Agamemnonovim zapovjedništvom
o Odisej (Οδυσσεύς) - kralj i ratnik, poznat po svojoj lukavosti koja je glavna sastavnica
Odiseje
o Kalhant (Κάλχας) - moćan grčki prorok i vrač, vodio je Grke svojim predviđanjima
 Trojanci i saveznici
o Hektor (Έκτωρ) - Prijamov prvorođenac, vođa Trojanaca
o Prijam (Πρίαμος) - trojanski kralj
o Paris (Πάρις) - trojanski princ i Hektorov brat, znan i kao Aleksandar, oteo je Helenu te to
postaje uzrokom Trojanskog rata.
o Eneja (Αινείας) - Hektorov rođak i poručnik u vojsci
o Glauko i Sarpedon - vođe likijskih snaga

 Žene
o Helena (Ελένη) - bivša spartanska kraljica, Menelajeva žena, sadašnja Parisova družica
o Andromaha, (Ανδρομάχη) - Hektorova žena, majka njihova sina Astinaksa
o Hekaba (Εκάβη) - trojanska kraljica, Prijamova žena, Hektorova, Kasandrina i Parisova
majka.
o Briseida - robinja koja je bila Ahilejeva nagrada koju mu je Agamemnon oduzeo što je
rezultiralo Ahiljevom srdžbom