“Tko je ikada ženu u takvu raspoloženju snubio?

William Shakespare
 Sadržaj
PRVO POGLAVLJE
DRUGO POGLAVLJE
TREĆE POGLAVLJE
ČETVRTO POGLAVLJE
PETO POGLAVLJE
ŠESTO POGLAVLJE
SEDMO POGLAVLJE
OSMO POGLAVLJE
DEVETO POGLAVLJE
DESETO POGLAVLJE
JEDANAESTO POGLAVLJE
DVANAESTO POGLAVLJE
TRINAESTO POGLAVLJE
ČETRNAESTO POGLAVLJE
PETNAESTO POGLAVLJE
ŠESNAESTO POGLAVLJE
SEDAMNAESTO POGLAVLJE
OSAMNAESTO POGLAVLJE
DEVETNAESTO POGLAVLJE
DVADESETO POGLAVLJE
DVADESET PRVO POGLAVLJE
EPILOG
Napomene
 PRVO POGLAVLJE

TRAVANJ 1469.
Na brodu prema engleskoj luci Calaisu.

sabel zacvili. Uz škripu i brundanje, brod se nagnuo i tupo udario u

vodenu masu kao da će se raspasti pod silinom idućega vala, a nas baciti
u dubinu.
Isabel naglo prisloni ruke na usne, očiju uprtih u nadimajuće drvene zidove
koji su se poput lijesa zatvarali oko nas.
“No, što ti je?” Nije se bojala vodene smrti. Znala sam što joj je, iako
sam se molila da nemam pravo. Brod se ponovno zaljulja preko visokoga
vala, nesigurno uranjajući u dubinu prije negoli se opet podigne i poskoči
naprijed. Znoj mi orosi čelo. Mučnina mi ščepa utrobu prije nego što je strah
iznova preuzme. “Isabel”, žustro joj protresem ruku kako bih privukla njezinu
pozornost. Sjedila je na stolcu visoka naslona, na kapetanovu mjestu, tijela
posve uspravna, ukočena. Žmirila je kako bi zatomila to očajničko naginjanje
i ljuljanje i šakom poput pandže stezala naslon za ruke. Približila sam joj se
na svom stolcu. “Je li zbog djeteta?”
“Jest”, dahne. Potom: “Ne... ne. Samo me nakratko zaboljelo.” Nakon
dubokog udaha, tijelo joj se djelomično opustilo, a prsti olabavili stisak na
izrezbarenom naslonu. “Eto, prošlo je. Možda sam se prevarila.”
A možda i nije. Oprezno sam je promatrala dok se namještala na uskom
stolcu. Lice joj je bilo blijedo i sjajno poput mlijeka, gotovo iznemoglo.
Sjedila je stiješnjena u krcatoj kabini niska stropa, a trbuh joj se nadimao
ispod ogrtača koji je stiskala uza se kao da joj je hladno. Prostor je bio tako
tijesan i zagušljiv da sam osjetila kako mi se znoj slijeva niz leđa ispod
teškog sukna haljine. Moja sestra Isabel bila je u devetom mjesecu trudnoće.
Čak sam i ja znala da nije vrijeme za ovako rizičnu pomorsku ekspediciju.
 Ustala sam kako bih natočila vrč piva, posrćući pritom zbog uzdizanja i
spuštanja broda. “Popij to.”
Isabel frkne kao da joj se gadi prepoznatljivi miris hmelja. “Ne želim to.
Radije bih vina.”
Ipak joj gurnem vrč u ruke. “To je sve što imamo. Pij i ne gunđaj.” Borila
sam se sa sobom da joj ne kažem kako nije vrijeme za nezahvalno
sitničarenje. Nije mi nedostajalo puno da srknem to blago pivo u jednom
navratu i ostavim je žednu. “Opustit će ti mišiće, ako ništa drugo.”
“Ali ne i mjehur. Dijete me snažno pritišće.” Lice joj se iznova zgrčilo pa
je zastenjala dok je otpijala gutljaj. “Daj, Bože, da uskoro dođe na svijet.”
Isabel nikada nije dobro podnosila neudobnost.
“Ali ne ovdje!” Od pomisli na to, strah mi iznova ispuni utrobu, grčeći je.
“Uskoro stižemo na kopno. Plovimo već jako dugo. Kada pristanemo u
Calais, trebamo moliti za Božju pomoć.”
“Mislim da neću izdržati toliko dugo...” Njezinu pritužbu prekine oštar
udah. Vrč joj ispadne iz ruke, otkotrlja se i ponovno se vrati, a Isabel zašišti.
Rukama je stiskala divovski trbuh.
“Kad pristanemo u Calais...” Ponovno privučem Stolac do nje,
pokušavajući započeti kakav neobvezan razgovor. Bilo što, samo da joj
odvratim misli.
“Kad pristanemo u Calais, nikada više neću kročiti na brod”, odbrusi
Isabel. “Bez obzira na to koliko...” Nije dovršila rečenicu jer je iznova
zastenjala, a njezini su se jauci sada gotovo pretvorili u zavijanje. “Dijete...
Mora biti. Gdje je majka? Želim da bude pokraj mene... Pošalji Margery po
nju...”
“Ne. Neka Margery sjedi s tobom. Ja idem po groficu.” Odahnula sam
izišavši iz tijesne kabine. Laknulo mi je što ću prepustiti teret tog djeteta u
ruke iskusnije od svojih. S četrnaest sam godina bila dovoljno zrela da znam
što će se dogoditi, ali previše mlada da bih preuzela odgovornost za to.
Mislim da sam oduvijek bila sebično dijete. Pozvala sam Margery, grofičinu
sluškinju, da ostane s Isabel i potom pobjegla.
Pronašla sam majku na mjestu gdje sam i očekivala da će biti: na palubi.
Unatoč čestim udarima studenoga vjetra, znala sam da će biti s mojim ocem.
Grofica od Warwicka, umotana od glave do pete u masivni ogrtač s
kapuljačom koja joj je zastirala lice, stajala je zaštićena pod velikom krmom
broda, a grof, moj otac, bio je slično zaogrnut. Uznemiren, osujećen u svojoj
nakani, stiskao je i otvarao šaku na oplati brodskoga trupa. Dvije su prilike
stajale blizu jedna drugoj i tiho razgovarale, pogleda usmjerenih prema
mjestu na kojem smo uskoro trebali ugledati kopno, ako se gusti i teški
oblaci koji su nas zavili u nepropustan sivo-zelen prekrivač udostoje podići.
Bili su mi okrenuti leđima, izgubljeni u svojim brigama. Stala sam i
poslušala. Prisluškivanje sam usavršila još u djetinjstvu kada su me ukućani,
s obzirom na to da sam bila mlada kći, ignorirali kao da sam dojenče ili
maloumnica. Ali, nisam bila ni jedno od toga. Oprezno sam im se približila.
“Što ako nam zabrani ulaz?” čula sam grofičino pitanje.
“Neće. Lord Wenlock ne može biti odaniji poručnik nego što jest.”
“Voljela bih da mogu biti jednako uvjerena u to što govoriš.”
“Moram vjerovati u to”, izjavio je grof s više sigurnosti u glasu nego što
su, po mom mišljenju, okolnosti dopuštale. Zamijetila sam da mu se tijekom
zadnjih dana na licu od brige pojavilo nekoliko novih dubokih crta između
nosa i usta. Unatoč tomu obgrlio je grofičina ramena kako bi potvrdio svoje
riječi. “Bit ćemo sigurni ovdje u Calaisu. Odavde možemo planirati povratak,
i to na čelu sile dovoljno snažne da svrgne kralja.
Sudbina nije htjela da čujem više jer se paluba snažno zatresla. Posrnula
sam i zateturala da se održim na nogama. Nato se oboje okrenu prema meni.
Majka mi smjesta priđe i uhvati me za ruku, kao da predosjeća loše vijesti.
“Anne. Što radiš vani? Ovdje nije sigurno... Je li riječ o tvojoj sestri?”
Ovih dana nitko nije mogao misliti ni na što drugo osim na Isabel.
“Da. Kaže da je vrijeme.” Nisam vidjela smisao u uljepšavanju loše
vijesti. Majka zagrize donju usnu, prsti joj naglo stegnu moju ruku, ali riječi
uputi mome ocu. “Nismo trebali zaploviti tako kasno. Upozorila sam te na
opasnost. Znali smo da se uskoro treba poroditi.”
Potom pojuri k sestri vukući me za sobom, ali je otac zaustavi naglim
pokretom ruke.
“Reci joj ovo, da je utješiš. Za najviše jedan sat ugledat ćemo Calais.
Ako se oblaci dignu, i ranije. A onda ćemo je odvesti na kopno. To neće
zaustaviti prirodni proces, ali možda će joj dati snage.” Na usnama mu zatitra
slabašan smiješak za koji sam znala da je lažan. Mogla sam vidjeti strah u
njegovim očima. “Zar se sva prva djeca ne rađaju kasnije?”
“Ne! Ne rađaju se!” obrecne se majka na očev pokušaj ohrabrenja.
“Nismo je trebali izložiti ovim mukama.”
Visoka prilika, slično zaogrnuta, prišla nam je iz smjera jedne od stražnjih
kabina, skidajući kapuljaču s glave.
“U čemu je problem? Jesmo li napokon ugledali kopno?” Visok, kose
boje zlata i upečatljiva lica, bio je to George, vojvoda od Clarencea, brat
kralja Edwarda i engleski prestolonasljednik. Muž moje sestre nepunih
godinu dana. Plave su mu oči blistale poput brilijanta, a koža mu se sjajila u
mraku. Bio je prekrasan, kako se Isabel često znala hvaliti u znak svog
pothvata što mu je postala ženom, san svake djevojke. Prezirala sam ga.
“Nismo. Isabel...”, kažem gotovo ga i ne pogledavši. Grofica će me
ukoriti zbog nepristojnosti, ali ničim me ne može primorati da prihvatim svog
zeta. Njemu to nije bilo ni važno. Rijetko se kad udostojao obratiti pozornost
na mene.
“Je li bolesna?”
Grofica prekine moj otresit odgovor. U brigama je. Dijete će zasigurno.
Clarence se namršti. “Šteta što nismo stigli na kopno. Hoće li dijete biti
dobro?” Osjetim kako mi se usne izvijaju u znak prijezira i ne trudim se
prikriti ga, čak ni kada me majka prijekorno pogleda. Moje neprijateljsko
raspoloženje smatrala je ljubomorom mlađe sestre na Isabelinu sreću, ali nije
bila riječ o tomu. Nije pitao: “Hoće li moja žena patiti?” Ni: “Možemo li joj
kako ublažiti patnju?” Samo: “Hoće li se dijete roditi živo?” Mrzila sam ga iz
dubine duše. Kako Rikard, moj Rikard, koji je sada bio daleko od mene i koji
će, kako mi se činilo, tamo i ostati, može biti brat ovome arogantnom
kraljeviću, to nikada nisam mogla shvatiti.
Grofica zanemari Clarenceovo neumjesno pitanje, ali iznađe vremena i
suosjećanja da mi se nasmiješi. “Ne budi tako zabrinuta, Anne. Mlada je i
zdrava. Zaboravit će svu bol i muku čim primi dijete u naručje.”
“Dijete se mora spasiti! Po svaku cijenu.” Clarenceovo lice više nije
zračilo ljepotom.
 “Imat ću to na umu, Vaša Milosti. Ali, kći mi je sada prva na pameti.”
Grofica je već krupnim koracima grabila preko palube. S užitkom zbog
majčina odsječnog prijekora, i ja okrenem leđa vojvodi od Clarencea pa
pohrlim za majkom. Kada sam stigla u kabinu, ona je već bila preuzela stvar
u svoje ruke. Ogrtač joj je ležao preko stolca, zauzela je Margeryno mjesto
uz Isabel, dijeleći savjete i riječi utjehe na smion način koji nije ostavljao
prostora neposluhu. U našem domu na sjeveru, u dvorcu Middlehamu, gdje
sam provela djetinjstvo, moja je majka, unatoč svojemu visokom podrijetlu,
bila poznata po znanju i vještinama pri porođaju. Bojala sam se da će nam
sve biti potrebno prije negoli svane jutro.
Majka je bila u pravu što se tiče jedne stvari. S obzirom na Isabelinu
poodmaklu trudnoću, nikako nismo trebali krenuti na ovo putovanje. Ali,
nismo imali previše izbora jer su kralj i njegova vojska bili za našim
izdajničkim petama i glavama. Pogubna mješavina loše sreće i vremena te
kraljevske jorkovske podlosti primorala nas je da zaplovimo na ovom malom
brodu po nestabilnom travanjskom vremenu. Bili smo u tom zagušljivom,
mračnom i skučenom prostoru, ljuljajući se na nemirnome moru, dok su
Isabelini krici tako snažno odjekivali da sam imala potrebu pokriti uši i
potpuno odbaciti pomisao o tome da jednom postanem majka. Ali nisam
mogla jer me majka gledala. Po vratima zabubnja šaka.
“Tko je?” Grofica nije skretala pogled s Isabelina zajapurena lica.
Bestjelesni glas. “Lord želi da vas obavijestim, gospo. Gusti su se oblaci
podignuli i Calais je na vidiku. Približavamo se luci, iskrcat ćemo se za jedan
sat.”
“Jesi li čula, Isabel?” Grofica čvrsto stisne Isabelinu ruku dok je Margery
sestri brisala znoj s čela. “Uskoro ćeš biti u svojoj sobi, u udobnosti vlastitog
kreveta u Calaisu.” Bile su to ohrabrujuće riječi, ali po mojemu mišljenju
nisu odgovarale izrazu grofičina lica dok je pomagala Isabel da se ispruži na
uskom krevetu.
Isabel naglo istrgne ruku. “Kako da podnesem ovu bol, bez obzira na to
gdje sam?” Točno u tom trenutku začuje se prepoznatljiv zvuk topovske
paljbe u daljini, izazivajući grobnu tišinu u kabini. Prvi! Drugi! Potom još
jedan. Palubom odjeknu poklici zajedno s užurbanim topotom koraka.
Zakrećući se vrtoglavom brzinom, brod se nagnuo i počeo ljutito probijati
kroz vjetar dok su uvlačili jedra. Začulo se struganje metala po drvu dok su
bacali sidro u more.
Svi stadosmo kao ukopani, čak je i Isabel u tom trenu zaboravila na svoje
muke. “Neka nas Bog sačuva!” Margery se hitro spusti na koljena, ruku
prekriženih na bujnim grudima.
“Topovska paljba!” prošapćem. “Pucaju li na nas?” grakne Isabel. “Ne”,
posve odlučna tona reče grofica i uspravi se. “Ustani, Margery. Naravno da
ne pucaju na nas. Lord Wenlock zasigurno nam ne bi zabranio uplovljavanje
u Calais.” Ponovno se začuje prasak topa. Svi smo napeto slušali, svakog
trena očekujući pogodak posred broda. Tada Isabel glasno zastenje, zgrabivši
krevet rukama kao da umjesto prstiju ima kandže. Maločas zajapureno lice
najednom joj je posivjelo, a usne su joj posve pobijeljele. Njezino stenjanje
pretvori se u vrisak.
Majka priđe krevetu i jedva okrenuvši glavu prema meni ispali naredbu,
oštro i naglo poput topa koji je pucao. “Anne! Idi i provjeri što se događa.
Reci ocu da smjesta moramo na kopno.”
Uspjela sam se probiti do oca kroz svu buku i metež. Ispred nas, kroz
gomilu niskih oblaka, nazirala se poznata luka Calais. Izazivala nas je svojom
blizinom, ali istodobno sam, jer smo joj bili toliko blizu, jasno vidjela i red
topova razjapljenih crnih usta usmjerenih na nas i veo dima koji se uzdizao
iznad njih u teškom zraku. Pucali su na nas kako bi nas spriječili da
pristanemo, ako ne i da nas potope. U trenutačnom zatišju, jako sporo,
prilazio nam je mali čamac s četiri veslača i jednim čovjekom koji je stajao
na pramcu. Lice mu je, s izrazom koji je bilo nemoguće razaznati iz daljine,
bilo podignuto prema nama.
“Tko je to?” upita Clarence grofa.
“Ne prepoznajem ga.” U očevu sam glasu prepoznala bijes. “Jedan od
Wenlockovih ljudi. Što on smjera, za ime Boga?”
Čamac se zaustavi uz bok našega broda i posjetitelj se uspne na palubu.
Otrvši odoru i popravivši mač, domaršira preko palube do mjesta gdje smo
stajali i elegantno se nakloni pred grofom. “Poruka od lorda Wenlocka,
gospodine. Tražio je da vam je osobno dostavim. Nije želio pisati.”
A vi ste?
 “Kapetan Jessop, gospodine. Povjerenik lorda Wenlocka.” Bilo je
nemoguće iščitati izraz njegova lica.
“Njegov povjerenik, ma je li?” U grofovu glasu odjekne žestina.
“Objasnite mi onda zašto ste, za ime Božje, pucali na mene? Ja sam kapetan
Calaisa, čovječe. Zar ćete me spriječiti da uplovimo.
“Prekasno je za to, gospodine.” Ton kapetana Jessopa možda i jest bio
pomirljiv, ali njegove riječi nije učinio ništa manje odlučnima. “Prije dvanaest
sati primili smo kraljevu naredbu. I to vrlo izričitu, pod prijetnjom smrću. Uz
dužno poštovanje, gospodine, zabranili su nam da dopustimo veleizdajniku -
vama, gospodine - da pristane na engleskome kopnu u Calaisu.”
“I lord Wenlock namjerava poslušati naredbu?” Otac je bio u
posvemašnjoj nevjerici.
“Nema izbora, gospodine. Suosjeća s vašim okolnostima, ali njegova
odanost i dužnost prema kralju moraju biti na prvome mjestu.” Napravio je
neugodnu stanku prije negoli je iznova progovorio. “Ne možete pristati
ovdje.”
Grof prasne u smijeh, na što se prenem. “A ja sam mislio da je odan
prijatelj i pouzdan saveznik!” Vidim kako otac pokušava svladati osjećaje
nakon tog teškog udarca koji mu je pomrsio sve planove. Lord Wenlock,
čovjek koji se nebrojeno puta istaknuo u Nevilleovim pohodima tijekom svih
godina koliko sam ih ja proživjela. Često nas je posjećivao i znala sam da se
njegova vjernost nikada nije dovodila u pitanje.
“On vam jest i saveznik i prijatelj”, ustvrdi kapetan Jessop, “ali moram
vam prenijeti njegovu naredbu. Na dvoru ima mnogo onih koji nisu ni vjerni
ni pouzdani zbog vašeg... ah, otuđenja od Yorka.”
“Slušaj, čovječe.” Grof zgrabi kapetanovu ruku s tolikom žestinom da se
ovaj lecne.
“Kći mi mora na kopno. Trudna je. Vrijeme joj je.”
“Žalim, gospodine. Lord Wenlock poručuje vam da je Calais postao
zamka. Morate biti oprezni kako ne biste završili poput kakva miša slomljena
vrata. Savjetuje vam da plovite dalje uz obalu i pristanete u Normandiji. Ako
tamo uspijete uspostaviti bazu iz koje ćete prikupiti potporu, tada će vas on s
većinom garnizona iz Calaisa podržati u invaziji na Englesku. Ali, ovdje ne
možete pristati.”
“Onda mu moram zahvaliti na savjetu, nije li tako?” Puštajući ruku
kapetana Jessopa, grof mu stisne šaku s više gorčine nego srdačnosti.
“Zahvalite Wenlocku u moje ime. Vidim da mi nema druge nego poslušati
njegove riječi.”
Hitro se pomaknem u stranu dok se kapetan opraštao. Nismo, dakle,
dobrodošli unutar dobro nam znanih zidina Calaisa. Treptaj panike prostruji
mi utrobom, iako se pokušavam uvjeriti da nema razloga za brigu. Moj će
otac znati što učiniti. Neće dopustiti da nas zatekne nevolja. Potom bolan
krik nadglasa svu buku na palubi. Instinkt me ponuka da se sakrijem, ali moj
osjećaj dužnosti, do savršenstva izbrušen na majčinu koljenu, naloži mi
suprotno, pa me odvede natrag u kabinu, zajedno s lošim vijestima.
Ostala sam zatečena onim što se događalo u tijesnom i mračnom prostoru
kabine. Moja elegantna majka, velika nasljednica koja nije poznavala ništa
osim života na visokoj nozi, bila je zasukala svoje široke rukave i zajedno s
Margery pomagala Isabel sići s uskoga kreveta. Zanemarujući Isabeline
razdražljive pritužbe postupala je po vlastitoj volji, svlačeći postelju na pod i
tjerajući sestru da legne na tom neznatno širem prostoru. Margery je hrabrila
Isabel s čudnom mješavinom ponosa na majčinu sposobnost i oštrom brigom
koja joj se ocrtavala na širokom licu. No, i Margery je bila vješta na svoj
način. Bila je uz groficu davno prije majčine udaje i skrbila se za nju tijekom
teških trudnoća. Znam to jer je majka često govorila kako je Margery
dočekala i Isabel i mene kada smo iskliznule na ovaj svijet. Stoga nas je
obavijestila kako ono što Margery nije znala o trudnoći i porođaju, iako nije
imala vlastite djece, nije ni bilo vrijedno poznavanja.
“Tiho, dijete. Margery je s tobom. Hajde, sjedni tu za mene i nemoj toliko
plakati...” Margery se obraćala Isabel kao da je mala djevojčica koju treba
utješiti nakon što je ogrebla koljeno.
Grofica je bila čvršća. Kad je vidjela kako oklijevam na dovratku,
impresivnom je brzinom poskočila prema meni i uvukla me u kabinu.
“Nemoj. Bit ćeš mi potrebna.”
“Nema mjesta...”
“Anne, miruj. Sestra te treba.”
 Bojala sam se da sam ja posljednja osoba koja može pomoći sestri dok je
razdire bol. Isabel me ionako jedva podnosila.
Oduvijek smo se prepirale, a pretpostavljala sam da će tako biti
dovijeka. No, svladalo me sažaljenje kada sam je vidjela tako slomljenu. “Ne
možemo pristati.” Zauzimajući Margeryno mjesto kraj Isabel, mučeničkog
sam izraza lica grofici prepričala srž razgovora s palube.
“Ha! Tako sam i mislila. Možda je ionako prekasno.” Zateturale smo kad
je divlji val podigao brod od pramca do krme. Pokrila sam usta rukom u još
jednom naletu mučnine, a vlažni me znoj počeo hladiti na vrućem zraku.
“Diši duboko, kćeri. Neću moći s objema izaći na kraj ako i tebi bude loše.
Sjedni s Isabel, drži je za ruku, razgovaraj s njom.”
“O čemu?” Pogledom potražih grofičinu pomoć. Iznenada strah ispuni
kabinu. Oštar i posve jasan, posve me obuzme.
“O bilo čemu. Hrabri je, odvrati joj misli ako možeš. Hajde, Margery. Da
vidimo možemo li to dijete sigurno donijeti na svijet.”
Ni tri sata kasnije nismo daleko odmaknule.
“Za ovo su nam potrebne moći pojasa Blažene Djevice, gospo”, šapne
Margery dok se Isabelino tijelo napinjalo.
“E, nemamo ga, stoga ćemo se morati snaći i bez njega!” Frknuvši,
Margery pribjegne starinskom pomoćnom sredstvu u vidu guranja noža pod
postelju da ublaži bol i prekine porođajne muke, a s njim tutne i zelenkasti
kamen, za svaki slučaj. “Jaspis”, prošapće. “Daje snagu i hrabrost ženama u
nevolji.”
“Onda će nam zasigurno poslužiti danas. Svima nama.” Grofica je nije
spriječila, ali se odlučila za praktičniji pristup.
“Pronađi kuhinju ili nešto slično gdje god da se nalazi na brodu, Anne.
Reci kuharu da trebam mast. Životinjsku mast. Bilo što da namažem ruke.”
Grofica se nagne bliže i obrati mi se kao da razgovara s lome svojih godina i
iskustva, sa slutnjom koju se više nije trudila prikriti. “Ovo predugo traje.
Isabel je svakim časom sve slabija, a dijete se još ne nazire.”
Odjurila sam, vraćajući se s loncem vidno nevaljale, užegle masti čije
podrijetlo nikako nisam mogla dokučiti.
“Nemoj samo stajati i blejati, Anne. Ako ništa drugo, pomoli se!”
 Bila sam zaprepaštena majčinim ponašanjem. Kao da se zajedno s velom
riješila i svog dostojanstva. Zadignute suknje i podsuknje, kose koja joj se na
vratu kovrčala u masne pramenove, nalikovala je najobičnijoj primalji,
istodobno izazivajući divljenje poput najplemenitije dame u zemlji.
“Komu da se molim?” upitam. Bilo mi je teško posvetiti se molitvi kad je
svuda oko mene vladao strah i kaos.
“Moli se Djevici. I svetoj Margareti. Ostala je čednom i nerotkinjom
odabravši smrt kao manje zlo, s čime se nikako ne mogu složiti, ali je tijekom
mučenja iskusila strašnu bol kada ju je progutao i ispljunuo zmaj. Neugodno
iskustvo koje mnogi od nas nisu doživjeli. Njoj se moli.” Oklijevala je na
tren, a onda se divlje zagledala u mene.
“Ali prije toga, idi po svećenika.” Nisam je trebala pitati za razlog.
Sljedeći su sati bili najgori u mome mladom životu. Budući da nismo izlazile
iz kabine, teško smo mogle reći kada je noć zamjenila dan, a dan noć. Svijeće
su mijenjali kad bi dogorjele te su nam slali hranu koju nismo jele dok sve
nije prošlo, izuzev toplog vonja krvi, znoja i užasa. Nismo imale gotovo ništa
drugo osim toga. Isabel je ležala blijeda i ispijena nalik na sirutku. Grofica je
klečala pokraj nje, izmoždena, a Margery je petljala oko uprljane posteljine.
Kosti prstiju bile su mi zgnječene nakon što ih je Isabel u najbolnijim
trenucima stiskala poput preše. Bila sam izmolila svaku molitvu koju sam
znala, kao i mnoge koje sam smislila u trenutku, dok nisam posve
promuknula i na koncu klonula od umora. Ali, siroto mrtvo dijete bilo je sve
što smo dobile. Mast na grofičinim rukama da lakše donese dijete na svijet i
užasno iskustvo svete Margarete sa zmajem spasilo je moju sestru, ali ne i
njezino dijete. Slabašno biće, uprljano krvlju i sluzi, uspjelo je ispustiti jauk
tek nešto glasnije od mačeta, a potom napustilo ovaj svijet gotovo istog trena
u kojem je na njega i došlo.
Djevojčica. Naš svećenik, otac Gilbert, koji je pošao s našim
kućanstvom, dohrlio je s mjesta na kojem je čekao sve vrijeme otkad su ga
pozvali i krstio djevojčicu pokraj postelje kako bi spasio njezinu besmrtnu
dušu i oslobodio je od robovanja vragu. Mislim da smo se svi pretvarali da
je još uvijek živa kad joj je vodom poškropio čelo. Bilo je preteško prihvatiti
činjenicu da je umrla i da njezina duša neće otići k Bogu. Krštena je kao
Anne jer je majka bila pogledala u mene u trenutku kad sam namjeravala
napustiti kabinu i pronaći kutak da se isplačem jer sam bila odviše slaba da
se i dalje susprežem. Njezin me pogled ukopao na mjestu dok je svećenik
izlijevao svetu vodu iz bočice na nepomično lice. Isabel je staklastim očima
gledala kako joj kupaju i zamataju kćer te konačno predaju meni, u
nezahvalnoj ulozi vjesnika.
“Odnesi dijete grofu”, naredi grofica dodirujući bezbojno djetetovo lišće
drhtavim prstima. “On će znati što treba učiniti.”
Lagana kao perce, djevojčica mi je počivala u naručju kao da spava,
iscrpljena od napornog događaja. Koža očnih kapaka bila joj je prozirna, a
nokti na sićušnim prstima savršeni, iako odviše slabi da se uhvate za život.
Kako da ne zaplačem dok nosim taj zavežljaj na palubu? Majka je rekla da
ga odnesem ocu, ne vojvodi od Clarencea.
Stala sam pred njih, kao da im nudim dragocjen poklon. “Je li dječak?”
upita Clarence.
“Nije. Djevojčica. I mrtva je. Nazvale smo je Anne. Krštena je.” Znam da
mi je ton glasa grub i bezosjećajan, ali ne usuđujem se upotrijebiti kakav
drugi. Ne usuđujem se ni pogledati ga. Previše nakupljenih osjećaja, pa i
mržnja prema tom čovjeku koji nije mario ni za što u vezi s mojom sestrom
osim nasljeđa koje je došlo s njezinim imenom. Moć obiteljskih veza
Nevilleovih kojima je pripadala osigurat će mu podršku i ono čemu je težio -
englesku krunu. Da sam se usudila, bila bih se bacila na kruti pod palube pa
isplakala svu tugu i gorčinu zavijajući poput jednoga od očevih lovačkih
pasa. “Možda će sljedeći put biti dječak.” Clarence se okrene, razočaran i
nezainteresiran. Nije pitao kako je Isabel.
Otac primijeti da sam se uzrujala. Naglim pokretom kojim istodobno
obuzdava vlastitu tugu, privuče mene i nesretni zavežljaj na svoja prsa.
“Isabel?”
“Umorna je i slaba. Ne vjerujem da je posve svjesna što se dogodilo.”
“Moramo zahvaliti Bogu na vještinama tvoje majke. Bez nje smo mogli
izgubiti i Isabel.” S velikom pomnjom uzme dijete iz moga naručja. “Vrati se.
Reci majci. Poslat ću tijelo u Calais s kapetanom Jessopom.” Shvatim da se
kapetan bio vratio i da je iščekivao naredbu. “Zamolit ću da je pokopaju u
dvorcu sa svim častima. Malena jedva da je udahnula zrak, ali jedna je od
nas, nosi krv Nevilleovih u sebi. Wenlock će se pobrinuti za to.”
Kimnem, previše zabrinuta učiniti ili misliti što drugo. “Reci joj... reci
majci... Pogriješio sam. Nismo trebali zaploviti. “Mislim da to nije bilo
presudno, gospodine.” Trljam oči i obraze o rukav. “Ako netko treba preuzeti
krivnju, onda su to jorkisti. Kralj Edward koji nas je nagnao u progonstvo.
Njega treba kriviti.”

Rikarda, mog Rikarda. Koji je ostao vjeran najstarijemu bratu i sada je

moj neprijatelj, željela ja to ili ne.

Predavši zavežljaj u grofove ruke, otišla sam prije negoli sam vidjela
kako ga odnose preko ograde.

Tako je započelo naše dugo i nesretno putovanje zapadno uz obalu

Calaisa.
Vjetrovi i plima nisu nas štedjeli, a nad brodom se nadvio neugodan
oblak smrti. Isabel je povratila snagu u dovoljnoj mjeri da sjedi u svom
naslonjaču ili malo prošeta palubom, ali ne i raspoloženje. Clarence se nije
trudio biti suosjećajan. I dalje je bio bestidno hladan, rijetko pitao za nju i
razgovarao s njom, previše zaokupljen nestabilnošću vlastite budućnosti sada
kad je bio proglašen bratovim izdajnikom. Rasprave između grofa i grofice
protezale su se duboko u noć. Znala sam da razgovaraju o našim planovima
za budućnost i o tome kamo ćemo sada kad nismo smjeli u Calais. Nismo se
mogli vratiti u Englesku bez vojne potpore, to sam i sama znala. Sve očevo
bogatstvo nije dostajalo za takav pothvat. Da se vratimo i predamo na milost
kralju Edwarda, sve bi nas zatvorili. Pale bi i glave, bez sumnje. Kako su mu
se mogućnosti sužavale, duboke bore na očevu čelu bivale su sve dublje.
Iako nisam znala koje su to, svejedno sam uviđala da se ni grofu ni grofici
nisu sviđale. Što se Clarencea tiče, on nije mario ni za što, sve dok je znao da
ga na kraju čeka prijestolje.
Provodila sam puno vremena na palubi naginjući se preko ograde kako
bih promatrala sivu vodu koja me odnosila od svega što sam poznavala. Od
sigurnosti doma u Middlehamu i moga povlaštenog života. I od Rikarda, koji
je vladao mojim mislima, ma koliko ga se ja nastojala osloboditi. Stajala sam
dok mi je vjetar šibao lice i mrsio kosu, mokre suknje koja mi se lijepila za
koljena, nijema i natmurena poput vremena. Prekinula me grofica poslavši me
da sestri pravim društvo.
“Idi i razgovaraj s Isabel. I ako želi razgovarati s tobom o djetetu koje je
izgubila, udovolji joj jer njezin suprug to očigledno neće učiniti.”
Pokrenula me njezina nimalo suptilna kritika na račun nepodnošljivoga
Clarencea. Bez riječi sam pustila Isabel da isplače svoju nesreću na mom
ramenu i uvjerila je da će sve biti u redu kada pristanemo. Mrzila sam samu
sebe zbog tih ispraznih riječi, ali činilo se da su djelomično utješile Isabel.
Meni se ponekad činilo da nikad nećemo pronaći sigurno utočište.
Grof je donio odluku. Prvoga dana svibnja, kada se sunce probilo kroz
oblake i obasjalo našu bijednu brodicu, stigli smo do svoga cilja i usidrili se
u luci Honfleur na ušću velike rijeke koja je pred nama prodirala u dubinu
Francuske. Stajala sam uz grofa gledajući kako nam kopno postaje sve bliže,
a sunce se presijava na krilima galebova. Razvedrih se prvi put nakon dosta
vremena.
“Seine”, objasni mi otac ono što sam već znala.
“Tu pristajemo? Hoćemo li ostati u Honfleuru?” Prilično sam sigurna što
će reći. Postoji samo jedno moguće odredište za nas.
“Ne. Nastavljamo do Pariza.”
“Zašto?”
“Doista, pronicljiva moja kćeri, zašto? I ja se to pitam u mračnim
satima.” Grof se lagano nasmije, ali i dalje zadrži dozu ozbiljnosti koja mi je
kidala živce. “Bila je to vrlo neugodna odluka.”
To je bilo sve što sam doznala. Iako sam mogla zamisliti bogatstvo i
raskoš francuskoga dvora, nikad na njemu nisam bila, samo sam slušala o
njegovoj veličanstvenosti pod slobodoumnom vladavinom kralja Luja XI.
Otac nas nije vodio tamo da uživamo u udobnosti pernatih kreveta i gostimo
se kuharskim specijalitetima posluženim na zlatnim tanjurima, poput pečenog
pauna. Sve to, pa i više, imali smo u svome domu u Londonu, Warwick Innu,
kamo su slali veleposlanike iz drugih zemalja kako bismo ih zadivili.
“Što drugo možemo osim otići na francuski dvor, ako ne želimo zauvijek
lutati morem?” Nije tražio odgovor na to pitanje, zasigurno ne moj. “Priklonit
ćemo se Luju.”
“Hoće li nam on pomoći?”
“Ne znam.”
Njegov je odgovor bolno iskren. Ta zašto da laže? Znala sam da je otac
neumorno radio na uspostavljanju savezništva između kraljeva Edwarda i
Luja. Kao i da je Luj oduvijek silno cijenio mog oca te mu se obraćao s
dragi rođače Warwiče unatoč tomu što nisu bili iste lovi.
“Zar ga ne možemo uvjeriti?”
Nato me grof pogleda s primjesom humora u očima, kao da sam ga usred
sve njegove muke zabavljala. Nasmiješi se. “Možda i možemo. Mislim da će
nam pružiti pomoć, u prirodi je njegovoga francuskog veličanstva da pri tome
izvuče kakvu korist i za sebe. Razumljivo. Zar ne grabimo svi priliku da
ostvarimo vlastite želje na tuđoj nesreći? Ali... Bit će tu mnogo pregovaranja.
Kladim se da mi se neće svidjeti ishod.” Duboko je udahnuo kako bi bio u
stanju pomiriti se s vlastitom odlukom. Pomislila sam kako će se ugušiti
zbog toga. “Prosjaci ne mogu birati kome će pokloniti svoju odanost.”
Osjetim prijezir u njegovu glasu na slanom vjetru od kojeg oboje zadrhtimo.
Odjednom kao da se sva težina njegovih godina sručila na njega. Tamna mu
se kosa, gotovo crna i nalik mojoj, presijavala na suncu, ali gdjekoja je sijeda
vlas pričala vlastitu priču.
“Hoćemo li biti dobrodošli?” ustrajala sam.
Otac se okrene i zagonetno zagleda u mene. Pogled mu je čudan,
proračunat. “Mislim da hoćemo”, promrmlja dok su mu se oči širile kao da
se konačno nečega dosjetio. “ Ti ćeš biti dobrodošla, kćeri moja, u svakom
slučaju.”
“Ja? Što kralj Luj zna o meni?”
“Još ništa. Osim toga da si moja kći. Ali, neće ti okrenuti leđa.”
Nisam znala zašto niti sam se dalje raspitivala, kukavički raspoložena
zbog svih nevolja proteklih dana. Bila sam mlada kći koja je jednom obećana
Rikardu od Gloucestera. A potom prezrena kao buduća nevjesta, odbačena
nakon što je moj otac ustao protiv Rikardova brata, kralja Edwarda. Sada
sam bila beznadna prognanica.

Nisam vidjela razloga zašto bi me francuski kralj uopće pogledao, ali

koža ruku svejedno mi se naježila od neugodnog predosjećaja.
Šutke sam gledala u smjeru našega kretanja uz francusku obalu, gdje se
siva voda nepregledno velikog ušća rijeke prostirala pred nama. Kišom
namočena zemlja izgledala je hladno i jednako nepristupačno kao obala koju
smo netom napustili. Pokušavam sagledati sve - nas, našu trenutačnu
situaciju - kroz očeve oči, ali mi ne uspijeva. Grof od Warwicka ostao je bez
svoje moći i gotovo sveg svojeg bogatstva, posjedi su mu zaplijenjeni, a
obraz okaljan krvavim blatom veleizdaje. Kako smo samo došli do toga?
 DRUGO POGLAVLJE

1462.
Dvorac Middleham,
Sjeverni Yorkshire

sprkos tomu što sam još bila dijete, znala sam da sam važna osoba.
Oduvijek sam znala da sam važna. To mi je rekla Isabel kada sam
imala šest godina. Odnosno, obavijestila me o tome s umišljene visine od
svojih jedanaest godina da možda i jesam važna, ali zasigurno ne u jednakoj
mjeri kao što je to bila ona. Podcjenjivala me, kao i obično. Govorila je s
posvemašnjim uvjerenjem, ali u njezinim je riječima bilo malo istine.
Isabel je bila pet godina starija od mene. Tolika razlika mnogo znači u
tim godinama. Stoga me neprestano ugnjetavala svojim brojnijim iskustvima i
priznatim položajem starije kćeri utjecajnoga grofa od Warwicka. Bila je
visoka za svoje godine i imala lijepu plavu kosu koja se kovrčala na
krajevima, svijetlu put i modroplave oči. Nalikovala je našoj majci i Rikardu
Beauchampu, djedu s majčine strane, kako mi je bilo rečeno. Ja sam pale
više naginjala na stranu Nevilleovih, i to na svoju žalost, kako sam zaključila
usporedivši naš izgled. Bila sam sitne grade i imala tamnu kosu - nažalost,
potpuno ravnu - te tamne oči i žućkastu kožu kojom se nisam mogla podičiti
za hladnih zimskih mjeseci. Svi su mislili da neću izrasti u ljepoticu kakva je
bila moja sestra, kao ni to da ću još mnogo narasti. Bila sam niska za svoju
dob i zazirala od Isabelinih koščatih prstiju kojima me često bola i štipala.
Jednom smo se zgodom prepirale oko vlasništva nad krpenom lutkom u
lijepoj dvorskoj haljini, skrojenoj od preostaloga damasta. Bila je djelo ruku
naše dojilje Bessie, s izvezenim očima crnim poput ugljena i napućenim
usnama boje divlje ruže. Vunene niti činile su joj kosu, crnu i ravnu ispod
platnenog vela. Zbog sličnosti mojega i njezina izgleda, oštro sam protestirala
da lutka pripada meni, ali naša je prepirka završila kao i obično. Isabel mi ju
je otela i držala u zraku tako da je nisam mogla dohvatiti. “Okrutna si, Isabel.
Ja sam je dobila. Moja je.”
“Moja je. Starija sam od tebe.”
“Ali to ne znači da si pametnija. Kao ni to da je lutka tvoja.”
“To znači da sam važnija.”
Poprijeko sam je gledala, strahujući da je u pravu. “Ne vidim zašto.”
Isabel zabaci glavu. “Ja sam nasljednica svoga oca.”
“Ali i ja sam.” Tada još nisam razumjela pravila nasljeđivanja. “Grof od
Warwicka i moj je otac.”
Podsmjehnula mi se svisoka. Isabelin je podsmijeh bio profinjeno
zajedljiv. “Ali ja sam starija. Tražit će moju ruku čim budem podobna za
udaju. Moći ću izabrati koga god budem željela za supruga, čak i pripadnika
kraljevske krvi.”
To je bila istina. Sigurno je prisluškivala ogovaranje naših sluga. U
njezinim je riječima odzvanjalo Margeryno prgavo mišljenje.
“Nije pošteno.” Očajnički potez. Napućila sam usne kao i lutka oko koje
smo se prepirale.
“Naravno da jest. Tebe nitko neće htjeti. Mlada si i nećeš dobiti nikakvo
nasljedstvo.”
Udarila sam je reketom za badminton. Tako je završavala svaka naša
razmirica. Uzvratila mi je snažnom pljuskom po obrazu. Naši su povici
odjekivali unutarnjim dvorištem i dozvali našu majku i dadilju, gospu
Masham, te Bessie. Teško uzdahnuvši u znak bezgraničnog strpljenja, grofica
je odmahnula rukom pokazujući ženama da nisu potrebne pa nas, vidjevši
suze i moj zajapureni obraz, odvela u svoj salon. Tanio nas je posjela pred
sebe na niske stolce. Sjećam se da sam i tada bila u drugom planu.
Grofica je dobro poznavala svoje kćeri. Zadržala je ozbiljan izraz lica
dok je rasuđivala o našim postupcima, unatoč glupavom razlogu naše
prepirke.
“Što se dogodilo? Isabel? Jesi li udarila sestru? Jesi li je izazivala?”
Isabel pogleda u stranu, što sam držala vrlo podmuklim. “Ne, gospođo.
Nisam.” Znala sam! Mislila je da ću i ja šutjeti. Često su nas upozoravali na
grijeh ponosa pa grofici nije željela otkriti uzrok naše prepirke. Ali, udarac
po mom samopoštovanju bolio je gotovo jednako kao i Isabelina pljuska pa
sam je prepredeno izdala. “Kaže da je ona važnija. Da me nitko neće željeti
oženiti.” Vrele suze potekoše mi niz obraze, ali ne zbog žalosti, nego zbog
bijesa.
“Pa ni neće!” prosikće Isabel poput zmije, što je i bila. “Ako ne budeš
znala držati jezik za zubima.
“Isabel! Dosta! To ti ne dolikuje.” Grofica se namršti, čime utiša sestru,
pa se nagne da me privuče bliže k sebi zajedno sa stolcem. “Obje ste važne.”
Posušila je suze u očima presavijenim vrhom rukava.
Odmahnula sam glavom. Nisam to željela čuti. “Kaže da će ona dobiti
sve očeve posjede, a ja ništa.”
“Isabel nije u pravu. Obje ste nasljednice, pripast će vam jednaki
dijelovi.”
“Iako nisam muško?” Bila sam svjesna nadmoći muškoga spola u
kućanstvu. U našem ga nije bilo, osim paževa, sinova iz plemićkih obitelji
koji su k nama dolazili na obrazovanje. Ali, oni se nisu računali. Moja majka
nije rodila sina, samo dvije kćeri.
“Dakle.” Grofica sumnjičavo pogleda jednu pa drugu, a potom vrati
pogled na mene. “Posjedi i titula vašeg oca - nasljedstvo Nevilleovih -
pripada muškoj liniji. To znači da će pripasti sinu vašeg ujaka Johna i
njegove supruge Isabele. No, posjedi koje sam ja unijela u brak s vašim
ocem pripadali su mom ocu i majci. Podkardu Beauchampu i Isabel
Despenser. Golemo je to nasljedstvo: posjedi, dvorci i crkve diljem
Engleske. Obje ćete naslijediti jednak dio toga.”
“Ali ona je premlada.” Isabel skoči na noge kako bi me mogla zlobno
gledati svisoka jer sam joj pomrsila planove. “Sve treba pripasti meni.”
“Ne budi pohlepna, Isabel. Sjedni.” Majka pričeka dok se Isabel ne umiri.
“Anne neće zauvijek ostati tako mlada. Izrast će u pravu damu, kao što ćeš i
ti. Posjedi će se podijeliti na jednake dijelove. Eto, obje ste jednako važne.”
“Ali ja ti sličim.” Isabel se pobjedonosno osmjehne.
Grofica se nasmije, iako mi nije bilo jasno zašto. “To je istina. I mislim
da ćeš biti prekrasna, Isabel. Ali Anne sliči svome ocu.” Pomiluje veo na
mojoj pletenici koja je i dalje bila uredna, jer je još uvijek bilo jutro. “Bit će
sve pristalija kako bude rasla. Izgled ne znači ništa.”
Vjerujem da mi je osmijeh bio pun besramnog zadovoljstva. Kada nam je
dopustila da odemo, Isabel ljutito odmaršira uzdignute brade u znak prijezira,
a ja ostanem i približim se grofici, neugodno iznenađena zaključkom tog
zrelog razgovora.
“Majko, hoćeš li ti morati umrijeti prije nego što mi dobijemo posjede?”
“Da.”
“Onda ih ne želim.”
Nasmiješi se i zagrli me. “To je u dalekoj budućnosti, daj Bože, za nas
obje.”

Tijek će mog života, dakle, odrediti grofičino nasljeđe i njegova polovica

koja će mi pripasti. Još važnije, moj će život naglavce okrenuti Rikard
Plantagenet. Njega sam upoznala kada sam imala osam godina i isprva me
nije osobito zadivio. U to je vrijeme živio s nama u Middlehamu, daleko na
sjeveru zemlje, u grofovu i grofičinu omiljenom dvorcu. U našem je
kućanstvu uvijek bilo mladića iz plemićkih obitelji, jer je grof bio kraljev
glavni savjetnik. Dolazili su naučiti ono što im je bilo potrebno za život u
najvišim krugovima. Nisam s njima imala previše veze jer sam bila zauzeta
vlastitim podukama, a oni su većinu vremena uvježbavali vještine potrebne
za boj. Još sam uvijek bila u društvu Bessie i gospe Masham, osiromašene
udovice iz grofičine daljnje obitelji čiji je posao bio poučiti me o poslovima
upravljanja kućanstvom. Dječaci sa svojim grubim igrama i borilačkim
sportovima, neprekidnim nizom udaraca u glavu, ogrebotinama i masnicama
nisu me zanimali niti su oni imali vremena za mene. Jedino je Francis Lovell,
očev štićenik i stalni član našeg kućanstva, bio sklon provoditi vrijeme u
razgovoru sa mnom, iako je po godinama bio bliži mojoj sestri. Francis je bio
drag, i više nego što mu je viteštvo to nametalo, prema dosadi od djeteta kao
što sam bila ja. Potom se pojavio Rikard.
Mislim da mi je zapeo za oko jer me podsjećao na mene: oboje smo bili
pogođeni sličnim nedostacima. Bio je nizak i sitne grade, bujne tamne kose,
crne poput krila jedne od vrana koje su svijale gnijezda na stijenama iza
Middlehama, iako mnogo neuredniju u odnosu na njihovo glatko perje.
Nemilosrdno sam, kako su to djeca običavala, zaključila da će imati teškoća
s obukom zbog svoje sitne građe. Što će misliti o meni, nije me bilo briga.
Bio je samo još jedan od dječaka koji su dolazili jesti za našim stolom i učiti
se bontonu.
Otac je otišao na francuski dvor kao kraljev veleposlanik, stoga je
pridošlicu u glavnom dvorištu dočekala grofica kada je stigao s pratnjom,
slugom i nizom kola s prtljagom. Imao je impozantnu svitu za tako mladu
osobu.
“Dobro došli u Middleham, Vaša Milosti”, pozdravila ga je grofica.
Naklonio se iznenađujuće vješto. Čak je i meni bilo jasno da su ga dobro
poučili ponašanju na dvoru. Neki od mladića gotovo su pali naglavce u
pokušaju naklona na dražesnom prijemu tako velike dame kao što je moja
majka i porumenjeli u licu poput rakova prije negoli su ih odveli.
“Gospo.” Odgovorio je tiho, ali sigurno. “Moja gospoda majka i
vojvotkinja srdačno vas pozdravlja i zahvaljuje vam na gostoprimstvu.”
Moja se majka nasmiješi. “Dobro došli. Predstojnik paževa pokazat će
vam gdje ćete spavati i ostaviti svoje stvari. On će biti zadužen za vas
tijekom obuke.” Pokazala je na gospodara Ellerbyja koji je stajao pokraj nje.
“Potom će vam moja kći Isabel pokazati salon gdje ću vas primiti.”
Pogurnula je Isabel. Počeli su iskrcavati prtljagu, konje su odveli u staje,
pratnju u njihove sobe, a stvari našega gosta unijeli u dvorac. Za sve je
trebalo vremena. Isabel nije namjeravala čekati dok završe sa svime.
“Vratit ću se po vas”, nečuveno drsko priopći dječaku i ode za svojim
poslom. Ali, ja sam oklijevala. Zašto je bilo tako? Nisam znala, ali mi
instinkt nije dopuštao otići. Dječak nije izgledao osobito zadovoljan što
ostaje kod nas, ali opet, rijetko koji gost jest. Lice mu je bilo blijedo i
ukočeno, iako je zračilo određenom dozom mirnoće. Proučavala sam ga dok
je vadio zavežljaj s dvama mačevima, lukom i bodežom iz jednih kola. Usne
su mu bile tanke i stisnute na rubovima, kao da nije običavao govoriti više
nego što je potrebno. Često se mrštio. Možda su njegove oči bile te koje su
rasplamsale moju maštu. Bile su vrlo tamne i hladne. Nikakva se toplina nije
nazirala u njihovoj dubini. Nezainteresirano sam zaključila da je izgledao
tužno.
Tako sam ga otpratila uza stube do njegove sobe sa svim ponosom kćeri
kuće. Zar nisam bila lady Anne Neville? Na dovratku sam svima smetala.
Naposljetku su sve stvari Rikarda Plantageneta smještene u škrinje za
odjeću, a on je sjeo na rub kreveta u svojoj novoj sobi u Middlehamu.
Ušla sam u sobu. Pogledala sam ga. On je pogledao mene. “Ovo je vrlo
lijepa soba”, kažem kako bih ga zadivila, ali također me zanima što on misli
o njoj. Soba se nalazila u jednoj od četiriju kružnih kula oko središnje utvrde
u kojoj je boravila moja obitelj. Kameni su zidovi bili lijepo zakrivljeni oko
staromodno uskih i dugih prozora koji su gledali na vanjsko dvorište prema
kapelici i činili ovu sobu svjetlijom i prozračnijom od mnogih drugih. Imala
je vlastiti zahod, poželjnu pogodnost, osobito u vrijeme zime kada je većina
kućanstva morala podnositi hladnoću kule sa zahodom. Grofovi paževi
rijetko su bili počašćeni tako ugodnim smještajem. Čak je i Francis Lovell,
koji je bio važan gotovo kao ja i koji će jednoga dana postati lord, bio
smješten u mračnoj sobici u sjevernoj kuli koja je bila izložena neprestanim
udarima studenoga vjetra. “Mislim da je ovo jedna od najboljih soba u
dvorcu.”
“Doista? Ja mislim da je hladna i puna propuha.”
Potaknuta njegovom opaskom, pomno sam promotrila sobu. Pa, u njoj
nije bilo ukrasnih tapiserija kao u sobi koju sam dijelila s Isabel. Ni zidovi
nisu bili ožbukani ni oslikani prekrasnim cvijećem kao u grofičinoj spavaćoj
sobi. Lakirane hrastove daske sačinjavale su pod umjesto pomodnih obojenih
pločica koje smo imali u dvorcu Warwick. Mrštila sam se dok sam uočavala
sve nedostatke koje na kojima nam je dječak mogao zamjeriti. No, drveni je
okvir kreveta imao baldahin sa svilenim zastorima koji su mu se morali
svidjeti i odgovarajućim svilenim prekrivačem na krevetu. Tamnozelena boja
presijavala se dok ju je presijecala sunčeva zraka. Imala je i škrinju za
odjeću. Na visokim se željeznim stalcima nalazilo pregršt voštanih svijeća na
koje se nije mogao požaliti nitko tko je želio čitati... Što je više mogao
tražiti?
“A odakle si ti došao?” Uzdigla sam obrve poput grofice u svom moćnom
izdanju, barem sam se nadala da je tako. Kako se drznuo osuditi moj dom
kad je njegov vjerojatno za trunku bolji od obične utvrde okružene
bedemima, bez ikakve dorade otkad su je sagradili, još u vrijeme Vilima
Normandijskoga!
“Fotheringhay. Otac je dao sagraditi novo krilo sa zidnim kaminima i
nižim stropom.” Još se jednom nezadovoljno osvrne po svome novom
smještaju.
“Ovaj dvorac”, kažem podižući glas, “jedan je od najvećih u zemlji.”
“To ga ne čini i najudobnijim. Ili mjestom na kojem bih želio biti.”
Gledao me kao da sam naporna osa. “Tko si ti uopće?” upita.
“Ja sam lady Anne Neville”, odvratim umišljeno. “Tko si ft?”
“Rikard Plantagenet.”
“Oh.” To mi ništa ne govori, iako mi je poznato da su Plantageneti
kraljevska obitelj. “Moj je otac grof od Warwicka.”
“Znam. Rođak sam mu, prvo koljeno, rekao bih.” Ne čini se sretnim zbog
toga. “Tko je tvoj otac?” upitam. “Vojvoda od Yorka. Mrtav je.” Ne
obazirem se na njegovo šturo objašnjenje zabavljena prethodno dobivenim
informacijama. Konačno shvatim. “Ti si, dakle, brat kralja Edwarda.” Zbog
toga počinjem drugačije gledati na pridošlicu.
“Da.”
“Koliko imaš godina?” nastavljam ga rešetati. “Ne izgledaš dovoljno
staro da bi započeo obuku za viteza. Ja sam prošla osmu godinu.”
“Imam dvanaest godina. I već sam vitez Reda podvezice.”
“Samo zato što si kraljev brat!”
Slegne ramenima dok se sagi nje pomilovati lovačkoga psa koji je
neopaženo dolutao unutra, očigledno neraspoložen za daljnji razgovor.
“I ja sam jako važna”, obavještavam ga. Bila sam besramna. “Ti si
žensko. I još uvijek si dijete.”
Njegove riječi vratile su me na mjesto koje mi je pripadalo. Okrenula
sam se na peti i odmarširala iz sobe, ostavljajući ga da se snađe sam ili čeka
da mu se Isabel smiluje. Mislim da se naposljetku Francis Lovell sažalio nad
njime i odveo ga u majčin salon. Ja nisam bila prisutna. Presrela me gospa
Masham i srdito ukorila što sam izostala sa svoje poduke.
 Nisam bila zadovoljna tim površnim poznanstvom.
Rikard Plantagenet nastavio je malo govoriti, ali je bio prilično uspješan u
obuci. Zaintrigiralo me njegovo samouvjereno držanje i njegova tiha,
suzdržana vještina. Počela sam se motati dvorištem za vježbanje i viteške
turnire dok on je vježbao. Bila sam u pravu. Bilo mu je teško. Nije bio
snažne građe ni dovoljno mišićav kako bi se obranio od Francisa s kojim je
često vježbao u paru. Rikard je provodio puno vremena ispružen u prašini i
blatu. Ali, nije se predavao. Divila sam se njegovoj hrabrosti i odlučnosti
kojom se dizao s tla. Hitar i oprezan, brzo je naučio da nedostatak snage i
visine može nadoknaditi lukavošću i brzinom. Konja je jahao upravo kao da
se rodio u sedlu. Svejedno je često završavao na tlu, krvava nosa i lica
prekrivena prašinom. Nakon jedne osobito grube vježbe s mačem i štitom
gospodar Ellerby posjeo ga je na klupu uz rub dvorišta za vježbanje. Još
uvijek ošamućen, Rikard Plantagenet brisao je lice i nos o rukav. Privukla
sam se uza zid i sjela pokraj njega na klupu. Bila je to previše dobra prilika
kako bih propustila doznati više o njemu sada kad sam ga uhvatila
nespremna. Što sam željela doznati? Bilo što, zapravo. Sve ono što bi mi
pomoglo da shvatim tog dostojanstvenog mladića koji je šutke sjedio za
objedima, rezao goveđe meso s izrazom nepokolebljive usredotočenosti, sve
promatrao i upijao, a malo govorio.
“Jesi li zadovoljan ovdje?” upitam, kako se nisam sjetila ničega boljeg.
Prezrivo se osmjehne, mičući kosu s očiju. “Više mi se sviđa kad mi u
glavi ne odzvanja od gospodarovih blagih udaraca! Vjerujem da Edward nije
imao na umu da će me prebijati do nesvijesti kad me poslao ovamo.”
“Rekao si da ne želiš biti ovdje.” Prikrivena kritika na račun Middlehama
još uvijek me bockala. “Gdje bi radije bio, a da je bolje nego ovdje?”
“S bratom. U Eondonu. Tamo ću otići kad završim s ovime.”
“Nedostaje li ti obitelj?”
Razmisli na trenutak. “Ne mnogo.”
“Imaš li još braće osim kralja? Sestara?”
“Da. Deset.”
“Deset?” Njegove me riječi iznenade pa ga pogledam. “Ja imam samo
Isabel. I to mi je dovoljno.”
 “No, neki su umrli, a i svi su stariji od mene. Najbolje poznajem Georgea
od Clarencea.”
“Ti si vojvoda od Gloucestera.” Došla sam do određenih spoznaja od
našega posljednjeg susreta. “Otac ti je proglašen izdajnikom nakon što se
borio protiv lankasterskog uzurpatora prijestolja, posljednjeg kralja Henrika.”
“Da.” Rikard iskesi zube. “I poginuo je zbog toga na bojnom polju u
Wakefieldu. A s njime i moj brat Edmund. Margareta Anžuvinska, kraljica
Margareta, dala je mome ocu odrubiti glavu i postaviti je na ogradi
Middlegate u Yorku. Sramotan kraj za tako hrabra čovjeka.”
Bio je to najdulji govor koji sam čula od njega. I dalje je osjećao bol
zbog toga što se dogodilo.
“Jeste li se morali skriti?”
“Na neki način. Moj brat Clarence, majka i ja morali smo napustiti zemlju
radi vlastite sigurnosti. Otišli smo u Nizozemsku.” Opustio se.
“Je li ti se svidjelo ondje?” Nisam mogla zamisliti kako je to biti
protjeran iz Engleske u strahu za vlastiti život i biti osuđen moliti nepoznatu
obitelj za milost, bez sigurnosti u povratak. Znala sam da bi mi bilo užasno.
“Otprilike.”
Što sada? Smišljala sam drugu temu kojom bih ga namamila da nastavi
govoriti. Nije bilo lako. “Jesi li dobio ime Rikard po svome ocu? Mene su
nazvali Anne po majci.”
“Ne. Po tvome djedu, Rikardu Nevilleu, grofu od Salisburyja. Bio mi je
kum na krštenju pa su me nazvali po njemu.”
“Oh.” Njegove su veze s mojom obitelji bile sve snažnije. Krv mu je i
dalje curila iz nosa, a rukav mu je bio prekriven krvavim mrljama. Dala sam
mu platneni rupčić. Bila sam uvjerena da bi gospa Masham bila pohvalila
moju pristojnost.
“Zahvaljujem.” Pristojno je nagnuo glavu na trenutak, a potom, lecnuvši
se, prislonio rupčić na usne sa suzdržanim entuzijazmom.
“Gdje si rođen?”
“U Fotheringhayu.”
“Ja sam rođena ovdje. Ovo mi je omiljeno mjesto boravka.”
 “I meni se sviđa”, iznenada prizna, zbog čega mi odmah postane draži.
“Podsjeća me na Ludlow gdje sam proveo nekoliko mjeseci kada sam bio
vrlo malen. Prije negoli su nas lankasterci protjerali pod prijetnjom smrću.”
Ponovno ta gorčina.
“Zašto su te poslali ovamo? Zašto baš ovamo?”
Oprezno me pogleda iskosa kao da nije siguran zašto ga to pitam. Nije
me vodila nikakva druga pobuda osim puke znatiželje.
“Jedino ste kućanstvo na takvom položaju koje mi može pružiti
obrazovanje. Kao brat kalja Edwarda...” Nesvjesno se uspravi u ramenima.
“Moj brat i tvoj otac vrlo su bliski. Grof se borio na Edwardovoj strani,
pomogao mu je da dospije na prijestolje. Možda mu to nikad ne bi uspjelo da
nije bilo grofa. Kamo sam drugdje trebao ići, nego ovdje? Brat je dobro
platio za moje uzdržavanje. Poslao je tisuću funta.”
Kimnem kao da shvaćam u potpunosti. Zvučalo je kao ogroman iznos.
Šutke smo sjedili dok je on bezuspješno pokušavao otrti prljavštinu s odjeće.
“Hoćeš li se danas još boriti?”
“Kada dođem do daha. Pretpostavljam da već jesam, s obzirom na to da
već neko vrijeme ne radim ništa osim što razgovaram s tobom.” Uspravi se i
zastenje napinjući mišiće u leđima i bedrima.
“Možda ne bi trebao?”
“Misliš li da ne mogu?” Dok je s visine gledao prema meni, iz dubine
njegovih tamnih očiju zasjala je iskra čistog ponosa. “Imao sam sreće što sam
preživio djetinjstvo, tako su mi tekli. Nitko nije vjerovao da hoću,
uključujući moju majku vojvotkinju koja je bila navikla uvjeravati cijelo
kućanstvo da sam preživio noć.” Nacerio se pokazujući svoje lijepe i ravne
zube. “Preživio sam i postat ću princ da mi neće biti ravna. Borba tupim
mačevima neće me otjerati u grob.”
“Neće.” Nasmiješim se. Vjerovala sam njegovim riječima. U trenutku
kad je krenuo uzeti mač za vježbanje s klupe, ispružila sam ruku kako bih ga
zaustavila. Kad su nam se pogledi sreli, iskra mu je i dalje sjala u očima.
“Drago mi je da si preživio.”
Iznenadila sam samu sebe time što sam rekla. Nisam shvaćala zašto sam
to učinila. Potom sam skočila na noge i otrčala prije negoli je dospio
odgovoriti mi, a i da me ne zatekne tko tu gdje ne bih smjela biti.
Mislim da sam u rujnu te godine prvi put osjetila bolne posljedice
političkog spletkarenja. Naše je kućanstvo tada na tjedan dana preselilo u
York radi slavlja.
Sve je bilo krenulo dobrim putem. Otac je bio osobito dobra
raspoloženja, što nije bila uobičajena pojava u mjesecima nakon kraljeve
ženidbe. Na svaki je spomen toga događaja obvezno nezadovoljno stiskao
usne. Činilo se da je razlog njegova nezadovoljstva bila kraljeva izabranica,
kraljica Elizabeth Woodville. Ona je bila udovica iz niske, gramzive obitelji
u kojoj su svi bili gladni za moći. Prilično neprikladna, reklo bi se. Nisam
razumjela zašto zbog toga što je bila udovica nije bila prikladna za ženu jer
joj je prethodni suprug očito bio prikladno mrtav niti sam potpuno shvaćala
značenje gramzivosti. Ali tako je bilo. Ženidba se, kako sam doznala, održala
u sramotnoj tajnosti. Pitala sam se zašto bi kralj išta morao činiti u
sramotnoj tajnosti. Zar nije mogao jednostavno postupati po svojoj volji?
“Upravo je to i učinio”, grmio je grof nad svojim tanjurom kruha i
govedine. “Poveo se za vlastitim prohtjevima. A po kojoj cijeni za ovo
kraljevstvo? Namjerno se oglušio na moje savjete.
Pretpostavljam da mu više nisam potreban sad kada su mu se
Woodvilleovi bacili pod noge i skaču na svaku njegovu naredbu.” Bio je
natmuren poput olujnog oblaka.

Stoga nam je svima laknulo kada se odobrovoljio po dolasku u York.

Okupali su nas, odjenuli, uglancali i pozvali na pristojno ponašanje u svakoj
prilici. Dobila sam novu haljinu jer sam sa svojih devet godina brzo rasla.
Prešli smo kratku udaljenost do katedrale i zauzeli mjesta. I to vrlo važna
mjesta, blizu oltara, s obzirom na to da smo, kako mi je Isabel šapnula dok su
se vjernici skupljali za našim leđima, bili najvažnija obitelj tamo. Zbor je
zapjevao. Svećenik je svečano ušao sa svijećama, srebrnim križem i
tamjanom u rukama. U središtu svega bio je biskup George Neville, očev
najmlađi brat i moj stric, veličanstven u raskošnoj rizi i pozlaćenoj
biskupskoj mitri. Bit će imenovan nadbiskupom Yorka. Bila je to iznimna
čast za našu obitelj.
Ali, grofovo se čelo naboralo. Nije bio sretan, kao ni njegov drugi brat,
moj stric lord John, grof od Northumberlanda. Mogla sam ih vidjeti kako
sjede jedan do drugoga kad bih se nagnula. Veličanstveni u satenu i krznu,
tiho su razgovarali srditim šaptom. Riječi su im bile reske, ali sam bila
odviše daleko da ih mogu razaznati.
“Što je bilo?” šapnem Francisu Lovellu koji sjedi s moje lijeve strane.
“Što nije u redu?”
Kimne glavom ulijevo. “ Nema ih V nečujno je usnama oblikovao riječi.
Nagnem se naprijed kako bih vidjela. Sa strane glavnog oltara ponosno stoje
dva veličanstvena prijestolja od izrezbarenog i pozlaćenog drva. Očito su
namijenjena vrlo važnim osobama. I to su jedina slobodna mjesta u katedrali.
“Koga?”
Rikard, koji je sjedio s moje druge strane uredno odjeven u sjajno odijelo
od tamna baršuna, odgovori mi promuklim adolescentskim glasom: “Moj brat
kralj i njegova supruga, Elizabeth Woodville. Nisu se pojavili, a očekivali su
ih.”
“Oh!” Vidjela sam da se i on namrštio gotovo kao i moj otac. “Je li to
važno?” prosikćem.
Rikard se još više namršti. “Da, mislim da jest.”
Grofica nas ušutka oštrim pogledom dok je novoimenovani nadbiskup
zauzimao svoje mjesto. Svečanost se polako bližila kraju dok su soprani u
zboru podizali glas slaveći ustoličenje Georgea Nevillea. Možda je osjećaj
ponosa bio prigušen i s njegove strane nakon što je uvidio odsutnost
spomenutih gostiju. Smješkao se pomalo kiselo.
Po završetku mise zaustavili smo se ispred zapadnih vrata u prednjem
dvorištu, okupljajući kućanstvo prije nego što se svi vratimo u svoje sobe.
“Mogli smo to i očekivati, zar ne!” grof se nije trudio govoriti tihim
glasom. Majka mu položi dlan na ruku da ga smiri. “Kralj je sam predložio
promaknuće tvoga brata. Osobno je odabrao Georgea i to je velika čast.”
“I ne nazočiti njegovu ustoličenju? Tako mi Boga! To je namjerna
provokacija.
Uvreda našem imenu i položaju.”
 “Možda ima neki razlog...”
“Jedini razlog kojeg se mogu sjetiti jest nepoštovanje prema meni i mojoj
obitelji. Trebao je doći. Ne možeš me uvjeriti da kralj nije znao kako će
njegova odsutnost izgledati u očima onih koji nam žele zlo.”
Ali tko bi nama želio zlo? U svojih devet godina bila sam okružena samo
pažnjom i ljubavlju. Lankasterci, dakako, nisu marili za grofa od Warwicka,
ali oni su bili poraženi. Stari je kralj Henrik skrenuo pameću i bio zaključan u
Londonskome tornju, njegova kraljica i sin prognani su, a kralj Edward držao
je do mog oca u velikoj mjeri. Tko bi nam želio nauditi?
“Možda je bio potreban negdje drugdje...”, ustrajala je grofica. “Da, kod
Woodvilleovih! To je maslo one žene. Upravlja kraljem poput lutke na
koncu. Dat ću se okladiti da ga je ona spriječila da dođe u York. Zar je
potpuno poludio?”
“Tiho! Čut će te.”
“Ne marim za to.”
Osjetila sam kako se Rikard ukočio pokraj mene. Priđem mu bliže i
povučem ga za rukav kako bih mu skrenula pozornost i otkrila razlog iza
smrtnog bljedila njegova lica i mračnog pogleda, ali on istrgne ruku. Moj otac
to zamijeti pa ga bijesno osine pogledom, zbog čega na trenutak pomislim da
će grof iskaliti bijes na kraljevu najmlađem bratu. Gledao nas je mrko kao da
nas je zatekao u kakvu nedjelu, a oštre riječi samo što nisu provalile iz njega.
No, grofovo se lice smekša dok je koračao prema nama. “Anne.” Nježno
mi obgrli ramena. Rikardu uputi blag, iskren smiješak. “Ne brini se, dječače.
Što god da se dogodi između tvoga brata i mene, neće se odraziti na tebe.
Moraš još izrasti kako bi preuzeo bratove nepodopštine na svoja pleća. Nije
na tebi da se brineš za to.”
“Ne, gospodine.” Rikard obori pogled.
“Je li stric George postao nadbiskup unatoč tomu što kralj nije bio
prisutan?” upitala sam.
“Jest.” Moje djetinje pitanje nasmijalo je oca. “Ostavit ćemo Edwarda po
strani i proslaviti s tvojim stricem, njegovo i naše promaknuće. Ovo je velik
dan za sve nas.”
Ipak, incident s praznim prijestoljima narušio je svečanost ustoličenja,
kao i raskošnu gozbu po nastavku slavlja, jer su morali maknuti stolce
namijenjene kralju i kraljici te napraviti posve drugačiji razmještaj. Glazba i
pjevanje, veličanstven banket i bučan razgovor među članovima obitelji
Neville i njihovih štićenika skladno su prikrili svaki nedostatak, ali usprkos
svemu nekakva se nelagoda uvukla na naše slavlje, neugodna poput crva u
srcu sočne marelice. Nisam joj znala razlog, ali sjećam se negativnih reakcija
na spomen imena Woodville.
Te večeri stjerala sam Rikarda u kut prije negoli mi je stigao umaknuti. I
dalje je imao mračan izraz lica, ali on me ni prije nije spriječio. “Zbog čega
se moj otac tako ražestio?”
“To moraš pitati njega.”
“Misliš da bi mi grof rekao?” Bila sam u godinama kada sam prezirala
biti u neznanju. “Pitam tebe.” Naklonost koju sam osjećala prema tom
mračnom sjaju u njegovim očima pobuđivala je moju znatiželju. “Reci mi
nešto o Elizabeth Woodville.”
Kao da sam ga taknula ravno u živac, smjesta ispali: “Moj je brat nikako
nije trebao oženiti. Moja je majka mrzi. Kao i ja.”
Bez ijedne daljnje riječi i pozdrava, okrenuo se i potrčao uza stube,
grabeći po dvije odjednom. O tome više nije govorio do kraja svog posjeta, a
meni je preostalo samo nagađati o razmiricama koje bi mogle razoriti moju
obitelj. O tome što bi se dogodilo kada bi ambicije i međusobna
nesnošljivost uzele mjesto suosjećanju i ljubavi u kojima sam odrasla.
Nikako nisam željela da se moja obitelj raspadne poput Rikardove.
Moje je djetinjstvo bilo prilično mirno, a Rikard je bio uvijek prisutan.
Često smo se sretali, kao što je to bio običaj u velikim obiteljima. Tijekom
molitvi u našoj kapelici, za objeda u velikoj dvorani i večeri na kraju dana.
Za kišnih i snježnih dana zimi, u ljetne dane koji su nas mamili van. Ništa se,
međutim, posebno nije dogodilo između nas. Njegovim je vremenom
raspolagao predstojnik paževa, a mojim gospa Masham i grofica.
Kako sam odrastala, sve sam manje uhodila Rikarda. Možda zato što sam
postala svjesnija svoga statusa u kućanstvu. Nasljednice Nevilleovih nisu se
šuljale i uhodile druge poput djece. Ipak, doznala sam da je naučio vješto
rukovati mačem, da je bio izvrstan strijelac, da je mogao držeći koplje
pogoditi metu ravno u središte i sigurno odjahati, a da ga vreća s pijeskom ne
pogodi između lopatica ili u glavu. Sve je rjeđe završavao u blatu.
Ja sam se posvetila svojim podukama. Grofica je željela da joj kćeri
nauče čitati i pisati kao što je to pristajalo svakoj učenoj obitelji, pa smo to i
činile. Usavršavajući svoju vještinu oduševljeno sam čitala priče o kralju
Arturu i njegovim vitezovima. Sir Lancelot od Jezera i njegova zabranjena
ljubav prema Guineveri hranili su moje romantično srce. Oplakivala sam
nesuđenu ljubav Tristana i Izolde. Ilustracije u dragocjenoj knjizi prikazivale
su Guinevere duge zlatne kose, po mom mišljenju previše nalik Isabelinoj.
Lancelot je pak prikazan visok i krupan, zlatne kose do ramena, kako junački
stoji s mačem u ruci i smiješi se svojoj gospi. Nimalo nije sličio Rikardu
kojega nikada neće krasiti svijetla put ni krupna građa i koji je češće bio
namršten nego nasmiješen. No, mogla sam sanjariti, što sam i činila.
Ne sjećam se potankosti iz tog vremena do velikoga dana kada me
zaprosio, osim proslave blagdana Sveta tri kralja. Nakon svečane povorke,
gozbe na kojoj se posluživala veprovina i razuzdanih vragolija lorda
neprikladnog ponašanja,”1razmijenili smo darove.

Još uvijek uz sebe imam jedan koji mi je Rikard darovao. Pratio me u

progonstvu i nebrojenim opasnostima od neminovne bitke i naposljetku u
mom zarobljeništvu. Nikada nisam vidjela ništa slično i teško bi mi palo ako
bih ga izgubila. Rikard ga je zasigurno kupio od putujućeg trgovca kad je
posjetio York. Nakon što mi ga je uručio, nestrpljivo sam počela kidati
kožnati omot. “Oh! Oh, Rikarde!”
Nasmijala sam se djetinjastoj ćudi dara. Nije vrijedio mnogo sam po sebi,
ali bio je to lukavo obrađen komadić metala. Šuplja ptičica, dovoljno malena
da mi stane na dlan, punašna i dražesna, otvorena kljuna nalik na gladnog
ptića i lijepo oblikovana perja na sićušnim krilima koja su joj se sklapala na
leđima. Kada bih povlačila ručicu sa strane, jezik bi joj se micao naprijed-
natrag, a kad bih puhnula u njezin šuplji rep, ispustila bi cvrkutav zvižduk.
Zviždala sam na sveopće oduševljenje.
“Hvala ti, Rikarde.” Ostala sam bez riječi, ali zahvalila sam mu
ljubaznom gestom, s tračkom otmjenosti podižući rubove svoje nove suknje
od damasta i skupocjene svilene podsuknje.
Zarumenio se. Odgovorio mi je naklonom s više žara nego što sam ga u
njega ikada prije vidjela. Poljubio mi je i ruku, kao da sam velika dama.
Njegove su poduke iz viteštva očigledno prošle besprijekorno.
“Bilo mi je zadovoljstvo. Ptičica je dražesna, kao i ti, rođakinjo Anne.”
Kada me uspravio iz naklona i poljubio u oba obraza, a potom i u usne u
znak obiteljskog pozdrava, osjetila sam vrućinu i hladnoću istodobno,
zarumenjevši se u licu. Prijateljski pozdravi Francisa Lovella nikada nisu
tako utjecali na mene.
Mislim da sam tada, s otiskom Rikardova poljupca na svojim zatečenim
usnama, u duhu prave drskosti Nevilleovih, odlučila da će biti moj. Nijedna
ga druga djevojka neće imati, tiho sam se zarekla imitirajući jedan od
grofovih živopisnih zavjeta. Rikard, dala bih se kladiti, nije osjetio isto
primivši moj dar. Više se razveselio oklopu za jahanje koji mu je darovao
grof, besramno gizdavu predmetu, uglađenom i pozlaćenom.
A što sam ja darovala Rikardu Plantagenetu? Što sam ja, djevojčica od
deset godina, mogla dati princu koji je imao sve i čiji je brat vladao
Engleskom? Uz mnoge nedoumice i pokoji majčinski savjet, prionula sam na
šivanje. Majka je tvrdila da će mi vježba dobro doći i da je Rikard odviše
ljubazan odbiti moj dar, kakav god on ispao. Namrštila sam se zbog onoga
što je time sugerirala, ali sam nastavila neumorno šivati. Šivala sam u
jesenskim mjesecima kada su dani postajali sve kraći, pa sam morala
naprezati oči pri svjetlu svijeće kako bih mu izradila potkošulju od finog
platna, da je može nositi ispod svoje brigandine, njegova omiljenog odjevnog
predmeta koji je dobio na dar od brata. Moj poklon ni po čemu nije bio
uzbudljiv, ali pretvorila sam ga u čaroban predmet, vezući svilenim nitima i
pokojom zaostalom zlatnom Rikardov heraldički simbol na prsima. Bijelu
ružu, simbol kuće York, sjajno sunce koje je njegov brat usvojio kao znak
Yorkovih nakon bitke kod Mortimer Crossa kada su se na nebu čudesno
pojavila tri sunca i Rikardova bijelog vepra. Nisam bila razočarana konačnim
ishodom. Sunčeve zrake bile su pomalo nepravilne i Isabel mi je predbacila
da vepar više sliči jednoj od ovaca koje su znale pasti iza Middlehama, ali
majka je ustvrdila da izgleda posve pristojno. Predala sam dar pršteći od
ponosa na svoj mukotrpni trud.
Rikard ga je prihvatio kao da je riječ o skupocjenom odjevnom predmetu
s modno osviještenog burgundijskog dvora. Nije se bunio što moji šavovi
nisu bili uredni poput Isabelinih niti se smijao mojoj nespretnoj izvedbi
vepra.
“Upravo sam mogao poželjeti takvo što.”
Zarumenjela sam se od ponosa. Znam da ju je nosio čak i kada se isprala,
manšete i ovratnik pohabali, a većina veza postala neprepoznatljiva.
Možda sam bila odlučila da želim Rikarda Plantageneta, ali nisam ga
voljela. Ponekad sam ga mrzila, jednako zlobno kao i on mene, iako sam
većinom ja bila ta koja je stvarala napetost. Kako sam odrastala, borila sam
se s proturječnim osjećajima koji su me tjerali da se prema njemu ponašam
hirovito.
Jednom prilikom Rikard je, zajedno sa svojim konjem, doživio nezgodan
pad u dvorištu za vježbanje pa je vodio ozlijeđenu životinju u staju. Ja sam
tada bila u potrazi za nekim kome bih mogla dosađivati, a toga mi je jutra on
bio savršena meta. Bila sam nemilosrdna. Kosa mu je bila raštrkana i bio je
znojan, a jedan mu je rukav kožne jakne bio rasparan cijelom dužinom šava.
Ukočivši jedno rame i trzajući se od bola, šištao je dok je hodao i obavljao
svoj zadatak. Jedna jagodica bila mu je ogrebena, a po izgledu njegove kose
dalo se zaključiti da nekoliko dana nije taknuo češalj. U prašnjavoj i mračnoj
staji blago se obraćao nemirnom konju, prelazeći mu rukom preko prednje
noge. Pokraj njega na klupi je stajala posuda sa smjesom za vrući oblog iz
koje se pušilo te smotuljak zavoja. Konj se nelagodno vrpoljio. Mogla sam
mu vidjeti bjeloočnice kad je zarzao i poskočio čim mu je Rikard dotaknuo
bolno mjesto. Potpuno usredotočen na svoj zadatak tako da me nije ni
zamijetio, dugim je potezima nanosio vruću ljekovitu smjesu za sve konjske
ozljede gospodara Suttona, grofova glavnom konjušara. Činio je to
ujednačenim i nježnim pokretima, unatoč tomu što je i sam bio ozlijeđen.
Uvidjela sam da mu je zdravlje konja ispred vlastitoga, ali nisam bila voljna
priznati da mu se divim. Prišla sam i stala iza njega.
“Što radiš?”
“Vidiš i sama.”
 Nije okrenuo glavu prema meni niti je uvažio moju prisutnost na koji
drugi način, a njegov odgovor nije mi se svidio. Tog sam jutra ustala na
lijevu nogu i bila mrzovoljna i nepažljiva na svojim podukama. Stoga sam ih
morala proći još jednom, i to s još manje volje, nakon što je Isabel bilo
dopušteno otići. Budući da je gospa Masham očito majci izbrbljala o mojim
grijesima, grofica me za kaznu poslala u kuhinju da pomažem izrađivati
svijeće za kućanstvo. Bio je to prikladan zadatak za dijete koje nije marilo za
svoje poduke i nepristojno se odnosilo prema dadilji. Smatrala je da će me
malo praktičnoga rada naučiti pameti.
Isabel se zlobno smješkala. Francis Lovell smijao se i odbijao suosjećati
sa mnom, pa sam se, zbog prstiju opečenih vrelim lojem i kuharičine opaske
na moje neoprezno močenje dugih svijeća, okomila na Rikarda Plantageneta
zbog njegova odsječnog odgovora. Nisam voljela kad su me ignorirali.
Morala sam uzvratiti uvredom.
“Jesi li pao?”
“Odlazi.”
Nisam bila navikla na takvo postupanje, osobito ne od jednog paža, pa
bio on i vojvoda od Gloucestera, princ kraljevske krvi. “Neću. Ove staje
pripadaju meni više nego tebi! Pretpostavljam da je konj pao zbog tvoje
nespretnosti.”
Podigao je pogled i preko ramena ga uperio u mene, zaškiljivši pritom jer
sam stajala na dovratku obasjanom suncem. Potom je ponovno prionuo na
svoj zadatak. “Vjerojatno jest.”
Na licu sam mu vidjela bol i tjeskobu, ali nisam osjetila poriv da mu
iskažem suosjećanje. Zašto da ja jedina patim u dvorcu? “Vjerojatno će ostati
hrom, jadničak, i dat će ga ubiti.”
“Samo je jako istegnuo zglob. Ozdravit će.”
“Možda ga je i slomio. Vidiš da ne želi spustiti nogu na zemlju. Moj je
otac dao ubiti konje i za lakše ozljede.”
“Što ti znaš? Odlazi. Prava si dosada.”
“A ti si podmeće!” Nije samo Isabel prisluškivala ogovaranje sluga.
Posjedovala sam cijelu zalihu pogrdnih informacija i odabrala sam, na svoju
kasniju sramotu, upravo ovaj trenutak da je iznesem.
 Isprva, na moje razočaranje, Rikard nije reagirao. Dovršio je zamatanje
konjske noge uredno podvukavši rubove prije negoli se uspravio, dok sam ja
čekala u napetoj tišini. Kada se uspravio do pune visine, morala sam
podignuti glavu kako bih ga mogla gledati u oči. Dotad nisam ni zamijetila
koliko je bio izrastao u tih nekoliko tjedana nakon svog četrnaestog
rođendana. Izraz lica nije mu bio ugodan, jagodice su mu se napinjale pod
zategnutom kožom, a oči su mu prikovale moj pogled poput jastrebovih
kandži koje se spremaju na komadiće rastrgati zeca.
“Što si rekla?”
Ustuknula sam na trenutak, ali odbila sam povući se, iako me zdrav
razum upozoravao da bih trebala. Sad se bio posve usredotočio na mene, na
moju sreću ili nesreću. Nisam spuštala pogled.
“Kažu da si podmeće. Da nisi došao na svijet prirodnim putem. Da si se
rodio s kosom do ramena, poput životinje, i da si već imao sve zube.”
“Je li to sve?” Neupitno mi se podsmjehivao. “Što još kažu?” Progutala
sam slinu. No, izreći ću to. “Da nisi građen kako bi muškarac trebao biti.
I da nikada nećeš biti dobar vojnik u boju.”
“Je li tako? Govoriš što si čula o meni. A što ti misliš?” Nisam mu mogla
ponuditi nikakvu istinu, samo naklapanja.
“Zašto ne odgovaraš? Što vi, lady Anne Neville, vidite sa svog položaja
samoprozvane prenositeljice otrovnih tračeva? Jesam li uistinu takvo
čudovište?”
Uzdigla sam bradu. “Nisi.”
“Zašto bih bio podmeće?” upita kao da nije čuo da sam porekla svoje
riječi. “Zato što izgledom ne nalikujem svome bratu kralju?
Nisam visok ni svijetle puti kao moj brat Clarence ili sestra, lady
Margaret? Tamnu sam kosu naslijedio od Nevilleovih korijena svoje majke,
vojvotkinje Cecily. A što se zubi tiče, ne znam, ali nisam nezakonito dijete
niti sam podmeće.”
Glasine su, dakle, stigle i do njega. Naravno da jesu. A moje su ga
optužbe samo povrijedile sada kada je bio rastresen zbog ozljede konja.
Pogriješila sam, bez sumnje. Krivnja pogodi moje bezosjećajno srce, silovito
poput udarca čekića o nakovanj.
 “Nisam mislila...”
“Ne, nisi.” Nije se smekšao i u tom sam trenutku pomislila kako bi bilo
opasno imati ga za neprijatelja. Inače beskrajno pristojan, sada nije birao
riječi. “Trebala bi se postidjeti što tako klevećeš gosta u vlastitom
kućanstvu. Vjerujem da bi te grofica istukla kada bi doznala.”
I ja sam vjerovala u to. “Nisam željela...”
“Jesi. Prenijela si što si čula, obična naklapanja bez pokrića, poput kakve
sluškinje u kuhinji. Nisi ništa bolja od naših neprijatelja lankasteraca koji ne
prežu ni pred čime samo da bi nas ocrnili.”
Nije bio u pravu. Nisam mu se proračunato osvećivala kako bih ga
uništila niti sam mu bila neprijateljica. Bila sam tek dijete nesvjesno
okrutnosti svojih riječi, u potrazi za pažnjom. Ali učinak je u konačnici
vjerojatno bio jednak. Moj tihi pokušaj samoopravdanja nije mi ni najmanje
pomogao da se osjećam bolje.
Žao mi je.
“I treba ti biti.”
“Oprosti mi.”
“Naravno.” Povukao se u sebe, lice mu je postalo bezizražajno, a pogled
prazan. “Mora se oprostiti djetetu koje ne razmišlja o posljedicama svoga
zadirkivanja.” Okrenuo se od mene i počeo me ignorirati. Ali, vidjela sam da
su mu ramena i dalje bila napeta kad je iznova počeo milovati konja. Bio je
nježan prema ozlijeđenoj životinji čak i tako bijesan na mene. Sve bih dala da
sam mogla povući te riječi. Možda sam nepromišljenom glupošću zauvijek
upropastila naše prijateljstvo. Nisam znala što mi je činiti, ali nije moglo
ostati na tome. Oprezno sam stala pokraj njega i podigla ruku da pomilujem
vrat životinji.
“Ozdravit će”, tiho sam ga uvjeravala. Trudila sam se da mi glas ne
zapne u grlu. “Rekla sam to samo da te povrijedim. Lijek gospodara Suttona
vrlo je dobar. Moj otac kaže da nema boljega.” Zurila sam u njegova
nepomična ramena, mislima ga tjerajući da se okrene prema meni i olakša mi,
ali nije. Udahnula sam. “I ja sam imala tamnu kosu kad sam se rodila, i to
mnogo kose.”
Rikard nije odgovarao, nego je samo prstima prelazio preko zapetljane
konjske grive raspetljavajući čvorove.
“Mislim da se nisam rodila sa zubima. Dadilja kaže da sam plakala i bila
zlovoljna kada su mi počeli izbijati.”
Ništa! Nije me čak ni potjerao. E pa, pokazat ću mu.
Uklonila sam izvezenu vrpcu s kose i skinula platneni veo pa ih oboje
nemarno ispustila na slamu. Potom sam bez grižnje savjesti raspustila svoju
pletenicu koju mi je Bessie svako jutro mukotrpno plela, tako da mi je kosa
lagano padala preko obraza.
“Vidiš. Ni ja nisam nimalo nalik svojoj sestri.” Protresla sam kosu kako
bih je posve raspustila pa su mi se ravni pramenovi protezali preko ramena,
tamni kao i njegovi.
“Ne, nisi.” Barem me iznova pogledao. “Možda sam i ja podmeće.”
“Možda.” Usna mu se lagano izvila, ali to se ni izdaleka nije moglo
nazvati smiješkom. “Ponekad znaš biti razmažena kao sam vrag.”
“To kaže i Margery.” Nesigurno sam se nasmiješila. Uzvratio je
smiješkom. “Boli li te rame?” upitala sam.
“Da. Pao sam s konja na njega. Ali nije izobličeno!”
Postidjevši se, oborila sam pogled. “Znam. Rekla sam to samo da te
povrijedim.”
“Uspjela si. Mislio sam da smo prijatelji.” Obraćao mi se kao stariji brat
mladoj sestri, ali nije mi smetalo. Rijetko sam imala priliku voditi tako
intiman razgovor.
“Jesmo. Hajde, pođi sa mnom. Margery ima melem koji će ti pomoći
umanjiti bol. Zašit će ti i poderani rukav.”
“Trebao bih ga dati tebi da to učiniš, zbog svoje drskosti.” Posljednji put
pogladivši konja uzeo je praznu zdjelu i preostale zavoje. “Što će reći kad ti
vidi kosu?” Pravi mu smiješak napokon zatitra na obrazima.
“Bit će ljuta. Kao i Bessie.” Uzdahnula sam pri pomisli na kaznu, iako
sam bila spremna platiti je radi ponovnog uspostavljanja bliskosti između
nas. Naučila sam bolnu lekciju. Moram naučiti držati jezik za zubima. Možda
se činilo da Rikardu nisu smetala pusta naklapanja koja su širili sljedbenici
Lancastera, ali smetala su mu i svatko tko bi mu dirao u rane, bio bi
bezosjećajan neprijatelj. Rikard Plantagenet bio je iznenađujuće osjetljiv.
Neću biti bezosjećajna i želim biti njegova prijateljica.
 TREĆE POGLAVLJE

jenčanje se počelo nazirati na vidiku Nevilleovih. Sljedeće je godine

moj otac bio još više odsutan. I kućanstvom je kao i dosada
uspješno upravljala grofica, ali nedostajao joj je suprug i kako sam postajala
starija, počela sam uviđati da nam se sprema zlo. Ponekad se smješkala s
naporom, a vrlo se rijetko uistinu smijala. Kada bih za večerom prestala
misliti o svojim brigama, znala sam je vidjeti kako prebire po tanjuru. Bila je
blijeda i mislim da nije dobro spavala.
“Gdje je on? Je li moj otac u Calaisu?” upitala sam majku. Grofa su
često tamo pozivali da nadgleda obranu najvažnijih posjeda na europskoj
obali.
“Ne. Kralj ga je ponovno poslao u Francusku.”
“Zašto?”
“Da sklopi savez između naših dviju zemalja.”
“Hoće li to biti dobro za nas?”
“Da. Tvoj otac vjeruje da hoće.”
“Zašto ne potpiše sporazum s Francuskom u kraljevo ime? Tada bi se
mogao vratiti kući.”
Majčino se čelo nabora. “Zato što se, znatiželjna moja kćeri, kralj Edward
ne slaže s time. Radije bi sklopio sporazum s Burgundijom.”
“Dogovara li moje zaruke?” umiješa se Isabel. S navršenih je petnaest
godina bila podobna za udaju ili barem za zaruke. Dosad se ništa od toga nije
dogodilo, zbog čega je bila izrazito nezadovoljna.
“Da. Mislim da razmišlja o tome.” Zajedljiv odgovor za tako radostan
događaj. “Hoću li se udati za stranoga lorda? Hoću li živjeti s druge strane
Kanala?” Isabel je bila neumoljiva. Na trenutak se zamislila zbog toga što će
možda morati napustiti svoj dom i obitelj, a potom se ponovno razvedrila kao
da bi je to, štoviše, silno razveselilo.
 “Nisam sigurna.”
“Oh! Hoće li mi otac reći kad se vrati?”
“Mogao bi, ako je uspio u svome naumu.” Grofičin letimičan smiješak
bio je sarkastičan. “Ne brini, Isabel. Sigurna sam da će ti naći savršenog
muža.”
Ipak, u pozadini zabave na Isabelin račun zbog njezinih maštanja o
naočitome vitezu postojao je problem. Majčino lice postalo je još zabrinutije,
a tanka joj se bora urezala između obrva dok je napuštala stol pod izgovorom
da mora razgovarati s upraviteljem dvorca. Isabel je bila odviše usmjerena na
svoju buduću bračnu sreću, ali ja sam zamijetila da je grofica hotimice
suzdržano iznosila svoje mišljenje. Možda se ni sama nije pouzdavala u
grofove namjere.
Barem mi je dala nešto oružja.
“Mislila sam da ćeš biti tražena”, bocnula sam je. “Čini se da nitko ne
hrli tražiti tvoju ruku.”
“Tražit će me. Ti si odviše mlada da bi znala išta o tome.”
“Ti ćeš uskoro biti odviše stara. Moći ćeš jedino u samostan.”
“Udat ću se za jednoga od najvećih plemića u zemlji.” Svakim je trenom,
na moje oduševljenje, postajala sve srditija. “Misliš li da bi grof od
Warwicka dopustio da njegova nasljednica ostane neudana? Ili da pripadne
čovjeku bez utjecaja i moći?”
Ne, nisam vjerovala u to. Nisam sumnjala, kao ni Isabel, da će grofu biti
silno važno osigurati nam ženike iz bogate i ugledne obitelji kao što je naša.
Ali, nad cijelom situacijom nadvila se nekakva nesigurnost, nelagoda u koju
nisam mogla točno uprijeti prstom. Ako je s navršenih petnaest godina većina
nasljednica bila službeno zaručena, ako ne i vjenčana, zašto to nije bio slučaj
i s Isabel? Što ako se Isabel ne uda? Što će se dogoditi meni kao mladoj
kćeri? Hoću li ja dospjeti u samostan? Postati Kristova mladenka? Lecnula
sam se od pomisli na život u strogoj poslušnosti i nametnutom siromaštvu.
Zaklela sam se da to nije za mene. A što se ticalo izglednog ženika za mene,
nisam ga mogla zamisliti. Sa svojih jedanaest godina nisam previše ni marila
za to, ali Isabel jest i njezina je zlovolja rasla tijekom dana i tjedana u kojima
se nije nazirao lijek za njezinu situaciju.
 Grof se vratio potkraj mjeseca, ali je nakon kratka pozdrava i još kraćih
osmijeha upućenih Isabel i meni, kao i nekoliko razmijenjenih riječi s
gospodarom Ellerbyjem, proveo dan sam s majkom. Inače je bio posvećen
otac i bile smo navikle na njegovu pažnju, ali lice mu je iznova bilo obojeno
brigom i nezadovoljstvom. Kad smo se opet sreli za večerom, nakon što su
majčino društvo i čaša vina uklonili koju boru s njegova lica, odlučila sam
iskušati njegovu dobru volju. Stala sam pred njega dok je sjedio u svom
omiljenom naslonjaču pred kaminom.
“Jeste li sklopili sporazum s Francuskom, gospodine?” upitam. “Vidim da
si se raspitivala o diplomatskim pitanjima.”
Zamijetila sam zahvalan pogled koji je dobacio grofici. “Da. Bila bi
dobar saveznik Engleskoj.”
“Istina, i jesam. Kralj Luj bit će nam snažan saveznik.”
“Kakav je on?”
“Neobično ružan i nevjerojatno lukav. Plete svoju mrežu loveći prijatelje
i neprijatelje gotovo na isti način.”
Svidio mi se njegov opis jer su me zanimali moćni ljudi, a kako i ne bi,
kad mi je otac bio grof od Warwicka? Ali okrenula sam se pitanju Isabelina
braka i vlastite sudbine. “Kada opet odlazite, oče? Vraćate li se u
Francusku?”
“Više ne.” Nabrao je svoje crne obrve. “Zasitio sam se dvora kralja
Edwarda. I uloge kraljevskog veleposlanika.”
“Smeta li to kralju?”
“Ne. Ima i drugih savjetnika. Woodvilleovi mu dašću za vratom, tako mi
Boga!” Glas mu je bio grub. Mislim da se prije obraćao grofici nego meni.
Ta mi je stvar bila puno zanimljivija od Isabelina nepostojećeg ženika. “Zašto
više niste kraljev prijatelj, gospodine?” upitam.
Grof polako okrene glavu kako bi me pogledao u oči. “Želite raspravljati
o politici, gospodarice Anne.”
“Da, gospodine. Želim.”
 “Anne, prelaziš granicu pristojnosti. Odviše si mlada za tako ozbiljna
pitanja”, grofica me poprijeko pogledala.
“Nisam. Želim znati”, ustrajala sam. Hoće li me grof odbiti? Hoće li me
otpraviti kao da sam dijete? Srce mi zatreperi od odvažnosti.
Grof se turobno nasmije. “Odrasla si a da to nisam ni primijetio”, reče, a
potom me, uplašivši me pritom, podigne i posjedne na poklopac škrinje
pokraj sebe. Nagnuo se naprijed i rukama se oslonio na bedra tako da su nam
oči bile u istoj ravnini. Zamijetila sam tračak srdžbe u njegovu glasu usprkos
grofičinim blagim riječima i znala sam da će mi reći istinu. Prekrižila sam
gležnjeve i skromno položila ruke u krilo.
“Prije sam prijateljevao s kraljem, to je istina”, reče blago. “Bio sam mu
desna ruka, njegov savjetnik. Razumiješ li?”
Kimnula sam. “Vi ste kraljev komornik, najmoćniji čovjek u zemlji.” Grof
se nasmije. “Kralj je ipak moćniji od mene i trenutačno uči letjeti, poput
mladog sokola. Prošao je tek malo više od dvadeset pet godina.
Mladići imaju potrebu isprobavati granice do kojih seže njihova snaga.”
To mi se učini kao pozamašan broj godina, ali znalački kimnem. “Ali zašto to
znači da mu više niste dragi?” upitam prgavim tonom, kao kad smo se Isabel
i ja prepirale.
Grofovo lice poprimi ozbiljan izraz poput maske za blagdan Sveta tri
kralja. “Nije stvar u dragosti, Anne, ni u obiteljskoj krvi koja bi nas trebala
vezati. Svađa, ako je želiš tako nazvati, započela je kada je kralj oženio
Elizabeth Woodville. Njezina obitelj sada Edwardu puni uši protivno zdravu
razumu.”
Ponovno spominje te Woodvilleove. O njima nisam znala ništa više od
onda kada smo bili u Yorku. Prema Margerynim tračevima - sočnim i
zabranjenima - kralja su čarolijom natjerali da padne na koljena pred tom
Woodwilleovom. Znala sam da to sada ne smijem ponoviti pred ocem.
“Njezin otac, lord Rivers, postao je dvorski lord rizničar i dobio novu
grofoviju u ruke”, nastavio je grof. “Gura kralja u smjeru Burgundije umjesto
Francuske, protivno mojim savjetima.
Riječi su mu bile zajedljive i mislim da više nije bio svjestan da
razgovara sa mnom. “Ugovoreni su brakovi između kraljičinih sestara i
neoženjenih nasljednika iz najplemenitijih obitelji u zemlji, mladića u kojima
bih i sam bio potražio saveznike...” Udahne i lukavo se nasmiješi. “Ali to te
još ne treba zanimati.
“Zato kralj više ne razgovara s vama”, ustrajala sam. Prijateljstvo mi je
tada predstavljalo sve u životu.
“I dalje smo rođaci”, jednostavno reče grof, “ali kralj je skrenuo s
pravoga puta i mislim da moram biti oprezan. Woodvilleovi nam nisu
prijatelji.” Izraz lica ponovno mu postade odlučan i vidjela sam kako steže
šaku na koljenu. “Nitko neće Nevilleovima oduzeti bogatstvo i moć.”
“Tvoj je otac pomogao kralju da dospije na prijestolje”, uplete se grofica
ublažavajući grofove riječi i pružajući mu drugu čašu vina. “Očekivali smo
da će nam kralj pokazati određenu zahvalnost, ali odlučio nam je uzvratiti
zanemarivanjem očevih savjeta. Kraljica je odlučna žena. Pomaže svojoj
obitelji nauštrb plemića u kraljevstvu.”
“Nauštrb mene, to je sigurno”, zareži grof. “Jesi li doznala sve što si
željela?” Slabašno se nasmiješi. “Nemaš se zašto brinuti, Anne, kao ni Isabel.
Jednoga će dana kralj Edward uvidjeti da su moji savjeti ispravni.” Prstom
mi pomiluje nos, a potom me spusti na pod. “A tada ćemo opet biti
prijatelji.”
“Da, gospodine.” Sve se činilo vrlo jednostavnim i bila sam zadovoljna.
Kralj je bio u krivu. Grof će biti strpljiv i naposljetku pobijediti. Nisam se
bojala i žalila sam kralja jer ga je zavela ta Woodwilleova.
“A jeste li mi našli muža?” ubaci se Isabel, prijeko me gledajući jer sam
bila u središtu pozornosti. Gorjela je od želje da to pita otkad je prvi grofov
konj kročio preko mosta nad jarkom ispred dvorca i više nije mogla izdržati
ni trenutka.
Zbog stezanja u njegovoj čeljusti pomislila sam da je to jedno od pitanja
koje muči oca. Letimičnim se pogledom obratio grofici, a kada je ona
kimnula i on se nasmiješio Isabel, uvjerila sam samu sebe da sam pogriješila.
“Da. Mislim da jesam.”
“Koga? Kada?” Isabel se toliko uzbudila da je zračila oduševljenjem,
zbog čega je nagovještaj njezine buduće ljepote postao očigledan. Čak sam i
ja to morila priznati, iako me činjenica da se nikada neću moći mjeriti s njom
ispunjavala očajem.
“Neću ti još otkriti, Isabel”, zadirkivao ju je. “Budi strpljiva. Ali, udat
ćeš se prije negoli ostariš i posijediš.”
Isabel će se, dakle, udati. Kasnije sam, u sobi koju sam dijelila s njom,
pomno razmišljala o tome. Ja sam sljedeća. Koliko ću dugo morati čekati?
Ne dok ne budem njezinih godina, nadam sam se. Željela sam znati sada,
iako sam strahovala od toga da ću morati napustiti Middleham. Zaklela sam
se da ću doznati sve što bude u mojoj moći.

To me jako frustriralo. Isabel se mogla buniti koliko je željela, a ja držati

uši širom otvorene da dođem do najsitnijih informacija, ali grof je bio posve
usredotočen na lokalnu krađu stoke. Grofica je s druge strane, dodijavajući
upravitelju imanja, ratovala s proljetnom epidemijom ušiju i šklopaca. Nije
posustala dok cio dvorac i njegovi stanovnici nisu odisali trpkim mirisom
kojim je naš vrt obilovao i dok nas sve nije manje svrbjelo. Tada, kada sam
zamalo odustala od svoje nakane, grof je u svoju sobu, koja mu je
beziznimno služila za ugovaranje poslova, pozvao Rikarda. Bio je to prilično
neobičan događaj koji se pretvorio u dugotrajan privatni razgovor, što sam
znala jer sam čekala u hodniku da ga ščepam čim izađe.
“O čemu razgovaraju?” upitala sam Francisa Lovella koji je, noseći
krišku kruha i sira u ruci, išao iz kuhinje prema stajama.
“Ne znam”, nezainteresirano je slegnuo ramenima. “Doznat ćemo već.”
Vrata se otvore i Rikard izađe na hodnik. “Jesi li što skrivio grofu?”
zaskočila sam ga prije negoli je stigao trepnuti.
“Nisam.” Doimao se prilično nepribranim, kao i onog dana kada smo
sjedili na klupi nakon što je primio udarac u glavu. Na trenutak je nepomično
stajao, podupirući se rukama o bokove i proučavajući zemlju ispod svojih
nogu. Potom, svjestan svoje dvočlane publike, mene koja sam zahtijevala
odgovor i Francisa koji je samo bio znatiželjan, reče: “Ništa važno.” Ali,
nismo se dali otjerati.
“Je li grof ponovno u zavadi s kraljem? Je li to na stvari?” upita Francis.
“Ali nije u zavadi sa mnom.”
“Reci nam!” zahtijevala sam.
“Neću. Prisegnuo sam da ću šutjeti, a ti ne znaš čuvati tajne.” Ozbiljno
me pogledao, ali nisam se obazirala na oštrinu njegova pogleda. “Nemaš
dovoljno godina da bi čuvala tajnu.” I pošavši s Francisom koji je zagrizao
komad kruha, odbije mi reći više.
Na moje zaprepaštenje, šutio je o tome kao zaliven.
Te noći, dok mi je Bessie češljala kosu i povijala je u pletenicu, sinula
mi je jedna misao. Isprva je tek tinjala u mojoj glavi, a potom se rasplamsala
i poslala jasna kao dan. Isabelin tajanstveni ženik, dakako. Hoće li to biti
Rikard Plantagenet? Ostala sam bez daha. Potom sam naglo uvukla zrak, na
što me dadilja prekorila jer nisam mirovala, pobojavši se da je to zbog nje.
Odmahnula sam glavom. Zar to ne bi bilo savršeno rješenje? Bili bi savršen
par, kako je rekla majka. Bili su istih godina, krvni srodnici. On je bio kraljev
brat, od dovoljnog značenja za nevjestu iz obitelji Neville. Isabel i Rikard.
Zašto ne?
Mračan i neugodan osjećaj ispunio je svaki kutak moga srca bolju koja je
bila sve samo ne fizička. Znala sam prepoznati ljubomoru, ali ovo nije bilo
ništa nalik tomu. Isabel je oslonjena na jastuke na našem krevetu sjedila
pletući vlastite kovrčave pramenove kose. Uputila sam joj prijekoran pogled.
Je li ona znala? Ništa nije spominjala. Nisam vjerovala da bi mogla šutjeti da
je to bio slučaj. Zacijelo je osjetila moje neprijateljsko raspoloženje jer je
podigla pogled i uzvratila mi jednakom mjerom. “Što te muči, sestrice?”
“Ništa!” Nakrivila sam rame. “Isabel... Bi li se ti željela udati za
Rikarda?”
“Rikarda? Ne budi smiješna. Naravno da ne bih, nije nimalo prikladan.”
Nije me razuvjerila. Rikard mi se činio iznimno prikladnim biti Isabelin
suprug. Nikada to ne bih prihvatila. Ne znam zašto, ali užasavala me ta
pomisao. Kada sam se uhvatila za trbuh i zastenjala poput razmažena djeteta,
Bessie me optužila da sam se prejela kolačića s višnjama pa me natjerala da
popijem gorki napitak od Anđelike. Nisam joj rekla istinu. Kako sam mogla,
kada ni sama još nisam znala protumačiti bol koja me probadala kada bih
zamislila Isabel kako Stoji ruku pod ruku s Rikardom. “Ni Rikard ne bi želio
tebe!” To je bilo jedino čega sam se mogla dosjetiti. I molila sam se da je
uistinu tako.
Nisam dugo morala skrivati svoju ozlojeđenost. Sljedećeg je dana u
Middleham stigao veličanstven gost. S mnoštvom zastavica i mišićavih konja
sjajne dlake, uz svitu razmetljiviju čak i od one koja je pratila grofa na
njegovim putovanjima, George Plantagenet, vojvoda od Clarencea, stigao
nam je u posjet. Rikardov i Edwardov brat, negdje između njih po godinama,
o kojem nisam ništa znala. Nikada ne bih uvidjela sličnost između njih, ali je
po njegovu pozdravu s Rikardom bilo očito da su zajedno odrasli i trpjeli, što
sam sada doznala, zbog toga što su bili mlađa braća u obitelji. Bio je visok,
impresivne grade i valovite svijetle kose, toliko svijetle da je gotovo sjala
poput zlata na ranom jutarnjem suncu. Njegove nebeski plave oči prešle su
pogledom preko svih koji su mu došli zaželjeti dobrodošlicu. Čula sam kako
je pokraj mene Isabel uzdahnula kada se naklonila princu, koji je bio
impozantniji i ugodniji oku u odnosu na Rikarda. Izgledao je baš poput sir
Lancelota, pomislila sam čim sam ga vidjela. Primljen je sa svim počastima.
Dali su mu večerati, počastili ga vinom i smjestili u najbolju spavaću sobu s
udobnom posteljinom i mirisnom vodom za kupku. Jahao je imanjem s mojim
ocem i Rikardom koga su oslobodili poduka tijekom bratova posjeta. Klanjao
se pred Isabelinom rukom, zbog čega je ona treperila od zadovoljstva, a mene
je manje-više ignorirao jer sam bila znatno mlada. Bio je otresit prema
paževima. Zbog njegove sam naočitosti u prvom trenutku ostala zatečena i
zadivljena.
“Što misliš, zašto nas je nepodnošljivi Clarence počastio svojom
prisutnošću?” Francis napući usne.
“Nije ti drag?” upitam.
Pogledao me iskosa. “Drag? Nije stvar u tome. Umišljen je i
samodopadan. Nemam povjerenja u njega, to je sigurno.”
“Ne znaš ništa o njemu”, nestrpljivo se obrecne Isabel na odlasku. “Ja
mislim da je veličanstven!”
“Ali zašto je došao?” ponovi Francis.
Uskoro smo otkrili zašto. Nakon što smo večerali u jednome od privatnih
salona umjesto u velikoj dvorani, grof nam je otkrio svoje planove.
 “Razmišljao sam o vašoj udaji.” Obratio se Isabel i meni dok smo mi
uživale poslužujući se s pladnjeva punih voća i slatkiša. “Isabel... Volio bih
da se udaš za Georgea od Clarencea. A ti, Anne... Ti ćeš se vjenčati s
Rikardom od Gloucestera kad porasteš. Tko bi od prinčeva iz obitelji
Plantagenet mogao biti bolji za vas?” Žlica mi je ispala iz ruke i zazvečala
udarivši o tanjur. Da nisam bila tako zatečena i potpuno zaokupljena
nevjerojatnim vijestima, vidjela bih kako se Isabel lagano rumeni i kroz
trepavice pogledava svoga novopečenog zaručnika. On se doimao potpuno
nezainteresiranim i premetao nož vitkim prstima. Ja sam, s druge strane, bila
toliko zapanjena da nisam znala u što bih gledala. Usredotočila sam se na
blistave rubine oko očeva vrata. Tako raskošne boje. Prikovali su mi pogled
dok su mi se misli rojile u glavi.
Rikard? Udat ću se za Rikarda kad odrastem?
Rikard me gledao. Osjećala sam težinu njegovih zagonetnih očiju. Nisam
se mogla obuzdati, pa sam i ja zurila u njega. Nisam željela svrnuti pogled,
iako su mi obrazi porumenjeli i ispunila me neodoljiva želja da trepnem.
Shvatio je što činim i nasmiješio se. Trepnula sam. Obrazi su mi se još jače
zažarili.
“Hoće li to biti skoro?” upita Isabel.
“Za tebe, hoće.” Vidno razdragan svojim uspjehom, grof nije škrtario na
riječima. “Sve je već dogovoreno. Potrebno nam je papino dopuštenje jer ste
rođaci u drugome koljenu, ali ne vjerujem da će biti problema. Papa se da
uvjeriti, pomoću novca, ako već ne drugačije.”
Nisam do kraja shvatila značenje njegovih riječi, ali ako je otac rekao da
neće biti problema, nisam nalazila razloga zamarati se time.
Zar on nije mogao dogovoriti sve po svojoj volji?
“Reći ću jedno.” U prvom se redu obraćao braći Plantagenet, ali
pogledom je obuhvatio i Isabel i mene. “Dok sve ne bude spremno za
ženidbu i dok o tome osobno ne obavijestim kralja, nećete tu privatnu stvar
iznositi izvan ove prostorije. To se tiče samo obitelji Neville i tako će i ostati
dok se vjenčanje ne bude moglo održati bez odgode.”
To je, dakle, trebala biti tajna. Svidjelo mi se. Ali, zašto kralj ne smije
znati? Zasigurno ne bi imao ništa protiv toga da mu se braća združe s kćerima
svoga glavnog savjetnika. Ta, zar njegovo dopuštenje nije potrebno za tako
važan savez?
“Stvar je od jednakog značenja za Plantagenete kao i za Nevilleove,
gospodaru. Jeste li sigurni da se Edward neće protiviti?” Grofica je sve
vrijeme šutke sjedila pokraj grofa, ali sada je naglas izrekla upravo ono o
čemu sam ja razmišljala.
“Zašto bi se protivio?” upita grof. “Nije mi ostavio drugog izbora. Nije
ostao ni jedan poželjni ženik nakon one pošasti od Woodvilleovih! Gdje da
nađem supruge na visokom položaju za svoje kćeri? Zar očekuje od mene da
ih udam za obične pučane? Radnike bez zemlje? Ukoliko ih ne potražim izvan
granica kraljevstva, neću ih naći, a mislim da mu ne bi bilo po volji ni da naši
posjedi i bogatstvo dopadnu u ruke kakvoga stranog princa. Ne, gospo. Ti će
brakovi učvrstiti englesku Monarhiju, povezujući Nevilleove i Plantagenete
još jačim vezama nego što ih sada spajaju. Kako bi se mogao protiviti
tomu?”
Njezina se sumnja svejednako nadvila nad nas poput crnog oblaka. “To
će nam donijeti sreću”, uvjeravao ju je grof, obujmivši joj ruku svojom.
“Popijmo u to ime. I u ime buduće stabilnosti kraljevstva.”
“A vi, lorde od Clarencea?” obrati se grofica Rikardovu ozarenu bratu.
“Što vi kažete na to?”
“Ne mogu zamisliti bolje sjedinjenje, gospo.” Smiješeći se s očitim
zadovoljstvom, nagnuo se nad svoj tanjur. “Navedite mi bilo koga u
Engleskoj tko se ne bi želio oženiti nasljednicom Nevilleovih.
Zahvalan sam što me držite vrijedim.” Lice je maestralno namjestio u
izraz posvemašnje poniznosti. Nisam mu vjerovala, ali priznajem da se vješto
služio šarmom.
Rikarda nitko nije pitao za mišljenje.
Dok smo napuštali prostoriju, vidjela sam kako je majka kradomice
pogledala grofa. U njezinu je pogledu bilo negodovanja, nije dijelila naše
oduševljenje. Ali, kad je zamijetila da je gledam, razvukla je lice u vedar
smiješale, ustala, prišla mi i zagrlila me.
“Imat ćeš dobar brak”, šapne, usnama mi dodirujući kosu. “Dobro
poznaješ Rikarda. Prijateljstvo je dobar temelj za brak.”
 Nisam bila uvjerena u to. Nisam bila uvjerena ni u što osim da mi je
laknulo što Rikard neće oženiti Isabel.

Sljedećeg sam se dana uspela do kruništa bedema gdje sam zatekla

Rikarda oslonjena o kamene izbočine, pogleda uperena u udaljeni oblak
prašine pred kojim su Clarence i njegova pratnja hitali prema Yorku, kao da i
sam žudi za time da ode. Možda je to i želio, iako njegov izraz lica nije
ukazivao na to da bi ga to veselilo. Isprva nije reagirao kada sam se smjestila
pokraj njega. Nestrpljivo sam čekala.
“No? Što kažeš na naše buduće planove?” naposljetku upita Rikard,
gledajući me postrance, i dalje oslonjen o kameni zidić.
U tom je trenutku izgledao nevjerojatno zrelo. I dalje ne pretjerano visok,
ali viši od mene, prodorna pogleda kojim je pobuđivao nelagodu. Zbog
njegova sam se izravnog pitanja osjećala nedoraslo i budalasto što ne
poznajem načine na koji se sklapaju i raskidaju savezi. Što taj ozbiljni mladić
može reći meni, jedva stasaloj djevojci?
“Ja...” Nisam znala što da mu odgovorim. Samo sam željela znati što on
misli o svemu tome. Nije mi to trebalo biti toliko važno. Djevojke na
položaju kao što je moj često su se udavale za muškarce koje prethodno nisu
ni poznavale. No, ovo je bio Rikard s kojim sam pod istim krovom živjela
četiri godine, s kojim sam se natjecala u streljaštvu i koji me, kako sam
sumnjala, puštao da pobijedim. S kojim sam išla jahati konje i na sokolarstvo
prvi put u životu. Koji me pustio da držim njegova jastreba kokošara na ruci i
nije mi se smijao ni rugao kada sam se trgnula zbog jastrebova oštrog zamaha
kljunom i lepeta krila. Rikard, koji mi je darovao malu metalnu pticu. Što on
misli o tome? Je li nezadovoljan što će me oženiti?
Vidjevši me prvi put bez riječi, uhvati me za krzneni porub ogrtača i
posjedite na najvišu od stuba koje su vodile u dvorište, sklanjajući me s
oštrog povjetarca.
“Ti si ostala bez riječi? Izvanredno!”
Stopalom ga udarih po gležnju, na što se nasmije. To je već bilo bolje.
Osjetila sam kako mi se grlo opušta. “Nisam sigurna što da kažem.”
“Želiš znati što ja mislim?” upita.
“Da.”
“Nije mi odbojna ta zamisao. Tebi?” Razmislila sam. “Ne. Samo
neobična.”
“Udaja za podmeće, kako si jednom bezobrazno istaknula”, reče s blagim
smiješkom. Zacrvenjela sam se od srama na tu ružnu uspomenu. “To će biti
tek za koju godinu”, dometne, možda zamijenivši moje rumenilo za strah.
“Samo ti je jedanaest godina, odviše si mlada da budeš nevjesta.”
“Ali ti uskoro odlaziš.” To me rastužilo.
“Sljedeće godine. Kad postanem punoljetan. Nadam se da će me Edward
pozvati na dvor.”
“I onda te neću vidjeti godinama.”
“Neko vrijeme nećeš, ali kad odrasteš, vjenčat ćemo se i živjeti zajedno.”
“Tako je. Hoćeš li biti sretan zbog toga?” Kradomice ga pogledam,
nadajući se da mu na licu neću zateći razočaranje.
“Vjerujem da hoću. Pogotovo ako prestaneš s neprestanim ispitivanjem.”
“Mogla bih.” Odjednom mi očajnički postade važno da bude sretan zbog
toga. Rikard mi položi ruke na ramena i nježno me privuče u zagrljaj. “Ne
brini, neću te tući.”
“I rekla bih! Ja sam Nevilleova.” Brzo povratih dostojanstvo. “A ja
obećavam da te neću zadirkivati.”
Odozdol se začuje oštar povik upućen nama. Nisam mogla razaznati
riječi, ali prepoznala sam onoga tko ih je izvikivao. Gospodar Ellerby tražio
je svog odsutnog učenika. Vjerovala sam da je i gospa Masham u potrazi za
mnom.
“Trebaju me”, reče Rikard. “Previše već vremena zanemarujem svoje
dužnosti u konjušnicama. Moje zaruke ništa ne znače konjima koje treba
timariti!” Ustavši i povukavši me za sobom, otre mi prašinu sa suknje. I dalje
nisam znala što da mu kažem kad smo se rastajali. Naš se odnos na neki
način promijenio nakon očeve objave. On je i dalje bio Rikard, intrigantna
mješavina rođaka i brata, paža i kraljevskoga gosta u našem domu. S druge
strane, bio je mnogo više od toga.
Vjerujem da je uvidio moju zbunjenost, pa me ništa više nije pitao dok je
ispred mene silazio stubama. Potom se zaustavio tako naglo da sam se
zamalo spotaknula o njegove pete. Sagnuo se i podignuo otpalo pero iz repa
jednoga od pijetlova koji su se mitarili. Kako se našlo na kruništu bedema,
nisam znala, a potom sam shvatila kako je smiješno što razmišljam o tako
nevažnim stvarima u odnosu na svoje planove za budućnost. Dugo, crno-
zeleno, još uvijek sjajno pero presijavalo se na prigušenom svjetlu.
“Darovao sam ti pticu. Sada i pero. U znak svoje vječne ljubavi.”
Razmetljivom kretnjom podignuo ga je i zataknuo za vrpcu koja mi je
pridržavala veo, tako da mi je neobično padalo preko čela. Potom je
viteškom gestom, kojoj nije pribjegavao osim u svečanim prilikama u društvu
odraslih, uhvatio moju hladnu ruku i poljubio je.
“Želim vam ugodan dan, lady Anne Neville.” Još se uvijek, nakon svih
ovih godina, sjećam kako su njegove usne dodirnule moju hladnu kožu na
studenome kruništu bedema i šarolike palete osjećaja koje sam gajila prema
njemu. Moja je sestra Isabel postala nepodnošljiva. Umišljenim je pokretom
ruke dozivala Margery da joj pomogne pri odijevanju kao da je kraljica
Elizabeth, glavom i bradom. Gledajući niz svoj uski nos, obavijestila je
vječno mlitavu gospu Masham da je njezinim podukama došao kraj. Ali,
vijest o tome dospjela je do grofice pa se ona umiješala. Uzvišeno se
ophođenje djelomično primirilo kada su buduću vojvotkinju iznova primorali
na čitanje tekstova dana i vježbanje što urednijeg veza. No, bila je neumorna
kada bismo ostale nasamo. “Vojvotkinja od Clarencea.” Vrtjela se u krug
dok je njezina svilena suknja ovlaš doticala ukrasne tapiserije na zidovima
hodnika kojim smo prolazile. “Imat ću kraljeva brata za muža. Bit ću žena
nasljednika engleske krune. Možeš li povjerovati? Mogla bih postati
kraljicom Engleske. Dođe mi da se molim Bogu da i.i Woodwilleova rodi
same djevojčice, a ne sina za kojim kralj Edward toliko žudi. Zar nisam ja,
nasljednica Nevilleovih, više zaslužila vladati od nje?”
“Isabel!” Šokirala me njezina zlobna osuda na kraljičin račun. “Što je?”
Zabacila je kosu tako da joj je veo zasjao na svjetlu. “Nitko je ne voli. Zašto
bih joj ja željela dobro?”
Nisam joj u tome mogla proturječiti. Stoga ni nisam. “Bi li željela biti
kraljica? “Bih!”
S njom se nije moglo razgovarati. Gledala me kao da sam jedna od
njezinih podanica, da mi može narediti da iz poštovanja klečim pred njom,
kao što je to učinila kraljica nakon rođenja svojih kćeri.2
Pobjegla sam prije nego se toga dosjetila.
Znala sam koji je kraljev brat meni bio najdraži.
To nije dugo potrajalo. Moja se sreća uskoro rasplinula, zaruke su nam
otkazane nedugo nakon što su ugovorene. Tek što sam se priviknula na
zamisao da ću postati nevjesta jednoga od Plantageneta, Rikardu su odrješito
zapovjedili da pođe u London na dvor svoga brata, kralja Edwarda. Štura
pismena naredba nije sadržavala nikakve naznake o svojoj svrsi. Nije ju
ponudio ni svečano odjeven glasnik, Chester Herald, u veličanstvenome
kaputu sa simbolom Plantageneta. Bez ikakva je objašnjenja čekao, nestrpljiv
i umrljan prašinom, da ispuni svoju zadaću i otprati mladića do
Westminstera. A ako je i imao kakvo objašnjenje, nije ništa govorio.
Dani koji su uslijedili predstavljali su pravu agoniju zahvaljujući nelagodi
koju mi je stvarala neizvjesnost. Najviše me brinulo hoće li se Rikard ikada
vratiti u Middleham. Podrazumijevalo se da će zauzeti svoj položaj na dvoru
kada postane punoljetan, što se nije trebalo dogoditi barem još godinu. Ali
zašto mu je Edward naredio da dođe ranije? Nikada mi gorje oko
Middlehama nije izgledalo samotnije nego kad sam tog dana izjahala s Isabel
i Francisom. Bilo je tako bezbojno i dosadno.
“Što misliš, kada će se vratiti?” ponovno sam upitala Francisa. “Nemoj
mene pitati. Neprestano me ispituješ, a ja ne znam ništa više od tebe.”
“Da kralj nije čuo za ugovorene zaruke?”
“Ako nije, onda je glup. A Edward nije glup! Kralj ima vrhunsku mrežu
špijuna.” Francis je zamišljeno gledao između ušiju svoga konja. “Osim toga,
za ime Boga, koja je bila svrha Clarenceove zakletve o šutnji? Taj čovjek ne
zna za samokontrolu i diskreciju. Misliš li da je grof zapravo želio da kralj
dozna, a da ne mora gubiti vrijeme na objavu? Razmišljala sam o tome dok je
grubi povjetarac šibao kroz grivu moga ponija i petljao mi veo oko glave.
“Što misliš, hoće li se kralj složiti sa zarukama ili će se usprotiviti?”
Isabel je bila odjahala naprijed u pratnji konjušara. Nikada ne bih potegnula
to pitanje da sam znala da me može čuti. Cijelim je kućanstvom vladao
prešutni dogovor u pokušaju da joj odvrate misli od njezinih neobuzdanih
snova o raskoši i spriječi njezin nesavladivi bijes zbog toga što bi kralj
uistinu mogao osujetiti njezin uzvišeni brak.
“Mogao bi se usprotiviti.” Francisov je odgovor, popraćen
nezainteresiranim izrazom lica, bio posve diplomatski. No, zamijetila sam da
mu se čeljust nelagodno trzala dok je susprezao smijeh. “Ne živciraj se,
Anne. Ako ne budeš mogla dobiti Gloucestera, uzet ću te ja. Možeš biti lady
Lovell i raspolagati svim mojim rezidencijama!”
“Ha! Kao da bih ja željela tebe!”
“Gotovo jednako kao što bih ja želio tebe, draga Anne!” Odustala sam,
uzdahnuvši. On mi neće pomoći. Udarila sam mamuzama po debeljuškastim
bokovima svojega ponija i pohitala za sestrom.
Rikard se nije zadržao u Westminsteru uživati u moći i političkim
poslovima, čega sam se pribojavala. Vratio se u Middleham za mjesec dana
bez grofa koji je, što god on mislio o tome, dobio zadatak ponovno obilaziti
europske kraljevske dvorove kao veleposlanik.
“Kralj je u pitanju! Neće dopustiti da se vjenčamo, zar ne?” upitala sam
Rikarda nekoliko trenutaka nakon što je otišao od moje majke.
“Ne, neće. Zakleo se pred Bogom da nas neće podržati!” Pa, to je bilo
dovoljno izravno.
Rikard me uhvati za ruku i povuče za sobom dok je silazio stubama u
dvorište, uzduž potpornog luka pa u zatvoreni vrt između bedema i utvrde.
“Što je rekao kralj?” upitala sam kada se konačno zaustavio, a ja
dospjela doći do daha. Nisam znala koji je osjećaj prevladavao u meni:
razočaranje zbog tog otkrića ili olakšanje zbog toga što će mi se život vratiti
u dosadašnju rutinu.
“Što nije rekao!” frknuo je i na trenutak se slabašno nasmiješio dok se
oslanjao o zid obrastao isprepletenim ružama. “Nikada Edwarda nisam vidio
tako srdita. Ne toliko na nas - Clarencea i mene - nego na grofa, rekao bih,
zbog njegove drskosti. Iako su Edwardove riječi bile kratke i odsječne kada
je i nas dvojicu pozvao da iskažemo svoje mišljenje.” Oštro se nasmije.
“Posebno kada se Clarence usudio obavijestiti ga da misli kako je njegov
budući brak ispravan kao i svaki drugi te da ne vidi razloga za negodovanje.
Dovoljno je reći samo da nam je Edward zabranio da se vjenčamo i
obavijestio papu da ne smije izdati dopuštenje, pod prijetnjom strašnog
nezadovoljstva ako se ogluši na njegovu naredbu.”
“Znači, to je konačna odluka?”
“Da. Nismo više zaručeni.”
Namrštila sam se negodujući zbog onoga što nisam mogla promijeniti.
“Kako je doznao?”
“Od Clarencea, naravno.” Rikard izvije usne u znak prijezira.
“Zahvaljujući kojoj čašici više, nije mogao izdržati da se ne pohvali! Kako je
imao sreće što je uspio uhvatiti bogatu nasljednicu Nevilleovih.” Dakle,
Francis ga je ispravno procijenio. S naše desne strane, iz otvorenog se
prozora iznad naših glava začu nekakvo komeša-nje, a potom i Isabelin
prodoran, bijesan povik. Rikard uzdigne obrve pa se, kao jedno, povukosmo
u visoko ružino grmlje.
“Zar Edward misli da nismo dovoljno važne za Plantagenete?” šapnem.
Rikard slegne ramenima s očitom nelagodom, ali mi ne odgovori. Zato ga
nestrpljivo ubodem laktom. “Anne...” Okrenuo se pogledati me, a glave nam
se nađoše tik jedna uz drugu ispod opojno mirisne nadstrešnice. “Nije stvar u
tome da Edward misli da niste dovoljno važni, nego upravo suprotno. Ne želi
dopustiti Nevilleovima da se odviše približe središtu moći. Ako Elizabeth ne
rodi sina, Clarence će postati kralj u slučaju da Edward umre prije njega.
Isabel bi tako postala kraljicom, što bi značilo da bi tvoj otac bio suviše blizu
prijestolju. Edward to ne želi. Razumijem to, na neki način. Dakle, nije stvar
u tome da niste dovoljno važni, nego ste odviše važni da bi se s vama olako
sklopio savez.”
Tužno sam kimnula, usprkos tomu što me njegovo držanje kao da sam mu
jednaka po pitanju shvaćanja politike ispunilo neopisivim zadovoljstvom.
Kako da ne budem svjesna važnosti njegove izjave kad sam rasprave o
politici slušala za svakim objedom otkad znam za sebe. “Shvaćam. Snažni
politički razlozi.” Majčina omiljena fraza.
Sada sam shvaćala na što je pri tome mislila.
“Da. Snažni politički razlozi. Najsnažniji. Kako smo mogli očekivati da
će bilo što drugo upravljati našim životima? Nemamo mogućnost hitati ono
što uistinu želimo, Anne.” Hrabro sam se nasmiješila, barem se tako nadam,
dok je Rikard proučavao drvo ispred nas. “Rekao bih...”, doda pomalo
promukla glasa, “da žalim zbog toga. Radije bih se oženio tobom nego bilo
kojom drugom damom koju poznajem.”
“Doista?”
Nagnuo se, pomalo suzdržano, i potom me poljubio u obraz. “Doista.” Od
iznenađenja se nasmijem. “I ja bih to voljela.”
Iz nekog je razloga to Rikarda nagnalo da me poljubi i u usta. Bio je to
posve nježan poljubac, poput dodira leptiričina krila, koji me još više
iznenadio. Potom se odmaknuo.
Gledala sam ga kako se smješka mojoj zbunjenosti, dok sam ja
pokušavala pribrati misli. Bio je moj. Željela sam ga za svog prijatelja, svog
druga. Bila sam suviše mlada za sve drugo, ali njegove su me zamišljene,
zagonetne oči snažno privlačile. Kunem se da bi tim očima mogao začarati
svaku djevojku. Ne blještavom ljepotom kakvu je posjedovao njegov brat,
kako je Isabel uvijek hitro isticala, nego nečim mnogo zavodljivijim i
intrigantnijim. Da, želim ga, priznala sam samoj sebi dok sam se mirila s
činjenicom da nikada neće biti moj.
“Što moj otac kaže na sve to?” Moju je nadu na životu održavala
mogućnost kako će grof možda uspjeti nagovoriti kralja da se predomisli.
“Rekao je tek nekoliko riječi i učinio je to odsječno kao i kralj. Složio se
s Edwardom da je savez između Plantageneta i Nevilleovih propao. Rukovali
su se u to ime.”
To je, dakle, bio kraj. Sestra i ja ponovno smo bile na bračnom tržištu,
bez ženika na pomolu i posve nesigurne u to kako će izgledati naša
budućnost.
 ČETVRTO POGLAVLJE

ne godine kada sam navršila četrnaestu i prema svom shvaćanju bila

posve odrasla, moj se dotada siguran i pouzdan životni smjer
zauvijek promijenio. Na političkoj je fronti ta godina bila poznata kao godina
velikoga grofova sloma, kako ju je grofica jednom sarkastično nazvala duše
nagrižene tjeskobom. Kada je otac uvidio da su njegovi planovi za
savezništvo s Francuzima nepovratno propali i da je kralj odlučan u svojoj
namjeri sklopiti savez s Burgundijom, dok Woodvilleovi zbog toga likuju na
sav glas, odjurio je iz Westminstera u Middleham, zarekavši se da se nikada
više neće pojaviti pred Edwardom ne učini li ovaj potpuni zaokret u
mišljenju, što nije bilo suviše izgledno. Prije negoli je prošao tjedan, grof
Rivers, kraljičin otac, imenovan je vrhovnim zapovjednikom Engleske.
Završni su udarac bile zaruke kraljeve sestre, lady Margaret, s vojvodom od
Burgundije.
“Hoće li tvoja sestra biti sretna u braku s vojvodom?” upitam Rikarda,
potajno prestravljena zbog pomisli da odem talco daleko od svog doma i onih
koje volim, s čovjekom kojeg ni ne poznajem. Lady Margaret možda se
nikada više neće vratiti u Englesku.
“Ne vjerujem da ona ima baš pravo glasa u svemu tome.” Rikard, po
mojemu mišljenju, posve hladnokrvno zanemari moju zabrinutost. “Lani je
mladoženja trebao biti Portugalac. Potom Francuz. Mislim da joj je svejedno
o kome je riječ, samo da se uda!”
Možda ću se i ja morati udati za stranca u nekoj dalekoj zemlji. Ta me
misao uplašila, kao i spoznaja da će nas vjerojatno otjerati u političku
izolaciju. Ugasio se i posljednji tračak nade u Isabelinim grudima da će
unatoč svemu postati Clarenceovom ženom, čak i kada je grof naposljetku,
kiselo pristavši na kompromis jer nije imao drugog izbora, otišao u Coventry
pomiriti se s kraljem. Nije nam predstojala svijetla budućnost.
Kod kuće su moje prilike bile još mračnije jer je to bila godina kada sam
se istinski zaljubila nakon što sam nesigurno, bez ikakve svijesti o tome,
dugo plesala na rubu zaljubljenosti. Osjećaj dostojan odrasle osobe
eksplodirao mi je u žilama, zapalivši vatru koja će gorjeti dovijeka i pržiti me
bez prestanka. Za sve su bili krivi sveti Juraj i zmaj.
U listopadu te godine Rikard je postao punoljetan. Obilježili smo događaj
slavljem i darovima. Edward mu je poslao pravi viteški oklop, umotan u
platno i meku kožu kako se ne bi oštetio na putu. Iz milanske konfekcije, s
gravurom i pozlatom, veličanstvena prilika od baskineta s vizirom do šiljastih
štitnika za potkoljenice, da bude zaštićen od glave do pete.
Zamišljala sam kako će privlačiti sve poglede na bojnom polju ili turniru.
Moj mu je otac poklonio pravog ratnog konja iz vlastitog uzgoja u Sheriff
Huttonu, s nešto arapske krvi koja se nazirala u njegovu ponosnu držanju
glave i povijenu vratu. Taman i silovit, bio je dovoljno krupan da ga ponese
u bilo koju bitku. Bit će savršena kombinacija.
Moja propast započela je tijekom gozbe kada je odlučeno da mi, mladi
članovi kućanstva, trebamo uprizoriti vitešku priču o svetom Jurju i zmaju.
Dovoljno smo puta gledali putujuće glumačke družine kako je izvode,
doduše često neelegantno, pa nam nije bilo potrebno mnogo vremena da se
pripremimo, osim učenja teksta i prebiranja po škrinjama s kostimima i
drugim priborom prikupljenim u deset godina tradicionalnih predstava za
blagdan Sveta tri kralja. Kostimi, oklopi, drveni konjići i maske bili su
pohabani na razne načine: drvo je bilo okrhnuto, pozlata oljuštena, ploče
uvijene, ali sve nam je to bilo potrebno.
Rikard je, dakako, utjelovio hrabroga svetog Jurja. Francis Lowell glumio
je lukavoga zmaja. Isabel je trebala predstavljati lik čiste djeve koju će
izbaviti od sudbine gore od smrti, a ja sam, s obzirom na to da sam odbila biti
djevina sluškinja, glumila još jednu prekrasnu damu koju je trebalo spasiti.
Zauzimali smo brojne položaje i mnogo recitirali.
“Pomozi nam, hrabri viteže. U protivnom ćemo zasigurno izgubiti život.”
Isabel je kršila ruke. Ja sam pala na koljena smlavljena očajem.
“Stanite, gospodine zmaju.” Sveti se Juraj odlučno ispriječi pred
zastrašujućom zvijeri. “Usuđujete li se napasti mile djeve?” Maskirani zmaj
tijela prekriven ljuskama i platnenoga repa zarikao je i svečano objavio
namjeru da nas sve proždre. Odjevene u stare halje koje su, nekoć
veličanstvene, a sada ustajale i pljesnive, visjele s nas i vukle se po podu, s
prozirnim velovima koji su nam romantično lelujali preko čela i ramena, mi
djeve pritisnusmo ruke o svoja prsa u znak čednosti i zaječasmo ugledavši
zmaja koji nas je došao proždrijeti.
Zmaj zariče. Djeva Isabel preklinjala ga je da joj poštedi život. Ja sam
nijemo ostala na koljenima.
Nisam mogla svrnuti pogled sa svoga spasitelja. U tom je trenutku Rikard
ispunio cijelo moje vidno polje, lica blijeda od dramatičnosti trenutka,
uspravnih ramena, pun viteške odlučnosti da svlada drsko čudovište. Nije bio
lijep, to ne. Njegovo je lice imalo odviše oštre crte da bi se smatralo
uobičajeno privlačnim, ali je bilo upečatljivo spram njegova zlatna oklopa.
Glas kojim je oštro zapovijedao zmaju iznenada je, uznemirujuće, zvučao
sasvim odraslo.
Svojim je tamnim očima parao zmaja, a tamnu je kosu bio razbarušio
uzrujanim prstima. Nisam mogla svrnuti pogled s njega. Natjeravši se na
udah, shvatila sam da mi je teško iznova udahnuti. Ustavši, povukla sam se
kraj Isabel. Rastvorila sam usne, ali nisam bila u stanju izgovoriti ni jednu
riječ, iako me sestra laktom oštro gurkala u rebra. Beznadno sam se, koliko
sam dugačka i široka, bila zaljubila u Rikarda Plantageneta.
Rikardu nisam rekla što osjećam prema njemu. Zašto? Jer sam se prije
isteka tjedna pravila da sam se odljubila, nakon što sam ga vidjela kako ljubi
kuhinjsku pomoćnicu. To što sam zatekla svog odvažnog i očaravajućeg
rođaka kako ljubi Maude, vrckavu i iznimno lijepu sluškinju, u zakutku iza
mljekare pretvorilo je moje blještave snove u kiseo talog ustajala piva.
Njegovi poljupci nisu bili službeni ni bez strasti, kao kada usne ovlaš
dodiruju ruku ili obraz. Otvorili su mi oči. Šaputanje, još vrućih poljubaca,
lijepo oblikovane ruke koje miluju. Maude se hihotala i zabacivala glavu.
Odjurila sam i zaustavila se na prigušenom svjetlu nasred svoje sobe,
prelazeći rukama preko bokova i grudi, potištena što nisam zatekla ništa osim
nerazvijenog struka i kukova, ravnih bokova i nepostojećih grudi. Ništa od
ženstvenih oblina kojima se Maude dičila. Lice sam si proučavala u
majčinome dragocjenom ogledalu. Naravno da je Maude privlačnija sa
svojom svjetlom puti i baršunasto-smeđim očima. Zašto ne bi ljubio Maude
kad ima sva obilježja koja meni nedostaju? Mene nije ljubio takvom
žestinom! Rikard me nikada neće gledati na takav način.
Moja je ljubav umrla, kazala sam sama sebi. Ubila ju je njegova
izdajnička žudnja za drugom. Iako mi nikada nije ni dao povoda misliti da on
osjeća isto prema meni, u moje misli prodre gorka istina. Možda mu i jesam
bila draga, ali željela sam više od toga. Željela sam da mene ljubi onako
strastveno. Iz očaja mi potekoše vrele suze. Kada više nisam imala što
isplakati, oponašala sam majčino strogo i dostojanstveno držanje. Izbjegavala
sam ga, uzdignute brade, nagnute glave i posve ukočenih ramena. Gledala
sam ga poprijeko, ali nisam izgovorila ni riječ kad ga je Maude isturene
brade posluživala pivom, a on joj je darovao dug osmijeh. Ako sam bila
primorana razgovarati s njime, riječi su mi bile kratke i odsječne. Rikard se
mrštio, zbunjen mojom nepristojnošću, ali u većoj je mjeri ignorirao moje
pokušaje da ga impresioniram svojim dostojanstvom unatoč slomljenome
srcu. Raspitivao se kod Isabel patim li možda od kakve groznice.
Boljelo me je. Moji osjećaji nisu bili posve umrli. “Kakav je osjećaj biti
zaljubljen?” upitam Isabel, gonjena željom da razgovaram s nekim tko bi
mogao znati. “Boli li?”
Isabel nezainteresirano slegne ramenima. “Nemam pojma.”
“Voliš li Clarencea?”
“Ne!”
“A udala bi se za njega.”
“To mi je najveća želja.” Sažalno mi se osmjehne svisoka. “Ali ljubav ne
igra ulogu kod ljudi našeg položaja.”
Učinilo mi se da laže. Vjerovala sam da nešto ipak osjeća, usprkos
oštrom poricanju. A nisam ni ljubav smatrala baš toliko nevažnom. Bila je
najbolniji dio moga postojanja. Kako je bilo moguće da ja njega volim, a on
mene ne? Mrzila sam ga zbog toga i odlučila se odreći svakog zadovoljstva u
životu.
“Traže da dođem u Londonu, gospođo. Iz ovih stopa.”
Vidjela sam kako Rikard treperi od iščekivanja. Iako sam i dalje hladna
prema njemu, pribojavala sam se tih vijesti. Odnosi između kralja i grofa još
su uvijek plesali po oštrici noža. Tako je Rikard otišao po kraljevoj naredbi,
daleko od grofova utjecaja, i više se neće vratiti. Potiskivala sam svoj čemer
dok su mi se sve njegove pripreme za odlazak slijevale u bolnu, pulsirajuću
ranu.
Grofica ga nježno zagrli i rastuži se na trenutak. “Nedostajat ćeš nam. Bio
si mi poput vlastitoga sina.”
Francis se pouzdao u to da će i u budućnosti ostati prijatelji. “Zahtijevat
ću tvoju kraljevsku pažnju kada i ja dođem u London. Barem veliki vrč piva
za dobra stara vremena. Ili će vojvoda od Gloucestera biti odviše uzvišen za
moje društvo?” Francis ga bočne s dozom prefriganosti, uobičajenom za
blisko prijateljstvo.
Isabel mu poželi sve najbolje na svoj uobičajeni, samodopadan način.
Ja sam se, kamena lica i sa svega nekoliko riječi, tiho zaklela da mi nije
stalo. Da mi njegova odsutnost neće ništa značiti. Zapravo sam bila sleđena
od užasa. Davno sam odustala od pretvaranja da mi nije stalo, iako sam u
njegovoj prisutnosti pazila na svoje riječi i postupke. Dani mladenačkog
povjeravanja odavno su prošli. Sada ga možda više nikada neću vidjeti osim
da kojim slučajem dođemo na dvor, što je bilo malo vjerojatno s obzirom na
zlu krv koja je trenutačno vladala između naših obitelji. Tog hladnog
siječanjskoga dana tamna se sjena nadvila nad nama i ukazala na skori snijeg
u sjevernome gorju. U mom srcu nije bilo ništa toplije.
“Zar mi nećeš pružiti ruku na rastanku, rođakinjo?” Rikard me uspio
uhvatiti nasamo, usprkos svem metežu u dvorištu.
Učinih to žurno. “Neka te Bog čuva, Rikarde.”
“Ne vjerujem da ću ti nedostajati.”
“Naravno da hoćeš.” Bila sam pristojna kako se od mene i očekivalo.
“Onda ostaj s Bogom, Annie.” Teatralno se naklonio u svom šeširu s
perjanicom kao da se ruga mojoj nepristojnosti. “Jednog ćeš dana i ti doći na
dvor.”
“Možda.”
Nato se nagne da mi šapne na uho, prije negoli sam se stigla izmaknuti.
“Možda si uopće ne bismo ni odgovarali. Čini se da je tvoja ljubav prema
meni netragom nestala, mala rođakinjo. Radije bih srdačniju nevjestu kraj
sebe.”
 “Ne, zasigurno si ne bismo odgovarali”, odvratim žustro. “Jer ja
očekujem postojanost i vjernost od muža.”
Rikard se blještavih očiju glasno nasmije mojoj tvrdoglavosti. Vidjela
sam da je bio uzbuđen, ushićen. Želio je otići. Elegantno mi utisnuvši
poljubac u obraz, uspne se na konja i odjaše.
Hladno se rastadosmo, i to mojom krivicom. Otkrila sam da mi je u
prirodi uništiti sve što volim svojom hirovitom proturječnošću. Ako nisam
mogla imati njegovu ljubav, nisam željela ni njegovo mlako prijateljstvo.
Prepuštena sama sebi i nesumnjivo kriva za to, šećući kruništem bedema do
mjesta na kojem je često znao stajati i gledati prema jugu, utapala sam se
jadu koji sam si sama nametnula. Prvi put u životu osjetila sam kako me
zidine oko Middlehama tjeskobno pritišću i poželjela pobjeći. Ali ako odemo
u London, Rikard će biti tamo...
Calais! Ne Warwick. Ne London. Nego Calais?
Zašto smo putovali u Calais?
Prošlo je osam godina otkako smo ja ili Isabel posljednji put bile u
Calaisu, pa ga se uopće nisam sjećala. Grof je često išao onamo, ali nisam
shvaćala zašto je odjednom odlučio povesti i cijelu svoju obitelj? Grofica,
dobivši upute od grofa, također nije osjećala potrebu reći nam.
Nije mi se to sviđalo. Bilo je previše tajni.
Uputili smo se prema jugu na žurnom, neobičnom putovanju, gotovo kao
da bježimo pred iznenadnom opasnošću. Najprije stigosmo u dvorac
Warwick, gdje nas je dočekao moj otac, ne zaustavljajući se ondje dulje od
dvije noći. Potom smo se zaputili na obalu Sandwicha, gdje smo se ukrcali na
brod. Zrak je bio ispunjen gotovo opipljivom napetošću, osobito između
mojih roditelja. Neugodna je plovidba odgovarala našem raspoloženju,
hladnom i sivom poput mora.
Nadalje, tek što smo kročili na kopno, a kućanstvo se smjestilo u veliki
dvorac s pozamašnim garnizonom, grof se već okrenuo na peti i iznova
otišao.
“Ali zašto smo ovdje, gospođo?” ljutito upita Isabel, ne nastojeći skriti
svoje neodobravanje cijeloga pothvata. Razmišljala je o svojim zarukama, a s
obzirom na to da je ostala bez jednog mladoženje, ova joj se vojna predstraža
nikako nije činila pogodnim mjestom na kojem bi mogla pronaći drugoga.
“Kamo je otišao grof?” dodala sam.
“Vratio se u Englesku, služi kralju.” To je bilo jedino objašnjenje koje
nam je grofica podarila tijekom svih mučnih tjedana čekanja - čega, nisam
znala - koji su uslijedili. Nagrizao me neugodan osjećaj da smo bile
prepuštene same sebi. Ali, ako je grof ponovno prijateljevao s kraljem, zašto
smo i dalje bili u ovom samonametnutom progonstvu? Moglo se nazreti još
mračnih tajni dok smo čekale utvrđene u Calaisu, skupljajući mrvice vijesti,
cijelo to proljeće i rano ljeto. Doznali smo da je grof bio u Sandwichu gdje je
opremao svoj brod Trinity. Kraljica je rodila još jednu djevojčicu. Na
sjeveru Engleske izbijale su pobune protiv visokih nameta. Edward je
napustio London da okupi vojsku i uguši ih.
“Hoće li grof poći s njime u napad?” pitala sam, zapravo želeći doznati
nešto drugo. “A Rikard?”
Grofičin me odsutni odgovor samo još više zabrinuo. Nikada je nisam
vidjela tako tjeskobnu, kao što je bila tih dana. “Tko zna kako će sve
završiti. Ali barem će pobune spriječiti Edwarda da razmišlja o tome što mi
ovdje radimo!”
Ali što mi to ovdje radimo?
Prestala sam se nadati da ću dobiti odgovor na to pitanje. Što se tiče
Rikarda, skupljala sam primjedbe poput miša koji žurno traži i sprema klasje
pred oštrom zimom. Bio je kraljeva desna ruka. Išao je s njim u pohode na
sjever. Prisustvovao je Edwardovim vijećanjima s grofom Riversom i lordom
Hastingsom. Postao je ugledan čovjek na dvoru. Je li ikada mislio na mene?
Proteklih mi tjedana nije nedostajao ništa manje.
Naposljetku sam, u očajničkom pokušaju da ostvarim bilo kakav kontakt,
ma kako beznačajan, napisala pismo i predala ga jednome od kurira koji su
često putovali preko Kanala. Hrabro sam ga naslovila na vojvodu od
Gloucestera. Promišljanje o tomu što da napišem oduzelo mi je mnogo
vremena jer nisam znala što drugo da mu kažem osim da mi oprosti na
zlovolji i da me ne zaboravi sada kad su mu se događale nove i uzbudljive
stvari. Konačno sam dovršila pismo.
 Rođaku Rikardu Plantagenetu!

Smješteni smo u Calaisu. Poznato mi je da s kraljem, svojim

bratom, gušiš pobune na sjeveru. Molim se za tvoje zdravlje i
sigurnost.

Nadam se da ću jednoga dana doći London i da ćemo se moći

sastati kao prijatelji.

Žalim zbog toga kako smo se rastali. Sve je moja krivica. Nadam
se da ćeš iznaći načina da mi oprostiš.

Tvoja rođakinja
Anne Neville

Napisala sam ga s bolnom službenošću, ne navodeći sve što sam mu

željela teći. Da mi nedostaje. Nisam to mogla napisati. Da ga volim. Teško
da sam mu mogla baciti svoje bolno srce pred noge. Na kraju krajeva, što
sam mu rekla, a da je bilo vrijedno slanja? Nisam znala hoće li pismo ikada
stići na svoj cilj niti sam, posve jasno, dobila odgovor. Ako je Rikard bio na
sjeveru i borio se s pobunjenicima, kako je mogao pronaći vremena da
odgovori na moje budalasto pismo? U svojim najmračnijim trenucima
zamišljala sam ga kako gužva pismo čeličnom rukom, nestrpljivo gunđajući,
dok tjera svog konja u srce bitke.
“Nikad ga više neću vidjeti, Margery”, šmrcnula sam.
“Nećete, gospodarice, barem neko vrijeme”, potvrdi čitajući mi misli.
Otvori usta kao da će još nešto reći. Zatvori ih.
“Što znaš, a da meni nije poznato?” oštro upitam.
“Ništa, gospo.”
Nisam joj vjerovala, ali moja su nadanja iščeznula poput plamena na
netom ugasloj svijeći.
Konačno, konačno! Na vidiku se pojaviše jedra, i to više brodova. Potom
su stigli i iskrcali se, predvođeni brodom Trinity, pa sam s groficom i Isabel
sišla do pristaništa, svečano odjevena i vedro raspoložena. Grof je smjesta
prišao našoj maloj skupini koja je čekala u znak dobrodošlice, s osmijehom
koji mu je obasjavao cijelo lice.
“Je li sve u redu?” grofica je prihvatila njegov pozdrav, stišćući mu ruku
kao da je više nikada ne namjerava pustiti.
“Bolje nego što uopće možeš zamisliti.”
“A dopuštenje?” čula sam kako je promrmljala dok je pridizala ruku do
usana. “Imam ga. Zbog njega sam gotovo izgubio sav novac, ali osigurao sam
ga.” Njihovim je isprepletenim rukama udario o svoja prsa, kao da želi
zapečatiti svoje riječi, smiješeći se pritom grofici.
Potom je pogledao iza nje, uperivši pogled u moju sestru. “Isabel”,
dozove je. “Konačno ti dovodim ženika. Vjerujem da nećeš biti razočarana.”
Grof se odmaknuo kako bi nam omogućio da pogledamo čovjeka koji ga je
slijedio.
Vojvoda od Clarencea.
Isabel se nasmiješila i poklonila, lica rumena od radosne nevjerice. Ja
sam mirno stajala i gledala Clarencea kako se približava i klanja s
proračunatom otmjenošću. Podigao je sestru na noge, poljubio joj ruku i
svilenkastim glasom iskazao svoje zadovoljstvo. “Lady Isabel. Presretan sam
što sam ovdje. Dugo iščekujem ovaj dan.”
Stajala sam poput kipa isklesana u mramoru, nemoćna razmišljati ili se
pomaknuti. Znam da se nisam naklonila kako sam trebala. Nisam vjerovala
svojim očima. Je li moj otac sve ovo vrijeme kovao zavjeru? Cistu pobunu
protiv kralja time što je doveo Clarencea da oženi moju sestru, iako je
Edward to izričito zabranio?
Edward nam nikada neće oprostiti.
Edward nikad neće podržati taj brak, a Rikard, koji će čvrsto stajati uz
brata, zauvijek će biti odvojen od mene.
Poželjela sam da nikad nisam poslala ono bezvezno, smiješno pismo.
Dva dana kasnije, poželjela sam to još snažnije. Dan nakon Isabelina
pompoznog vjenčanja, grof i Clarence nisu pošli u lov s ostatkom gostiju,
nego su se zatvorili u privatnu odaju. Do kraja su dana pisari napisali i
višekratno prepisali dokument koji će se javno podijeliti svima da ga
pročitaju i prvim brodom poslati u Englesku kako bi se objavio Londonu.
Pročitala sam ga.
Nije mi bilo teško doći do preslike, još vlažne od pisarova pera. Bio je to
zapanjujući dokaz o veleizdaji koja je pokopala i moju najskriveniju nadu da
ću ikada moći biti s Rikardom. Riječi su bile neumoljive. Kralja Edwarda
optuživale su za lošu vladavinu i uporno zanemarivanje savjeta kraljevske
krvi, Nevilleove, dakako, koja ga je savjetovala u dobroj namjeri, ali on je
slušao i štitio loše savjetnike po imenu Woodville. Njih treba ukloniti za
dobrobit kraljevstva. Ako kralj ne udovolji svojim podanicima, bit će kažnjen
kao i svi drugi nesposobni vladari koji nisu služili na čast svojoj zemlji. Zar
nije zaslužio istu kaznu kao nesretni Edward II. i Rikard II.? Poslužile su mi
poduke iz povijesti: obojica su lišeni života na mučki način u dalekim
dvorcima, dok je Henrik VI., također član ovoga popisa, ostario i pomućena
uma robovao u Tornju.
Svi vjerni Englezi trebaju pohrliti na stranu Nevillea, grofa od Warwicka,
koji će ispraviti sve što ne valja u zemlji.
Tako znači! Time se grof bavio svih ovih tjedana dok sam ja u neznanju
sjedila u Calaisu. Riječi koje sam držala u rukama bile su izdajničke i
pogubne, otvoren i neprijeporan napad na Edwardov autoritet, dovoljne da
kralj ucijeni očevu glavu. Zbog njih ćemo svi biti proglašeni izdajicama.
Kada sam joj pokazala pismo, Isabel nije vidjela ništa osim sjajne krune
koja će joj krasiti čelo. “Nećemo biti proglašeni izdajicama! Ne budi glupa,
Anne! Postat ću kraljicom prije nego što istekne ova godina, kada otac makne
kralja Edwarda i postavi Clarencea na prijestolje.” Oglušila se na moje
strepnje. Ja nisam bila tako optimistična. “Znači li to da će biti rata?”
zatražila sam od grofice da mi kaže kada više nisam mogla podnijeti
neizvjesnost. “Namjerava li svrgnuti Edwarda?” Mislim da je izgledala
preneraženo kao što sam se ja osjećala kada je uvidjela dokle je grof bio
spreman ići. “Ne vidim drugog izlaza”, potvrdi grofica. Lice joj je bilo
blijedo poput voska.
Nisam ga vidjela ni ja. Bila sam izdajnikova kći, čemu sam se mogla
nadati? Rikard će me zacijelo mrziti.
 PETO POGLAVLJE

sabel povraća u posudu koju pridržava nepokolebljivo vesela Margery.

“Da barem mogu umrijeti” jedva uspijeva prodahtati između napadaja.
“Makar što!” tješila ju je Margery. “Gospodar Clarence i više je nego
uspješno izvršio svoju dužnost. Ispod te lijepe zlatne kose skriva se pravi
muškarac.” Sjedeći na drugom kraju sobe gdje me nije mogla vidjeti,
podsmjehnula sam se njezinoj neumjesnoj primjedbi. “Nasljednik! I to tako
brzo!” nastavila je. “Trebamo zahvaliti Blaženoj Djevici na tomu.”
Isabel pritisne rupčić na usne kad je prožme još jedan grč. Možda sam i
mogla pobjeći, ali uto uđe grofica, a za njom i sluškinja s pokrivenim
pladnjem u rukama. “Uskoro će ti biti bolje. Popij ovo, Isabel.” Morala sam
joj se diviti. Držala se kao da je ne muči ništa drugo osim Isabeline mučnine.
Potpuno se posvetila mojoj cmizdravoj sestri kao da grof nije sudjelovao u
oružanoj pobuni protiv kralja.
Isabel je teško gutala. “Ne mogu...”
“Ne budi tvrdoglava.” Svjež i oštar miris napitka ispunio je prostoriju,
metvica natopljena u kipućoj vodi. Kada je Isabel ispila sve, grofica
zadovoljno kimne. “Tako! Nisi bolesna, Isabel, nego trudna. Trebaš biti
zahvalna na tome, samo nekoliko tjedana nakon vjenčanja.”
“Ne želim ovo...”, cviljela je Isabel.
“Zašto ne?” Sramotno ispunjena pakosnom ljubomorom na sestrin brak s
jednim Plantagenetom, nisam više mogla izdržati.
“Žudjela si za time dok smo bili u Calaisu! Muža i nasljednika obitelji
Plantagenet. Želja ti se ostvarila. Sada ćeš imati oboje.” Možda je i jesam
poprijeko gledala, ali nisam bila posve tvrda srca. Brinula sam se i ljutila na
onoga zbog kojeg se nalazila u toj situaciji i koji ju je, kako mi se činilo,
bezdušno napustio. Isabel nije vidjela svog muža kraljevske krvi od njihove
kratke epizode u Calaisu, otkada su prošla već dva mjeseca. Svadbeno je
slavlje prekinuto kada su se grof i njegovi saveznici u zavjeri kao okupatori
žurno vratili u Englesku okupiti snage u Kentu i krenuti u pohod na London.
Odatle su planirali otići na sjever kako bi prisilili Edwarda na dogovor. Mi
smo se u međuvremenu sklonili u dvorac Warwick i čekali da se situacija
smiri. Barem nam je Isabelino stanje odvratilo misli od prečih briga, poput
smrtne kazne za veleizdaju, ali Clarence je mogao posjetiti svoju ženu.
“Gdje je Clarence?” ponovno upita, kao što je to ovih dana često činila.
“Zašto nije sa mnom?”
“U Londonu je, pokušava uvjeriti gradonačelnika i gradskog vijećnika da
se vladavina nad kraljevstvom neće raspasti. Da drži moć u svojim rukama
umjesto kralja. Doći će kad bude uzmogao.” Grofica joj makne znojnu kosu
s čela. “Dođi i čitaj sestri, Anne. To će joj odvratiti misli od mučnine.”
Učinila sam to jer mi je bilo žao gledati je tako napuštenu. I jer me srce
boljelo zbog majke koja nije mogla učiniti ništa drugo u vezi s događajima
koji su tresli kraljevstvo, nego je bila osuđena na čekanje. Strahovala sam od
ishoda.
Nismo bili bez vijesti. Uslijedili su sukobi u kojima je uništena većina
kraljeve vojske, a s njome i Woodvilleovi. Grof Rivers i njegov sin sir John
Woodville smaknuti su po kratkom postupku. Onemoćali kralj Edward posve
je neočekivano postao zatočenik moga oca. Zar se cio svijet nije okrenuo
naglavce kad je grof, nekoć najistaknutiji pomoćnik jorkista, sada postao ljuti
protivnik izabranog kralja? Želeći sazvati parlament u Yorku, otac je poveo
zarobljenog Edwarda u Middleham sa sobom.
Znala sam da je grof sve uvjeravao kako kralj odobrava njegove
postupke i da je potpisao dokumente bez prisile, ali kako smo mogli znati što
je istina, a što laž? Sumnjala sam da će Edward biti pokoran zarobljenik”Da
smo barem ostali u Londonu”, živnuvši i uspravivši se, Isabel prekine moje
misli i tužnu priču o iskušenjima svete Ursule i tisuću djevica.
“Bilo bi ti jednako loše u Londonu kao i ovdje”, promrmljah. “Sada kad
je Edward zarobljen, nema više proslava na dvoru.”
“Ali sjeti se trgovaca, Anne, sa svim onim platnima, draguljima i
modernom odjećom. Zar to ne bi bilo zanimljivo? Trebamo nove haljine.
Veća si iz dana u dan.”
“Da”, složim se, svjesna svoga tijesnog korzeta. “A bit ćeš i ti!” Isabel se
nasmije. “Istina. Reci mi da ne bi željela biti tamo.”
“Ne mogu...” Jer sam željela biti tamo više od ičega.
“I vidjela bih Clarencea...”
Ponovno se rastužila. Mogla sam je samo držati za ruku i nastaviti joj
čitati jer nisam mogla reći ništa što bi je utješilo. Znala sam da je vojvoda od
Gloucestera također u Londonu, slobodan, ali nemoćan, dok je Edward u
rukama mog oca.
Da, i ja sam željela biti u Londonu.
I sama bih se bila rasplakala da nam neočekivani posjetitelj nije banuo na
vrata. Francis Lovell stigao je s mnogobrojnom oružanom pratnjom na putu
od Londona do Middlehama. Nisam ga ispratila kada je odlazio pa sada
nisam željela propustiti i njegov dolazak. Stoga sam sjedila u stajskom
dvorištu na stubi za uzjahivanje i udarala jednom o drugu petu, uprljana
prašinom i raščupana vjetrom kao i bilo koja od sluškinja, istinski se veseleći
što ću ga ponovno vidjeti nakon gotovo godinu dana. Žudjela sam za time da
razgovaram s nekim drugim osim s Isabel, s nekim tko bi mi mogao reći što
se događa izvan zidina ovoga dvorca. S nekim tko je bio u Londonu s mojim
ocem i iskusio kako je to kad nam se zemlja cijepa na dva dijela, na jorkiste
protiv lankasteraca.
Dok mi se glavom vrtjela ta posljednja misao, Francis se pojavi na ulazu
u unutarnje dvorište.
“Francise! Ovdje sam!”
Podigoh ruku, a on, ugledavši me, smjesta krene prema meni. To mi je
omogućilo da promotrim njegove spretne i brze korake i uvidim promjenu
koja je nastupila prethodnih mjeseci. Sve što sam isprva vidjela bio je
prepoznatljivi hod, oku ugodne crte lica i odraz privrženosti u osmijehu koji
mi je upućivao. Kasnije sam, proučavajući njegovo lice, zamijetila da izgleda
starije. Mnogo je više nalikovao lordu Lovellu nego nestašnom dječaku s
kojim sam odrasla. Nestašluk mu se nije nazirao nigdje u očima. Doista, u
njegovu je liku bila zamjetna nekakva oštrina, kao da se suočio s užasnim
stvarima i bio primoran donijeti teške odluke...
Zastao mi je dah. Pete su mi ostale čvrsto priljubljene za izlizani kamen.
Razmišljala sam o Francisovu trenutačnom položaju, predmetima njegove
prijašnje i sadašnje odanosti. Potom sam osjetila tup udarac neposredno
ispod srca. Svi su dobri odnosi između Francisa i moje obitelji mogli nestati
u trenu. Vidjela sam to u načinu na koji su mu se mišići napinjali u
ramenima, kada je naglo okrenuo glavu i naredio svojoj pratnji da uzjašu
konje. Vidjela sam to u novonastalim borama na njegovu licu. Bilo mu je
neugodno zbog uloge koju je sada igrao i što je posjetio Warwick. Vjerovala
sam da znam pravi razlog. Toliko sam ga željela vidjeti, razgovarati s njime,
ali to će me naučiti okrutnu lekciju o životu koju neću zaboraviti dok sam
živa.
“Nije dobro.” Bile su to prve riječi koje je izgovorio dok se uspinjao na
kamen sjesti pokraj mene. Znao je da želim znati i nije se trudio ublažavati
detalje. “Izbila je nova pobuna na sjeveru, i to u ime staroga kralja Henrika
ovaj put.”
“Henrika?” Bila sam i zaboravila na njega, zatočenika Tornja. “Grof ne
može ugušiti pobune?”
“Nije tako jednostavno. Pojavile su se glasine da je kralj Edward mrtav,
znaš, s obzirom na to da nije viđen već nekoliko tjedana. Mnogi bi se radije
vratili starom režimu nego podržali...” Iznenada prestane govoriti.
“Nego podržali grofa od Warwicka?” uzdahnem.
“To je to, ukratko.” Zatvorio je usta naglo poput stupice. Potom reče:
“Grof ima teškoća s okupljanjem trupa. Ne mogu ti ništa više reći. Odanost
je postala sveopći problem...”
Moje su sumnje bile istinite. Usuđujem li se izravno ga pitati? Odlučila
sam ići okolnim putem: “Jesi li vidio Rikarda u Londonu? Komu je on
odan?”
Francis se uozbilji, za što nije postojao drugi način tumačenja. “Odan je
Edwardu i tako će i ostati. Neće izdati kralja.”
Izdati! “ Zar neće ni razmisliti o tome da se prikloni Clarenceu? Mome
ocu? Za dobrobit kraljevstva, ako će to pomoći uspostavljanju mira?”
“Nikad! Ne želi.”
“A komu si ti odan, Francise?” Mogli smo satima kružiti oko toga.
Odlučila sam se za izravan pristup jer sam ga smatrala jedinim izborom,
makar ga time povrijedila.
 “Budući da sam lordov štićenik, odan sam njemu”, odgovori hladno kao
da je te riječi naučio napamet. Gotovo sam mogla vidjeti kako mu se koža
ježi, a pogled mu je prodorno držao moj. “Što želite reći time, gospo?”
“Nikad ne bih sumnjala u tvoju odanost, Francise”, nježno odgovorim.
“Oprosti mi... Francise! Budi iskren! Grofov si štićenik, ali zar nikada nisi
pomislio na to da mu okreneš leđa?”
Smiješak iščezne gotovo čim mu se pojavio na licu, a potom ga prekrije
sjena. “Nikada nisi birala riječi. Trudim se napraviti kompromis, a da pritom
ostanem unutar granica svoje odanosti.” Uzdahne. “Cio moj život predstavlja
jedan veliki kompromis.”
“Je li teško? Je li to moguće učiniti?” Bih li ja mogla napraviti takav
kompromis da moram slijediti svoje srce nauštrb svog odgoja i osjećaja
dužnosti? Nisam znala. Mislila sam da bi mi bilo nemoguće donijeti takvu
odluku.
“Teško! Ha! Mrzim to! Anne... Nadam se da nikad nećeš morati donositi
takvu odluku.”
Nalazio se u užasnoj situaciji. Zbog svog bliskog i dugotrajnog
prijateljstva s Rikardom želio je biti na njegovoj strani. S druge strane, prema
našoj je obitelji osjećao snažnu povezanost i suosjećanje, s obzirom na to da
je odrastao u našem kućanstvu.
“Možda i jesam nepovjerljiv prema grofovoj politici, ali kao njegov
štićenik dugujem mu vjernost, a također mnogo cijenim groficu.” Zastenje.
“Ali srce mi govori da se pridružim Rikardu.” Francis rukama snažno protrlja
lice kao da će mu to pomoći otkloniti svoje nevolje, no time si samo još više
razmaze prašinu po obrazima.
Tad sam prvi put shvatila koliko je bolno i razarajuće biti vjeran dvjema
stranama i kada se obitelj nade nasuprot drugim dužnostima. Koga izabrati?
Kako odlučiti? I sama sam bila razapeta, ali ja nisam imala izbora. Pripadala
sam obitelji Neville i bila suviše mlada da joj okrenem leđa. Mogla sam
jedino plakati zbog Rikardove odsutnosti i činjenice da sam ga izgubila.
Francis je mogao birati, ali boljet će ga ma što odlučio. Nije ni čudo što je
izgledao tako zabrinuto i napeto.
“Je li dobro?” upitam. “Rikard?”
 “Da.” Trepne kao da su ga moje riječi vratile s nekog dalekog i bolnog
mjesta. “A ja sam mislio da te nije briga što će biti s njim.” Njegova se
šaljiva narav na trenutak ponovno pojavi i to me razveseli. Rubom rukava
obrišem mu prašinu s lica. “Bila si hladna poput kakve bare u siječnju kada
je odlazio. Dovoljno hladna da nas sve zalediš. I nemoj sada poricati!”
Dobacim mu zbunjen pogled. “Pa... mislila sam... Mislila sam da on ne
osjeća ništa... prema meni...”
“Luda djevojko! Ako je sav problem u ljubljenju sluškinje...”
“Znao je, dakle!”
“Pogodio je. Poljubac mu nije značio ništa.”
“Poljubio ju je više puta. Vidjela sam ga!” Nisam znala trebam li biti
ljuta na Rikarda ili osjećati olakšanje zbog Francisova ležernog stava spram
toga.
“Pa nije tebe mogao onako ljubiti u stajskom dvorištu, zar ne? Lady Anne
Neville, Warwickovu nasljednicu? Ne bi bilo pristojno.”
“Maude je jako lijepa” istaknem.
“Istina.” Francis se široko osmjehne, kao u starim danima. “I sam sam je
poljubio. To ne znači ništa.”
“Pisala sam mu”, osorno priznam dok nevješto pokušavam doznati više.
“Znam. Rekao mi je. Primio je pismo.”
“Oh.” Porazmislivši o tome, nisam zaključila ništa. “Nije odgovorio.”
Francis slegne ramenima. “O tome ne znam ništa. Ali mi je rekao, ako te
vidim ovdje, da ti kažem ovo...” Uzeo je moje ruke u svoje i prenio pomno
naučene riječi. “Hvala ti na molitvama. Na sigurnom sam. Vjerujem da ćemo
se naposljetku sresti u Londonu. U zadnje vrijeme nisam ljubio nikakve
sluškinje. Nemam ti što oprostiti. Eto!”
“Je li to sve? Ponovi mi.”
Ponovio je, a ja sam upamtila sve.
“Nije li dosta?” doda dok sam se ja mrštila na riječi. “Morao sam to
naučiti napamet!”
Svjesna topline oko srca zbog činjenice da me se Rikard uopće sjetio u
svojoj trenutačnoj situaciji, stisnula sam Francisovu ruku u znale zahvalnosti.
“Što će se sada dogoditi, Francise?”
“Sad se vraćam u Middleham. I učinit ću što grof bude tražio od mene.”
Odgovor mu je odlučan kao da je sklopio sporazum sam sa sobom. “Pobuna
u Henrikovo ime mora se ugušiti na ovaj ili onaj način.” Već je bio na
nogama. “A potom?” Ustala sam i ja i pokušavala otrti prašinu sa suknje.
“Potom? Pa, grof neće moći dovijeka držati Edwarda u zatvoru.”
“Hoće li... hoće li ga ubiti?” Strašna mi se hladnoća uvukla u grudi i
otjerala toplinu, dok sam sve dublje i dublje tonula u vodu koja će nas
zasigurno sve prekriti.
“Ne! Naravno da to ne može učiniti. Nikad mu to nije bila namjera.
Nemoj to ni spominjati. Dovoljne su glasine o tome da grof neće prezati pred
time da umrlja ruke kraljevom krvlju.”
“Oprosti. Nisam razmišljala.” Koračala sam pokraj njega do mjesta gdje
ga je čekala pratnja, a njegove riječi o odanosti i podrijetlu vrtjele su mi se
po glavi. “Sve što možemo jest ostati ovdje dok se ne završi. Na ovaj ili onaj
način.”
Francis je zasigurno uvidio kako sam se osjećala. “Ne očajavaj, Anne.
Možda se još sve uspije ispraviti. Usprkos svemu, između kralja i Warwicka
još uvijek postoji snažna veza. Ako rane uspiju zacijeljeti i Edwarda puste na
slobodu, vratit ćeš se u London i ponovno vidjeti Rikarda. I preporučujem ti”,
vragolast mu smiješak zatitra na usnama, “da mu pokažeš kako si konačno
odrasla i da mu ništa ne zamjeraš.”
Nisam se mogla nasmijati njegovoj neozbiljnosti u ovoj situaciji, nego
sam okrenula lice od njega dok sam rukom prelazila njegovom konju preko
leđa. “Otac mi je izdajica, a time i ja. Kakve veze ima to što sam odrasla?
Posve sam očajna.”

Kralj Edward slobodan je! Kralj je pobjegao. Kreće u pohod na

London.

Te su riječi prešle preko usta svakog putnika, trgovca i običnog torbara.

Sjećam se da sam stajala s groficom u sjeni stražarske kule u Warwicku
slušajući, pitajući se. Prestravljena zbog sljedećih vijesti koje ćemo primiti.
 Warwick je mrtav. Warwick je zarobljen. Warwick se krije.

Ništa od toga nismo čuli, hvala Rogu, jedino: Warwick je u Middlehamu.

Mislila sam da se svijet okrenuo naglavce sada kad je otac držao kralja
zarobljenikom u svojim rukama. To nije bila ni polovica priče. U manje od
tjedan dana otkad se Francis vratio, sve oko nas urušilo se u kaljužu strepnje.
Dvorac Warwick koji je predstavljao naše utočište u svakom se trenutku
mogao pretvoriti u zatvor, ako Edwardova vojska opkoli dvorac.
“Propali smo. Sve će nas pogubiti!” Margery je, dakako, znala što će se
zbiti. Kada nije? Glas joj je bio histeričan poput oluje na otvorenom moru.
“Sve će nas doživotno zatvoriti u Londonski toranj.” Pognula je ramena.
“Izdajice smo. Pozvat će nas na odgovornost. Pazite što vam govorim!”
“Ne govori to!” drekne grofica ne mičući oči sa smrtno blijede Isabel.
“Ako ne možeš paziti što govoriš, radije budi tiho. Zapravo, mislim da je
bolje da odeš u kuhinju.”
Margery napusti prostoriju poput uvrijeđenog odanog sluge, ostavljajući
groficu da popravi štetu. “Sve se vraća na svoje mjesto, Isabel. Edward nam
se neće osvetiti.”
Bile su to prazne riječi, znala je to i grofica. Isabel je možda kimala s
olakšanjem, hvatajući se za slamku, ali ja nisam povjerovala u to. Sve ćemo
vidjeti s vremenom.

Pozvali su sve nas da otputujemo u London i susretnemo se s Edwardom

šestoga dana u prosincu.
“Zašto si ga oslobodio?” razdražljivo upita majka. “Zašto si nas izložio
toj opasnosti?”
Smrknut zbog propalih ambicija, grof nam je po povratku izravno priznao
svoj neuspjeh. “Jednostavno sam shvatio da ništa neću moći učiniti bez
njega. Nisam mogao skupiti vojsku da ugušimo pobune bez Edwardove
pomoći. A naravno, Edwardovi zahtjevi nisu bili mali. Da ga nisam
oslobodio, od vojske ne bi bilo ništa!”
“Hoćemo li platiti najvišu cijenu?”
Zadržala sam dah preplavljena mučninom, zamišljajući kako mi oštrica
sjekire dodiruje vrat.
“Ovisi o tome koliko nas važnima drži za svoju vladavinu i mir u
kraljevstvu.” Grof uzme majku za ruku i povede je prema stubama do
njihovih privatnih odaja. “Istina, manje je Woodvilleovih”, neveselo se
nasmiješi prisjetivši se Riversova smaknuća, “ali s obzirom na to da su mu
Hastings i Gloucester blizu, ne vjerujem da ćemo mu uopće biti potrebni.”
To nije bilo nimalo utješno.

Morali smo se, grof i grofica, Isabel, pa čak i ja, pojaviti pred kraljem na
dvorskom prijmu u Westminsteru, u veličanstveno oslikanoj odaji koju su
rabili za impresioniranje stranih dostojanstvenika. Shvaćala sam što nas čeka
i koje su mu namjere. Svi smo shvaćali, nije bilo potrebne da si međusobno
objašnjavamo što će Edward učiniti. Ako nam se želio osvetiti, učinit će to
pred cijelim engleskim plemstvom. Čekalo nas je javno poniženje.
Dok me strah ispunjavao, a srce divljački udaralo u grudima, poželjela
sam da je sve već gotovo, da je naša sudbina odlučena, ma kakva ona bila.
Edward je namjerno inscenirao predstavu kako bi izazvao strahopoštovanje.
Bio je pravi stručnjak za takvo razmetanje. Bilo je teško ostati priseban pred
ispunjenim dvorom u damastu i svili, optočenom draguljima i perjem.
Okupljeni su možda i bili u svečanom raspoloženju, ali ova je pozlaćena soba
sa svojim visokim stropom i obojenim prozorima odisala autoritetom poput
bilo koje sudnice. Pobuna je bila opasna stvar koju je valjalo sasjeći u
korijenu. Vjerovala sam da će Edward biti nemilosrdan prema nama.
Nekoć sam bila uvjerena da je Edward u krivu i da će jednog dana
progledati te grofu vratiti njegovu moć. Kako da to sada učini, kada je grof
ustao protiv njega? Koja će biti cijena za to? Progonstvo? Smrt? Potražila
sam grofičin pogled da me ohrabri, ali ona mi nije mogla pomoći. Bila je
jednako uplašena kao i ja.
Tada se pojavio Edward, glavom i bradom. Njegova veličanstvena i
nadmoćna pojava, zbog visine od najmanje sto osamdeset centimetara,
blistala je odjevena u zlatnu tkaninu i sa zlatnom krunom koja se nadmetala s
njegovom zlaćanom kosom te teškim, svjetlucavim lancem na prsima. Ma što
da je dugovao mome ocu u zamjenu za očeve prijašnje usluge jorkističkoj
monarhiji, sada je igrao ulogu suca i iščekivao naš dolazak. Neće načiniti
nikakav ustupak za čovjeka koji je naredio njegovo uhićenje pod prijetnjom
smrću i držao ga pod ključem. Prije isteka ove noći možda ću i ja iskusiti
užas tamnice.
Tada mi srce poskoči, a dah zastane. Odjednom sva Edwardova raskoš
izblijedi u mojim očima, a pažnju mi u potpunosti zaokupi čovjek pokraj
njega. Naravno, znala sam da ću ga vidjeti. Zar to nije bio jedan od glavnih
razloga zbog kojeg su mi usta bila suha od iščekivanja? Na dvoru je boravio
već više od godine dana i iskusio dovoljno toga da stoji uz brata. Bio je viši i
krupniji, širih ramena ispod sjajne tunike, ali nisam zbog toga ostala
zapanjena. U tih nekoliko mjeseci njegova je sposobnost da prikrije osjećaje
toliko napredovala da se sada baš ništa nije dalo iščitati iz njegovih skrovitih
očiju i čvrsto stisnutih usana. Sjećam se njegove ozbiljnosti kada je bio
utjelovio svetog Jurja, a imao ju je i u mojim snovima. Sada sam vidjela da
njegova moć ne proizlazi iz njegove odjeće ili okoline, nego iz njegova
usredotočena pogleda, ponosno nakrivljene glave i položaja njegovih ramena.
Je li me zamijetio? Mislim da jest, ali pogled mu nije zastao na meni, nego se
usredotočio na grofa. Nisam mu bila važna.
Zaustavili smo se u krugu među okupljenima na dvoru. Zapravo sam
mogla čuti trenutak kada je cio dvor udahnuo i zadržao dah. I ja sam zadržala
svoj, svjesna svakog osjećaja i najmanjeg pokreta u zraku oko sebe. Čvrsta
me vrpca stiskala oko rebara. Majka je pokraj mene popravila držanje. Činilo
se da će se napetost razbiti u kristalno oštre komadiće koji će nas sasjeći.
Osjećala sam kako mi krv vrišti u žilama. Mi, Nevilleovi, platit ćemo za svoj
neposluh.
Ali Edward se smješkao. Vedro i blago, poput sunca koje proviruje iza
nakupine olujnih oblaka. Iako je mogao podići mač na nas u znak
pravedničke srdžbe, podignuo je obje ruke otvorenih dlanova u znak o prosta.
Glas mu se mogao čuti u svakom kutku te prostrane sobe, ali njegov je ton
bio nježan, ohrabrujući čak.
“Gospodaru Warwick. Brate Clarence.” Pristupio je kako bi smanjio
udaljenost među njima. “Posve ste dobrodošli. Nedostajali ste mi na dvoru
otkad sam se vratio. Doista ste dobrodošli.” Rukovao se s grofom i
Clarenceom kao da među njima sukoba nikada nije ni bilo. “Oduvijek smo
bili najbolji prijatelji i ponovno ćemo to biti. Zaklinjem se da vam ništa ne
zamjeram...”

Glatko poput dodira firentinske svile na koži vratili smo se na svoj

položaj među plemićkim krugovima. Kruti se redovi otvoriše, a potom se
zatvoriše oko nas kao da je sve u najboljem redu, povodeći se za svojim
kraljem, dok je Edward iznosio svoj plan pred moga oca. Tako je to pomno
osmislio. Tako oštroumno. Tako velikodušno u svojoj pobjedi. Grofu od
Warwicka nije preostalo ništa drugo nego prihvatiti kraljevu ponudu
pomirenja, dok je Edward, prepreden do srži, otvoreno predstavljao svoje
namjere prema dragom rođaku tako da cio dvor zna za njegovu želju da
podreže Warwickova politička krila. Savezništvo, raspolaganje posjedima i
titule. Sve s namjerom da veže grofa za sebe trnovitom zahvalnošću. Ali, što
je mene bilo briga? Sve u meni zastalo je zbog tihe prilike pokraj Edwarda
koja me namjerno i hladnokrvno odbijala zamijetiti.
“Gloucestere...” Edward ga pozove naprijed. “Govorim gospodaru od
Warvicka o svom povjerenju u tvoje sposobnosti...”
Bio mi je toliko blizu da sam ga mogla dotaknuti, samo kad bih se
usudila. Ako bih se usudila. Ali sazrela sam od onog našeg posljednjeg,
ružnog susreta. Uzdigla sam bradu. Dokazat ću svoju vrijednost na položaju
jedne od Nevilleovih. Primijenit ću svoje novostečene ženstvene vještine. U
dobre sam svrhe utrošila svoje duge mjesece u Calaisu i Warwicku.
Edward ga je službeno predstavljao, objašnjavajući...
“... vlast sam u Walesu predao u ruke svome bratu, vojvodi od
Gloucestera.” Edwardov osmijeh postade još blaži, ako je to bilo moguće, a
Clarence se ukoči uz udah. “Također je vrhovni zapovjednik Engleske i
odgovoran je isključivo meni.”
Kradomice ga pogledam, ispunjena divljenjem. Nisam mogla ni zamisliti
na kakvom će se položaju naći. Vrhovni zapovjednik Engleske s potpunom
ovlašću nad sigurnosti kraljevstva. Nije ni čudo što je Rikard zračio
autoritetom i hladnim dostojanstvom zbog koga je odudarao od ostatka
okupljenih dvorana. Držanje mu je bilo beziznimno službeno, ali uvijek sam
mu mogla doprijeti do misli, ispod kože, taknuti ga u živac. Činilo mi se da
sam sada izgubila tu sposobnost, s obzirom na to da se zaštitio neprobojnom
maskom. Zar nam on nije želio oprostiti grijehe kao što je to učinio kralj?
Hoće li me odbiti još hladnije nego ja njega u Middlehamu? Uskoro ću
otkriti, iako mi njegove trenutačne, pristojne i pažljivo odabrane riječi kojima
mi se obratio, na moje nezadovoljstvo, nisu davale nikakav znale.
Kada je politika postala glavna tema razgovora, Rikard se napokon
okrenuo prema meni. Naklonio se. Haljina mi se raširila po podu kada sam
se spustila u naklon.
“Lady Anne.”
“Vaša Milosti.”
Rikard ispruži ruku da me podigne na noge, što sam glatko učinila, držeći
mi dlan nježno poput maslačka. Na um mi padne Francisov savjet na
rastanku. Donedavno su te riječi mogle utjecati na mene, ali sada ću pokazati
vrhovnom zapovjedniku Engleske da više nisam sklona mrzovolji i djetinjem
stidu. Držala sam se otmjeno i uzvišeno.
“Želim vam zahvaliti na poruci, Vaša Milosti.” Oborim pogled i stidljivo
spustim glas, barem sam se tako nadala. “Francis mi je prenio svaku riječ.”
“I ja sam zahvalan na vašem pismu”, odgovori on bezizražajno. “Veselim
se zbog vašega novog položaja, Vaša Milosti. Visokog položaja uz kralja.”
“Brat je bio i više nego velikodušan prema meni.”
A zašto si ti tako bezosjećajan? “ Moram se ispričati zbog prirode našeg
rastanka, gospodine.” Nasmiješim se ovlaš i nagnem glavu u znak zanimanja.
“Nadam se da ćemo se ponovno družiti dok budem boravila na dvoru.”
Pogledala sam ga ravno u oči, a on mi je uzvratio nedokučivim pogledom.
Tek toliko izvih usne, obećavajući mnogo, ali ne obvezujući se ni na što.
I ja se nadam da će se ukazati koja prilika za to, gospo.” I zašto si tako
zastrašujuće služben? Rikard gotovo neprimjetno podigne obrve.
Nisam više bila sigurna u prirodu prodornog, procjenjivačkog pogleda
koji se nije ni trudio skriti. Djevice mi, Rikarde! Što trebam učiniti kako bih
te natjerala da kažeš nešto nepromišljeno?
Nisam morala ništa reći. Naša je izvještačena pomirba naglo prekinuta,
kao da je zapucao jedan od Edwardovih novih topova i zavitlao mi mislima,
ostavljajući me bez daha.
“... porazmislio sam o zarukama vaše kćeri Anne.” Okrenuh se prema
njima zaboravivši na otmjenost. “Mogao bih ponovno razmisliti o zarukama
vaše kćeri i Gloucestera...”
Ali ja nisam vidjela grofov izraz pun zahvalnosti ni bezazleni smiješak na
Edwardovim usnama. Jedva sam bila svjesna ičega iz svoje okoline osim
Rikarda, još jednom čvrsto postavljenog u središte moga svijeta. Na trenutak
mi se učinio da se iznenadio kao i ja. Potom se iznova pribrao.
“Bilo bi mi veliko zadovoljstvo.” Lagano nagne glavu u znak
odobravanja, s jednakim ushitom kao da su ga pozvali na toplu kašu tijekom
hladnoga zimskog dana! Što li mu je bilo na pameti? Pojma nisam imala.
“No?” šapne Isabel kad je uhvatila priliku.
“Ne znam. Nije znao što reći, kao ni ja. Barem me nije prezreo kao
neprijateljevu kćer.”
“Ne...” Isabel nije zvučala nimalo uvjereno. “Možda ga je Edward
primorao na pristanak. Kako možeš biti sigurna u njegove prave osjećaje?
Kako uopće možeš znati?”
“Vidiš li što čini?” srdito upita grof. “Svi su na dvoru vidjeli što smjera i
zacijelo se vesele tomu. Moćnici su bačeni na koljena!” Iza zatvorenih vrata
Warwick Inna eksplodirao je njegov bijes, lice mu je bilo potpuno bijelo, a iz
očiju mu je sukljala vatra. Svi osjećaji potiskivani tijekom te duge večeri
erumpirali su vraćajući me na zemlju s oblaka na kojem sam lebdjela od
iznenadne prosidbe.
“Izdvaja nas!” zaurla Clarence kao što je to činio od onog trena kad je,
naklonivši se, kralju okrenuo leđa. “Dijeli darove i položaje svakoj gladnoj
obitelji koja mu se baca pod noge i zaklinje na vjernost. Ali ne i meni!
Vlastitome bratu! Gloucester kao vrhovni zapovjednik Engleske umjesto
mene...”
Unatoč vlastitoj bojazni, grofica se trudila umiriti kućanstvo. “ Ja vidim
što Edward nije učinio. Da nije bilo njegove milosti, sada bismo se
privikavali na upitno gostoprimstvo Londonskoga tornja, dok bi nam sjekira
visjela nad glavama.”
“Oprostio nam je!” složi se grof. “Kako velikodušno od njega! “Moćan si
kao što si i bio”, usprotivi se grofica. “Edward ti nije oduzeo ni tvoju moć ni
posjede.”
“Sa svih nas strana okružuje obiteljima koje bi slavile naš pad. Slaže
kamen na kamen da podigne zid iznad kojeg nam se više neće vidjeti ni
glava. Percyjevi na sjeveru. Gloucesteri i Herbertovi u Walesu, Staffordovi u
srednjoj Engleskoj. Čak je i moj brat na višem položaju od mene. Više nije
Northumberland, nego markiz Montague!” Otac je gotovo pljuvao riječi.
“Markiz, ma nemojte mi reći!
Iznad mene! Unaprijedio je sve osim grofa od Warwicka. Sve što smo
dobili, kako si pametno napomenula, jesu naše glave na ramenima.”
“Na čemu moramo biti zahvalni. I obećao je Anne Rikardu. Nisi li to
želio? Da nam obje kćeri budu čvrsto povezane s Plantegenetima.” Grof
zatrese glavom. “Vidim čeličnu ruku unutar baršunaste rukavice. Ne
vjerujem u Edwardovu dobrodušnost, ma koliko ljubazan bio. Mislim da nas
želi umiriti, oduzeti nam potencijalne saveznike, a potom nam se osvetiti
prvom prilikom.”
Ali ja u tome nisam nalazila nikakvu manu. Sve što sam vidjela, bilo je
zadovoljstvo. Rikard će konačno biti moj, i to uz kraljev blagoslov. Znam da
je to samo zato što ću poslužiti da se Nevilleovi još više približe kruni i da
se ublaži očev bijes zbog osujećenih ambicija. Mogu se pomiriti s time jer je
brak iz političkih pobuda oduvijek bio moja sudbina, kao i moje majke. Ali,
ništa nije moglo narušiti moje raspoloženje, moj mjehurić istinskog
zadovoljstva. Željela sam taj brak i više od političkog savezništva s
Rikardom od Gloucestera.
Odlučila sam to kad me uvjerio da će mu biti veliko zadovoljstvo. To nije
bilo dovoljno. Željela sam njegovo srce, kao i njegovu ruku. Nije mi bilo
dovoljno što će me oženiti jer mu je tako brat naredio. Ako ću ga voljeti,
želim da i on voli mene. Čvrsto sam odlučila zavesti Rikarda Plantageneta,
želio on to ili ne.
Srčano sam se posvetila taktici progoni i povuci se tih tjedana dok sam
boravila na dvoru. Znala sam da moram biti strpljiva, mučila sam se, ali to je
bilo nužno kako bih privukla njegovu tvrdoglavu narav, a potom se hladno
povukla. Odvlačila sam ga od njegovih viteških manira i nastojala ga stjerati
u kut. Odlučila sam mu laskati, iznenađivati ga i zavoditi, što god od toga
polučilo najsnažniji učinak, svojom novostečenom i besprijekornom
staloženošću.
Zacijelo ne može biti teško.
Možda i može. Možda sam se upuštala u pravu bitku. Shvaćala sam
njegove oprečne osjećaje i nisam bila bezdušna, ali nije mi se svidjelo ono
što sam čula. Sjeme razočaranja u meni učinkovito je posijano zahvaljujući
osudi koja je sišla s Rikardovih usana.
“Onda, ne želite me oženiti?” upitam ga pristojno oborena pogleda. Silno
me umaralo to pristojno ponašanje.
“Moram, gospo, ako kralj tako želi.” Nije bio toliko neljubazan,
zaključila sam, koliko suzdržan.
“Mislila sam da vas je ta zamisao veselila. Prije.” Odolijevala sam
porivu da ga ošinem pogledom. Umjesto toga, plaho sam ga pogledavala kroz
trepavice. Njegove usne nisu, nažalost, oda vale nikakvo smekšavanje.
“To je bilo prije negoli sam shvatio da Warwick želi svrgnuti moga brata
s prijestolja. Naš brak primorao bi me da se priklonim Nevilleovima. Tada
sam bio previše mlad da to razumijem. Sada shvaćam.” Tamne su oči
probole moje sjajeći se od gnjeva. “Ne volim kada me iskorištavaju.”
“Tko voli? Ni meni nije bolje.” Glas mi je bio mekan, s natruhom patnje.
“Ne slažem se. Vaša je sudbina oduvijek bila udaja za onoga koga grof
odabere.” Ništa neću dobiti ako s njime budem raspravljala o tome. “Pa, ako
me želite držati na distanci, Rikarde, i ne iskoristiti naš brak na najbolji
mogući način...”, u meni se iznova probudi ponos.
“Zar sam rekao da neću?” Dobro, u glasu mu se nazirala žestina. “Sve što
sam rekao jest da ne volim kada manipuliraju mnome.”
“Znam što ste rekli! Vrlo ste neugodni pa ću potražiti drugo društvo.” I
jesam.
Ali nisam smjela dopustiti da mi planove pomrsi Rikardov stav da ga
iskorištavaju. Bit ću jača od toga. A ako mi plan propadne... Ali neće! Ja
sam Nevilleova. Stoga sam, kad god sam uzmogla, očijukala s Francisom
koji je uvidio što smjeram te mi se svesrdno pridružio, ali na tako hvalisav
način da se bojim da su ga svi prokazali. Inače sam bila s Isabel, što nije
pogodovalo našem raspoloženju i sestrinskome odnosu. Nikada se jedna
dama nije tako strogo držala svoje pratnje kad bi se predmet njezine želje
zatekao u blizini. I nikad se dama s pratnjom nije toliko dosađivala.
Činilo se da Rikardova obrana popušta. “Hoćete li mi se pridružiti u lovu,
lady Anne?”
“Zahvaljujem se”, kratko sam se naklonila. “Ali jahat ću polako s Isabel.
Potrebno joj je moje društvo s obzirom na njezino stanje.” Gotovo me ubilo
odbijanje i to što ću morati lagano kasati u pozadini, a mogla sam galopirati
uz njega.
Je li se to Rikard smijao dok je jahao dalje da dostigne kralja? Prošli smo
cio niz proslava za blagdan Sveta tri kralja, tako vješto izbjegavajući jedno
drugo kao da izvodimo kakve plesne korake. Zacijelo smo zabavljali sve one
koji su nas promatrali. Nisam znala niti sam marila za to gleda li nas tko.
Rikard se držao savršeno pristojno, što bi zasigurno bilo po volji svake dame,
ali tako nepristupačno da me krajnje živcirao. Dok sam koračala slabo
osvijetljenim hodnikom između Isabeline i grofove odaje, nakon što me Isabel
zadržala svojim jadikovkama o svom sve krupnijem struku, konačno sam bila
primorana prihvatiti neizbježnost hladnoga političkog braka pred nama.
“No, gospo. Niste se žurili. Ovdje sam već dobrih sat vremena. A vraški
je hladno.” Naglo sam zastala dok mi je srce tuklo u grudima. Ispred mene
iskorači tamna prilika.
“Tko je?”
“Što mislite, tko bi vas mogao čekati u zasjedi?”
Pribravši se, živnem i nasmiješim se u tami. Dvoje može igrati ovu igru!
“Francise! Jesi li to zbilja ti?”
“Lisice jedna! Francis nema namjeru nalaziti se s tobom u mračnim
zakutcima!”
Čula sam mu smijeh u glasu i osmjehnula se i sama u tami. Bila sam
toliko zaokupljena svojim planovima da nisam ni zamijetila što se uistinu
zbiva. Nisam ja bila lovac, nego lovina. Rikard je bio strpljiviji od mene.
Vještiji. Ali što sada? Da mu priznam pobjedu? Da se ljubazno predam ili
sakrijem iza ponosa i prijezira...
“Što želiš?” uspjela sam zvučati namršteno.
“U posljednje me vrijeme izbjegavaš. I to uspješno.”
“Ne izbjegavam.”
“Onda mi se nećeš odupirati.”
“Hoću.” Nisam željela popustiti njegovoj smicalici, ali moj odgovor nije
utjecao na njega. Vrhovni zapovjednik Engleske, shvatila sam, ima vlastitu
taktiku od koje neće odustati.
“Vi ste mi zaručnica, lady Anne.” Zubi su mu zasjali na tračku svjetla od
udaljene uljanice. “Imam svako pravo razgovarati s vama.”
“Ne bez pratnje! Margery bi trebala biti s nama.”
“Ali s obzirom na to da nije...” Lagano položi ruke na moja ramena i
privuče me k sebi. Poljubio me, iznenadivši me, nesigurno iskušavajući moje
usne svojima.
“Takav bi poljubac brat mogao dati sestri!” Dahnem. “Nemaš brata.”
Pretpostavljam da sam mogla očekivati njegovu osvetu, tako vatrenu da mi je
proparala kožu. Usana zarobljenih pod njegovima nisam uspijevala doći do
daha da mu uzvratim kakvim lukavim odgovorom.
“Bit ćeš mi žena, Anne Neville, jer Edward talco želi”, dahne mi u uho.
“Ali hoćeš li biti moja ljubav, jer ja tako želim?”
“Mogla bih.” Sakrila sam lice, s užitkom mu se naslonivši na rame. “Ali
samo ako ti budeš moj.”
“Tako dakle, pogađat ćemo se? No, kako mogu voljeti nekoga tko
spletkari i muči me?”
Nisam slušala njegove riječi, samo sam osjećala snagu njegovih ruku i
toplinu njegova daha na svome obrazu. Moje mu se odavno ustreptalo srce
sada spustilo ravno pred noge.
“Možeš me voljeti jer je talco oduvijek trebalo biti”, kažem, govoreći ono
što sam držala istinom. “Jer me znaš oduvijek, moje dobre i loše strane. Jer
posjeduješ moje srce.”
“Onda ga moram čuvati, zar ne?”
 “Hoćeš li?”
“Uvijek.”
“Usprkos svemu? Usprkos izdaji i tajnama? I dalje sam Warwickova
kći.”
“Usprkos svemu, Warwickova kćeri, volim te. Mislim da sam te volio
oduvijek. Otkad si mi rekla da ti je drago što nisam umro čim sam se rodio.”
Moj smijeh zajedno s njegovim tiho odjekne hodnikom izloženim propuhu.
Bilo je tipično za Rikarda da govori tako malo, a mnogo toga misli, čime me
potpuno ulovio u stupicu. Dopustila sam mu da me poljubi još jednom. No
dobro, možda mu nisam dopustila, ali svejedno me poljubio. Usne su mi se
razvukle u osmijeh pod pritiskom njegovih dok mi je želja strujala kožom.
Sve moje tajno spletkarenje bilo je posve nepotrebno. Rikard me želio,
njegovo srce pripadalo mi je sve ovo vrijeme.
Bilo je to čarobno razdoblje kada sam jedva uspijevala uhvatiti dah iz
dana u dan, kada mi je krv ključala od uzbuđenja, a naivna mi strast nije
dopuštala ni da jedem ni da spavam. Nisam mogla dočekati da ustanem iz
kreveta svakoga jutra i ponovno ga vidim. Nije bilo važno što me Margery
pratila. Ukradeni su poljupci bili još sladi jer ih nisam uvijek očekivala. Ako
su se svi oko meni podsmjehivali mojemu blaženstvu, nisam to zamjećivala.
Rikard je zaposjeo cijelo moje srce, nisam vidjela ništa osim njega.
Jednom je i tomu morao doći kraj jer su nas odgovornosti vodile
različitim putevima. Od svojih najranijih godina naučila sam da čovjek na
položaju ima dužnosti, pa nisam očekivala da ću neprestano moći biti uz
Rikarda. Iako sam se vratila u Warwick s majkom i Isabel. Grof je ostao na
dvoru s Edwardom. Clarence je putovao između Londona i Richmonda na
sjeveru, dok je Isabel postajala sve krupnija i tromija. Rikard je bio u Walesu
i nadgledao dvorce pobunjenika koje je okupirao kako bi spriječio daljnje
pobune.
“Ne želim to”, izjavila sam kad smo se rastajali u Londonu, stišćući mu
objema rukama baršunastu tuniku na prsima i pritom ne mareći za to što
gužvam tkaninu. “Kako ću bez tebe preživjeti ijedan dan, a kamoli tjedne, pa
čak i mjesece?” Raširila sam oči praveći se da mi je teško, mameći ga da mi
kaže ono što sam željela čuti. “Kako ću znati da ti nedostajem? Vjerujem da
ćeš uživati u pohodu i nećeš me se ni sjetiti.” Izučavala sam vještinu
poticanja svog ponekad šutljivog ljubavnika na izjave koje nisu bile političke
naravi, iako ne uvijek vrlo spretno.
Kutovi Rikardovih usana trzali su se kao da je pročitao moje misli.
“Mislit ću na tebe barem jednom na dan.” i to je sve?
“Nije li to dovoljno?” predao se. “Tvoj sam u potpunosti. Osjećaš li kako
moje srce kuca za tebe?” Rukama mi pritisne dlanove o svoja prsa tako da
sam osjetila mirne otkucaje. “Vjenčat ćemo se kad se vratim.” Na kraju mi
prijeđe prstima preko obraza. “Nježna Anne. Ipak te volim.” Njegovo blago
zadirkivanje pogodi me ravno u srce. Uhvatim ga za zapešće, spustim glavu i
poljubim ga.
Kad sam se osmjehnula gledajući ga u oči, u njima sam iščitala svu
njegovu ljubav prema meni.
“A ti imaš svu moju ljubav. Neka te Bog čuva.”
Bila sam zadovoljna. Kao da se svi prevrati i obmane u prošlih godinu
dana nikada nisu ni zbili. Uživali smo puni kraljevski oprost i velikodušnost.
Rikard je bio moj.
 ŠESTO POGLAVLJE

ičim nisam predosjetila katastrofu koja nas je zahvatila. Oluja se bez

ikakva upozorenja sručila na nas.
“Što nije u redu?” upitam groficu prilazeći joj na vrhu vanjskog stubišta stare
utvrde u Warwicku. “Što se dogodilo? Nismo valjda opet zaratili?” Pogled
nam padne na iznenadni kaotičan prizor kad grofov vojni zapovjednik ujaše
kroz ulazna vrata, kako mi se učini, pripravan za borbu. Nevilleove zastavice
vijorile su se na kopljima, pola tuceta njih.
“Ne znam.” Potrčala je niza stube, a ja sam je pratila u stopu. Čim je
otvorila pismo koje joj je dostavio grofov kurir, vidjela sam kako je
ustuknula. Oči su joj se zacaklile od panike i gledale u prazno dok je dizala
pogled s riječi da pogleda vojnike kojima je vrvjelo naše dvorište. Vijesti su
zasigurno bile loše. Naivno pomislih kako to može značiti samo jedno i
hladna mi se ruka stegne oko grla.
“Ne”, prošapćem. “Ne to!”
“Što?” Blijeda lica i razrogačenih očiju, pa čak i blijedih usana, grofica
mi nije mogla odgovoriti. Zacijelo je grof u pitanju! Samo bi je takav užas
mogao izbaciti iz takta. “Je li ozlijeđen?” Približim joj se u strahu da će se
srušiti i iako je gledala kroz mene, njezina se ruka čvrsto stegne oko mog
zapešća.
“Što?” dahne shvativši na što mislim. “Ne... ne. Otac ti je dobro. Ali...
Znala sam da je uznemiren, ljut... Bila sam svjesna ogorčenosti koja ga je
proganjala, bojao se Edwardovih blagih riječi i tvrdio da skrivaju njegove
prave namjere. Ali nisam ni slutila da bi uopće pomislio na to! Odbiti ostaviti
stvari na miru i dopustiti ranama da zacijele. Djevice mi! Zašto je to učinio?”
Ali što?
Nesvjesno još čvršće stegne moju ruku, na što se lecnem do boli.
“Pobuna protiv Edwarda. Još jedna”, procijedi kroz stisnute usne.
“Pokrenuo je ustanak u Lincolnshireu kako bi namamio Edwarda u dvorac na
sjeveru, gdje ga može pobijediti u borbi. Naš je vojni zapovjednik došao
kako bi okupio trupe koje će stajati grofu na raspolaganju.”
“Hoće li ponovno zarobiti Edwarda?” Bilo mi je teško pratiti njegovu
logiku. Posljednji je put završilo ponižavajuće. Zašto se izlagati još jednom
užasnom neuspjehu? Zašto ponovno izazivati Edwarda?
“Ne.” Grofica zgužva pismo u ruci gledajući kako vojska odlazi.
“Clarence je s Warwickom. Planiraju svrgnuti Edwarda i postaviti Clarencea
na prijestolje. Clarencea... A Isabel će biti kraljica. Ha! Kao da mi je stalo do
toga! Sve će biti dobro ako moj gospodar uspije. Ali ako ne uspije... Ako i
ovaj put podbaci, Edward nam neće oprostiti. Neće više imati milosti za
nas.”
Nisam mogla razmišljati o tome. U trenutku krajnje sebičnosti sve što
sam vidjela bilo je to da sam se opet našla na strani izdajnika. Pobunjenika.
Kraljevih neprijatelja, rušitelja mira u kraljevstvu. Predmeta Edwardove
mržnje i osvetničkih namjera. Mislim da sam prvi put posumnjala u
ispravnost grofovih postupaka. Ali, zasigurno sam se mogla osloniti na njega.
Nisam mogla ocrnjivati njegove odluke.
Istina me ugrizla poput zmije otrovnice.
O, Rikarde. Najdraža ljubavi. Što će biti s nama zbog ovoga? “Što ćemo
učiniti?” bespomoćno upitam, naslutivši jasan i okrutan odgovor. “Čekat
ćemo. Što drugo možemo?”
U vezi s jednom odlukom, nije se tražilo naše mišljenje. Na Clarenceov
zahtjev, kratko dostavljen usmenim putem, spakirali smo Isabel i otpravili je
s pouzdanom pratnjom na sigurno. Polako će putovati do Exetera gdje će
boraviti u utočištu biskupove palače pod Božjom zaštitom i daleko od
opasnih ratnih zbivanja. Daleko od Edwarda, koji bi se mogao odlučiti na to
da je zarobi zajedno s njezinim nerođenim djetetom i time ucijeni Clarencea
na poslušnost. Majka se nije pretjerano slagala, ali shvaćala je potrebu za
time. Margery je također pošla na put da Isabel bude lakše. Gledale smo
kako se gube u zimskom krajoliku.
“Ne bih smjela dopustiti da u ovakvom stanju putuje bez mene”, mrmljala
je grofica, nemirno pritišćući kameni zid bijelim prstima. “Nije dovoljno
snažna. Bilo bi bolje da ostane ovdje. Ako joj se nešto dogodi na putu...”
 Šutke sam se vrpoljila pokraj nje. Clarence mi zbog svoje drske odluke
nije bio ništa draži. Isabel bi bila puno sigurnija u Warwicku. Tada se grofica
uspravi i netremice zagleda u mene.
“Dakle. Hoćemo li se spremati za opsadu, kćeri, ili skupljati stvari za
bijeg?”
“Rikard! Rikard je ovdje.”
Potrčala sam niz stazu pokraj kruništa bedema, ne mareći ni za što osim
za to da je došao usprkos svemu. “Rikard je stigao. A s njime i Francis.”
Naglo sam zastala, glupavo zaželjevši da nosim svoju novu svijetlo-plavu
haljinu od damasta sa zlatom izvezenim pojasom, a ne ovu čvrstu vunenu
haljinu. Proželo me veselje što ću ga iznova vidjeti. No, vidjevši majčin
ozbiljan izraz lice, moje veselje splasne i ugasi se.
Kako ćemo se Rikard i ja postaviti u ovoj situaciji? Bili smo na
suprotnim stranama, razdvojeni prolivenom krvlju i crnom izdajom.
Pribojavala sam se da je i Francis, unatoč tomu što je bio grofov štićenik,
prešao na stranu Rikarda od Gloucestera. Nisam znala kako bismo ih trebali
dočekati ni što bi mi Rikard mogao reći da me utješi, ma kakvu ja haljinu
nosila.
“To se moralo dogoditi”, bile su jedine grofičine riječi. “Mladost naginje
mladosti. Oduvijek ih je vezalo prijateljstvo.”
Zaželjele smo im dobrodošlicu, na neki način, na otvorenom prostoru
dvorišta, ali pozdrav nam je bio pomalo hladan.
“Ne mogu ostati, gospo.” Rikard sjaše sa svoga konja dobacujući uzde
pažu pa se približi, naklonivši se službeno i hladno. Potom se obrati grofici,
istodobno pogledavajući i mene. “Nije prikladno da dolazim ovamo dok je
pobuna u tijeku, a grofova promjena odanosti za svaku osudu. Žalim zbog
toga. Nisam kriv za ovaj razdor.” Pokreti su mu bili oštri, kao da je žudio za
time da bude bilo gdje, samo ne u jednome od Warwickovih dvoraca. Francis
je također s nelagodom majci poljubio ruku. Nisu se zagrlili ovaj put. “Moje
mi dostojanstvo tako nalaže, gospo.”
“Razumijem.” Grofica se uspije nasmiješiti. “Ako sam vas odgojila da
budete časni, Francise, moram biti sretna zbog toga, zar ne? Moramo se nositi
s okolnostima onako kako smo naučeni.”
 “Došao sam razgovarati s Anne”, nestrpljivo se umiješa Rikard. “Ako mi
dopustite...”
“Nije prikladno”, majčin me hladan odgovor zaprepasti. Hoće li ga uistinu
odbiti?
Namjerno je izbjegavala moj srditi pogled.
“Anne mi je bila zaručnica”, reče Rikard. S mučninom u želucu zamijetila
sam da je upotrijebio prošlo vrijeme. “Prikladno je da se pozdravim s njom.
Molim za vaše dopuštenje, gospo. Samo ovaj put. Je li previše to što tražim
da se osobno oprostim od nje posljednji put?”
Samo ovaj put. Kako su mi se te riječi činile praznima. Da se oprosti
posljednji put? Kako okrutno, kako poražavajuće. Kako ću preživjeti ako
bude morao uzjahati svog konja i jednostavno otići? U sebi sam se molila da
se grofica predomisli dok je vojvoda od Gloucestera, očiju tamnih i
nepokolebljivih, svesrdno izazivao groficu da ga otvoreno odbije i time
iskaže nečuvenu nepristojnost. Dugo je oklijevala. Odbit će ga, znam,
predosjećam to dok rastvara usne...
“Ako vam je po volji, gospodo.” Preklinjat ću je kao nikada u životu.
“Rikard kaže da je ovo posljednji put. Sumnjam da ćemo se više ikada
vidjeti. Moram... Moram...” Glas mi je gotovo prepuknuo. Nisam je imala
čime uvjeriti.
No, grofica, nesumnjivo se podsjetivši na vlastitu bol zbog odsutnosti
muža, nevoljko kimne. “U redu. Idi u kapelicu, Gloucestere, i oprosti se. Bog
će prosuditi tvoju iskrenost. Anne, zapamti da si moja kći i ponašaj se
pristojno. Ostat ćete tamo najduže pola sata.” Okrenula se na peti.
Kapelica je bila hladna i asketski namještena, sagrađena u najstarijem
dijelu dvorca, s masivnim stupovima koji su stvarali duboku sjenu čak i po
žarkome suncu. Toga zimskoga dana nije bilo sunca da obasja vitraje i podari
im primamljiv izgled. Hladna i sumorna poput moga srca, odgovarala je
našem raspoloženju. Francis je ostao sjediti vani na zidu kako bi nam dao
malo privatnosti. Dok su nas zatvorena vrata odvajala od vanjskoga svijeta,
gledala sam kako Rikard odlaže ogrtač, šešir i rukavice na drvenu klupu, ali
ne i svoj mač. Ovo neće dugo trajati. Došao je iz pristojnosti i ljubavi, ali
odanost prema kralju odredit će njegove buduće postupke. Nisam ga mogla
kriviti. Zar ga nisam voljela upravo zbog njegove vjernosti i nepokolebljiva
dostojanstva? Teško da sam ga mogla osuditi zbog toga u ovom trenutku,
samo zato što sam ja zbog toga bila nesretna.
Imali smo tako malo vremena, tek nekoliko minuta. I već su prolazile.
Zaklela sam se da ću ostati pribrana, opravdati barem mrvu grofičina
dostojanstvena držanja.
Rikard je ukočeno stajao podalje od mene kao da će mu zbog te daljine
biti lakše oprostiti se. “Morao sam doći. Nisam te mogao ostaviti bez
objašnjenja, ne rekavši ti kako su me pozvali da okupim vojsku i pridružim
se kralju, ne...” Riječi mu zamru na usnama. Nespretno je podignuo rame i
zamijetila sam uobičajen trzaj njegovih usana, kao i uvijek kada se osjećao
rastrganim.
“Ne oprostivši se od mene”, dodam umjesto njega. “Shvaćam. Za nas
nema budućnosti, zar ne?” Nasmijem se, ili zajecam, neprirodno glasno u
tišini. “Naravno da nema. Za nas nikada neće biti budućnosti.” Nisam više
pitala, nego tvrdila.
“Ne. Warwick i Clarence iznova su se postavili iznad zakona. Edward je
povukao svoje dopuštenje za naš brak. Ovoga se puta odnosi između
Warwicka i kralja neće tako lako izgladiti.”
“Je li situacija uistinu tako loša?”
“Ne može biti gora.” Oči su mu upale, a lice mu je bilo sumorno i napeto,
bijelo na hladnoći. “Warwick je obećao dovesti trupe i sastati se s Edwardom
kod Leicestera da mu pomogne ugušiti pobune. Edward sumnja da je riječ o
zamci, da Warwick zapravo dovodi pojačanje pobunjenicima. Namjerava
uhvatiti Edwarda nespremna tako što će ga on dočekati s jedne strane, a
pobunjenici s druge, i skršiti ga.” Rikard podigne čvrsto stisnutu šaku u zrak.
“Poput ljuske lješnjaka.”
Namrštila sam se zbog onoga što je dočarao. “Hoće li doći do toga? Ne
znamo tko će pobijediti, zar ne?”
“Doći će do bitke prije isteka ovoga tjedna. Edward će je izazvati kako bi
konačno riješio to pitanje. Otuda moja žurba.” Rikard zastane kao da nije
siguran treba li nastaviti, ruku čvrsto obavijenih oko pojasa s mačem,
pogleda usmjerena na oltar i njegov prigušeni sjaj koji je dolazio od svijeća i
srebrnog raspela. Napokon odluči podijeliti svoje misli sa mnom, ma kako
neugodne one bile. Cijenila sam njegovu iskrenost. “Ne vjerujem da će
Edward izgubiti bitku. Iznimno je nadaren taktičar i dobro poznaje tvoga oca.
Ako Warwick i Clarence ustanu protiv Edwarda i on ih pobijedi, bit će
nemilosrdan prema obojici.”
Polagano sam udahnula, prihvaćajući bolnu istinu koje sam bila svjesna
još od kurirova posjeta. “A mi ćemo iznova biti proglašeni izdajnicima i naše
će glave biti ucijenjene.”
“Da.”
“A ti ne možeš oženiti izdajicu.” Znala sam njegov odgovor. Rikard nije
odgovorio. “O, Rikarde!” šapnem stisnuta grla.
Rikard zaboravi na svoje pažljivo držanje. Prišavši mi, uhvati me za ruke
i privuče k sebi tako da mi je glava bila oslonjena o metalne pločice njegove
brigandine. Nosnice mi ispuni njegov poznati miris i toplina, a on progovori
zastrašujuće mirnim glasom. “Sada te boli, znam. Ali mlada si, Anne. Bol će
izblijedjeti s vremenom. Naći ćeš drugog muža. Kao Warwickova kći, uvijek
ćeš biti cijenjena.” Ledeni mi se prst spusti niz kralježnicu, sablasni
nagovještaj onoga što će uslijediti, a Rikard nastavi, bolno mi stežući prste.
“Kunem ti se da ćeš se udati i roditi mnogo svadljive djece. Bit ćeš sretna.”
Pogledam ga s užasom, ili ljutnjom, što već govori o mome drugom
braku. Ja nisam vidjela ništa u svojoj budućnosti osim praznine.
“Neću!” prosikćem. “Ne tražim sreću. Kako me možeš odbaciti tako
lako, kao da ti to ništa ne znači?” Toliko o mojoj dostojanstvenosti. Moj
strah od toga da ću ga izgubiti bio je tako snažan da me tjerao na očaj. “Naći
ću, dakle, drugog muža. Naravno da hoću. Zar nisam Nevilleova? Ali hoću li
pronaći drugu ljubav? Kažeš da će bol izblijedjeti. Ne vjerujem ti. Misliš li
pritom na sebe?”
“Ne”, uzdahne.
“Zašto onda to meni govoriš? Reci mi ovo, Rikarde. Jesi li me ikad
volio? Voliš li me još?”
“Kako možeš sumnjati u mene?” Oči mu zaprepašteno zasjaje na
prigušenom svjetlu, ali nije se usprotivio optužbi na moje mu licu.
“Anne... što drugo možemo sada kad su moj brat i tvoj otac zaratili jedan
protiv drugoga?”
“Znam!” Moj se bijes istopi u očaj, a okrivljavajuće riječi u prigušene
jecaje. “A moj otac planira oduzeti Edwardu krunu. Nema gore izdaje.”
“Proklet bio Warwick!”
“Ali on je moj otac. Polaže pravo na moju dužnost i naklonost.”
“Možda i jest, ali je posve uništio svaku nadu za našu sreću.” Dlanova
ispruženih na njegovim prsima osjetila sam kako mu se srdžba, od koje se
tako kruto suzdržavao, nakuplja dok mu srce nije divljački udaralo u ritmu s
mojime. “Nikad nemoj sumnjati u moju ljubav, Anne”, prošapće. “Tvoj sam i
bit ću to dovijeka. Ovo me boli jednako kao i tebe. I razdire me to što te ne
mogu utješiti ni na koji način.”
“Rikarde! Vrijeme je...”
Podigao je ruku kada se Francis oglasio iza vrata. Nismo ima li vremena
za oklijevanje. Osjetila sam da mu se žuri, iako me nježno grlio. Zar nisam
mogla učiniti ili reći išta više?
“Hoćeš li ponijeti ovo?” Skinula sam mali prsten, čisto zlato izuzev
rubina, iako je bio odviše malen za mušku ruku. Prilično teško gurnula sam
ga na njegov mali prst preko zgloba. “Hoćeš li ga nositi?”
“Hoću.”
Posljednji poljubac i zagrljaj. Očajnički sudar usana kojim je Rikard
posljednji put položio pravo na mene. Bez radosti i slatkih obećanja. Samo
okrutan kraj. Potom mi rukama obujmi lice.
“Moram poći.” Utisne poljubac na moje vlažne obraze, meko udubljenje
sljepoočnica, zatvorene kapke. “Mislim da sam se zaljubio u tvoje oči. Tako
tamne, a opet tako sjajne kad me pogledaš. Potpuno sam se zaljubio u njih i
sumnjam da mogu pobjeći. Ali moram... Neka te Bog čuva, ljubavi moja.
Neka te zaštiti.”
Nisam to mogla podnijeti. Ponijet će se, dakle, časno i žrtvovati se, zar
ne? Oslobodit će me. Nisam to željela, nisam željela da se žrtvuje zbog
mene.
“Rikarde...”
Ali, nisam znala što da kažem kada više nisam ni imala što za reći.
Pustila sam ga dok je njegova koža žarila moje prste i ponosno se uspravila
do pune visine. Ipak je on bio kraljevski princ, a ja ništa drugo doli podanice,
i to nevjerne. Spustim se na kamen u svečanom naklonu.
Uzevši ogrtač s klupe, Rikard se uputi prema vratima. Preduhitrivši ga,
poskočila sam i zgrabila njegove izvezene kožnate rukavice. Ispružio je ruku
za njima.
Odmahnem glavom, premećući meku kožu u svojim ruka ma. Na rubu im
se presijavao bijeli vepar, Rikardov heraldički simbol, moćan i pozlaćenih
kljova, a opet tako nemoćan, zarobljen u nitima. Stvorenje mi se zamutilo
pred očima od nakupljenih suza.
Blago se nasmije, bez radosti. “Želiš, dakle, ukrasti moje rukavice?”
“Da.” Sakrijem ih iza leđa.
“Prevelike su ti.”
Znam.
Znao je zašto sam ih željela. Rikard me oduvijek razumio. “Onda ih
zadrži, ako će te utješiti.”
Vidjela sam sažaljenje u Rikardovim očima. I prezirala sam ga. Pritisnula
sam rukavice na svoja prsa, ali mozak mi je vrištao. To nije dovoljno. Kako
može biti, za cio život? Par rukavica kao jedina utjeha za cjeloživotnu
uslugu.
“Zbogom, Vaša Milosti.” Neću iznova plakati u njegovoj prisutnosti.
“Zbogom, gospo. Ljubavi moja.”
Sklopila sam oči kako ne bih vidjela da me uistinu napušta. I tako je
otišao, a jedino što sam ja mogla učiniti jest spustiti se na koljena pred
oltarom gdje sam i ostala dok se žamor u dvorištu nije ugasio. Tada sam
hitro otrčala na krunište bedema kako bih ga gledala. Ostala sam tamo dok ga
više nisam mogla vidjeti jer su mi suze ispunile oči. Ako se osvrnuo, nisam
to vidjela. Ako je podigao ruku u znak pozdrava, promaknuo mi je. Samo mi
je jedna misao neprestano odzvanjala u glavi. Ako mi je uistinu suđeno
živjeti u progonstvu, nikada ga više neću vidjeti. Činilo mi se da se čudna
praznina uselila na mjesto gdje je prije stanovalo moje srce i otvorila duboku
rupu koju nikad ništa neće moći ispuniti. Gurnula sam ruke u rukavice s
nadom da ću osjetiti toplinu njegovih ruku u njima, ali krznena se postava
već bila ohladila. Tresla sam se od jecaja dok više nisam mogla stajati na
nogama.
Grofica me mudro ostavila da isplačem svoju tugu u samoći, na
vjetrovitom kruništu bedema, dok se nisam posve shrvana i promrzla od
vjetra spustila onamo gdje me čekala.
“Otišao je.” Šmrcnula sam, nadajući se da će veo prikriti tragove moje
posvemašnje žalosti, dok sam gurala rukavice u korzet svoje haljine. Znam.
Položila mi je ruku na obraz. Nakratko me pogledala u oči, a potom odvela u
kuhinju, posjela za grubi drveni stol i nalila mi čašu vina dok me kuhar
posluživao kašom. Odbijala sam svaki pokušaj utjehe. Zanemarujući
začuđene poglede kuhinjskih sluškinja i svoju uprljanu suknju, majka je
privukla stolac, obujmila mi ramena i natjerala me da je pogledam.
“Popij vino, Anne. I jedi.”
“Ne želim...”
“Da, otišao je. Moraš to prihvatiti. Nećeš se osjećati ništa bolje nakon što
jedeš, ali potrebne su ti snaga i odlučnost, i to kao nikada prije.”
Ništa me nije moglo snažnije uvjeriti u beznađe moje ljubavi. “Ostavio
me...” Iznova sam mogla čuti kako mi se tuga skuplja u glasu.
“Da, jest.” Glas joj nije bio nimalo suosjećajan, nego posve neumoljiv.
“Rikard nema drugog izbora, Anne. Mora biti odan kralju.”
“Trebam ga”, jednostavno sam rekla.
“Ne trebaš. Moraš naučiti živjeti bez njega i učinit ćeš to. Ali sad ja
trebam tebe. Nećeš dopustiti da te ovo uništi. Razumiješ li me?”
“Da.” Rukavom sam otrla suze.
Grofica se uspravi, ali zastane pogledati me u oči. “Ako naši životi budu
ugroženi zbog postupaka moga gospodara, trebat ćeš mi kao oslonac. Ne
mogu dopustiti da plačeš za Rikardom.” Prikovala me pogledom. “Stoga
jedi!”
Grofičina naredba da ispunim svoju dužnost i budem ponosna dala mi je
nešto snage. Usprkos tomu što sam se gušila pri svakom gutljaju, jela sam,
zbog čega je, vidjevši da sam je poslušala, pošla za svojim poslom. Ali dok
je odlazila, a ja grabila svoju posljednju žlicu, nagnula se i u prolazu mi
utisnula poljubac u kosu. Razumjela je. Znala je što znači imati slomljeno
srce i tugovati zbog gubitka.
“Nije te ostavio jer te ne voli. Vidjela sam to u njemu kada je izašao iz
kapelice. Boli ga jednako kao i tebe.” To me je malo utješilo, ali ne previše.
Na kraju smo pobjegle u strahu za vlastiti život.
Skupile smo sve što smo mislile da će nam trebati, kao i vreće sa
zlatnicima i obiteljskim draguljima. Sam Bog zna hoćemo li se ikada vratiti
svome domu, a može se dogoditi da nam zatreba sve bogatstvo koje možemo
ponijeti. Potom smo sjele u kočiju, dok su se naše zastavice hrabro vijorile
na kulama, srdaca poraženih tankim živcima zbog probdjevenih noći. Nije
bilo Isabel da se istresem na nju.
“Krećemo na jug”, naredi Warwick kad je napokon stigao sa srditim
Clarenceom. Nije bilo vremena za pozdrave. “Hoćete li biti spremne za jedan
sat? Edward nam je za petama. Poraženi smo. Isplovit ćemo za Calais.”
Izgledao je slomljeno.
“Zar nam Edward neće pokazati milost?” upita grofica. “Ne.” Nije ni
pokušavao ublažiti svoje riječi. “Vidite, odbio sam Edwardov zahtjev da se
suočim s njime. Njegova je vojska odviše jaka da mu se suprotstavim.
Edward nas je sve proglasio izdajnicima i, ako mu dopadnemo šaka, tako će
se ponijeti prema nama. Ako ustaneš protiv kralja drugi put i podbaciš...”
Pogleda majku ravno u oči.
“Moramo u Calais, svi. Tko zna kada ćemo se ponovno vratiti u
Englesku.” Nismo više smjeli gubiti vrijeme na riječi. Kako sam mogla pitati
za Rikarda, gdje se nalazi, je li preživio bitku, kada sam se suočila s
katastrofom? Otišli smo prije isteka dana, započevši dugo i zlosretno
putovanje na kojem će nas dočekati neočekivano odbijanje na nemirnom
moru pred samim Calaisom, mučan porođaj i mrtvo dijete, te gorko
prihvaćanje našega novog života kao izdajnika engleske krune.
 SEDMO POGLAVLJE

SVIBANJ 1469.

ako život ide dalje, morali smo pronaći novo utočište. I, eto nas tu,
na uzburkanom moru u iščekivanju plime pred francuskom lukom
Honfleur, bijedni prognanici koji ovise o dobroj volji pohlepnom interesu
francuskoga kralja Luja, dok se moje tjeskobno pitanje gubilo u vjetru.
“Hoćemo li biti dobrodošli?”
Kao i grofov zagonetni odgovor. “ Ti ćeš, kćeri moja, biti dobrodošla u
svakom slučaju.”
Nisam razumjela. Ono što je bilo jasno, čak i meni, jest to da sve ovisi o
tome kakav će savez grof postići s kraljem Lujem i hoće li kralj Luj uopće
biti sklon dogovoru s obeščašćenim i osiromašenim lordom.
“Luj će nas primiti u Amboiseu”, obznani grof. “Ali morat ćemo platiti
određenu cijenu zbog toga.”
Određenu cijenu. Pozabavila sam se tom mišlju, premećući je po glavi.
Kakva li će ona biti? I tko će je platiti?
Kad sam malo razmislila, odgovor mi se sam nametnuo. Prvo što će moj
otac morati žrtvovati bit će njegov ponos.
“Dobro došli. Moj dragocjeni rođače od Warwicka. I Vaša Milosti,
Clarence, naravno. Drago mi je što vas vidim ovdje. Dođite, gospodaru grofe,
upoznajte me sa svojom obitelji, a potom ćemo večerati za mojim Stolom...”
Očekivala sam da će kraljevska tvrđava Amboise biti veličanstvena
poput dvorca Warwicka, s prostranim novim krilima, niskim stropovima i
velikim prozorima koji će povećati broj udobnih odaja za boravak uz stare
kule i utvrdu. Tijekom svih godina kojih se borio za pravo jorkista, otac je
tjerao kralja Edwarda da se udruži s Francuskom kako bi stvorio najmoćniji
savez u Europi. Ako je tako, tada Luj zasigurno uživa veliko bogatstvo i
raskoš.
Stoga sam se iznenadila kad sam konačno stigla u Amboise. Bio je to
veličanstven dvorac, nadmoćniji od Middlehama. Doista impresivna tvrđava.
Osim toga, podsjećao me na masivnu gromadu koju je činio Londonski toranj,
mjesto na kojem nikad ne bih poželjela živjeti. Okrugle kule, visoki zidovi i
dubok jarak, sve je izgledalo golemo i prijeteće, neumoljivo. Hoće li to
postati moj budući dom? Molila sam se da ne postane.
Odveli su nas u niz malih, oskudno namještenih odaja u jednoj od kula,
jedva udobnijih od naše male granične tvrđave Penrith, unoseći i
raspakiravajući našu skromnu prtljagu za nama. Bili smo neraspoloženi.
Isabel je i dalje bila blijeda i razdražljiva, oplakujući gubitak djeteta, osorna
prema svima koji su je nastojali utješiti. Clarence, čije su i posljednje nade
za krunom usahnule osim u slučaju da kralj uspije izvesti kakvo čudo,
tumarao je naokolo pršteći od bijesa. Grof, stisnutih usana i zajedljiva
raspoloženja, čekao je kraljev poziv. Grofica se usred svega toga trudila
ostati smirena i pribrana.
Gotovo prije negoli smo stigli predahnuti i suočiti se s umorom od
naporna putovanja, dostojanstveni službenik u crnome pozvao nas je da se
predstavimo pred Njegovim Veličanstvom. Bilo mi je neugodno zbog solju
zaprljanog ruba haljine, prašnjavih nabora i prljava vela. Moja majka, dlanom
otirući vlastitu haljinu, zastenjala je vidjevši da joj je rukav zaprljan
nekakvim groznim sadržajem. Zamijetih kako joj se čeljust steže. Zar naša
krv i podrijetlo nisu dovoljni da se predstavimo pred kraljem?
Ja baš i nisam bila sposobna držati se poput nje. Mogli smo imati najviše
samopouzdanja na svijetu i biti najplemenitije krvi, ali to nije mijenjalo
činjenicu da smo postali prosjaci i beskućnici te da posve ovisimo o
velikodušnosti čovjeka koji nas je pozvao da mu se predstavimo u ukočenoj
atmosferi državničke odaje. “Dobro došli. Moj rođače od Warwicka...”
Muškarčev glas, mek i razgovijetan, s lakoćom se pronio cijelom prostorijom.
“Je li to francuski kralj?” užasnuto šapnem majci kad sam vidjela kako
čovjek silazi s prijestolja pokraj visokog kamina i pozdravlja se s grofom.
Moje znanje o kraljevima predstavljali su Edwardova impresivna pojava i
sklonost hvalisavosti. Zar nisu svi kraljevi trebali izgledati poput njega i
držati se jednako veličanstveno? “Je li moguće da je to kralj Luj?” tiho
ponovim, zapanjena pri prvom pogledu na njega.
“Tiho.” Grofičine se usne trznu.
Čula sam kako su govorili da je sličan pauku. Pa, bio je prilično ružan i
imao je upečatljiv nos, dug i kukast, zbog kojeg je bilo teško gledati ga igdje
drugdje. Rubovi očiju bili su mu nagnuti dolje, a teški kapci onemogućavali
su čitanje misli iz njegovog pogleda. Trenutačno se srdačno smješkao mome
ocu, ali uskoro ću vidjeti kako su mu i usne, u opuštenom stanju, na
rubovima zakrenute nadolje, kao da je vječito nezadovoljan. Jedno je sigurno:
nije bio ni naočit ni impresivan. Odora mu je bila jednostavna i bez ikakvih
ukrasa. Bio je sitne građe. Kosa mu je bila skrivena pod tijesnom filcanom
kapom kakva se mogla vidjeti na bilo kojem trgovcu u Londonu. Nije bilo
nikakvih naznaka o njegovoj veličanstvenosti, njegovu je pratnju činio samo
jedan sluga.
Ipak, taj će čovjek odlučivati o mojoj budućnosti.
“Gospodaru Warwick. Prošlo je toliko mjeseci otkad smo se posljednji
put sreli. Doživjeli ste puno nesreća i patnji.” Njegove su suosjećajne riječi
bile blage, svjedočeći o njegovoj ljubaznosti. Kralj nas pokretom ruke
pozove da se približimo vatri. “Vjerujem da ste zadovoljni smještajem. Učinit
ću sve što je u mojoj moći da vam olakšam u ovo nesretno razdoblje.”
To privuče moju pažnju - njegov blizak odnos s grofom. Naslovio ga je
rođakom. Taj nas je moćni čovjek primio na svoj dvor s takvom
velikodušnošću, kao da smo mu jednaki po položaju i utjecaju, a ne upravo
suprotno. Grof nas sve predstavi. Poklonismo se. Uspravivši se, zamijetim
kako me oštre smeđe oči kralja Luja netremice gledaju. Posramljena tim
temeljitim proučavanjem, svrnem pogled na njegova iznimno velika stopala.
“Ah...” Polagano korakne i zaustavi se preda mnom. “Pogledajte me,
draga. Lady Anne... Vaša neudana kći, kažete, gospodaru Warwick?
“Još nije udana.”
“Ali je navršila dob podobnu za udaju.”
Poslušno podignem pogled. Iza nasmiješene maske, Luj je na trenutak
izgledao poput mačka koji promatra slasnog miša u svojom kandžama kojeg
se sprema pojesti. Dok mu se lice razvlačilo u osmijeh, nesumnjivo je zračio
zadovoljstvom.
 “Lady Anne. Dražesna mlada žena.” Usplahireno progutam slinu. “Niste
udani, ali jeste li zaručeni?” upita me. “Postoji li kakav mladi lord u
Engleskoj koji se nada vjenčanju s vama?”
Rikard. Neću misliti na Rikarda. Ako budem, rasplakat ću se zbog
njegova gubitka.
“Ne, Vaše Veličanstvo, nisam zaručena.”
“Dobro. Onda ćemo vidjeti što se da učiniti.”
Nisam ništa zaključila iz toga, osim da postoji mogućnost da me udaju za
kakvoga francuskog plemića. Nisam bila previše zainteresirana za to. Više
me zanimalo što će taj izrazito ružan, ali vrlo moćan čovjek tražiti zauzvrat
od mog oca za svoju prepredenu prijateljsku ruku. Nismo morali dugo čekati
da doznamo. Ljubazno nas je pozvao da mu se pridružimo za trpezom kao da
mu je grof uistinu drag rođak kako ga je Luj oslovljavao. Luj je odmah
položio karte na Stol s tako veličanstvenom lukavošću da sam čak i ja bila u
stanju prozreti je.
“Sjednite do mene, gospodaru Warwick. Uzmite pehar vina. I vaša grofica
i lijepe kćeri. Sjednite i opustite se.” Pokazao je slugama da natoče vino i
posluže prvo jelo. Tek tada kratko mahne Clarenceu, pokazujući na Stolac,
kao da nije riječ o bratu engleskoga kralja. “I vi, Vaša Milosti. Željet ćete
poslušati našu raspravu.” Luj se smjesti u čvrst, jednostavan Stolac na
začelju i protrlja dlanove jedan o drugi. “Moramo raspraviti puno toga,
donijeti mnoge odluke. Ima li bolje prilike za sastanak umova od trpeze s
pečenjem.”
Tako je, uz pšeničnu kašu začinjenu šećerom i cimetom te divljač s
umakom od slatkih badema, zapodjenuo osjetljive pregovore s mojim ocem
kao da su posve sami u privatnoj odaji, iznoseći vlastitu politiku, ne mareći
pritom ni za što drugo. Gledala sam kako uspijeva nametnuti svoje mišljenje,
preneražena što je jedan takav običan čovjek u stanju tako vješto upravljati
razvojem događaja. Spretno je držao moć u rukama, poput britka bodeža u
dvoboju.
“Recite mi, rođače”, Luj zabije britku oštricu ravno u središte stvari,
“kakvom držite neposrednu budućnost sebe i svoje obitelji. Kakvi su vam
planovi?”
 Ključno pitanje, brutalno pitanje, koje je natjeralo mog oca da se suoči sa
svojim neizvjesnim položajem na samome početku rasprave. Grof je
promotrio vino u svojemu peharu, a potom pogledao Luja ravno u oči i
progovorio iznenađujuće otvoreno.
“Neposredna budućnost? Nesigurna je. Edward je na dobrom putu da
ponovno uzme sve konce u svoje ruke na čelu Engleske. Stoga se želim
uskoro vratiti u Englesku, prije negoli mu to uspije. Dovoljan je broj onih
koji će se boriti na mojoj strani ako se pokažem dovoljno snažnim.”
“Ali što mislite, gospodaru, kolike su vam šanse za uspjeh?” upita Luj
prebirući po piletini s nadjevom.
Slušala sam, pokušavajući dokučiti značenje iza naizgled bezopasne
razmjene riječi. Isto je činila i grofica, kako sam zamijetila, sjedeći s moje
desne strane nasuprot francuskome kralju, pažnje više usmjerene na dvojicu
muškaraca nego na blagu mješavinu šećera i začina u umaku od badema.
Hoćemo li uistinu uskoro moći kući i iznova protjerati Edwarda? Prije nego
što je moj otac stigao porazmisliti o svom odgovoru, Clarence se srdito
umiješao.
“Naš je uspjeh i više nego izgledan, gospodine!” Kada se vratimo, privući
ću sve one koji nisu zadovoljni Edwardovom vladavinom.”
Clarenceova me nepristojna upadica začudi, ali Luj vojvodi dobaci tek
letimičan pogled. Oči su mu bile usmjerene u lice moga oca. “No, gospodaru
Warwick?” ponovi. “Kolike su šanse za uspjeh?”
“Ne velike, Veličanstvo.”
“Stoga tražite moju pomoć.” Luj se nasmiješi i utone natrag u svoj stolac
sa samozadovoljstvom i opuštenošću koje nitko drugi u sobi nije osjećao.
“Tako je, Veličanstvo, tražim”, prizna grof. “Ne vidim kako bih samo sa
svojim snagama mogao pobijediti Edwarda u boju.” Usprkos svim njegovim
naporima da načini nepristranu procjenu, osjetila sam da mu ponos i te kako
pati jer je prisiljen priznati svoju nemogućnost da Edwarda baci na koljena.
Otac se nikada prije nije našao u situaciji da mora moliti za pomoć.
Zamišljala sam kako mu to izjeda utrobu poput otrova.
“Dakle, želite što? Flotu. Novčana sredstva. Trupe. Želite da vas podržim
u invaziji.” Luj stisne rubove usana okrenute nadolje, zbog čega poprimi još
neprivlačniji izgled. “To je riskantan potez, gospodaru. Napad tako velikih
razmjera neće nas jeftino stajati. Mogao bih ostati bez prilično velikih
ulaganja u tako riskantnom pothvatu. A vi biste mogli ostati bez glave ili u
tamnici.”
“Ne!” Grof se nagne naprijed kako bi potvrdio svoje riječi, odgurnuvši
pladanj i prekriživši ruke na stolu. “Nema govora o podbačaju, gospodine.
Uspjet ću. Vremena su se promijenila otkad je Edward zasjeo na prijestolje.
Nije više omiljen među pukom. Žena mu je omražena, a zemlja ječi pod
pritiskom sve većih nameta. Ako se budem nametnuo kao Edwardov dostojan
protivnik, engleski će me lordovi podržati. Nijedan vaš uloženi čovjek ili
zlatnik neće biti izloženi riziku.”
Bio je tako siguran u svoje riječi. Kroz trepavice sam pogledala majku.
Nepomično je sjedila u svojemu stolcu, ali stiskala je ruke isprepletene u
krilu s tolikom silinom da su joj prsti pobijeljeli. I ona je odustala od piletine.
Iza nje je šutke sjedio Clarence, naizmjenično pogledom šibajući protagoniste
rasprave.
“Dakle!” Luj je dao znak da se sa stola sklone ostaci hrane i pričekao
dok su sluge izvršavali naredbu i posluživali nas slatkim želeom te srebrnim
posudama sa slatkišima i ušećerenim oraščićima, složenim poslasticama koje
su privlačile moj pogled usprkos napetoj atmosferi koja je vladala oko mene.
“Uzmimo da uspijete svrgnuti kralja Edwarda. Da ga uklonite s prijestolja.
Što onda?” Luj iznenađujuće bezazleno pogleda oca. “Pretendirate li sami na
prijestolje, rođače Warwiče?”
“Ne”, odgovori grof. “Nemam nikakvu želju postati kraljem niti sam je
ikada imao.”
“No, mogli biste ustvrditi da ste princ kraljevske krvi i da, bez ikakve
sumnje, imate moć i sposobnost zauzeti taj položaj.”
“Ne. Neću to učiniti, gospodine. Ta tvrdnja nikada nije bila pravovaljana
niti će ikada biti.”
Žlica mi zastane na pola puta između tanjura i usta. Moj otac ima pravo
na zauzimanje prijestolja? To mi nije bilo poznato. Bliska obiteljska veza
predstavljala je jednu stvar, ali pravo na prijestolje?
Usprkos tomu što je grof smjesta odbacio takve namjere, potpuno sam
izgubila zanimanje za jaja punjena začinima.
Grofov odgovor naizgled je zadovoljio Luja. “Koga ćete onda imenovati
kraljem umjesto Edwarda?” Francuski je kralj znao odgovor na to pitanje.
Vidjela sam to po načinu na koji je nagnuo glavu, a njegove oči zasjale. Ali
ako je znao, čemu onda pitanje? Spoznaja mi se nametnula gotovo
zasljepljujućom brzinom čim sam se sjetila kako je Luj namjerno
zanemarivao Clarencea u Amboiseu. Luj ga nije želio na mjestu kralja
Engleske, pa je odlučio taktički natjerati grofa da se prikloni njegovim
planovima.
Želi da moj otac oduzme Clarenceu pravo na prijestolje. Da ga odbije!
Ali ako ne Clarencea, koga će taj francuski pauk podržati, tjerajući na to i
mog oca, u zamjenu za pomoć francuskih trupa?
“Tko će biti kralj Engleske, dragi moj rođače Warwiče?” Sporo, ali
prepredeno ispitivanje natjeralo je Clarencea da izgubi strpljenje. Iznova se
uplete u raspravu. “Warwick će, dakako, mene proglasiti kraljem. Ja sam
zakoniti nasljednik kuće York, Vaše Veličanstvo. Ja ću preuzeti krunu. Do
tog smo dogovora gospodar Warwick i ja došli kada sam se vjenčao s
gospom Isabel. Tko drugi ima pravo na vladavinu umjesto mene?”
“Rekao bih da nemate pravo na to, Vaša Milosti”, reče Luj jedva
skrivajući svoje nezadovoljstvo. U kratkoj tišini koja je uslijedila nakon te
hladne izjave, svi smo gledali u Luja koji je, okrenuvši glavu, uperio zloban
pogled u srditog Clarencea. Od hladnoće njegova pogleda prošla me jeza.
Moj otac potegne pokušaj pregovora.
“Istina, prvotno sam želio Clarencea imenovati kraljem.”
“Ne.” Luj izvuče novog asa iz rukava. “Ne slažem se s time, rođače
Warwiče”, izjavi posve otvoreno kao da razbješnjeni subjekt njegova
nezadovoljstva ne sjedi dva metra dalje od njega. “Moji mi zastupnici govore
da Clarence ne bi bio dobro prihvaćen u Engleskoj. Nema veliku potporu.”
“Želio bih osporiti tu tvrdnju”, ubaci se Clarence. “Imam svako pravo na
vladavinu. Dobro je poznato da je Edward kopile, nezakonit plod veze moje
majke, vojvotkinje od Yorka, i nekoga običnoga strijelca. Nikad nije trebao
niti zasjesti na prijestolje...”
Gledala sam ga sa sve većim gnušanjem dok je blatio vlastitog brata. Čak
je i Isabel posramljeno oborila pogled na svoj tanjur. Kako je samo besramno
ocrnjivao vlastitu majku. Dobro je poznato... Samo zato što je on iz pakosti
širio te glasine. Je li itko uistinu vjerovao da bi vojvotkinja od Yorka bila u
stanju leći s običnim strijelcem, i to podanikom svoga muža? Sumnjala sam u
to. Ali, to nije spriječilo Clarencea da tvrdnju iskoristi kao političko oružje i
okalja Edwardov besprijekoran ugled. Sažalih se nad Isabel što se udala za
rako beskrupulozna čovjeka.
“Spreman sam zakleti se da je to istina!” dovrši Clarence svoje
klevetničke optužbe. Luj iznova pogleda Clarencea, promatrajući njegove
istaknute, naočite crte lica kao da pokušava prodrijeti do osobnosti koja se
skrivala ispod njegove privlačne vanjštine. Napetost za stolom poraste.
“Niste me uvjerili.” Luj se izravno obrati Clarenceu. Vjerujem da mu se nije
svidjelo ono što je vidio.
Clarence tresne peharom o stol. “Nećete me samo tako odbaciti... Ja sam
nasljednik svoga brata!”
“Nasljednik vašeg brata jest trogodišnje dijete, i to djevojčica. Vaše
zakonsko pravo, Vaša Milosti, na položaj budućeg vladara Engleske nije
dovoljno vjerodostojno.” Luj odlučno vrati pogled na grofa. “Neću vam dati
svoj novac, flote ni vojsku na raspolaganje, gospodaru Warwick, ako će
predmet moje velikodušnosti biti Njegova Milost Clarence.”
Očevo je lice ostalo potpuno mirno. Očekivala sam da će pokazati barem
tračak ljutnje, ogorčenja ili frustracije. Nisam iščitavala ništa osim pukog
zanimanja. Ponovno se zamislih. Je li on očekivao da će kralj odbiti podržati
Clarencea i tako mu posve uništiti planove? Što je ono bio rekao u
Honfleuru? Morat ćemo platiti određenu cijenu.
Možda je to bila cijena, a konačan iznos propast Clarenceovih ambicija.
Na kraju sam shvatila da to nesumnjivo nije iznenadilo moga oca. Grof je bio
spreman na to od prvoga trenutka kada je započeo pregovore s Lujem.
“Onda bih vas želio pitati, Vaše Veličanstvo”, nastavi grof kao da slijedi
pažljivo propisanu kombinaciju plesnih koraka, “ako na Edwardovo mjesto
neće doći Clarence, koga vi predlažete u tom slučaju?” Lujevo se lice
razvuče u osmijeh. “Mislim da bi bilo pametno, moj dragi rođače, da
razgovarate s Margaretom Anžuvinskom.”
 Snažno odgurnuvši stolac iza sebe tako da se s treskom srušio na pod,
Clarence se munjevito uspravi na noge i rukama zgrabi rub stola usprkos
kraljevskim stražarima koji su se hvatali oružja. Bio je bijel u licu poput
krpe, očiju iz kojih je sukljala vatra. Nagnuo se nad mojim ocem koji je ostao
sjediti.
“Ne. -Ne, govorim vam. Nećete mi oduzeti pravo koje mi pripada po
rođenju. Oženio sam vašu kćer. Zakleli ste se da ćete mi pružiti potporu.”
“Da, jesam”, reče grof ni ne trepnuvši.
“Zar nismo surađivali za ovaj trenutak, kada ću preuzeti ono što mi po
zakonu pripada?”
“Njegovo Veličanstvo govori istinu. Puno je onih koji će posumnjati u
vaše pravo. Situacija u Engleskoj promijenila se”, blago prizna grof. “Tako
mi Boga, promijenila se do neprepoznatljivosti ako razmišljate o sporazumu s
francuskom kurvom!”
Grof nije oklijevao ni trena. “Razmišljat ću o njemu ako budem morao.”
“Izdali ste me, Warwiče!”
“Ne. Još nisam donio odluku.”
“Zar niste, tako mi Boga?” Clarenceov grub i neveseo grohot odjekne
prostorijom. “Uspješno ste me razbaštinili. Izdali ste me za vreću francuskoga
zlata. Prokleti bili!” Rukama se odgurne od stola. “Isabel! Pođi sa mnom.”
Potom izmaršira iz sobe zajedno s Isabel koja nam je svima dobacila
pokajnički pogled dok je tapkala za njim.
Zaprepaštenje je zavladalo prostorijom. Mogli smo to i očekivati, ali
svejedno nam je ostavilo gorak okus u ustima. Clarence možda i jest bio
izvan kontrole, ali nitko nije mogao poreći da je u pravu. Otac ga je izdao
radi vreće francuskoga zlata. Grof može ustvrditi da nije imao drugog izbora,
ali bilo me je sram. I da otac sklopi savez s Margaretom Anžuvinskom?
Nezamislivo. Majica je pažljivo odložila žlicu i sklopila ruke u krilu.
Vjerujem da je bila prestravljena kao i ja.
Luj je jedini ostao pribran. Nastavio je kao da ništa nije poremetilo
ugodni tijek našega druženja. “Morate uključiti Margaretu Anžuvinsku u
svoje planove.”
Grofovo čelo nabralo se u tamnu crtu otpora. “Krvi mi Božje!” Ali znali
ste, zar ne? To vas nije iznenadilo. Znali ste kakav će biti ishodi da ste
morali tako postupiti. Vidjela sam to u grofovom promišljenom izrazu lica.
Ime Margarete Anžuvinske bilo mi je poznato gotovo koliko i vlastito, s
obzirom na to da je bila riječ o našoj zakletoj neprijateljici. Žena Henrika od
Lancastera, nekadašnjega kralja Henrika VI., živjela je u progonstvu na
Lujevu dvoru i molila svakoga tko je želio slušati njezine žalopojke za zlatom
i trupama da je vrati u Englesku. Budući da je grof odigrao ključnu ulogu u
porazu njezina muža i njezinom vlastitom progonu, mrzila je Nevilleove u
jednako otrovnoj mjeri kao što je moj otac mrzio nju. Sve u svemu, ne može
se reći da ih veže prijateljstvo. Koliko će ga stajati savezništvo s tom ženom,
francuskom kurvom? Nisam to mogla ni zamisliti.
“Pomislite samo na prednosti, moj dragi rođače”, najpristojnije reče Luj.
“To je najbrži put za vaš povratak u Englesku. Najjači pijun u toj odmjerenoj
partiji između vas i kralja Edwarda jest Margaretin sin, Edward od
Lancastera. Navršio je sedamnaest godina, čiste je kraljevske krvi i polaže
zakonito pravo na prijestolje kao sin Henrika VI. Budući da trebate
prikladnog kandidata za prijestolje, on vam je najbolji izbor. Ugodan je oku i
kladim se da će se dati naučiti držanju dostojnu jednoga kralja. Također”,
Lujeve su skrovite oči zasjale, “dječak će postupati onako kako mu majka
naredi. Margareta drži sina na uskoj uzici, vjerujem da ćete lako moći
upravljati njime.”
“Ta je žena moja zakleta neprijateljica od prvoga dana kada sam smio
kročiti na dvor.” Vidjela sam kako otac čvrsto steže pehar u ruci. “Nikada
neću pregovarati s njom.”
Ne obazirući se na grofove riječi, Luj se slatko nasmije. “I ona vas
doživljava na jednako mrzak način. Vas krivi za propast svoga muža. Ali, vi
ste vrlo nadaren i iznimno šarmantan čovjek, Warwiče.
Možete poboljšati svoj odnos s njom.”
“Mogao bih, ali ne želim.”
“Slušajte, gospodaru.” Luj ispruži ruku i čvrsto je stegne oko očeva
zapešća kao da ga želi okovati svojim riječima. Njegovo je objašnjenje bilo
izrečeno tihim, žurnim glasom. “Zakopajte ratnu sjekiru. Razgovarajte s
Margaretom, udružite se s njom. Vratite se u Englesku pod lankasterskim
barjakom, svrgnite kralja Edwarda i izbavite Henrika iz Tornja. On neće
vječno živjeti. Kad umre, Edward od Lancastera postat će kralj, a vi ćete mu
biti najbliži savjetnik i bit će vam vraćeni i vaši posjedi i položaj. Vaši će
izgledi na takav način biti puno veći nego s prevrtljivim Clarenceom.”
Grof se i dalje odupirao. “Margareta Anžuvinska bit će uz njega, ne ja.”
Bila je to jedina slaba karika u cijelom planu. Luj nakrivi usne u znak
shvaćanja, ali nastavi tjerati vodu na svoj mlin. “Margareta vam neće ostati
dužna ako postavite njezina sina na prijestolje.”
“Možda... Svejedno, ne sviđa mi se taj plan.”
Vidjela sam kako su zatitrali rubovi usana francuskoga kralja. Lujevo
strpljenje nije bilo bezgranično. Pustio je očevo zapešće i podigao dlan kao
da mu da je posljednju ponudu. “Gledajte na to ovako: dat ću vam sve što
tražite za invaziju, ali pod jednim uvjetom - da napadnete pod imenom
Lancaster i sklopite savez s Margaretom. Bez toga nećemo sklopiti nikakav
dogovor, ma kako vam ja bio naklonjen u vašoj nesreći.” Skrovite su mu oči
blještale. “Želite li ostati u progonstvu, nemoćni i ovisni o mojoj milosti cio
život, gospodaru Warwiče?” Pogledi su im se sreli, ali ni s jedne strane nije
preostalo prostora za taktiziranje. “Ne dajete mi drugog izbora, Veličanstvo.”
“Ne dajem, zar ne? Ali ovo bi trebalo ublažiti udarac. Margareti je
potreban čovjek koji posjeduje vojne vještine da napadne u njezino ime.
Predlažem da to budete vi gospodaru. Kairo vidite, riječ je o uzajamnoj
potrebi.” Luj se pakosno nasmije. “Ni ona nema izbora, ma koliko joj mrski
bili. Slažete li se? Sa mnom i lankastercima na svojoj strani, ne možete
izgubiti.”
“Onda moram prihvatiti vašu ponudu, Veličanstvo.” Čvrsto se rukovaše s
uzajamnim poštovanjem.
“Dogovorit ću sastanak. Neće lako pristati, ali moći ću je urazumiti.” Luj
zastane, a kada ja svrnem pogled s oca i pogledam u njega da vidim što mu je
to odvratilo pažnju, sretnemo se oči u oči. Nije me gledao tek tako, nego
posve pozorno. Vidjela sam mu tek tračak humora u očima. Brzo svrnem
pogled, obraza zažarenih zbog prodornosti njegova pogleda.
“Razmislite o tome, gospodaru Warwiče”, dometne Luj. “Posjedujete
moćno oružje koje možete iskoristiti u savezu s gospom Anžuvinskom, samo
ako ga budete znali iskoristiti u diplomatskoj igri. Vjerujem da shvaćate o
čemu govorim.”
“Da, Veličanstvo, mislim da shvaćam”, grof odgovori sporo kao da
pokušava dokučiti značenje Lujevih prepredenih riječi.
Moćno oružje?
Sadržaj njihovih pregovora vrtio mi se po glavi u nizu zbunjujućih
šablona. Kradomice sam uhvatila izraz dubokog zadovoljstva na grofovu licu
koji je hitro skrio, ali me to nije zavaralo. Sve je vrijeme priželjkivao upravo
ovo. Savez s lankastercima da osigura svoj nekadašnji položaj i povrat
posjeda u naše vlasništvo. Više nije imao koristi od Clarencea. Ako mora
napustiti kuću York i udružiti se s Lancasterima, tako će i biti. Istinska
pobjeda. Luj možda i jest bio iznimno vičan spletkarenju i taktiziranju, ali u
tom sam trenu pomislila kako si je našao ravna u mome ocu.
Legla sam u postelju, previše zabrinuta za Isabel i njezina osujećenog
muža da bih zaspala. Što je ono majka rekla prije negoli smo krenuli na
počinak? “Clarenceov ponos bit će nepodnošljivo uvrijeđen.”
Nato je grof odgovorio: “Bolje povrijeđen ponos u Francuskoj nego
neplaniran i neuspješan napad u Engleskoj te udarac sjekire po tom lijepom
vratu! Ne brinem se. Držat ću ga uza se.”
Ali hoće li biti tako jednostavno? Možda i hoće. Clarence se više nije
mogao pretvarati da ima ulogu u Lujevim planovima, ali ako mu brat ne
oprosti, što je bilo malo vjerojatno u ovim okolnostima, grof mu je bio jedini
prijatelj, zbog čega Clarence nije imao druge nego progutati svoj ponos i
ostati uz njega.
Jadna Isabel. Na kakav li će sada brak biti osuđena s bijesnim i
ogorčenim Clarenceom? Osjetila sam sažaljenje prema svojoj sestri. Kada
sam konačno uspjela sklopiti oči, iznova sam bila podvrgnuta Lujevu
proračunatom pogledu od koga su me cijelu podilazile srsi. Prevrtala sam se
po krevetu dok nisam posve preokrenula pokrivače, a laknulo mi je kad je
majka ušla u sobu noseći svijeću, uredno povijene kose i spavaćice skrivene
ispod teškoga kućnog ogrtača.
“Izgledaš umorno, mila.” Popravila mi je jastuk i s lakoćom namjestila
prekrivač. “Ne možeš spavati?”
“Vrti mi se po glavi sve ono što sam čula.” Uspravim se, sretna što je
došla i u nadi da će mi ponuditi kakvo objašnjenje. “Edward od Lancastera.
Jesam li ga ikad upoznala? Ne mogu se sjetiti.”
“Pa, mislim da jesi, prije nego što je njegov otac Henrik svrgnut. Mogla si
imati, koliko? Tri godine. Ne vjerujem da se sjećaš toga.”
“Ne. Uopće. Kakav je? Je li odsutan poput Henrika?”
“Običan mladić, bio je lud za konjima i bojem kad sam ga posljednji put
vidjela.” Nije me to previše zanimalo. Okrenula sam se važnijim stvarima.
“Kada je Luj pitao oca hoće li tražiti pravo na prijestolje, otac se složio da
ima to pravo. Je li to istina? I zašto ga ne želi iskoristiti?”
“Njegovo pravo nije posve vjerodostojno.” Grofica se ugodnije namjesti.
“Nije tajna. Baka tvoga oca, koja je umrla davno prije nego što si se ti rodila,
bila je dama po imenu Joan Beaufort. Otac joj je bio John od Gaunta, jedan
od sinova Edwarda III. John se ženio tri puta, a treća mu je žena bila
Katherine Swynford. Bila mu je ljubavnica više od dvadeset godina, kroz sve
njegove prijašnje brakove.”
“Skandal?” Zaintrigirala me.
Grofica se nasmiješi. “ Bio je to skandal. Ona je bila udovica i dadilja
Johnovih kćeri iz prvoga braka. Posve neprikladna, ali njihova se ljubav
pokazala neuništivom unatoč svim osudama te grešne veze, pa ju je John
oženio. S njom je dobio četvero djece koja nisu bila zakonom priznata, a
jedno od njih bila je Joan. Djeca su dobila ime Beaufort po gospodarstvu u
Francuskoj koje je nekoć pripadalo Johnu. Otuda svi tvoji rođaci Beaufort.”
Istina. Imala sam velik broj stričeva i teta po imenu Beaufort. “Djeca su
sva bila nezakonita”, nastavi grofica. “Ali nakon što je John od Gaunta
oženio Katherine, svi su ozakonjeni.”
“Stoga bi moj otac mogao polagati pravo na prijestolje.” Posve sam se
uživjela.
“Ne baš”, objasni grofica. “ Excepta dignitate regali.”
Dovoljno sam dobro poznavala latinski pa sam razumjela značenje
njezinih riječi. Zakonit nasljednik, ali ne smije preuzeti krunu. Uvidjela sam
još pokoju stvar. I mojim je žilama tekla kraljevska krv.
“Otac je vrlo ponosan čovjek”, kažem.
 “Koji Neville nije? Edward mu je strašno povrijedio ponos kada se
udružio s Woodvilleovima.
“Dovoljno da postane izdajica.” Konačno sam shvatila. “Da.”
“Dakle, nikada neću postati kraljicom Engleske.” S jasnom slikom u glavi
uspravila sam se i dopustila si mali nestašluk, o krenuvši glavu s
veličanstvenom samodopadnošću, gladeći si kosu rukom kao što sam vidjela
kraljicu Woodwille kako na taj način popravlja svoj veo. “Što misliš, bi li mi
kruna stajala bolje nego Elizabeth Woodville?” Bila je to budalaŠto drska
šala koja nije zaslužila ozbiljan komentar, ali grofica mi ga je svejedno dala.
“Da, mogla bi. Zasigurno imaš veće pravo po rođenju!” Na trenutak mi se
učinilo da je sjenka zakrilila majčino lice. Ali, potom se slatko nasmijala
mome nestašluku, pa sam samu sebe uvjerila da je riječ tek o igri svjetla.
 OSMO POGLAVLJE

nžuvinka nikada neće pokloniti svoje povjerenje grofu. Sigurna sam

u to. Isabeline riječi, koje je izgovorila besprijekorno ušivajući krzno
na rub svoje nove haljine, graničile su sa zadovoljstvom. “Odbit će
sudjelovati u invaziji, a Luj će biti primoran poduprijeti oca i Clarencea kao
budućega kralja. Osim toga”, dodala je zaluđeno, “tako i treba biti.”
“Isabel!” Bilo je teško biti strpljiv pored njezine zaslijepljenosti i
tvrdoglavosti. Čak sam i ja vidjela što jest, a što nije bilo moguće. “Naravno
da će popustiti ako se uistinu želi vratiti u Englesku. Neće uspjeti bez Luja. I
bez grofa.”
“Ma što ti znaš!” Rubovi Isabelinih usana zakrivili su se nadolje. “Znam
da joj Luj neće dati što želi ako se ne udruži s grofom. I ti to znaš!
Štoviše, moraš je prestati oslovljavati s ta Anžuvinka! Ako ćemo uistinu
prijeći na stranu lankasteraca, moraš je zvati kraljicom Margaretom.”
“Neću.”
“Moraš!” prekipjelo mi je. “Zar ne vidiš...”
“Ali onda nema nade za Clarencea. A ja mu nikako ne mogu pomoći.”
Otme joj se očajnički krik, a suze poškrope krzno samurovine.
“Možda i ne možeš. No, tek plakanjem nećeš dobiti ništa. I nisi ti kriva za
to, Isabel.”
“Ali tako je neugodan kad je razočaran. Ali ja sam izgubila dijete...”
To je objašnjavalo njezinu rastresenost. Tiho sam ljutito opsovala
Clarencea zbog njegove taštine i sebičnosti. Isabel će sada biti osuđena na
život pun pritužbi, nezadovoljstva i predbacivanja s njegove strane. Za
njegove će neuspjehe vječno biti krivi svi drugi osim njega samoga. Stoga
sam sjela pokraj nje i zagrlila je. Od napetosti i razočaranja tijekom minulih
tjedana dobila je sitne bore oko usana. Oslonila je glavu na moje rame i
ostala tako neko vrijeme, kao da joj to godi, ali potom se brzo odmaknula i
vratila prijašnjem zlovoljnom raspoloženju.
“Ne mogu vjerovati da Clarence nikada neće postati kralj. Ne želim
vjerovati u to.” Uzdahnem. Ja mogu! Nisam ništa rekla, samo sam joj
stisnula ruku. Čak sam i ja uvidjela Clarenceovu sramotu zbog svih tvrdnji i
zahtjeva. Natjerala sam se da je zabavljam, pozvavši je da zaigramo partiju
karata, susprežući vlastitu tugu koju je jutros nepromišljeno izazvao
obiteljski glasnik.
“Recite mi što znate o Njegovoj Milosti Gloucesteru. Imate li vijesti o
njemu?” Glasnik je došao prenijeti upozorenje grofu, koje mu šalje njegov
brat Montague, da ni ne pomišlja o invaziji na Englesku. Edward je,
posumnjavši da ćemo se pridružiti lankastercima, počeo okupljati golemu
vojsku i osposobljavati flotu kako bi spriječio naš povratak. Kraljica je
zanijela još jednom i Edward je naručivao mise da konačno dobije sina.
Rikarda nitko nije spominjao. Nije bilo ni razloga za time, ali pošla sam za
glasnikom dok se spremao otići te ga, presrevši ga u predsoblju, povukla za
rukav i zatražila da mi odgovori.
Spustio je pogled prema meni i otvorio usta namjeravajući me potjerati,
ali je očito shvatio tko sam. “Što biste željeli znati, gospo?” Sve! “Gdje se
nalazi? Što radi? Je li u kraljevoj milosti?”
Udovoljio mi je. “Vojvoda ne napušta Edwarda, gospo, i uživa njegovo
potpuno povjerenje. Njegov utjecaj jača iz dana u dan kako stječe iskustvo.”
Sve je bilo u najboljem redu, ali željela sam više. “Je li zdrav?”
“Koliko je meni poznato, jest. Putuje diljem zemlje prilično često bez
ikakvih posljedica, Stoga sam siguran da jest.” Gubeći strpljenje, krenuo je
prema vratima. “Kralj Edward namjerava nagraditi njegovu odanost.”
“Dobro. To je dobro.”
“Nema veće nagrade.”
“Hoće li preuzeti novu funkciju?” Srce mi se nadimalo od ponosa.
“Ne, gospo. Kralj mu ugovara brak.”
“O!” Svijet oko mene stane. Nevidljiva mi ruka ščepa utrobu. U sebi sam
ponovila njegove riječi. Kralj mu ugovara brak.
“Odličan potez, tako kažu”, nastavi glasnik navlačeći rukavice, posve
nesvjestan leđa u koji se pretvorila moja krv. “S kćeri vojvode Charlesa od
Burgundije. Gospa je velika nasljednica. Po smrti svoga oca postat će
vojvotkinjom od Burgundije.”
“Mary od Burgundije”, glas potvrdi njezino ime, ali učini mi se da ne
pripada meni. “Mojih je godina, rekla bih.”
“Da, gospo. Kažu da je prava ljepotica. Taj brak priželjkuju i kralj i
vojvoda od Gloucestera. Za njega se zalaže i kraljeva sestra, pomajka mlade
gospe. Sada me ispričajte, gospo. Moram poći.”
Ostala sam stajati sama u praznoj sobi dok sam razmišljala o tim
vijestima. Mary od Burgundije za Rikarda. Podupire ih Rikardova vlastita
sestra Margaret, udana za vojvodu Charlesa. Naravno da je svjesna prednosti
toga braka. Kad Mary postane vojvotkinjom, Rikard će doći na čelo tog
bogatog i moćnog vojvodstva. I glasine tvrde da je prelijepa. Svijetle puti i
kestenjaste kose, lijepih crta lica i urođene otmjenosti. Prava prilika za
Rikarda. Snažna i gorka ljubomora plivala je svakim djelićem moga tijela
dok me nije počela tako gušiti da sam jedva gutala slinu. Ako ga ja ne mogu
imati, kakvo je pravo imala ona? Možda me i jesu odgajali da budem svjesna
kako ljudi našega položaja nemaju pravo birati s kime će se vjenčati, ali u
tome sam trenutku bila posve slijepa za stvarnost, kao i Isabel za
Clarenceovu budućnost. Pakard je moj. Ne može oženiti drugu.
Otvaranje i zatvaranje vrata u daljini vrati me u stvarnost u kojoj sam bila
nepoželjna gošća francuskoga kralja, bez doma, bogatstva i položaja. Moj
rastanak s Rikardom bio je konačan. Svaka bi budala bila svjesna toga i
pomirila se s činjeničnim stanjem. Dakako da će se vjenčati uglednom i
moćnom gospom, usto još i ljepoticom. Osim toga, sam mi je vrag šaptao na
uho iskorištavajući moju nevolju: muško je srce prevrtljivo. Rikard može dati
svoje srce komu god poželi kad već ne može meni.
Ispuni me strah.
“Što ti je?” upita Isabel, ispustivši karte na stol kad na mom licu ugleda
tugu koju nisam uspjela skriti.
“Ništa!” Potom: “Rikard. Ženi se.”
“Što si očekivala? Znala si da će morati.”
Naravno da jesam. Ali, to nije nimalo umanjilo moju bol. Kasnije sam, u
trenutku posvemašnje slabosti, razmišljala o tome da mu pišem kako sam to
učinila kada sam bila dijete i osjećala se usamljenom. Kako će mu pismo biti
dostavljeno, nisam znala, ali kamenoga sam se srca primila pera i
pergamenta.

Najdraži Rikarde.

U Amboiseu sam. Moj otac pregovara o tome da izda jorkiste i

povede lankastersku invaziju na Englesku u ime Margarete
Anžuvinske. Vjerojatno ćeš se suočiti s njime na bojnom polju. Ne
mogu podnijeti tu zamisao. Čujem da ćeš se vjenčati s Mary od
Burgundije.

Moje srce slomljeno je.

Anne Neville.

Nisam se dosjetila ničega što bih još mogla, napisati, što bi on želio znati
ili što sam ja mogla izreći. Sve ljubavne riječi presušile su ili su se možda
ugušile u mom očaju i bijedi. Mogla bih ih izreći da se tada pojavio na
dovratku i da mogu pohitati u njegov zagrljaj. Ali da ih napišem? Sada kad
sam znala da će njegova obećanja i vjernost, njegovi poljupci i intima
njegova tijela pripasti drugoj? Mislim da sam ga, kada me ljubomora iznova
obuzela i otrovala moje misli, u određenom trenutku mrzila. Bespomoćno
sam lila suze nad pismom, dok mi riječi nisu postale nečitke. Potom sam
razmazala tintu nestrpljivom rukom. Koja korist od toga da plačem nad davno
zaboravljenom prošlošću?
Bacila sam bijedno pismo u kamin. Gledala sam kako mu se rubovi
savijaju i pretvaraju u pepeo, baš kao i moji snovi o Rikardu, a potom
potražila Isabel i predložila joj da izjašemo. Njezin zlovoljan pristanak
savršeno je upotpunio moje raspoloženje, a ja sam odlučila ne razmišljati o
Rikardu Plantagenetu.
“Vaše Veličanstvo!” izvanredno skrivajući svoje gotovo iščeznulo
strpljenje, Luj se obrati sitnoj ženi koja je uzvišeno sjedila na prijestolju,
okružena sluškinjama kao da je još uvijek na čelu Engleske. “Želio bih vam
predstaviti groficu od Warwicka i njezinu mlađu kćer, lady Anne Neville.”
Široko ispruži ruku i pozove nas naprijed.
Početni stupanj nadmetanja volje između kralja Luja u naše ime i kraljice
Margarete - zamijetite kako sam odana lankasterka postajala - odigrao se u
dvorcu Angers bez nas. Iz druge sam ruke čula da su poletjele oštre riječi.
Bila je podjednako preneražena, zgrožena i srdita. I bez riječi. Čudo dostojno
Thomasa od Canterburyja. Kada se oporavila u dovoljnoj mjeri da nađe
prikladne riječi, dala se u bijesnu tiradu protiv triput prokletog Nevillea,
sotonskoga crva. Koliko ga god, međutim, kraljica Margareta prezirala, više
od otrovanog kaleža, potvrdila je glasine o tome da se okreće kako vjetar
puše, poput vjetrokaza. Pozvali su nas u Angers.
Bila sam potpuno sleđena od straha.
Približile smo se i poklonile na koljenima, jer nam je Luj savjetovao da
nam takav iskaz poniznosti neće škoditi u danoj situaciji. Ali, došle smo
samo grofica i ja. Kraljica je i dalje držala sve dvorske konce u svojim
rukama. Naposljetku je odbila primiti moga oca, Clarencea i Isabel. Meni i
majci milostivo je dopustila da joj se predstavimo. Bile smo pod pritiskom
da moramo ostaviti dobar dojam na nju i uvjeriti je da se iznova predomisli te
dopusti grofu da joj priđe.
Srpanjska se vrućina spustila na nas i naše teške haljine od baršuna.
Osjećala sam neugodno peckanje znoja pod velom točno na mjestu gdje mi je
kosa rasla povrh čela. U tišini koja je uslijedila nakon Lujevih riječi, ostale
smo klečati, pogleda uperenih u pod. Vrijeme je prolazilo dok sam
proučavala uzorak na pločicama. Koliko će nas dugo držati u ovom
položaju? I što će nam reći nakon što nas dovoljno ponizi?
Što je mogla reći što bi dalo smisla ovome sastanku?
Zatvorite ih u tamnicu. Zaplijenite njihovu imovinu. Zaključajte ih poput
mog muža Henrika koji je ostao bez slobode i svojega zakonitog naslijeđa.
“Možete ustati.”
Glas joj je bio tih i odmjeren, ugodan. Tečno je govorila engleski,
potrudivši se naučiti ga kada se udala, ali svejedno joj se potkradao
francuski naglasak, usprkos dugom boravku u Engleskoj. Možda se,
zaključim sjetivši se njezine svojeglavosti, nikad nije ni trudila ispraviti ga.
“Dakako da vas se sjećam, gospo od Warwicka, ali ne i vaše kćeri.”
Usudim se podignuti pogled prema njoj. Hladna. Ukočena i neprijateljski
raspoložena, gledala nas je svisoka. Margareta Anžuvinska nije nam bila
prijateljica niti će to ikada biti. Napokon ustavši, udovoljila sam svojoj
znatiželji o ženi koju sam držala neprijateljicom, utjelovljenjem zla,
francuskom kurvom. Tim i mnogim drugim uvredama častili su je unutar
jorkističkih krugova. Pretpostavljam da sam očekivala vidjeti staru ženu,
gruba lica ispresijecana dubokim borama, nalik vješticama iz narodnih priča.
Nisam mogla više pogriješiti. Na pozlaćenom prijestolju, sitnih i nakitom
okićenih ruku položenih na izrezbarene naslone za ruke, sjedila je iznimno
lijepa žena.
Zračila je nadasve inteligentnom živošću i nevjerojatnom energijom.
Možda je zahvaljujući svojoj sitnoj građi izgledala još manje u
veličanstvenom, baldahinom natkriljenom stolcu, ali ništa joj nije moglo
oduzeti auru nadmoći. Trenutačno ju je posve usmjerila na nas dvije,
gledajući nas s čistom mržnjom. Kosa joj je bila skrivena pod damastnim
platnom smotanim poput turbana, ali znala sam da je plava. Koža joj je bila
meka i svijetla, s pokojom pjegom na korijenu ravnoga nosa. Usne su joj bile
male i čvrste, kao i brada, trenutačno uzdignuta u znak prijezira prema nama.
A oči, prodorne i svijetlo-smeđe, odavale su jedino gnušanje na račun
cijeloga događaja. Već sam jednom vidjela takav izraz lica, na našem
upravitelju u Middlehamu, gospodaru Hamptonu, kada su nam jedne jeseni
štakori preplavili ostave. Pustio je pse na njih da ih u žestokom pohodu ulove
i rastrgaju. Isti je izraz lica imala i Margareta dok je proučavala ženu i kćer
svoga neprijatelja, prezirući svaki trenutak koji je morala provesti u društvu
štetočina kao što smo mi. A pod Lujevim budnim okom nije nas se mogla
riješiti kao što je to gospodar Hampton učinio sa štakorima. “Što mi imate za
reći?”
Grofica, nevoljna, ali rezignirana, bila je dobro upućena. Sklopila je ruke
na svom struku i govorila s impresivnom iskrenošću. “Željela bih vam
posvjedočiti o iskrenim namjerama svojega gospodara Warwicka prema
vama i vašemu sinu, Vaše Veličanstvo.”
 “Naravno da biste to željeli.” Margareta skrene svoj netremičan pogled s
majke na mene, ništa manje nezadovoljna. “A vi. Što vi imate za reći, kćeri
najvećeg izdajnika? Vaš je otac mome sinu oduzeo naslijeđe. Sada znate što
znači ostati bez svojih posjeda i prava stečenoga rođenjem. Moj Bože! Veliko
mi je zadovoljstvo znati to. Što vi imate za reći o plemenitoj časti svoga
oca?” Nasmiješila se iskesivši zube poput divlje životinje. “Postoji li uopće
takvo što?”
Ostala sam bez riječi, suviše usplahirena. Nisam to očekivala. Nisam
očekivala da će mi se uopće obratiti, a kamoli pitati me za mišljenje.
Nisam shvaćala zašto me je željela vidjeti. “Vaše Veličanstvo...”
Progutah slinu potiskujući strah. “Moj je otac uvidio svoju pogrešku. Želi se
ujediniti na strani lankasteraca. Želi vratiti kralja Henrika na prijestolje.”
Gledala sam kako se njezine male usne izvijaju. “Uistinu su te dobio
poučili.”
“Čujem što moj otac govori”, odgovorila sam, ustrajući u tome da
obranim grofa. “Nikada nisam posvjedočila da je prekršio svoju riječ ili
postupio nečasno.”
“Udao je tvoju sestru za Clarencea bez Edwardova pristanka, zar ne?”
smjesta odvrati. “Je li to častan postupak? Zar to nije izdaja povjerenja?”
“Istina. Ugovorio je taj brak.” U glavi sam tražila nešto, bilo što, da
opravdam taj posve očiti čin pobune. “Možda je to bila izdaja jer joj se kralj
Edward žustro usprotivio. Ali Njegova Milost Clarence dao je vlastiti
pristanak i nije mu bio potreban bratov.” Ponovila sam ono što sam bila čula.
“Tražili su papino dopuštenje. Sestra je imala dovoljno godina dati vlastiti
pristanak.” Dala sam sve od sebe.
Margareta se nije udostojala odgovoriti mi, nego je samo kraljevski
odmahnula rukom na moje objašnjenje. Preplavilo me olakšanje.
“A koliko godina imate?” iznenada upita, iznova me prenuvši iz misli.
“Četrnaest, Vaše Veličanstvo.”
“Hm.” Odmjerila me od glave do pete kao da sam toliko ispod nje da bi
me mogla zgnječiti svojom pozlaćenom kožnatom cipelom poput neugledna
kukca. Čekale smo dok je napetost rasla do trenutka kada se činilo da je cio
prostor ispod zakrivljenoga stropa ispunila Margaretina mržnja. Imala je
vlastitu težinu kojom nas je pritiskala povrh nesnošljive vrućine. Potom se
Margaretine oči vrate na groficu.
“Vaš je muž ocrnio moje ime. Doveo je u pitanje očinstvo moga sina.
Usudio se dati naslutiti da je princ plod moje nevjere. Kako da mu to
oprostim?”
Kakva korist od toga da poričemo ono što je svima poznato? “Grof žali
zbog toga, Vaše Veličanstvo. Pogriješio je. Želio bi vaš oprost zbog sve
patnje koju je nanio vama i princu, vašem sinu. Moj gospodar grof želi
ponovno biti u vašoj milosti, kako bi vam služio u znak svoga iskrenog
kajanja.”
Kako li je samo milozvučno dočarala poniznost grofa od Warwicka.
Osjećala sam majčino gnušanje prema vlastitom činu u njezinim ukočenim
ramenima, drhtanju njezinoga tankog vela na zlatnim žicama, ali glas joj je bio
posve miran, a glava ponizno pognuta.
Margareta nije nasjela.
“Želi oprost? Da može služiti lankastercima? Samo zato što nema drugog
načina da se vrati u Englesku. Kaje se, tako mi Boga!” Iz nje krvoločno
prosuklja nakupljena srdžba. “Lažete! Svi vi! Govorite što vam odgovara.
Neki bi to nazvali pragmatičnošću. Ja to zovem licemjerjem.” Ustane tako
naglo, na što se njezine sluškinje preneraženo povuku jedan korak.
“Savjetujem vam da se pomirite sa životom u progonstvu na koji sam i sama
osuđena. I da se predate u milostive ruke nekolicine koja će htjeti poslušati
vaše nevolje.” Podigavši suknju jednom rukom, pokaže na svoju haljinu.
“Siromaštvo teško pada onima koji su poznavali samo raskoš.”
Prilično lijepa, svijetlo-zelene boje nalik listovima bukve u ljeto, haljina
joj je bila ukrašena krznom i vrpcama, ali tek sam sada zamijetila kako joj se
pliš izlizao na prednjoj strani, porubu i rukavima te da nije bila po najnovijoj
modi. Od nakita je imala jedino prstenje, što me natjeralo na zaključak da je
vjerojatno založila ostatak da dobije pozajmicu.
“Znam kako je kad moraš preklinjati i skrivati mizerno bogatstvo koje
imaš”, potvrdi. “Prodavati i zalagati svoje poput kakva bijedna trgovca. Kako
će ponosni Warwick podnijeti takvo poniženje? Ja znam kako je to. Neka
bude i triput teže njegovoj crnoj duši negoli je bilo mojoj. Ne tražite moju
pomoć, gospo od Warwicka. Nikada neću prihvatiti grofa od Warwicka kao
saveznika.” Samo što nije ispljunula tih nekoliko posljednjih riječi. Okrenula
se od nas i resko naklonila Luju koji je šutke promatrao cio događaj. “Vaše
Veličanstvo, učinila sam što ste tražili od mene. Sastala sam se s izdajnicima.
Nemam im više što reći. Povlačim se u svoje odaje.”
Kakav sramotan podbačaj. Ponosna i osvetoljubiva, Margareta nas
napusti. Sve što smo mogle prenijeti grofu bilo je to da nije spremna popustiti
ni milimetra.
Barem nam je smještaj u Angersu bio ugodniji nego u Amboiseu.

Angers je imao knjižnicu. Služila mi je kao utočište zbog kojeg mi je

život bio podnošljiviji i gdje sam, makar na nekoliko sati, uspijevala
zaboraviti sve. Nije bila ni blizu Edwardovoj kraljevskoj kolekciji lijepih
knjiga i rukopisa iz Westminstera, ali me je tijekom neuobičajeno kišnog ljeta
počastila Boccaceiovim pričama, povijesnim djelima i knjigama s lijepim
prikazima biljaka i cvijeća koje su mi godile nakon svih djela o pobožnosti i
moralu koje mi je zadavala lady Masham.
Smjestili smo se u kraljevskom dvorcu Angersu. Usprkos tomu što smo
bili priviknuti na putovanja, ovo nije bilo isto. Nije bilo udobnosti poznatog
okruženja ni ugode zbog dobro poznatih prostorija. Nismo uz sebe imali ni
svoje stvari ni drugih sluga osim osobnih pratilaca. Sve je bilo neobično. Sve
što sam posjedovala nalazilo se u jednoj maloj drvenoj škrinji. Haljine i
spavaćice, zimski kaput krznene podstave, prijeko potrebni dodaci za izlazak
u javnost. Metalna ptica i par izvezenih rukavica. Kako smo samo bili ranjivi.
Nikad prije nisam iskusila tu zastrašujuću nesigurnost, ali deseterostruko sam
je spoznala kada smo se o Nevilleov poraz spoticali na svakome koraku.
Kraljica Margareta prolazila je dvorskim hodnicima i odajama za prijam u
kojima je boravila, držeći se poput vlasnice dvorca i posve zanemarujući
našu prisutnost, oholo ponosna na činjenicu da ima ključnu ulogu u svim
pregovorima.
Kojih nije ni bilo nakon što se oglušila na našu molbu. Boravili smo tamo
duže od tjedan dana kad je Isabel i mene s terase potjerao još jedan pljusak i
nagnao nas da potražimo utočište u knjižnici. Bježeći od poplave, otresajući
kišu s haljina, utrčale smo s osmijesima na zarumenjenim obrazima, nakratko
se podsjetivši na mladenačko veselje kojima su protekli dani oskudijevali.
Ali, netko nas je u tomu preduhitrio. Jedan je uglađeni mladić,
veličanstven u svili i baršunu čija je zagasita plava boja isticala njegove riđe
pramenove, stajao pred kaminom u kome je tek razgoreni plamen nastojao
rastjerati jutarnju hladnoću. Mekim je glasom žurno naređivao slugi na
francuskome. Sluga pak nije bio iz Angersa, kako smo smjesta uvidjele, nego
Thomas, grofov najmlađi paž, koščat i nespretan mladić kojega je taj
nepoznati gospodin presreo i odlučio uposliti.
“Donesi mi vina. I podloži vatru. Hladno je.” Začuvši otvaranje i
zatvaranje vrata te žamor naših glasova na ulasku, dvoranin se okrene prema
nama. Smjesta nam se pompozno nakloni. “Potom poslužite ove dvije dame
kojima bi osvježenje dobro došlo.”
Bio je mlad, možda Isabelinih godina. Njegova dobrodošlica i vedro,
nasmijano lice trebalo nas je opustiti, ali ja sam pred tim iznimno uglađenim
dvoraninom istog trena postala neugodno svjesna našega poprilično neuredna
izgleda i kišom natopljenog poruba svoje haljine. Prije negoli sam se uspjela
zaustaviti, zatekla sam samu sebe kako zaglađujem nabore na svome velu i
namještam rukave. Osjećala sam kako mi se obrazi žare od neugode zbog
njegova hladnog odmjeravanja. Thomas je u međuvremenu obavljao zadatak,
isprva nevoljko pristavši.
Koliko mi je bilo poznalo, znao je francuski, kao i svaki dobro
obrazovani mladić iz pristojne obitelji, ali mladićev naglasak i razvučene
riječi možda su mu otežavale razumijevanje.
“Dođi, momče. Vino, rekao sam. Sluge kralja Luja učinkovitiji su.”
Dotjeran i ohol, ne skidajući osmijeh s lica, dvoranin upre prstom u gravirani
srebrni vrč i pehare na ormariću.
Thomas, zarumenjevši se, učeno ulije vino u pehar i ponese ga, pružajući
ga pognute glave mladiću, kao što je to činio pred grofom. Mladić uzme
pehar. .
“Zahvaljujem. Ali nauči se da me ne smiješ puštati da čekam, razumiješ
li? Vrlo si mlad pa pretpostavljam da se još nisi priviknuo na dvorske
običaje.” Nagne se naprijed, snižavajući glas. “Trebao bi pokazati više
poštovanja dok me poslužuješ vinom.”
Udario je Thomasa dlanom po ramenu poput prijatelja koji se šali, ali
meni se pričinilo da je u udarcu bilo više sile nego prijateljskog raspoloženja.
Dovoljno da sitni Thomas od tek dvanaest godina posrne. Dovoljno da ja
istupim i otvorim usta kako bih ga oštro prekorila, ali Isabel me snažno
povukla za suknju. Thomas je ostao pribran i donio srebrni poslužavnik s
dvama peharima za Isabel i mene. Vidjela sam kako posve bijelim prstima
hvata zakrivljeni rub, odlučan dobro izvršiti naredbu. Usprkos mom
ohrabrujućem smiješku i promrmljanoj zahvali, nervozno je treptao.
“A sada podloži vatru.”
Jasna naredba natjerala je Thomasa da žurno ubaci velike cjepanice u
kamin, svjestan da se pritom promatra svaki njegov pokret, ali je dostojno
ispunio svoj zadatak usprkos nespretnosti i usplahirenosti. Potom se uspravio
čekajući na daljnje naredbe.
“Mogu li vam još kako pomoći, gospodaru?”
“Klekni pred mene.” Rekao je to blago, jednostavno ga podsjetivši.
Thomas smjesta klekne. Nagnute glave, mladić ga je dugo promatrao. “U
redu. To je sve.”
Thomas je skočio na noge i žurno napustio prostoriju bez prevelike
otmjenosti, tek nam se kratko naklonivši i dobacivši letimičan pogled, i to
posramljen. Nelagoda mi prostruji tijelom. Nisam bila vidjela da su grof ili
grofica ikada udarili slugu u našem kućanstvu, a kamoli paža iz plemenite
obitelji, kao taj dvoranin. Ali on se smješkao, ne pokazujući nikakvu ljutnju.
Zaključim da sam se prevarila. Uhvatio je Thomasa nespremnog pa je zato
posrnuo, dvoraninove su riječi i cijelo držanje bili prilično ljubazni. Isabel i ja
još uvijek smo stajale na dovratku. Mladić odloži pehar i približi nam se.
Iznova se nakloni i daruje nam blještav osmijeh. Bio je pristojan i dobro
poučen. Dok me grijala toplina njegova šarma, osjetim kako mi bilo
poskakuje u grlu. “Poslužite se knjižnicom, moje dame. Vjerujem da će vam
biti dovoljno topla.” Raširio je ruke, omamivši nas svojim slatkastim
parfemom onkraj kojega se osjetio i puno žešći miris, pokazujući nam da
priđemo vatri. Oči su mu srele moje, a potom prešle na Isabel. Lice mu se
raširi u još veći osmijeh. “Oprostit ćete mi što vas ostavljam. Imam važan
sastanak...”
Izašao je, ostavljajući vrata otvorenima dok je koračao hodnikom. Morala
sam priznati da me privukao. Svaku bi ženu privukao. Iako, zašto nam se nije
obratio poimence? Vidjela sam po sjaju u njegovim očima da nas je
prepoznao. I zasigurno je znao tko je Thomas i da nije običan sluga. Medvjed
i čvornat štap jasno su se ocrtavali na njegovoj livreji, bio je to prepoznatljiv
heraldički simbol Nevilleovih. Namrštila sam se gledajući ga kako odlazi
osorno zamahujući ogrtačem, s gizdavim paunovim perima zadjevenim za
kapu. Trebao nam je ukazati barem neko poštovanje, bez obzira na razmirice
među našim obiteljima.
Isabel i ja pogledamo se. “A to je, pretpostavljam, čovjek kojeg bismo
postavili na englesko prijestolje”, izjavi.
“Da. Vrlo je naočit.” Izgovorila sam prvo što mi je palo na pamet. “Ne
mogu poreći.” Isabel zaškilji kao da joj to smeta. “Ali misliš li da je bolji
kandidat od Clarencea?”
Uistinu nisam znala. Obrazi su mi se iznova zažarili kad sam se sjetila
njegova pomnog, znalačkog pogleda. Znale smo o kome je riječ unatoč tomu
što se nije predstavio. Njegov izgled, gusta kestenjasta kosa i svijetla koža,
mješavina plave i zelene u njegovim očima, posve su odgovarali izgledu
njegove majke. Čak smo i bez blještavog, zlatnog nojeva pera na njegovih
grudima znale tko je on.
Edward od Lancastera.
Dan sam provela razmišljajući o tom prvom susretu. Nisam ga više
vidjela, iako priznajem da sam ga tražila u golemim prostorijama i kišom
okupanim vrtovima, ali ostavio je snažan dojam na mene. Prekrasne
vanjštine, visok i atletski građen, princ je privlačio poglede, bilo na
banketima, u borbi ili turnirima. Mogla sam ga zamisliti, što sam često i
činila u nadolazećim danima kada nisam imala što drugo raditi, kako otmjeno
i spretno jaše u blještavu oklopu, na hitrom, ali dobro zauzdanom konju, i
uzima damin šal kako bi ga nosio na rukavu. Zamišljala sam sebe kako mu
darujem šal i intimno ga postavljam ispod ramenog oklopa te kako on
pobjeđuje s njime, naočigled svih prisutnih ljubomornica, dok mu se sunce
poigrava kosom boje zlata koja se uvijala i lepršala u svojoj svilenkastoj
otmjenosti kada bi naposljetku skinuo kacigu i iz mojih ruku primio
zasluženu nagradu pobjednika. Zanosna mi je slika posve zaokupila misli.
Uzdisala sam dok su prolazili dani bez našega ponovnog susreta. Edward od
Lancastera bio je zapanjujuće naočit, ali na nimalo ženstven način. Ako je i
imao koju nježnu crtu lica, kruta brada i upečatljiv nos gurali su je u drugi
plan, a oči mu bijahu divlje i izazovne. Sjećala sam se njegovih vitkih i
prstenjem ukrašenih prstiju, poput majčinih, na peharu. Što se tiče njegova
izgleda... Ako je njegova majka i tvrdila da malo novca troši na vlastiti
izgled, to nije bio slučaj s njezinim sinom. Je li sve što je imala i mogla
pozajmiti trošila na njega, da ga prikaže princem od Walesa, engleskim
prestolonasljednikom? Teška safirna ogrlica koja mu je krasila prsa i
odgovarajući broš koji je držao paunova pera na kapi bili su dovoljni da
opreme brod koji bi ga vratio preko kanala.
Potom me, s obzirom na to da nisam bila sklona neiskrenosti, zapekla
savjest. Kako sam mogla dopustiti da me očara taj nepoznati mladić samo na
temelju svoga blještavog osmijeha? Zatekla sam se kako ga u mislima
uspoređujem s Rikardom od Gloucestera, zamišljajući ih jednog pokraj
drugog. Nije mi se svidio ishod. Isprva je Rikard bio slabiji u usporedbi.
Manje impresivan izgledom i gradom, manje sjajna tena, izgledao je
zabrinjavajuće neprivlačno pokraj blistavog princa Edwarda. Nisu mu
pomagale ni njegove oštre crte lica u odnosu na naočitog nasljednika
Lancastera.
Jesam li i ja bila prevrtljiva u ljubavi, za što sam onda bila optužila
Rikarda? Nije mi se svidjela ta misao, ali bilo je lako ostati zaslijepljen
Margaretinim sinom. Što ima veze ako su mu oči ostajale hladne i
promišljene kada se smiješio? Zar je bilo važno to što je zanemario naš
položaj? Možda je to posljedica njegova života u progonstvu i traženja
milosti, pa je stoga zbog nesigurnosti vlastite budućnosti postao oprezan.
Možda i života pod rukom Margarete Anžuvinske, na mjestu jedinog
predmeta njezina zanimanja, u koji je ulila i posljednju kap svoje ambicije.
Zar se to ne bi odrazilo na čovjeka, tjerajući ga da bude oprezan i suzdržan?
Ali opet, udario je Thomasa. Rikard, moj Rikard, nikada ne bi učinio
takvo što. Zatreptala sam da spriječim navalu suza koja me uhvatila
nespremnu. Ne smijem razmišljati o prošlosti. Sve se promijenilo. Rikard
koji sada pripada Mary od Burgundije uvijek je bio pun poštovanja i
razumijevanja. Sjetila sam se kako je izgledao toga posljednjeg puta u
Warwicku, napet i odlučan, tamnih očiju punih tajni. Je li i on mene
usporedio s dražesnom Mary od Burgundije? Ako jest, zasigurno sam
izgubila. Suze mi potekoše i nisam se trudila zaustaviti ih.
Dvije tjeskobne misli omele su mi san. Rikard nikada neće biti moj. A
Edward od Lancastera, ma koliko privlačan bio, nije mi značio ništa. Nisam
čak bila sigurna ni da mi se sviđa, iako nisam znala objasniti razlog tomu.

Olakšanje se proširilo našim odajama zahvaljujući ugodnom dašku vjetra

u srpanjskoj vrućini. Kada smo svi već bili izgubili nadu, Margareta
Anžuvinska pristala je sastati se s grofom. Kad bi samo pristala sklopiti taj
savez, mogli smo se ukrcati na brod i zaploviti u Englesku prije isteka
godine. Ali kraljica nas je, s onim što sam držala njezinom prkosnom
navikom, pustila da mukotrpno čekamo sve do kasnih večernjih sati.
Zabrinute, ali odlučne iskoristiti situaciju koliko god je to u našoj moći,
ponovno su nas doveli pred nju, a Luj je i ovoga put bio prisutan da izgladi
situaciju.
Grofica i ja ušle smo prve i naklonile se kao i prošli put. Margareta,
sjedeći na prijestolju posve ozbiljna, kratko nakloni glavu i gotovo nevidljivo
podigne ruku s krila. Ustale smo, zakoračivši unatrag. Zasad je dobro. Potom
su ušli Isabel i Clarence. Margareta jedva da ih je i pogledala dok su joj se
klanjali, a potom je nestrpljivo odmahnula da joj se maknu s očiju. Pred njom
se pojavio grof, njezin zakleti neprijatelj. Stajao je uz Luja raskošno, ali
sumorno odjeven u crni baršun i raskošnu kapu s draguljima koji su se
presijavali na posljednjim sunčevim zrakama.
“Mislite li da je pametno?” upita majka promotrivši njegovu uglađenu
priliku.
Grof je bio neumoljiv. “Preklinjat ću za oprost ako je potrebno, ali ne kao
siromah ili običan pučanin. Moja je obitelj jednako plemenita kao i njezina.”
“Ona je kći iz kraljevske obitelji”, prekori ga grofica, iako sam vidjela da
nije bilo koristi od njezinih riječi. “Kralj René je...”
 “Kralj René nije ništa doli Lujev štićenik koji nema ni novčića.” Majka
prizna poraz. “Samo je nemoj gledati svisoka!”
Zadržala sam dah. Isto je učinila i majka, rekla bih. Luj je zastao. Otac se
nastavio približavati. Duboko se naklonio, a potom kleknuo pred kraljicu,
uspravnih leđa i pognute glave dok očekuje presudu. Tiho sam ispustila dali.
Ovo je bio trenutak odluke za sve nas. Tišinu u kojoj smo čekali prekinuli su
žurni koraci, zbog čega se Luj namrštio. Iza mene je u odaju ušao mladić iz
knjižnice i uspeo se na prijestolje. Impozantno odjeven kao i onda, kleknuo je
pred majku u iskrenom i brzom izrazu poštovanja prije nego što je zauzeo
svoj položaj pokraj nje. Jedne šake na dršku mača, a druge stegnute oko
izrezbarenog naslona prijestolja, pogledao je sve prisutne. Budući da je
Margareta nepomično sjedila, princ Edward nagne se oslanjajući se jednom
rukom na pozlaćeni stolac pa šapne nešto kraljici na uho. Blijeda Margareta
nije rekla ni riječ. Ni svome sinu ni mome ocu.
Imala sam osjećaj da će nas tišina sve ugušiti. Prekinuo ju je Luj, dakako.
“Vaše Veličanstvo, kao što ste dopustili, moj dragi rođak, grof od Warwicka,
došao je moliti za vaš oprost i ponuditi vam pomoć da se vratite na svoj
položaj u Engleskoj.”
Margareta je i dalje razmišljala, a potom rekla: “Warwiče! Nikad nisam
mislila da ću vas vidjeti kako klečite preda mnom. Želim prokleti vašu dušu
da cijelu vječnost gori u paklu.”
“Predajem vam se u ruke, Vaše Veličanstvo.” Netremice je zurila u
njegovu pognutu glavu. “Vi ste krivi za svu moju nesreću. Kako očekujete
milost?”
“Ustao sam protiv vas”, prizna grof “Gledao sam vas kao neprijatelja,
neprijatelja koji bi uništio mene i moje prijatelje. Nisam zaslužio takvo
neprijateljstvo, stoga sam vam uzvratio. Priznajem da sam pogriješio. Sve što
molim jest da imate povjerenja u mene i to da ću ispraviti zlo koje sam vam
nanio.”
“A što je najbolje za budućnost? Što vi držite najboljim, grofe od
Warwicka? Kako ćete ispraviti zlo?” uplete se princ prije negoli je njegova
majka stigla odgovoriti. U njegovu pitanju nije bilo ljutnje, nego smirenog
prihvaćanja naše nedoumice. Zakoračio je naprijed kao da ohrabruje grofa.
“Što još želite od Njezina Veličanstva osim milosti?”
 “Savez, gospodaru prinče”, odgovori grof bez oklijevanja. “Savez
Lancastera i Nevilleovih, kako bih mogao predvodio invaziju u vaše ime.
Zaklinjem se krvlju Kristovom da ću ubuduće biti veliki neprijatelj Edwarda
od Yorka u istoj mjeri kao što sam mu nekoć bio prijatelj. A vaš prijatelj,
kao što sam vam nekoć bio neprijatelj.” Sve je to otac izgovorio ne dižući
pogled više od poruba kraljičine haljine. Margareta napući usne.
“Moram razmisliti.” Vrijeme je prolazilo puževom brzinom. “Izbavili
biste mog gospodara Henrika i vratili mu krunu na glavu?”
“Da, Vaše Veličanstvo. Kunem se.”
Nastupila je poduža tišina u kojoj je očima prelazila s grofa na Luja pa
iznova na grofa. Sve je vrijeme otac klečao pred njom.
Uspravne kralježnice i zategnutih mišića, nije odavao nikakvu nelagodu
zbog svoga položaja i krajnjeg poniženja kojem je bio izložen. Kako će moći
služiti toj ženi koja ga je natjerala da se ponizi poput prosjaka? Kako će
predati sebe - i svoju obitelj -posve u njezine ruke?
“Kako ću znati da vam mogu vjerovati?” naposljetku upita. Luj odgovori
u znak podrške grofu. “Ja ću vam osobno zajamčiti grofovu vjernost i
iskrenost. Neće vas izdati.”
“Onda sam odlučila.” Očima je probadala grofa. “Postoje, dakako,
određeni uvjeti. Javno ćete povući svoje klevete o podrijetlu moga sina i
moje časti. Morate se zakleti pred Bogom da ćete mi vjerno služiti.”
“Hoću, Vaše Veličanstvo.”
“Potom...” Blago se namrštivši, pogleda svog sina kao da se želi uvjeriti
da je ispravno odlučila, a on joj odgovori osmijehom tako dražesnim da mi je
oduzeo dah. Iznova se nagnuo i položio ruku na njezino zapešće, lagano
pritisnuvši meko lažno na rukavu. Na trenutak sam vidjela kako se
Margaretino lice smekšalo od majčinske ljubavi. Je li Margareta, tako divlje
ambiciozna i puna mržnje, bila sposobna i za takve nježne osjećaje? Činilo se
da jest.
Lica nanovo kruta poput kamenih kula Angersa, odgovorila je:
“Gospodaru Warwiče, moj sin i ja slažemo se. Opraštam vam. Sklopit ću
savez s vama.”
Bilo je riješeno. Dogovor je postignut i grof je konačno dobio dopuštenje
ustati. Osjećala sam kako mi je olakšanje zatreperilo u prsnom košu dok me
nije počelo obuzimati u toj mjeri da sam se morala boriti sa željom da se
glasno nasmijem zbog novih vidika koji su se otvarali pred nama. Nećemo
više živjeti u progonstvu i daleko od svoga doma. Otac će se s vojskom
vratiti u Englesku potpomognut francuskim novcem i moći te Edwardom od
Lancastera kao maskotom, čime će pridobiti plemstvo na svoju stranu i
zasigurno poraziti Edwaida od Yorka. Tada ćemo se svi vratiti kući u
Warwick ili Middleham, a život će se nastaviti tamo gdje je stao. Sva
sigurnost i udobnost koje sam bila uzimala zdravo za gotovo ponovno će mi
pripasti...
Tijek mojih misli odjednom se naglo prekine, kao da je udario u kamene
zidine koje su nas okruživale. Ako Edward od Yorka bude poražen, kakva će
mu biti sudbina, njegova i Rikardova? Ako prežive nadolazeću bitku, bit će
osuđeni na progonstvo. A ako budu prognani, nemoćni i bez nade u povratak
na položaj, hoće li Rikardove zaruke s Mary od Burgundije propasti? Bila
sam sigurna u odgovor. Neće oženiti Burgundijku, ali moj ga otac svejednako
neće smatrati dobrim kandidatom za mene. Olakšanje zamijeni tuga. Nema
izgleda za nas, za našu pomirbu, bez obzira na ishod.
Misli su mi odlutale i nisam čula ništa što se oko mene govorilo, a pogled
mi je bio uperen u kraljičinu desnu ruku. Potom trepnem vraćajući se u
stvarnost, izoštravajući osjetila. Što? Osvrnula sam se oko sebe. Dogodilo se
nešto zbog čega je u zraku iznova zavladala napetost. Margareta je bila
srdita, a njezino lice zajapureno. Princ Edward imao je pomno namješten,
pribran izraz lica. Isabel je srdito zurila ravno u mene. Pokraj mene grofica je
naglo udahnula. O čemu god bila riječ, očito sam ja bila u središtu toga. Što
sam propustila? Bespomoćno pogledam groficu koja mi uzvrati gotovo
sažalnim pogledom. Grof me pogleda stroga i nevesela lica.
Što sam učinila?
“Kako se usuđujete predložiti takvo što!” vikne Margareta skačući na
noge. “Odličan prijedlog”, usprotivi se Luj i stane pokraj mene, uzimajući me
za ruku. Što je rekao? I što ja imam s time? Nisam mogla misliti ni na što
drugo osim da mu je ruka bila neugodno vruća i da sam željela izvući svoju,
ali nisam mogla pa sam tako stajala i trpjela njegov znojan dlan na svojim
prstima dok je ponavljao prijedlog koji je uzburkao strasti.
 “Vaše Veličanstvo... Znam da je grof od Warwicka i više nego voljan
ponuditi ruku svoje kćeri za vašeg sina. Trebali biste objeručke prihvatiti
njegovu ponudu. Neprocjenjiva je.”
“Za koga? Meni ne znači baš ništa!”
Riječi su mi kružile glavom kao što kukci kruže oko opasnog plamena,
dok sam se ja trudila uhvatiti ih i razumjeti. Grof je nudio svoju kćer? Ali ja
sam njegova kći. Da se uda za Edwarda od Lancastera, koji će jednoga dana
ponijeti krunu kralja Engleske?
Djevice mi! Kako sam samo bila glupa, kako sam kasno uvidjela ovaj
zaokret. Nisam znala što osjećam. Jedva sam mogla razabrati riječi, a kamoli
i njihovo značenje. To nije istina. Sigurno ću se svakoga trena probuditi iz
ovoga sna - noćne more - i uvidjeti da je riječ o predstavi. Dok mi je srce
mučno poskakivalo, okrenula sam se prema princu vidjeti što on misli o
svemu tome. Nisam mogla odgonetnuti izraz na njegovu licu. Njegove smeđe
oči bile su mirne, uperene u mene, skrivajući pomno razmišljanje do kojeg
nisam mogla doprijeti. Potom se nasmiješio i blago se naklonio kao da bi mu
predstavljalo najveći užitak na svijetu uzeti me za ženu. Bit ću Anne od
Lancastera, kraljica Engleske. “ Ne! Ne dolazi u obzir.” Margaretine riječi
rasplinu moju misao. Polagano sam izdahnula osjećajući pritisak u prsima,
napola iz straha, a napola iz ushićenja. Naravno da nikada neće pristati. Što
je Luj mislio? Budući da je Margareta samim čudom pristala uopće
razgovarati s mojim ocem, teško da će pristati na još bliskiji savez u vidu
buduće unučadi, budućih engleskih vladara, koja bi u sebi nosila krv
Nevilleovih. Nisam imala razloga za brigu. Začudo, moja piva misao, od koje
mi je laknulo, bila je ta da se nikad neću morati suočiti s Margaretom
Anžuvinskom na mjestu njezine snahe.
Ali, druga mi se spoznaja nametnula i istisnula prethodnu. Što ako to nije
prvi predložio Luj? Što ako je moj otac potegnuo to pitanje? Prisjetila sam se
njegove zagonetne primjedbe na brodu pred Honfleurom koja mi tada nije
značila ništa. Ti ćeš, kćeri moja, biti dobrodošla u svakom slučaju. Je li on
taj bračni savez imao na pameti sve ovo vrijeme?
Okružena snažnim sukobom volja kao što sam i bila, toga sam dana
otpočela svoje učenje o političkim spletkarenjima. Luj možda i jest bio sklon
prevrtljivosti, ali kada je u pitanju bila moć, grof je bio koristoljubiv u
jednakoj mjeri kao francuski kralj. Možda se nijednome od njih ne može
vjerovati. Morat ćemo platiti određenu cijenu.
Još jedna grofova sada očito znakovita izjava koju sam iz neznanja
pogrešno protumačila. Pretpostavljala sam da će očevo dostojanstvo biti
cijena koju ćemo morati platiti. Ili čak Clarenceove ambicije. Sad sam
uvidjela da sam sve vrijeme bila u krivu. Ja sam ta koja će platiti cijenu. A
to je grofu bilo na pameti od onog trenutka kad smo napustili englesku obalu.
Margareta se pjenila od bijesa. Njezina se sitna figura gotovo tresla od
ljutnje, a dlanove je uz bokove stegnula u šake kao da namjerava udariti sve
koji joj se približe i izlože njezinu bijesu. Bilo je posve jasno da više ne pazi
na svoje riječi kada se počela iskaljivati na francuskome kralju.
“Zar to moram učiniti u zamjenu za francusko zlato?” upita Luja.
“Sklopila sam savez s tim čovjekom koji ste željeli. Zar to nije dovoljno?
Moram li prihvatiti i njegovu kćer? Moram li sinovu kraljevsku krv
pomiješati s običnim pučaninom i izdajicom?”
Luj se nije dao smesti. Čvrsto stisnuvši Margaretu za ruku tako da mu se
nije mogla opirati, odveo ju je postrance do udubine uz prozor, nagnuo se
prema njoj te je nastavio svesrdno nagovarati šaptanjem na uho. Da nisam
bila posve usredotočena na značenje toga prijedloga, bila bih kadra pogoditi
sadržaj njegovih savjeta. Brak bi povezao Warwicka s njihovim namjerama,
osiguravajući njegovu vječnu odanost. Ne bi učinio ništa što bi smanjilo
izglede njegove kćeri da postane kraljicom. Lujeve meke i pomalo siktave
riječi nastavile su se unedogled, dopirući do nas u tragovima. Margareta je
slušala, ali bez promjene na ozbiljnom licu. Ponekad je kratko odgovarala,
oštro mašući rukama. Za to ju je vrijeme njezin sin gledao s druge strane
odaje, a u čelo mu se usjekla duboka brazda. Mi ostali stajali smo poput
kipova. Luj se naposljetku uspravi i progovori glasno tako da ga svi mogu
čuti.
“Vaša je odluka konačna, Vaše Veličanstvo. Ali morate odvagnuti kako
će se vaše odbijanje odraziti na vaš plan o invaziji.”
“Svjesna sam toga... i previše, Vaše Veličanstvo”, prasne. Margareta se
uspela na prijestolje odbijajući pogledati oca dok se nije našla iznad njega,
podižući suknju kad je stala pred njega. To joj je barem dalo vremena da
obuzda svoj gnjev.
 “Kažu mi da vam moram dati odgovor. Evo moga odgovora. Zar ste
mislili da ću se objeručke baciti na vašu ponudu, gospodine Warwiče? Teško
mi je povjerovati da nudite svoju kćer za ženu mome sinu kad ste nekoć
svjesno u pitanje doveli njegovu zakonitost. Takvo je licemjerje
nepodnošljivo. Neću dati svoj pristanak.”
“Pomislite samo na snagu našeg udruženog napada na Englesku, Vaše
Veličanstvo”, nagovarao ju je grof pokušavajući popraviti nastalu štetu.
“Pomislite samo što bismo vaš sin i ja mogli učiniti za Lancastere.”
“Vaš je prijam, gospodine Warwiče, završen.”
Odbila me. Iskazala je toliko mržnje u svojim suzdržanim rečenicama.

Bilo je već kasno kad smo se vratili u svoje odaje. Dugi dan u kojem su
se mnoge neobične prilike otvorile i zatvorile bio je na izmaku. Naklonila
sam se grofu i grofici, odviše umorna razmišljati. Vidjela sam istu
iscrpljenost i na drugim licima. Clarence je slijedio Isabel, kratko zastavši na
vratima da pogleda grofa, s izrazom samosažaljenja nakon sudbonosnih
odluka.
“Sve je bilo uzalud, zar ne? Izdao sam brata, prekršio zavjet dan pred
Bogom da ću biti odan svome kralju. A zašto? Što sam postigao? Ništa.”
Nitko to nije mogao zanijekati.
Već sam bila ispružila ruku zatvoriti vrata kad su se iznenada otvorila
tako snažno da su s treskom udarila o zid. Dramatična do posljednjega trena,
Margareta Anžuvinska stajala je na pragu s princem za leđima. Ušla je u
sobu i naglo se zaustavila pred grofom, očima mu gorljivo pretražujući lice.
“Uvjerili su me. U redu, gospodine Warwiče, pristajem. Moj će sin
oženiti djevojku.”
“Vaše Veličanstvo! Počašćen sam! Primite moju duboku zahvalnost.”
Nimalo se ne iznenadivši zbog ovog zaokreta, grof se nakloni držeći ruku na
srcu.
Margareta nastavi, vodena nekim neobičnim osjećajem. “Ne zahvaljujte
mi. To se protivi mome razumu, ali uvjeravaju me da trebam tako postupiti.”
 “Naš će savez vratiti Lancastere na položaj.”
“Tomu se i nadam.
Molim se za to u svakom trenutku svakoga dana. No, jednu stvar neću
dopustiti.” Lice joj se dodatno ukruti. “Neću dopustiti da vam se moj sin
pridruži u prvome napadu.”
Vidjela sam kako se otac ukočio. “Ali to je naše najjače oružje, Vaše
Veličanstvo... predstaviti princa Edwarda od Lancastera engleskome
plemstvu kao simbol kojemu će prisegnuti na vjernost.”
“Ne dopuštam to. Princ će u Englesku doći sa mnom, kada invazija
započne i pobjeda bude osigurana. Kada Edward od Yorka izgubi svoju moć.
Tada će princ doći na čelo trupa u ime svoga oca. To je sve što ću reći.”
Ispružila je ruku s ukočenom otmjenošću. Dopustila je ocu da joj poljubi
ruku. Ako joj se ta gesta i gadila, maestralno je to skrila. Isto je učinio i moj
otac prihvativši prinčevu odsutnost. Izvlačeći svoju ruku iz očeve, Margareta
je pruži prema meni.
“Dođite.”
Poslušam i stanem pred nju.
“Nisam te izabrala za sinovu ženu, ali moram neprijatelja svoga
neprijatelja prihvatiti za prijatelja.” Izvila je usne kao da to ne namjerava
učiniti. “Nadajmo se da ćeš se naučiti ponašati kao princeza. Moj je sin od
kolijevke odgajan kao princ od Walesa. Edwarde!” oštro ga je zazvala. “Dođi
pozdraviti svoju nevjestu. Postala je ključ engleskih vrata, a čini se i tvoj put
do prijestolja.” Promatrala me neugodno prodorno, bez trunke umilnosti.
“Evo tvoje nevjeste, Edwarde.” Sjedinila nam je ruke u svojima, obavijajući
moju rukom njezina sina i vlastitom, malenom i mekom, a opet čvrstom,
podloživši nas oboje svojoj volji.
Borila sam se da ne povučem ruku ili se promeškoljim zbog neugodna
izraza njezina lica koje je govorilo da sam nepoželjna, da pripadam bijednim
Nevilleovima. Ma što ona mislila o meni, stvar je dogovorena. Postala sam
zaručnicom princa od Walesa.
“Lady Anne.” Margareta nam pusti ruke, a Edward me trgne iz misli
čvrsto me stisnuvši. “Dopustite mi da kažem koliko sam sretan što će tako
dražesna dama postati mojom nevjestom.” Podigne moju ruku i poljubi je
hladnim usnama, netremice me gledajući. Njegove oči bile su više zelene
nego smeđe pod svjetlom svijeća, a osmijeh topao i ohrabrujući. Nije me
mrzio. Zbog toga tjeskoba popusti svoj čelični stisak oko moga srca. “Mislim
da će lady Anne biti prava princeza”, reče.
“Vidjet ćemo.” Margareta me odmjeri od glave do pete. Drhtala sam u
sebi. “Sutra ću razgovarati s vama. Dođite u moje odaje popodne. Moramo
se upoznati.”
Sama pomisao na to nije obećavala mirnu noć.
 DEVETO POGLAVLJE

kraljičinim sam se odajama predstavila, na majčino inzistiranje, u

pratnji samodopadne Margery. “Bit će ti potrebna podrška koga od
Nevilleovih u tom Lankasterskom zmijskom leglu. Ako već ne mogu ja,
Margery će ići s tobom.”
Pitala sam se što bi otac rekao da zna kako je grofica slabo zagrijana za
naše nove političke saveznike. Sumnjala sam da će majka do samoga kraja u
srcu biti odana ikome drugom osim jorkistima. Što se mene tiče, ja nisam bila
posve sigurna kome je pripadala moja odanost, ali cijenila sam Margerynu
postojanost na mojoj strani. Suhih usta i nemirna želuca, ispravila sam se u
ramenima kada je Margery, usana povijenih na krajevima u znak
negodovanja, pokucala na vrata.
“Ne bih odabrala taj brak za vas, gospo”, još jednom zasikće mi u uho.
“Ne bih ni ja.” Živci su mi poskakivali poput lonca punog jegulja. Ali
princ je ljubazan i naočit...”
Margery se namršti zbog moje ishitrenosti pri iskazivanju naklonosti.
“Naočit? Možda i jest. Ali je i prokleti lankasterac, sin one anžuvinske
zmije!”
“Tiho.” Pogledom prekorim Margery zbog zlobnosti. Majka je barem bila
dovoljno taktična pa je takve misli zadržavala za sebe. Vrata se otvoriše.
Dvorska dama, gospa Beatrice, kako ću kasnije otkriti, visoka i koščata,
oštrih crta lica i jednako opaka poput svoje gospodarice, zanemarila je
Margery, a kroz mene pogledala kao da ne postojim kada je otvorila vrata i
rukom nas pozvala da priđemo. “Njezino vas Veličanstvo čeka”, izjavi
pokazujući nam da uđemo, ostavljajući nas da se same snađemo.
Najmanje me, dakle, jedan član kraljičina kućanstva drži neprikladnom za
princa. Kako se samo usuđivala odnositi s takvim nepoštovanjem prema
meni! Uzdignute sam brade prošla mnoge odaje za prijam, pred očima
nekadašnjih kraljeva i dostojanstvenika na slikama nepoznatih umjetnika, pa
prišla odškrinutim vratima, usredotočena na to da se ponašam pristojno
usprkos unutarnjem protestu. Prema majčinim uputama, pažljivo sam se
odjenula: jednobojan veo s jednostavnom vrpcom, ništa pretjerano
razmetljivo. Nisam si mogla priuštiti da mi kraljica zamjeri na držanju. No,
kakvo li će njezino raspoloženje biti danas? Još malo uzdignem bradu,
prisjetivši se majčinih savjeta.
“Pokaži poštovanje i pazi što ćeš reći. Budi iskrena. I nipošto ne zaboravi
da si Nevilleova.” Potom je, neuobičajeno zajedljivo, dometnula: “Trebala bi
biti sretna što će dobiti ovakvu nevjestu za svoga sina, neiskusnog i mladog
ljepotana bez kraljevstva i nade u njegovo osvajanje bez pomoći tvoga oca.”
Stoga sam odrješito koračala kamenim pločama, da bih na kraju zastala
pred polovično otvorenim vratima i poslušala razgovor koji se vodio iza njih.
Ostala sam nezamijećena, što je dovoljno govorilo o silini rasprave koja se
vodila s druge strane vrata i otrovnosti jednoga od glasova.
“Smjesta se, gospođo, želim pridružiti gospodaru Warwicku na putu za
Englesku. I učinit ću to, s vašim pristankom ili bez njega!”
“Nećeš. Zabranjujem ti.”
Princ Edward stao je uz prozor tako da ga više nisam mogla vidjeti, a
potom se vratio i odlučno istupio pred kraljicu smještenu pod prozorom kroz
koji je dopirala svjetlost i obasjavala vez u njezinu krilu. “Za očeve
odsutnosti ja bih trebao predvoditi trupe u boju.”
“Sine moj!” Kraljica je uredno sklopi ruke povrh platna i zamijetila sam
da se trudila ostati mirna. Bila je brižna prema svome sinu. “Nemaš iskustva
na bojišnici.”
“Ali dovoljno sam srčan!” Iako nisam mogla vidjeti srditost na prinčevu
licu, čula sam je u njegovu odgovoru. “Iskustvo koje mi manjka nadoknadit
ću svojom predanošću. Izučio sam sve vojne vještine. Krajnje je vrijeme da
sudjelujem u borbi i primijenim svoje vještine. Rikard od Gloucestera stariji
je od mene tek nešto više od godine dana, a on je vrhovni zapovjednik
Engleske.”
“Znam. I hoćeš.” Margareta se nagnula da mu dotakne ruku, ali on se
naglo izmaknuo. “Zar te nisam odgojila da se boriš za svoje naslijede? Ali ne
dok se ne bude nazirala pobjeda.”
 “Zašto me onda ne puštate da pođem? Zašto sam prisiljen čekati? Ta
nisam dijete da me odijevate i kupate u svili i baršunu dok drugi ispunjavaju
moje dužnosti i bore se za moje kraljevstvo.” Gotovo sam mogla vidjeti kako
plamti iznutra dok mu se crte lica ukrućuju od žestine zanosa. Iznova je
počeo hodati tamo-amo po sobi, podižući ruke s bokova kao da se istog trena
želi obračunati s neprijateljima u borbi. “Jorkistička gamad! Trgao bih im ud
po ud. Kako li sam se samo suzdržao da ne ščepam Clarencea za vrat onda
kad ti se približio! Kažnjavao bih njega i njegovu braću za sva počinjena
nedjela dok englesko tlo ne bi bilo natopljeno jorkističkom krvlju. Dat ću ih
pogubiti na bojišnici jer su se usudili taknuti moga oca. Sve do posljednjega,
ubiti, opljačkati i baciti njihova tijela u blato da Lancasteri gaze preko njih.”
Iznova hitro stane pred kraljicu. “Sjećate li se kako ste glave oca im i
brata - Yorka i Rutlanda - te glavu Warwickova oca dali nabosti na vrata
Yorka da ih svi gledaju i rugaju im se? Jednako bih tako ja raščetvorene
dijelove ostalih članova te triput proklete obitelji dao nabosti na vrata i
mostove širom Londona. Kralja Edwarda, kako sam sebe naziva. Clarencea.
Gloucestera. Edwardovu nezakonitu djecu s onom Woodvilleovom. Kakva bi
to pobjeda bila!” Glas mu se pretvori u vapaj. “Pustite me da idem,
preklinjem vas. Otac bi me bez sumnje postavio na čelo trupa. Zašto vi
nećete?”
Osjetila sam kako me Margery pogledava, ali joj nisam uzvratila pogled.
Znala sam da u sebi misli isto što i ja. Protrnula sam od nelagode zbog takve
provale bijesa, unatoč tomu što sam razumjela razloge prinčeva gnjeva.
Vlastita nesigurnost zbog života u progonstvu i neprestana, iscrpljujuća
tjeskoba od onoga što donosi idući dan naučile su me mnogo toga. Ipak,
užasavala me silovitost njegove želje za osvetom.
Kraljicu Margaretu to nije nimalo zabrinulo niti je poljuljalo njezinu
odlučnost. “Edwarde, to nije moguće. Osim što si dobar vojnik, moraš postati
i vješt političar. Ako ti dopustim da u prvome napadu pođeš u Englesku, što
bi se dogodilo s nama da nas Warwick izda? Što ako te bude predao u ruke
Edwardu od Yorka u znak svoje naklonosti prema starom gospodaru, kao
taoca u zamjenu za Yorkov oprost? Kakvo bi mu samo vrijedno oruđe za
pregovore predstavljao. Ne vjerujem gospodaru od Warwicka, a ne bi smio ni
ti. A što se tiče one spodobe od Yorka koja nosi tvoju krunu, on bi te istog
trena bacio u Londonski toranj zajedno s ocem, dok bi Warwick zauzimao
svoj prijašnji položaj uz njega. Zar misliš da bih te izložila takvome riziku?
Ne, sve dok jorkisti ne budu svrgnuti. Ne vjerujem našem savezniku
Nevilleu.”
“Ni ja”, prasne princ. “No, svejedno mislim da bi bila kobna pogreška
dopustiti Warwicku da se vrati sam i učvrsti svoju moć. Protivnici Yorka
pohrlit će njemu kada bi trebali pohrliti meni!”
Kraljica ovoga put uhvati sinovu tuku, ne popuštajući stisak kada je ovaj
htio zakoračiti unatrag, pa ga povuče na koljena pokraj svojega Stolca.
Usprkos tomu što je stišala glas, i dalje je bio posve jasan u tišini prostorije.
“Ti si sve što imam i u koga polažem sve svoje nade. Kada York bude
svrgnut, a tvoj otac oslobođen i ponovno na prijestolju, tek ćemo se tada
vratiti. A ja ću biti uz tebe, slaviti našu pobjedu.”
“Ali tako mi neće pripasti nikakva slava. Imat će je Warwick i ja ću biti
okovan dužnošću prema njemu”, ozlojeđeno procijedi princ. “A što se tog
prokletog braka tiče...”
Svaki se mišić u mom tijelu ukruti.
“Tiho, sine moj”, promrmlja Margareta. “Ništa još nije sigurno.”
“Kada biskup blagoslovi naše sjedinjenje, bit ću vezan za tu djevojku
pobijedio Warwick ili ne.”
“Nije baš tako. Zar misliš da nisam razmišljala o tome? Imam plan...”
Ovoga se puta Margery i ja pogledamo. Margery se namršti i razdvoji usne
kao da će progovoriti, na što moja ruka stisne njezine prste poput škripca.
“Koji vam je plan?” upita princ. “Recite mi!”
Kako su samo slično izgledali, majka i sin, u tom prizoru pod suncem
okupanim prozorom, očiju oštrih kao u sokola, divljih i sjajnih, lijepih,
pravilnih crta lica obojenih unutarnjom vjerom, sjajnijom od prodornoga
sunca, da im se uspjeh nalazi na dohvat ruke. “Ne još. Odviše je rano za to”,
promrmlja Margareta. “Moraš se naučiti strpljenju.”
Vidjela sam kako se kraljica nasmiješila sinu. Promatrala sam kako
podiže ruku i prstima mu prolazi kroz kosu. Između njih postojala je veza,
dobra ili zla. Kraljica je sve svoje nade polagala u tog mladića, što je njega
radovalo. Shvatila sam, s jezivim predosjećajem, da bi svakoj ženi koja bi
postala dio te veze bilo iznimno teško oslabiti konce kojima je kraljica
Margareta upravljala životom svoga sina. Moj će brak biti neugodan.
Zadrhtala sam od pomisli da ću se naći usred te tročlane zajednice.
Margareta povuče princa bliže smiješeći mu se u lice. Koja majka ne bi
voljela tako predivnog sina kada je ostala bez svega drugoga.
Zacijelo sam nesvjesno načinila pokret. Vidjela sam kako Margareta
stišće prinčevo zapešće okrećući glavu prema vratima te se nađoh oči u oči s
njom. Kao i s njime. Čekala sam, suspregnuta daha, da vidim kako će se
ponijeti s obzirom na moj neočekivani upad. Uzburkani osjećaji i dalje su
sjali u prinčevim očima.
Reagirao je istoga trena, posve utješno i nevjerojatno ljubazno. “Lady
Anne.” Žurno ustavši, otmjeno i bez trunke srama, prešao je sobu, otvorio
vrata do kraja, naklonio se, lagano mi uhvatio ruku te je poljubio, na što sam
se jarko zarumenjela. Smješkao se toplo i ljubazno kao da ne može zamisliti
ništa bolje od toga da neko vrijeme provede u mome društvu. Dlanova i dalje
u njegovima, osjetila sam kako se njihova toplina upija u moju krv i žari mi
lice.
“Oprostite mi”, reče nakrivljene glave i nasmiješenih usana. “Nisam znao
da ste došli. Oduzeo sam vaše vrijeme s gospodom kraljicom.” Poznat
parfem iz knjižnice i slatkaste natruhe tamjana draškale su mi osjetila sve
dok, kao i prije, u pozadini nisam osjetila nekakav neugodan miris, zbog čega
sam nabrala nos.
Nesigurno se naklonim. “Nisam vas željela prekidati, gospodaru.” Budući
da se još šire osmjehnuo, ohrabrujući me na odgovor, uhvatili samu sebe
kako se i ja njemu osmjehujem.
“Dobro je što ste me prekinuli”, kaže uvodeći me u odaju. “Kao što će
moja gospoda majka potvrditi, ponekad sam suviše krvoločan za svoje
dobro. Ne odgovara mi ovakva neaktivnost i iznad svega želim stajati na
engleskome tlu. Nestrpljivost me ponekad tjera da izgovaram riječi na koje
se ne bih odvažio u blažem raspoloženju.” Nasmijao se dubokim, privlačnim
smijehom. “Njezino Veličanstvo govori mi da je to mladenačko pretjerivanje
i da će mi dobro doći još koja godina za leđima. Oprostite mi, gospo, ako
sam vam se pričinio bešćutnim.”
 Prinčevo iskreno priznanje posve me iznenadilo i smjesta ga učinilo
privlačnijim u mojim očima, a tomu su pridonijele i lijepe crte njegova lica
koje su sada ozbiljno molile za oprost. “Ponekad bol zbog progonstva
postane nepodnošljiva pa me ponesu osjećaji”, objasni. Nestane njegova
osmijeha i sjena mu prijeđe preko lica. Budući da sam tu bol i sama
poznavala, moje se srce smekša.
“Dakako. Shvaćam da imate potrebu vratiti se, gospodaru.”
“I učinit ćemo to. Zajedno. Danas ste dobre volje, lady Anne. Usuđujem
se nadati da ste ovako procvjetali od sreće zbog našega budućeg braka. I ta
vam tamno-ružičasta haljina lijepo pristaje. Iznimno laskavo.”
Lice mi poprimi još zagasitiju nijansu od baršuna koji je pohvalio. “Hvala
vam, gospodaru. Vaše riječi umnažaju moju sreću.”
Nagnuo se šapnuti mi na uho, čime me još više privukao. “Morate me
zvati Edward, sada kada samo što nismo zaručeni. A sada vas napuštam.
Možda bismo se mogli sastati u vrtu i prošetati njime uvečer, kada bude
svježije.”
Ponovno se naklonih, zaželjevši da ne ode, očarana ozbiljnošću i
nježnošću koje je iskazao prema meni. Zasigurno bi pripomogle mojemu
prijmu kod kraljice Margarete.
Ali, ostavio me da se sama nosim s time.
“Približite se!”
Poslušala sam. Već poučena običajima na Margaretinu dvoru i odlučna
ponašati se pristojno, kleknula sam pred nju, sklopljenih ruku i oborena
pogleda. U sebi sam drhtala, a krv mi je bubnjala u ušima.
“Barem ste pristojna držanja”, dobaci.
Barem! Naizgled pribrana, a iznutra prestravljena, nisam izustila ni riječ.
“Sjednite pokraj mene.” Ponovno se primi složenog pletiva koje je u
međuvremenu ispustila te mu se posveti, pogledavajući me tek s vremena na
vrijeme. Njezini sitni prsti vješto barataju iglom i koncem. Čini se posve
udubljenom u vezenje.
“Znate li vesti?” upita. “Da, Vaše Veličanstvo.”
“Čitati i pisati znate, naravno.”
 “Znam, Vaše Veličanstvo.”
“Znam da razumijete moj jezik.”
Nisam joj dala odgovor, s obzirom na to da sam ga smatrala nepotrebnim.
“Znate li pjevati? Plesati?”
“Da. Znam pratiti melodiju. Uspješnija sam pri sviranju lutnje.” Bila sam
zadovoljna nepokolebljivošću svoga glasa tijekom njezina podrobna
ispitivanja.
“Pretpostavljam da ste vješti u vođenju kućanstva”, dometne.
“Nadgledanju računa, učinkovitosti sluga i takvih stvari.”
“Moja se majka pobrinula za moje obrazovanje, Vaše Veličanstvo.”
Bezizražajna je lica napravila nekoliko poteza iglom, ali svejednako je zračila
mržnjom za koju mi se činilo da dopire do mene u valovima, poput plime.
Njezina smirena usredotočenost na vezenje zapravo je bila samo paravan.
“Jeste li već žena, sposobna za izvršavanje svih bračnih dužnosti?”
“Da, Vaše Veličanstvo.” Znala sam na što misli. Već sam bila dobila
mjesečnici!. “Hm.” Oštro me pogleda. “Bili ste zaručeni za Rikarda od
Gloucestera, prije nego što se vaš otac predomislio.”
U kojem će se smjeru razviti ovaj razgovor? “Jesam, Vaše Veličanstvo.
Vojvoda od Gloucestera obrazovao se kod moga oca u Middlehamu.
Poznajem ga od djetinjstva.”
“Ima li još kakve naklonosti između vas?”
Zašto je to zanima? Zamisao o našem braku odavno je propala. Bilo mi je
jasno da moram zanijekati svaku naklonost. Moram oprezno povlačiti poteze
u ovoj profinjenoj diplomatskoj igri. “Ne, Vaše Veličanstvo. Nema nikakve
naklonosti.”
“Odlično! Ne želim da nam išta stoji na putu.” I dalje je iglom probadala
otmjeno platno. “Vaša će dužnost biti princu roditi sina. Cijelo nasljedstvo
Lancastera počiva isključivo na plećima moga sina.
Potrebna mu je snaga. Mora dobiti sinove nasljednike. Nemogućnost vaše
majke da rodi nasljednika ne ispunjava me optimizmom.”
“Shvaćam, Vaše Veličanstvo. Učinit ću sve što je u mojoj moći.” Upijala
me netremičnim pogledom, moje lice, haljinu, čvrsto stisnute ruke. “Sada kad
ćete postati nevjesta moga sina, mislim kako bi bilo najbolje da dođete živjeti
u mome kućanstvu. Da naučite sve što jedna princeza i buduća kraljica treba
znati.”
Pomisao na život pod rukom te žene užasnula me i zgrčila mi utrobu, ali
znala sam da je ne mogu odbiti. Sjetivši se njezinih riječi: “ Imam plan...”,
zapravo sam je željela pitati na koji način namjerava potkopati moje zaruke s
princem. Umjesto toga rekla sam: “Nadam se da vam taj brak odgovara, Vaše
Veličanstvo.” Izgovorila sam to što sam smirenije mogla, kako se i očekivalo
od poslušne kćeri.
“Luj mi govori da mi je Warwick potreban, stoga ste mi potrebni i vi.”
Uputila mi je smrtonosan pogled. “I ne želim da bez pratnje šećete vrtovima s
mojim sinom. Razumijete li?”
“Da, Vaše Veličanstvo.”
“Ako bude tražio, odbit ćete ga. Sada možete ići.”
I tako se završilo, a ja sam se kasnije pitala zašto joj je taj razgovor bio
toliko važan. Što je iz njega doznala, ako išta i jest? Sve što je otkrila bilo je
moje obrazovanje i prošli odnos s Rikardom, ali zacijelo je već bila doznala
za oboje. Možda me jednostavno željela vidjeti i sama prosuditi.
Margery je podignula suknje dok se penjale uz izlizane stube prema
svojim odajama. “Narav joj je studena poput zaleđenog jarka u veljači. I
dvostruko ljuća.” Znam.
“Budite na oprezu, gospo.”
“Hoću.”
Kraljici se nisam uopće sviđala. Ali, barem me princ nije strijeljao očima
svaki put kada bi me pogledao.
“Evo Njezina Kraljevskog Veličanstva, vratila se među nas. Da joj se
poklonimo? Bacimo na koljena pred nju?” Isabel me pratila pogledom dok
sam ulazila, ali nije se pomaknula iz svog naslonjača. Zapekla me
zajedljivost njezinih riječi. U očima joj je tinjalo sažaljenje prema samoj sebi,
ali pognuto je rame otkrivalo proračunatost njezine uvrede. Od trenutka kad
je potegnuto pitanje moga braka, uzdigla je neprobojan zid oko sebe. Tog se
jutra činio još višim. “Hoćete li nas obavijestiti kada će se odviti to
veličanstveno sjedinjenje?” upita obrva uzdignutih kao da je gonjena čistom
znatiželjom, ali iza njih skrivalo se posvemašnje ogorčenje.
Ignorirala sam je. Nisam imala snage prepirati se s njom.
“No?” upita grofica, blago se osmjehnuvši na moje izbjegavanje sukoba.
“Vidim da si preživjela mučenje.”
Nimalo se otmjeno spustih na stolicu pokraj nje, grleći koljena rukama i
zureći u vrhove svojih cipela kako ne bih morala majku pogledati u oči.
Nisam joj namjeravala dopustiti da mi s lica iščita što me muči.
“Mrzi me. Nema povjerenja u moga oca. Nema povjerenja ni u koga od
nas”, kažem jednostavno. “Nije to rekla otvoreno, ali nije bilo ni potrebno.
Svaka je koščica u njezinu tijelu to vrištala. Izgledala je kao da joj boravak
sa mnom u istoj prostoriji predstavlja napor. Ne razumijem zašto me uopće
pozvala.” Prijeko sam gledala meku kožu, zamijetivši oštećenja od nošenja i
prelazeći prstima preko njih.
“Nevjerojatna si!” izjavi Isabel. “Svatko bi očekivao da će ljubiti tlo po
kojemu hodaš ako ti ili grof nekim čudom uspijete priskrbiti krunu njezinu
ljubljenome sinu!”
Okrenuvši joj leđa, stisnula sam usne. Nekoć bih dopustila svim svojim
strahovima da se pretoče u riječi. Sada sam ih jednostavno potisnula duboko
u sebe.
Princ je izrazio želju da pogubi svoje neprijatelje i na koplje nabode
dijelove njihovih tijela, ali me uvjerio da ga veseli pomisao na brak sa
mnom. Smiješio mi se i nagovarao me da ga zovem Edward. Rekao je da
želi proliti krv svih jorkista. Usne su mu bile tople kada me poljubio u obraz
u znak dobrodošlice, ali ne želi me - rekao je da je to proklet brak...
Slegnuh ramenima. Nisam željela razmišljati o tome.
“Kraljica kaže da se moram pridružiti njezinu kućanstvu”, izjavim
umjesto toga. “Namjerava me uzeti pod svoje i poučavati kako bi me učinila
dostojnom svoga sina.”
Grofica napravi grimasu i kratko se nasmije. “To neće dugo trajati. Kada
se udaš i vratiš u Englesku, imat ćeš vlastito kućanstvo. Oslobodit ćeš je se.”
“Što će to značiti za mene?” upitam, iznenada uplašena golemim
promjenama koje su, kako mi se činilo, jurišale prema meni vrtoglavom
brzinom.
 “Pa, pripast će ti položaj i sve bogatstvo princeze kraljevske krvi, kao i
posjedi diljem Engleske, od Cornwalla do Chestera. Moći ćeš sama izabrati
pratnju, dvorske dame i vlastite službenike koji će nadgledati tvoje poslove.”
Grofica je govorila vedrim tonom, nakratko pogledavši Isabel
upozoravajućim pogledom. Moja sestra glasno otpuhne. “Uživat ćeš u
prostranim odajama brojnih kraljevskih palača i dvoraca u cijeloj zemlji. Na
putovanjima ćeš imati sluge koji će udovoljavati svakoj tvojoj potrebi i
uvijek ćeš na raspolaganju imati najraskošniju odjeću i najskuplje drago
kamenje. Ako poželiš, moći ćeš i sama nametati modne trendove. Ja ću
morati tražiti prijam kod tebe, vlastite kćeri, kada te budem željela vidjeti.”
Zastane na trenutak, a potom tiho nastavi:
“Iskazivat će ti svako poštovanje i čast. Posebice kad kraljevstvu budeš
podarila sina, nasljednika Lancastera. To će ti, nadasve, dati više moći nego
što možeš zamisliti i omogućiti da se odupreš kraljičinoj volji.”
Njezine su mi riječi strujale umom gomilajući se u nelagodnu sumnju da
se suviše trudila uljepšati taj prizor. Nije se ni osvrnula na sve krvoproliće i
bitke do kojih će zasigurno morati doći prije nego što princu bude vraćeno
nasljedstvo ni na moju izolaciju u kraljičinu kućanstvu, gdje će me u
najboljem slučaju podnositi, a u najgorem prezirati. Usprkos svemu tomu,
shvaćala sam da govori istinu, posebice što se tiče posljednje stvari, te da se
ona ticala majčine duboke boli.
“Moli se da uskoro začneš”, tiho dometne.
Budući da je grofica to spomenula, upitam je: “Koliko si dugo bila u
braku prije negoli se Isabel rodila?”
“Sedamnaest godina.” Smiješak koji joj je nakratko zatitrao na usnama
nije budio lijepe uspomene.
“Oprosti mi. Nisam te željela ražalostiti.”
“Nisi. Tvoj otac i ja nismo živjeli zajedno sve to vrijeme. Zaručeni smo
kao vrlo mladi, kada još nismo mogli uspostaviti vlastito kućanstvo. A potom
smo, Božjom voljom, godinama čekali dijete. Naposljetku nam je podario
dvije dragocjene kćeri koje će donijeti čast i slavu Nevilleovima. Što više
možemo poželjeti?”
Ali ne i sina u koga biste položili sve svoje nade. Kao Margareta u
princa. Osjećala sam majčinu skrivenu tugu dok sam se u sebi pomolila da
rodim sina, i to uskoro.
Isabel je sve vrijeme šutke sjedila, izraza lica tvrda poput kamena, sve
dok nije, kada joj je postalo nepodnošljivo, pažljivo odložila svoj rad na stol,
ustala i bez riječi napustila sobu. Majka je uzdahnula. Gledale smo ukočenu
kralježnicu i ponosno uzdignutu glavu moje sestre dok je zatvarala vrata
opako se suzdržavajući.
“Možda nisam trebala spominjati nasljednike i djecu”, rekoh. “Nije zbog
toga, nego zbog Clarencea.”
“Što je učinio?”
“Stvar je u tome što nije učinio!” Grofica ustane i natoči dva pehara piva,
pružajući mi jedan od njih zamišljena izraza lica. “Napustio je Angers. U ranu
zoru, bez ikakva nagovještaja. I odbio je povesti Isabel sa sobom. Nije
mogao podnijeti pregovore u kojima mu nema mjesta i koji će mu zauvijek
oduzeti njegovo pravo stečeno rođenjem - tako on gleda na tu situaciju.
Otišao je u Normandiju, u jednu od luka, kaže. Isabel se osjeća napuštenom.”
“Hoće li se vratiti u Englesku?” upitam, nemoćna uvidjeti njegove
razloge. Sjela je natrag u naslonjač i otpila gutljaj iz svoga pehara. “Sam
neće. Ne usuđuje se izložiti gnjevu kralja Edwarda. Hoće li se na kraju
pridružiti grofu na čelu vojske ili će pokušati ostvariti kontakt s bratom i
iščeprkati kakvo pomirenje, ne znam. Sumnjam da bi Edward pomirbu uzeo u
obzir. Ovo je drugi put da je Clarence izdao brata. Da sam ja na Edwardovu
mjestu...”, čelo joj se nabralo dok je razmišljala o tome. “Pa, ne znam što bih
učinila.”
Nisam znala ni ja. Nekoć je kralj iznova primio Clarencea i mog oca na
dvor uz blage riječi i obećanje o povratku na položaj, ali sada sam strahovala
će sve završiti u krvi ako ponovno padnu u Edwardove ruke.
“Isabel je u međuvremenu primorana ostati ovdje”, nastavi grofica, “i
svjedočiti tvome uspjehu. Moramo iskazati suosjećanje prema njoj.”
“Najradije bih je pljusnula!”
Grofica napući usne. “Isabel je oduvijek žudjela za zlatom i hermelinovim
krznom, zar ne?”
“Što misliš, hoće li uskoro biti vjenčanja?” Glavni razlog moje tjeskobe
zbog vlastite budućnosti vratio se i triput mi snažnije udario u glavu. Na
moje se riječi otvoriše vrata. Podigle smo pogled, očekujući Isabel i još jedan
mrzovoljni ispad, ali bio je to grof, ušavši upravo na vrijeme da čuje moje
nesretno pitanje.
“Neće skoro!” Bio je spremljen za kraljevski prijam, u neprekidnom nizu
pregovora i kompromisa, ali brazde između nosa i usana isticale su mu se
poput žica na liri.
“Nije valjda kraljica odustala od dogovora!” uzvikne majka. “Anne se tek
vratila od Njezina Veličanstva.”
“O, ne. Ovoga puta Margareta nije ništa skrivila. Pretpostavljam da sam
se trebao dosjetiti toga, ali nisam.”
Nasmiješio mi se, iako slabašno, sa svog mjesta ispred rešetke ugaslog
kamina. “Anne i princ Edward rođaci su u četvrtom koljenu.
Kao praunučad Johna od Gaunta. Moramo zatražiti papino dopuštenje.”
Zastenjao je, vrhom čizme gurkajući dopola izgorjelu cjepanicu. “Moji
kovčezi već sada zveče dok zlato nestaje iz njih.”
“To bi moglo potrajati mjesecima!”
“Znam. Ako nastavimo ovim tempom, bit će pravo čudo ako Anžuvinka
ostane pri zarukama.”
Grofica očajno uzdahne, na rubu strpljenja. “Tada moramo moliti za
čudo.”
Od danas ću biti poznata kao lady Anne, princeza od Walesa. Stajala
sam i drhtala odjevena u plavu haljinu od svile, s prinčevim heraldičkim
perjem izvezenim zlatnim nitima na korzetu, pred visokim oltarom katedrale u
Angersu. Moje će zaruke biti objavljene pred Bogom. Dodijeljena mi je
uloga - sve što sam trebala jest biti poslušna. Jedini svjedok moga otpora,
ako ću ga tako nazvati, bila je izjava: “Odbijam biti zaručena u posuđenoj
haljini!” Nisu uvažili moju pobunu. Odjevena u plavu svilenu haljinu i ogrtač
od baršuna i hermelinskog krzna koje mi je za ovu svečanu priliku posudila
sama kraljica Margareta, stajala sam na svome mjestu uz princa Edwarda.
Leda uspravnih poput strijele prilično me nadvisivao, tako da sam morala
podignuti pogled kako bih mogla gledati izraz čiste pobjede na njegovu licu.
Zadrhtala sam. Zaruke s Edwardom od Lancastera pred Bogom nepovratno će
promijeniti moj životni put i popločati ga zlatom. Bit će to prvi korak na
mome putu da postanem engleska kraljica.
Ništa mi nije imalo smisla. Sigurno je neka druga djevojka stajala tamo u
žurno prepravljenoj odjeći koja joj se i dalje plela oko nogu, neka je druga
žena davala svoj zavjet. Margareta je bila smrknuta sve vrijeme trajanja
obreda. Osjetila sam to iako sam joj bila okrenuta leđima, nakon što sam
neprestano živjela u iščekivanju da će otkazati obred, nesigurna u to čemu
bih se više veselila - pristanku preko volje ili namjernom odbijanju. No,
žurnost invazije nagnala ju je na taj čin, Stoga sam morala snositi posljedice.
Princ Edward kleknuo je, a s njime i ja. Biskup nam spoji ruke. Sve mi se
čini nestvarnim. Kako to mogu biti ja?
Samouvjeren, Edward je svoj zavjet izgovorio jasnim glasom, zakonski se
vezujući sa mnom u zajednicu jednako neraskidivu kao što je i sam bračni
savez. Kada je osjetio kako me iznova prolaze trnci, okrenuo se prema meni i
uputio mi smiješak pun razumijevanja i brižnosti, da sam ostala bez daha u
trenutku kad sam trebala govoriti. “Ne budite toliko zabrinuti. Bit ćete mi
žena. Zajednička će nam budućnost biti osigurana. Što nas sad može spriječiti
da se vratimo u Englesku kao kralj i kraljica?” Njegove riječi ohrabrenja kao
da su kroz naše spojene ruke doprle do mene, Stoga sam i ja izgovorila svoj
zavjet što sam mirnije mogla. U jednom su djeliću sekunde, tijekom koga mi
je srce stalo, Rikardove poznate, tamne crte zastrle lice moga zaručnika.
Trepnula sam i prešla jezikom preko iznenada suhih usana. Potom je preda
mnom iznova stajao Edward, sjajne kose i lijepa lica obasjana uspjehom.
Čin kojime sam postala princezom trajao je kraće nego moj doručak toga
jutra.
 DESETO POGLAVLJE

rof je stajao sučelice kraljici Margareti u njezinoj odaji za prijam.

Diskretno stojeći pokraj njezinih dama, pomno uvježbana izraza lica,
zamjećivala sam njegovo nestrpljenje. Nije više namjeravao truditi se i
nagovarati je blagim riječima i poticajima. Pitala sam se što joj želi reći. Ako
je rasrdi, ja ću platiti za to.
“Ne mogu više čekati, gospodo, sklopio se taj brak ili ne. Kucnuo je čas
za invaziju. Edward od Yorka i njegova vojska zauzeti su suzbijanjem
pobune na sjeveru, u Yorkshireu. Ima li boljeg vremena od ovoga da
napadnemo s juga? Ako ga želimo svrgnuti s prijestolja sa što manje
prolivene krvi, sada je pravo vrijeme za to. U London mogu stići prije kraja
sljedećega mjeseca, ako Bog da.”
Grofova predviđanja pokazala su se i više nego točnima. Vjenčanja nije
bilo na vidiku. Papa se pokazao imunim na zlato Francuza i Nevilleovih. Dok
je ljeto gmizalo preko srpnja do kolovoza, grof je posve izgubio strpljenje i
započeo s pripremama na obali te, ostavivši nas u Angersu, okupljao trupe i
opremao brodove. Sada se, kada se jesen počela polako približavati, krajnje
nezadovoljan vratio u Angers kako bi iznio svoj plan pred kraljicom.
Margareta je bila sumnjičava. Lupkala je prstima po naslonu za ruke
sjedeći u svojemu stolcu.
“Odviše je rano, gospodine Warwiče. Nismo posve spremni za napad na
jorkiste. Znamo da je otimač Plantagenet iznimno vješt u boju.”
Grof odmjerenim pokretom ruke odbaci njezine riječi upozorenja.
“Pripravan sam, gospodo. London je od ključne važnosti za uspostavljanje
kontrole nad Engleskom. Čim stignem onamo, izbavit ću Njegovo
Veličanstvo, kralja Henrika, iz tamnice. A kada on ponovno zasjedne na
prijestolje, svi će odani lankasterci pohrliti natrag na njegovu stranu. Nestat
će čvrstog zaleđa jorkista i tada će sve biti spremno za vaš povratak mužu.”
“Da!” Stojeći uz majku, Edward zasikće od oduševljenja, lica ozarena od
pomisli na blistavu budućnost. “Uistinu morate poći, gospodaru.”
Grof se nakloni. “U međuvremenu, gospodo”, iznova se obrati kraljici,
“moram ostaviti svoju kćer i suprugu u vašim rukama.” Dobaci letimičan
pogled prema mjestu gdje sam stajala.
“Naravno, gospodine Warwiče”, baršunastim glasom odgovori Margareta.
“Iščekujem taj događaj s jednakom radošću kao i vi. I slažem se. Ništa se ne
smije naći na putu između vas i uspjeha u Engleskoj.” Namješteno se
nasmiješi i dopusti grofu da joj poljubi ruku.

Dobila sam dopuštenje da napustim svoje mjesto pokraj kraljice kako bih
se oprostila s grofom, zajedno s majkom i sestrom. Sumorni osjećaji
preplaviše me na dovratku privatne odaje, iako su grof i grofica jedno
drugome u privatnosti već bili rekli sve što su trebali. Koliko je već puta grof
pošao u rat ostavljajući majku? No, to nikada nije lako padalo članicama
kućanstva, koje su samo mogle čekati i brinuti se zamišljajući ono najgore.
Grofica je vješto potiskivala svoje strahove, ali nije se smiješila s lakoćom.
“Hoćeš li nam slati glas?” Stiskala je grofovu ruku, odbijajući ga pustiti.
“Kad uzmognem. Moraš biti snažna i imati vjere. Zar nismo svladali sve
prepreke u prošlosti?” Grof je nježno privije na svoja prsa, a ona ispusti
težak uzdah, lica zarivena u njegovo rame.
Zbog osjećaja gubitka iznenada su mi zaprijetile suze. “Znam. Ali brinut
ću se.” Iznenadila me jedino Clarenceova prisutnost. Bio se vratio u Angers s
grofom, i to vedra raspoloženja, vjerojatno zbog obećanja o skorašnjem
uključivanju u bitku. Energičan i nasmijan, sa širokim je osmijehom gledao
Isabel. Zapanjila me promjena njegova raspoloženja. Činilo se kao da je
povratio svu svoju odlučnu ambiciju i oholo samopouzdanje.
“Preuzet ćemo kontrolu prije dolaska zime.” Oči su mu blistale od
pomisli na to. “S podrškom Lujeve vojske za našim leđima, moj je brat
osuđen na propast. Uskoro ćemo zajedno biti u Westminsteru, Isabel, kunem
ti se.”
Nisam mogla dokučiti razlog njegova ushićenja. Konačni mu ishod neće
donijeti nikakvu slavu. Ta zašto se onda odlučio boriti na strani Edwarda od
Lancastera? Grofovi dogovori osiguravali su mu tek mrvice ili ništa osim
slabašnog obećanja da će kruna, u slučaju da Lancaster podbaci, a ja princu
ne rodim nasljednika, u nekoj dalekoj budućnosti dospjeti u ruke
Clarenceove i Isabeline djece. Smatrala sam to bijednim mitom u zamjenu za
Clarenceovu odanost, ali činilo se da je i to bilo dovoljno da ga ispuni
tolikim oduševljenjem. Ili? Promatrala sam ga dok je uvjeravao Isabel.
Dogodilo se nešto značajno, pored same invazije, što ga je nagnalo da
promijeni raspoloženje. Pokušavala sam zatomiti nesklonost prema njemu.
Barem je Isabel živnula zahvaljujući njegovoj pažnji.
“Neka te Bog čuva.” Grof prisloni usne na majčino čelo. “Poslat ću po
tebe kad bude sigurno.”
“I ja ću doći.”
Za mene je to bio prvi takav oproštaj koji sam pamtila. Kada se otac
borio na strani Edwarda u Towtonu, bilo mi je tek pet ili šest godina i nisam
posve shvaćala što se zbiva. Sada mi se ovaj teški rastanak činio posve
nestvarnim. Nije bio ništa drukčiji od mnogobrojnih grofovih odlazaka iz
Middlehama u London po kraljevskim poslovima, ali padne mi na um sićušna
ružna misao u vezi s ovim ratom. Ovo je možda posljednji put da ga vidim.
Grofov je otac stradao u boju... Otjerah misao, bijesna na svoju slabost. To
se neće dogoditi. Zar naša pobjeda nije bila neminovna?
“Budi dobra kći”, bodrio me privlačeći me u naručje. “Ne dopusti kraljici
da slomi tvoj duh. Bit ćeš veličanstvena princeza, a jednoga dana i engleska
kraljica.”
Obrazi mi se zažariše od neočekivanog komplimenta. “Hoću. Kada se
ponovno sretnemo u Londonu, bit ću udana, a princ Edward vratit će se na
svoj položaj.” Uspravila sam se u ramenima i uzdigla glavu. Učinit ću ga
ponosnim. Takvu će me pamtiti kada se bude suočio s Edwardom od Yorka
na bojišnici.
Krenuvši prema vratima, grof očima da znak Clarenceu da pode s njim.
“Ne dopusti kraljici da se izvuče iz braka”, bio je njegov posljednji savjet
grofici.
“Dakako da neće. Zaruke su objavljene pred Bogom.”
 Grof se okrene na trenutak, namrgođena lica. “Misliš li? Kada je što
Margareti smjelo stajati na putu? Ako uspije sama iznaći načina da sinu
osigura prijestolje bez vezivanja za Nevilleove, zasigurno će to učiniti. Čak i
ovako kasno.”
“Što ti je Clarence rekao da te tako oraspoložilo?” Umjesto da se žurno
oproste, naposljetku sam vidjela Isabel u prisnom razgovoru s Clarenceom.
Dotaknula mu je ruku usplahirenim, letimičnim pokretom i širom otvorenih
očiju promatrala njegovo lice. U pitanju je nešto značajno, što je iznova
pobudilo moje sumnje. Zaključih to po žarkom rumenilu na Isabelinu licu i
sjaju u njezinim očima, gotovo urotničkome. “Što ti je rekao?” ustrajala sam,
zamjećujući kako joj se lice steže u tvrdoglav izraz.
Okrenula se kako bi otišla, oklijevajući. “Ne mogu ti reći.”
“Zašto ne?” Hitrim sam pokretom spriječila njezin bijeg i odlučno je
pogledala.
Njezine usne možda i jesu bile čvrsto stisnute kako ne bi odale tajnu, ali
gorjela je od želje da je s kime podijeli. Pa zašto ne bi sa mnom? Pogledala
me, očigledno dvojeći između toga da mi se povjeri kao sestri ili me prezre
kao mrsku suparnicu u lovu na krunu. Pogleda groficu koja je pratila grofa
do vrata.
“Ako ti kažem, moraš mi obećati da nećeš nikome reći.” Dakle, odlučila
se za sestru u ovoj prilici. “Mogla bih.”
“Moraš se zakleti”, rukom mi stegne prste, zbog čega postadoh još
sumnjičavija. “Onda se zaklinjem. Ali požuri. Moram se uskoro vratiti.
Kraljica je oštra na jeziku, a kad je razdražena, zna iskaliti...” Isabel nije
zanimala moja nevolja. “Moj je gospodar primio pismo od Edwarda”, šapne
mi sva ozarena u licu.
“Pismo? Od Edwarda? Tražeći što?” Moja sumnja poprimi goleme
razmjere i ispuni mi grudi, stegne grlo.
“Edward želi da promijeni stranu”, potvrdi Isabel. “Da napusti grofa i
lankasterce te se vrati na engleski dvor s obećanjem oprosta i povratka na
položaj.”
Posvemašnje zaprepaštenje lišilo me sposobnosti govora dok sam po umu
prevrtala sve moguće posljedice. “Zar nećeš ništa reći?” upita Isabel.
“Vjeruje li on Edwardovoj ponudi?”
“Brat mu je. Iste su krvi”, odgovori jednostavno. “I učinit će to?” Bila
sam užasnuta. “Hoće li izdati grofa?” Isabelin pogled postane lukav.
“Razmišljao je o tome.”
“Isabel!”
“Tiho, Anne, ne viči! Ne privlači pažnju. Odlučio je da neće prihvatiti
Edwardovu ponudu. Još uvijek misli... misli da mu je bolje na grofovoj strani
nego na Edwardovoj.
Budući da se očigledno pretvarala, zapitah se što je Clarence uistinu
mislio. Sledih se od užasa. Otac mi je okružen nepouzdanim saveznicima.
Kralj Luj svoj je čovjek, sebičan do kraja. Zna se da će kraljica Margareta
uvijek na prvo mjesto staviti svoje i sinove interese. A sada i Clarence
razmišlja o tome da okrene leđa Lancasteru i vrati se Yorku...
“Jamačno grofu nije rekao za svoj mali podli plan!” planuh. Pomislih na
grofa u žaru borbe, nesvjesna da mu zet namjerava prijeći na neprijateljsku
stranu. Kakva zastrašujuća pomisao...
“Nije. Naravno da nije! A nećeš ni ti!”
“Ali ako Clarence razmišlja o izdaje, grof bi trebao znati...”
“Ne bi! Zar ti nisam rekla? Neće izdati grofa. Ali, gledaj, Anne. Ne
možemo izgubiti. Ako grof uspije, vratit ćemo se na položaj na strani
Lancastera. No, ako naši trenutačni planovi propadnu, Edward će primiti
Clarencea natrag. Dao mu je svoju riječ.”
Kako je samo smiješno pojednostavila stvari! Nisam se mogla riješiti
pomisli da Isabel, sebična Isabel koja je sposobna tako beskrupulozno
razmišljati o izdaji, neće prezati pred time da muža nagovori upravo na to da
otrči Edwardu, jer Clarence na strani lankasteraca neće imati nikakve koristi.
Zar nije vidjela da time dovodi u opasnost grofov život? Je li uistinu bila
toliko koristoljubiva da bi Clarenceovu ambiciju stavila ispred grofove
sigurnosti?
“Ne sviđa mi se to, Isabel.
Isabel se okrenula na peti zgrožena, pretpostavljam, time što sam se
usudila preispitivati Clarenceovu čestitost. Po mojoj procjeni, on je nije
posjedovao, ali Isabel će se oglušiti na svaku moju riječ. Razdirala me
neodlučnost. Da kažem grofici? Što ona može učiniti? Time neću postići
ništa osim što ću joj dati samo još jedan razlog za brigu. Invazija je započela
i završit će, na dobro ili zlo. A ako Clarence i dalje čvrsto stoji na strani
moga oca... No, očajavala sam zbog pomisli da bi grof mogao ukazati
povjerenje čovjeku koji je spreman promijeniti stranu kao da mijenja konja u
žaru lova. A moja vlastita sestra nije mislila da ga za to treba kriviti. Ništa ne
mogu učiniti, zaključili naposljetku, osim nadati se da se grof nikada u
potpunosti neće osloniti na Clarencea i da će nadzirati svaki njegov korak. A
ako grof bude porazio Edwarda, u tom će se slučaju svi moji strahovi o
Clarenceovoj izdaji pokazali izlišnima.
No, ako invazija pođe po zlu zbog Clarenceove izdaje... što će se
dogoditi sa mnom?
“Bili smo u velikoj opasnosti. Svuda oko nas vojnici su se borili, umirali
i padali pokošeni. Odjeća mi je bila posve umrljana krvlju. Bili bismo
primorani pobjeći od jorkista ili bi i nas pogubili.”
“Bili smo poraženi, naše snage rasute, a tvrđave zaposjednute. Stoga smo
pobjegli u strahu za vlastite živote. Jahali smo uz vodiče, i to samo tijekom
noći. Sjećam se da je jedan sluga vodio moga konja kada sam ga htio jahati
sam. Bio sam dovoljno star, ali majka je rekla da moram naučiti trpjeti da mi
netko drugi drži uzde....” Zastao je udahnuti i pogled prikovao za vrtni sljez,
kao da još uvijek živo vidi svaki detalj svoje pustolovine iz djetinjstva i
osjeća srdžbu zbog osujećenih namjera.
“Sigurno ste bili jako uplašeni, gospodaru.” Nisam znala što da mu
kažem. Zapravo mu nisam trebala ni za što drugo osim da bez riječi slušam
njegovu priču i, kako sam pretpostavljala, da mu se divim. “Da, ali bio sam
jako hrabar”, nastavio je ne pogledavši me ni na tren, dok smo i dalje šetali
stazom uz vanjski zid. “Majka je rekla da sam najhrabriji sin kakvog je samo
mogla poželjeti. Zar nisam kraljevske krvi? Zar nisam rođen da budem hrabar
i snažan?”
“Sigurna sam da jeste, gospodaru.”
“Jedne noći, nakon što smo putovali ni sam ne znam koliko dugo, presrela
nas je i zarobila skupina odmetnika, sve do jednoga kradljivci i ubojice.
Željeli su nas opljačkati i umoriti. Zaprijetili su da će me ubiti i natjerali
majku da im preda svoje dragulje...”
 Uputio se stubama koje su vodile prema kruništu i pogledu na meki,
zeleni krajolik ni ne provjerivši slijedim li ga. Slijedila sam ga, slušajući
njegove uzbuđene riječi koje su dopirale do mene. “Medu tim je neotesanim
divljacima izbila žestoka svađa o tome komu će pripasti majčino prstenje.
Potukli su se. Majka je postupila silno odvažno, ne biste vjerovali. Uvidjela
je priliku za bijeg, zgrabila me za ruku i potrčala. Trčali smo i trčali dok
nismo ostali bez daha, a potom smo se skrili u šumu. Kad je naišao neki
putnik, po izgledu se dalo zaključiti da je bio još jedan razbojnik, oslobodio
sam se majčina stiska i stao pred njega. “Ja sam Edward, princ od Walesa”,
rekao sam mu. “Jednog ću dana postati kralj. Naređujem ti da nas odvedeš
na sigurno.” I tako nas je razbojnik uspeo na svoga konja. Pobjegli smo i
dospjeli u Škotsku gdje nas je kraljica primila na dvor.”
Tako sam doživljavala princa, šarmantnog, poletnog i punog primamljive
energije. Slobodno je govorio, za razliku od Rikarda, oko kojeg sam se
morala uporno truditi kako bih ga nagnala da kaže štogod o svojoj obitelji i
djetinjstvu. Princ mi je uvijek rado govorio o svojim ranim danima. A ja sam
ga gorljivo slušala jer su mi njegova blebetanja pružala novi uvid o njemu,
kraljici Margareti i njihovu međusobnom odnosu. Bio je u tolikoj mjeri
zadivljen njome da nitko drugi nije mogao utjecati na njega. Brzo sam došla
do zaključka da nikakav drugi utjecaj na njegov život nije ni postojao.
Misli su mi lutale kako im se prohtjelo dok je princ započinjao još jednu
priču o svojoj hrabrosti i odvažnosti, a mene je uhvatila teška sjeta. Možda
sam princu pored sebe dugovala odanost, ali Rikard od Gloucestera
neprestano mi se šuljao na rubu svijesti. Što li on sada radi?
Što bi mogla doznati, a da bi ti donijelo ikakvu utjehu? Glas u mojoj
glavi nadglasao je prinčev očitavajući mi bukvicu zbog gluposti. Što bi drugo
radio nego služio Edwardu?
Vrhovni je zapovjednik Engleske zadužen za sigurnost kraljevstva.
Veliki admiral i vrhovni sudac Velike granice 3. Zamijenio je tvoga oca na
mjestu vrhovnog upravitelja i komornika Južnoga Walesa. Obnavlja sudsku
dužnost, okuplja trupe i zajedno s Edwardom sudjeluje u gušenju ustanaka
u Yorkshireu. Zacijelo je već zaručen s Mary od Burgundije. Ni ne misli na
tebe!
Dok je princ blebetao o još jednoj uspomeni, zamišljala sam Rikarda na
bojišnici, odlučna u namjeri da sačuva bratovu krunu uz pomoć svih vještina
koje je stekao i njegovao u Middlehamu. U usporedbi s njime, princ do mene
bio je tako nezreo i opsjednut sam sobom, ali ipak, pokušah urazumiti samu
sebe, princ nikada nije dobio priliku pokazati svoju hrabrost. Kada jednom
postane kralj, možda će i on biti impresivan vladar.
“Ako je gospoda kraljica već toliko riskirala, i to sve zbog mene, onda i
ja moram riskirati sve kako bih joj vratio prijestolje.”
Prinčeve riječi prekinule su moje maštarije, stoga sam iznova potisnula
Rikarda kako bih princu mogla prikladno odgovoriti. “Dakako, vaš će otac
biti kralj”, nježno ga podsjetim.
“Moj otac nije sposoban vladati. On je bezumna budala, ostarjela prije
vremena. Uz malo sreće, neće dugo poživjeti.” Ostadoh zatečena njegovim
oštrim odgovorom. Je li ga Margareta nagovorila da se tako izražava? “Oca
ćemo skloniti nekamo na sigurno, gdje će moći mumljati, moliti se i misliti da
još uvijek vlada zemljom, a ja ću zavladati čim postanem punoljetan. Majka
kaže da će tako biti.”
Potom se vrati svojoj prijašnjoj zanimaciji.
“Iz Škotske smo zaplovili odjeveni u prnje poput seljaka. Ne biste
vjerovali...”
Tiho sam uzdahnula. Stajao je gledajući preko zidića prema dalekoj i
nevidljivoj Engleskoj. Ja sam stajala pokraj njega oslonjena o toplo kamenje,
slušajući ga tek na pola uha. Nikada nije pitao ništa o meni niti me je poticao
da govorim o svojoj prošlosti, svojim uspomenama. Nije imao želju slušati
me i nikada nije razmišljao o tome kako seja osjećam kao prognanica i
beskućnica. Pomislila sam da možda nije imao nikoga drugoga s kime bi
mogao razgovarati. Zalila sam ga.
“Koliko ste godina imali kad ste napustili Englesku?” upitam u kratkoj
stanci, pokušavajući, poput svake žene, njegovu priču usmjeriti na intimnija
sjećanja.
“Deset.”
“Jesmo li se ikada sreli?”
Očito nezainteresiran slegne ramenima i počne se vraćati istim putem
kojim smo i došli. “Nemam pojma. Sumnjam da bih vas zamijetio i da jesmo,
bili ste dijete koje mi nije značilo ništa.” Nije osjećao potrebu očijukati sa
mnom ili laskati mi. Povrijedila me njegova ravnodušnost. Nije ga zanimao
nitko osim njega samoga, ali svejedno ga upitah:
“Hoćete li dopustiti mome ocu da vas savjetuje kad postanete kralj?”
Njegov me odgovor, ono što je rekao i oštar način na koji je to učinio,
sledio. “Sumnjam. Zbog Warwicka je moj otac i svrgnut s prijestolja, a ja
sam izgubio svoje pravo. Ne dugujem mu ništa.”
“Čak i ako porazi Edwarda od Yorka i vrati vam krunu?”
“Dakako, bit ću mu zahvalan. Ali, sam ću si odabrati savjetnike.
Sumnjam da će gospodin Warwick biti jedan od njih.” Princ naglo zastane i
munjevito me pogleda kao da je tek u tom trenutku shvatio s kime razgovara.
Smiješak mu bljesne na licu, uklanjajući bore od mrštenja. “No, dosta o
tomu. Vi ste moja zaručnica, lady Anne. Imam dar za vas.” Pokretom ruke
dade znak slugi koji je diskretno stajao na ulazu u vrt.
“Dar?”
Sluga se približi i na prinčev znak klekne preda mnom, pružajući mi
malenu pozlaćenu krletku. Unutra su, na moje oduševljenje, bile dvije zebe,
šarene ptičice perja nalik na dragulje, skakućući s jedne strane na drugu, tiho
i uznemireno.
“Eto, vidite”, princ prstom prijeđe preko rešetki krletke, zbog čega se
ptice još više uznemiriše, “da mislim na vas. A kada vam ove ptice budu
pjevale svako jutro, vi ćete misliti na mene?
“Dražesne su. Hvala vam...”
Uzela sam krletku, podižući je kako bih bolje promotrila ptičice. Nismo
imali takvih ljubimaca u Middlehamu, samo lovačke pse i divlje mačke koje
su jurcale po stajama. Bile su tako lijepe, glatkoga perja i crnih očiju. Princ
me uistinu iznenadio. Razmišljao je o meni i bio dovoljno ljubazan da mi
daruje tako lijep dar. Možda mu je do mene stalo i više nego što sam mislila.
Kad sam stigla u svoju sobu, postavila sam krletku na prozor gdje ju je
sunce grijalo i poticalo ptičice da se smjeste na prečku, čiste si perje i
cvrkuću. Isprepletene rešetke kojima su bile okružene, ukrašene kovanim
cvijećem i lišćem, blago su se presijavale na suncu. I dalje sam klečala
pokraj njih, diveći se njihovom egzotičnom perju, kada me gospa Beatrice
došla pozvati da dvorim kraljicu.
“Dakle, primili ste dar.” Gledala me niz svoj dugi nos. “Da. Zar nisu
prekrasne?”
“Nesumnjivo. A mislite li da je kraljica upoznata s time?” Nato je
zbunjeno pogledah. Zar je važno zna li kraljica za to ili ne? Ako je princ
odlučio darovati dvije ptice pjevalice svojoj zaručnici, kakve veze ona ima s
time? Ali Beatrice samo odmahne glavom i sarkastično izvije usne.
“Što mi skrivate?” upitam.
Ona iznova odmahne glavom. “Jednom ćete doznati. Sada pođite sa
mnom. Kraljica ne voli nikoga čekati.”
Rekavši to, okrene mi leđa. Autoritet koji sam ovdje imala bio je manji
nego u Middlehamu kada sam bila dijete. Tamo sam barem kao Nevilleova
kći mogla zahtijevati određenu dozu poštovanja. Ovdje sam baš poput zebi
bila zatvorena iza zlatnih rešetaka.
Moj se život u Margaretinu kućanstvu nije mogao nazvati ugodnim. Što
sam još trebala naučiti o zahtjevima dvorskoga ponašanja, a da mi to majka
nije prethodno usadila svojim zahtjevnim poučavanjem? Kućanstvo
Nevilleovih nije zaostajalo za drugima. Osim toga, znala sam da to nije bila
Margaretina namjera. Jednostavno rečeno, željela me imati na oku, tako da mi
slomi volju i pretvori me u pokornu i poslušnu snahu, ali i da mi pokaže
kakvo nisko mišljenje ima o meni i tome braku koji joj je nametnut. Nije bila
izravno okrutna, nego se koristila prepredenim, sitnim uvredama i suptilnim
podbadanjima. Uvijek se s dozom podsmijeha odnosila prema svemu što sam
činila. Željela mi je pokazati gdje mi je mjesto i prikovati me za njega.
“Lady Anne pokazat će nam kako izvesti ovo ukrasno platno na oltaru.
Da vidimo koliko su joj pravilni bodovi... Lady Anne zabavit će nas. No,
možda bolje da ipak ne tražimo da nam pjeva... Možda da nam lady Anne
čita? Ah, bolje ne. Njezin naglasak nije dovoljno ugodan za slušanje.
Tako se sve odvijalo, a ja se nisam mogla pretvarati da ne zamjećujem
neiskrene osmijehe i ne čujem tih smijeh okupan zlobom. U trenucima
usamljenosti, koji su me ponekad gušili usred noći, odupirala sam se porivu
da se isplačem u jastuk. Neću Margareti pružiti zadovoljstvo da preko svojih
sposobnih uhoda dozna da me je rastužila, s obzirom na to da sam primila na
znanje kako se prati svaki moj pokret i dojavljuje svaka moja riječ.
“Zabranjujem vam da potičete princa da imenuje grofa svojim
savjetnikom.” Kraljica se okomila na mene. “Ali nisam...”
“Doznala sam da ste potegnuli to pitanje.” Toliko o intimnosti naše šetnje
vrtom! “Da vam to više nije palo na pamet. Razumijete li?”
“Da, gospodo.”
“Ako mi se još koje vaše riječi ne svide, zabranit ću vam da šećete s
princem.” Vezla sam i molila se, svirala lutnju i služila kraljici, zadržavajući
svoje misli i ogorčenje za sebe. Živjela sam monoton, isposnički život
ispunjen čekanjem. Sve vrijeme čekala sam dan kad ću se udati za princa i
osloboditi njegove majke.

Grof je otplovio u Englesku s impozantnom flotom od šezdeset brodova.

Vijesti su bile dobre. Oči kraljice Margarete sjale su, usprkos tomu što nije
otvoreno izrazila svoje zadovoljstvo. Jorkistički je otimač poslao vlastitu
flotu da spriječi njegov pristanak, ali oluje su je satrle pa je grof nesmetano
uplovio u Plymouth. Clarence je navodno i dalje bio uz njega. Od njegova
hoda po rubu izdaje uistinu se nije dogodilo ništa.
U Angersu se princ srdio što ga nisu poveli. U majčinoj je prisutnosti
frustraciju skrivao iza blage, nasmiješene maske. Bio je savršen dvoranin,
večerao je, plesao i posvećeno udovoljavao svakom njezinu hiru. Meni se
povremeno osmjehivao. Daleko od kraljičinih očiju naizmjence su ga
obuzimali žestoka energičnost i puka zlovolja. Kad smo čuli da grof juriša na
London i da mu sa svih strana stiže potpora, princ je poveo pse i sokole u lov
kroz jesenju šumu u blizini rijeke Loire.
“Moja gospo!” Po povratku je smjesta krenuo prema meni, dok sam
stajala s grupicom Margaretinih dama udišući svjež zrak. Obratio mi se s
konja skidajući kacigu. “Lov je bio sjajan, a divljač izvrsna! Kako smo samo
jurili!” Rumeno lice bilo mu je živo, a oči su mu sjale od energičnoga
pothvata. To je bio prvi put u posljednjih nekoliko dana da me potražio.
“Izgledate kao da ste uživali, gospodaru.” Nasmiješila sam mu se.
 “Izvanredno iskustvo. Pogledajte što smo donijeli. Lijepog jelena. Zamalo
je umaknuo psima, ali gonio bih ga do samih vrata pakla.” Pogledao je preko
ramena u krvavo truplo jelena razgranatih rogova prebačena preko konja
jednoga od lovaca. “Obilno ćemo večerati. I pobrinut ću se, lady Anne, da
najbolji komadi dospiju na vaš tanjur. Ne zaslužujete li kao moja zaručnica,
moja princeza, samo najbolje?”
“Bit ću počašćena, gospodaru”, elegantno sam se naklonila namještena
izraza lica dok je on jahao dalje. Nisam mogla drugačije. Trebala sam biti
počašćena što me izdvojio, zadivljena njegovom vještinom, ali kako sam
mogla biti? Prinčev konj na kome mi se toliko približio, veličanstveni riđan,
čistokrvan i živahan, prekriven blatom i znojem, nimalo sjajne dlake i izmoren
od lova, pobudio je u meni suosjećanje. Prestrašeno je zabacivao glavu dok
je princ čeličnim stiskom vukao uzde, režući krajeve usta životinji koja se
trzala i poskakivala. Vidjela sam kako mu se usta pjene i krvare. Bokovi su
mu također bili okrvavljeni na mjestima gdje je princ udarao mamuzama, i to
posve namjerno. Potom sam vidjela kako je sjahao i dobacio uzde timaritelju
ne mareći za zdravlje i dobrobit konja.
“Odvedi konja i pobrini se za njega. Nespretan je, ali mi je poslužio.”
Zamahnuo je bičem po pastuhu.
Rikard to nikada ne bi učinio. Sjetih se kako je Rikard zbrinjavao ranu
svome konju strepeći da se neće oporaviti dok mu je stavljao oblog. Princ se
nije obazirao na svoga konja, čak ni kada je ovaj nastavio zabacivati glavu s
divljim pogledom u očima, rekla bih, od boli. Princ se nije ni osvrnuo.
„Je li uvijek tako nepažljiv prema svojim životinjama?” riječi mi
napustiše usta prije negoli sam stigla razmisliti.
“On uživa u jahanju, gospo”, odgovori gospa Beatrice. “Pastuh ga mora
slušati. Princ slomi njihovu volju ako mu odbiju biti poslušni. Njezino
Veličanstvo potiče ga da bude besprijekoran jahač.”
Nisam to trebala reći. Moja će nepromišljenost zasigurno doći do
Margarete. Ogorčena zbog prijekora, mrko sam pogledala princa kada je
udario timaritelja zbog sporosti, sjetivši se Thomasa, knjižnice i svoje želje
da se osvetim princu dok još nisam znala tko je on.
Je li Margareta znala za njegovu neobuzdanu narav? Nije davala nikakve
znakove o tome i vjerovala sam da bi mu oprostila sve osim najgorega
grijeha. No, čak bi i tada pronašla kakav izgovor. U ovom slučaju kraljica
nije rekla ništa drugo izuzev pohvala sinu na uspješnome lovu. Najboljim je
komadima divljači, dakako, umjesto mene bila poslužena Margareta, a princ
joj je posebno zaželio dobar tek. “Bit ćeš muškarac kakav tvoj otac nikad
nije bio”, promrmljala je kraljica dok joj se poklanjao, a divljač se na stolu
pušila i zanosno mirisala. “Nosit ćeš englesku krunu s više moći nego što ju
je tvoj otac ikada imao.”
“Hoću. Zaklinjem se.”
Margareta uzme sinovo lice svojim sitnim rukama pa ga poljubi u oba
obraza i u usta. Učinilo mi se da je u tom poljupcu bilo više intimnosti nego
majčinske privrženosti.
Tjedni su se vukli. Nije bilo ni riječi o mome nadolazećem braku, kao ni
vijesti o grofovu napretku. Princ je sve češće išao u lov. Kraljičina narav
postala je opakija. Zebe su na moje zadovoljstvo svako jutro cvrkutale, ali
nisu uspijevale razvedriti mračnu atmosferu.
Dok nismo začuli neizbježno.
“Vaše Veličanstvo!” Glasnik, jedan od očevih ljudi odjeven u livreju
Nevilleovih, prljav od puta te odbijajući jelo i piće, bacio se na koljena pred
kraljicu. Nije mogla dočekati, pa je ustala i svisoka ga mrko gledala, prilično
zastrašujuća usprkos sitnoj gradi. “Napokon izvrsne vijesti!” dahnuo je.
“Gospodar Warwick zauzeo je Englesku. London je njegov. Edward od
Yorka pao je.”
Kraljičine su oči plamtjele. “Je li živ?”
“Jest. Još je živ, ali je prebjegao u Burgundiju.”
“A moj gospodar, kralj Henrik?”
“Oslobođen je iz Londonskoga tornja, Vaše Veličanstvo. U rukama je
gospodara Warwicka.”
Maločas ih bijesno stežući, Margareta sklopi ruke i zahvali Bogu u
molitvi. “Slava Bogu! To su dobre vijesti.”
“Još vam moram reći – Engleska je otvorena za povratak Lancastera,
gospo. Ništa vam više ne Stoji na putu. Gospodar Warwick poručuje vam da
zaplovite čim vjetar bude povoljan. Kao i Njegovo Veličanstvo, kralj Luj.
Ugovorit će da vas dočekaju i sa svim počastima otprate u Westminster.”
Slabašan osmijeh naposljetku dotakne njezino ledeno, voštano lice. Ipak,
kad sam očekivala barem nekakvu reakciju od nje, Margareta se umiri i
zamisli.
“Kad ćemo poći, gospodo?” upita princ Edward. Jedva se suzdržavao da
cijelo kraljevsko kućanstvo istoga trena potjera na obalu.
“Ne još, rekla bih.” Margareta iznova ustane, zagladi svoje suknje i
pozove dame za sobom uputivši se prema vratima. “Molit ću se. Kako da
znam da je Engleska i sada sigurna za nas? Da neće biti pobuna u ime
odsutnoga Yorka? Odviše je rano, sine moj.”
“Ali, gospođo!”
Nisam ostala dalje slušati. Mogla sam zamisliti u kojem će smjeru
krenuti rasprava. Umjesto toga, presrela sam glasnika prije negoli je stigao do
vrata.
“Je li grof dobra zdravlja?”
“Jest, gospo.” Hvala Bogu!
“Jeste li već razgovarali s groficom?”
“Nisam, gospo.”
“Razgovarajte s njom. Željet će odmah znati.” Potom sam upitala ono što
mi je ležalo na srcu. Nepoznatu činjenicu koja je zastirala sav moj ponos na
grofovo postignuće. “A brat Edwarda od Yorka, Njegova Milost od
Gloucestera, gdje je on?” Usudila sam se pitati: “Je li i on živ?”
“Jest, gospo. Pobjegao je zajedno s bratom.” Odahnem s olakšanjem i
pustim glasnika da ode. Razmišljat ću o tome kad ostanem sama.
Luj baci impresivno zapečaćen dokument na stol pred kraljicu pa ostade
zuriti u njega stojeći ispred stola, kao da ga izaziva da mu nestane pred
očima.
“Eto ga!” zareži. “Dopuštenje, konačno. Njegova Svetost gurnula bi preko
ruba i strpljenje kojega sveca. Obavimo više to vjenčanje.”
Godina je bila na isteku. Kraljica se suglasila - nije se usudila ništa drugo
pred Lujevom odlučnošću - i ja sam postala lady Anne, princeza od Walesa,
za tjedan dana. Vrativši se iznova u Amboise, u strogoj sam raskoši
kraljevske kapelice postala žena Edwarda od Lancastera.
Bio je to vrlo neobičan događaj. Nisu bili prisutni ni nevjestin ni
mladoženjin otac. Nevjestina obitelj, s obzirom na položaj Nevilleovih u
engleskoj politici, bila je malobrojna. Nije bilo potrebe da među okupljenima
u tako kratkome roku tražim poznata lica. Nije ih bilo. Samo su grofica od
Warwicka i vojvotkinja od Clarencea, moja majka i sestra, svjedočile mom
uzdizanju do položaja princeze. Uz mladoženju je, s druge strane, bila
njegova majka, kraljica Margareta od Engleske, i cijelo mnoštvo rođaka iz
kraljevske obitelji Anžuvinaca. Čak je i kraljičin otac, kralj René, za ovu
prigodu napustio svoje samotno utočište u jednome od dvoraca uz rijeku
Loiru. Sačinjavali su veličanstvenu skupinu toga hladnog zimskog jutra koja
se, odjevena u krzno i okićena draguljima, u duginim bojama presijavala na
blijedom suncu poput jata čvoraka. Luj je želio imati što veći broj svjedoka o
tomu da je savez između kraljice Margarete i grofa od Warwicka posvećen
preko njihove djece.
Pretpostavljala sam da je bio sumnjičav u istoj mjeri kao i ja. Imam
plan... Dok Luj skidao rukavicu pred kraljicom, sjetila sam se tih riječi
izrečenih princu u povjerenju. Plan da izbjegne ovo nepoželjno sjedinjenje.
Sada to više nije bilo važno, ma kakav bio njezin plan. Vlast nad Engleskom
bila joj je na dohvat ruke, a ja sam stajala pred oltarom. Bilo je kasno za
promjenu mišljenja.
Raskošni slojevi platna, bogato ukrašeni zlatnim nitima i svilenim vezom,
pritiskali su mi ramena, ali nisam u tome uviđala ništa znakovito.
Simbol moga novog položaja sa senzualnom mi je raskoši klizio po koži,
a meko i toplo krzno počivalo mi je na vratu i zapešćima. Tako sam dobila
hermelin za kojim je Isabel toliko žudjela. Kosa mi je bila raspuštena na
vratu i ramenima kako dolikuje jednoj djevi, prekrivena jednostavnim,
prozirnim velom. Možda i jest bio jednostavan, ali vrpca koja ga je držala na
mjestu bila je od blistavoga, graviranog zlata.
Moj zaručnik bio je još raskošnije odjeven. Upravo veličanstveno.
Njegova sjajna kosa kestenjaste boje možda i nije bila posve u skladu s
crnim i crvenim nojevim perjem koje je činilo njegov heraldički simbol, ali
sve na njemu ukazivalo je na njegovu kraljevsku krv. Kraljica Margareta
ništa nije prepustila slučaju. Zlatno platno njegove uske tunike svim
prisutnima govorilo je da je riječ o princu kraljevske krvi koji samo čeka
zauzeti svoje mjesto. U slučaju da platno nije bilo dovoljno upadljivo,
dragulji su to zasigurno bili. Zlatni lančić, prstenje i okrugli broš koji je držao
slojeve baršuna na njegovu šeširu nadmetali su se s veličanstvenim vitrajima
kroz koje nas je obasjavalo zimsko sunce. Budućnost nam je trebala biti
blistava poput safirnog privjeska koji je svjetlucao na njegovim prsima dok
se okretao prema meni da izgovori svoj zavjet pred Bogom. Sutra će se moj
obiteljski grb, Nevilleov medvjed s čvornatim štapom, udružiti s nojevim
perjem Lancastera.
Potom se završilo. Osjećala sam vrućinu prinčeve ruke na svojoj,
pritiskala me kao da steže držak mača u borbi. Teški prsten s rubinom koji
mi je gurnuo na prst bolno mi se zario u meso dok mi je ponosno stiskao
ruku, okrećući me prema okupljenima.

Mogu li voljeti tog čovjeka koji mije postao mužem?

Mogu liga poštovati? Hoćemo li biti prijatelji?

Pitanja su mi se gomilala u glavi, a ja nisam mogla iznaći nijedan

dovoljno utješan odgovor. Nisam ga mogla voljeti, ali možda ću se uspjeti
povezati s njime na kakav način. Kako je samo bio otmjen i pristojan, sav
nasmijan i uglađen. Kako mu je samo lice sjalo kada mi se smiješio. Nestalo
je njegove oštrine i netrpeljivosti, a s njima i moje tjeskobe. Sada kad mu je
sve išlo niz dlaku, zašto osjećati što drugo osim zahvalnosti? Kada princ
postane kralj, neće biti potrebe za sitničarenjem i gorčinom. Nastavio se
dobrodušno smješkati svima koji su nam poželjeli sreću, ljubio mi ruku i
govorio da sam najljepša dama u cijeloj Francuskoj. To možda i nije bila
istina, ali sviđala mi se njegova gesta.
Službenim korakom prolazeći pokraj uzvanika dok mi je teški ogrtač
sputavao korak, a okupljeni se dvorani preda mnom spuštali na koljena,
pogledala sam groficu. Glava joj je bila pognuta, a pogled oboren. Nisam
znala što je mislila o ovom mom čudesnom uzdizanju. Pri iščitavanju
neprijateljstva iz bijesna pogleda svoje sestre nisam imala nikakvih teškoća.
Zbog nedostatka bliskosti između nas osamljenost me iznova ubola u srce.
Sve što sam cijeloga života uzimala zdravo za gotovo, bliskost i privrženost,
sada je bilo na izmaku. I neće ga zamijeniti kraljica Margareta koja će
preuzeti ulogu moje majke. Daj Bože da princu bude stalo do mene tako da
ne budem posve sama. Neće me voljeti, ali njegovo bi mi prijateljstvo moglo
biti dostatno.
“Požurite!” savjetovala me gospa Beatrice. “Kladim se da princ neće
željeti dugo čekati prije nego što svoju srčanost isproba na djelu!” Vrata se
zatvoriše za nama, ostavljajući s druge strane uobičajeni niz neugodnih i
prostih šala koje su muškarci običavali zbijati na račun neiskustva i
nedostatka vještine u nevjeste i mladoženje. Sve sam to već čula na tuđim
gozbama, na tuđim vjenčanjima. Ali ne i kada sam ja bila ta čije je
djevičanstvo bilo predmetom tolikog zanimanja.
Spavaća odaja bila je spremljena za prvu bračnu noć tako veličanstveno
da bih zasigurno ostala bez daha da sam bila u stanju posvetiti joj tek nešto
više od letimična pogleda. Prostrani je krevet bio presvučen najnježnijom
posteljinom, a platno baldahina visjelo je s izrezbarenog okvira ukrašenog
prepoznatljivim francuskim heraldičkim ljiljanom i njihalo se. Vatra je veselo
pucketala u ognjištu. U slučaju da nas spopadnu glad i žeđ tijekom noći, bio
je tu i vrč začinjenog vina te pladanj pun oraha, voća i slatkiša. Posve suha
grla, nisam mogla ni zamisliti da ću poželjeti išta od toga.
“Oduvijek je volio dokazivati svoju muškost.” Margaretine gospe bile su
jednako lascivne kao muškarci. “Jučer u dvorištu za vježbanje, danas s nešto
nježnijim suparnikom...”
Progutala sam slinu da zatomim napadaj panike dok su me svlačili,
namještali i okretali poput lutke. Baršun i hermelinovo krzno, pa čak i moju
podsuknju, odložili su sa strane, a kosu iščešljali u sjajnu zavjesu koja mi je
padala preko golih ramena. Konačno sam se uvukla u golemi krevet, posve
ukočena na pernatim jastucima, i navukla pokrivač do brade da skrije
nedostatak mojih ženstvenih oblina, prazna mjesta pokraj sebe za princa.
Suho cvijeće i ljekovito bilje bili su raspršeni ispod mene kako bi potpomogli
plodnost i uspješno sjedinjenje, iako su mi oštre grančice lavande i ružmarina
trenutačno samo nadraživale kožu. Biskup Bayeuxa, koji je obavio obred
vjenčanja, stajao je sav pompozan i spreman poškropiti nas, sretni par,
svetom vodom i riječima.
Sve što mi je u ovome trenutku nedostajalo bio je mladoženja. Pokušala
sam zamisliti nadolazeće sate. Odlučila sam ne bojati ga se. Znala sam što
mogu očekivati. Grofica mi je sve dovoljno živopisno objasnila. “Mislite li
da pije da se okuraži?”
Nadala sam se da ne radi to. Barem jedno od nas ove noći treba biti pri
sebi. Gorljivo sam se molila da princ nije posve nevješt poput mene.
Primjedbe postadoše još zlobnije kad je zaprijetila dosada, a dame počeše
skrivati zijevanje svojim otmjenim rukama. “Što li ga je zadržalo? Da nije
našao kakvu bolju razonodu za ovu noć? Kakvu dvorsku kurvu da mu
upotpuni poduku.” Potom: “Možda čeka kraljicu. Mogla bi ustrajati u tome
da dođe s njime i ostane gledati cio događaj.” Naposljetku zasiktaše: “Ona
nadzire svaki njegov korak! Pa i više od toga!”
Znala sam što žele. Osramotiti me i uznemiriti isticanjem mog nedostatka
iskustva. Pa čak i natjerati me na prestravljen histeričan ispad. Nikada mi
nisu bile prijateljice, a moj novi položaj neće to promijeniti. Ipak, neću im
dopustiti da me ustraše.
“Princu ne treba kurva da ga pouči”, dobacim s iskrenim osmijehom. Ja
ću princu noćas osigurati dobru vježbu.”
“Samo se sjetite da sutra morate rano ustati zbog puta. Mislite li da će se
moći dići na vrijeme?”
Presretnem im pogled znalačkim osmijehom. “Nego što da hoće!
Namjeravam ga držati budnim cijelu noć.”
“A djevica ste! Imate li apetit za to?”
“Imam. Nadam se da je i princ gladan.”
Više se nisu smijale na moj račun. Postala sam ženom princa Edwarda i
ovo će biti prvi put da ću biti sama s njime, i to kao jedini predmet njegove
pažnje. Presveta Djevice! Ponovno sam se pomolila da pronađemo bilo
kakav način da se uspijemo sporazumjeti.
S druge strane vrata prolomi se grub urlik veselja i propara nam uši.
Utihnuše brojni koraci. Metal zvekne na kamenu kada nekome ispadne pehar,
popraćen nizom psovki. Potom se uz nepotrebno kratko kucanje u najavi
dolaska širom otvore vrata.
 Stigao je princ Edward, odjeven u kraljevski obojenu kućnu halju.
Nasmiješeno mu je lice bilo upečatljivo poput grimiza i zlata, pijano i vedro.
Ipak, pomislih, ne u prevelikoj mjeri, za razliku od Clarencea kojega su prve
bračne noći gotovo morali unijeti u Isabelin krevet. Odnekud iz dubine svoga
sebičnog srca, moj muž princ izvukao je dovoljno osjećajnosti da zalupi
vratima pred nosom pohotljivaca koji su ga pratili pogledom. Na trenutak u
sobi zavlada tišina, meka poput nanosa snijega. Razdragani glasovi utihnuše
kad su se uzvanici pijano vratili na gozbu.
Edward mi se ležerno približavao. Čvrsto sam držala posteljinu u rukama,
iako sam se trudila ne stiskati je uz svoja ravna prsa. Edward naizgled nije
uopće zamijetio da sam izbezumljena. Pogledom mi je, pomalo zamućenim,
prelazio preko lica i onoliko tijela koliko se naziralo ispod pokrivača. Stao je
uz krevet, duboko mi se naklonio, a potom mi uhvatio ruku i nježno je prinio
svojim usnama.
“Slatka moja, primamljiva nevješto. Kako si samo prekrasna. Nije valjda
da me se bojiš?”
“Ne bojim, gospodaru”, uspjela sam graknuti ispustivši dah dok me
opijao val prinčeva prepoznatljiva parfema. Kunem se da se okupao u njemu,
slatkastom mirisu tamjana, ali i još snažnijoj pozadinskoj nijansi. Što lije to?
Suspregnula sam potrebu za kihanjem. Mošus cibetke! Prije mačke nego
cibetke! Smučilo mi se.
“Učinit ću te svojom, ljubavi moja, posve nježno i pažljivo.” Baš obzirno
prema mojim ustreptalim živcima. Trebao me zavesti njegov meki glas i
nježni prsti, dodir njegovih usana mek poput pera. Zacijelo to neće biti
neugodno iskustvo pod prinčevim pažljivim rukama? Ali, u prsima me jače
stegne. Nisam mu vjerovala.
Puštajući moje prste, pažljivo je obišao krevet da dođe do svoje strane.
Potom skine krznom i vezom ukrašen ogrtač i otkrije mišićavo tijelo.
Gotovo da nije imao dlaka na prsima i izgledao je kao dječak, ali zastao
je kako bi privukao zadivljene poglede okupljenih u sobi. Trudila sam se ne
zuriti u crtu crvenkasto-zlatnih dlaka na njegovu trbuhu i oko njegove
muškosti koja se veličanstveno uspravila usprkos vinu i javnom prikazivanju,
ali princ je, rukama oslonjenim na bokove, pozivao sve prisutne da mu se
dive. Stoga sam ga gledala dok nije zadovoljno zabacio pokrivač u stranu,
uspravio se na visokom madracu i ugodno se smjestio pokraj mene,
pozivajući biskupa da dovrši obred. Ja sam se pak borila sa zagušljivim
parfemom i strahom u jednakoj mjeri dok je biskup žurno podizao bočicu
svete vode i škropio krevet, Edwarda i mene, obilazeći nas tako da ni
milimetar ne ostane nepoškropljen. Dok sam ga gledala kako gorljivo maše
bočicom, spopala me navala smijeha jer sam pomislila da će nas u
međuvremenu okupati.
Biskup podigne ruku u znak završnog blagoslova. Njegove nas teške i
zvučne riječi obgrle, izričući nadu u borbi za pravo lankasteraca.
“Bog vas blagoslovio, gospodaru prinče. I vašu lijepu družicu. Budite
vjerni jedno drugome i beskrajno plodni u ime kuće Lancaster. Neka iz vaših
bedara još ove noći potekne veličanstveni nasljednik Lancastera, gospodaru
prinče. Neka bude volja Božja. Amen.”
Grofica mi se prigne i uputi mi ohrabrujući osmijeh. “Bog te blagoslovio,
kćeri”, šapne mi na uho, ponavljajući svećenikove riječi. “Budi hrabra.”
Hrabra! Lako je to reći! Tresla sam se u sebi, prstiju zarivenih u
posteljinu, kada mi je na um došla nevjerna misao kako ne želim da me princ
dotakne. Preplavilo me gađenje sada kad je kucnuo taj čas, zamišljajući
njegove ruke na svom tijelu, kako me miluju, istražuju... Zatvorila sam oči
kako bih otjerala tu sliku, kao što sam zatvorila um da se u njega ne uvuče
Rikardova slika. Za njega nije bilo mjesta u ovom hladnom bračnom krevetu.
Bila sam prinčeva žena u dobru i zlu i moram ispuniti svoju dužnost.
Vrata se iznenada otvore bez prethodnog kucanja u znak pristojne najave.
Objava se prolomi poput udara groma.
“Ovo se neće nastaviti!”
Kraljica Margareta zakorači preko praga, i dalje odjevena u svečani
baršun i hermelinovo krzno. S krunom na glavi, u licu je bila blijeda isto
koliko je njezin sin bio rumen. Prišla je krevetu i stala pokraj sina. Činilo mi
se da joj se cijelo tijelo trese od bijesa koji je jedva držala pod kontrolom.
“Van!” naredi ženama jedva ih pogledavši, očiju prikovanih za princa.
“Izlazite van!” Žene pojure prema vratima; posrćući preko rubova svojih
haljina, ali moja majka ostade na svome mjestu. Zahvalila sam Bogu na tome.
“Vaše Veličanstvo!” Biskup se uspravio do impozantne visine. “Što želite
reći?”
“Želim reći da ovaj brak neće ići dalje.” Kraljica ga jedva i pogleda. I
dalje je zurila u svog sina. “Ne namjeravam govoriti dvoznačno, Vaša
Milosti. Brak se neće konzumirati.”
“Zasigurno je riječ o nesporazumu, Vaše Veličanstvo”, blebetao je
biskup. “Nema razloga da se spriječi sjedinjenje ovo dvoje mladih ljudi. Sve
je ispravno učinjeno mojom rukom i pred Bogom. Posve je prihvatljivo!”
“Možda za vas. Ali ne i za mene!”
Sjedila sam otvorenih usta. Isto je tako načas sjedio i princ kao da ne
može vjerovati što čuje. Pogledala sam groficu u potrazi za odgovorom.
Zasigurno to nije očekivala. Da nisu zbog mojih godina odgodili konzumaciju
braka? Je li kraljica svojevoljno u posljednjem trenutku odlučila kako sam
previše mlada da dopusti tjelesno sjedinjenje? Nisam vjerovala u to. Ne bih
bila najmlađa nevjesta koji je ispunila svoju bračnu dužnost niti bih bila
najmlađa kraljica koja je začela.”
“Gospođo! Za ime Božje!” naposljetku odvrati princ, skačući iz kreveta i
navlačeći rukave svoga kućnog ogrtača, kao da bi mu golotinja smanjila
prednost u danoj situaciji. Ja sam ostala na svome mjestu, nesposobna
razmišljati o tome što bih sljedeće trebala učiniti.
To nije bilo nimalo važno u ovom trenutku, ali zamijetila sam da je
nestalo odraza muževnosti u moga supruga od kojega mi je zastajao dah.
Prisilila sam se nepomično sjediti i gledati kako će se scena odigrati.
Edward hitro stegne pojas svoga krznenog ogrtača.
“Zahtijevam da mi kažete, gospodo...”
“Nisam dužna objasniti svoj postupak. Moj si sin i poslušat ćeš me.”
Biskup se umiješao, ukopavši stopala u pod poput hrastova stabla.
“Savjetovao bih vam, Vaše Veličanstvo, da se ne miješate u prinčeve
poslove. Punoljetan je i može sam odlučivati o svom ponašanju prema ženi.”
Stegnuo je ruku oko križa koji mu je visio na prsima kao da zaziva Božju
pomoć. Majka je samo šutke stajala, sleđena. Gledala sam kako joj panika
pleše na licu.
Princ je u međuvremenu povratio samopouzdanje, ali i izgubio
sposobnost ostati pribran. “Tako mi raspela, gospodo! Zahtijevam
objašnjenje. Ona mi je žena pred Bogom i zakonom i leći ću s njom.”
“Možda ti jest žena. Ali nećeš konzumirati ovaj brak.”
“Zašto neću? Za ime Božje, zašto neću?” Nestalo je sve njegovo
poštovanje prema majci. Princ je vikao u nevjerici. “Jer ja to zabranjujem.”
“Vi to zabranjujete! Ja sam princ od Walesa. Nasljednik svoga oca,
nasljednik engleske krune. Vi nemate prava zabraniti mi to.”
“Mogu i učinit ću to.”
Edward joj se približi prijetećim korakom. Podigne ruku ispružena dlana.
Svima nam je zastao dah dok se u jednom zastrašujućem trenutku činilo da
će uistinu udariti kraljicu. Vatrena narav i neobuzdana silovitost za koje sam
sumnjala da ih princ ima u sebi samo što nisu izašle na vidjelo.
“Gospodaru... Vaše Veličanstvo... ne podliježimo uzavrelim emocijama.”
Biskup pročisti grlo kako bi nam privukao pažnju, uznemireno im se
približivši. Kad se Edwardova ruka spustila, nastavio je govoriti tihim
glasom. “Što stoji iza vašeg postupka, Vaše Veličanstvo?”
Kraljica nije ni pogledala biskupa, kao ni mene. Ja sam bila ništavna u
njezinim planovima. Nije skretala pogled sa sinovih plamtećih očiju. “Nisam
dužna dati vam objašnjenje.”
“Recite mi!” Bijesan povik koji je odjeknuo prostorijom sve nas trgne, a
lijepe crte prinčeva lica posve se izobličiše od srdžbe. “Objasnite mi!”
Ja sam samo sjedila u velikom krevetu i zadržavala dah čekajući ishod.
Odmjeravanje snage između majke i sina. Vidjela sam kako su dragulji na
kraljičinim prsima svjetlucali dok je polako udisala. Pogled joj je bljesnuo
prvo prema mojoj majci, potom prema meni pa natrag prema princu. Kad je
progovorila, shvatila sam da je to planirala sve ovo vrijeme i da smo svi bili
čvrsto upleteni u njezinu mrežu bez mogućnosti izlaza. “Nema razloga da svi
ne doznate”, izjavila je zastrašujuće smireno. “Ako postoji način da se
izvučem iz ovoga braka, bilo koji način, ja ću ga iznaći. Ako je moguće
poništiti brak, ja ću to učiniti. Gospodin Warwick bit će mi podređen. Ja
njemu neću nikada.”
“Tražite prostor za poništenje braka”, zgroženo promrmlja grofica. “Stoga
će moja kći, ako grof podbaci, biti odbačena iz ovog nedovršenog,
nekonzumiranog braka. Okončat ćete ovaj brak i prije nego što započne i
poniziti moju kćer! To je okrutno!”
“Nećete mi naređivati u ovoj situaciji”, ubaci se princ, ali ga kraljica
utiša pokretom ruke, usredotočena na grofičinu optužbu.
“Okrutno, gospodo Warwick?” Margareta je sada stajala na čvrstom,
pobjedničkom tlu. Isijavala je samopouzdanjem, dopuštajući si čak i jedan
osmijeh. “Nije to okrutnost, nego nužda političke naravi. Učinit ću što god je
potrebno kako bih svojoj obitelji vratila ono što joj po zakonu pripada.
Barem biste vi to trebali razumjeti. Odrasli ste okruženi političkim intrigama.
Udali su vas radi posjeda i titula. Što je tu okrutno? Tako to ide u nas. Zašto
ste tako iznenađeni?” Sada iz njezinih riječi izbije prijezir, oštar poput udarca
bičem. “Neću vezati sina brakom koji mu neće donijeti nikakvu korist.”
“Moj je muž riskirao svoj život za vas i princa.”
“Još nam uvijek nije poznato je li Warwick bio uspješan.”
“Jorkisti su pobjegli! Moj je otac opet okrunjen!” zaurla princ. “Što još
želite?”
“Želim da svi jorkisti budu ulovljeni i pogubljeni. Ne želim ni jednog
neprijatelja na engleskome tlu. Warwick još uvijek može podbaciti. Što ako
se jorkistički otimač vrati iz progonstva s podrškom burgundijske vojske i
ponovno zasjedne na prijestolje?”
Činilo se da je moja bračna odaja iznenada postala ratni kabinet dok je
Margareta iznosila svoje strahove koji su je gonili. “Može li se Warwick
oduprijeti takvoj sili?
Sumnjam.” Iznova me pogleda, s izrazom čistoga gađenja. “Ako podbaci,
kakve ću koristi imati od toga da budeš vezan za Nevilleovu kćer?
Predstavljat će nam samo sramotan teret ako nam “Warwick ne bude imao
što ponuditi. Ako do toga dođe, želim da budeš slobodan uzeti drugu
nevjestu koja će nam donijeti moć i vojnu silu. Ostajem pri tome.” Kraljica
pogleda princa u oči. “Ti ćeš me, sine moj, sada poslušati tako što ćeš se
vratiti u svoje odaje.”
Na čast mu služi što je i dalje odbijao pokoriti joj se. “Odbijam to učiniti.
Žena mi je. Zahtijevam ostati ovdje.”
“Ne možeš mi se suprotstaviti, Edwarde. Nisam te odgojila da mi se
suprotstavljaš. Ako pokušaš, naredit ću stražarima da te odvedu i zaključaju
u tvoju odaju. Tamo ćeš i ostati dok se ne pokoriš mojoj volji.”
“Ne biste se usudili!”
Ostavši ravnodušna, kraljica izvije usne u blijed smiješak. “Bih. Znaš da
bih.” Pomislih da će princ eksplodirati od gnjeva. On možda jest bio viši i
krupniji u odnosu na njezinu sitnu priliku, ali kraljica je dominirala
prostorijom. Sva odlučnost koja ju je nosila kroz poraz i progonstvo,
poniženje i siromaštvo pretočila se u čistu snagu volje s kojom je u očima
sada strijeljala sina. Hoće li se on povući pred takvom nadmoćnom silom?
Nisam bila sigurna. Kunem se da bi, da ga je imao uza se, u tom trenutku
izvukao mač. To me natjeralo na pokret. Maknuvši prekrivač u stranu i
zanemarivši posvemašnji stid, skočila sam iz kreveta. Nakon svega nekoliko
koraka bacila sam se Margareti pod noge.
“Vaše Veličanstvo.” Sramila sam se svoga drhtavog tijela dok sam
klečala pognute glave. Što sam time namjeravala postići, nije mi bilo posve
jasno, samo sam znala da moram progovoriti i boriti se za priznanje vlastitog
položaja u ovome braku. “Vezani smo pred zakonom, Vaše Veličanstvo”,
ustrajala sam. “Princ je moj muž. Preklinjem vas...”
“Samo na papiru. Ustanite.” Nije me željela ni poslušati. “Ostat ćete
djevicom dok mog sina u Westminsteru pred parlamentom ne priznaju kao
nasljednika.”
Silovitost za koju sam vidjela da se skuplja unutar princa, divlja i
smrtonosna, buknula je i zahvatila sve nas. Podižući se na noge, maknula sam
se njegovoj srdžbi s puta dok je rušio pehare i vrč s noćnog ormarića,
prolijevajući sadržaj na pod u obliku krvave lokve. “Nećete me pokoriti.
Nećete me poslati u odaju kao da sam dijete.” Nogom je zamahnuo po
baldahinu i razderao nježno platno, zbog čega su zaplesale nakupine prašine.
Zavitlao je svijećnjak optočen draguljima u zid. Potom je posve
nerazumljivom logikom usmjerio svoj gnjev na mene.
“Trebao sam znati da mi brak s vama neće donijeti ništa osim katastrofe.
Da mi neće donijeti zadovoljstvo, nego sramotu i poniženje. Da mene, jednog
muškarca, tjeraju iz vaše postelje... Da vas bar nikada nisam vidio. Nanijeli
ste mi sramotu. Da sam barem odmah odbio taj brak!”
“Ali, gospodaru, vaša je optužba nepravedna.” Zar nije shvaćao da nisam
kriva?
Gledala sam ga u oči, izazivajući ga, a kosa mi je padala preko ramena u
gustim i ravnim pramenovima. Možda i jesam gola, ali neću ustuknuti ni
povući se pred njim. Jedina sramota među nama, jedino poniženje, bile su
njegove optužujuće riječi koje mi je uputio.
“Dosta! Neću razgovarati s vama!” Iz njega prosuklja bijes. Prije negoli
se itko od nas uspio snaći, Edwardova je šaka poletjela prema mojoj kosi,
zgrabila je i povukla tako snažno prema sebi da sam se rukama morala
dočekati o njegova prsa. Zanemarujući moj bolan povik u znale pobune - ili
zaprepaštenja zbog fizičkog napada - poljubio me nasilno i posve
neočekivano. Usne su nam se grubo spojile, zubi sudarili, a moja kosa bila je
bolno zategnuta iz tjemena pod njegovom rukom. Bilo je brutalno, izbilo mi je
zrak iz pluća i natjeralo me da rastvorim usne od iznenađenja. Kad se zasitio,
odgurnuo me. Osjetila sam krv na ozlijeđenoj usni.
“Sine!” uplete se Margareta, položivši mu ruke na ramena i pogledavši ga
u lice dok se njezino istodobno smekšavalo. “Dosta. Smiri se. Tako se ne
ponaša jedan muškarac, princ.”
“Načinili ste moj brak predmetom ismijavanja, gospodo!”
“Ne. Spasila sam te.” Margaretin je glas bio utješan. Podignula je ruku i
poljubila ga ravno u usta. “Zajedno ćemo ovo riješiti. Kasnije, kada se
pribereš, doći ću u tvoju odaju i objasniti ti. Razumiješ li me? A sada moraš
poći.”
“Želim...”
“Ne, Edwarde.” Još ga je jednom poljubila, blago, nježno. “Smirit ćeš se i
ja ću ti Bez ijedne riječi, princ stegne ogrtač jače oko sebe i odmaršira iz
sobe, dobacivši mi još jedan smrtonosan pogled, kao da me mrzi.
Biskup je nešto nepovezano govorio. Grofica je izgledala izbezumljeno.
Margareta je gledala skrovitim očima. Ja sam samo stajala, pritišćući zapešće
o usnu da zaustavim krv.
“Budući da ste oboje još uvijek prisutni, imam zadatak za vas”, izjavi
kraljica krećući se prema vratima za gnjevnim sinom. “Posvjedočit ćete da
brak nije valjan u potpunosti. Vi, Anne Neville”, pogledala me
nezainteresirano, “bit ćete priznati kao princeza sa svim počastima i
poštovanjem kao žena moga sina, ali spavat ćete sami. Gospa Beatrice ostat
će s vama kako bi se pobrinula za to. Vrata će noću biti zaključana, a ključ
će biti kod mene.”
Potom je otišla, ostavljajući za sobom gorčinu moga sramotnog braka da
preplavi sobu dok se grimizna vinska mrlja širila po podu.
Zbog uzavrele atmosfere cijeloga događaja popraćene ledenim šokom
kada su moju sobu napuštali svi glavni sudionici osim mene i dodijeljene mi
tamničarke, sve se činilo tek čudnim razvojem događaja u noćnoj mori ili
zlobom gonjenog zapleta iz priče za djecu u koju sam dospjela kakvom
čarolijom. Ali tada začuh kako se ključ okreće u bravi i znala sam da će
nepokolebljiva kraljica svake noći okretati taj ključ dok se ne uvjeri, usprkos
mnogobrojnim sumnjama, da je moj otac ispunio sva svoja obećanja. Dok ne
bude sigurna da će me se moći riješiti poput otpada.
Vjerovala sam da bi čak i tada pronašla kakvu izliku.
Što li će grof misliti o ovoj lankasterskoj izdaji kada vijest o tome dođe
do njega? Vlastiti me stid sprječavao misliti o tomu.
Nisam očekivala takvu prvu bračnu noć. Sjedila sam na rubu golemog
prostranstva tog praznoga kreveta, iznova odjevena u svoj kućni ogrtač, jedva
svjesna njegove raskoši i udobnosti. Te meke plahte, dostojne princeze, neće
posvjedočiti gubitku moje nevinosti. Ni sad ni ikad. Neće ni koje druge
plahte, meke ili grube, na putu do Pariza. I dalje sam sjedila u nevjerici. Što
sada? Jednostavno se smjestiti pod prekrivač i zaspati? Čekati jutro i vidjeti
što će mi donijeti? Svladana nekakvom neobičnom letargijom, nisam se
mogla natjerati na to. Osjećala sam kao da je Margareta iz mene isisala svu
snagu volje i sve moje osjećaje kad me osudila na ovu šaradu od braka i
potjerala sina iz sobe.
Gospa Beatrice ozlojeđeno me strijeljala pogledom sa svoga stražarskog
mjesta pokraj vrata. Potiskivala sam svoje osjećaje, do pola navalu plača, a
od pola mračnu, drsku zabavljenost dok sam zamišljala scenu u glavi. Je li
kraljica doista očekivala da će joj se Edward usprotiviti, da će se vratiti i
razvaliti vrata? Da će ustrajati na tjelesnom zadovoljstvu u inat majčinoj
zabrani? Znala sam da neće.
Usprkos kratkoći našeg poznanstva, dobro sam poznavala princa. Nakon
doživljene sramote, zatvorit će se u svoje odaje i nadureno šetati njima.
Možda će se baciti u kakav žestok sukob s oružjem ne mareći za ozljede koje
će sam zadobiti ili nanijeti nesretnom protivniku. Ili će loviti dok mu konj ne
padne s nogu, a njegovu gorčinu ne utaži miris vruće krvi i ubijanja. Potom
će se vratiti ispunjen beskrajnim ushićenjem, uznemirujućim zbog svoje
silovitosti, i ignorirati ono što ne može promijeniti. I pretvarati se da njegov
autoritet nikad nije ni bio doveden u pitanje.
Mrštila sam se gledajući svoja gola stopala kojima s visokog kreveta
nisam mogla dotaknuti pod. Bila su ledena. Kao što sam bila i ja. Usna me
boljela, ozlijeđena i otekla. Dršćući, okrenula sam se praktičnijim stvarima.
Plakanjem i uzdisanjem neću postići ništa, a ni time što ću sjediti ovdje dok
ne podlegnem hladnoći ili očaju. Mogla bih iskaliti svoj bijes, s obzirom na to
da sam njega i osjećala u najvećoj mjeri, na prvoj osobi koja mi se našla pri
ruci. Obratila sam se gospi Beatrice s više oštrine nego što je to bilo pametno
prema jednoj od kraljičinih gospi.
“Nemate drugog izbora nego ostati ovdje, gospo Beatrice. Ja to nisam
tražila niti sam to skrivila, stoga neću trpjeti zbog vašega lošeg raspoloženja.
Mislim da bi nam objema bilo bolje kada biste spavali na slamnjači u
garderobi.” Rukom sam pokazala na vrata male sobe do svoje, namijenjene
sluškinjama. Možda nisam konzumirala svoj brak, ali do njegova ću
poništenja biti princeza i ustrajat ću u tome da mi se ukaže poštovanje koje
mi pripada. “Vjerujem da ćete čuti princa ako bude usred noći pokušao
provaliti. Imate moje dopuštenje ući, razdvojiti nas i pozvati kraljicu.”
Kako sam uživala u njezinoj ozlojeđenosti dok je slušala moju zapovijed.
Možda mi je morala biti blizu, ali nisam imala želju gledati njezino kiselo lice
cijelu noć. Nadala sam se da je garderoba hladna i vlažna.
Sati su se unedogled protezali preda mnom, a san mi nije dolazio na oči.
Što je mogla činiti odbijena nevjesta, ostavljena, bez nježnih ruku i riječi koje
bi je utješile? Sagledavši prošlost, shvatila sam da je odbačena nevjesta
naglo odrasla. Prije nisam poznavala nesreću, ali sam je te noći otkrila,
usamljena i očajna. Do te noći nisam spoznala koliko može sezati u dubinu i
kidati dušu. Sjedila sam uspravljena na jastucima u toj pozajmljenoj raskoši.
I nisam nimalo marila za nju. Što mi vrijedi veličanstven krevet, hermelinovo
krzno na ogrtaču i zlatni Lancasterov prsten na ruci u usporedbi s ovim
poniženjem. Odbijam plakati, odbijam predati se beskorisnim osjećajima.
Nitko neće doznati za moju tugu i moj bijes jer su me tako javno odbacili.
Nitko se neće podsmjehivati i likovati na moj račun. A što se hirovitog i
silovitog princa tiče, morala sam uprijeti svu svoju snagu volje da ga te noći
ne prezirem iz dna duše.
Od roga dana nisam mogla podnijeti ni miris tamjana ni cibetke.
Iz sna me trgnuše glasovi s druge strane vrata. U nekom trenutku pred
samu zoru uvukla sam se pod pokrivače i utonula u težak i nimalo
okrepljujući san koji je sada remetila sve glasnija prepirka. Koraci su zamrli
u daljini, a potom se iznova začuše. Još nekoliko kraćih, odsječnijih riječi.
Ključ se okrene i u sobu uđe moja majka, toplo odjevena za put u pratnji
Margery. Grofica se zaustavi nasred sobe. Usprkos blijedome licu i
podočnjacima od neispavanosti, iz nje je izbijala ponosita odlučnost
Despenserovih korijena. Ovoga jutra nije bila prosjakinja u potrazi za
kraljičinom milošću, nego ponosna grofica od Warwicka svakim djelićem
svoga tijela.
“Možete ići”, osorno naredi grofica kada se gospa Beatrice pojavila na
dovratku garderobe. “Recite kraljici da joj se ispunila želja. Princeza je
ostala djevicom. Njezino Veličanstvo neka ugovori putovanje na koji god
način želi.” Čekala je dok se namrgođena gospa nije udaljila. “Pa, takav
ishod nismo mogli predvidjeti, zar ne?” Nije promijenila svoje držanje. Sama
je razmaknuta zavjese i rukom pokazala Margery da spusti poslužavnik s
hranom i pivom na stol te potom razgori vatru. “Kraljica je nesumnjivo
nadarena za stvaranje dramatičnih situacija. Ne prestaje me iznenađivati.
Sumnjam da si se naspavala.”
“Nisam.” Na oči mi iznenada nagrnu suze koje sam nastojala suspregnuti.
Tijekom dugih sati, moja odlučnost da se ponašam kao da je sve u redu
oslabjela je. Sve što sam željela bilo je skriti se od svijeta.
“Sram me je. A moram se suočiti i s izrugivanjem Margaretina dvora.”
Ako sam se nadala suosjećanju, nisam ga dobila. Grofica me promatrala
hladna lica. “Da, moraš. I ne smiješ svojim ponašanjem izazivati zajedljive
primjedbe. Neću dopustiti da nas svijet gleda, kako je ono rekla, kao
sramotni teret. U ovome si trenutku, zahvaljujući svojim obiteljskim vezama,
najvrjednije oruđe koje Margareta posjeduje. Potreban joj je Warwick, htjela
ona to priznati ili ne. Ustani, Anne.”
“Pretpostavljam da moram.” Nisam se ni pomaknula.
“Nakon sinoćnjeg debakla, ovdje vodimo rat kao što ga grof vodi u
Engleskoj.
Imamo različito oružje i neprijatelja, ali nećemo izgubiti ovu bitku.
Poslušaj me, kćeri. Odlazimo iz Amboisea za dva sata. Moraš biti spremna.”
“Za što? Slušati kako me princ mrzi i želi da me nikada nije ni vidio?”
“Ne pokazuj to tužno lice ni preda mnom ni pred kime drugim ovdje.”
“Kako ću se suočiti s dvorom? S tračevima, podrugljivim osmijesima i
šaputanjima?
Svi će znati što je Margareta učinila.” Gdje li je nestala moja tvrdoglava
hrabrost od prošle noći? Zgrozila sam se kada sam začula plač u svome
glasu. Ipak sam ustala i umila lice mirisnom vodom koju mi je Margery
nalila. “Naravno da će znati. Kraljica će se ponašati prema nama kao da smo
tek blato na oplati njezinih cipela. Ali ti nisi odgovorna za to, Anne. Ti si
ovdje žrtva, žrtva kraljičine izdaje. Hrabro ćeš se nositi s time.”
“Ali...”
“Zadržat ćeš ponos Nevilleovih do kraja, pa makar ga ja batinama morala
utjerati u tebe! Moja se kći neće skrivati u svome krevetu kad joj se valja
suočiti s nevoljama!”
Neće me istući. Nikad nije bila takva. Slabašno sam se nasmiješila na tu
pomisao, a ona je kimnula. “Sjeti se svoje tete Cecily kad se obeshrabriš.
Ona se nikad nije pokoravala ni jednome muškarcu ili ženi.”
Cecily Neville, Rikardova majka, prava ljepotica u svoje vrijeme koja je
bila zapela za oko vojvodi od Yorka. Poznata po nepokolebljivoj hrabrosti i
nevjerojatnoj oholosti. Ponosna Cis, kako su joj pučani bili nadjenuli ime, ali
ne iz ljubavi, bila je izvanredno odvažna. Jednom se suprotstavila
pobješnjeloj svjetini u gradu Ludlowu nasred tržnice, bez ikakve zaštite, sa
svojom najmlađom djecom izazivajući čak rulju da je napadne. Ali, nisu to
učinili. Da, i ja ću se suočiti sa svijetom, u inat onima koji me mrze. Bit ću
poput nje.
“Trebam, dakle, hodati uzdignute glave.” Dopustila sam Margery da mi
veže haljinu na leđima.
“Trebaš. Princeza si od Walesa. Zanemarit ćeš sve koji su toliko prosti
da dobace kakvu primjedbu. Nećeš se ispričavati za Margaretina djela.
Pogotovo ne princu. Žrtva si njezine hirovitosti i ambicije.”
Istina. Natjerala sam samu sebe da se uspravim u ramenima ispod svoje
zelene haljine od damasta. “Princ...” Pogledam u majku. “Ne znam što će on
reći ovog jutra.
“Edward je već otišao u dvorište za vježbanje, unatoč tomu što uskoro
polazimo.” Grofičine se usne zlobno tržnu. “Kažu da ga boli glava, Stoga
možda neće biti raspoložen za razgovor. Osim toga, nije važno što će on reći,
danas, sutra ili sljedeći tjedan. Dobro ćeš jesti, spavati, ponašati se kao da te
nije briga i sve će se riješiti između vas kad stignete u London. Razumiješ
li?”
Razumjela sam. Toliko sam toga sada razumjela. Kako sam djetinjasta
bila kada sam se mrštila pokraj Isabel dok je rađala ono nesretno dijete.
Otada sam upala u klopku političkih intriga smrtonosnijih više nego što sam
bila u stanju zamisliti. Bila sam pijun u igri nesigurna ishoda, predmet
iskorištavanja i Nevilleovih i Lancastera. Nije mi se to sviđalo, ali čak sam i
svojim dječjim razumom shvatila vrijednost grofičina savjeta. Besprijekorno
ću ga se držati. Nitko neće posumnjati da bjesnim iznutra, ponašat ću se
primjereno. Iz sveg sam se srca divila grofici koja je, za razliku od mene koja
sam se utapala u samosažaljenju, očito provela noć smišljajući kako sačuvati
dostojanstvo naše obitelji.
“Kad stignemo u London i grof preda krunu u prinčeve ruke, jer je kralj
Henrik zasigurno neće biti sposoban nositi, kako ćemo samo likovati kada se
kraljica bude morala povući”, nastavila je. “Kada bude primorana dopustiti
sinu da te učini svojom ženom, ne samo riječima nego i djelom.” Uhvatila me
za ramena i zagledala se ravno u mene. “Ne. Ta je haljina odviše tamna,
sumorna. Margery, neka odjene crveno. Pobrini se za to. Crvena joj bolje
pristaje, a osim toga, to je kraljevska boja. Pokazat ćemo vatrenu moć na
ovom putovanju.”
Margery me poslušno oslobodila prve haljine i učvrstila vezice kada sam
odjenula drugu. Grofičino se predavanje nastavilo dok nisam izašla pred nju
u veličanstvenoj grimiznoj haljini s crnim uzorkom i krznenim porubom od
samurovine na rukavima. Tanahni mi je veo krasio glavu lagano padajući
preko pozlaćenih žica. Konačno sam bila spremna. Sva tjeskoba koju sam
osjećala u srcu ostat će zaključana u njemu. Barem sam izgledala poput
princeze. “Jesam li jako blijeda?” upitala sam, pomalo zabrinuta.
“Da. Nije ni čudo! I usna ti je plava, ali i to se da popraviti.” Nakratko
mi dodirujući obraz u znak utjehe, smekšavši se prvi put otkad je ušla u
sobu, grofica iz svojih širokih rukava izvuče dvije bočice. “Prirodni se
nedostaci daju ispraviti uz malo domišljatosti. Stavit ćemo ti rumenila na
obraze i usne!”
Tako je i bilo.

U cijeloj Engleskoj i Francuskoj nije se mogla naći tako ponosna i

zadovoljna žena kakva sam bila ja kad sam sjela u putnu kočiju pokraj
kraljice Margarete. A ako kraljica i odluči ignorirati me, nisam namjeravala
dopustiti da to naruši moj osmijeh dok sam mahala svima koji su zastali i
gledali nas kako prolazimo. Sa mnom su, na tapeciranom sjedalu, putovale i
moje zebe. Veselilo me što je to smetalo kraljici, zbog čega je iskrivila usne,
ali nisam se obazirala na to. Vidjela sam da je princ bio mrzovoljan poput
jastreba kokošara usred mitarenja prije negoli je potjerao svog konja u trk
tako da ga toga dana više nisam vidjela, ali kakve to veze ima? Ja sam
princeza od Walesa. Puno toga može spriječiti kraljicu Margaretu da se riješi
svoje neželjene snahe. Smislila sam vlastiti plan.
Božić u Parizu? Ima li boljeg trenutka i prilike da primamim muža na
svoju stranu, daleko od samovolje njegove majke? Zaklela sam se da ću to
učiniti dok su se moje ptičice opuštale u svom neobičnom okruženju i
zapjevale. Zavest ću ga. Neće me odbaciti kao da nemam prava na riječ u
svemu tome. Kad mi je val nostalgije prostrujio tijelom, odlučila sam da ću,
ako ništa drugo, uvjeriti princa da pode u Englesku, s kraljičinim
dopuštenjem ili bez njega. A ja ću poći s njim. Neću više moći živjeti u
dvorcu Middlehamu ni Warwicku, ali veselit će me što ću konačno živjeti u
vlastitom domu.
Nakon što smo se smjestili u Parizu, brzo sam shvatila prinčeve navike
pa sam ustajala rano i doručkovala s njime.
“Gospodaru.” Naklonila sam se i odmahnula rukom prema gospi Beatrice
koja se pretvorila u moju sjenu.
“Anne.” Edwardovo se lice razvedri kad me ugleda. “Hoćete li doći
gledati me u dvorištu za vježbanje?”
“Došla sam vam praviti društvo, kako i dolikuje ženi koju drže podalje
od muža.” Sjela sam na stolac koji je izvukao za mene, otmjeno si
namještajući suknju. “Nije mi po volji što smo tako otuđeni.”
Nasmiješila sam se koliko sam god srdačno i nevino mogla. “Gospodaru,
sviđam li vam se imalo? Imate li trunku povjerenja u mene?”
Njegove se zlaćane obrve nabraše. “No, pripadate Nevilleovima. I
gospoda kraljica kaže da ne smijem provoditi vrijeme u vašem društvu.”
Pogledao me s nekakvim čuđenjem, kao da nikad prije ovoga trenutka nije
razmišljao o svojim osjećajima prema kome drugome. Ali opet, zašto i bi?
Morao je odgovarati samo kraljici.
Nastavila sam ga pritiskati. “Ja sam vam žena, naravno da mi možete
vjerovati. I moram nasamo razgovarati s vama, prije nego što to postane
nemoguće.” Položila sam dlan na njegov kada je stegnuo nož spreman
zarezati sočnog kopuna i povjerljivo se nagnula prema njemu. “Ne bismo
trebali biti ovdje u Parizu, Edwarde. Trebali bismo biti u Engleskoj. Prije
negoli se Edward od Yorka uspije vratiti. Vojvoda od Burgundije dao mu je
riječ da će mu pomoći.” Nije bilo potreba da se koristim spletkama. S
princem je bilo bolje biti iskren. “Vi ste princ. Ne biste trebali gubiti vrijeme
na igre i tričarije. Čeka vas vrlo važna uloga u Westminsteru. Svi iščekuju
vaš dolazak. Nemojte ih razočarati, preklinjem vas.”
“Gospođa kraljica kaže da još nije sigurno. A uskoro ću se natjecati u
viteškoj borbi.” Prkosno istrgne ruku i odreže komad bijeloga mesa.
Zatomila sam uzdah. Viteška borba s kopljima bila mu je na prvome
mjestu. Ja sam mu bila potrebna samo kad sam ga zadivljeno slušala. Nije se
čak pobrinuo ni za to da i mene posluže jelom ili pićem. Princ započne jesti s
dubokom usredotočenošću, ispivši blago pivo.
“Moj otac kaže da je ovo savršen trenutak”, promrmljam i dalje nagnuta
prema njemu kao da mu odajem intimnu tajnu. “Zar mu se ne želite
pridružiti? Zar ne želite zauzeti svoje mjesto na čelu vlastite vojske u slučaju
da se Edward od Yorka vrati na englesko tlo i iznova ugrozi vaše pravo na
prijestolje? Možemo stići u Englesku prije isteka mjeseca.” Položila sam mu
dlan na podlakticu, jače ga stišćući kako mu nož na kopunu ne bi zadrhtao u
ruci. “Kako li ćete samo veličanstveno izgledati kad s lankasterskom
zastavom budete jahali u žaru borbe. Zar ne osjećate slavu tog trenutka?”
Po pogledu kojim se zagledao u mene vidjela sam da sam mu uspjela
rasplamsati maštu. “Tako mi Boga, mogu!” izjavi ustima punim kruha i mesa.
“Slažem se s vama, najdraža Anne. Razmislit ću o tome nakon viteške borbe.
Prvo moram poraziti tog umišljenog francuskog lorda koji misli da me može
pobijediti., Naučit ću ga, tako mi Boga!”
Otirući mrvice s prsluka, iskapi pehar i zgrabi svoje rukavice koje su
stajale pokraj tanjura. Sve moje nade usahnuše kada ustane i izađe van ni ne
osvrnuvši se. Natočila sam si pivo, neutješna za praznim Stolom. Učinila sam
sve što je bilo u mojoj moći, ali nisam mogla zajamčiti da će se princ uopće
sjećati ovog našeg razgovora.
Moje su riječi otišle u vjetar. Edward je tek letimično promislio o mom
prijedlogu. Sve je bilo uzalud, s time da me kraljica samu zaključala u sobu
cijela dva dana.
“Razgovarali ste s mojim sinom o Engleskoj. Nećete to više činiti. Nije
vaše mjesto da odlučujete o tome. Kako se usuđujete huškati ga da se
usprotivi mojoj volji? Kako se usuđujete okretati ga protiv mene?
On je moj sin i nećete uništiti moju moć nad njime. Otkuda vam pravo...”
Margaretina se usta naglo zatvore poput škripca, a lice joj se zajapuri od
bijesa.
Um mi dotakne jedna misao, lagana poput dodira gusčjega pera na koži.
Učini mi se da sam u nje zamijetila pravu žensku ljubomoru, kao u žene koja
želi zadržati svog muškarca samo za sebe. Potom nestane.
“Imam moć utjecati na Vaš položaj na dvoru, gospodarice Neville!”
uskoro nastavi Margareta. Žario me njezin prijezir. “Naučit ćete to na teži
način.”
“Ja sam princeza od Walesa.” Prkosila sam joj, u čudu zbog vlastite
drskosti. “Možda i jeste, gospođo. Ali, koliko dugo?”
 Nije mi promaknula njezina prijetnja, visjela je u zraku poput Damoklova
mača.
Shvatila sam da se moram čuvati. I princa koji mi je u jednom trenutku
bio ljubavnik, a u drugom ljutiti protivnik. Kad bi ga uhvatilo dobro
raspoloženje, hvatao me oko struka i ljubio pred svima. No, jednako je često
urlao i bjesnio kada bi ga vremenske prilike zatvorile unutar palače. Jednom
sam zgodom ostala stajati u odaji za prijam sama, nakon što je grubo odbio
moj pokušaj da ga nagovorim da zaigramo šah. “Ne želim igrati. Trebao bih
biti u Engleskoj!”
“Zašto onda ne pođete? Recite kraljici da namjeravate isploviti, s
njezinim blagoslovom ili bez njega. Luj će vam pružiti podršku u vidu ljudi i
brodova.” Osjećala sam potrebu pljusnuti ga poput napornoga mlađeg brata.
Zurio je u mene kao da sumnja u dobrodušnost moga prijedloga. “Majka
kaže da još uvijek ne možemo vjerovati vašem ocu.
“A kad ćete moći?” prasnem. “Što još treba učiniti da je uvjeri da je sve
u redu? Henrik ima krunu. Što grof više treba učiniti?” Ne vjerujem da bije
išta pokrenulo, čak ni kad bi joj na pladnju donio glavu Edwarda od Yorka,
kao što su Herodu donijeli glavu Ivana Krstitelja. Ugrizoh se za jezik prije
negoli sam se osudila na propast.
“Grof mora osobno doći u Francusku i dopratiti je natrag”, izjavi princ.
“S flotom i vojskom odanih engleskih vojnika, kako i dolikuje.”
“Zašto bi to učinio?” Pokušala sam prikriti svoju zapanjenost, ali vidjela
sam kako se Edwardovi mišići stežu pred mojim uzdignutim obrvama,
spremajući se obrušiti na mene poput olujnih oblaka. “Zar je ne može
dočekati na obali, u Doveru, i jednostavno je otpratiti u London?”
“Ne. Mora doći ovamo po nju!”
Kako je Edwardov mrki izraz lica postao još tmurniji, ostavila sam se
oštrih riječi i položila mu dlan na podlakticu. “Edwarde... Možda i bude tako.
Ali dotad dođite i igrajte šah sa mnom.”
“Ne, neću. Ne želim to.” Planuo je na mene, odgurnuvši mi ruku kao da
sam mu najljući neprijatelj. “Mislim da moja majka zna pravu istinu. Ne
smijem vjerovati nikome od vas. Ako nas gospodin Warwick izda, čuvajte se,
gospodarice Neville.”
 “Moj vas otac nikada neće izdati”, odbrusih. “Nisam više Anne Neville.
Vaša sam žena!”
“Istina. Ali osiromašena i napuštena. Kakva korist od vas?”
“Ne bojim vas se”, netremice sam ga gledala u oči.
“Trebali biste. Nećete tako razgovarati sa mnom!” Oči mu planuše
iznenadnim, neobuzdanim bijesom, a njegova ruka ščepa moje zapešće, hitro
poput zmije. “Neću to dopustiti.”
Bijesno mi ispusti ruku. Pustim ga da ode od mene, svjesna rastuće
tjeskobe. Kakav bi mi život bio uz tog čovjeka? Krajnje iscrpljujući,
zaključila sam, dok bih pokušavala predvidjeti njegovo raspoloženje i
njegove sebične zahtjeve. Nikada mu ne bih mogla vjerovari, iako sam ga
poticala da on vjeruje meni. Prinčev me gubitak samokontrole često plašio.
Kad sam se naposljetku vratila u svoju spavaću sobu, bila je ispunjena
sunčevim svjetlom, ali posve tiha. Zastala sam na dovratku i poslušala. Zašto
ne čujem pozdravni cvrkut svojih zeba i ne vidim njihovo suncem okupano
perje? Vidjela sam da su vratašca krletke otvorena. Da netko nije slučajno
otvorio krletku? Znala sam. O, kako sam znala.
Naravno da nisu odletjele, bilo bi to previše jednostavno i tek bi me
donekle rastužilo. Znala sam što ću naći u krletci. Približavala sam se sporim
korakom od napetosti zbog onoga što ću zateći. Nisam mogla učiniti ništa
drugo nego pogledati u krletku. Ležale su, izvrnute na leđima, perje im više
nije bilo sjajno, a oči su im bile zamućene. Nije to bila obična smrt. Vratovi
su im bili zavrnuti pod neprirodnim kutom, perje raščupano, a kandže
nemoćno skvrčene. Tako jednostavna osveta. Cijena mog sukoba s princem.
Edward je to učinio. Nisam sumnjala u to.
Tog sam dana naučila tešku lekciju. Edward nije bio poput mlađega brata
kojega sam mogla lako nagovoriti na što ili ga pljusnuti. Pasivnost je u njemu
budila žestok inat kojim se osvećivao svima koji su sumnjali u njega ili mu
stajali na putu. Margareta ga je razmazila udovoljavajući svakoj njegovoj
želji. Njegova volja nikada nije bila ukroćena kao u mladoga konja, no ovo je
bezumno ubojstvo mojih zeba predstavljalo puno više od toga. Milovala sam
uništeno perje grizući usne i priznala sama sebi koliko je princ postao
opasan.
 Nisam plakala. Nisam mogla. Osjećaji kao da su mi se sledili. Kada sam
uzela krletku i predala je Beatrice da se riješi leševa, pogledala sam je s
nijemim prkosom. Znala je isto što i ja, ali nismo razgovarale o tome.
Oplakivala sam ptice u svom srcu, ali princu ništa nisam govorila o svojoj
tuzi. Mislila sam da bi ga to veselilo.
A Edward? On ih više nije spominjao. Samo me počastio širokim
osmijehom s drugog kraja sobe kada me sljedeći put vidio. Oči su mu zasjale
pobjedonosnom zlobom.
Da, ipak sam ga se bojala. Taj me strah počeo pratiti i noću i danju.
 JEDANAESTO POGLAVLJE

oći ćemo, konačno obznani kraljica pred svima u svojoj odaji za

prijam na začetku nove godine. “Idemo na obalu, da budemo spremni
kada stigne znak.”
Na kakav znak mislite, Vaše Veličanstvo? Leteći komet na nebu da najavi
naš povratak?
Svoju sam ozlojeđenu sumnjičavost skrila iza zadovoljne maske. No,
prerano sam se poveselila. Iz Francuske smo zaplovili tek drugoga tjedna u
travnju. Do tada je sve propalo i postalo užeglo poput ustajalog sira.
Pristavši na sjeveru u Ravenspuru, Edward od Yorka vratio se u Englesku s
pedeset tisuća kruna vojvode od Burgundije u džepovima. Englezi nisu gubili
vrijeme i pohrlili su mu ususret.
“Trebali smo poći u siječnju. Zašto smo čekali?” Čas grozničavo ushićen,
a čas mračno potišten, Edward je iskapio još jedan pehar vina lica prekrivena
mrljama zbog pretjerivanja u piću. “Zašto me niste poslušali? Mogli smo se
utvrditi u Londonu prije negoli je ono jorkističko kopile uopće razvilo svoja
jedra.”
“Slušam te. I ne prestajem”, prasne kraljica u svoju obranu. “Neka ti
bude! Zaplovit ćemo prije isteka tjedna.”
“Konačno, Boga mu!”
“Uvijek postupam u tvom najboljem interesu, Edwarde. Zar sumnjaš u
mene? Dođi amo.”
Iznenada se oboje smekšaše. Očekivala sam da će Edward nestrpljivo
napustiti prostoriju, ali on se baci na koljena pred kraljicu prinoseći rub
njezine haljine svojim usnama. Podignuo je glavu i pogledao je u oči, a slična
im se lica opustiše i nasmiješiše. Kraljica posegne naprijed i jagodicama
prstiju nježno pomiluje sinov obraz. Princ zauzvrat okrene glavu kako bi joj
poljubio zapešće. Bio je to nježan dodir koji dolikuje zaljubljenu čovjeku...
U mislima se vratih u prošlost.
 Tako je Rikard jednom milovao mene. I ja njega, u davnim danima
začetka naše ljubavi u Westminsteru.
Osjećaj mučnine naglo me povuče natrag u stvarnost.
Nisam se ni pomaknula dok sam promatrala razmjenu nježnosti između
kraljice i njezina sina, ali užas se zacijelo mogao iščitati u mojim očima. Što
sam to gledala?
Nisam se usuđivala presresti ičiji pogled u toj zagušljivoj sobi. Ili je
samo meni čelo gorjelo od nagomilanih osjećaja u tom skučenom prostoru?
Osjetila sam znoj u području rebara dok me rumenilo oblijevalo i peckalo mi
kožu.
“Edwarde. Sine moj, kralju moj. Naravno da ćemo zaploviti prema
Engleskoj...” Kraljica mu podigne ruku i poljubi je posred dlana.
Njezine riječi kao da me udariše šakom posred trbuha, a val mučnine
obuze me kad sam se prisjetila prijašnjih trenutaka bliskosti između majke i
sina. Nisam mogla otjerati prizore iz glave, zakrčili su mi um, navirući jedan
za drugim i rugajući se mojoj sljepoći. Kako nisam prije shvatila? Bliska
ovisnost jednoga o drugome. Intimni poljupci koji su se mogli protumačiti
kao nešto više od poštovanja ili obiteljske naklonosti. Zajedljivo šaputanje
kraljičinih dama za moje prve bračne noći. Margaretina ljubomora prema bilo
kojoj ženi koja bi joj preotela mjesto u životu njezina sina. Progutah žuč koja
mi se uzdigla u grlu. Kako je samo učinkovito spriječila fizičku konzumaciju
moga braka.
Razrogačenih očiju i plitka daha promatrala sam Edwarda kako stoji i
kraljicu koja se digla na noge kako bi položila svoj dlan na njegovu
podlakticu, pomalo se oslanjajući na njega. Intimno, posesivno. Ljubav jedne
majke prema svome sinu?
Tako sam mislila, ali ovo to nije. Ovo to nije! Spoznaja mi ugmiže pod
kožu. Zbog toga, dakle, nije dopuštala drugoj ženi da uđe u Edwardov život.
Neprirodno, sramotno. Crkveni nauk i društveni običaji oštro osuđuju tu
grozotu. Nisam nimalo sumnjala da sam pogrešno protumačila situaciju.
“Kad postanem kralj Engleske, vlastitim ću vam rukama postaviti krunu
na glavu, gospođo.” Edward nagne glavu kako bi prešao usnama preko
njezina obraza.
 Pritisnuh rupčić na usne.
Kraljica me osine pogledom. “Što vam je, djevojko?”
“Oprostite mi, Veličanstvo. Vrućina...”
Istog me trena zanemarivši, odmahnula je rukom. Bila je zauzeta svojim
ljubljenim sinom koji joj je nešto šaptao na uho.
Pobjegla sam. Jesam li to zamijetila sažaljenje u pogledu kraljičinih
dama? Ili su mi se podsmjehivale, uživajući u mojoj nelagodi, propasti moje
nevinosti? Otrčala sam do najbližeg zahod i povraćala sve dok me nije
zabolio želudac.
Uplela se da nas razdvoji. Zabranila mi je da sama šećem s princem i
raspravljam o pitanjima visoke politike. Znala sam da će imati ulogu u mome
braku sve do dana kad će jedna od nas dviju umrijeti.
Iznova me uhvatio grč i izbacila sam iz sebe sve što sam imala. Obrisavši
znoj s čela, uspravila sam se i oslonila o zid u tome bučnom zahodu te se
prisilila na razmišljanje. Margareta je stvorila čudovište. Hoće li ga i dalje
moći držati pod kontrolom kada jednom zasjedne na englesko prijestolje?
Sumnjala sam u to.
Bila sam sigurna da ja to neću moći.
Nisam se usuđivala povjeriti grofici. Što sam joj mogla reći kada nisam
imala nikakvih drugih dokaza osim vlastite sumnje? Jesam li pogrešno
protumačila njihovu nevinu naklonost? Sumnjam. Morat ću se sama nositi s
time. Budući da ništa što bih mogla reći ili učiniti neće promijeniti kraljičin
odnos s princem, morat ću oprezno postupati. Od trenutka kada sam dokučila
tu razornu spoznaju, zaklela sam se da ću držati jezik za zubima i razvijati
svoje strpljenje i samokontrolu. Moram se čuvati. Neprestano biti na oprezu.
Nikada izazivati. Moram predano štititi vlastitu kožu u toj nesretnoj
zajednici.

Zaplovit ćemo prije isteka tjedna, tako je glasila Margaretina naredba.

Ljetne su oluje pak imale drugačiji plan. Sedamnaest smo iscrpljujućih dana
bili zarobljeni u Dieppeu zahvaljujući nepovoljnim vjetrovima. Kad smo
napokon isplovili, mučno ljuljanje zaprijetilo je našoj ravnoteži i želucima.
Bilo je to nesretno putovanje tijekom kojega smo se malo čemu veselili
izuzev povratka kući. Sve u svemu, bilo je dovoljno da cijelu skupinu baci u
ponor mračnog raspoloženja, zajedno s princem.
Ali to mi, tijekom tih dana u Dieppeu, nije najteže padalo. Odbojnost
kraljice Margarete prema meni, svojoj nepoželjnoj snahi, poprimila je
nesnosne razmjere, a princ je odlučio vlastitu ženu prezirati više od boginja.
Za sve je kriva Isabel. Ili Clarence. Ili sam to možda kriva ja, ako ćemo
iskreno. Ma tko snosio krivicu, sve je počelo tako bezazlenom sitnicom kao
što je pismo. Koje čak nije ni bilo upućeno meni.
Ali ne mogu oprostiti Isabel. Po dolasku u Dieppe, oslobodila se umora i
sve svoje boli hitro poput kakve zmije koja odbacuje kožu za vrućega ljetnog
dana. Kraljica je možda otezala i cjepidlačila, ali moja je sestra pokazala
zapanjujuću odlučnost sada kad nam je dom bio gotovo na vidiku. Kao da su
moćni gromovi i udari sivih, olujnih valova o lučki zid u potpunosti isprali
njezino samosažaljenje i natjerali je na pokret.
“Jedva čekam”, izjavi neuobičajeno oštro, zazvučavši poput stare Isabel
čije su riječi šibale, a pogled probadao. “Ne mogu trpjeti ovu neizvjesnost
zbog kraljičina nećkanja. Zaplovit ću u Englesku čim budemo imali brod na
raspolaganju, u prvom zatišju između oluja.”
Grofica je pokuša urazumiti; “Nećeš, Isabel. Trebamo ići zajedno. Ovo
nije trenutak da postupamo neovisno jedni o drugima.” Potom, očigledno
uznemirena, doda: “Niti znamo kakve će nas neprijateljske sile dočekati kada
pristanemo.”
“Nitko nam ne jamči da ćemo se uopće pomaknuti odavde”, progunđa
Isabel. “Četiri su mjeseca prošla otkad smo se Clarence i ja rastali. Želim
poći. Želim ići kući. I ići ću.”
“Gdje je Clarence? Možeš li se sresti s njime bez opasnosti?” upitam,
zapanjena njezinom upornošću nakon mjeseci cmizdrenja i ozlojeđenosti.
Ali Isabel uspravi ramena i ogluši na riječ gdje u mome pitanju. “Sve je
bolje nego ostati ovdje.”
“Kao na primjer, pasti u ruke jorkističkim trupama?” Njezino
izbjegavanje odgovora rasplamsalo je moju sumnju. “Činiš mi se neobično
optimističnom u vezi s time.”
“Moram biti s Clarenceom.”
Uputivši mi upozoravajući pogled, grofica je upita: “A zašto točno moraš
biti s njime, Isabel?”
Ruku duboko zarivenih u škrinju sa složenom odjećom, po mojemu
mišljenju savršenim načinom da prikrije uznemirenost, Isabel odgovori
prilično opušteno: “Koji bih drugi razlog mogla imati osim toga što sam mu
žena?” Nastavila je slagati i ravnati odjeću s izrazom nevine usredotočenosti.
Promatrala sam njezinu hladnokrvnu ljepotu diveći se njezinoj sposobnosti da
ostane pribrana, pribojavajući se onoga što joj je na pameti. Osjetih kako mi
riječi napuštaju usta prije nego sam ih stigla spriječiti.
“Što radi Clarence, Isabel?” Nisam se dala smesti pred Isabelinim
mračnim pogledom koji mi je dobacila preko ramena. “Jamačno je u pitanju
nešto sramotno.”
“Je li se dogodilo nešto s čime nisam upoznata?” upita grofica
pogledavajući jednu pa drugu.
“Znala sam!” Misli mi se smjesta vratiše u Angers na jedan sitni događaj,
precizno poput sokola koji se obrušava na ugojena goluba, kada je Isabel
zanijekala da će njezin muž izdati grofa. “Clarence je odlučio prijeći na drugu
stranu, zar ne? Usprkos svim zavjetima o svojoj odanosti i vjernosti... Unatoč
svim tvojim uvjeravanjima, Isabel, da izdaju ne bi ni uzeo u obzir!
Clarence namjerava izdati grofa i stati uz brata. Možda je to već i učinio!
Je li to razlog što ne strahuješ od toga da padnemo u ruke jorkista?” Nisam
se trudila skriti svoje zgražanje.
Isabel se zbuni. “Da... ne. Ne znam što će učiniti. Ali neću se zakopati na
ovome mjestu!”
“Isabel! Što to govoriš?” U dva duga koraka grofica se našla uz Isabel i
rukom ščepala njezin baršunasti rukav. “Zašto bi promijenio stranu?
Edward mu neće oprostiti...”
“Hoće! Dao mu je svoju riječ. Primit će Clarencea natrag.”
“Reci mi, Isabel.” Vidjela sam kako se tkanina gužva pod majčinim
stiskom. “Što sve znaš? Zar ne shvaćaš da bi to moglo biti pogubno za grofa?
Za tvog oca I ništa mi o tome nisi rekla?”
Isabel po običaju napući svoja lijepa usta.
“Mislim da izmišljaš. Nemaš pojma”, izjavi grofica tresući Isabelinu
ruku, nesumnjivo se nadajući da je tako. “Zašto to činiš? Da budeš
zanimljiva i privučeš pažnju? Sram te može biti! Kako se usuđuješ tako lagati
kad znaš da mi je grofova sigurnost prva na pameti?” Ja sam, međutim,
vidjela znalački sjaj u Isabelinim očima prije negoli se okrenula. Znala je.
Znala je točno što izdajica od njezina muža smjera.
“Ponovno vam se javio, zar ne?” optužila sam je. “Edward od Yorka
ponovno vam se javio.”
Isabel me pogleda, a potom kimne glavom kao da je odlučila da joj među
nama nema boljeg izbora od istine. “Jest. Još kad je bio u progonstvu u
Burgundiji. Edward je ponudio Clarenceu oprost ako se predomisli.”
“Ne mogu vjerovati da bi moja kći bila dijelom tako bezočnih pregovora
koji bi mogli donijeti smrt i sramotu njezinoj obitelji.” Nikad nisam groficu
vidjela toliko razjarenu. “Niti mogu vjerovati da će Edward primiti svoga
brata natrag. Iskoristit će ga, upravljati njime, ali oprostiti mu? Clarence je
budala ako vjeruje Edwardovim riječima. A i ti si!”
“Ali to je istina”, obrecne se Isabel. “Imam dokaze. Pogledajte.” Iz
korzeta svoje haljine izvuče dva lista izlizanog pergamenta.
“Pročitajte, ako baš morate. Istiniti su i Clarence ne sumnja u njihov
sadržaj.” Odsječnim pokretima koji su odražavali njezino zaprepaštenje
grofica razmota prvi list i žurno ga pročita. Napisao ga je Edward od Yorka,
sažeto i precizno, koliko sam uspjela vidjeti preko njezina ramena. Ako
Clarence pristane okrenuti leđa Lancasteru i Warwicku, Edward će mu
oprostiti. Ako Clarence bratu prepusti prisvojene snage, Edward će povući
optužbu protiv njega, vratiti mu imovinu i prijašnji položaj u Westminsteru i
kraljevoj vladi. Bilo je to, priznajem, sveobuhvatno i primamljivo brisanje
prošlih grijeha. Privlačna ponuda za ambiciozna čovjeka koji se kockao na
pogrešnoj strani i izgubio sve.
“Isabel... To bi moglo biti pogubno.”
Isabcl zgrabi pismo iz grofičinih ruku i skrije ga među nabore svoje
haljine. “Razumno je.”
 “A što piše u drugome?” upitam.
Grofica ga otvori. Pismo nije bilo naslovljeno, nego je sadržavalo svega
nekoliko redaka, a potpis nisam ni morala čitati dok sam ga uzimala u ruke.
Bilo je napisano Rikardovom prepoznatljivom, krutom rukom. Kako su samo
snažno bile povučene crte gore i dolje, kako uvjerljive, iako se nisu
nadovezivale na Edwardov zahtjev. Preletjela sam očima preko kratkih
rečenica, gotovo začuvši njegov glas kako se obraća svome bratu, odrješito i
bez uljepšavanja. Ništa neće dobiti na strani Lancastera. Neka se vrati gdje
pripada po krvi i sklonosti te stane uz Yorka. Sva prošla nevjernost bit će mu
oproštena. U njegovim riječima bilo je topline i brige za brata.
Veselim se danu kada ćemo ponovno zajedno stajati pod zastavom
Plantageneta i Yorka.
U tim glupim trenucima nisu mi bile važne ni napisane riječi ni izrečeni
osjećaji. Samo činjenica da pripadaju Rikardu. Da je to pismo stvorila
njegova ruka i njegovi prsti, spretni i sposobni, koji su vješto upravljali
olovkom jednako kao i mačem. Neopaženo sam, kako se majka iznova
raspravljala s Isabel, pritisnula pismo između svojih dlanova kao da se tako
djelić njegova bića može upiti u moju krv.
“I što je rekao?” upita grofica. “Kakav je odgovor Clarence dao na te
izdajničke ponude?”
“Rekao je...” Isabel se ugrize za usnu pred grofičinim gnjevnim
pogledom, ali ne ustukne ni pedlja. “Rekao je da će se pridružiti Edwardu
čim dobije priliku. I to može upravo sada kad se vratio u Englesku. Zar ne
vidite? Moram biti s njime.”
“I što ćeš mu reći, svome časnome mužu koji nije u stanju držati se svoje
prisege?” Ironično pitanje gorko me zapeklo.
“Podsjetit ću ga na njegov dug prema grofu.” Isabel se nije dala
pokolebati, iako joj nije bilo posve lako gledati groficu u oči. “Podsjetit ću
ga na njegovu dužnost prema meni. Ja nisam izdajica.”
“Kao da će te poslušati! I dalje mislim da ne bi trebala ići.”
“Odlučna sam u svojoj namjeri.”
Nismo je mogle spriječiti ni na koji način osim da je zaključamo u njezinu
odaju. Isabel je bila odrasla i sama je donosila svoje odluke. Iskoristila je
zatišje između oluja kojem Margery nije bila sklona. Oproštaj je bio hladan i
sumoran, a s njom je pošla i Margery.
“Čuvaj se.” Nisam znala što drugo reći. “Vidjet ćemo se kad stignete u
Englesku.”
Nepokolebljiva do samoga kraja, Isabel se nije osvrnula na mogućnost da
ćemo se naći na različitim stranama. Da ćemo možda biti neprijateljice. Ali,
svejedno sam iz dubine srca poželjela poći s njom. Povratak u Englesku bio
bi poput uplovljavanja u sigurnu luku u odnosu na pregovore s opasnim
kamenjem i plićacima na francuskome dvoru.
“Vjerujete li joj?” upitam groficu. “Možemo li joj vjerovati da će se
zauzeti za nas pred Clarenceom?”
“Ne.” S grofičina se lica dao iščitati čisti užas dok je posada broda
razvijala jedra za polazak iz luke. “Strahujem za grofa.” Dok nas studeni
vjetar nije potjerao u kabinu, promatrale smo brod kako polagano nestaje u
daljini odvodeći Isabel u Englesku i na nama nepoznatu stranu. Sa sobom je
odnijela i Edwardovo pismo. Ali s obzirom na žar napete rasprave, ne i ono
koje je Rikard bio napisao. Promaknulo joj je da sam ga ja zadržala, gurnuvši
ga u rukav. Da je pitala za njega, vratila bih joj ga i tvrdila da sam ga
slučajno uzela. Ali nije, Stoga je ostalo kod mene. Kako sam bila
nepromišljena. Kako sam se samo glupo i naivno ponijela! Zar nisam bila
svjesna toga da gospa Beatrice u kraljičino ime redovito pretražuje moju
spavaću sobu i sve moje stvari?
Bila sam svjesna, ali sam svejedno zadržala pismo. Zaslijepljena tupom
boli zbog toga što se više nikada neću sresti s Rikardom od Gloucestera, što
će izblijedjeti moje uspomene, ali ne i bol zbog izgubljene ljubavi. Ukrala
sam Rikardovo pismo i neprestano ga iznova čitala. Jasno, ne zbog njegova
sadržaja, nego zbog Rikardove iskrene brige za brata. Zbog uspomena koje je
pobuđivalo u meni. Bila mi je potrebna uspomena na njegovu naklonost i
izjave ljubavi u ovome kućanstvu u kome su prema meni pokazivali
isključivo sumnju i mržnju. Nije bilo upućeno meni niti me se izravno ticalo,
ali ipak sam ga zadržala i tješila se time da imam nešto što je došlo izravno
od njega. Pomoglo mi je da se osjećam bliže Rikardu. Pratila sam riječi i
prisjećala se. Imala sam tako malo od njega, Stoga sam odlučila zadržati
pismo. Nisam imala ni mrvu ponosa.
 Ugurala sam pismo među svoje podsuknje u škrinji za odjeću i ostavila
ga tamo. Kako smiješno i nepromišljeno. Nisam ni zamijetila da je nestalo
sve dok mi se zbog njega anžuvinski gnjev nije sručio nad glavom.
Pozvaše me pred kraljicu.
Sjedila je u svojoj sobi, kao i obično, i pred sobom raširila dokumente,
pisma onih iz Engleske koji su je lijepim riječima mamili da se vrati.
Međutim, čim sam zakoračila u sobu, u zraku sam osjetila zloslutnost, zbog
čega me podišla jeza. Gusta poput magle, gotovo me ugušivši, upozorila me
da ostanem pribrana. Dvorske dame koje su se okrenule prema meni
znatiželjnih lica nisu se trudile skriti svoje iščekivanje. Princ joj je stajao
zdesna. Njegovo mi je lice govorilo sve - uobičajeni srditi izraz koji je jedva
držao pod kontrolom kada se stvari nisu odvijale kako ih je on zamislio.
Osudit će me. Nisam se mogla pouzdati u njegovu milost.
“No, moja lady Anne.” Margaretin je glas bio primamljivo ugodan. “Što
imate reći u svoju obranu?”
“Jesam li vam se čime zamjerila, Veličanstvo?” Nastojala sam disati
ravnomjerno, ali živci u mojoj utrobi poskakivali su poput žaba u jezeru.
“Zamjerila? Kako otrcana riječ!” Potom progovori oštrim, prijezirnim
glasom. “Moram se snažno boriti sama sa sobom da vas ne prezirem.
Trebali biste biti na koljenima, preklinjući za milost.”
“Što sam učinila, Veličanstvo?” Pripremila sam se. Kada je prstom uprla
u pod ispred sebe, kleknula sam.
“Ne znam što ste učinili. Možda još ništa.” Usne joj se izviše u zajedljiv
osmijeh. “Ovo smo pronašli.” Uzevši Rikardovo pismo sa stola, lagano je
mahala njime tamo-amo. “Nemate ništa za reći? Zasigurno ga prepoznajete. I
kako vidim, šalje ga Rikard od Gloucestera. Nađeno je skriveno u vašoj
škrinji za odjeću. Je li upućeno vama?”
“Ne, Veličanstvo, nije.” Nije bilo naslovljeno, samo su sadržaj i potpis
bili inkriminirajući. Ali znala sam da će to dostajati. Zahtijevalo je od
čitatelja da izda Lancastera i svoju budućnost preda u ruke Edwarda od
Yorka. Bila je to poruka duboko izdajničkog karaktera zbog koje ću morati
snositi posljedice.
“Ako vam nije bilo upućeno, zašto je onda bilo kod vas?” Zato što ga
volim i nemam ništa njegovo osim otiska ruke na ovome pismu, iako nije
upućeno meni. Odvojena sam od njega već više od godinu dana i bolje jača
nego ikad. Zarobljena sam u braku bez ljubavi u kojem nisam ni žena ni
prava nevjesta. Okružena sam mržnjom. Rikard je jedina konstanta u mome
životu. Bilo je kod mene jer me podsjeća na njega i jer pruža utjehu mome
bolnom srcu. Zato što ga volim...
Ostala sam na koljenima čvrsto stisnutih usana i uspravne kralježnice,
zureći pred sebe. Ako će to shvatiti kao prkos, neka joj bude. Bolje i to nego
da se raspadnem tu na podu pred njezinim nogama, što bi zasigurno
protumačila kao krivnju.
“Niste odgovorili”, prasne princ. “Jeste li se uistinu okrenuli tom
jorkističkom kopiletu?”
Što sam trebala reći? Nisam ja kriva! Da otkrijem kako je bilo upućeno
Isabel i Clarenceu? Nisam ni morala. Margareta je bila iznimno lukava
političarka. Podigavši ruku da ušutka sina, uspravi se na noge i nadvije se
nada mnom, a haljina joj zašušti i očeše me s kraljevskim bezobrazlukom dok
me obilazila i vraćala se kako bi me iznova gledala svisoka. Kada je
progovorila, obratila se princu.
“Naravno da nije bilo namijenjeno tvojoj ženi. Kako bi moglo biti? Od
kakve je ona važnosti osim što je tvoja žena? Ona nikako ne može utjecati na
razvoj događaja... za razliku od njezine sestre, koja je odlučila napustiti naš
dvor bez ikakva upozorenja, i njezina muža, vojvode od Clarencea. Da, to je
to. Suosjećajno pismo brižnoga brata koje mami Clarencea da promijeni
stranu i prikloni se Yorku.” Okrenula se i zapovjednički uperila prstom u
mene. “Je li mu i Edward pisao? Jesu li obojica pribjegli smicalicama kako
bi primamili Clarencea na svoju stranu?”
Odmahnula sam glavom, ali zacijelo me izdalo rumenilo lica. Mrzovolja
odjekne u kraljičinu grohotu. “Dakle, jest. Neću pitati kako su dospjela
ovamo ni koliko tjedana imate to pismo kod sebe. Uhode su ispod svakog
kamena, iza svakog zidnog ukrasa, traže svaku priliku da rašire svoj otrov. A
bi li vas iznenadilo da saznate kako je ta srcedrapajuća molba za podršku, za
promjenu strane, bila uspješna?” Okrenula mi je leđa i otišla po još jedan
dokument sa stola, gurajući mi ga pod nos po povratku. “Izdajica od vašeg
šurjaka uistinu se pokazao slabićem. A vjerujem i da je vaša sestra uz njega i
da ga huška. Iznenađuje li vas to?” Isturila je bradu dok sam obarala pogled
pred njezinim optužbama. “Ne. Vidim da ne iznenađuje.”
Clarence je to, dakle, učinio. Je li se Isabel slagala s njegovim izborom ili
ga je nastojala zadržati na grofovoj strani? Mogla sam jedino nagađati o tome
da je svojevoljno pristala uz muža. Nije bilo potrebe poricati svoju
upućenost u to. Znala sam da mi je bila ispisana na licu.
“Bila je to odviše dirljiva pomirba, draga Anne.” Približivši mi se, princ
mi pruži svoju ruku da me uspravi na noge. Kako nisam imala drugog izbora,
prihvatila sam. Njegov me nježni postupak, međutim, nije nimalo zavarao.
Bijes je sijevao njegovim lijepim licem dok mu je glas bio naizgled miran,
baš kao kraljičin. “Pomno izvedena blizu Warwicka. Vojske obiju strana
stajale su na svojim položajima kao da se spremaju na borbu do smrti,
podignutih zastava, udaljeni samo pola milje. Prokleto jorkističko kopile
stupalo je naprijed, a za njim i Clarence, dok su glasnici moćno trubili.”
Prinčevi zubi zasjaše kad se iskesio poput vuka. “Clarence je kleknuo.
Edward mu je obećao vratiti sva imanja. Bio je to izvanredan prikaz bratske
ljubavi između izdajica na povratku u Yorkov logor, jedne krvave ruke pod
drugom.
Da zajedno popiju po pehar vina i skuju plan o uništenju Lancastera.
Božjih mi rana! Obojica tako gnusno podmukli i prevrtljivi. Ali njihova
pomirba i nije neko iznenađenje, zar ne, gospođo suprugo? S obzirom na
njihovu razmjenu pisama.”
Nisam rekla ni riječ.
“Clarence je sa sobom odveo dvanaest tisuća ljudi na Yorkovu stranu, a
zakleo se da će služiti meni. Nagnuvši se prema meni, princ me nastavi
bičevati riječima. “Dvanaest tisuća, koje bi se borile na našoj strani, a sada
su izgubljene.”
Kraljica još jednom uperi optužujući pogled u mene. “Ali zašto vi imate
pismo? Zašto je bilo u vašim rukama?”
Proklela sam svoju nesmotrenu, glupu odluku da zadržim pismo ni zbog
čega drugog nego zbog svoje usamljenosti - a ona nije bila ni vrijedna
spomena!
“Jasno je. Pismo je Gloucesterovo. Ne objašnjava li to sve?” Prinčeve
usne nezadovoljno se izviše. Nije posebno držao do moje vrijednosti, ali u
slučaju da je postala upitna, uhvatit će se za to i neće puštati. “Nekoć ste bili
njegova zaručnica. Jeste li sada pristali biti posrednica, osigurati da pisma
dospiju u ruke vaše sestre?”
Kraljica je lagano kimala glavom dok je razmišljala o tome. “Naravno da
jeste. Pokvareni ste kao i svi Nevilleovi. Kakvu li sam bijednu pogodbu
sklopila uzevši vas za svoju snahu. Podmuklost i licemjerje prate vas od
kolijevke. Ne samo da ste vi i vaša obitelj spremni otrčati Yorku na prvi
njegov znak nego vi i dalje osjećate naklonost prema Rikardu od
Gloucestera. Dala bih se kladiti u to. Usprkos tomu što ste se udali.”
“Nije istina!” konačno počnem poricati. Nisam mogla priznati postojanje
svojih osjećaja. Nisam se usuđivala.
“A ja bih vam trebala povjerovati? Kad ste zadnji put razgovarali s
Gloucesterom?”
“Nisam u kontaktu s njime otkad su naše zaruke otkazane, a ja napustila
Englesku, prije gotovo godinu dana.” Strah od onoga što me očekivalo u
kraljičinim rukama natjerao me da zaniječem njezine optužbe. “Nema ničega
između nas. Krajnje sam odana gospodaru princu, svome mužu.”
“Možda nije ni djevica”, Edward pokvareno dometne.
Preplavi me sram, ali i bijes jednak Edwardovu, što sam primorana ovako
javno odgovarati na takvu optužbu. To je samo rasplamsalo zar mog otpora,
pa pogledah muža ravno u oči. Odgovor provali iz mene. “Djevica sam. Bila
sam kad smo se vjenčali i još uvijek jesam, iako ne svojom voljom.”
Razveselilo me kada sam vidjela kako mu se boja povlači iz lica na moje
riječi. “Stojim iza svoga bračnog zavjeta. Vjerna sam vam, mužu moj, iako
me niste obljubili. Neću dopustiti da me tako optužujete za izdaju i nevjeru!”
“No dobro, tijelom ste mi i dalje vjerni.” Podrugljiv mu osmijeh nagrdi
usne dok se vraćao u igru. “Ali ne i u mislima. Niste prikladni za to da mi
budete žena.”
“Nemate razloga ne vjerovati mi. Nikada vam nisam dala povoda.”
“Dosta!” naredi kraljica. “Idite u svoju sobu. Bit ćete pod prismotrom.
Uskoro ćemo stići u Englesku. Molite se Bogu da gospodin Warwick ispuni
svoje obećanje. Inače ću okončati ovu smijuriju od braka bez ustručavanja.”
 Kanila sam otići, sve samo da pobjegnem od znatiželjnih pogleda i lica
ozarenih od pomisli na tračeve kojima će dvor brujati u nadolazećim
tjednima, ali mi Edward, oslobodivši se majčina stiska, zapriječi put.
“Mislio sam da se nadate mom uspjehu. Kako sam se prevario. Eto
dokaza o vašoj izdaji.”
Dlanovi mu možda više nisu bili stisnuti u šake, ali njegov je udarac
svejedno bio snažan. Iako nisam vidjela kada je zamahnuo, nije promašio.
Otvorenim me dlanom udario posred obraza, a zapanjujuće oštra pljuska
odjeknula je prostorijom. Nikad me prije nitko nije udario. Posebno ne
hotimice i s takvom silinom. Tišina je pulsirala oko mene, a s njome i bol u
mome obrazu i čeljusti. Na trenutak mi se zamuti vid, pa zateturam
pokušavajući se održati na nogama dok mi je bol odzvanjala glavom. Ali
nisam pala. Odbijala sam pasti. Trepćući od boli i čistog šoka, dozvala sam
svu svoju snagu i pribranost, uzdigla glavu i presrela njegov plam teći
pogled.
“Ničim nisam zaslužila da se ovako odnosite prema meni, gospodaru.”
Iznenadila me smirenost vlastitih riječi unatoč pulsirajućem obrazu koji je
već bio otekao. “Nepravedni ste prema meni. Kunem se u svoju nevinost
pred svim prisutnima, ako tako želite. Nisam komunicirala s vojvodom od
Gloucestera otkako je moj otac ustao protiv Yorka i ponudio svoju odanost
lankastercima.” Uspjela sam se nakloniti unatoč nestabilnosti koja mi je
zaprijetila. “Nisam to zaslužila od vas.”
Naklonila sam se princu i kraljici s besprijekornim dostojanstvom.
Okrenuli su se i napustili prostoriju. Začula sam šaputanje čim sam prošla
kroz dovratak.
Masnicu sam prekrivala obilnim slojem bijelog pudera dok nije
izblijedjela. Isprva sam željela da svi doznaju za nasilni čin koji je moj muž
počinio nada mnom, ali predomislila sam se. Odbila sam biti predmetom još
opakijih naklapanja ili, još gore, sažaljenja. Budući da me nisu zaključali u
sobu, čega sam se pribojavala, bila sam primorana nastaviti sa svojim
dužnostima.
Morala sam služiti kraljici dok su sve oči bile uperene u mene. Kako
nikada nisam bila sama, osjećala sam se kao u zatvoru. Gospa Beatrice sa
mnom je dijelila krevet, spavajući dalje od mene koliko god je to bilo
moguće. Najgore od svega bilo je to što nisam smjela razgovarati s majkom.
A Margery, koja bi mi mogla pružiti utjehu, bila je otišla zajedno s Isabel.
Princ mi se nije približavao. Bila sam, dakle, sama zadužena za održavanje
svoga raspoloženja i samokontrole.
Držala sam se hladno i dostojanstveno. Razgovarala sam po potrebi,
šivala i nepokolebljiva držanja čitala kraljici. Nisam plakala. Čak ni noću
kada sam, po zvuku njezina plitkog disanja, zaključila da Beatrice spava.
Umjesto toga, suhih sam očiju zurila u tamu. Odbijala sam pokazati slabost
na tom neprijateljskom mjestu, iako sam si prvi put iskreno priznala koliko se
uistinu bojim princa. Ne samo njegovih poniženja nego i tjelesne nadmoći. U
svojoj sam se divljoj mašti, koju je rasplamsavala usamljenost, znala lecnuti
od pomisli da bi se i mene mogao riješiti kao što je to učinio sa zebama.
Beatrice je bila ta koja mi je pružila mrvu utjehe. Kada sam jednom
prigodom prekrivala masnicu, stala je iza mene i uzela posudicu s puderom iz
škrinje. “Divim se vašoj hrabrosti.” Pružila mi je posudicu. “Ne mogu svi
izdržati teret kraljičina bijesa. Predlažem vam da nanesete još malo boje po
jagodičnoj kosti. Neće se ni zamijetiti.”
“Vi ste Margareti predali pismo!” Okomila sam se na nju, a sva je moja
bol isplivala na površinu.
“Jesam, i ne žalim zbog toga. Da nisam i da ga je našao tko drugi, i sama
bih bila kažnjena. Ne vrijedi se oglušiti na kraljičine naredbe. Zapamtite to.”
Uspravila se u ramenima. “Dopustite da vam pomognem.”
Vještim je prstima nanijela puder, a potom me napustila ne izgovorivši
više ni riječi. Bila je to sitnica, ali bila sam joj zahvalna na tome.
Što se Rikarda tiče, zabranila sam sama sebi da mislim na njega. Ali
izdali su me snovi - na njihov sadržaj nisam mogla utjecati - te sam ga u
njima viđala. Bili su zbrkani i uznemirujući, prepuni krvi, smrti i nasilja,
većinom nejasni, nelogični i neumoljivi. Jedan mi se prizor kristalno jasno
vratio kada sam se probudila. Vidjela sam ga kako Stoji uz princa u nekoj
golemoj sjenovitoj zgradi. Između njih je na podu ležao bodež. Ispružio je
ruku prema bodežu, a ja sam mu bespomoćno povikala da se čuva. Ali,
nisam mogla vidjeti tko ga je dohvatio i što se na kraju dogodilo. Potom
bodež nestane, a po izlizanom se kamenom podu počne širiti krvava lokva.
 S pulsirajućom boli u glavi probudila sam se u još jedan olujni i vjetrovit
dan. Bez Rikardova sam pisma, posve jasno, ostala zauvijek. Margareta ga je
poderala na komadiće i bacila u ognjište.

Engleska. Konačno se meki obrisi obale pojaviše na vidiku, svakim

trenom postajući sve bliži.
“Što ćete učiniti kada pristanemo, gospodaru?”
Vidjela sam valobran s nagomilanim ribarskim i nešto većim trgovačkim
kolibicama, kule i krunište obrambene tvrđave. Weymouth, daleko na
zapadu, gdje je kraljica željela unovačiti nove trupe. Možda je na nas čekala
neprijateljska vojska jorkista, skrivena od naših očiju, ali sve o čemu sam
bila sposobna razmišljati bilo je olakšanje što ću napokon stići na kopno koje
se neće ljuljati i zanositi.
Nisam mogla predvidjeti prinčevo raspoloženje. Nismo razmijenili ni riječ
otkad je na meni iskalio bijes zbog pisma, što nije bilo lako postići u
skučenome brodskom prostoru. Većinu mi je vremena bilo drago što mu se
nisam našla na putu, s obzirom na to da su me morile vlastite brige, ali zar mi
ne bi koristilo ispitati teren u potrazi za najmanjom mogućnošću pomirenja?
Napokon, morat ću živjeti s njim. Zaključila sam da nema boljeg trenutka da
podignem maslinovu grančicu - ma kako lažna bila - od toga kad se nagnuo
preko ograde broda, naprežući se vidjeti što nas očekuje. Bio je sam, ali nije,
usprkos tomu što me vidio, odmah napustio palubu kad sam se uspela na nju.
Držala sam pehar vina u znak pomirenja na koje sam se morala odvažiti, iako
je moje srce zaziralo od zakopavanja ratne sjekire između nas.
Osim toga, željela sam izvući neke informacije od njega. “Što ćete
učiniti? Odmah ćete krenuti u napad?” upitala sam gledajući u daljinu kao i
on, stišćući pehar u rukama.
Nije se okrenuo prema meni, ali je odgovorio prilično spremno: “Kad se
trupe okupe. Tada ću napasti London.”
Nismo znali što nas očekuje osim da je Edward od Yorka još jednom bio
na snazi. Princ se naizgled posve zadubio u misli o tome. Danas nije bio
obuzet nekontroliranim ushitom i brzopletim planovima, nego miran i
zamišljen. Nije iskazivao otvoreno neprijateljstvo prema meni. Nastojala sam
potisnuti udarac njegova dlana po svom obrazu. Nikad mu to neću oprostiti
ili opravdati kao čin iz afekta, ali nismo li bili vezani jedno za drugo? Potreba
me tjerala da postupam protivno svojoj volji.
“Mislite li da će biti borbe?” Znala sam da hoće - svaki djelić zdrava
razuma ukazivao je na to - ali željela sam ga nagnati da razumno govori o
svojim planovima.
“Borbe? Da. Dakako da hoće.” Nacerio se, naglo oraspoložen spoznajom.
Nestalo je natmurenog dječaka, a zamijenio ga je naočit vitez koji je položio
ruku na moju što je počivala na drvu. “Kakvim li će se to samo znamenom
pokazati, Anne. Pristat ćemo na Uskrs. Znak je to Božjeg blagoslova, uvjeren
sam. Sutra, na uskrsnu nedjelju, slušat ćemo veliku misu u znak zahvalnosti
Njemu što nas je doveo na ovo mjesto. Potom ćemo krenuti u London i
konačno, jednom zauvijek, dokrajčiti Yorka. Više se neće uzdići iz pepela, to
vam mogu obećati.”
“Što onda?”
“Kako to mislite?” Svrnuo je pogled s mjesta gdje je naš brod za pola
sata trebao uploviti u luku i spustio ga prema meni. “Pretpostavljam da ću se
sastati s Warwickom i njegovim snagama, jasno. Grof će pokraj mene stajati
na stubištu palače Whitehall.”
“Znam.” Kako bih to rekla? “Kada zauzmete London, što onda? Što će
biti s vašim ocem? Hoće li on ponovno nositi krunu?”
Lice princa Edwarda smrači se dok je skretao pogled u daljinu preko
moga ramena, u smjeru Londona, kao da unatoč kilometrima vidi oca iznova
u rukama jorkista, osuđenog na život u Tornju.
“Ne bih rekao”, namršti se. “Njegovo ponašanje prema Woodwilleovoj
ukazuje na to da je posve izgubio sposobnost razlikovati prijatelje od
neprijatelja. Ne razumijem kako joj je mogao dodijeliti babicu i platiti
londonskom mesaru da opskrbljuje nju i njezino kućanstvo junećom
polovicom i dvjema ovcama svakoga tjedna. Bilo bi bolje da je nju i njezino
novorođeno kopile, kao i sve njezine odvratne kćeri, poslao na vješala. Tako
bih ja postupio.” Kao i uvijek, njegova me krvoločna narav ostavila bez
riječi. “Ja ću biti vladar i držati moć u svojim rukama umjesto njega, ako
bude potrebno. Potom ću, kada za to dođe vrijeme, postati kralj. A vi ćete,
ženo moja, stajati uz mene kao kraljica.”
Iznova sam, dakle, bila u njegovoj milosti, sve dok ga što ne podsjeti na
moju nepouzdanu vjernost. Dok su se jedra spuštala, ostala sam stajati
pokraj njega neprestano na oprezu, a potom se on okrenuo kao da me iznova
zamijetio.
“Vrlo ste tihi.”
Pogledala sam ga razmišljajući o odgovoru i zaključila da mu ništa ne
želim reći. “Strahujete li za svoju majku? Brodovi često znaju skrenuti s puta
i potonuti, odnoseći sa sobom i živote putnika”, dometne bešćutno, čekajući
moju reakciju. Edward je imao istančan nos za nanošenje boli drugima.
Dahnula sam zbog njegove ravnodušnosti i okrutnosti, ali i zbog toga što
su njegove riječi bile istinite. Strah, koji bi me gotovo paralizirao kada bih
mu se prepuštala, nagrizao me iznutra. Grofica je plovila na sestrinskome
brodu koji smo izgubili s vidika zbog snažnih vjetrova što su nas razdvojili.
Iz dubine svoga srca pomolila sam se, kao što sam to činila svake noći, da
njezin brod nije potonuo.
“Možda su pristali u koju drugu luku”, usudila sam se izjaviti,
potiskujući strah pod svojim korzetom od svile i damasta.
“Može biti.” Ali Edwardova se pozornost iznova usmjeri na nešto drugo.
“Pogledajte!” Kroz galebove koji su se divlje grakćući obrušavali i uranjali u
vodu, prstom pokaže na metež na molu, na zamućene obrise ljudi i konja koji
su nas čekali s ponosnim lankasterskim zastavicama. “Sve je to moje. Moje
kraljevstvo, moj narod, a sedam ih godina nisam vidio. Kako li su samo
okupani suncem!”
Uistinu, hladno i blijedo proljetno sunce obasjavalo ih je. Dobar znamen,
kako je bio rekao. Odbijala sam dopustiti svojim krvlju umrljanim prizorima
iz snova da mi se uvuku u um i naruše trenutak povratka. Ovo je radostan
trenutak u kome treba uživati.
“Molit ću se za vaš uspjeh, gospodaru. Možda bismo trebali nazdraviti u
to ime.” Ponudila sam ga netaknutim vinom.
“Bit ćete iznimna žena.” S teškom ironijom princ uzme pehar iskesivši se
u znak lažnog osmijeha pa ga prinese usnama. Potom zaustavi srebrni rub
nadomak usnama, namršti se i spusti pehar, zagledavši se u njega. “Ne.
Neću.”
“Zašto ne, gospodaru?” Isprva nisam shvatila njegovu reakciju. “Mogli
biste me otrovati.”
Ostadoh zapanjena. “Mislite da bih to učinila?” Koja nevjerojatna
promjena raspoloženja. Trebala sam se već naviknuti na to. I koje
nepovjerenje.
“Mogli biste.” Podigavši ruku, izlije pehar preko ograde u more. Oboje
smo gledali kako se grimizni sadržaj raspisuje u širok luk kapljica pod
silinom njegova zamaha stapajući se s valovima. “Tko zna što ste u stanju
učiniti da Gloucester to zatraži od vas. Nije vrijedno rizika, zar ne, gospodo
princezo?”
Moj je, dakle, pretpostavljeni zločin i dalje zaposjedao prinčeve misli.
Kako se samo usuđivao optužiti me za tako pokvaren čin. Osjetih kako mi
krv ključa od bijesa.
“Nikada ne bih ugrozila vaš život!”
“Ne biste? Ali neću vam pružiti ni priliku za to, gospodo.”
Prije negoli sam stigla iskaliti svoj bijes zbog njegovih hirovitih optužbi,
princ odmaršira nadgledati iskrcavanje, a mene ostavi s uskomešanim i
nemirnim, crnim mislima. Naš povratak neminovno je označavao početak
bitke koja će sa sobom donijeti smrt. Clarence je izdao moga oca, a Rikard je
čvrsto stajao negdje među neprijateljskim redovima. Gdje mi se nalazila
majka, nisam znala. Princa nisam mogla držati pod kontrolom. Što god mi se
u budućnosti spremalo, danas ću kročiti na englesko tlo, kao i princ Edward,
predmet nade svih lankasteraca. Uskoro će doći kraj mome čekanju.
 DVANAESTO POGLAVLJE

opatijsku sam crkvu, u pratnji Beatrice, ušla kroz stražnja vrata u

nadi da me neće zamijetiti.
Smjestili smo se u opatiji Cerne. Ne zadugo, ako Bog da, kako je kraljica
obavijestila gospodara opata. Iskusila je okrutno trnje lankasterske ruže, a
sada sa sinom pokraj sebe iščekuje svoj veličanstveni procvat.
Okončane su godine patnje.
Moje srce nije bilo raspoloženo za slavlje. Kako je i moglo biti kada još
nije bilo vijesti o grofici? Uvjeravala sam samu sebe da je njezin brod
uplovio u koju drugu luku i da je zasigurno na putu k nama. Nisam mogla
jesti ni spavati, stoga sam se osjećala neprirodno slabo i ošamućeno dok sam
ulazila u opatiju kako bih se pridružila kraljici na jutarnjoj svetoj misi tog
uskrsnog ponedjeljka.
Misa je već bila otpočela. Ako budem mogla klečati u hladnoj tami, u
Božjoj prisutnosti, zar mi to neće podati snage? Vidjela sam kraljicu i princa
kako kleče naprijed u ograđenom prostoru do oltara dok se opat spremao
podići svetu hostiju. Došavši do sredine broda, promatrala sam svečanost.
Sve se činilo tako dalekim, gotovo nestvarnim, zbog svjetlosti koja se
probijala kroz veliki prozor na istoku obasjavajući svjetlucavo zlato i srebro
posvećenih posuda te opatovu obrednu halju.
Opazih kako mi je srce usporilo, a mir se proširio tijelom. Kad je opatov
glas, postojan i vjerodostojan, započeo kadencirati na latinskome, iznutra me
ispuni nada. Sve mi se činilo bezvremenskim, ali nevjerojatno poznatim. U
tom sam trenutku povjerovala da je moja majka na sigurnome i da će nam se
pridružiti u Cerneu. Sve će dobro završiti. Zasigurno će sve dobro završiti.
Ispunjena nadom, krenula sam naprijed kako bih se revno molila. Uto se
iza mene, kroz velika zapadna vrata koja se malo otvoriše, prodorna poput
strijele, posred poda probije zraka sunca i zaslijepi me. Trojica muškarca
koji nisu pripadali našem kućanstvu žurno uđoše, prođoše pokraj mene jedva
me pogledavši i očešavši me svojim blatnjavim odorama. Odmarširali su
cijelom dužinom crkvenoga broda kako bi stali pred kraljicu koja je u
međuvremenu ustala. Čitava opatija svrne pogled s opata za oltarom. Čak je
i on utihnuo zagledavši se u pridošlice. Glasnici se baciše na koljena pred
kraljicu. Razgovor nije trajao duže od minute, ali činilo se da mu nema kraja.
Potom se uskomešaše. Prilike su se pomaknule i zamijenile položaje,
poput valova na vodi. Glasnici se povukoše nakon ispunjenja svoje zadaće.
Zbor utihne kao da im je sam Bog to zabranio, a redovnici smeteno napustiše
zbor. Napetost i šum postadoše reskiji, a začuše se prigušene riječi i šapat. U
samom je središtu stajala kraljica s princem i koračala prema meni do
crkvenoga broda. Njezin oštar glas odjekne.
Nekakva me strašna slutnja nagna naprijed. Margareta me pogleda,
raširenih i neuobičajeno bezizražajnih očiju. Jeza mi snažnije obgrli utrobu.
“Zanimat će vas”, odjeknu njezine riječi, prodorne poput crkvenoga
zvona. “Moja majka?” Bila mi je to prva misao, najdublji strah. Njezin je
brod potonuo i izgubila sam je. “Ne, to ne”, šapnuh. “Recite mi da je na
sigurnome.” Margareta naglo udahne. “Od kakvog je značenja za mene život
Warwickove žene?
Ovo je puno gore... nezamisliva katastrofa. Užasan preokret.”
“Što može biti gore? Ne razu...”
“Pomućeni su svi naši planovi...”
“Recite joj već jednom, gospodo!” Princ bijesnim korakom stane uz mene,
čvrsto me uhvati za nadlakticu i protrese. Prenuh se od iznenadne boli.
“Jorkisti su nas pobijedili u boju. Warwick je mrtav.”
Ne! Ne!
Usne mi oblikovaše riječ, ali iz njih ne izađe zvuk. Odmahivala sam
glavom kao da će to poništiti surovost prinčeve riječi. Ovoga sam puta
uspjela protisnuti: “Ne!”
“Da. Kod...” Nestrpljivo se okrene prema glasniku. “Božjih mi rana! Gdje
je to bilo? Na kojem su se to mjestu sve moje nade utopile u Warwickovoj
krvi?”
“Kod Bameta, gospodaru.”
 Čini mi se kao da čujem riječi, ali ih ne razaznajem dok mi odjekuju i
zvone po lubanji. Grof mrtav? Moj otac? Ali bio je tako vješt u boju. Nije
mogao izgubiti život u nekoj nepoznatoj bitki, bez moje svijesti o tolikome
gubitku. I je li moguće, s obzirom na njihovu zajedničku prošlost,
krvoproliće, gubitak obitelji i slave, da bi Edward od Yorka dao ubiti moga
oca? Bol u ruci koju su mi zadali prinčevi prsti nije se mogla usporediti s
ovom koju sam sad osjećala. Ostala sam bez daha. Glava mi je pulsirala.
“Ne. Sigurno ste se prevarili.” Pogledala sam najprije jedno pa drugo,
očima grozničavo pokušavajući nazreti drugačiju istinu na kraljičinu ili
glasnikovu licu.
“Warwick je mrtav”, grubo reče kraljica. “Ovaj je čovjek svjedok.”
Glasnik se nakloni. “Istina je, gospo.”
“Reći će vam kako je grof nečasno izgubio život!” ispljune Margareta.
“Bitka je bila svršena, gospo, izgubljena.” Glasnik je oprezno govorio, pazeći
na riječi. “Jorkisti su pobijedili. Grof se pokušao domoći konja i pobjeći.”
“Kukavica!” prosikće princ. “Bježati iz bitke dok još ima nade. Prokleti
Warwick!
Pokvareni izdajica! Kako je mogao dopustiti jorkistima da se okoriste?
Sve je propalo. Zar nije istina da je napustio svoje ljude? Da je namjeravao
pobjeći u Calais, izdajući nas?”
“Tako kažu, gospodaru.”
“Trebao je pregovarati, sklopiti kakav dogovor da spasi svoju vojsku.
Sada je posve izgubljena, raštrkana i bez vode. Warwick nije bio vrijedan
mog povjerenja...”
Nisam više mogla slušati prinčevo buncanje. “Nema nikakve sumnje? Da
je grof, moj otac, mrtav?” Riječi kao da nisu bile moje. Usne koje su ih
izgovorile također. Osjećala sam kao da mi je cijelo tijelo zarobljeno u
bestežinskom stanju u kojem nisam mogla osjećati, razmišljati, shvatiti ono
što mi se nametalo.
“Nema, gospo. Kralj Edward pobrinuo se da ne ostane mjesta sumnji.
Skinuli su grofu oklop s tijela... i odnijeli ga u London. Da ga izlože na
javnome mjestu.” Glasnik je zasigurno vidio kako mi i posljednje kapi krvi
nestaju iz lica, pa je hitro nastavio kako bi što brže dovršio, iako ništa nije
moglo presjeći bol zbog onoga što je rekao. “Postavili su ga tako da ga svi
mogu vidjeti i biti sigurni da grof nije preživio.”
Princ grozničavo izvuče mač, a svjetlo se raspe po oštrici. “Gospodaru!”
prekori ga opat.
Ali princ ga nije čuo dok je koračao prema oltaru, gotovo odgurnuvši
opata s puta. Po dolasku pred oltar klekne pa položi mač i obje ruke na
svečano platno oltara. Zabacivši glavu gotovo zaurla riječi, tako da ih svi
mogu čuti u toj golemoj građevini.
“Zaklinjem se, pred Kristovim uskrslim tijelom, da ću uloviti onu gnjidu
od Yorka koja i dalje osporava moje pravo. Neću stati dok krunu ne budem
držao u svojim rukama. Bog neka zapečati oštricu moga mača svojom moći,
tako da mogu jorkistima proliti krv i osvetiti se u Njegovo ime.” Glas mu
postade hrapav od bijesa. “Zazivam osvetu Boga svemogućega da se spusti
na sve Nevilleove, jer je Warwick moje nađe nepovratno unazadio!”
Ostavljajući svjetlucavi bodež na oltaru, princ je krupnim koracima
grabio prema nama, lica živa od odlučnosti. Bila je to najdramatičnija scena
kojoj sam u životu posvjedočila. Želio je privući pažnju, postaviti se u
središte događanja. Pozlatiti se u očima svoje majke. U tom mi se trenutku
zgadio. Mrzila sam ga svakim djelićem tijela kojim je moja krv kolala i
nikada mu nisam namjeravala oprostiti. Tako se teatralno zakleti nad
grofovim mrtvim tijelom ni ne pomislivši na mene, na moj gubitak. Kad je
prolazio pokraj mene, ponio se kao da ne postojim. Možda je za njega odsad
tako i bilo. Predstavljala sam mu samo teret, kako me je jednom nazvala
njegova majka. Uzeo me za nevjestu sa svrhom koja više nije postojala. Grof
je bio mrtav i korist od njega - kao i od mene - usahnula je.
“Edwarde! Sine moj! Obuzdaj se...” Kraljica je zabacila ruku da ga
zaustavi dok je prolazio pokraj nje, ali nije joj uspjelo. Nije ga mogla smiriti.
“Ne!” zagrmi princ. “Moje je pravo propalo. I vezali ste me za ovu - upre
optužujući prst u mene, “... ovu kurvu!”
Nazvala sam ga čudovištem kad je ubio moje zebe. Tada ga nisam ni
dopola poznavala. Danas sam vidjela zvijer u njemu. S mukom sam gledala
princa, zamišljajući svoj budući život pun pogrda i uvreda kojima bi me
izvrgnuo. Trebam li čak strahovati za vlastiti život? Nedostatak sna i hrane, a
sada i ova nevjerojatna tragedija učinili su svoje. Zacrnilo mi se pred očima i
nisam mogla udahnuti, ali pretjerano slatkasti miris tamjana svejedno mi je
dopro u nosnice. Lepet krila goluba zatvorenog u kavezu postajao je sve
glasniji u mojoj glavi dok su se kraljičino oštro i prinčevo izobličeno lice
ljuljali pred mojim očima. Podigoh ruku u pokušaju da se uhvatim za što, ali
nije bilo ničega... Hladnoća obgrli moje udove i ja se sruših na pod.

Kada sam povratila svijest, ležala sam u svome krevetu. Nastavila sam
mirno ležati, upijajući tišinu, dok mi događaji iz opatijske crkve nisu udarili u
glavu poput čelične šake. Nisam znala tko me donio ovamo, ali nije bilo ni
važno. Otvorivši oči, vidjela sam da je Beatrice sa mnom, sjedila je uz
prozor. Nisam mogla podnijeti njezinu prisutnost, jer je bila jedna od
kraljičinih uhoda. Okrenula sam lice prema zidu tako da ne može vidjeti moju
tugu.
Warwick je mrtav.
Moj otac. Iznimno vješt i nadaren, zapanjujuće sklon bitkama i
diplomaciji, a usprkos svemu tomu sada leži hladan i mrtav negdje u
Londonu, oskvrnuta tijela koje gledaju. Njegovo je ime bilo poznato i
priznato diljem zemlje, jedni su ga mrzili, drugi mu se divili, ali svi su ga
poštovali. Vješto je upravljao mačem, držao moć u svojim rukama,
pregovarao o uvjetima i sklapao dogovore od punoljetnosti, daleko prije
svoje dvadesete godine. Kako se tako čaroban život mogao ugasiti bez
kataklizmičke reakcije? Pokušala sam prizvati u sjećanje njegov lik kad sam
ga posljednji put vidjela, dok se pripremao za ovu jalovu invaziju, prokletu
od začetka zahvaljujući Margaretinu odugovlačenju i nepovjerenju. Sada je
sve bilo izgubljeno, a Warwickovo tijelo ležalo je u otvorenom lijesu da mu
se izruguju svi koji požele.
Nisam se mogla pomiriti s time. Odbijala sam to učiniti! Sigurna sam da
nije pokušao pobjeći s bojišnice poput kukavice prepuštajući svoje ljude
sudbini, ma što princ tvrdio. Ipak, glasnik je potvrdio optužbe. I kako je
Edward, kralj Edward, mogao dopustiti njegovu smrt? Zar je uistinu
zaboravio sve svoje dugove prema prijatelju i rođaku? Je li očeva izdaja
izbrisala svu Edwardovu naklonost prema njemu?
Misli su mi skrenule s puta u smjeru još mračnijih voda. Ako je kralj
Edward bio željan osvete, je li dao dopuštenje da se grofovo tijelo oskvrne? I
gdje se ono sada nalazilo? Koliko sam znala, moglo je biti raskomadano, a
važniji dijelovi nabodeni na koplja ispred vrata i mostova po Londonu kao
upozorenje svima koji se odluče na neposluh. Okrenula sam glavu i
zastenjala u jastuk. Nisam mogla razmišljati o tome.
“Popijte malo vina, gospođo.”
Beatrice je stajala pokraj mene s peharom u ruci. Nisam se ni potrudila
odgovoriti. “To je Božja volja”, promrmljala je. “Moramo se pomiriti s boli.”
“Ne, nije.” Nikada se neću pomiriti s time. Nametnula mi se još jedna
užasna misao. Što je s mojom majkom? Ako je živa, je li doznala? Je li imala
kakav predosjećaj da će njihov rastanak u Angersu biti i posljednji? Nisam
znala kako će preživjeti ove razorne vijesti. Mrtav muž, jedna kći čvrsto
vezana za Lancastere, a druga hoćeš-nećeš dopala na stranu jorkista
zahvaljujući samoljubivome mužu. Kako će preživjeti takvu rastrojenost?
Neumorno pulsiranje u nadlaktici napokon svrne moju pažnju pa spustim
pogled, iznenadivši se spazivši masnicu. Pređoh rukom preko otekle kože i
lecnuh se od boli. Potom se prisjetih. Prinčev je gnjev još jednom pobijedio
njegovu suzdržanost prema meni i shvatila sam da majka nije jedina kojoj
prijeti samoća i nesigurna budućnost.
Navukla sam rukav preko grubih otisaka kako bih prikrila dokaz njegova
nasilja, ali nisam mogla prikriti i svoj strah. Očaj me stjerao u kut i zaplakala
sam. Nisam marila ni za što.
Naposljetku sam zacijelo utonula u san.
Deset smo se dana zadržali u Cerneu dok je vojska rasla izvan
obrambenih zidina opatije. Dani su se otezali u beskonačnost u hladnom i
neprijateljskom okruženju iz kojeg nisam imala izlaza. Princ je većinu
vremena bio odsutan, novačio je, ispitivao i okupljao vojsku koja će ga
odvesti u London. Imao je nepresušne zalihe energije. Odlazio je u zoru i nije
se vraćao do poslije zalaska sunca, jedući tek po zalogaj kruha i mesa kada
bi uhvatio priliku. Ovo je čekao cio život, da povrati svoje nasljedstvo. Sad
kada mu je ono bilo na vidiku, nije namjeravao prezati ni pred čim da to i
postigne.
Prepuštena sama sebi, pozdravljala sam i razgovarala sa svima koji su
ušli kroz glavna vrata. Svakog putnika koji je tražio utočište, svakoga
glasnika koji je došao kraljici prenijeti vijesti. Svakog bolesnog i očajnog
prosjaka koji bi dohramao kako bi primio redovnikovu milostinju. Svakog
tko je mogao znati bilo što o grofici. Bila sam poput duha, neprestano se
vrzmajući oko ulaznih vrata i zidova koji su mi pružali jasan pogled na cestu.
Gospa Beatrice bila je jedina koja mi se obraćala za mojih dugih bdijenja.
“Pođite sa mnom, gospo. Ovo nije dobro za vas.” Odvukla bi me u jedan od
salona.
“Ne mogu.”
Bila sam posve slomljena. Preplavljena mučnim strahovima i razdirućom
samoćom. Moj svijet, svijet koji sam poznavala od djetinjstva, ležao je preda
mnom rasut u komadiće. Grof je bio mrtav, Isabel i Clarence vezani uz
Edwarda od Yorka. A sada sam izgubila i majku, i ona je možda bila mrtva.
Svoje dvorce i posjede u Engleskoj odavno smo izgubili. Bila sam uboga
prosjakinja bez zemlje, prokleta zbog krvi Nevilleovih koja je kolala mojim
žilama, dok je moja budućnost ovisila o milosti žene koja me mrzila i muža
od čije sam osvetoljubivosti svakim danom sve više strahovala.
Obuzeo me mračni očaj. Među zidinama opatije u Cerneu oči su mi se
posve otvorile, a zrelost me snažno udarila spoznajom da moj otac nije bio
junak kakvim sam ga oduvijek smatrala. Ali nisu li svi smrtnici imali
određenu slabost? Koga sam mogla kriviti za gubitak svih koje sam voljela i
cijenila? Znala sam odgovor. Svoga oca, grofa.
Silno me boljelo. Srce mi je plakalo, ali oči tih turobnih dana nisu mogle.
Što li ga je toliko zaslijepilo? Što ga je nagnalo da stavi sve na kocku i
suprotstavi se Edwardu od Yorka? Znala sam odgovor i na to. Ambicija.
Ohola i nezasitna ambicija. Kada Nevilleovi nisu bili ambiciozni? Grof
nije mogao podnijeti sve blistaviju zvijezdu Woodwilleovih, čiji se sjaj
prijeteće nadvio nad slavom njegova položaja na mjestu kraljeva glavnog
savjetnika. Prihvatila sam činjenicu da je kralj pružio ruku mome ocu u znak
prijateljstva, ali i da mu je otac okrenuo leđa. Nije želio dijeliti kraljevsku
zaštitu sa svojim protivnicima. Stoga se borio za povratak bogatstva
Nevilleovih po bilo koju cijenu, pa makar to značilo da mora kleknuti pred
mrsku mu anžuvinsku kraljicu.
Dok sam pogledom tražila putnike na cesti, sjetila sam se grofova šturog
objašnjenja iz Middlehama kojim me uvjerio da je kralj Edward u krivu. Sada
sam uvidjela i drugu stranu novčića. Znala sam do koje krajnosti ambicija
može dovesti čovjeka. Zar nisam tomu svakodnevno svjedočila u princa, u
njegovim burnim navalama energije koje su ga uvjeravale da ne može
izgubiti?
Ispijena od samoće, nisam vidjela ništa drugo osim naše neminovne
propasti od trenutka kad se Isabel udala za Clarencea protivno Edwardovoj
volji. A za to nisam mogla kriviti nikoga drugog osim grofa. U mračnim me,
besanim satima znala gušiti gorčina. Uništio nas je. Iskoristio me je da sklopi
inače nemoguć savez. Bi li jedan otac pun ljubavi tako postupio? U tim sam
satima priznala da je Edward Plantagenet bio kralj i da grof nije imao nikakvo
pravo usprotiviti mu se. Podići svoj mač na imenovanog kralja kod Barneta -
možda je bio i zaslužio umrijeti. Otac kojega sam toliko obožavala
upropastio je sve nas.
Tada se u meni probudio ponos Nevilleovih. Moj je otac postavio tu
krunu na glavu Edwarda Plantageneta. Zar time nije zaslužio odanost kralja
Edwarda? Je li bilo ispravno odbaciti Nevilleove iz hira Edwarda i njegove
kraljice Woodwille? Tako mi Boga, nije! I ja sam Nevilleova, dušom i
tijelom. Neću dopustiti da me samo tako odbace i borit ću se za svoje pravo
na priznanje.
Ali tko će stati uz mene?
Kunem se da mi se srce slomilo i da sam živjela u nepresušnome vrelu
agonije. Nije mi bilo spasa.
Sve dok me nije, koristeći zatišje do krajnje mjere, posjetila putujuća
družina akrobata i žonglera.
“Prilično je sigurna”, objavio je otrcano, ali šareno odjeven voda skupine
kada su me pozvali na vrata.
“Sigurna?” Ta riječ u središtu moje ledene duše zapali malenu iskru.
“Sigurna!”
“Grofica je pristala u Southamptonu, gospo.” Putujući se zabavljač
isprsio kao da nastupa pred publikom. “Putovala je na zapad da vam se
pridruži kada je primila vijest o događaju kod Barneta. Potražila je utočište u
opatiji Beaulieu i poručuje da neće napustiti utočište jer ne vjeruje nikome.”
“Ha!” Zar se nisam i sama osjećala tako? “Je li govorila o grofu?”
“Ne, gospo. Nije.”
“Kako vam je izgledala? Je li dobro?” Željela sam više, puno više.
Čovjekovo se čelo nabora. “Grofica je bila prisebna, gospo. Ali, oči su
joj bile pune tuge. Mislim da je mnogo propatila. Strahuje da će je kralj
Edward zarobiti i iskaliti se na njoj.”
Utisnula sam novčić u putnikov dlan i pobjegla. U opatiji sam pala na
koljena pred oltarom da zahvalim Bogu što je majka na sigurnome, ali to nije
umanjilo moj osjećaj gubitka i napuštenosti.
“Zašto niste sa mnom, da me savjetujete?”
Opsovala sam sudbinu. Željela sam buncati i plakati, rasparati svoju
skupocjenu svilenu haljinu, pokidati svoj veo i mahnitim prstima raščupati
kosu. Sasuti psovke na one koji su ubili moga oca. Učiniti što nečuveno da
odam počast dubini svoga očaja. Zašto se moram pristojno ponašati kad mi je
srce slomljeno? Umjesto toga, čučnuh na pod i zagnjurih lice u ruke pred
svojom neizbježnom, crnom budućnošću koja mi je neumoljivo bubnjala po
glavi.
Ako Margareta istjera svoju volju, neću više biti princeza, a moj će se
nekonzumirani brak poništiti u što većoj tišini i brzini dok ona bude naokolo
tražila prikladniju ženu svome sinu. Nije više morala pristajati na
kompromise s omraženim saveznicima, Nevilleovima. Zamišljala sam kako
će likovati kad me se bude rješavala. Koliko će joj vremena trebati da shvati
da Warwickova smrt za nju ipak nije tragedija?
Ne dugo, zaključila sam. Nije više tražila da joj čitam ili je zabavljam.
Postala sam izopćenica. Moja je otuđenost svakim danom rasla.
Napustili smo seoce Cerne Abbas. Umjesto moćne sile sigurne u svoj
uspjeh, prinčeva je vojska više sličila pomahnitaloj, loše predvođenoj i
neskladnoj skupini lovaca. Bili smo poput odvažnoga jelena, osuđeni na
propast usprkos svojoj veličanstvenoj kruni od rogova. Edward od Yorka bio
nam je za petama, neprekidno nas uhodeći. Čak sam i ja predosjećala
neizbježan ishod. Naposljetku će nas uloviti i raskidati na komadiće bez
imalo grižnje savjesti, bijesno i učinkovito poput čopora lovačkih pasa.
Gotovo sam mogla čuti nestrpljivi pseći lavež. Od straha mi se ježila koža na
rukama i vratu, kao da već prikupljaju snagu za napad. Činilo se da će se
moji snovi prepuni krvi i smrti obistiniti i prije nego što sam mislila.
Tih se dana sjećam kao beskrajne kolotečine pod teretom neuobičajene
vrućine za to doba godine te žeđi, prljavštine i iznemoglosti. Sjećam se
bezimenih gradova koji nas nisu ni srdačno dočekali ni prezreli naš dolazak,
jahali smo pred vojskom da izbjegnemo prašinu i pometnju zbog prolaska
tolikog broja ljudi. Sedla su nas žuljala i stvarala nam bolne rane iz kojih je
curila krv, ali morali smo nastaviti. Hoćemo li biti prisiljeni boriti se na
kakvoj vjetrovitoj pustari? Hoću li dočekati smrt u kakvom šumarku kao i
moj otac, opkoljena i sasječena?
Ali, sve to vrijeme osjećala sam prisutnost duhova uza sebe.
Nevjerojatno ohrabrujuću prisutnost kao da su sa mnom ne samo duhom nego
i tijelom. Grofova hrabrost, snažno prisutna unatoč smrti. Grofičine toplina i
ljubav, čak i pored njezine živuće tuge. U najmračnijim danima, kada sam se
željela baciti iz svoga sedla i zaplakati nad prašinom od iscrpljujućeg
putovanja, oni su mi dali snage da nastavim jahati bez pritužbi. Bila sam
savršen primjer dvorske dame i odgovarala na svaku kraljičinu prkosnu
naredbu. Stišćući zube i trpeći bol koja mi je razdirala mišiće, nisam joj
davala povoda za predbacivanje.
Osjećala sam i Rikardovu, mnogo opipljiviju prisutnost negdje među
nadolazećom vojskom jer sam znala da mu je Edward od Yorka dodijelio
počasno mjesto na čelu prethodnice. Čak mi je i ona pružala neku čudnu
utjehu.
Jednoga smo predvečerja konačno stigli u Tewkesbury gdje smo prešli
rijeku Severn i shvatili da nas je Yorkova vojska, koja nas je progonila,
pretekla. Stjerala nas je u kut i nije nam preostalo ništa drugo nego boriti se.
Jelen se morao okrenuti i suočiti sa psima. Trebala sam biti prestravljena, ali
mislim da sam bila odviše iscrpljena za bilo kakve osjećaje.
 TRINAESTO POGLAVLJE

raljičino kućanstvo smjestilo se u palači Glupshill južno od grada,

stiješnjeno poput štakora u košari na koje samo što nisu, prethodno
se okladivši, pustili terijere. Usuđujem se reći da nitko od nas te noći nije ni
oka sklopio. Ustala sam u praskozorje - odijevanje mi nije oduzelo puno
vremena jer sam bila skinula tek nekoliko stvari - i potražila utočište u
samotnoj kapelici gdje sam pala na koljena iz očaja pred spokojnim
Gospinim kipom.
“Blažena Djevice, za koga da se molim?” Bilo mi je silno teško. U sebi
sam tiho izgovorila imena onih koje volim, moleći se za Gospino
posredovanje. Molila sam se za očevu dušu. A što se princa ticalo... “Kako
da se molim za njegovu pobjedu?” prošaptah si u prste.
Gospin dobroćudni smiješak nije se promijenio, a plavi nabori njezine
halje skladno su padali preko ruku ispruženih u znak suosjećanja. Kao da
sam ga mislima prizvala, s vrata se oglasi princ prekidajući moju molitvu.
“Oduvijek sam znao da ću ponovno osvojiti Englesku u borbi. Učinit ću
to danas. Edward od Yorka umrijet će prije negoli padne noć. Želim da
molite za mene, za moju pobjedu.” Uz zveket čizama princ se nadvije nada
mnom. U očima mu je, gotovo poput groznice, sijevao strastveni zanos.
Zašto ne bih bila iskrena? Zašto ne bih naglas izgovorila strahove
mnogih lankasteraca?
“Edwarde!” Uspravila sam se na noge kako bih ga pogledala u oči -
nisam mu željela dopustiti da me zastraši - i namjerno ga zazvala po imenu.
“Kako možete biti tako sigurni? Nemate iskustva u boju. Njihovo je oružje
brojnije. Mogu uništiti našu vojsku na samoj bojišnici.”
“Porazit ću ih. Ništa me neće zaustaviti! Bog neće dopustiti da izgubim.”
Nagne se prema meni. “Je li vas vrag poslao da mi narušite samopouzdanje?
Jeste li se u mislima priklonili sestri i nadate se mome porazu?”
“Ne, Edwarde, nisam”, odbrusih. “Da pomišljam na izdaju, bila bih
iznašla načina da pobjegnem tijekom putovanja. Sada bih već bila s Isabel.”
Ničim nisam mogla promijeniti njegova čvrsta uvjerenja.
“Držat ću englesku krunu u svojim rukama kada me sljedeći put vidite.
Želite li mi dobro?”
“Nikad vam ne bih poželjela zlo, gospodaru.” To je bilo sve što sam mu
mogla reći. “Neka vas Bog čuva od zla, Edwarde.”
Iznenadivši me, a vjerujem da je to i namjeravao, nagnuo se bliže i
usnama mi dodirnuo obraz. Zbog toga su prijetvornoga iskaza naklonosti u
znak oproštaja moji živci zatitrali. Borila sam se sa sobom da ne ustuknem,
ali sve u meni zaziralo je od njega pa tako i moje tijelo. Nisam mogla ni skriti
strah u očima dok sam ga gledala, poput poljskoga miša u jastrebovim
kandžama. Edward je, nalik na jastreba, krenuo na mene ispružene ruke i
položio je oko moga vrata. Isprva me samo lagano pomilovao, ali uskoro me
počeo uznemirujuće čvrsto stiskati. Zloba u tome trenutku zasja na njegovu
licu, a oči mu bljesnuše odviše poznatom krvoločnošću. Ukočih se pod
njegovim stiskom. Masnica na mome obrazu možda i jest izblijedjela, ali
nikada neću zaboraviti način na koji mi ju je zadao. Što li je sada smjerao?
“Gloucester je među vojskom”, zaprede princ povećavajući pritisak u
jagodicama. “Upravlja zapadnim krilom. Pretpostavljam da ste upoznati s
time. Ubit ću ga s užitkom, da znate. Položit ću vam njegovu glavu pred
noge.”
“Zašto biste to učinili?” Bila sam zgrožena, ali nisam obarala pogled s
njega. Ne pokazuj strah. Ne dopusti da te kontrolira. Nahranit će se tvojom
slabošću ako spazi paniku na tvojemu licu.
“Zato što onda neću imati suparnika za vašu vjernost, najdraža moja
ženo.” Dlan kojim je snažno pritiskao moj vrat bio mu je vruć i znojan od
ushićenja, a usne su mu bile udaljene od mojih tek za dah. “Pa čak ni za vaše
divljenje. Kako ne bih želio da mi se jedna Nevilleova divi? Možda me čak i
zavolite.”
“Učinit ćete što morate”, prošaptah, osjećajući mučninu zbog njegove
blizine i onoga što je sugerirao.
Ukočena poput Gospina kipa, podnijela sam sve jače stezanje njegove
šake. Ni u jednome trenutku nisam spuštala pogled. Na trenutak još jače
stegnu prste, zarivši mi svoje uredne nokte u vrat, a potom hitro popusti
stisak i nježno, zavodljivo prijeđe rukom preko mojih prsa. Bila je to
ljubavna gesta, ali u očima sam mu vidjela gnušanje prema meni i svemu što
predstavljam. Nije on jastreb, pomislih nepovezano. Prije mačka koja muči
bespomoćnog miša držeći ga na životu među svojim zubima. Zadrhtala sam
od užasa. Nisam si mogla pomoći. “Izdajnička kurvo!” šapnuo mi je u kosu
kao da izgovara ljubavne riječi i prekrio mi usta svojima. Divljački me grizao
i grebao zubima, a njegov me jezik posjedovao žešće nego tijekom naše
nedovršene bračne noći. Čvrsto me stegnuo kada sam se počela opirati, pa
sam se uzaludno odgurivala rukama od njegova prsa.
“Želite li mi sreću u ovom boju, nevina ženo?” promrmlja. “Hoćete li mi
poželjeti sreću kada budem lovio Gloucestera?”
Ne tražeći odgovor, koji mu pred Bogom nisam ni mogla dati, Edward me
odgurne tako snažno da sam zateturala po stubama oltara trudeći se ostati na
nogama. Znala sam da me mrzi i da bi me uništio kad bi mu se pružila
prilika. “Otpravljate li me u boj moleći se da pobijedim?” upita. Kako sam
mogla? “Učinit ćete što budete željeli, Edwarde, ali nećete dobiti moj
blagoslov ako vam je osveta na pameti.”
“Bit ću kralj, s vašim blagoslovim ili bez njega!” zaurla.
Nije bilo pametno što sam otkrila svoje osjećaje pred njim na takav
način. Znala sam da ću platiti zbog svoga nepromišljenog odgovor, ali
zaželjeti mu dobro? Nikada! Dok je Edward marširao iz kapelice povesti
vojsku na Edwarda od Yorka, srce mi postade teško poput kamena.

Poraz! Posvemašnja propast!

Vijest smo primili prije sumraka. Glasnikova odjeća bila je umrljana
krvlju. Kraljica je ustrajala na svim detaljima. Stajali smo oko nje kao da
ćemo je zaštititi, ali je nismo mogli obraniti od ovoga. Svi smo, zapanjeni,
podijelili njezinu tugu. Lancasterova vojska dala se u bijeg nakon pada više
od dvije tisuće ljudi. Potpuna propast. Sve kraljičine nade rasplinule su se na
bojišnici.
 Princ, veličanstvena nada Lancastera, bio je mrtav. Moj je muž bio mrtav.
Katastrofa, sa svim svojim krvavim detaljima, iznesena je pred nas u
potpunosti jer je kraljica zahtijevala da joj iznova ponove činjenice. Gledala
je uokolo kao da nije posve svjesna gdje se nalazi, a potom se slomila pred
našim očima rušeći se na pod gotovo bez svijesti. Nikad nisam vidjela
Margaretu Anžuvinsku u tako nedostojanstvenome stanju, ali sada je ležala
na pločicama, a haljina joj je puzila po prašini dok se presavijala od jecaja.
Glasnik se odmaknuo, njezine su je dame okružile, drhtavih ruku i
velova.
Panika je polagano rasla dok su kraljičin autoritet ispirale njezine suze. Ja
sam samo stajala, jedva sposobna pojmiti ono što sam upravo čula i duboko
potiskivala svoje osjećaje. Ne toliko zbog prinčeve smrti - morala sam
priznati da me na tu vijest preplavilo olakšanje – nego zbog načina na koji je
umro. I zbog njegova ubojice, koji nam je hladnokrvno opisan na Margaretino
inzistiranje. Prisilila sam samu sebe da se usredotočim na neposrednu
opasnost otkrivši unutarnju sposobnost da preuzmem kontrolu kada opasnost
zaprijeti.
Nisam se usuđivala činiti što drugo iz straha da ću se i sama slomiti.
“Vaše Veličanstvo!” Prišla sam joj, odgurujući beskorisne žene, kleknula i
ljuljala je u zagrljaju dok je oplakivala svoj gubitak, gotovo bez svijesti.
Nikad nisam vidjela toliku tugu. Činila se tako sitnom, potrošenom zbog
višemjesečnih napora, a koža joj se napinjala preko kostiju pod slojevima
haljine. Uhvatila se za mene kao da ima pandže umjesto noktiju.
“Sve je propalo. Moj je sin mrtav. Kako li sam samo kažnjena.” Njezine
su mi suze smočile rame.
“Ne možemo ostati ovdje”, požurivala sam je. “Moramo pobjeći. Ne
smiju vas zarobiti.” Isprva moje riječi nisu presjekle njezinu tugu. “Morate
otići odavde, Vaše Veličanstvo”, ponovila sam, pomalo je tresući kako bih je
natjerala da me pogleda u oči.
“Kamo da odem?” upita očajno.
Nisam imala pojma. Okrenuvši glavu, upitno sam pogledala glasnika koji
je nesigurno stajao pokraj vrata.
“U blizini je jedna obitelj, gospo”, obratio mi se. “Na imanju Paynes
Place. Oni će vas skriti, barem ove noći dok ne prođe najgore...”
“Ne. Ne. Moram ostati...” Margareta je zvjerala po sobi odgurujući me
od sebe. “Ne mogu otići odavde.” Kao da joj sin nije uistinu mrtav, nego će
se vratiti prije nego što padne noć.
Ali ja sam shvatila što je glasnik želio reći. “Jorkisti ruše sve pred
sobom, Vaše Veličanstvo. Neće imati poštovanja za vaš položaj ako im
padnete šaka.” Uhvatila sam je za ruku da joj privučeni iznova odlutalu
pažnju. “Nije mudro ostati ovdje.”
Kraljica se namrštila, ustrajna u neposluhu.
“Gospa govori istinu, Vaše Veličanstvo”, potvrdi glasnik vidno
uznemiren. “Vani se odvija pravo krvoproliće, a bit će još i gore prije negoli
se sve završi.”
Kraljica sklopi oči i ostane tako duže vrijeme. “Razumijem.” Glasnik nas
je odveo na imanje Paynes Place, skriveno u malenoj dolini udaljenoj
nekoliko kilometara, gdje smo spremili kraljicu u krevet. Nije više plakala
niti je govorila, samo je posve ukočena legla u postelju, prazna pogleda uprta
u svileni pokrov kreveta. Obratila mi se.
“Ne želim Vas pokraj sebe. Ne želim da mi budete blizu.” Znala sam
zašto. Nisam je mogla kriviti. Glasnik nam je objema otkrio tko je ubio
princa, čija je ruka zarila bodež u njegovo srce.
Je li usnula, nisam znala. Na svoje iznenađenje, ja jesam, unatoč tomu što
sam ležala na slamnjači na podu zapuštene i prašnjave odaje. Ali, uronila
sam u san koji to zapravo i nije bio.
Stajala sam u opatiji u Tewkesburyju pokraj jednog od masivnih stupova
crkvenoga broda, zaogrnuta i kapuljačom zakriljena lica. U središtu je stajala
mala skupina ljudi. Da sam ispružila ruku, mogla sam dodirnuti koga od njih,
ali oni nisu obraćali pažnju na mene. Svi su izgledali kao da su netom
sudjelovali u boju, i dalje djelomično odjeveni u oklop, umrljani prašinom,
znojem i krvlju. Zračili su zadahom smrti i opasnosti. Došli su ravno s
bojišnice.
S njima je bio i Edward od Yorka, kralj Edward. Skinuo je kacigu sa
zlatnim krugom i ostavio ga na pregradi. Na oklopu mu je gorjelo blistavo
sunce, unatoč tami koja nas je okruživala. S njim je bio i Clarence, i dalje
držeći mač u rukama. I Gloucester. Moj Rikard. Čvrsto stojeći u raskoraku,
bio je treći među kraljevskom braćom, nimalo manje impresivan zbog
pokrova od skorene krvi iz borbe. Oči su mu bile krute, sjajeći se poput
opsidijana, a lice ispresijecano borama i iznemoglo. Ruke na kojima mu je
blistalo zlatno prstenje čvrsto su stezale pojas s mačem. I dalje je nosio moj
prsten.
Pogledom sam prešla dalje. Opkoljen čuvarima, s njima je stajao i princ.
Na njemu su se vidjeli tragovi borbe. Naizgled nije bio ozlijeđen, ali
raščupane kose i gotovo otrgnutog rukava nije posve nalikovao na princa. Od
čela do brade bio je zaprljan blatom, a nojevo perje na prsima jedva mu se
naziralo ispod sve te prljavštine. Blijeda lica stajao je dok su mu stražari
čvrsto stiskali ruke. Znala sam da to mrzi.
“Znači, borili biste se protiv mene”, kralj Edward prekine tišinu. “Bih”,
prasne princ. “I hoću, do posljednjeg daha.”
“Vidiš!” pokaže kralj rukom. “Sam si sebe nazvao izdajnikom. Nemaš
pravo na krunu.”
“Više od tebe! Moje je podrijetlo neupitno. Nećeš mi oduzeti pravo koje
sam stekao rođenjem.” Njegova drskost nabuja. Svijetla mu put porumeni od
bijesa, a lice se nakaradno iskesi. “Izazovi me na dvoboj, ako se usuđuješ!
Znaš da bih pobijedio. Ja sam pravi kralj.”
Kralj nakrivi glavu dok je razmišljao, čvrsto stišćući usne. “Sam si sebe
osudio kao izdajnika. Kazna je za to smrt. Nakon pobjede na bojišnici, imam
pravo po volji dijeliti pravdu.”
Teška prijetnja visjela je u zraku i ispunjavala mi pluća tako da gotovo
nisam mogla disati, žarka poput udata munje. Crvena poput krvi. Čvrsto me
pritiskala na mjestu tako da sam ostala stajati i posvjedočila konačnome
događaju.
“Kazna je smrt!” ponovi kralj.
“Ne možeš me ubiti. Pozivam se na pravo utočišta.”
“Nema utočišta.”
Princ je divlje zvjerao oko sebe. “Otimaču!” pljuvao je ništa manje
agresivno. “Naslijedit ću oca!”
Princ nasrne na kralja. S kojom namjerom? Nisam znala, ali sam vidjela
Rikarda kako izvlači svoj dugi mač iz pojasa. Sjajni je metal privukao i
prikovao svu moju pažnju. Nisam mogla svrnuti pogled s njega. Potom
Rikard zamahne mačem. Zario je dugu oštricu u prinčevu utrobu, naposljetku
je žestoko podigavši prema njegovu srcu. Začuo se krik. Princ je dahnuo od
šoka, razrogačio oči od boli i iznenađenja te se snažno uhvatio za držak kao
će time poništiti čin. Nezgrapno se stropoštao na pod dok su se krv i život
cijedili iz njega.
Užasnuto sam gledala u tijelo. Ubojstvo? Je li to bilo ubojstvo? Krv je
prodirala kroz njegovu tuniku i natapala već uprljano perje. Puzala je po
podu prema meni. Kada sam pogledala dolje, već mi je bila okružila cipele i
natopila rub haljine. Pokraj princa na kamen pade nož. Opčinio me, sjajni
metal okružen krvlju.
Uzviknula sam u znak pobune. Ali čije ime, nisam čula. Prinčevo ili
Rikardovo? Nitko nije čuo. U snu sam ostala sama s mrtvim tijelom svoga
muža.
Čučnula sam pokraj njega.
Potom više nisam bila sama. Kraljica mi je, odjevena u crno, posegnula
za ramenom i stisnula ga pomahnitalim prstima. “Vidjeli ste, dakle, smrt
moga sina. Gloucester je ubio moga sina. Jeste li sretni zbog toga? Jer vam je
ljubavnik ubio muža?”
“Ne, nisam sretna zbog toga.”
“Ali sada ste slobodni. Možete otići k njemu.”
Osušena grla i očiju raširenih od užasa trgnula sam se iz sna koji me nije
posve napustio. To nije bilo ubojstvo u žaru borbe. Bila je to osveta,
hotimično mučko ubojstvo koje je počinio Rikard, baš kako je glasnik prenio
kraljici. Mirno sam ležala. Da sam mogla, bila bih navukla prekrivač preko
glave i skrila se od svijeta.

Tko bi svojevoljno pristao vratiti se u grad prvi dan nakon bitke? Prvi
dan nakon krvavog masakra?
Ja ne bih. Ali, učinila sam upravo to. Bez dopuštenja i ikakvog razumnog
plana o tome kako ću izvršiti svoj zadatak. Dužnost i čast, poštovanje, kao i
sve druge krasne vrline koje su mi usađivali od rođenja naredile su mi da to
moram učiniti. U dobru i zlu, Edward od Lancastera bio mi je muž, a sada je
mrtav.
Uzela sam ogrtač. Šakom zlata podmitila sam nevoljnoga konjušara, koji
se odazivao na ime Sim kada mu je to odgovaralo, da mi osedla dva konja i
spremila se za bijeg. Nisam se bojala kraljice. Toliko je potonula u
melankoliju da neće ni primijetiti da sam otišla. A možda budem i zahvalna
Bogu što neću biti ovdje kada zamijeti.
Spremala sam se izvesti konja iz staje kad mi se sjena nadvije nad
ramenom. Beatrice! Bila sam zaboravila. Kraljica možda nije bila pri sebi, ali
Beatrice je svejedno revno izvršavala njezine naredbe.
“lako mi Djevice! Prestrašili ste me!” Prijeko sam je pogledala dok mi je
srce bubnjalo prijeteći da će me ugušiti. “Što radite ovdje?”
“Što ja radim ovdje?” Njezine se savršene obrve otmjeno uz- dignuše,
usprkos njezinoj razbarušenoj kosi i umrljanoj haljini. Čak joj je i inače
besprijekoran veo sada bio neuredan. Nisam se usuđivala ni pomisliti na to
kako ja izgledam. “Što vi radite ovdje, s konjem i pratnjom?”
“Idem u Tewkesbury.” Nije imalo smisla lagati joj.
“Ne možete otići.”
“Mogu. I hoću.” Okrenula sam se od nje i nastavila stezati pojas, ali
odjednom me čvrsto uhvati za ruku, a nokti joj se zariše u moje meso.
“Dakle, bježite. Trebala sam znati da ste beskičmenjak, napuštate kraljicu
sada kad ste joj najpotrebniji.” Ozbiljno lice gospe Beatrice još se više
ukruti. Očigledno joj se gadio moj postupak, ali plašila se i da će nas zarobiti
te da ćemo platiti cijenu koju plaćaju svi izdajnici. Svi su se ti osjećaji
pretočili u otrovan napad. “Izdajnica ste kao i svi Nevilleovi. To vam je u
krvi. Ovdje nemate više koristi, zar ne? Kad napustite ovo mjesto, što će vas
sprječavati da se predate Yorku na milost? Sestra će se zauzeti za vas, a
Clarence će kralju napuniti uši.” Gomilala je optužbe. “A dala bih se okladiti
da će isto činiti i vojvoda od Gloucestera. Gledat će na vas kao na Božji dar,
zrelu šljivu koja mu je sa stabla pala ravno na dlan. A sad ste i udovica,
kako zgodno! I nasljednica svoje majke. Ako vam majku proglase
izdajnicom, doći ćete do nasljedstva i prije nego što ste mislili. A tada
Gloucester neće moći povjerovati svojoj sreći.”
Otrovne riječi visjele su u zraku između nas. Prsti su mi počivali na
pojasu. Nisam ni razmišljala o tome. Ako moju majku, koja je trenutačno na
sigurnome u Beaulieuu, proglase izdajnicom, postat ću nasljednicom istoga
trena. A s obzirom na to da sam udovica, mogu se ponovno i udati... Nisam
razmišljala ni o tome. Kako sam bila Edwardova žena samo na papiru,
činjenica da sam udovica nije mi predstavljala ništa. Beatrice je zacijelo
ostala zatečena mojim ciničnim grohotom jer mi je pustila ruku kao da sam
zaražena kugom.
Činilo se da sam iznova postala dragocjena roba.
No, sada nije bio pravi trenutak za tako duboko razmišljanje. “Nemam
namjeru postati izdajnica, Beatrice. Naći ću tijelo svoga muža i pobrinut ću
se da ga se zbrine na primjeren način. Jeste li uopće pomislili na to?” Ja
cijele noći nisam razmišljala ni o čemu drugom. “On je, bio je... nasljednik
Lancastera, usprkos svim svojim manama. Što su učinili s njegovim tijelom?
Postavili ga na javno mjesto tako da ga svi u Tewkesburyju mogu vidjeti i
rugati se golu i oskvrnutu nasljedniku Lancastera?” Stanovnici Londona
pohrlili su naslađivati se bešćutno izloženom tijelu moga oca.
Koliko ja znam, princa su mogli skinuti i baciti ga na gradsko smetlište.
“Želite li da princ ostane nepokopan, neposvećen i da mu duša ne počiva u
miru? Nije primjereno da bude tako ponižen u smrti.”
Uspela sam se na konja. Pokret me toliko ohrabrio da nisam namjeravala
trpjeti odbijanje. “Pustite mi uzde, Beatrice. Pođite sa mnom ako morate, ako
vam dužnost to nalaže ili mi se uklonite s puta.”
Nisam je željela sa sobom, ali sam je dobila. A možda i nisam bila
razočarana zbog toga. Ponos me sprječavao da je zamolim za pomoć, ali to
što nisam sama jahala u krvlju natopljen Tewkesbury nije mi predstavljalo
suviše veliku utjehu. Jeziv prizor u kojem Rikard do drška zabija svoj nož u
Edwardova prsa iznova mi je bljesnuo pred očima.
Jednoga ću se dana morati suočiti s time, ali ne danas. Potisnuh prizor u
sjećanje.
 Nikada nisam vidjela grad nakon bitke, ali prilično sam često o tome
slušala priče. O vojnicima opijenima pobjedom i prekomjernim ispijanjem
piva koje ih lišava i posljednjeg tračka ljudskosti. Ipak, nisam mogla ni
zamisliti da će me dočekati takva nečuvena svirepost. Takvo ravnodušno
divljaštvo prema svima koji su im se našli na putu. Trupla su se nalazila
posvuda, izvrnutih udova, opljačkana i lišena sve odjeće i predmeta od
ikakve vrijednosti, izobličena od silnih rana. Okretala sam glavu od dječjih
leševa. I od ženskih, koja su ležala u razvratnoj imitaciji ljubavnog čina.
Nisam morala gledati da bih znala što su im učinili. Žrtve nisu bili
lankasterski vojnici uhvaćeni u bijegu. Ovo su bili bespomoćni, nenaoružani i
nevini stanovnici grada, zatočeni unutar zidina u noćnoj mori razularene
pobjedničke vojske.
“Tiho!” promrmlja Sim dok smo se probijali niz ulice. “Ne privlačite
pažnju. Ne razgovarajte ni s kim. Neće vas pitati kako se zovete prije negoli
vas sasijeku na komadiće, gospo. Ili još gore...” Djelomično me utješilo kad
sam vidjela da je izvukao bodež duge oštrice iz čizme. Olabavih i ja svoj,
skriven u rukavu odakle sam ga mogla lako izvući. “Kamo biste željeli ići,
gospo?”
Simov glas odvratio mi je pogled s ispruženog dječjeg lika ne starijeg od
pet godina koji je, krvlju natopljene kose, ležao potrbuške. Natjerah se na
razmišljanje. “Na tržnicu. Možda moramo pitati...”
Sim zagunđa u znak protesta. “Ja ću ispitivati.” Držite jezik za zubima,
gospo.” Povukao je uzde i nastavio jahati. Polagano smo ga slijedile
probijajući se kroz mučni kaos. Bez upozorenja, iz uske bočne uličice
istupiše muškarci i okružiše nas. Po kožnim jaknama dalo se prepoznati da su
u pitanju vojnici, ali ako su ikada i priznavali kakav autoritet, to više nije bio
slučaj. Ščepaše mi uzde, kao i Beatricine. Moj konj poče poskakivati i
zabacivati glavu nastojeći se osloboditi.
“Vid'te što imamo ovdje, momci. Lijepe konje. I još ljepšu odjeću!”
“Pustite mi uzde!” zaboravih na Simovo upozorenje.
“Sočan zalogaj! Usto još i živahan!” Prljava ruka zgrabila je i povukla
moju kako bi me izvukla iz sedla. “I mlad. Da vidimo što ima pod
ogrtačem...”
Zarila sam pete u bokove konja pa se propeo i zaritao. Moj napadač
opsuje. Potom me snažnije ščepa za ogrtač. Kada sam dospjela pogledati,
vidjela sam da je i Beatrice bila izložena sličnom poniženju.
“Skidaj ruke s mene!” zaurlah.
“Bolje ti je da budeš pristojna, ljepotice. Osim ako ne želiš upasti u
nevolje.” Podmuklo omota dlan oko moga gležnja.
“Zaslužujemo nagradu. Upravo smo dobili bitku u kraljevo ime.” Snažno
mi povuče nogu gotovo me obarajući s konja. “Tebe želim za nagradu.”
Zvjerski se iskesi. “Moji prijatelji -možete poslužiti i kao njihova nagrada.
Obje.” Pohotno se naceri Beatrice koja je posivjela u licu od straha.
Otimala sam se, ali uzaludno. Potom se u Simovoj ruci pojavi bodež,
bljesnuvši na suncu, a onda i moj, koji zarih duboko u napadačevo meso.
Nisam znala kako sam ga uspjela pogoditi, ali začula sam povik. Pošpricala
me topla krv, a ruke pustiše moj ogrtač.
“Tako mi Krista! Platit ćeš za ovo...”
Sim se nađe pokraj mene. “Odmakni se! Ako naudiš ovim putnicama,
platit ćeš krvlju. Jorkistice su - došle su amo na kraljev poziv. Stoga se
miči!”
Nato se naš napadač na trenutak zamisli. Nismo pričekale da vidimo
koliko će dugo tako ostati, nego pohitasmo naprijed dok nisu bili
usredotočeni, galopirajući niz ulicu ne mareći za mrtve i ranjene koji su
stajali na putu našim konjima.
“Zahvaljujem ti, Sime”, uspjela sam doći do daha.
“Nismo se još izvukli. Nevolje su pred nama.”
Na kraju ulice vidjeli smo proširenje na kojem su ljudi trgovali. Rulja se
skupljala uz glasan žamor. Dok smo se približavali, prolomi se odobravajući
urlik iz stotina grla. Zračio je životinjskim zadovoljstvom, sledivši mi ionako
ledenu krv u žilama. Sim nam rukom pokaže da stanemo. “Pričekajte ovdje.
Upotrijebite nož ako bude potrebe.”
Odjahavši dalje, sagnuo se postaviti pitanje skupini muškaraca na kraju
gomile i poslušao, iznova upitao, odmahnuo glavom i potom se vratio.
“I?”
“Lankasterski vode”, reče šturo, što mi ništa nije govorilo. “Zarobljeni su,
namamljeni iz utočišta opatije s obećanjem oprosta, a potom osuđeni na
pogubljenje kao izdajice i pobunjenici. Sada će ih kazniti. Svima će im
odrubiti glave na tržnici.”
Činilo se kao da mi je bila potrebna cijela vječnost da shvatim što se
događa, ali tada me prene još jedan urlik zadovoljstva.
“To je ubojstvo...”, mrmljala je Beatrice.
“Bojna pravda, gospo. Gloucester je jutros održao suđenje. Ustali su
protiv kralja. To je izdaja.” Simovo ravnodušno shvaćanje na neki me način
zapanji i više od samoga čina. “Ne gubi vrijeme, zar ne?” Ne, Gloucester nije
gubio vrijeme ostavljajući kraljeve neprijatelje na životu. Ali ne smijem ni ja
gubiti vrijeme. Moram pronaći princa i pobrinuti se za njega. Tek ću si tada
dopustiti razmišljanje o tomu što sam čula o Rikardu od Gloucestera u
posljednja dva dana.
“Kamo sada, gospo?”
“U opatiju. Odvedite me do crkve.” Jedino sam se nje mogla sjetiti.

Ponovno me obuzeo nelagodan osjećaj mira. Na tom ću mjestu napokon

naći pomoć. Bilo je to obiteljsko mjesto, svetište koje je majčina obitelj,
Despenseri i Beauchampovi, generacijama pohađala. Tako ću i ja, najmlađa i
najmanje iskusna pripadnica njihova plemenitoga staleža.
Uđosmo u crkveno dvorište. Nismo se mogli pretvarati da kročimo na
sveto tlo. Naglo sam zastala na vratima sagledati još dokaza brutalnih
ubojstava. Tijela prekrivena travom, nagomilana uz trošne spomenike.
Pobjegli su ovamo kako bi našli utočište, ali nije im pomoglo. Grlo mi se
stisne, a usta osušiše.
Sim hladno uzdigne bradu prema opljačkanim truplima dvaju muškaraca
na položaju i onome što je preostalo od njihove odjeće prekrivene osušenom
krvlju. Hraknuo je i pljunuo na travu. “Prokleti bili svi jorkisti!” Ali, imala
sam osjećaj da bi isto rekao i za lankasterce, ovisno o tome s kime se
nalazio.
“Ne mogu vjerovati da su sposobni za to.” Beatricine oči sada su se
caklile od zaprepaštenja.
“Počnite vjerovati, gospo”, frkne Sim.
I jesmo, kada smo otkrile da su vrata opatije zaključana iznutra.
Bubnjanje krvi u mojim ušima činilo mi se jednako glasnim kao Simovo
udaranje po drvenim vratima. Prošlo je dugo vremena. Začuše se spori
koraci. Zaustaviše se pred vratima. Dugo se ništa više nije čulo, zbog čega je
Sim opet udario šakom po vratima. Rešetka se konačno spusti i jedan
redovnik promoli nos. “Tko je?”
“Putnici koji traže utočište”, odvrati Sim. “Dvije žene.”
“Nema ovdje utočišta. Moj gospodar opat svima je zabranio ulazak.”
“Zabraniti ulazak u Božju kuću?” Dala sam svoje uzde Beatrice i
progurala se pokraj Sima do rešetke. “Otvorite vrata, gospodine. Smjesta
želim vidjeti opata.”
“Ne usuđujem se...”
Vratila sam kapuljaču na glavu. Ovako neuglednu i umrljanu krvlju, neće
me prepoznati. A kako i bi? Neće shvatiti da sam jedna od njihovih
plemenitih pokrovitelja, ali sam se nadala da će poslušati moju zapovijed.
“Ja sam lady Anne Neville.”
“Gospodarice!” Zatreptao je od iznenađenja. “Što radite ovdje? Opasno
je!” Moje ime poslužilo je kao ključ. Odškrinuo je vrata i progurale smo se
unutra, ostavljajući Sima da nam čuva konje.
“Gospodarice!” Redovnik je gotovo kršio ruke od uznemirenosti, okrugla
lica naborana od straha i brige. “Pogledajte što su učinili. Opljačkali,
oskvrnuli. Ne postoji utočište od toga.” Ako sam ono na groblju smatrala
gadnim, ovo me zgrozilo još i više jer je kroz nečuvenu svirepost isijavala
postojana otmjenost i veličanstvenost crkve. Poput zamamne žene, hotimice
unakažene i izobličene ožiljcima, tragovi čije su ljepote unatoč svemu tome i
dalje bili vidljivi. Rulja je poharala crkvu poput plimnoga vala, pljačkajući i
uništavajući sve što nije mogla ponijeti za sobom. Svatko tko im se našao na
putu brutalno je sasječen, a njihova krv i dalje je prljala pod.
 Zašto to nitko nije spriječio? Zašto je kralj dopustio da se jedno sveto
mjesto tako obeščasti? Dršćući, žurno sam uzmaknula kad sam shvatila da
Stojim u lokvi krvi koja se netom proširila podnim kamenom, nastojeći
zapamtiti s kojim sam razlogom došla i što mi je činiti.
“Došla sam pronaći prinčevo tijelo.”
“Gospo...” Vidjela sam strah u njegovim očima. “Znate li gdje se nalazi?
Kamo su ga odnijeli?”
“Tiho!” Osvrnuo se preko ramena kao da očekuje jorkističke vandale da
nahrupe iz zidova. “Pođite sa mnom.”
Pozvao nas je rukom i iznenađujuće žurno počeo koračati, s obzirom na
svoju vremešnost. Slijedila sam ga s lijeve strane, zajedno s Beatrice. Bilo je
tiho i mirno iza neosvijetljenog glavnog oltara tako da su nam koraci
odzvanjali u tišini. Kapelice su bile tamne i prazne. Redovnik je hitao dalje,
ni ne osvrćući se pritom vidjeti pratim li ga. Poželjela sam iznova zatražiti da
razgovaram s opatom, ali potom sam ispred sebe vidjela svjetlo svijeće.
Redovnik se zaustavi i rukom mi pokaže prema Gospinoj kapelici, skrivenoj
od pogleda mnoštva za visokim oltarom.
“Ovdje, gospo. Skrili smo ga od onih koji bi ga mogli ukrasti i
oskvrnuti.” Tu se nalazio moj muž i Margaretin ljubljeni sin, na grubom,
neukrašenom potpornju. Tijelo su mu oprali i uklonili krvave mrlje s lica i
ruku.
Njegova tunika, u koju su ga iznova odjenuli, stvrdnuta od krvi, bila je
svjedok njegovih rana. Ali, redovnici su je svejednako odlučili ostaviti na
njemu zajedno s crnim i crvenim perjem, simbolom njegova položaja i
naslijeđa. Nisam im mogla zamjeriti na tomu. Njegovo mi lice privuče
pogled. Nevjerojatno mlad, bezbojan i gotovo proziran u licu, izgledao je
spokojno kao nikad za života. Svijeće su mu iznad glave mirno gorjele tako
da nije bilo sjena na njegovu licu. Smrt mu je s lica izbrisala sve bore, čineći
ga prelijepim i konačno mirnim. Možda bih se i rastužila da se nisam sjetila
kako princ za života nikad nije stremio miru, nego isključivo brutalnoj smrti
svojih neprijatelja i vlastitoj slavnoj pobjedi. Činilo se da spava ruku
sklopljenih na prsima. Postavili su mu mač pokraj tijela. Netko mu je
začešljao kosu tako da je sjala zlatnosmeđom toplinom. Jedino je ona
izgledala živo na njemu dok je lagano lepršala na propuhu.
 “Princa su ubili ovdje?” upitah promuklo. “Da, gospodarice. U brodu
crkve.”
“U prisutnosti kralja Edwarda?”
“Da, pred kraljem i njegovom braćom. Medu njima je izbila prepirka.”
Dakle, glasnikova je priča bila istinita. Pitat ću, iako ne želim znati odgovor.
“Je li ga ubio vojvoda od Gloucestera?”
“Jest, gospodarice.”
Iza nas se u poprečnom brodu crkve začu šum. Beatrice glasno dahne.
“Ptice. I one znaju ući.” Redovnik se slabašno nasmiješi. “Ali ne smijete
ostati.”
“Ne. Moram se vratiti kraljici.” Ako ništa drugo, moram joj reći što sam
pronašla, što sam učinila. Iz rukava izvukoh svežanj zlata koji sam ponijela
za ovu priliku. Znala sam što je potrebno, a ima li boljeg mjesta od ovoga?
“Pobrinite se za njega dok gradom iznova ne zavlada red”, naredila sam
utiskujući svežanj redovniku u ruku. “Želim da se princa pokopa u crkvenom
koru, u samom središtu, tako da ga svi vide kada kroče u crkvu. A što se
spomenika u čast njegova života tiče...” Nisam mogla razmišljati o tomu. Ne
još. Možda bolje ne privlačiti pažnju na njegovo posljednje počivalište.
“Vratit ću se i urediti to kada budućnost bude izvjesnija. Kao i mise za
njegovu dušu. Želim da se misa služi svakodnevno.”
Ptice se ponovno uskomešaše, zbog čega mi je srce neugodno tuklo u
prsima. Znala sam da moramo poći. Posljednji sam put dotaknula prinčevu
ruku: bila je hladna poput kamena pod mojim nogama. Tako uzaludno
potrošen obećavajući život, narušen neumornom ambicijom i nemarnim
odgojem njegove majke. Instinktivno se sagnuh i usnama mu dotaknuh čelo.
Ne iz suosjećanja, nego u simbol našeg konačnog rastanka. Bio je to prvi
poljubac koji sam svojevoljno dala Edwardu od Lancastera nakon onog
nevinog susreta naših usana na vjenčanju u katedrali u Angersu.
“Pobrinite se za njega.”
“Hoćemo, gospodarice.”
Kada smo izašli iz Gospine kapelice i vraćali se, bila sam zamišljena i
uplašena. Sada kad sam ispunila svoju neprijepornu dužnost prema mrtvome,
nisam vidjela nikakvu budućnost za sebe osim one dostojne bjegunice,
prognanice na francuskome dvoru. Ili Yorkove zarobljenice. U boljim sam
danima upoznala Londonski toranj i uživala njegovo gostoprimstvo, ali nisam
imala želju proživjeti svoje dane u tapeciranom zatvoru. Uopće nisam imala
želju biti zatočenica.
“Gospo! Čuvajte se!” prosikće mi redovnik na uho. Začuje se gungula na
ulaznim vratima. Dotakne nas hladan zrak. Odjeknuše odlučni, ali prilično
opušteni koraci. Pripadali su čovjeku koji nikoga nije gonio. Panika koja me
svladala u trenu utihne.
“Ovuda!” Redovnik nas snažno pogurne u smjeru veličanstvene
grobljanske kapelice moje bake iz obitelji Despenser s otmjenim stupovima i
lepezastim svodom, bočno od visokog oltara gdje smo čučnule i skrile se od
pogleda iz crkvenoga broda, a potom nas prepusti sudbini.
“Kralj!” Beatrice mi dahne u uho. “Hoće li nas vidjeti?” Odmahnula sam
glavom. Nisam se usudila progovoriti jer je, nesvjestan naše prisutnosti, kralj
prišao ogradi pred oltarom. Skinuvši mač, klekne i pogne glavu, a kosa mu
zasja na svjetlu nekolicine svijeća.
“Slava svemogućem Bogu na ovoj pobjedi.” Njegov se glas, iako prilično
blag, raznio po praznom prostoru. “Zaklinjem se da je ovo posljednja bitka
koja će podijeliti Engleze i u kojoj će se proliti krv na engleskome tlu.
Polažem ovdje svoj mač u znak svoje namjere.” Nastavio je klečati očiju
uperenih u raspelo, kao da će time predodrediti budućnost.
To me podsjeti na posve drukčiju posvetu, kada se princ teatralno i radi
vlastitog uzdizanja zakleo na neprijateljstvo i želju za krvlju. Ovo je bio mirni
trenutak, osobna zakletva kralja Bogu ni za čije tuđe uši. U onom je trenutku
princ bio iskoristio svoj zavjet da okleveće svoje neprijatelje, moga oca koji
je za njega položio svoj život. Bespomoćno sam se tresla od srdžbe dok se
nije začulo spuštanje zasuna na ulaznim vratima popraćeno koracima. Bez
daha i nepomične, naprezale smo se vidjeti kroz rupe u izrezbarenu kamenu.
Ali, znala sam o kome je riječ i prije negoli sam mu vidjela lice. Osjetila sam
ga nakon svih ovih godina.
Rikard!
Mislim da sam bila zapanjena više nego što sam mislila da ću ikada biti.
Nisam očekivala vidjeti ga ovdje, nisam ni zamišljala da ću ga ponovno
vidjeti u ovakvoj situaciji. Ostala sam bez daha dok mi je krv istodobno
divlje kolala žilama od siline spoznaje. Mogla sam ga tek nazreti iz daljine
dok je stajao s bratom, ali i to mi je bilo dovoljno. Razgovarali su uvjereni da
su sami. Bilo gdje prepoznala bih Rikardov glas. Odlučan, s natruhom
oštrine, naviknut na izdavanje naredbi i tjeranje na posluh.
“Je li gotovo?” upita kralj.
“Da. Sve su ih pogubili.”
Preda mnom nije stajao dječak ni mladić kakvog sam pamtila, nego
muškarac koji je zračio iskustvom i samopouzdanjem. Očvrsnuo i okrvavljen
u boju, bio je vojnik tijekom mjeseci sukoba i progonstva preobražen u
kraljeva savjetnika, kojem je moć pristajala kao i izvezene rukavice koje sam
mu bila ukrala.
“Gadan, ali neophodan posao.” Edward se osvrtao oko sebe i pogledom
prelazio preko praznih niša odakle su bili izvučeni kipovi i smrskani u
komadiće u mahnitom rušilačkom pohodu. Promatrao je odsutnost sveg
srebra i zlata osim križa na visokom oltaru. “Pobrinut ćemo se za obnovu
ovoga mjesta.” Iskrivi lice zagledavši se u pod ispod svojih nogu. Mogla sam
zamisliti užas koji se tamo još uvijek nalazio. “Mora se očistiti, ako ništa
drugo. Dovedi biskupa od Worcestera, Rikarde. Porom ćemo ugovoriti
pokop lankasterskih lordova. Možda jesu bili izdajice, obmanuti i slabi, ali
hrabro su se borili. Zaslužuju častan pokop.” Rikard je pratio bratov pogled.
“Naše se trupe ponašaju poput životinja. Sramote nas.”
“Teško ih je kriviti”, kralj slegne ramenima. “Iskorištavamo ih,
opskrbljujemo pivom, dok ih hrabrost nosi ususret smrti i sakaćenju. Ne
možemo ih osuđivati zbog posljedica. Moramo platiti tu cijenu. Pobjedničke
vojske očekuju nagradu.”
“Preveliku”, odgovori Rikard. “Što je previše, previše je. Nasumično
ubijanje mora prestati. Izdao sam naredbe našim zapovjednicima.”
Pričekao je dok se Edward posljednji put klanjao pred oltarom. Ja sam se
u međuvremenu primirila. Opasnost će uskoro proći. “Što sada?” upita
Rikard kralja dok je koračao pokraj njega.
“Margareta. Moram je pronaći. Suviše je opasno ostaviti je na životu.”
Ukočila sam se.
 “Pobjegla je iz grada”, objavi Rikard.
“Onda ćemo je pronaći. Moji su izviđači na terenu, a ona nije mogla
daleko odmaknuti.” Edward prijateljski uhvati Rikarda za ruku. Čak sam i iz
daljine vidjela kako se kraljevo lice pobjedonosno ozarilo kad se nečega
dosjetio. “Razmišljao sam.” Pomalo se sramežljivo nasmiješi. “Anne Neville
je kod Margarete.”
Čvrstim sam prstima suspregnula oštar udah. “Istina”, suglasi se Rikard.
“Anne Neville više nije udana.”
“I to je istina.”
“Također je nasljednica svoje majke. Imaš li tu kakvog interesa?” Rikard
nagne glavu kao da razmatra tu misao. Potvrdan odgovor očito mu nije bio
prvi na pameti. Krv koja mi je uzavrela kada sam ga ugledala sada se
ohladila i pobjegla iz vrhova mojih prstiju i stopala. Da tako ravnodušno o
meni razmišlja čovjek za kojega sam mislila da ću ga voljeti dok ne umrem!
Čovjek za kojeg sam mislila da me voli.
“Bila bi bogata nevjesta, Dickone 4 ”, navaljivao je Edward dok je njegov
brat šutio. “Ako joj majku proglase izdajnicom, smjesta će dobiti sve
nasljedstvo. Želiš li je? Mogao bi tražiti neku višu, dakako. Mary od
Burgundije i dalje je slobodna.”
“Višu od Nevilleove?” Rikard se sarkastično nasmije. “Je li to uopće
moguće?” Iznenada podigne pogled i osvrne se oko sebe.
“Što je?” upita Edward. “Ništa. Izgleda samo duhovi.”
“Ili golubovi. Dakle? Anne Neville? Što kažeš na nju?” ponovi Edward.
“Ako mi padne na teret, morat ću joj pronaći muža, a ti si bio prilično voljan
uzeti je dok mi je Warwick još bio vjeran. Doista, ona je suviše vrijedna da
dopustimo da padne u krive ruke. Neki bi je proglasili izdajnicom i postupili
u skladu s time...”
Izdajnica? Čekala sam zadržavajući dah. Vjerovala sam da će Rikard
odgovoriti. Zasigurno će me htjeti, založit će se za mene. Potom im se žurnim
koracima pridruži Clarence i upotpuni tročlani sastanak kraljevske braće.
“Što je to?” upita, sumnjičavo pogledavši prvo jednoga pa drugoga.
“Neka duboka politika?”
 “Ništa važno. Razmišljamo o zbrinjavanju Anne Neville.” Rikard to
zanemari kao pitanje koje nije vrijedno njegove pažnje. “Razmislit ću o tome,
Edwarde. Kada se sve završi, možda.”
Zbrinjavanje Anne Neville! Razmislit će o tome! Kad bude imao
vremena! Osramotio me i razjario do te mjere da sam gotovo odjurila pred
njega i zahtijevala objašnjenje. U tome me spriječila Beatrice rukom mi
čvrsto stisnuvši ogrtač. Je li to čovjek koji mi se zakleo na vječnu ljubav?
Kako se usuđuje tako nezainteresirano govoriti o meni. Istodobno sam
žudjela za time da otrčim k njemu, stavim sve na kocku i predam mu se u
ruke. Ali, njegove hladne riječi zadržale su me iza nakupine zelenila
uklesanog u kamenu dok su se oni udaljavali crkvenim brodom. Slobodno
možeš otići Gloucesteru, talco me u snu optužila osvetoljubiva Margareta.
Čak i da odem, nitko mi nije jamčio da ću biti dobrodošla.
“Gloucesterovo je držanje impresivno”, promrmlja Beatrice. Uistinu jest!
Ali nisam bila sretna zbog toga. Osjetih kako joj oči pretražuju moje lice.
“Da, pretpostavljam da jest. Ipak je on vrhovni zapovjednik Engleske.”
“Razmišlja o vama kao o budućoj ženi.”
“Mislite? Meni se činio prilično neodlučnim u vezi s mojom podobnošću
za princa kraljevske krvi.”
Nismo govorile dok smo na sigurnoj udaljenosti slijedile kraljevski trojac
do zapadnih vrata.
“Hoće li dati pogubiti kraljicu?” upita Beatrice kad je shvatila da neću
više ništa reći. “Kao što je učinio s ostatkom lankasterskih zapovjednika?”
“Kralj ili Gloucester?” procijedim. “Obojica. Bilo koji od njih.”
“Tko zna? Sve Što ja znam jest da je svaki prokleti jorkist duboko u
svome srcu izdajica..”
Pri tome nisam govorila o kralju. Ni o politici.

Dok smo jahale iz Tewkesburyja, između nas vladala je napetost.

Beatrice bi me bila zasula pitanjima, ali moji su je šturi odgovori ušutkali, pa
me pratila bez riječi i jednako natmurena kao i Sim. Nisam marila za to. Na
tom sam tihom putovanju marila za malošto. Konačno smo prošli ulazna vrata
i ujahali u stajsko dvorište.
Bilo je sablasno tiho.
“Gdje je kraljica?” upitala sam kad se domaćin pojavio pred nama prije
negoli smo dospjeli sjahati. Znala sam zašto i prije nego što sam vidjela
olakšanje na njegovu licu.
“Otišla je. Yorkovi izviđači viđeni su u mjestu. Otpravio sam je u
samostan u mjestu Little Malvern...”
Tako mi Djevice! Posljednje što sam sada trebala bio je nastavak
putovanja. Okrećući svoga izmorenog konja, prihvatila sam našu sudbinu.
Preturat će nas od ruke do ruke, iz jedne kuće ispunjene strahom do druge.
Iako mi se utroba zgrčila od neugodne pomisli, znala sam da moramo kraljicu
odvesti na obalu i natrag u Francusku. Samo tako postali smo odmetnici,
nepoželjni poput gubavca sa zvonom na tržnici.
Zašto nisam izašla iz kapelice i molila za oprost djela na koja sam bila
primorana? Zašto se nisam predala Rikardu na milost, pozivajući se na svu
našu zajedničku prošlost?
Zar ga ne voliš?
Da. Lagano pitanje i još lakši odgovor.
Sumnjaš li, dakle, da on ne voli tebe?
To je bila srž problema. Nisam više bila sigurna. U glavi mi je vladala
posvemašnja zbrka. Tako je hladno i proračunato odgovorio Edwardu ne
žureći uzeti me, čak ni kada sam mu bila ponuđena. Hoće li me uzeti samo
zbog mog bogatstva? Ako ne nade koju bolju? Čak se i narugao mojoj krvi,
Nevilleovima. Ali nekoć me volio...
Može li ljubav umrijeti? Možda više ne osjeća ništa prema tebi.
Ali zašto bi umrla?
Zato što si izdajica, kći izdajice.
Nisam tomu mogla proturječiti. Ako se bacim pred Rikardove noge i on
mi ne oprosti, zatvorit će me u Toranj i prije nego što stignem trepnuti.
Ili udati da vežu kog čovjeka – bilo koga – uz Yorkovu krunu. Sjetih se
Edwardovih nemarnih riječi. Bila sam suviše vrijedna da bi dopustili da
padnem u krive ruke.
Ako te Rikard oženi, hoćeš li ikada dokučiti njegove razloge? Bogatstvo i
moć - nasljedstvo tvoje majke - uvijek je važnije od ljubavi.
Ne! Potom još gadniji crv nagrize jabuku...
Želiš li se vezati uz takva čovjeka? Ruke su mu uprljane krvlju. Nož koji
je ubio princa držala je Rikardova ruka. Kako to opravdavaš?
“No!” Beatrice me prijeko pogleda kad opsovali naglas. “Niste neko
društvo.” Nakrivila sam rame. Znala sam. A nisam bila bliže istini.

Bila sam iscrpljena kada se samostan u mjestu Little Malvern ukazao na

vidiku. Bijedna građevina, sklonište nekolicine vremešnih redovnika skriveno
duboko u šumi, u mirnoj nizini ispod planinskog lanca. Neće nam pružiti
previše udobnosti, ali barem će nam osigurati utočište dok ne smislimo plan
za bijeg.
Besprijekorno sam odabrala trenutak dolaska. Nisam mogla odabrati gori!
Tek što sam stigla u hladni i strogi salon za prijam putnika pripremajući se
pred kraljicom objasniti svoje izbivanje, netko zabubnja po vratima.
Već se bilo smračilo, a redovnik nije bio voljan još jednom otvoriti vrata.
Pođoh s njime. “Tko traži gostoprimstvo?” stari mu je glas drhtao. “Sir
William Stanley. Po kraljevskome poslu.”
Srce mi potone u promočene pete. Poznavala sam ga: prevrtljiv čovjek
koji je, u ovome trenutku, bio na strani jorkista. Odmahnuh glavom kada me
redovnik pogledao.
“Kasno je, gospodine. Braća su otišla na počinak.”
“U ime kralja Edwarda, otvorite vrata. Otvarajte!”
“Ne možemo vam ponuditi gostoprimstvo, gospodine.” Ali znala sam da
će morati otvoriti. Sreća nas je napustila.
“Imam razloga vjerovati da je Anžuvinka ovdje. Otvorite vrata, brate, i
neće vas snaći nevolja.” Sir William nije se predavao.
Rukom sam pokazala redovniku da otvori vrata. Netko nas je izdao. Kao
što princ nije pronašao utočište u opatiji, tako ga ni mi nećemo naći ovdje. I
eto nas, zarobljenika predanih na milost i nemilost kralju, koje će po njegovoj
volji otpratiti na drugi kraj zemlje.
Uskoro ćemo otkriti ima li u njemu još milosti.
 ČETRNAESTO POGLAVLJE

ralj Edward naredio je da nas dovedu iz Tewkesburyja u Coventry, u

kraljevske odaje su se često sastajali kraljevi savjetnici. U Yorkovim
smo očima zasigurno izgledali očajno, iscrpljeni i prljavi od puta, jedva
razgovarajući među sobom, zaključila sam po dolasku. Nije mi bilo jasno
kako nas je kralj mogao smatrati prijetnjom za svoju sigurnost ili sigurnost
svoje krune. Ipak, naši su stražari neprestano bili na oprezu. Kraljica je
putovala u nosiljci, navukavši zavjese kako bi se skrila od svijeta.
Usprkos vedrom proljetnom vremenu, jahala sam obavijena crnim,
sumornim oblakom razmišljajući o sjekiri koja mi je visjela za vratom,
pokušavajući po sjećanju odlučiti kakav je kralj čovjek. Bio je pošten i nije
bio poznat po krvoločnosti. Ako je mogao oprostiti Clarenceu, zacijelo nije
posve loš. Ali, tada sam se sjetila nečega drugog. Dao je pogubiti
lankasterske zapovjednike bez grižnje savjesti. Nije spasio Warwicka kod
Barneta. Nije spasio ni princa od hladnokrvne ruke vlastitoga brata, Rikarda.
Kako li će onda postupiti sa mnom?
Sa mnom nije bilo nikoga tko bi me branio. Nisam imala povjerenja u
Clarencea, a nisam znala gdje se nalazi Isabel. Što se tiče Rikarda... Tko zna
što mu je na pameti? Morat ću se boriti sama za sebe.
Zadrhtala sam na laganom povjetarcu.
Hoćeš li se slomiti i zaplakati pred Edwardom od Yorka? Uspravila sam
se dok sam jahala. Bit ću iskrena i otvorena. Zar imam što izgubiti?
Skrit ću svoj strah i moliti se da kralj bude uviđavan prema izdajnici i
udovici svoga najljućeg neprijatelja.
Stražari me dovedoše pred Edwarda, gdje sam se naglo zaustavila pred
vratima iznenađujuće intimnog salončića.
Hvala Bogu! Rikard nije bio tamo. Ali Clarence jest. Sjedio je prekriženih
nogu, nemarno prebacivši ruku preko niskog naslona. Nitko nije mogao znati
kako mi koljena drhte ispod suknje dok se klanjam kralju. Edward je ležao
prekriženih nogu, ali je smjesta skočio na noge i uhvatio me za ruku pa me
posjeo pokraj kamina. Nije bio neprijateljski nastrojen. Mišići su mi se
napeli iz čistoga straha od veličine moći koju je taj čovjek imao nada mnom.
“Lady Anne. Ili da vas zovem princezom? Visoko ste se uzdigli otkad
smo se posljednji put vidjeli.” Edward mi se podrugljivo nakloni. Pogledom
sam mu pretraživala lice da vidim ima li na njemu zlobe. Nisam je pronašla,
a kada je osjetio da sam se ukočila, Edward me pogurne da sjednem u njegov
veliki naslonjač, gledajući me svisoka ruku ležerno prekriženih na pojasu.
“Što kažete, lady Anne?”
Bilo to iz zlobe ili nestašluka, prebacio je, dakle, lopticu na moju stranu.
Sjela sam i strastveno se usredotočila na svoj opstanak. Kralj Edward držao
je moj život u svojim rukama.
“Pa, što predlažete?” ponovi kao da usred lova raspravljamo o tome u
kojem smjeru krenuti. “Prozvani ste lankasterkom. Vaš otac i muž ustali su
protiv mene i sada su mrtvi. Vaša je majka pobjegla da se ne mora suočiti s
mojom pravdom, stoga ste vi jedina izdajnica iz obitelji Neville koja mi je
dospjela u ruke. Moja ste neprijateljica, princezo. I što da sada učinim s
vama?”
Odlučnost mu je sjala u očima. Bile su tople i ljubazne, tamnosmeđe
poput zrelog kestenja. Ali, bila sam oprezna. Lako se mogao poigravati
mnome, pružati mi lažni osjećaj sigurnosti, da izvidi imam li kakvih spoznaja
koje bi mu mogle koristiti.
Da si sama produžim konop o koji će me objesiti. Ili me jednostavno
držao odviše mladom da mu se suprotstavim, mladom Nevilleovom kćeri s
kojom treba postupati svisoka. Znajući da ne smijem spustiti svoj štit,
zaključih da je napad najbolja obrana. Ako me namjerava kazniti, neka mu
bude.
“Ne mogu vam odgovoriti jer ne poznajem vaše namjere, Veličanstvo. Da
sam muškarac, već biste me dali pogubiti.”
“Istina.” Usta mu se izviše kao da razmišlja o toj mogućnosti. Potom se
opet prijateljski nasmiješi, zbog čega mi je bilo jasno zašto su njegovi
neprijatelji tvrdili da mu se ne može vjerovati. “Vjerujem, dakle, da bih vas
trebao pogubiti.”
 “Ali nemam nikakvu vrijednost kao lankasterka”, odbrusim. “Princ je
mrtav. Grof, moj otac, također, kao i moj stric. Grofica je u samostanu. Nitko
mi neće priteći u pomoć. Što ja vrijedim?”
“Kako vi kažete, gospo. Vješto ste to saželi.”
Odšetao je do Stola na kojem su bili posluženi vrč s vinom i pehari, nalio
jedan i gurnuo ga prema tihom i opreznom Clarenceu. Kada se vratio i gurnuo
pehar meni u ruke, morala sam ga čvrsto primiti da ne prolijem vino po
haljini. Stišćući pehar, čekala sam.
“Mogli biste postati iznimno bogata mlada žena.”
“Znam, Veličanstvo. Ali, ta me činjenica nužno ne čini prijetnjom za vas.”
Edward se nasmije. “Shvaćam. I rekao bih, gospo, da pregovarate sa mnom
za vlastiti život.”
“Nisam se svojevoljno udala za Edwarda od Lancastera, Veličanstvo.”
Nakrivio je glavu procjenjujući me, neupitno raspravljajući sam sa sobom,
poput lisice koja razmišlja je li pile na vidiku vrijedno truda. Smetena
njegovim znakovitim pogledom, spustih pogled na tamno vino u peharu.
Pažnju mi privuče Clarence koji je lijeno i samodopadno protezao ruke kao
da ga cio događaj stravično zamara. Prezirala sam ga više nego ikad.
Odbijala sam pogledati ga. Zar nije njegovo dezerterstvo skrivilo grofovu
smrt? Međutim, iznašla sam snage i uspjela zatomiti svoju tinjajuću mržnju
koja je prijetila rasplamsavanjem. Nisam smjela dopustiti da mi odvrati
pažnju. Sve drugo mora pričekati, pa čak i moja vlastita budućnost, ali
Edward bi mi mogao skinuti barem jedan kamen sa srca, onaj najteži. Otpila
sam još jedan gutljaj vina da ublažim suhoću grla.
“Imam samo jedan zahtjev, Veličanstvo.”
“Samo jedan?” Edward podigne obrve. “Recite onda.”
“Recite mi kako je umro moj otac.”
Očigledno sam ga iznenadila. “Mislio sam da se slažemo da vam je život
u pitanju, gospo. To bi trebao biti vaš jedini zahtjev, zar ne?
Molba za milost?”
“Možda i bi, Veličanstvo. Ali, ta rana nikako da zacijeli.” Instinktivno,
poznavajući Edwardovu sklonost dramatiziranju, položila sam pehar na pod i
odgurnula se sa Stolice bacajući mu se pred noge. “Želim znati o grofu,
Veličanstvo.” Podigla sam pogled i molećivo mu se zagledala ravno u oči.
“Kako ste samo odlučna mlada žena”, obzirno zaključi. “Samo će vam
nanijeti bol.”
“Ne onoliku koliku mi nanosi neznanje. Ne jednako veliku kao bol zbog
onoga što sam čula i u što ne mogu povjerovati.”
“U redu”, odrješito kimne glavom. “Ali ustanite, ne smijete klečati moleći
me za nešto što ne iziskuje moj trud.” Uspravio me na noge, posjeo natrag u
stolac i vratio mi pehar. “Što biste željeli znati?”
Iz mene se izlije užasan sram s kojim sam živjela, o grofovu lošem
vodstvu, kukavičluku i okretanju leđa vojsci. O tome da je htio pregovarati
za vlastiti život kad su ga spriječili u bijegu.
“Doušnik vam je lagao”, blago reče Edward. “Ili vas je hotimice zavarao.
Želite, dakle, istinu? Neću vam lagati, s obzirom na to da ste tako hrabra
princeza.” Omotavši stopalo oko noge stola, privuče ga bliže i sjedne preda
me. Uzevši mi pehar iz ruku, utješno ih obujmi svojima. Bez prevelike
osjećajnosti ispriča priču.
“Poslušajte onda, gospo. Ovako se sve zbilo. Napao sam u ranu zoru,
kada se čovjeka na udaljenosti od dvadeset koraka još nije moglo jasno
razaznati. Uhvatio sam ih nespremne.”
Zamijetili kako je samo usputno spomenuo svoju vještinu. “Sve se
završilo nakon tri sata žestoke borbe. Vidio sam grofa kako se hrabro bori
nasred bojišnice. Do kraja je ostao na svome položaju, sišavši s konja kako
bi se na tlu borio zajedno s vitezovima iz vlastitog kućanstva, dok nije posve
nestalo nade za pobjedom. Ponašanje mu je bilo primjereno.”
Kimnula sam, osjećajući kako mu se ruke stežu oko mojih. “To nije bilo
djelo kukavice”, rekoh tiho, kao da govorim samoj sebi.
“Ne, nije. Časno je branio ime Neville.”
Uzdahnula sam. Kraljičini glasnici predstavili su istinu na način na koji ju
je ona željela čuti. Iskrivljenu do neprepoznatljivosti.
“Jeste li ga morali ubiti, Veličanstvo?”
Edward se namjesti u Stolcu. “Izdao sam naredbu da mu se poštedi život,
ali jorkističke su ga trupe već bile dohvatile svojim mačevima. Dakle, nisam
ga spasio i ako je to moja krivica, slobodno mi je svalite na pleća.”
Neugodno me razoružavala iskrenost na njegovu lijepu licu. Nisam bila u
stanju govoriti. Prsti su mu nježno stiskali moje zapešće i zaključila sam
kako bore na njegovu licu iskazuju iskrenu tugu. Ali odmahnuh glavom,
tvrdoglavo odbijajući njegovu utjehu.
“Dali ste izložiti njegovo golo tijelo na javnome mjestu? I tako ga
ponizili?” riječi mi zastanu u grlu dok su mi u misli navirali prizori tog
krajnjeg poniženja.
“Da.” Sada se kraljeve usne stisnuše te sam uvidjela njegovu odlučnost
da zadrži svoju moć. Tražila sam istinu od njega i dobila sam je, posve
surovu, kakva je i bila. “Da, i sutra bih to iznova učinio bez ikakva
premišljanja. Bilo bi pogubno dopustiti Warwicku da uskrsne kao
predstavnik svih buntovnika. Niste čuli? Već su se bile pojavile glasine da je
živ, ni sat nakon što je pao. Da će se vratiti i ponovno podići lankasterski
barjak. Morali su vidjeti Warwicka mrtva i dokrajčena. To je bilo potrebno i
ne namjeravam se pravdati zbog toga što sam učinio. Samo ću reći da mu
tijelo nije oskvrnuto. Odnesen je u Bisham, gdje će biti pokopan sa svim
počastima.” Kimnula sam znajući da je augustinska opatija bila počivalište
Nevilleovih. “Mogao sam ga dati raskomadati kao izdajnika. Mnogi su mi
savjetovali da to učinim, ali nisam ga želio obeščastiti u smrti.”
Trepnuh da suspregnem suze. Vjerovala sam mu. Kakva korist od
daljnjeg zamjeranja? Oni koji su zaigrali na kartu izdaje, kao što je to učinio
grof, riskirali su sve. “Jeste li zadovoljni?” upita. Konačno kimnuh glavom.
Oklijevala sam. “Mogu li još nešto zamoliti?”
“Još nešto?” Izraz dubokog kajanja na njegovu licu zamijeni smiješak.
“No, pitajte.”
“Govorila bih o svojoj majci... Veličanstvo, nedostaje mi. Ako biste joj
oprostili, mogle bismo se ponovno sastati...” Njegove ruke iznenada čvrsto
stegnuše moje. Pogledala sam ga kroz trepavice, uplašivši se zbog toga što je
stisnuo čeljusti i naglo mi pustio ruke. Ne bih rekla da se rasrdio, ali kratko
odvrati:
“Nisam još odlučio i neću vam ništa obećati. Grofica zasada može ostati
u Beaulieuu, s obzirom na to da je tako sama odabrala, gdje će je čuvati moji
ljudi.” Odgurnuo je Stolac i ustao kada sam zaustila nešto kazati i pogledao
me svisoka tako da sam morala podignuti pogled. “Zadržat će moć i
bogatstvo ako je ne odlučim lišiti svega zbog izdajništva. Ali ne strahuj te da
ću je dati pogubiti.” Suzdržano se nasmiješi. “Ne ratujem sa ženama. A sada,
mala princezo, ako nemate više zamolbi, recite mi. Što ću s vama?
“Ja ću odgovoriti na to pitanje.”
Ostadoh zatečena ovim upadanjem u riječ jednako kao i Edward.
Clarence je prvi put progovorio, uspravljajući se i oslanjajući laktovima o
stol. Doimao se iznimno nestrpljivim.
“Mogu li nešto predložiti, brate? Zašto Anne ne bi predao u moje ruke?
Ništa mi ne bi bilo draže od toga da živi u mome kućanstvu i brine se za
svoju sestru. Vojvotkinja se nalazi u Warwicku. Lady Anne će bez sumnje
uživati u povratku svome domu. Svakako može ostati kod nas dok ne odlučiš
o kakvom trajnijem smještaju. Znam da silno nedostaje Isabel i da bi je
iznova voljela imati pokraj sebe.”
Osjećala sam kako mi mozak raščlanjuje njegove riječi, milozvučne i
čedne popust svježeg vrhnja, ali sumnjive poput duboke i tamne vode kroz
koju se ne može nazreti dno, opasne za nesmotrena putnika. Činile su se
prilično bezopasnima, iako nisam mogla zamisliti Isabel kako me dočekuje
raširenih ruku s obzirom na naše nedavno zahladnjenje odnosa. Nisam
vjerovala u istinitost Clarenceova iskaza bratske naklonosti prema meni.
Trajniji smještaj. Pod time misli na moj brak. Budući da mi je pošteđen
život, kao važna nasljednica neću zadugo moći ostati neudana. Edward će
pronaći nekoga čiju će vjernost biti potrebno učvrstiti brakom s nasljednicom
Nevilleovih. Ja o tome neću moći odlučivati, kao što nisam mogla ni u
prošlosti. Zbog napora koje sam proživjela od jutra osjetih kako me polako
napušta snaga, zbog čega sam bila neobično prazna i tupa. Pregovori o mojoj
budućnosti odjednom me prestadoše zanimati: neka čine što žele.
Edward se široko osmjehne. “Obiteljsko rješenje. Divno.” Na trenutak se
zamisli, a potom se sagne i uzme me za ruku uspravljajući me na noge.
“Odlučeno je, mala princezo. Živjet ćete u Warwicku i odgovarat ćete svojoj
sestri. Ona će biti zadužena za vašu sigurnost. Život vam neće biti
nepodnošljiv, sestro.”
Nepodnošljiv? Nisam željela biti predana na milost i nemilost Clarenceu i
Isabel, ali ničemu se boljem nisam mogla nadati.
“Zahvaljujem, Vaše Veličanstvo. Zahvalna sam vam na oprostu i iznimnoj
velikodušnosti.”
Glas mi je bezbojan, a naklon besprijekorno služben. Prijam je očito bio
završen i okrenula sam se kako bih otišla. Uto se orvoriše vrata...
Ne sada. Ne on.
Bila sam odviše iscrpljena i emocionalno istrošena da bih se sada još
nosila i s njime.
Mislim da me isprva nije ni vidio, ruku punih smotuljaka s kraljevskim
pečatom. Iako se nisam željela suočiti s njime dok ne sredim misli i
razmislim o svome odgovoru, nalazio se preda mnom. Rikard, vojvoda od
Gloucestera. Vrhovni zapovjednik Engleske.
Ugledavši me, zastane kao ukopan.
Gloucesterovo je držanje impresivno.
Beatricina opaska smjesta mi padne na um. Izdaleka sam, kroz isklesani
kamen u Tewkesburyju, vidjela da se promijenio. Sada sam posvjedočila
njegovoj zrelosti koja se u opatiji tek nazirala. I nije mi se sviđalo ono što
sam vidjela. Odlučnim je i upitnim pogledom prvo pogledao kralja pa
Clarencea. Potom se, žurno me odmjerivši od glave do pete, nesumnjivo
odbijen mojom neuglednošću, površno naklonio u mome smjeru.
“Gospo. Sigurno ste doputovali.”
Njegove riječi i izraz lica bili su posve bezizražajni. Očigledno je
skrivanje osjećaja uvježbao do savršenstva. Zbog toga mi se obrazi
zarumenješe.
“Da, gospodaru. Kao što ste rekli.” Uzvratit ću mu jednakom mjerom.
Ako ćemo glumiti ravnodušnost kao da smo bili tek površni poznanici, bit ću
zapanjujuće hladna.
Bilo je vrlo čudno, cio taj iscrpljujući prizor koji se odigrao. Rikard jedva
da me pogledao osim onda kad je ušao. Oči mu postadoše tamne i
bezizražajne. Nije se ni nasmiješio u znak pozdrava, nego mu se cijelo tijelo
ukočilo kao da ga je tko udario maljem. Očekivala sam barem nešto.
Zasigurno sam imala pravo na to, čak i nakon što smo bili razdvojeni
dvanaest mjeseci. Od svega što sam pretrpjela od početka rata, ništa me nije
povrijedilo kao Gloucesterovo hladno odbijanje.
Gloucester možda nije gledao u mene, ali ja sam njega i te kako gledala.
Nedvojbeno je bio Gloucester. Ne Rikard. Nije nosio oklop, kao ni kralj.
Njegova brigandina, unatoč zaštitnim metalnim pločicama, bila je baršunasta
s raskošnim plišem upečatljive tamnoplave boje. Povrh nje presijavala se
ogrlica koja je označavala njegovu funkciju, sa sjajnim krvavocrvenim
rubinima koji su mu u mojim očima, s obzirom na to da su mi privlačili
pogled, davali dašak opasnog šarma. Rikard kojega sam poznavala nije mario
za svoj izgled. No, je li to bio slučaj i s Gloucesterom? Nisam znala. S
lakoćom je širio autoritet, a ipak se u njegovu držanju nazirao tračak oštrine i
krutog samopouzdanja. Nisam smatrala da bi se njegov autoritet na mjestu
vrhovnog zapovjednika olako mogao dovesti u pitanje, usprkos njegovoj
mladosti. Negdje usput vojvoda od Gloucestera stekao je dar za vlast i
razvio je, hotimično ili slučajno. Izgledom je bio onakav kakvog sam ga se
sjećala, iako ponešto različit. Tamna kosa bila mu je razbarušena i neugledna
zbog neprestanog dodirivanja. Lice mu je bilo mršavije i ozbiljnije te je
nalikovalo prije licu učenjaka nego vojnika, iako sam često znala čuti da se
izvanredno borio. U Tewkesburyju su mu vlastita poduzetnost i smireno
vodstvo priskrbile mnoge pohvale.
Ali ruke su mu umrljane krvlju.
Dopustila sam si pogled na njegove ruke dugih i vještih prstiju koji su
pridržavali smotuljke i njihove pečate. Zastrašujuće su spretno umjeli
rukovati i nožem. Ali, što je on vidio u meni?
Ja sam vidjela moćnog, utjecajnog i autoritativnog muškarca. Čak i
arogantnog, sudeći po njegovu ponosnom držanju glave. Ali što je on vidio u
meni? Srce mi potone zbog očiglednog odgovora. Sumnjala sam u to da sam i
ja s vremenom postala privlačna kao on, a ženska mi je taština zadrhtala zbog
mojega trenutačnog izgleda, unatoč svim pokušajima uređivanja. Dva tjedna
u pokretu, u iscrpljujućem bijegu na konju preko rijeka i bljuzgavih proljetnih
staza, posve su uništila moju odjeću. Je li vidio neurednu, klonulu mladu
ženu, nekoć otmjeno odjevenu, a sada nepopravljivo neuglednu? Izmučenu
udovicu čiji živci za danas nisu mogli podnijeti više uzbuđenja? Ne krivim
ga. Očajavala sam zbog onoga što zacijelo vidi. “Obiteljski sastanak?”
Okrenuo se kako bi stao između nas troje, iznenada preuzevši kontrolu nad
cijelim događajem. Ispustio je smotuljke na stol. “Da, na neki način”,
odgovori Edward dobacivši mi ljubazan pogled. “Raspravljamo o tome što
ćemo s lady Anne.”
“I?” Gloucesterov pogled ostade jasan, a glas mu se stiša. “Što ste
odlučili?”
“Clarence se ponudio da je smjesti u svoje kućanstvo”, reče Edward. “Da
živi u Warwicku pod njegovom zaštitom. Godit će joj život s Isabel.”
Zamijetila sam to jer sam ga poznavala. I jer sam ga promatrala.
Gloucesterova reakcija bila je nevjerojatno suzdržana, ali uočila sam kako
mu se napinju mišići ramena, a rubovi usana gotovo neprimjetno uvlače.
Ledenim je pogledom ošinuo Clarencea, ali je odgovorio pristojnim, gotovo
nezainteresiranim tonom.
“Velikodušna ponuda, Clarence.”
“Nije...” Clarence se samozadovoljno nasmiješi. “Samo savršeno
rješenje.”
“Altruistično, neki bi rekli. Oni koji ne znaju pozadinu priče”. “Što te
muči, Dickone?” upita Edward naslutivši nevolju. “To bi riješilo goruće
pitanje.”
Ja sam samo pogledavala jednog pa drugog, iznova svjesna svega i
usredotočena na raspravu. Između njih bilo je nečega što se nije dalo vidjeti
golim okom.
Gloucester se okrene prema kralju. “Ne. Ne slažem se. To je najgore
moguće rješenje.”
“Zašto?” Clarence se zavali na dvosjed i teatralno podigne pehar u znak
zdravice. “Znam kakvu igru igraš, Clarence. To se ne smije dogoditi.”
“Ne igram nikakvu igru, braco.” Osjetio se tek tračak zlobe u njegovu
glasu. “Igraš. Okrutnu, i koristoljubivu igru. Ona ne smije u Warwick.”
“Ali kralj se slaže da bi trebala...”
Gledali su jedan drugoga u oči poput pasa koji se iskešenih zuba bore
oko kosti. Pribojavala sam se da sam ja ta kost, iako nisam razumjela zašto.
Uglađeni Clarence uživao je u predstavi i znala sam da je zadnje mjesto
na kojem želim biti pod njegovom rukom u dvorcu Warick. Ali, nisam željela
ni biti ovdje da se svađaju i bore oko mene.
“Oprostite, Vaše Veličanstvo”, skrenem im pažnju. “Ne osjećam se
najbolje.” Ponovno se naklonih Edwardu.
“Naravno.” Smjesta me ispratio do vrata. “Odmorite se. Naporno ste
putovali, gospo, ali sada ste napokon došli kući na sigurno.”
Edward nježno položi veliku ruku na moje rame. Osjetili njegovu toplinu
kroz pohabanu naramenicu i, za razliku od Gloucesterova pozdrava, znala
sam da kralj ne misli na moje putovanje. Osjetivši iskreno suosjećanje prvi
put otkad sam kročila natrag na englesko tlo, u očima mi se počeše skupljati
suze. Napustih prostoriju što sam brže mogla, ne gledajući u Gloucesterovu
smjeru. Nisam mogla podnijeti da se prepiru oko mene, a zbog čega? Nisam
znala odgovor na to i nije mi se sviđalo. Kao ni to što sam bila goruće
pitanje koje treba razriješiti.
Što se dogodilo s Gloucesterom? Gloucesterom, ne Rikardom. Kao da je
stvorio ljušturu oko sebe. Ne glatku, poput ugodne površine jajeta - Rikard
na površini nikada nije bio ugodan - nego sveobuhvatnu i bez ikakvih otvora
kroz koje bi mogle izviriti ranjivost ili slabost. Nakon ovog sastanka
sumnjala sam da osjeća i najmanju ranjivost ili slabost kao za djetinjstva u
Middlehamu. U Tewkesburyju mi se učinio hladnim, misleći da je zaokupljen
posljedicama borbe. Ali, ništa nije moglo opravdati ovakvu ravnodušnost.
Osim ako... Zamijetila sam ga čim je ušao u prostoriju. Možda više nije
osjećao ništa prema meni, ali je i dalje nosio moj prsten na malom prstu
desne ruke, mali zlatni krug s rubinom. Što da mislim o tomu? I trebam li
uopće? Ili o činjenici da ga je neprestano okretao kada mu se Clarence
suprotstavio i zatražio moju nazočnost u Warwicku.

Sljedećeg dana žurno otputovasmo. Edward je namjeravao odjuriti u

London s Gloucesterom odvodeći i Margaretu, a mene je Clarence trebao
otpratiti u Warwick.
Potom se, usred sve gungule, konja i kočija, naoružanih stražara i putnih
nosiljki nalik na vojnu operaciju, ispred mene pojavi Gloucester, jašući
prema mjestu na kojem sam čekala naredbe. Stajala sam kamena lica i
pripremila se na potiskivanje pravih osjećaja.
“Gospo.” Pognuo je glavu.
“Gloucestere.” Oponašala sam njegovu stravičnu službenost. “Bit će vam
ugodno u Warwicku.” Hoće li? Uputio mi je beznačajne riječi, ali imala sam
osjećaj da njegova jučerašnja ravnodušnost danas i nije tako postojana.
Činilo se da je riječ o prikrivenom uzbuđenju. Pomislila sam odgovoriti mu
jednako ravnodušno, ali odmah odbacih tu misao.
“Jučer niste željeli da pođem. Sjećam se da ste to osudili.” Iznova mi
ravnodušno odgovori, što me uznemiri. “Kralj je tvrdoglav.”
“Onda moram, dakako, slušati kralja.” Oborih pogled. “Anne. Dat ću vam
savjet...”
Polako okrenem glavu. “Savjet? Dosta mi je savjeta u posljednje
vrijeme.”
“O vašem položaju u Clarenceovu kućanstvu...”
“Kakav mi savjet možete dati? Što vas briga?” Gorčina provali iz mene.
“Jučer ste me jedva i pozdravili, jedva ste mi uputili koju riječ. Jesam li
ugodno i sigurno putovala? Ne, nisam! Je li to sve što mi imate za reći nakon
dvanaest i više mjeseci? Gledate na mene kao na dobru prigodu u posebno
napetoj društvenoj igri. Zašto bih poslušala vaš savjet?” Nisam bila ponosna
na otrov u svojim riječima, ali donekle mi je godilo što sam ga povrijedila,
kao što je on bio povrijedio mene. Odmah sam vidjela učinak svojih riječi.
Zatečen i blijed, izgledao je kao da sam ga pljusnula, ali nije mi bilo žao.
Povrijedio me je. “Posve je jasno da između nas više nema nikakve bliskosti.
Osim ako se, dakako, niste namjerili na moje nasljedstvo.” Sjetivši se
Tewkesburyja, pogodih ga u srž. Ako ništa drugo, lice mu još jače pobijeli,
poput papira. “Anne... Znam kako je to izgledalo... Ali nisam se usuđivao...
“Niste se usuđivali što? Meni se čini da se vi usuđujete na sve, ako je
vjerovati glasinama.”
“Molim?” Obrve mu se smjesta nabraše.
“Zar niste hladnokrvno usmrtili moga muža, nenaoružanog i bespomoćnog
zarobljenika?” Gledala sam ga ravno u oči prezrivo izvijenih usana,
izazivajući ga da zaniječe moje riječi. Moleći se da to učini.
Na moje zaprepaštenje, nije ih zanijekao. Bijes mu sune u lice poput
borbenog barjaka. Prije negoli sam stigla dokučiti njegovu namjeru ili se
odmaknuti, rukom me divlje ščepa za zapešće i zadrži na mjestu. “Ovo nije
vrijeme za to. Previše je napetih ušiju, previše različitih interesa.” Glas mu je
bio tek nešto glasniji od šapata, ali zapovjednički. “Sve što vam mogu reći
jest da im ne dopustite...” Naglo prestade govoriti i pusti mi ruku.
“Da im ne dopustim što i da ne dopustim kome?
Clarence mi se našao za ramenom. “Spremni smo, lady Anne.” Pozdravio
je Gloucestera, i to hladno, kako mi se činilo. “Vidjet ćemo se u Londonu,
Gloucestere. Prije kraja tjedna.”
“Ne gubite vrijeme”, Gloucester ga kratko posavjetuje. “Trebat ćeš nam
ako je pobuna u Kentu raširena kao što tvrde glasine.”
Eto ga opet... neprijateljstva koje nije imalo veze s uobičajenim
suparništvom među braćom. Prešla sam pogledom od jednog do drugog, ali
vidjela sam tek odsjaj napetosti u njihovim očima, kao kod dvaju pastuha
koji se vide prvi put. Obojica napeti i oprezni, ali ni jedan od njih spreman
izravno napasti.
Potom se napetost raspline. Clarence uzjaše, a Gloucester me uhvati za
ruku i pomogne mi ući u nosiljku.
“Hvala, gospodaru.”
“Nekoć, u prijašnjem životu, zvali ste me Rikardom”, promrmlja
namještajući mi jastučić pod ruku. Njegova dosjetka zamalo probije moj štit.
Zamalo. Istrgnuh ruku. “Nekoć sam mislila da me volite.” Time
učinkovito spriječih daljnji razgovor.
Izrazila sam želju za jahanjem, ali nisu me poslušali jer je Clarence
smatrao da ću sigurnije putovati kao nepoznata dama skrivena iza
neprozirnog platna nego kao Lancasterova udovica dostupna svačijim očima.
Barem mi je jedna stvar godila kada sam ljutito navukla zastor pred
krajolikom kojim smo se kretali. Potpuna privatnost. Čim smo krenuli,
otvorila sam čvrsto stisnutu šaku. U njoj se nalazio pažljivo umoran komadić
pergamenta koji mi je Rikard utisnuo u dlan. Izravnah ga.
Punoljetni ste i ne mogu vas prisiliti da učinite išta što ne želite. Ne
dopustite da vas nagovore da odete u samostan.
Pismo nije bilo naslovljeno ni potpisano. Nije bilo dokaza o tome tko ga
je napisao ni zašto, u slučaju da ga pronađe tko nepoželjan. Namrštih se zbog
tih dvaju redaka. Zašto bi me Isabel – zašto bi me itko - pokušao nagovoriti
da odem u samostan? Netko razmaknu zastore.
“Je li vam ugodno?” Clarence mi se smješkao sa svoga konja. “Dakako.”
“Uskoro stižemo u Warwick. Bit ćete dobrodošli, ponovno u krugu
vlastite obitelji.” Lijepo mu je lice izražavalo brigu za moje dobrostanje,
posve nestrpljivo iščekujući moj povratak kući.
Što li je smjerao? Osjećala sam da postoji razlog, neodređen i skriven, ali
nesumnjivo prisutan, poput raskošnih uzoraka na damastnom platnu
djelomično skrivenih pod slojem gaze. Pomirivši se s nemogućnošću da
dokučim Clarenceov podmukli plan, predala sam se lijenosti u sljedećim
satima, čvrsto stišćući dokaz u šaci. Nekoć sam takvo pisamce čuvala zbog
bliskosti s autorom koju mi je pružala. Sada nisam bila sigurna u tu bliskost.
Što se tiče sadržaja, nitko me nije morao uvjeravati u njegovu istinitost, pa
sam se svečano zaklela da ću ga poslušati. Nikad neću otići u samostan. U
vezi s time nitko mi nije trebao ništa govoriti ili savjetovati. Nitko me neće
nagovoriti da to učinim. Nitko mi to vjerojatno neće ni predložiti. Zašto bi?
Odlučno nadvisujući zaštitni zid od drveća, tornjevi dvorca Warwick
izgledali su toplo i gostoljubivo na večernjem svjetlu. Prvi put otkad smo
krenuli razmaknem zavjesu promotriti poznate zidine, prostranost Avona i
boju proljetnog zelenila.
Preplaviše me sretne uspomene. Tu sam provodila djetinjstvo, iako rjeđe
u odnosu na Middleham, za vrućih ljetnih dana kada su riječni vodostaji bili
niski, a vrtovi sparni na mirnom zraku. Kada su se labudovi sa svojim
paperjastim mladuncima brčkali u plićaku, a moja budućnost izgledala posve
sigurna i predvidljiva. Kako je primamljivo iznova doći u poznato, među
stare sluge i prisno okruženje. Bez uhoda i neprestanih sumnji, bez straha od
neminovnog zatočenja i smrti. Bez napetosti i zajedljive ljubomore, bez
proračunatih smicalica i oštrih riječi da me povrijede. Možda ću ovdje
ponovno biti sretna.
Moju nadu naruši jedan upadljiv detalj, nepravilan oblik u lijepome
mozaiku koji sam stvorila od svojih uspomena. Isabel. Kako će me ona
primiti? Nisam znala ni kako ću ja podnositi njezinu vlast nad sobom.
Zatreperih od straha kada se nosiljka zaustavi, a zavjese žurno razmaknu.
Priđoše mi sluge koje prepoznali, s osmijesima na licima za Nevilleovu kćer.
Pomogli su mi ustati s jastuka, zbog čega sam se iznova osjećala kao dijete,
maženo i paženo.
“Anne! Konačno.” Do mene preko dvorišta dopre jasan glas. “Čekamo te
cijelu vječnost.” Isabel je stajala na stubama. Na trenutak se zapitah hoće li
čekati da ja priđem njoj, poput molitelja koji prilazi predmetu svojih molitvi,
ali nije. Štrcala je niza stube lica obasjanog, moglo bi se reći, radošću.
“Hvala Bogu! Sigurna si.”
Možda bih i oklijevala, ali radost zbog ponovnog susreta i njezinih toplih
riječi bila je prejaka, Stoga joj se bacih u zagrljaj. Čvrsto se zagrlismo i
između nas sve se ispravi, kao da se nikada nismo rastale ni jedna drugoj
uputile oštre riječi. Sestra mi je i brinut će se za mene. Dubina mog očaja
spriječila me da posumnjam u iskrenost i toplinu njezine dobrodošlice.
Nesumnjivo sam bila odviše naivna što sam je prihvatila. Nemam
opravdanja. “Isabel. Drago mi je da sam kod kuće.” Borila sam se sa suzama
koje me zapekoše pod kapcima i iznenadnim osjećajem krivnje što sam ikada
posumnjala u nju. Prošlost je bila prošlost.
Bila sam osramoćena udovica koja nije polagala pravo ni na čije
prijestolje, Stoga me nije imala zbog čega mrziti. Nije postojalo išta zbog
čega bismo se prepirale.
Neko smo vrijeme stajale isprepletenih ruku. Izgledala je dobro, a na licu
joj se nisu vidjeli tragovi napornih tjedana u Francuskoj. Život u Warwicku s
Clarenceom očigledno joj je godio te joj je podario prijašnju ljepotu i
ugodniju narav. Možda je čak očekivala drugo dijete koje će odagnati njezinu
tugu. Na stubama me čekala i Margery, sa širokim osmijehom na licu punim
ljubavi, kakvu je oduvijek pamtim. Još me jednom obgrliše njezine tople ruke
i pritisnuše na meka prsa. Ako sam prije osjećala navalu suza, sada sam
željela na sav glas plakati od sreće što više nisam sama i zatočena. Drhtavo
se nasmijali toj provali emocija, nimalo otmjeno otirući suze rukom.
“Dođi, sve je spremno za tebe”, pozove me Isabel. “Tvoje stare odaje u
istočnome krilu iste su kao i prije. Živjet ćeš ovdje sa mnom koliko god
budeš željela.”
Ili onoliko koliko to Edward bude tražio.
Bila sam poput muhe koja je upala u vrč piva i beskrajno se vrti u krug.
Nisam mogla odlučivati o vlastitom životu. Namjerno sam zatresla glavom da
se riješim te nepoželjne misli. Nije kao da mi to slijedi već sutra.
“Jeste li gladni? Žedni?” Odmahnuh glavom.
“Trebali biste biti”, izjavi Margery, probadajući me očima kao kada sam
bila dijete. “Suviše ste blijedi. I ta nakaradna haljina, pogledajte je samo”,
užasnuto podigne ruke, “visi s vas kao s vješalice. Niste ništa jači od kakve
vrbine grane. Moramo vas nahraniti.”
Nasmijah se. “Vjerujem da hoćete. Neću odbiti kuharove pogačice s
piletinom, ako se slučajno zateknu preda mnom.”
Margeryne se oči zacakle. “Oduvijek su vam bile najdraže. Pobrinut ću
se za to.” Odjurila je ostavljajući me samu s Isabel, što mi je i bila namjera.
“Želiš li malo sjesti?” upita Isabel brižno kao da sam njezina gošća.
“Radije bih ostala na nogama i kratko prošetala”, odgovorih zajedljivo.
“Nikome ne bih preporučila putovanje u nosiljci, ali Clarence je ustrajao u
tomu.”
“Mislio je kako bi bilo najbolje čuvati tvoju privatnost.”
“I anonimnost?”
“Da, naravno. Dok se stanje ne smiri. Tvoje nesretne veze s Lancasterima
uskoro će se izgladiti.”
Kao što je bio slučaj s tobom i Clarenceom? Jesu li uopće izglađene? Je
li grofova smrt bila dijelom otplate? Bilo bi nepristojno postaviti to pitanje,
pa to nisam učinila. Ako ništa drugo, život s Margaretom naučio me držati
jezik za zubima i ne izbrbljati prvu misao koja mi padne na um. Isabel se u
međuvremenu riješila svih teškoća kao da je riječ o mušicama. “Hajde,
prošećimo vrtom pokraj rijeke. Još uvijek je toplo.”
I tako smo šetale ruku pod ruku i priznajem da sam bila zapanjena.
Nisam očekivala takvu velikodušnost. Isabel nije prestala ushićeno brbljati o
svojim i mojim planovima za budućnost.
“Ostat ćeš uz mene dok kralj ne donese odluku”, potvrdila je ono što sam
ranije pomislila, ali nije se činilo da joj to smeta. “Vjerujem da će te uskoro
ponovno udati. Moraš se pomiriti s time da će te iskoristiti kako bi uhvatili i
zadržali kojeg nestalnog Edwardova pristalicu.” Zacijelo je vidjela izraz na
mome licu. “To ne mora nužno biti loša stvar. Molimo se da izabere koga
mladog i u najmanju ruku privlačnog. Dotada ćemo uživati jedna s drugom.
Za Božić i blagdan Sveta tri kralja boravit ćemo u Londonu.
Pustila sam je da priča, komentirajući i kimajući glavom kada je bilo
potrebno, cijelim se putem pitajući hoće li se dotaknuti intimnijih tema.
Protezale su se između nas nestalne poput duhova, ali opet moćne i opipljive.
Nećemo ih zauvijek moći izbjegavati. Nije ih se dotaknula sve dok nismo
sjele u zidom zakriven kutak okružen procvjetalom penjačicom kozjom
krvlju, gdje je zaostalo nešto topline kojom se ugodno pronosio miris obilnog
cvata ljiljana. Sunce je zašlo, ali zrak je svejedno bio vruć i mamio šišmiše
na jurnjavu i obrušavanje na nevidljivi plijen.
“Anne... Zao mi je zbog princa. Bez obzira na razlike između nas, nisam
željela da tako završi.”
“Ne.” Sada kad je otvorila škrinju boli i gubitka koju sam skrivala
duboko u sebi, otkrila sam da ne znam što bih joj mogla reći. Da sam ga
prezirala i bojala ga se u jednakoj mjeri, da sam bila neizrecivo zahvalna na
svom oslobođenju iz tog nesretnog kućanstva. Nisam se mogla riješiti
osjećaja da je Isabelina gostoljubivost veća zbog toga što više nisam princeza
i otimačica njezinih maštarija o blistavoj budućnosti. Kako je Edwardov sin
još u povojima, Clarenceova moć u kraljevstvu nije ugrožena i Stoga me
Isabel slobodno može tješiti. Potom prekorih samu sebe zbog zlih misli.
Ciničnost nije privlačna osobina i neću je njegovati.
“Nisam još spremna govoriti o tome”, protisnuh promuklim glasom.
“Željela bih zaboraviti posljednjih nekoliko tjedana.”
“I hoćemo.” Veselo se složivši, ustane. “Vratimo se unutra. Zahladilo je.”
Dakle, još ne želi razgovarati o stvarima koje me diraju u srce. Pa, ako ona
neće, ja hoću. Ostadoh sjediti kad je Isabel ustala, podižući pogled prema
njoj i diveći joj se na sposobnosti da odbaci apsolutno sve što prijeti njezinoj
sigurnosti. Mogla sam je optužiti za površnost, ali znala sam da nije takva.
Povratila mi se sumnja da je ovo pomno pripremljena smicalica kojom će
postići kakav cilj s kojim još nisam upoznata. “Moramo razgovarati o grofu i
grofici.”
“Kako želiš.” Nerado se vrati pokraj mene, lica koje je odavalo
suzdržanost. “Što se tu može reći?”
“Rekli su mi da nam je otac pokopan u Bishamu.”
“Da.”
Ni više ni manje. Isabel stegne čeljust. Nije željela razgovarati o tome, to
je bilo posve jasno. “Jesi li bila ondje?”
“Ne. Još nisam.”
Niti će ikad, posumnjali. “Zašto nisi?”
“Poginuo je kao izdajnik.”
“
Poginuo je kao junak u borbi!” Isabelino se rame trzne.
Clarenceova izdaja uzrok je njegove smrti! Riječi su mi vrištale u umu,
ali nisam ih mogla izreći osim ako nisam jednim udarcem željela uništiti naše
ponovno izgrađeno prijateljstvo. Pustila sam to i potegnula novo pitanje.
“Grofica je još u Beaulieuu.”
“Znam”, odvrati s natruhom nestrpljenja.
“Zašto Clarence ne dopušta da dođe ovamo? To sigurno ne bi bio
problem.” Isabel je oklijevala. Krajičkom oka uočih kako sklopljenim
rukama steže rubove svojih izvezenih rukava. “Clarence drži da je bolje da
ostane tamo gdje jest. Tamo je na sigurnome i nije izložena očima javnosti.”
“Očekuješ li da do kraja života ostane u opatiji jer nije izložena očima
javnosti? Zašto ne bi mogla živjeti ovdje, makar u izolaciji, ako je potrebno?
Odupire li se tomu Edward? Zar ga Clarence ne može uvjeriti?” Nisam se
mogla probiti do nje. Zar je važno gdje živi? Malo je vjerojatno da grofica
sprema vojsku za pohod protiv Edwarda. “Zašto mora ostati u Beaulieuu,
Isabel? Sumnjam da će je Edward dati pogubiti, zar ne?”
Isabel iznova slegne ramenima, popuštajući pred mojom ustrajnošću. “Ne,
neće. Mislim da će ga Clarence pokušati nagovoriti kada zemljom ponovno
zavlada mir. Samo smatra da je zasad bolje za nju da ostane ondje. Kao
Warwickova udovica, svojim bi povratkom na dvor mogla iznova uzburkati
strasti.”
 “Ali mi smo Warwickove kćeri!” Nije mi to imalo smisla. “Anne...”
“Što, Isabel?”
Uzdahne. “Na kraju krajeva, grofica je sam odlučila ostati u Beaulieuu.”
“Jesi li se čula s njom?”
“Poslala mi je pismo, moleći me da se zauzmem za nju. Da nagovorim
Edwarda da ne zaplijeni njezino nasljedstvo sa strane Beauchampovih.”

Nasljedstvo. Je li nasljedstvo predstavljalo problem? Nisam vidjela

razloga za to. “Ali zašto bi to učinio? Grofica nije dužna pred zakonom
odgovarati za muževu izdaju. Zašto bi njezino osobno nasljedstvo bilo u
opasnosti?” Namrštim se.
“Ne znam.”
“Nasljedstvo Beauchampovih i Despenserovih na kraju će pripasti nama,
kao što i treba, jer smo obje nasljednice. Nije li tako?”
“Da... ne! Ne znam!”
Promatrala sam sestrinu reakciju na sva ta silna pitanja. Uznemirila se i
suzdržavala od mene, skrivajući oči iza dugih trepavica. “Ima li problema,
Isabel?
Namjerava li Edward razbaštiniti groficu?”
“Bilo je govora o tome”, oprezno odgovori pogleda uperena u svoje
čvrsto stisnute ruke. “Edward ima vlastite planove koji mi nisu poznati.”
Potom me pogleda s očiglednim naporom dok joj se molba ocrtavala na licu.
“Nema problema, Anne. Clarence će uvijek štiti naše interese, moraš
vjerovati u to. Nemojmo razgovarati o politici. Samo će nas podijeliti i
zavladati nama. Preklinjem te.” Potom dometne s dobro mi poznatom
zajedljivošću: “Zašto uvijek moraš biti tako sumnjičava i kvariti stvari?
Nema nikakvih problema!”
Pokušala sam pročitati između redaka onoga što je govorila. Nešto je tu
postojalo. Ili možda... možda sam se prevarila i nema ničega. Možda su to
samo posljedice ustanka i podjele. Pustila sam to, zasada.
 “Oprosti mi, Isabel. To je rezultat vremena koje sam provela s kraljicom
Margaretom, u kojem nije bilo pametno nikome vjerovati. Mislim da mi je
prešlo u naviku. Razgovarat ćemo o ljepšim stvarima...”
Ustadosmo, a Isabel odmah pribjegne vedrom raspoloženju. “Puno
ljepšima! Moramo razgovarati o tvome izgledu.” Obgrlivši me rukom oko
struka, potegne me za rukav. “Ta haljina može ravno u smeće. Izgledaš poput
prosjakinje! Imaš li kakvu pristojniju haljinu koja nije umrljana blatom sa
svake ceste na engleskom zapadu?”
Razmislila sam o svojoj bijednoj imovini. Kako je bilo smiješno pomisliti
da sam ja, koja sam jednom bila princeza, sada sve svoje stvari mogla
spremiti u jednu putnu škrinjicu. “Ne. A blato je najmanji problem. Ne želiš
ni znati. Tvoje sluškinje imaju ljepšu odjeću od mene.” Nisam joj mogla
govoriti o svome mučnom putovanju, beskonačnim satima jahanja u bijegu od
Edwarda. U bijegu od bitke. Ni o stravičnome poslijeratnom stanju u
Tewkesburyju i prizorima koji su i dalje bili predmetom mojih noćnih mora.
Nisam joj mogla reći išta od toga. Možda ću s vremenom moći.
Nezainteresirana i zadovoljna što smo se ostavile teških tema, Isabel me
pogurne prema odajama. “Onda ćeš posuditi nešto moje odjeće dok ti ne
pribavimo novu. Ako želiš privući novog muža...” Ponovno spominje udaju.
To mi privuče pažnju pa se zamislih, ali me potom Isabel trgne iz misli: “A
evo i Margery, zacijelo je došla pozvati te na gozbu. Može se reći da si kao
guska koju nastoje udebljati za blagdan Sveta tri kralja.” Isabel me
razdragano štipne za struk. “Neće stati dok ne budeš bucmasta i rumena, a ti
se šavovi na novim haljinama ne budu napinjali!”
Čvrsto me zagrlila i nasmijala se, zbog čega sam se ponovno osjetila
voljenim članom obitelji. Sestra mi je i možda možemo biti sretne zajedno.
Sve dok se ne budemo doticale osjetljivih tema.
 PETNAESTO POGLAVLJE

ani koje sam u Warwicku provela kao Isabelina gošća uljuljkali su

me u ležernu ljetnu rutinu. Doživjela sam to vrijeme kao nekakvo
neodređeno bunilo, razdoblje iscjeljenja, dalo bi se reći, kada priznajem da
sam namjerno odbijala razmišljati o prošlosti, ali i budućnosti te o bilo čemu
izvan sigurnih zidina dvorca. Strah i tjeskoba zbog bitke, bježanja i smrti
povukli su se u sjenu do te mjere da mi se činilo kao da nemaju nikakve veze
sa mnom. Princ je bio dio posve drugoga života od kojeg sam se udaljila.
Odbijam razmišljati o tome. Odbijam strepiti od nadolazećeg, nepoznatog
poglavlja u svome životu. Ostat ću ovdje u obiteljskome domu. Šetat ću i
jahati, čitati, šivati i uživati u glazbi. Odbijala sam prepustiti se očaju iz
dosade i u razdobljima kada su mi misli bježale prema Londonu i pokušavale
dokučiti čime se braća Plantagenet ondje bave. Uvjerila sam samu sebe da
me više ne zanimaju politika i moć - vladavina nad zemljom prilično će se
dobro odvijati i bez mene. Čak me ni smrt staroga kralja Henrika u Tornju
nije potresla.
Isabel je redovito spominjala moju ponovnu udaju. Uvidjela sam što
smjera. Vjeruje da ću se lakše priviknuti na misao ako bude posijala sjeme i
njegovala ga. Bila sam poslušna i zapanjujuće popustljiva prema njezinim
brbljarijama. Čak se i Margery čudila mom neuobičajenom posluhu, kao da
samo čeka da ponovno počnem dijeliti zajedljive primjedbe. Nisam to
učinila. Nisam bila zainteresirana u dovoljnoj mjeri. Isabel nikada nije
spominjala Rikarda u svojim nabrajanjima prikladnih muževa. Nisam se ni
trudila razmišljati o razlogu koji Stoji iza toga, nego sam ostala pasivna,
prkosno odbijajući sve što bi me moglo uznemiriti ili iznova izvući moju bol
na površinu. Sve do jednog razgovora koji me trgnuo iz unutarnjeg
promišljanja.
Zbio se tijekom jednoga od Clarenceovih letećih posjeta između njegovih
putovanja od sjevera do Londona. Trajao je satima i prisustvovali su mu
samo Isabel i on. Nisam u njemu vidjela ništa neobično i držala sam se svoje
odaje. Nije me se ticao.
“I? Što ti je rekao?” svratila sam k Isabel kada je otišao, zapravo
nezainteresirana za odgovor. Sve dok nisam shvatila da se nespretno trudila
skriti tragove suza na obrazima. “Isabel... Što nije u redu?” Odmah sjednem
pokraj nje i zagrlim je dok je ona dlanovima žustro brisala obraze.
“Ništa.”
“Jesi li bolesna?”
“Nisam.”
“Je li Clarence nešto rekao?”
“Ne, ne... Ništa takvoga.” Slomljeno se nasmiješi, lica crvena i umrljana
suzama. “Donio je dobre vijesti... uskoro ćemo mu se pridružiti u Londonu.
Odbijala sam prihvatiti njezin odgovor. “Nešto te ražalostilo…”
“Ništa! Zar ti nisam rekla?” Iznenada propade nježno prijateljstvo koje
smo izgradile posljednjih tjedana. Izmigoljila je iz mog zagrljaja. “Samo stvari
između muža i žene.”
“Oprosti mi. Nisam željela zabadati nos.” Vidjevši kako je stisnula usne,
povučem se.
Isabel je u međuvremenu počela vesti pa u prostoriji okupanoj suncem na
određeno vrijeme zavlada tišina. Iz poštovanja prema njezinu raspoloženju
listala sam knjižicu s ljubavnim pjesmama, ali otrcani ljubavni motivi nisu
zadržali moju pažnju. Sumnjala sam i da je ona u mislima zaokupljena
izborom boje za lišće kojim treba ukrasiti cijelu dužinu izvezenog pojasa.
Dvojba između crvene i zlatne nije predstavljala razlog za čvrsto stisnute
rubove njezinih usana.
“Anne...” Potvrđujući moje misli, podigne pogled s veza, kao da je
upravo nešto odlučila. “Jesi li možda razmišljala o ponovnoj udaji...”
Ne opet. Nisam se trudila suspregnuti uzdah. “Nisam. Ne razmišljam o
tome. Pogotovo jer nikoga nema na vidiku.”
“Želiš li se ponovno udati?”
“Zasigurno ne danas!” Pokušala sam se našaliti da otjeram bezrazložnu
nervozu svoje sestre. “Osim toga, zar o tome ne odlučuje Edward?
Nema smisla brinuti se oko toga dok još nije donio odluku.”
 “Samo se pitam je li ti odbojna ta misao.
“Pa, punoljetna sam. I kao udovica mogu pristati ili odbiti ponudu
čovjeka kojeg budem držala odbojnim. Ne brini se.” Nasmiješim se. “Neće
me primorati na kakav nesretni savez. Ako ne bude mlad, naočit i bogat, neću
pristati.”
“Naravno da nećeš.” Zabrinutost preletje Isabelinim licem, a potom
iznova na lice namjesti smiješak. “Samo... pa, postoji drugo rješenje. Ako
odlučiš da ti brak nije po volji...”
“Hm?” Prestala sam je slušati. Okrenula sam stranicu s još jednim
hvalospjevom o ljubavnim radostima koji me tjerao na zijevanje. No, tada
Isabel ispruži ruku i položi je na moju. Podignem pogled s knjige.
“Razmišljam o osnivanju samostan, kao što su naši preci učinili u
Tewkesburyju. Namjeravam učiniti isto.”
“Da?”
“Ako budeš odbila brak, možeš otići u samostan.”
“Molim? Da postanem redovnica?” Odbacivši knjigu, usredotočim se na
njezine riječi.
“Mogla bi se zarediti. Tako bi bila podalje od svjetovnih pitanja ako
odbiješ pristati na brak iz političkih pobuda, a imala bi i popriličnu slobodu. I
mogućnost da na kraju postaneš predstojnicom samostana. Mogla bi čak i
uživati u tome.”
“Uživati u tome? Nisam nimalo uvjerena u to!”
Nemojte im dopustiti da vas nagovore da odete u samostan. Riječi mi
iznenada snažno bijesnu pred očima.
“Nemoj žuriti. Razmisli malo o tome.” Osim riječima, Isabel me
pokušavala nagovoriti i svojim ljupkim osmijehom.
Moja poslušnost značajno se smanji. “Ne treba mi vremena. Nije me
briga za to. Zasigurno si poludjela kad predlažeš takvo što.”
“Zamisli samo kolikom bi moći raspolagala na mjestu predstojnice, uz
sav novac i utjecaj Nevillovih.”
“A ti zamisli mene kao redovnicu, Isabel! Jesi li skrenula pameću? Da se
zavjetujem na poslušnost!” Budući da me poznavala cio život, nisam mogla
vjerovati da je bila sposobna predložiti mi takvo što. Odjednom se zamislih u
crnoj odori s velom, ograničene slobode, života svedena na pokajanje i
molitvu, neprestano primoranom držati jezik za zubima te se pokoravati
pravilima reda. Užasnuto sam zurila u nju.
“Bi li bilo tako strašno?”
“Što to govorite? Lady Anne da se zaredi?” Margery, koja je s čistim
podsuknjama ovješenima preko ruke ušla u sobu i uhvatila srž razgovora, nije
gubila vrijeme prije nego što je iznijela svoje mišljenje. “Malo vjerojatna
mogućnost.”
“Isabel misli da bih bila dobra predstojnica”, dometnem podižući obrve u
njezinu smjeru i osjećajući kako mi strah steže grlo.
Nemojte dopustiti da vas nagovore...
“Zbilja? Ja se ne mogu dosjetiti nikoga manje prikladnog za tu ulogu.”
Margery cokne jezikom i prijeko pogleda moju sestru. “Ona treba dobrog
muža.”
Pričini mi se da je Isabel zaustila dobaciti Margery kakvu bezobraznu
primjedbu, ali je žurno zamijeni još jednim ispraznim osmijehom, podižući
ruke u znak predaje. “Možda ste u pravu. Neću te požurivati i nagovarati.
Samo sam mislila da bi bilo zgodno imati vlastiti samostan, i to pod
vodstvom svoje sestre.
Pod našim pokroviteljstvom, kao što je onaj u Tewkesburyju pod
Despenserovima. Čini mi se kao dobra zamisao...”
“Ne. Nije.” Ugasila sam svaku sumnju. “Onda se neće ostvariti.” Kada
se opet posvetila vezu, kao da uopće nismo ni vodile razgovor, obuzela me
potreba da ustanem i pobjegnem iz te male prostorije. “Lijep je dan. Suviše
lijep da ga provedem unutra, a poezija mi nije nimalo zanimljiva. Izjahat ću
na pašnjake uz jezero.” Isabel smjesta ispusti vez.
“Poći ću s tobom.”
“Nema potrebe”, odgovorih odsječnije nego što sam namjeravala. “Bit će
mi užitak kao i tebi.”
Već sam grabila prema vratima. “Ako želiš.”
Dok smo odlazile na paru živahnih konja u pratnji sluga i para naoružanih
stražara u pozadini, sinulo mi je. Bio je to jedan od onih neobičnih trenutaka
spoznaje. Kako sam mogla biti tako slijepa? Na ovaj ili onaj način, sve od
jutra kada sam došla pred kralja Edwarda u Coventry, nisam ostala sama ni
na trenutak.

Edwardov je dvor bio u slavljeničkom raspoloženju.

Naravno, sa svrhom – Edward je uvijek imao neku svrhu -
impresioniranja kraljevih podanika kao i zainteresiranih stranih posjetitelja
nadmoćnošću jorkističkoga simbola u obliku blistavoga sunca. Prekomjerno
velikodušan, Edward je sve počastio raskošnom veličanstvenošću, gomilom
zlatnih tanjura, mnoštvom maski, banketom i plesom. Pokraj njega je, lijepa i
glatka lica usprkos proteklim mučnim mjesecima, sjedila kraljica Elizabeth,
samozadovoljno nadgledajući okupljene.
“Njezina me uobraženost živcira preko svake mjere”, šapne mi Isabel na
uho. “Pretpostavljam da ima razloga.” U posljednje sam vrijeme postala
tolerantnija.
“Jer je napokon rodila sina?”
Bez rijeci pređoh preko Isabeline vječno prisutne gorčine. Nije bilo
naznaka o drugome djetetu nakon smrti njezine tek rođene kćeri u Calaisu.
Ako je i dalje osjećala ikakvu tugu zbog toga, snažno ju je potiskivala i nije
mi se povjeravala. Ali, nije me začudio njezin prijezir prema plodnoj kraljici
koja je rodila tri kćeri, a sada i zdrava sina.
Mali princ i nasljednik Edward prvi se put pred javnošću pojavio u
izrezbarenoj hrastovoj kolijevci ukrašenoj zlatnim kićankama i satenom
grimizne boje. Iz nje ga je kraljica uzela u naručje da ga pokaže okupljenima,
kako bi svi mogli vidjeti i diviti se njegovim dugim udovima i zlatnoj ljepoti
koju je naslijedio od oca.
“Prekrasan je, pravi nasljednik”, promrmljam bezobzirno. “Misliš?” Još
jedan razlog za njezinu gorčinu bila je činjenica da je to dijete izguralo
Clarencea s mjesta nasljednika svoga brata. “Clarence nikada neće nositi
krunu, Isabel. Moraš se pomiriti s time.” Jesam li bila okrutna? Bila sam
iskrena. Drugi bi možda pazili što govore.
“Nema potrebe da zvučiš tako krajnje zadovoljno?
Moje suosjećanje prema njoj opadne još više. “Nisam zadovoljna. Što se
mene tiče koliko kralj ima sinova? Ili tebe? Clarence je moćan sam po sebi.
Što još želiš, Isabel? Sada ima polovinu posjeda koji su pripadali našem ocu.
Nije li to dovoljno za tebe i njega?” Bilo mi je teško povjerovati da mi je
sestra tako pohlepna. Kralj je nakon grofove smrti posjede Nevilleovih
podijelio između Clarencea i Gloucestera, a Clarence je, s obzirom na to da
je bio stariji, dobio veći dio.
Ne mareći za našu okolinu, Isabel me osine pogledom. “Clarence
zaslužuje više! Zaslužuje...” Potom brzo udahne i proguta riječi o onome što
on možda zaslužuje. “Nije važno. Sada nije pravo vrijeme da razgovaramo o
tome.”
Držala sam da nikada neće biti pravo vrijeme za to. Isabelina se koža
zažarila od mjesta gdje joj se nazirao vrat iznad ovratnika haljine pa sve do
korijena kose, a meni je laknulo što više ne moram razgovarati o tome. Zato
sam se okrenula gledati sretan prizor ispred sebe i kraljičin širok osmijeh.
Dječak se meškoljio i mahao šačicama dok se Edward smješkao i svojom mu
krupnom rukom milovao kosicu prije negoli je sviračima dao znak da je
vrijeme za ples. Razgaljeno je slavlje bilo živo i uzbudljivo poput proslava iz
moga djetinjstva. Možda bih cinično gledala na sve to, ali nisam mogla, s
obzirom na rasplesanog kralja i njegovu sklonost ludorijama.
Priznajem da sam uživala.
Ugođaj mi je kvarila jedino činjenica da se vojvoda od Gloucestera
nalazio na dvoru i zazirao od mene, kao da živimo u posve odvojenim
krugovima. Ti su se krugovi mogli doticati ili letimično preklapati, ali nikako
nisu pozivali na bliskost. Nismo razmijenili više od desetak riječi pored
uobičajenih suzdržanih pozdrava kada bi nam pristojnost tako nalagala.
Naklonio bi se nad mojom rukom vješto i otmjeno kao i uvijek. Na moju bi
prisutnost reagirao u jednakoj mjeri kao kakva hrastova daska. Ja sam se pak
njemu klanjala toliko dražesno da bi čak i Margareta Anžuvinska mome
naklonu teško pronašla manu. Na njezinu sam dvoru usavršila određene
vještine.
 “Dobro došli na dvor, lady Anne. Vidim da ste povratili zdravlje.”
“Jesam.” Povratila zdravlje, nego što! Više nisam izgledala mršavo i
iscrpljeno kao kada me posljednji put vidio. Je li se on to namjerno rugao
mome izgledu? Stisnula sam zube iz taštine. Ako on nije bio spreman više se
potruditi, tada posve sigurno ni ja neću tražiti njegovu pažnju. To nije moj
cilj, podsjećala sam samu sebe kada bih se ražalostila i oneraspoložila za
slavlje. Ako me svojevoljno odlučio odbaciti, tada mu želim sreću s
njegovom budućom nevjestom, ma tko ona bila. Ako budem morala samu
sebe obuzdavati kako ne bih gledala u njegovu smjeru, u kojem su i svi drugi
vječito gledali, dakako da će tako i biti. Postao je tražen. Kraljev brat i
savjetnik, vrhovni zapovjednik Engleske. Neoženjen i privlačan. Koja
neudana žena u prostoriji nije bacila oko na njega? Ja nisam! Tako mi
Djevice, ni neću! Neću uopće misliti o njemu!
Prekršila sam svoj zavjet samo jednom prilikom, i to zahvaljujući
kraljevu nestašnom upletanju. Na licu sam mu vidjela da smišlja nekakvu
smicalicu dok je naređivao sviračima da zasviraju za ples u parovima i
povukao kraljicu prema sebi. Slučajno sam se zatekla pokraj nje u nekakvom
formalnom razgovoru, ali ona me ostavila samu veselo pristavši na kraljev
poziv za ples.
“Mogla bih požaliti zbog ovoga”, promrmljala mi je podižući obrve na
svoj račun, misleći na Edwardovu živahnost, ali je svejedno popustila.
Edward se pak više nije dobroćudno smješkao, nego upravo lukavo cerio.
“Gloucestere!” poviče prema bratu. “Eto Njezina Veličanstva, princeze,
bez muža ili partnera da joj pravi društvo. Spasi je. Pleši s njom.”
U mojoj utrobi kao da zalepršaše zarobljeni leptirići. Neću plesati s
njime. Moram smisliti kakvu izliku.
“Nema potrebe, brate. Upravo sam se spremao ponuditi lady Anne za
ples.” Iznenada se preda mnom pojavi od uha do uha nasmiješeni Clarence.
Na moje zaprepaštenje uhvati me za ruku kao da ima puno pravo na to. Kao
da sam mu ga ja dala time što nisam ništa rekla.
“Pleši sa svojom ženom, Clarence”, uplete se kralj. “Gloucester će joj
ukazati tu čast. Pleše bolje od tebe.”
U pohvalu Rikardove plesne sposobnosti nisam povjerovala ni na
trenutak, a nije ni Edward, sudeći po sjaju u njegovu oku. Stajala sam nijema
poput kipa.
“Ako vi tako želite, Veličanstvo.” Clarence se nakloni, još mi snažnije
stišćući ruku.
Nastupi kratka tišina s ishodom i dalje otvorenim za raspravu, a onda je
Gloucester glatko prekine.
“Bit će mi čast plesati s lady Anne.”
Sumnjičavo ga pogledam. Ruga li se on to meni? Ali on hitro ispruži ruku
ukazujući na to da bih trebala pustiti Clarenceovu i primiti njegovu, sve
vrijeme ovoga strijeljajući pogledom, izazivajući ga da odbije pustiti moju
ruku. Edward je stajao opčinjeno gledajući beskrajne krugove koje je stvorio
bacivši kamenčić u jezero. Clarenceu nije preostalo drugo nego pustiti me.
Ali eto ga opet. Neobičnog trokuta između Rikarda, Clarencea i mene, čije su
vibracije bile gotovo opipljive u zraku. Zašto je Edward izazvao ovu
situaciju, zašto se uopće upleo? Što se njega ticalo hoću li plesati s
Clarenceom ili Gloucesterom? Vragolasto se zacerekao u mome smjeru, a
potom pokorio ženinu zahtjevu i pridružio plesačima.
“Gospo.” Gloucester me povede za njima. “Budući da svi imaju toliku
želju, zaplešite sa mnom. Moramo naizgled prštati od zadovoljstva pred
onima kojima je to važno. A opet”, smijeh mu postade prepreden, “možda to
nije pametna zamisao.”
Njegove me riječi začudiše. Gotovo kao da se obraćao sam sebi.
Pogledah njegovo ozbiljno lice. “Zao mi je što su vas natjerali da činite nešto
što vam nije po volji.”
Spustio je pogled prema meni očigledno se prenuvši iz misli. “Oprostite
mi. To je bilo neoprostivo. Razmišljao sam naglas. Ružna navika i, vjerujem
da biste rekli, nepristojna. Ne činim to nerado. Uživam u plesu.”
I što bih sada trebala misliti o tome? Uživao je u plesu, ali ne i u društvu.
No, u njegovim se riječima osjetio tračak humora, nekadašnje bliskosti
između nas. Tako mi Djevice! Osjećala sam kao da se koprcam u nemirnome
moru bez karte ili kompasa.
Čak ni iznimno bliskim partnerima nije bilo lako razmjenjivati riječi
tijekom plesa, ali mi se ni najmanje nismo trudili oko toga. To ne znači da
nisam bila svjesna svakoga laganog dodira naših tijela, hladnog pritiska
njegovih prstiju o svoje dok smo koračali i okretali se. Progovorili smo tek
jednom. I to na samom završetku plesa. Gloucester se gotovo neprimjetno
nagnuo prema meni i šapnuo mi na uho: “Sudeći po vašoj veličanstvenosti,
vidim da se niste zaredili.”
Odmaknula sam se, potom vratila i izvila obrve, spazivši odraz očigledne
zadivljenosti u njegovu pogledu dok je promatrao veličanstveni crveni brokat,
pozlaćene rubine i zlatom obrubljenu gazu na mome velu. “Ne, nisam.”
Plesni nas koraci razdvojiše.
“Hvala Bogu!” reče kad se iznova sastasmo.
I to je bilo sve. Kada mi je na kraju poljubio ruku, usne su mu bile
hladne, ali opekle su me. Kunem se da je mogao osjetiti kako mi bilo udara u
vršcima prstiju.
“Eto, gospo, udovoljili smo svima osim Clarenceu.” Bio je u pravu.
Clarence se gotovo tresao od bijesa.
“Hvala, Vaša Milosti”, čedno sam odgovorila, a umjesto toga željela sam
ga pitati: Zašto? Što je to između vas? Što ja tu predstavljam?
“Bilo mi je neizmjerno zadovoljstvo.”
Naklonio se i spremao otići od mene. Vjerovala sam da nije uživao,
usprkos onomu što je rekao. Opasne su skrivene struje, okružujući braću
Plantagenet, povlačenjem u dubinu zaprijetile i meni.
Taština me konačno natjerala na djelovanje. Nije mi bilo stalo, dakako,
ali željela sam doznati što je mislio o meni nakon toliko vremena, iako mi se
odgovor možda neće svidjeti. Je li me i dalje gledao kao nezrelu djevojku
koju je poljubio u kapelici u Warwicku ili kao pomodnu ženu s otmjenim
stožastim ukrasom na glavi?
“Rikarde...”
Okrenuo je glavu.
“Kad ste me prvi put vidjeli u Coventryju... što ste pomislili?”
“Pomislio sam...” Između obrva ureze mu se duboka bora. “Pomislio sam
da preda mnom Stoji dražesna žena, izrasla u pravu ljepoticu. Hrabra i
odvažna žena.” Zacijelo sam izgledala zatečeno, što sam i bila. “Izgledate
iznenađeno, ali uistinu ste prekrasni. Vi ste žena kakvu bi svaki i najmanje
razuman čovjek...” Njegove riječi prekine Isabelin dolazak. Okrenuo se na
peti.
Sve me to bacilo u još dublju nesigurnost. Jedno je bilo sigurno u cijeloj
toj stvari: Rikardovo umijeće plesanja nesumnjivo se popravilo do
neprepoznatljivosti. Nisam željela razmišljati o lijepoj partnerici, vjerojatno iz
Burgundije, s kojom je vježbao.
Kada mi se u Warwicku misao jednom usadila u glavu, nije me više
napuštala. Na svakom sam koraku uviđala da me potajno, ali čvrsto nadziru.
Bilo mi je gotovo jednako grozno kao na Margaretinu dvoru, tek nešto
suptilnije. Nikamo nisam mogla otići bez Isabel, Clarencea ili poprilične
pratnje i slugu iz njihova kućanstva. Bio to prijam kod kralja ili gozba, Isabel
mi je neprestano puhala za vratom. Ako bi nas spopala nerazumna želja za
kupovinom, daleko iza uobičajene povorke sluga koji bi za nama nosili
nezgrapne pakete pratio bi nas naoružan čuvar. Neugodan osjećaj da sam
slobodna i počasna gošća, a istodobno pod suptilnom prismotrom, polagano
je nagrizao moj marljivo izgrađen duševni mir, sve dok jednom nije počeo
graktati po mojoj svijesti.
Neobična obamrlost moga uma koji se svemu mirno pokoravao konačno
se pretvorila u proključali bijes kada sam jednoga jutra na hodniku ispred
svoje sobe zatekla Clarenceova slugu. Slijedio me u kapelicu, a potom i
natrag u sobu. Pritom je bio diskretan, priznajem, ali svejedno sam osjećala
njegovu prisutnost na svakom koraku. Nakon tjedana snenosti, u meni se
probudio gnjev.
“Dosta mi je!”
“I mislila sam da to neće potrajati”, primijetila je Margery kada sam je
kasnije tog dana povukla u stranu.
“Što neće potrajati?” sumnjičavo je pogledam.
“Baš ništa, gospo.” Prepredeno mi se nasmiješi. “Ali bilo je i vrijeme.”
“Za što?”
“Da iskesite zube, gospo!”
I jesam, oštro zarežavši. “Uzmite ogrtač, Margery, i pođite sa mnom.”
“Kamo ćete, gospo?”
 “Ako sam u pravu, nikamo.” Odlučila sam staviti svoje sumnje na
kušnju. Nakon što sam rekla da se idem odmarati u svoju odaju, u pratnji
Margery neprimjetno sam se uputila prema stajama gdje sam potražila
Clarenceova glavnog konjušara.
“Molila bih dva konja, gospodaru Whittakere.”
“Ah...” Prestao je timariti Isabelinu omiljenu kobilu pa prešao pogledom
preko mene i Margery, da bi ga na kraju vratio na mene.
“Idete li daleko, gospodarice?”
“U Westminster.”
“Njegova Milost Clarence nije me obavijestio o tome, gospo.”
“Njegova Milost Clarence nije upoznat s ovim. Nisam dužna odgovarati
Njegovoj Milosti za svoje kretanje”, obrecnula sam se na njega, jasno mu
dajući do znanja tko ima moć. Znala sam da me neće moći lagano odbiti, ali
učinio je to. “Oprostite mi, gospo, to nije moguće. Njegova Milost kaže da je
došlo do izgreda u gradu. Nitko ne smije izjahati bez pratnje. Nemam
dovoljno ljudi da ih pošaljem s vama. Ne usuđujem se pustiti vas.”
“Gak ni za prijam kod kraljice?”
“Ne, gospo. Ne usuđujem se.” Konjušar mi je ponudio bijednu izliku i
očito me iz nelagode odbijao pogledati u oči, ali nisam navaljivala. Dokazala
sam da sam u pravu.
“Što vi znate o tome, Margery?” upitala sam je dok smo se vraćale.
“Ništa, gospo. Osim da vas trebamo držati na oku.” Margery uvrijeđeno
frkne. “Njezina Milost ne povjerava mi se.”
“Isabel, dakle, zna. Naravno da zna”, razmišljala sam dok smo se penjale
stubištem. “Žele li mi nauditi?”
“Ne znam, gospo. Ne vidim kako bi.”
Nisam znala ni ja. Ali to nije odagnalo moje rastuće sumnje.

Mojoj je pokornosti konačno došao kraj tijekom banketa u Westminsteru

s kojeg se Isabel ispričala. Svirači su tek bili spremili svoje instrumente kada
me Clarence obavijestio da se spremim jer ima posla, ali da će me otpratiti
svojoj kući u gradu, u Cold Harbour. Nismo se mogli zadržati ni trena duže,
pritiskale su ga druge obveze. To je to, odlučila sam. Što je previše, previše
je. Neću dopustiti da mi naređuju kad im se prohtije, kao da sam tek obična
sluškinja. Čim dođem u Cold Harbour, smjesta ću zatražiti od sestre da mi
objasni o čemu je riječ i neću se dati otjerati. Sumnjaju li da sam dio
nekakve podmukle spletke kojom se nastoji kralja svrgnuti s vlasti?
Sumnjam, ali o čemu god da je riječ, nešto nije u redu.
Osedlali smo konje u dvorištu. Clarence mi je pomogao uzjahati jer su
me sputavale teške suknje moje dvorske haljine. Pratnja, pozamašna kao i
obično, pratila me u stopu. Približavali smo se ulaznim vratima, kad je prema
nama potrčao mladi paž.
“Vaša Milosti... Čekajte, ako vam je po volji!”
Zauzdasmo konje. Mladić se naglo zaustavi sav zadihan, skidajući kapu i
klanjajući se. Nisam ga poznavala, ali bio je odjeven u kraljevsku livreju.
“Što se događa?” upita Clarence nestrpljivo.
“Njegovo Veličanstvo poziva vas k sebi, Vaša Milosti. Dobio je vijesti iz
Burgundije. Njegovo Veličanstvo traži da ostanete.”
Clarence nezadovoljno siđe s konja. Cinično se podsmjehujući gledala
sam kako skida rukavice. Neće propustiti ni jednu priliku da stekne kraljevo
povjerenje. “Obavijestite Njegovo Veličanstvo da odmah dolazim.”
Okrenuvši se prema zapovjedniku, krenuo je otpraviti pratnju.
“Moram li ostati i ja?” upitam. Nisam vidjela razloga za to. “To bi bilo
najbolje.”
“Sigurna sam da me dovoljno dobro čuvaju i da ću stići u Cold Harbour
bez ikakvih teškoća.”
“Mislim da...”
“Ja mislim da bi bilo suludo otpraviti cijelu pratnju kada kući mogu stići
za pola sata.” Podignula sam glas. “Moram li sjediti i čekati vas u kakvom
predsoblju? Tko zna koliko će vas dugo kralj zadržati!”
Vidjela sam da razmatra razboritost moga prijedloga. Uzdignula sam
bradu kao da se namjeravam upustiti u raspravu s njime. “Želim ići kući.
Smjesta.”
 Moje su ga riječi poljuljale. Lijepe crte njegova lica zamijenilo je
mrštenje, ali očigledno nije uživao u javnoj raspravi pred znatiželjnom
pratnjom. Ne uputivši mi više ni riječ, žurno je udijelio naredbe predvodniku
pratnje i potom krenusmo na put.
“Čuvajte se. Nikome ne stajte!” izdao je Clarence posljednje upute.
Bilo je prilično kasno pa je grad, osim topota kopita naših konja uskim
uličicama, bio posve tih. Predstavljali smo impozantnu malu silu. Neki su
sluge nosili baklje osvjetljavajući mračne kutke iz kojih su mogli vrebati
kradljivci, a čula sam i metalno struganje mačeva u koricama. Ugodno
okružena pratnjom, znajući da nam ne prijeti nikakva ozbiljna opasnost,
razmišljala sam o tome što ću sve pitati Isabel. Tada se smijeh i divljačko
urlikanje prolomi ruljom koja je isteturala kroz otvorena vrata krčme Zlatni
lav na drugom kraju ulice. Sada su širom ceste teturali prema nama, posve
pijani i nesvjesni naoružane skupine koja im se približavala. Predvodnik
pratnje izviknuo je naredbu na koju su se oglušili, neprekidno pjevajući
promuklim glasovima. Predvodnik potom opsuje i naredi ostatku skupine da
zauzda konje. Nije imalo smisla potjerati konje preko njih. Izvukao je mač.
“Sklonite ih s puta”, zagunđa prema dvojici svojih ljudi. “Nemojte ih ubiti
ako ne morate.”
“Mičite se s puta, momci.” Vojnici su se probijali naprijed. Začuje se
grub smijeh. “Pridružite nam se, prijatelji.” Klimavim su rukama u zrak
podignuli malenu bačvu. “Imamo vina za sve.”
Potom se sve promijeni. Veseljaci prekinuše svoju pijanu predstavu i
čudesno se preobraziše u trupu discipliniranih i naoružanih vojnika. U pomoć
im pritekoše i drugi, dojahavši iz mračne uličice nama slijeva te još
nekolicina sa stražnje strane. Oštrice mačeva svjetlucale su u mraku,
izvučene iz korica i spremne za napad. Opkoliše nas i nadjačaše, snagom i
brojnošću. Nakon kratkog otpora, vidjela sam kako razoružavaju moju
pratnju, a potom netko zgrabi moje uzde i s lakoćom me povuče s konja. Sve
se zbilo suviše brzo, tako da me strah nije stigao ni obuzeti. Preko mene
prebaciše teški ogrtač kojim mi sputaše ruke i noge te me ušutkaše kada sam
se spremala povikati. Hitro mi navukoše kapuljaču preko glave. Snažne me
ruke podignu i poput nezgrapnog paketa predaju drugima na konju, a potom
odjahasmo brzim kasom. Opirala sam se, udarajući rukama i nogama koliko
god sam mogla. “Miruj. Nećemo ti nauditi.”
Glas koji mi je zašištao u uho bio je mek, nimalo nalik grubijanovu. Kada
me čvršće stisnuo, u glavi mi se počeše rojiti misli. Osveta? Zelja za
otkupninom? Tko bi me želio oteti? To je mogao samo onaj tko se želi
osvetiti Lancasterima. Ali zašto me nisu odmah ubili? Je li riječ o pljački?
Ako su željeli moje dragulje, zašto ih jednostavno nisu uzeli? Nastavila sam
se jače opirati. Mirno, gospo.
Ponovno taj glas. Imala sam osjećaj da moj otimač zna tko sam. Ovo nije
bilo nasumično nedjelo. Pa, odbijam biti poslušna. Okrenula sam glavu i kroz
nabor kapuljače ugrizla napadača za ruku.
Ruka se istrgne uz psovku. “Prokleta bila! Oduvijek si bila lukava.”
Potom se začuje slabašan smijeh.
Bila sam uvjerena da me poznavao. Još me čvršće stisne i počesmo
galopirati uz oštar topot kopita na šljunku. Potom se u daljini začuše stražari.
Stražari? Po prigušenim sam zvukovima ispod kapuljače uspjela razaznati da
smo ušli u dvorište, a potom se zaustavismo. Moj otimač sjaše s konja i
spusti me na zemlju. Tek što sam stopalima dotaknula pod, već me iznova
podigoše. Unijeli su me u nekakvu zgradu i ponijeli uza stube. Nastupila je
teška tišina, a koraci više nisu odjekivali po kamenu, nego po drvu. Ušli smo
kroz vrata koja je netko otvorio. Do mene su dopirale prigušene riječi, ali ih
kroz kapuljaču nisam mogla razaznati. Kada su se vrata zatvorila za mnom,
žurno me spuste na noge i oslobode. Razmotaše ogrtač i pustiše ga da mi
padne na noge. Bila sam raščupana, zgužvana i nesumnjivo prestrašena, ali
vrlo srdita.
“Tako mi Djevice!” Veo mi je pao s glave. Zgrabila sam ga upijajući
prostor u kojem sam se nalazila. Bila je to raskošna prostorija ukrašena
bogatim tapetama i skupocjenim tapiserijama. Upaljene svijeće blago su
obasjavale izbrušeno drvo i raskošne prizore tamnocrvene i plave boje, stol
sa stolcima te skupocjeni ormarić sa srebrnim peharima i vrčem. Cjepanice
su veselo pucketale u kaminu. Ovo nije bilo djelo siromaha. Smjesta me
poče nagrizati crv sumnje. “Gdje sam? Kako se usuđujete?”
Kada sam se okrenula prema svome otimaču, usta mi se širom otvoriše.
“Francise... Francise Lovelle! Što smjeraš?” Gledala sam njegovo privlačno,
nasmiješeno lice, smećkastu kosu i urotnički zacakljene oči. Izgledao je kao
za onog posjeta u Warwicku prije više od godinu dana. Možda sam
djelomično odahnula, ali u glavi mi je i dalje vladao kaos.
Nacerio se i potom otmjeno, ali podrugljivo naklonio. “Otimam te,
lukavice moja. Što misliš da činim?”
“A kojim povodom?”
“Po naredbi.” Podignuo je ogrtač i prebacio ga preko najbližega stolca.
Protrlja si ruku. “Ugrizla si me.”
“Ugrizla bih te i jače da sam znala da si to ti. Prestrašio si me! Tko ti je
to naredio?” Prijeko sam ga gledala dok je sumnja u meni rasla. “Gdje sam?”
“U Westminsteru.”
“Ali napustila sam Westminster prije pola sata! Zašto si me oteo? Što, za
ime Boga, radim ovdje?” Spoznaja me pogodi poput strijele. “Nisi ti skovao
ovu zavjeru, zar ne, Francise? Tko ti je rekao da me dovedeš ovamo?”
“Ja sam mu rekao.”
Zbog srditosti i potpune usredotočenosti na Francisa Lovella nisam čula
da je itko drugi ušao u prostoriju. Ali prepoznala sam mu glas. Prepoznala
bih ga gdje god se nalazila. Okrenuh se u nevjerici.
“Ovdje si jer sam ja tako naredio”, najblažim glasom objasni vojvoda od
Gloucestera. “Ti?! Ti si me oteo?!”
Rikard zatvori vrata za sobom i laganim korakom uđe u sobu, proračunata
izraza lica. Vjerovala sam da se iza njega skriva obazrivost, iako sam
sumnjala da je Rikard kojeg sam sada tek upoznavala osjećao potrebu za
obazrivošću. “Oteo? Da, pretpostavljam da jesam.”
“Čemu takvo što nečuveno?” Obuze me gnjev kad se prisjetili kako sam
se uplašila. “Bila sam prestravljena. Ako si želio razgovarati sa mnom, bila
sam ti dostupna cijelu večer. Koliko znam, svim si se silama trudio
izbjegavati me.”
I dalje svečano odjeven u sjajni saten, s ogrlicom koja je označavala
njegov položaj, Rikard zanemari moju primjedbu na svoj nekonvencionalni
način započinjanja razgovora. “Sada želim razgovarati s tobom”, reče
jednostavno.
“Ali želim li ja razgovarati s tobom?” Nisam se dala smiriti. “Trebam li
skakati na svaku tvoju naredbu kad god poželiš? Presreo si moju pratnju i na
smrt me preplašio. A da ne spominjem to što si iskoristio Francisa kao svoga
nečasnog pomoćnika. Nisi imao hrabrosti sam me oteti.”
“To ne bi bilo... pametno.”
“Upravo tako!”
“Ni po čemu nisam nečastan, gospo!” smijao se Francis, očigledno
zabavljen raspravom. “Ali ne mogu isto tvrditi za Njegovu Milost
Clarencea.”
Unatoč mojemu napadu, Rikard se primirio. Pomislih kako mu se na licu
ocrtava ljutnja dok je hitro podizao ruku prema Francisu u znak upozorenja.
“Nisam kukavica, kao što biste trebali znati, gospo. Vaša je otmica bila...
Recimo da je bila nužna.”
“Bila je nečuvena! Želim ići kući, smjesta.” Okrenula sam se Francisu.
“Ne želim biti ovdje. Vodi me u Cold Harbour. Kad si već ostavio moju
pratnju da leži na putu, ti me otprati.”
“Ah...” Francis pogleda prema svom sudioniku u zavjeri, prepuštajući
odgovor Rikardu.
“Ne. Ostat ćeš ovdje dok ja ne odlučim da možeš otići.” Mali mi tračak -
čega točno? - prostruji kožom, poput propuha za svježe večeri nakon duga i
sparna dana. Ne straha.
Možda nestrpljenja, potrebe da procijenim čega to uistinu ima između
nas. Rikardovo je lice bilo neumoljivo koliko i njegove riječi. Edward je
svoju odlučnost znao zamaskirati šarmom i razoružavajućim osmijehom, ali
Rikard se to nije ni trudio. Na trenutak poželim staviti njegovu volju na
kušnju, kao što sam to običavala činiti u Middlehamu, da vidim mogu li je
slomiti. Trudila sam se zvučati što sam osornije mogla.
“I ti ćeš samo tako slijediti njegove naredbe?” upitam Francisa. “Tako mi
Boga, hoću. Ostavljam vas da izgladite razmirice.” Pomirljivo mi se
nasmiješivši i utisnuvši mi poljubac u obraz, Francis me ostavi da se suočim
s Rikardom. Natjerah se na potpunu suzdržanost. Svakim djelićem svoga
tijela bila sam princeza. “Hoćeš li biti toliko ljubazan da mi objasniš svoj
postupak?” Rikard je pričekao dok Francis nije zatvorio vrata za sobom.
“Želiš objašnjenje. Pa, reći ću ti. Želim da se vjenčamo.”
 “Da se vjenčamo? To je bilo zadnje što sam očekivala da ću čuti od
njega. “Da. I to uskoro.”
“To je... to je suludo...”
“Ne vjeruješ mi.”
“Ne mogu biti jasniji.” Eto iznova munjevite srdžbe koju je vječno
pokazivao kada bi se netko usprotivio njegovoj volji. Palo mi je na pamet da
se, otkad je postao vrhovnim zapovjednikom Engleske, malen broj ljudi
protivio volji Rikarda od Gloucestera. Nije to olako prihvaćao. Ali,
raspoloženja kakvog sam već bila, odlučila sam mu prkositi. To mi je
pružalo silno zadovoljstvo.
Pažljivo sam razmislila i proračunato rekla: “Vrlo si izravan”, priznala
sam. “Možda ne sumnjam u tvoju namjeru, iako mi je teško povjerovati u nju,
ali posve sigurno sumnjam u tvoje razloge. Mislim da to ima neke veze s
Clarenceom. Ne znam što je u pitanju između tvoga brata i tebe, ali odbijam
biti dijelom toga.
Nisam shvatila Francisovu napomenu, ali ako je taj brak kakva smicalica
protiv njega, neću pristati.”
“Ah... Francis je postupio nepromišljeno. Oduvijek si bila oštroumna.”
“Nije bilo teško.”
Rikard se namršti na mene, ali ne onako kako to čini zaljubljen čovjek.
“Moji su razlozi, kako ih nazivaš, najiskreniji. Moji se osjećaji nisu
promijenili, Anne.”
“Nisu li?”
“Sjećam se našeg rastanka u kapelici u Warwicku, kada sam ti rekao da
ćeš moju ljubav imati zauvijek. Jesi li zaboravila? Nisam to rekao tek tako.”
Frustracija je sijevala u njegovim očima boje opsidijana, ali nisam mu
namjeravala iskazati nježnost.
“Nisam zaboravila. Vjerovala sam ti. Ali više nismo djeca da bismo se
povodili za djetinjastim osjećajima.” Uživala sam gledajući kako mu se oči
sužavaju, kao da sam mu bacila njegove rukavice natrag pred noge. “Oboje
znamo - tko bi to bolje znao? - da osobne pobude i politika ne idu uvijek
ruku pod ruku. Da ljubav može usahnuti pod teretom časti i dužnosti”,
uzdignula sam bradu znajući da će ga to još više ražestiti. “ Ja se sjećam da
su rekli kako ćeš ti oženiti Mary od Burgundije.”
“Taj se brak nikada nije ostvario. Ali ti si se udala za Edwarda od
Lancastera.” Kritika sadržana u tim riječima bila je gruba, a oči su mu zasjale
nečim što bih u sretnijim vremena protumačila ljubomorom. Sada sam
vjerovala da je riječ o gnjevu. “Jesam. Ne svojom voljom.”
“Pretpostavljam da su svi osjećaji koje si gajila prema meni iznenada
umrli kad je engleska kruna zalepršala iznad tvoje lijepe glavice”, zajedljivo
dometne. Odmahnula sam glavom zaprepaštena što me tako osudio a da me
uopće nije saslušao. Progovorila sam kada se cjepanica urušila na ognjištu uz
vatromet iskri. “Na dvoru sam već gotovo cio mjesec. Ako si razmišljao o
braku, zašto se nisi potrudio privući moju pažnju ili probuditi moje osjećaje?
Moram ti reći da me to povrijedilo.” Rikard uzdahne, ali njegov optužujući
pogled ne popusti. “Znam. Znam da jest. Kriv sam za to, nemam opravdanja.
Ali ako misliš da mi je bilo lako gledati te povrijeđenu...” Riječi mu utihnu.
“Prije nego što prijeđemo na to... Budući da još uvijek sumnjaš u mene,
dopusti mi da te uvjerim u iskrenost svojih namjera. Pođi sa mnom.”
“Kamo?”
“Ne prepiri se. Vidim da se i dalje prepireš oko svega. Jesi li se prepirala
i s princem?”
Zarumenjeh se. Nisam mu željela reći da je bilo suviše opasno prepirati
se s princem.
“Vidim da jesi.” Rikard otvori vrata i teatralno me pozove da prođem
kroz njih prije njega. Kako sam i dalje oklijevala, pričekao je. Presreo je moj
pogled i zadržao ga s tamnom vatrom u očima, izazivajući me da odbijem
poći s njime. Kada bih to učinila, imam osjećaj da bi me uhvatio za zapešće i
odvukao sa sobom. Stoga uzdignute glave iziđoh iz prostorije.
“Kamo idemo?” pokušala sam još jednom.
“Pričekaj i vidjet ćeš.”
Odustala sam, znajući da neću doznati ništa više. Ova je noć, čini se, bila
puna iznenađenja.
 ŠESNAESTO POGLAVLJE

rolazili smo najprije hodnicima i odajama za prijam koje sam dobro

poznavala, a potom i onima koji mi nisu bili poznati. Sobe su bile tihe,
blago osvijetljene i lišene uobičajene vreve dvorana, paževa ili napuhanih
pisara sa svojim dokumentima i poslovnim pitanjima. Privatne odaje. Šutke
smo koračali, a potom mi Rikard dotakne ruku pred zatvorenim vratima na
koja je lagano zakucao, otvorio ih na poziv i rukom mi pokazao da uđem
prije njega. Ušla sam ne znajući što me očekuje. Ako je mislio da me
suptilnim zavođenjem može odvesti u vlastitu odaju, gadno se prevario...
Iznenađeno sam zastala i žurno se naklonila. Nisam očekivala da će me
odvesti u kraljevu privatnu odaju.
S njim je bila i kraljica Elizabeth.
Bio je to neočekivan prizor, dirao ravno u srce i sva osjetila, s obzirom na
to da su dragocjene sate provodili sami. Edward se ispružio u naslonjaču
ispred kamina u raskošnom ogrtaču raskopčanom preko košulje i hlača. U
ruci je držao pehar vina, a na prekriženim mu je gležnjevima počivao pas i
uživao u toplini. Elizabeth mu je bila sklupčana uz koljeno i naslanjala mu se
na nogu, a raspuštena joj je kosa u obliku zlaćane zavjese padala preko
ramena i na njegova bedra. Ugodan, posve intiman obiteljski prizor u kojem
su muž i žena uživali u smiraju dana, nimalo suptilno ukazujući na čulno
zadovoljstvo, sudeći prema načinu na koji je kraljeva ruka milovala njezinu
svilenu kosu. Osjećajući neugodu zbog narušavanja tako intimnog trenutka,
zatekla sam samu sebe kako se lagano povlačim unatrag, dok me Rikardova
čvrsta ruka nije zadržala na mjestu.
Bio je to nevjerojatno dubok osjećaj. Kako sam mogla stajati u
nazočnosti kralja i kraljice, a opet biti posve usredotočena na čovjeka iza
sebe? Biti nesvjesna svega osim topline i čvrstoće njegovih ruku? Osjetila
sam jačinu njegova stiska i njegovo tijelo na svojim leđima, njegov dah na
svome vratu. Potom se završilo. Njegove su ruke skliznule s mene i ja
ostadoh stajati sama. “Smetamo li ti, Edwarde?” upita Rikard. “Da!” Edward
okrene glavu s lijenim smiješkom na usnama. “Ali uđite, sada kad ste već
ovdje... Neočekivan posjet, ali ugodan. Dođite, sjednite.” Pomaknuvši psa,
stopalom lagano pogurne stolac prema meni.
Još se uvijek osjećajući krivom jer sam narušila njihovu privatnost, usto
nerazumno raznježena, iznenada se prisjetih jednako intimnih trenutaka koje
su u Middlehamu razmjenjivali grof i grofica. Ali, moja obitelj više nikada
neće biti na okupu. Uništena je, razorena izdajom... Zaprepaštena, zatekoh
samu sebe kako susprežem suze samosažaljenja, boreći se povratiti prijašnju
srditost na Rikarda, na Edwarda i na cio svijet.
“Molim vas, sjednite”, pozove me kralj kroz lagan smijeh na rubu
podsmijeha. “Izgledate umorno, Anne. I ako smijem primijetiti, ne baš pri
sebi. Što se dogodilo?”
Shvatila sam da u rukama još stežem izgužvane ostatke svoga vela.
Nisam mogla ni zamisliti kako izgledam. “Duga je to priča.” uzdahnem
iznenada jako umorna. “Ispričajte nam onda”, pozove Edward. Bez riječi
upitno pogledam Rikarda. “Shvaćam.” nasmije se Edward. “Što se događa,
Dickone?” Sjela sam ostavljajući Rikarda da nervozno šetka po sobi i ispriča
priču. Kao i obično, nije gubio vrijeme, nego je odmah prešao na stvar.
“Želim je oženiti.”
Edward me pogleda, a potom ostade zuriti kad osjeti neprijateljstvo s
moje strane. “Ha! Ali želi li se gospa udati za tebe?”
“Ona... oklijeva. Sumnja u moju iskrenost.”
“Nisam iznenađena”, dometne Elizabeth. “Teško da si se ponašao kao
zainteresiran prosac posljednjih dana. Nijedna gospa ne voli kada se prema
njoj odnose kao da ne postoji.”
Osjećala sam se poput kakva neobična bića, netom otkrivena pod
kamenom, dok su tri para očiju pokušavala odgonetnuti moje misli. Osjetih i
kako su mi se obrazi zažarili. Rikard nakrivi rame, najviše što se od njega
moglo izvući u znak krivnje, ali sam vidjela da se zarumenio kao i ja. Uživala
sam u činjenici da je jednako posramljen.
“Postojali su razlozi...”, izjavi. “Ali sada je moram uvjeriti. Protiviš li se
sjedinjenju, Edwarde?”
Razlozi? Kakav bi to razlog mogao biti? Ali Edward nije odgovorio.
“Zapravo ne. Bit će to odlično sjedinjenje, usprkos svemu.” Nasmiješene oči
postadoše prepredene. “Ali znam nekoga tko će se protiviti kao sam vrag!”
“Otkad u obzir moram uzimati Clarenceove ambicije? Posebice u vezi s
time koga ću oženiti?”
Clarence? To me podsjetilo. Ne razmišljajući u čijem se društvu nalazim
i potaknuta ranijim događajima, umiješam se: “Gdje je sada Clarence?”
“Ne znam. Bih li trebao?” Edward pogleda mene pa Rikarda.
“Žurno ga je pred vas pozvao paž u kraljevskoj livreji”, objasnim. “Što je,
rekla bih, očito bila podvala.”
Suzdržani Rikard najednom se nasmije, zbog čega mu se cijelo lice
ozarilo. “Moj je brat, vjerujem, zauzet podužom i posve dosadnom raspravom
o nekom nevažnom stavku trgovine s Burgundijom. Nadam se da će potrajati
makar još jedan sat.”
“Ti si mu smjestio!” prijeko ga pogledah.
“Jesam. Uklonio sam Clarencea s puta”, objasni Edwardu, “kraljevskim
pozivom.”
“A potom je nagovorio Francisa Lovella da organizira zasjedu s pijanom
propalicom iz Zlatnoga lava kako bi me oteo!” dometnem, i dalje potresena
otmicom.
Sobom odjekne kraljev grohot. “Nije valjda!” Potom se iznova uozbilji.
“Dakle, kao što smo rekli, ako se lady Anne slaže - ali u to još nismo sigurni,
zar ne?”
Zaustila sam odgovoriti, pobjesnjevši kada je Rikard odgovorio umjesto
mene. “Složit će se. Mora.”
“Nisam to rekla.”
“Ali hoćeš!”
“Ne sviđa mi se...” Ne sviđa mi se tvoja zapovjednička oholost! Edward
se umiješa. “Dosta! Pretpostavimo da je možeš uvjeriti da pristane, Dickone,
iako se ne bih dao kladiti u to. Bit će vam potrebno papino dopuštenje.
Suviše ste bliski rođaci da biste se mogli vjenčati bez nje.”
“Ne vidim problem u tome. Warwick je dobio papino dopuštenje za
Clarencea i Isabel. Uz dovoljnu količinu zlatnika...”
 Rikard je uznemireno zurio u mene raspravljajući sam sa sobom, prije
nego što se iznova okrenuo prema kralju. “To nije problem. Ali moram
pitati... hoće li biti teškoća s njezinim nasljedstvom?”
“Teškoća?” Edward se uspravi na noge kako bi stao lice u lice s
bratom... ili protiv njega? Na trenutak nisam bila sigurna, a u njegovu
odgovoru nije bilo smijeha. Atmosfera se u maloj sobi iznenada zaoštrila.
“Odviše slaba riječ. To je dobro sjedinjenje, kao što sam rekao. Vidim
snažnu prednost u njemu, za tebe i za sigurnost kraljevstva, jer će
Warwickova kći biti blisko vezana uz nas, ali dovest će do burne reakcije.
Znaš to jednako dobro kao i ja. Morat ćemo snositi posljedice i obuzdati
štetu. Ali poslušaj me, Rikarde: učinit ću što god je potrebno da spriječim rat
i sukobe u Engleskoj. Čak i ako to tebi ne bude išlo na ruku.”
Nisam mogla uspješno pratiti nit njihova razgovora. Osjetila sam kako me
steže u prsima kada se Rikard namrštio i jednako grubo odgovorio bratu:
“Poslušaj i ti mene, Edwarde, bio ti kralj ili ne. Borit ću se protiv Clarencea
na svakom koraku svoga puta. Po bilo koju cijenu.”
“Znam da hoćeš”, odvrati Edward, sada već iskešenih zuba. “I ni
najmanje te nije briga za opasan položaj u koji bi me mogao dovesti.”
“Ne, nije. Želim je i neću mu dopustiti da mi stane na put.” Iskra bijesa u
Edwarda iznova se osjeti i kod Rikarda, kao u divljih vukova koji se bore za
plijen. Potom se Rikardov gnjev ugasi jednako brzo kao što se i pojavi. “Ne,
Edwarde... Nije tako. Ne želim ugrožavati tebe ni ovaj teško stečeni mir.
Ionako je proliveno previše krvi. Ali neću dopustiti Clarenceu da mi nameće
svoju volju što se toga tiče. Anne neće ostati bez grofičinih posjeda koji joj
zakonski pripadaju. I želim je za svoju ženu.”
“I kao što sam ti rekao, podržat ću te koliko god budem mogao”, složi se
Edward. Ja sam u međuvremenu ostala po strani pokušavajući razmrsiti sve
konce. Moje nasljedstvo. Moj položaj majčine nasljednice, uz svoju sestru.
Pogledala sam prema Elizabeth. Bila je profinjeno suzdržana, ali je i ona
znala što je na stvari. Zašto je moje nasljedstvo bilo tako važnim predmetom
rasprave?
Kada sam postala previše uznemirena da bih ostala sjediti, ustanem i
zakoračim prema Rikardu, tjerajući ga da me pogleda i udaljavajući se od
kralja.
“Kažeš da me želiš za svoju ženu, Rikarde. A potom govoriš o
nasljedstvu. Je li to sve što je preostalo između nas? Bogatstvo i posjedi koji
će mi pripasti nakon majčine smrti? Želiš li me ipak vjenčati isključivo zbog
bogatstva koje će ti taj brak priskrbiti?”
Možda sam bila naivna što sam mu postavila to pitanje. Jesam li
pogriješila što sam očekivala više od njega? Zar me nije naveo da mislim
kako između nas postoji nešto više u onim plahovitim danima prije našeg
progonstva? Budalasto sam očekivala Rikardovu ljubav i žudjela za njom,
položivši svoje srce na njegov dlan. Sada mi se činilo da je iskopao grob i
pokopao tu ljubav, zatrpavši je običnom pohlepom za bogatstvom i uglednom
ženom. Postavši svjesna molećivosti i drhtava očaja u svome glasu,
zarumenim se od stida, ali ne odustanem. “Ustraješ li toliko na mome
pristanku radi nasljedstva Beauchampovih koje će mi pripasti?”
Nisam bila ni svjesna koliko sam duboko zagrebla.
U Rikardovu glasu nije bilo suosjećanja, samo brutalne istine koja me
udarila ravno u glavu baš kako je i namjeravao. Njegovo objašnjenje bilo je
okrutno. “Govoriš o nasljedstvu Beauchampovih koje će ti pripasti.” Glas mu
je hrapav, ali neumoljiv. “Nemoj me pogrešno shvatiti, Anne, ali bez mene
kao tvog muža koji će se pred zakonom boriti za tebe, ne vjerujem da će ti
pripasti išta od njega. Bit ćeš siromašna prosjakinja i ovisit ćeš o bilo kome
tko će ti biti spreman udijeliti milostinju, sve do dana kada ćeš umrijeti. Ili
primorana na užasan brak s kakvim Clarenceovim ulizicom koji bi, za
dovoljnu količinu mita, bio spreman oženiti osiromašenu kćer mrtvoga
izdajice. Bez mene kao tvog muža, takva će ti biti budućnost. Hladna i
gorka.”
Osjetila sam kako mi se uzavrela krv povlači, a zamjenjuje ju bljedilo i
drhtava hladnoća.
“Ne vjerujem da...”
“Oprosti mi. Bilo je okrutno od mene što sam ti tako sasuo istinu u lice.”
Rikardovo se čelo mračno nabra, a u očima mu zasja srditost.
“Ona ne zna?” upita Edward. “Pa, pretpostavljam da nije imala kako
doznati. Clarence teško da bi javno obznanio svoje planove, a sumnjam i da
bi se Isabel izlajala. Ta gospa gleda samo svoje interese i u skladu s time
pažljivo postupa. Da ti nisi potegnuo to pitanje, Dickone...”
“Što ja to ne znam?” Osjetih kako se moj bijes iznova rasplamsava
pojačan mučnim strahom. “Voljela bih da barem netko bude iskren sa mnom.
Otkad sam stigla u Clarenceovo kućanstvo, sve vrijeme osjećam nešto ispod
površine. Isabel neprestano aludira na nešto, nagovara me i govori u
zagonetkama. A sada to činite i vi.” Zaboravila sam da se obraćam kralju i
vrhovnom zapovjedniku Engleske. Ili sam to namjerno zanemarila.
Predstavljali su samo dvojicu neugodnih muškaraca koji su razgovarali o
stvarima koje me se tiču kao da sam maloumnica, žena kojom treba
upravljati za njezino dobro. “Reci joj”, jednostavno reče Edward.
Rikard objasni kako me vlastita obitelj izdala. “Clarence želi cijelo
grofičino nasljedstvo Beauchampovih i Despenserovih za sebe. Želi titule,
posjede i novac - sve. Ne može dobiti cijelo nasljedstvo Nevilleovih jer sam
ja od Edwarda na dar dobio posjede na sjeveru. Ali grofičini posjedi,
nasljedstvo Despenserovih, koje biste obje trebale naslijediti... Clarence
namjerava tražiti cijelo nasljedstvo u Isabelino ime, s obzirom na to da je
Warwickova starija kći, i na taj te način lišiti nasljedstva.” Netremice me
gledao u oči kao da me tjera da prihvatim tu strašnu istinu. Bodrio me da se
ne raspadnem pod silinom udarca.
“Ali to je nemoguće. Imam pravo... Majčino će nasljedstvo biti
podijeljeno na jednake dijelove. Oduvijek sam to znala...” Kako je to
moguće? “Ne! Isabel to ne bi učinila!” Odbijala sam prihvatiti tu misao. “Ne
vjerujem da je moja sestra tako bešćutna.”
Tako bih postala tek uboga udovica. U svom kratkom i nesretnom braku
s princem nisam dobila ništa. Ako mi Isabel uzme sve, što će biti sa mnom?
Odjednom mi sve postade jasno kao dan. Da sam pristala na Isabelin plan o
osnivanju samostana i postala njegovom predstojnicom, bilo bi to savršeno
rješenje za sve. Mene bi skrili od svijeta i lišili prava glasa, a Isabel bi
umirila svoju savjest mišlju da se pobrinula za mene. Ako je uopće imala
savjest.
“Na zavaravaj se. Vidjet ćeš da jest”, reče Rikard. “Razmisli, Anne.
Upotrijebi zdrav razum. Sjeti se svega što znaš o njoj. Isabel neće stati uz
tebe i usprotiviti se Clarenceu, znaš to.” Riječi su mu bile oštre i neumoljive,
nisu mi dopuštale da zapadnem u očaj.
“Ali ako je takav zakon, onda to nije moguće.”
“Nasljedstvo ti po zakonu neupitno pripada”, prizna Rikard. “Ali
Clarence je lukav igrač. On će pred sudom tvrditi, ako bude potrebno, da ti
oduzmu pravo na nasljedstvo jer si udovica princa od Lancastera. Jer si
izdajica u jednakoj mjeri kao Warwick i grofica te da tvoje nasljedstvo treba
u cjelini pripasti Isabel koja se pokazala odanom kraljevom podanicom. I
tako će dospjeti u Clarenceove ruke. Njemu, koji je prešao sa strane izdajica
na stranu odanih podanika u najprikladnijem trenutku.”
“Ali nisam ja odabrala za koga ću se udati.”
“Clarence to može tvrditi i mnogi će ga poslušati.” U Rikardovim se
očima pojavi sjenka suosjećanja, zbog čega mi se srce stisne. “Žena si s vrlo
nezgodnim vezama i bespomoćna u odnosu na utjecaj vojvode od
Clarencea.”
“Ne! Ja sam Nevilleova!”
“Što će to značiti ako te uvjeri – ili primora – da odeš u samostan? Ili ako
ti dogovori brak s kojim koristoljubivim lordom koji će slušati Clarencea u
zamjenu za nevjestu iz obitelji Neville. Bez ikoga da se zauzme za tebe,
kakve su ti šanse? Jedinog imam moć zauzeti se za tebe i osujetiti
Clarenceove planove. Ja sam jedini koji ga može poraziti za tebe.”
Ostala sam bez riječi. Rikardove riječi nisu bile ohole, nego posve
istinite. Potom mi u glavi nastane pomutnja. Okrenula sam se Edwardu
bacivši sav oprez i poštovanje u vjetar.
“Zašto vi ne možete presuditi u moju korist? Ako je to prijevara, podvala,
ako Clarence manipulira zakonom, zašto se ne možete zauzeti za mene pred
sudom? Zasigurno možete natjerati Clarencea da prizna što mi po zakonu
pripada.”
“Zvuči jednostavno, ali nije.” Edwardov je glas možda bio mek i pun
razumijevanja, ali riječi su mu bile hladne i strugale su poput ključa u bravi
zatvorske ćelije. “Iz širokog spektra razloga prepuštam odluku u ruke zakona.
Jer ako presudim protiv njega, Clarence će iznova postati moj ljuti
neprijatelj. Prevrtljiv je, sebičan i nepouzdan, znam to. Ali trebam ga uza se,
ne protiv sebe. Zbog njegovih je sljedbenika sreća prevagnula u moju korist
protiv Warwicka kod Barneta. Omiljen je i utjecajan i ne mogu dopustiti da
podigne oružje protiv mene. Neću iznova izložiti zemlju otvorenoj vatri. Čak
ni zbog tebe, draga. To je nezgodno, neki bi rekli, i bezobzirno s moje strane,
ali tako je. Neću biti razlogom za daljnje prolijevanje engleske krvi.”
“Ali vi ste kralj...”
“I kao takav moram se pokoriti zakonu u tim stvarima. Poslušat ću
dokaze u vašu korist i prosuditi, ali neću svjesno tjerati Clarencea da mi
okrene leđa.”
Stajala sam pognute glave slušajući Edwardovo nepovoljno objašnjenje
sve dok mi se misli nisu vratile na najbolniju ranu. “A Isabel zna za to. I
slijedit će Clarenceov plan.”
“Da.”
Naravno da hoće. Upravo je Isabel prva spomenula moj odlazak u
samostan, sa svom moći i utjecajem koje bi imala kao predstojnica. Unatoč
tomu što sam iznenada shvatila da sam okružena neprijateljima, Isabelina me
izdaja zapekla najviše od svega.
“Zatvorila bi me u samostan”, odgovorih. “Da.”
“To je nepravedno!” Zarila sam lice u ruke, boreći se sa suzama koje su
mi stezale grlo i zaprijetile izlijevanjem. Neću plakati. Ali činilo mi se da će
bol nadvladati moju snagu volje.
“Anne...” Rikard mi priđe, ali ja se povučem odbijajući ga. “Ne!” Neću
mu dopustiti da me tješi. Nisam čak ni znala da će se ponuditi da me utješi.
Želio je moje posjede više od mene. “Neću se srušiti niti ću plakati. Nisam
toliko slaba. Bijesna sam.” promrmljala sam kroz prste, pobjesnjevši u
tolikoj mjeri da sam jedva uspjela suspregnuti suze.
Na moje iznenađenje, u pomoć mi priteče kraljica. Do tog trenutka samo
nijema promatračica, i dalje sjedeći na podu, Elizabeth se nagne i povuče me
za rub haljine, upućujući me da sjednem u kraljev naslonjač do nje. “Sjednite
ovdje. Nema potrebe da se uzrujavate.” Dok sam sjedala jer su mi koljena
zaprijetila izdajom, rukom dade znak kralju i Gloucesteru i začuh oštrinu u
njezinu glasu: “Ja ću se pobrinuti za to. Idite i razgovarajte o tome kako ćete
nekome doista piti krv. Ovdje ste napravili pravu stvar.”
“Morala je doznati”, obrecne se Edward. “Da, morala je. Ali sada je treba
savjetovati.” Oni se potom povukoše do prozora, a ja ostadoh sjediti pokraj
Elizabeth. Spoznaje do kojih sam došla posljednjih pola sata slegnule su se i
razbistrile, ali bol koju su izazvale nije popustila, pa sam prstima brisala
potoke suza. Potom sam, donekle se pribravši, podigla pogled i zatekla
kraljicu kako zuri u mene svojim svijetlim očima. Pogled joj je bio zamišljen
i tvrd poput dijamanta. Zasigurno nije nudio suosjećanje.
“Zašto ste toliko neodlučni?” upita me kao da me može zamisliti zašto bi
tako bilo. “Rikard kaže da me želi oženiti.”
“I?
“Sve je tako komplicirano...”
“Ne vidim nikakvih komplikacija.”
“Vjerovala sam da mu je stalo do mene”, pravdala sam se pred njezinim
očitim prijezirom. “Ali mislim da mu je više stalo do mog nasljedstva. Možda
je tako bilo oduvijek.”
Osjećala sam kako se mršti gledajući me. “To ne smije biti prepreka
braku.”
“To bi nam donijelo hladnu zajedničku budućnost.”
“Pretpostavljam da vi njega volite.” Činilo mi se da je blago izvila usnu.
Nisam izravno odgovorila. Umjesto toga izrekla sam jedinu misao koja
mi je pala na um. “Mislim da je ubio princa Edwarda.”
“Možda i jest.”
“Zar to nije važno?” Njezina ledena suzdržanost i brutalno pomirenje
zaprepastiše me.
“Ubojstvo može proizaći iz političke nužde.” Hladno slegne ramenima.
“Jeste li ga pitali?”
“Ne. Do večeras jedva da smo i razgovarali. Teško da sam ga usred
plesa mogla pitati je li ubio moga muža, zar ne?”
“Možda.” Jednom rukom stisne moje sklopljene ruke i ja osjetih njezinu
snagu. “Poslušajte me, djevojko. Dat ću vam vrijedan savjet. Bolji od kralja
ili Gloucestera.” Nagnula se tako da je nitko osim mene ne može čuti. “Osim
ako želite biti nitko i ništa, morate se boriti za ono što želite u životu. Ako se
ne budete borili, ljudi oko vas preturat će vas i upravljati vama kako im se
prohtije. A ponekad, da biste dobili ono što želite, morate biti spremni
prihvatiti ono što se čini naizgled neprihvatljivim.”
Pogled mi ostade prikovan za nju, kao da me opčinila. Zračila je
smrtonosnom ambicioznošću koja nije prezala ni pred čime. Znala sam zašto
je Rikard mrzi i u tom sam trenutku shvatila da joj nikada ne smijem
vjerovati. Govorka se da je začarala Edwarda kako bi si osigurala mjesto u
njegovoj postelji. Nije mi to bilo teško povjerovati. Možda bih i pomislila da
me dobrodušno savjetuje, ali znala sam da to nije slučaj. Jedini razlog zbog
kojeg me podnosila bilo je to što joj nisam predstavljala nikakvu prijetnju.
“Čitam vam misli”, narugala mi se gledajući me u oči, na što porumenjeh.
“Morate donijeti odluku, Anne. Zaboravite ljubav. Želite li ga?”
“Da”, nije mi preostalo ništa drugo nego biti iskrena. “Želite li se udati za
njega?” Stjerala me u pat-poziciju.
“Naravno da želite. Sve što je na ovome svijetu važno jest moć. Ako se
udate za Gloucestera, viteza koji će se boriti za vas i braniti vas, dobit ćete
svoje dragocjeno nasljedstvo. Ako ga odbijete, nećete dobiti ništa. Želite li
to? Želite li smrt dočekati kao redovnica? Ako ga odbijete, onda ste suviše
glupi za jednu Nevilleovu i uzalud trošite moje vrijeme.”
To je bilo to. Njezina me kritika trgnula. Možda me i jest savjetovala bez
trunke suosjećanja, ali nisam mogla poreći da je u pravu.
“Pristanke. Ludi ste ako nećete i zaslužujete postati redovnicom!”
Podignula je ruku kako bi privukla Edwardovu pažnju. Promatrala sam ih
dok su nam prilazili, ne uspijevajući na Rikardovu licu pronaći ništa drugo
osim nestrpljivosti. Vjerojatno zbog mene. Ovoga puta suspregnuh uzdah.
“Dakle”, reče Edward pun nade. “Hoćete li uzeti moga brata? Imate pravo
odbiti ga. Nitko vam tu ne može zapovijedati.”
“Čak ni Clarence?”
“Ne. Nije vam skrbnik, samo se brine o vama. Sami odlučujete o
ovome.” Pogledah Rikarda blago isturene brade. “No?” upitam. Nisam mu
htjela olakšati. Shvatio je da ga izazivam, sudeći po blagim urezima na
rubovima njegovih očiju i sjaju u njima. Usprkos tomu ostao je
nezainteresirano suzdržan, a njegov zahtjev nije nalikovao riječima
zaljubljena čovjeka.
 “Nisam vas namjeravao ovako prositi, gospo. Žurno i potajno zbog
moguće opasnosti. Nadam se da ste svjesni mojih osjećaja prema vama. Bila
bi mi čast da mi postanete ženom.”
Hladno i odrješito, mirisalo je na poslovni ugovor. Nije me ni dotaknuo, a
kamoli se zakleo na vječnu ljubav. I dalje sam bila srdita. Stoga ne
iznenađuje da sam mu uzvratila istom mjerom.
“Nisam ni ja željela ovako biti isprošena.” I dalje sam otezala. “Nisam
sigurna u vaše osjećaje. Sve što vam mogu reći jest da ću razmisliti o vašoj
ponudi, gospodine.”
“To smo, dakle, riješili.” Olakšanje preleti Edwardovim licem kao da
sam pristala. S Rikardova lica, dok je gledao u brata, nisam mogla iščitati
ništa. Ovaj su plan već bili skovali, kako mi se činilo, bez obzira na moj
pristanak. “Zatražit ću papino dopuštenje”, izjavi Edward. “Vi ćete se, Anne,
vratiti u Cold Harbour uz kraljevsku pratnju, s objašnjenjem da su vas napali
odmetnici od kojih ste spašeni. Neće biti teško.” Odbacio je problem kao da
je riječ o trivijalnosti. “Nastavit ćete živjeti pod Clarenceovom zaštitom dok
sve ne bude spremno. Ovaj se sastanak nikada nije zbio. Stvari o kojima smo
raspravljali i koje smo ovdje dogovorili neće se spominjati.” Jesam li bila
pristala?
Nisam to rekla. Rikardu sam samo iznijela svoj prijezir prema njegovu
postupku uz hladno obećanje da ću razmisliti o tome. Kao pristojno odgojena
Warwickova kći morala sam suzbiti frustrirani vrisak koji mi se nakupljao iza
usana. Kralj je, kako sam shvatila, već donio odluku, bez obzira na to što ja
imam za reći.
“Hoćeš li ostati ovdje u Westminsteru?” upitam Rikarda u praznoj odaji
za prijam dok smo na trenutak bili sami, prije negoli su mi okupili pratnju.
“Ne. Edward me šalje na sjever. Vratit ću se prije nego što stigne papino
dopuštenje.”
Potisnula sam osjećaj dubokog žaljenja što ga neću vidjeti. Još nisam
pristala udati se za tebe. Toliko je neizgovorenih riječi bilo između nas.
Reci mi da me voliš! Sada, prije nego što budem morala poći. Nisam
izgovorila ništa od toga. Nisam mogla. Niti sam mu mogla teći da ga volim.
Potom odjeknu Edwardovi koraci i moradosmo se rastati. Ne bi bilo
dobro za Rikarda da ga vide sa mnom u javim odajama Westminstera ili u
vanjskom dvorištu. Nitko nas ne smije vidjeti zajedno ni čuti išta o nama jer
bi to moglo doći do Clarencea.
“Zbogom, moja draga djevojko”, reče ozbiljno. Podignuo je ruku i
maknuo mi razbarušenu kosu koja mi je pobjegla ispod vela i stajala na čelu.
“Neka te Bog čuva dok ne budem mogao doći po tebe.”
Njegov me blagoslov dirnuo i ublažio moju prijašnju ljutnju. Posve sam
kratko obujmila njegovu ruku uživajući u njezinoj toplini, a potom je
podignula i pritisnula o svoj obraz, sve vrijeme nastojeći ne očajavati zbog
toga što ću ostati sama. Povratak u Cold Harbour bio je kao da me bacaju u
lavlji kavez. “Nemoj me zaboraviti”, promrmljala sam.
“Kako bih mogao? Ne mogu dok god sam živ.”
Lagano sam izdahnula pritisnuvši usne o njegov dlan. To možda i nije bila
neka izjava ljubavi, ali bila je dovoljna da zapali plamičak koji će me grijati
u nadolazećim danima. Nije nam preostalo više vremena jer sam začula
Edwardov glas u blizini kako me doziva. Instinktivno stegnuh Rikardovu
ruku, a on me privuče k sebi. U sljedećem trenutku pala sam mu u naručje.
Njegove su me ruke čvrsto obavijale, a usne silovito pritiskale moje. Cio moj
svijet topio se u njegovim snažnim rukama i blizini, dok se plamičak između
nas odjednom pretvorio u plamteću stihiju. Ostala sam posve zatečena, nisam
mogla usporediti ovaj poljubac i naše mladenačke nevine dodire usana, pa
sam se samo privila uz njega i predala se njegovoj strastvenosti. Toliko sam
dugo sanjala o ovome, ali sada nisam bila svjesna veličanstvene stvarnosti.
Silina poljupca ostavila me bez daha.
Potom me iz zagrljaja ispustio naglo kao što me i privukao. Moj
nedostatak iskustva bio je blistavo jasan, zaključila sam dok sam ga nijema
od čuđenja promarrala u tom malom prostoru. Je li ovako muškarac ljubio
ženu koju voli? Što je Rikarda nagnalo na to? Na njegovu se licu, prije negoli
je postalo bezizražajno, umjesto užitka vidjela bol. S princem Edwardom
nisam bila razmijenila takve osjećaje da bih mogla zaključiti o čemu je riječ.
Zasigurno to Rikarda nije zadovoljavalo, nego je u njemu budilo divlju
potrebu.
“Tako mi Boga, želim te, Anne, i imat ću te.” Svoju je namjeru izjavio
svečano poput zavjeta. “Nitko, pa čak ni kralj, neće se ispriječiti između
nas.” Ali ne. Shvatih da to ipak nije bio sveti zavjet. Prije odlučnost mužjaka
grabljivca da se domogne predmeta svoje požude. Rikard Plantagenet želio
me i imat će me. I nikome neće dopustiti da mu stane na put.
Možda se i jesam izgubila zbog njegove nemilosrdnosti, ali moji osjećaji
nisu. Jer, ako sam ikada sumnjala u svoju ljubav za njega, sada više nisam
mogla. Što god da jest ili nije učinio, koliko god krvi bilo proliveno od
njegove ruke, taj je poljubac zapalio moje osjećaje. A ja mu, podivljala srca
u grudima i užarenih usana, nisam mogla reći ni riječ. Potom Edward uđe na
vrata. “Anne...”, reče Rikard. “Da?”
Ali odmahne glavom. “Ništa. Čuvaj se.”
Otišla sam s Edwardom, suviše potresena da bih govorila, ali sam se
osvrnula da ga još jednom pogledam. I dalje je stajao ondje gdje sam ga
napustila. Pogledi nam se sretnu i ostanu tako na trenutak. Službeno se
naklonio, a potom otišao.
Mene su otpratili u Cold Harbour. Tijekom tog kratkog putovanja
potisnula sam uznemirujuće podsjetnike na taj zagrljaj duboko u svoje srce.
Umjesto toga posvetila sam se pitanju kojeg se nismo dotaknuli u cijeloj
raspravi. I to namjerno, posve sam uvjerena. Grofica, moja majka, bila je
zatvorena u opatiji u Beaulieuu.
Posjedi i titule o kojima smo toliko gorljivo raspravljali pripadali su njoj,
ali još se nisu mogli naslijediti. Niti će to biti moguće, sve do njezine smrti.
A tek je bila prošla četrdeset godina. Novi me strah iznenada ugrize za srce.
“Izgledaš vrlo smireno. Zasigurno si bila ustrašena”, primijeti Isabel.
“Sad sam smirena. Tada sam bila prestravljena. Ali dobro sam, kao što
vidiš.”
Moje objašnjenje o tome kako su napali mene i moju pratnju, kao i moj
kasni povratak pod kraljevskom zaštitom, nisu izazvali nikakav neugodan
komentar u Cold Harbouru. Takve stvari nisu bile neuobičajene. Imala sam
sreće što sam uspjela umaknuti pijanim pljačkašima koji su lutali mračnim
ulicama, tek s poderanim velom i pokojom masnicom koja je ukazivala na
moju pustolovinu. Uvježbala sam svoju ulogu do savršenstva.
“Ubuduće nećeš izaći bez snažnije pratnje”, izjavi Clarence snažno se
mršteći ni na koga posebno.
 Zapanjujuće se bezazleno složih. “Očito nije sigurno.”
“I Francis Lovell slučajno se tamo zatekao da te spasi”, Isabel se čudila.
“Da. Baš zgodno.”
Ispod površine krv mi je ključala, ali bit ću smirena pred Isabel, ma
koliko me izazivala, ma koliko mi se podmukle spletke skrivene iza njezinih
prijateljskih osmijeha gadile. Moram upotrijebiti svu snagu volje kako bih se
ponašala čedno i poslušno. Ako posumnja u najmanju naklonost ili nasluti
mogućnost braka, bacit će me u samostan prije nego što bi koji velški
strijelac uspio ispaliti strijelu iz svog luka. Njezin pohlepni muž bio je dobar
učitelj mojoj sestri.
Zapanjila sam samu sebe što mi je uspijevalo ostati naizgled
ravnodušnom prema Isabelinoj vječnoj prisutnosti i prepredenosti, ali spretno
sam unutarnji bijes skrivala iza blage ljubaznosti. Na ruku mi je išlo što je
Clarence često poslovao na dvoru. Ne bih bila sposobna svakoga jutra za
doručkom sjediti nasuprot njemu i obuzdavati svoju srdžbu.
Rikard je otputovao na sjever u Middleham. Grad ovo doba godine znao
je biti hladan , siv, okupan čestim pljuskovima, šiban studenim vjetrom i
gotovo nepodnošljivo sumoran, ali sve bih dala da sam mogla biti tamo s
njime.
 SEDAMNAESTO POGLAVLJE

a kraju sam podlegla pritisku. Jer sam bila sama, bez ikoga tko bi mi
udijelio savjet i kome sam mogla vjerovati.
Je li u pitanju bila slabost duha? Mislim da bih ostala nepokolebljiva da sam
se imala komu povjeriti, ali svoj teret nisam mogla podijeliti čak ni s
Margery. Bila je draga i brižna, ali je isto tako bila Isabelina podanica i čemu
se onda pitati komu je pripadala njezina odanost? Nisam bila nepovjerljiva
prema njoj, ali joj nisam mogla otkriti svoje najveće strahove. A bila sam
toliko iscrpljena od suzdržavanja pred Isabel i Clarenceom, od promišljanja o
svakoj riječi koju ću izgovoriti. Isabel se nije odvajala od mene ni na
trenutak, poput ljekovite pijavice. Bila sam sama. Do tog trenutka nisam
shvatila koliko sam zapravo bila usamljena. Stoga sam se uspaničila.
Isabel je počela govoriti o povratku u Warwick. To mi se činilo dobrom i
posve bezazlenom mišlju, sve dok nije spomenula kako na putu namjerava
skrenuti u Tewkesbury. Zar to ne bi bilo najprikladnije moguće mjesto da
osnuje samostan, uz već, zahvaljujući novcu Beauchampovih i
Despenserovih, dorađenu i ukrašenu veličanstvenu opatiju? Ima li boljeg
mjesta za osnutak samostana za kćeri i udovice bogatih obitelji koje su se
posvetile službi Bogu odrekavši se tjelesnih draži?
Istog sam trena vidjela sebe kao zatočenicu. Dok se Rikard bude vratio
sa sjevera, već bih mogla biti odvedena i zaključana u opatiju u
Tewkesburyju, osuđena na sveto zatočeništvo čak i ako se ne pristanem
zarediti. Ni Rikard ni kralj neće me moći spasiti. Bit ću zatočena sve do
smrti.
Obuze me panika i živci mi popustiše. Pisala sam unatoč opasnosti od
presretanja. Malo sam toga imala za reći kako bih obznanila svoje strahove i
nisam odviše marila za sadržaj.
 Vojvodi od Gloucestera

Okolnosti su se promijenile. Vraćamo se u Warwick prije isteka

mjeseca. Bojim se da je moje odredište Tewkesbury, gdje će me
zatvoriti u opatiju, kao moju majku u Beaulieuu, dok se ne budem
mogla zarediti. Pretpostavljam da ne mogu očekivati izravnu pomoć
od kralja, stoga se obraćam vama u nadi da ćete me spasiti.
Preklinjem vas da dođete po mene i odvedete me iz ove kuće.

Plašim se da ćete zakasniti.

Vaša vjerna rođakinja,

Anne Neville

Kome da ga predam? Nisam vjerovala Clarenceovim podanicima. Morat

ću riskirati. “Margery... imate li kakvih poznanstava u Londonu, kakva
rođaka?”
“Imam rođaka koji izrađuje rukavice u Cheapsidu. Oženjen je i ima
veliku obitelj.”
“Ima li punoljetne djece koja bi žurno mogla dostaviti moje pismo?”
“Zašto?” pobudila sam njezino zanimanje. “Kamo ga šaljete, gospo?”
“Nije važno kamo. Ali važno mi je da ga dostave.”
“Ne shvaćam...”
Zgrabih je za ruku. “Želiš li me vidjeti kao redovnicu, Margery?” Ništa
me više nije pitala, što me uvjerilo u opravdanost mojih strahova. Pismo je
otišlo. Sve što sam sada mogla bilo je čekati i obuzdavati se od toga da
Isabel optužim za izdaju i pritom je vrčem piva pogodim u glavu.
Snašla me katastrofa, i to zahvaljujući samome kralju, iako ni on, unatoč
tomu što je dobro poznavao Clarencea i njegovu podmuklu narav, nije mogao
predvidjeti ishod. Cijela je stvar bila tako lukavo osmišljena, nevjerojatno
oštroumno, ali da sve bude još bolje, moja vlastita sestra svjesno ju je
podržala, hladno i osvetoljubivo.
Začusmo odlučan topot kopita na šljunku dok je Clarence galopirao kroz
ulazna vrata Cold Harboura. Potom i oštro odjekivanje njegovih čizama na
kamenu dok se uspinjao stubištem, nakon čega je banuo na vrata salona gdje
smo Isabel i ja kratile vrijeme igrajući šah. Bio je zadihan, a prsa su mu se
bijesno nadimala. Lice mu je plamtjelo od srdžbe, a iz očiju sukljala vatra.
“Van!” zaurlao je na Margery i Isabeline dame. One žurno poslušaše
naredbu. Krv mi se sledila od straha. Proteklih sam dana sanjarila o tome da
će se Rikard pojaviti na pragu na vrijeme i izbaviti me. Bez daha sam čekala
da čujem razlog njegove razjarenosti. Okomio se na mene jedva zatvorivši
vrata.
“Kakva je ovo varka, gospođo?”
“Ne znam ni za kakvu varku.” Oprezno sam ustala, odustajući od svoga
sljedećeg poteza s lovcem. Nisam željela odgovarati na takvu optužbu dok
sjedim, ali noge su mi podrhtavale od straha.
“Gospodaru?” Isabel je hitro stala pokraj Clarencea i prijetvorno mu
potapšala ruku u znak brige, ali on je odgurne i uputi se prema meni stisnutih
šaka. Ostala sam nepomična, iako sam znala da bi u tome trenutku najradije
iskalio svoj bijes na meni tako da me udari, ali uspješno se svladavao.
“Tvoja sestra nije baš tako naivna kakvom nam se predstavlja.” Obratio
se Isabel, a na njegovu lijepu licu bljesne zvjerski osmijeh. “Tako neobično
blaga i poslušna, kako si i sama primijetila. Blaga na riječima i krotka poput
janjeta. Da, Isabel. Ne, Isabel. Što god ti padne na pamet, Isabel! Preveslala
nas je samo tako. Nije se promijenila ni najmanje! Za našim je leđima kovala
vlastite planove, i to uz pomoć moga brata.”
“Kralj joj je pomogao?” Isabel nije mogla vjerovati.
“Gloucester! Tko bi drugi!” Clarence me netremice gledao dok je kružio
oko mene. Osjećala sam kako mi njegov pogled prodire ravno u dušu, poput
oštrice bodeža. “Jutros me Edward osobno obavijestio da je postignut
dogovor i da će se tvoja sestra udati za Gloucestera.” Sada ponovno stade
pred mene. “Neću ni pitati je li to istina. Znam da jest.”
S veličanstvenom sam ohološću odbila potvrditi njegove riječi. “A
Edward mi je također rekao”, glas mu sada postade svileno gladak, “da se u
Rimu već nalazi njegov službenik na saslušanju kod pape i traži dopuštenje.”
“I što s time? Imam pravo dati svoj pristanak.” Morala sam bestidno
priznati, iako sam bila pristala samo na to da ću razmisliti o ponudi.
Izdržavala sam pogled njegovih modrih, užarenih očiju, unatoč tomu što sam
bila zgrožena plamtećim gnušanjem koje sam vidjela u njima. Kako li ga je
samo mogao skrivati toliko dugo pretvarajući se da se brine za mene kao za
vlastitu sestru i da mi želi osigurati dobru budućnost? Istog bi me trena
strpao u samostan, samo kad bi mogao.
“Gloucester je na povratku u London”, nastavio je. “Vjerujem da to već
znaš. A kad stigne, namjerava te odvesti iz moje kuće. A kralj mi je naredio -
naredio! - da mu te predam.” Posljednje je riječi doslovno ispljunuo.
Rikard je, dakle, upozorio Edwarda na naše planirano putovanje, a
Edward je, u pokušaju da spriječi moj odlazak u Tewkesbury, umjesto toga
bacio iskru koja se sada rasplamsala u pravu vatrenu stihiju. Božje mi krvi!
Tiho sam opsovala. Zar Edward nije mogao predvidjeti posljedice svog
postupka? Kako me mogao tako slijepo dati Clarenceu u ruke? Ali nisam
dopustila svome užasu da ispliva na površinu.
“Otići ću s Rikardom kada dođe po mene”, odvratih mirno unatoč
divljačkom udaranju srca.
“Nećete, gospođo Anne!” zaurla mi Clarence na uho, iznova počevši
kružiti oko mene. “Kao što sam obavijestio kralja, ja sam vaš zakonski
skrbnik. Sam vas je Edward povjerio meni i vašoj sestri na brigu. Činit ćete
što vam ja kažem. Svaki sud u zemlji podržat će moje zakonsko pravo da
odlučujem u vaše ime. Ja ću krojiti planove za vašu budućnost, a ne
Gloucester! Posljednje što ću dopustiti jest da se udate za njega, ma koliko
se Edward slagao s time.”
“Nemate nikakvo zakonsko pravo nada mnom ili mojim postupcima.”
Nisam se predavala. “Punoljetna sam i kao udovica imam svako pravo
odlučivati o vlastitoj budućnosti. Sama mogu odlučiti o tome za koga ću se
udati i kada ću to učiniti. Udat ću se za vašeg brata ako poželim. Zaprosio
me pred kraljem, a on ne vidi nikakvih zapreka za taj brak. Odakle vama
pravo protiviti se tome? Ne možete nam stajati na putu.”
 “Kralj?... Pa naravno!” Clarence iznova stegne šake kad shvati što sam
rekla. “To, dakle, leži iza one predstavice o tome kako su vas napali pijani
razbojnici iz Zlatnog lava. Pretpostavljam da je to Rikard osmislio kako bi
vas vratio na dvor. I pretpostavljam da je moja jalova rasprava o nekoj
prokletoj trivijalnoj trgovini s Burgundijom bila dijelom plana. Trebao sam
znati, s obzirom na to da je bio umiješan i Francis Lovell. On i Gloucester
oduvijek su bili kao prst i nokat.”
Nisam prozborila ni riječi, ali nisam ni ustuknula. “Što ćemo sad?” Isabel
je uznemireno grizla usne.
“Ma što Edward rekao, ona se neće udati za Gloucestera.”
“A što ću?” Više nisam mogla obuzdavati svoj prijezir. “Zarediti se?”
“Točno tako! Otići ćete u Tewkesbury, za svoje dobro.”
“Ne. Za vaše dobro, a ne svoje. Znam što smjerate, brate.
Mislite li da ne znam za vašu prijevaru? Lišili biste me nasljedstva i
oduzeli mi moje pravo.” Okrenula sam se prema sestri kada je moja
povrijeđenost prerasla u bijes koji se mogao mjeriti s Clarenceovim. “Kako
si mogla, Isabel? Kako si se mogla pretvarati da se brineš za mene, da mi
želiš samo najbolje? Kako si se mogla smješkati i govoriti o besmislicama, a
istodobno s njime spletkariti protiv mene? Zar ti krvno srodstvo ne
predstavlja ništa? Zar ti obiteljska odanost ne znači baš ništa? Moram se
pomiriti s time da cijeniš novac i moć iznad obiteljskih veza.”
Blijeda u licu poput skupocjenog čipkastog ovratnika svoje haljine, Isabel
je bespomoćno tražila riječi da mi odgovori. Spustila je pogled preda mnom.
Njezin je muž snažno utjecao na nju, ali svejedno joj nisam mogla oprostiti.
“Znam zašto si me željela poslati u samostan. Sve one priče o poštovanju
tradicije naših predaka, o pružanju pokroviteljstva za one koje žele postati
Kristovim nevjestama. Tako mi Djevice! Jesi li mislila da me možeš
zavarati? Svaki bi ti samostan poslužio, samo da me Rikard ne može oženiti.”
Iznova se okomih na Clarencea. “Jer je on jedini čovjek u zemlji koji vam se
može suprotstaviti, kraljevski vojvoda, s izgledima da ga se čuje i uvaži
njegove riječi. Ćudi me što me niste udali za nekoga svog potrčka koji ne bi
bio u stanju obraniti me ni od miša. Ali Rikard će se zauzeti za mene. Doći
će po mene, a vaši će se planovi pretvoriti u pepeo.”
 “Gloucester nije princ na bijelome konju. Želi vaše nasljedstvo koliko i
ja.”
“Ali će me učiniti svojom ženom. Neće mi ukrasti sve što imam i
zatvoriti me u samostan do kraja života!”
Prvi sam put vidjela tračak straha na Clarenceovu licu iza sve žestine, ali
odbio se povući. To ga je nagnalo u čisto ludilo.
“Pobijedit ću. Vi me nećete poraziti niti će to učiniti Gloucester. Mislite
li da ne znam što predstavljam kralju? Edward se nikada neće okrenuti protiv
mene. Ne usuđuje se učiniti me svojim neprijateljem.” Približio mi se, vođen
nevjerojatnom snagom, i stao korak od mene kako bi me natjerao da
podlegnem silini njegova napada. “Nekoć sam pretendirao na krunu. A onda
me vaš otac odbacio zbog Lancastera, tjerajući me da se klanjam i puzim te
prihvatim prazno obećanje o zauzimanju prijestolja u dalekoj budućnosti, ako
usahne loza Lancastera. Znate li što je to činilo mome ponosu? Tjeralo me na
povraćanje, ali morao sam stajati tamo i priznati Edwarda od Lancastera kao
svog vladara. Nije ni čudo što sam otišao i nagodio se s Edwardom. Ali on
sada ima sina koji će ga naslijediti na prijestolju. Ne zaslužujem li kakvu
naknadu za to? Zaslužujem priznanje za pobjedu koju sam donio Edwardu
kod Barneta kada sam mu prepustio svoje trupe.” Glas mu je svakom
rečenicom postajao sve glasniji, dok na kraju nije zaurlao najglasnije što je
mogao. “Što je bolje nego prisvojiti cijelo naslijede Nevilleovih?”
“Nećete ga dobiti!” Uživala sam govoreći mu to i gledajući njegovo
gnušanje. “Neću. Znam to dobro. Gloucester je dobio sjeverne posjede
Nevilleovih, i to s Edwardovim blagoslovim. Ali to me neće spriječiti da
uzmem vaše, draga sestro. Ja ću naslijediti posjede i titule grofice od
Warwicka. Sve. Samo ja.”
“Je li to pravedno?” Sve sam to već znala.
“Ne govorite o pravdi, princezo.” Njegova mržnja udari me poput pljuske
posred lica. “Tko će me kriviti ako prisvojim vlasništvo žene koja se udala
za nasljednika Lancastera? Koji će vas kraljevski jorkistički moćnik u
Engleskoj poslušati kada ste mogli nositi krunu zajedno sa svojim
lankasterskim mužem?”
Ni to mi nije bila novost. Bila sam primorana prihvatiti njegovu istinitost,
ali sam se držala i nastavila mu prkositi. “Otići ću s Rikardom kada dođe po
mene. A onda ćemo vidjeti tko će poslušati moj zahtjev za pravdom kada se
on bude oglasio umjesto mene.”
“Nećete.” Odjednom Clatenceov bijes splasne, a glas mu se utiša.
Neugodno se smješkao kako da uživa u šali na moj račun. Zadrhtali jače
nego kada je bjesnio i urlao. Što će mi učiniti?
“Hoćete li zabraviti vrata? Spriječiti Rikarda da uđe uz pomoć mačeva i
strijela? Možda čak i topova?” nastojala sam zvučati što nezainteresiranije.
“Ničim toliko očitim. Sasvim ću pristojno primiti brata.” Široko se
osmjehnuo, zbog čega je iznova izgledao kao naočit mladić koji je očarao
Isabel te je i dalje držao pod svojim petama. “Jednostavno vas neće zateći
ovdje kad stigne.”
“Dakle, smjesta krećemo u Warwick?” upita Isabel.
Odjednom mi pred očima bljesne prizor kako jurimo zemljom kao da nas
goni sam vrag, s Rikardom za petama.
“Ne, draga moja. Nemamo vremena to. Ne sumnjam da bi nas pretekao.
Nemam želju sukobiti se na otvorenome. Imam puno bolji plan.”
Nisam mogla pogoditi što smjera. Skrivala sam drhtavost svojih koljena i
čekala. Tko bi rekao da će me Edwardov pokušaj da požuri Rikardov
povratak baciti u još veću opasnost.

U sobu me otpratila ukočena Isabel. Iako sam prema položaju njezinih

ramena zaključila da ovo, što god to bilo, nije podnosila s lakoćom, isto sam
tako znala da se neće suprotstaviti Clarenceu. Oduvijek je vjerovala u njega,
usprkos njegovu nemaru za nju. Ako ga je bez riječi mogla slijediti od Yorka
do Lancastera i natrag, ni sada se neće oglušiti na njegove naredbe.
Ali, nisam sve mogla prepustiti slučaju. “Isabel!” Požurila sam da je
pokušam zaustaviti kako bi me poslušala. “Čekaj! Ne smiješ mu dopustiti da
to učini!”
Samo me odgurnula, spremna ugurati me u moju spavaću odaju, a vidjela
sam i da drži ključ u ruci. Hoće li me zaključati? Ali neće tako moći ostati
zauvijek, tješila sam samu sebe dok sam prolazila pokraj nje, sve dok ne
prođe Rikardov prijeteći posjet ili dok Clarence ne dogovori moj odlazak u
Warwick ili Tewkesbury bez straha da će me vidjeti. Čim mi dopuste da
iznova napustim Cold Harbour, zasigurno će mi se ukazati kakva prilika za
bijeg. Ovo nije bilo kao u Angersu - netko će mi zasigurno priteći u pomoć.
“Ostat ćeš ovdje.”
Ostavila me zaključavši vrata za sobom kako bi osigurala moju
poslušnost, znajući da će mi sigurno pasti na pamet pokušaj bijega. Ali osim
trčanja ulicama Londona da se bacim na milost ili nemilost kralju, nisam
znala što bih drugo mogla učiniti. Potom se vratila, prije negoli sam uspjela
smisliti kakav plan. U rukama je nosila svežanj odjeće s parom čvrstih kožnih
cipela na vrhu.
“Evo ti!” Bacila ih je na krevet. “Obuci se i obuj. Brzo.” Čvrsto je
stisnula usne. Nijednom me nije pogledala u oči.
“Što?” Vidjela sam dovoljno da pomislim kako je sišla s uma. “Isabel...”
Sigurno će mi se smilovati. Ta sestra mi je! “ Ne gunđaj!”
“Neću!” Prekrižila sam ruke pokušavajući je natjerati da obori pogled,
buntovna do kraja. Nastavila sam zuriti u nju iako mi se želudac okretao
zbog odsutnosti suosjećanja na njezinu licu. Činilo mi se kao da je njezina
duša upila svu Clarenceovu mržnju, a od njezinih me riječi jače stegnulo u
prsima.
“Obuci se sama, Anne, ili ću pozvati sluge da te obuku. Želiš li to? Bit će
ti to veće poniženje nego da to učiniš sama.”
“Da se nisi usudila govoriti mi o poniženju!” Kako mi nije ostavila
drugog izbora, a i jer nisam željela da me obuku na silu, učinila sam što je
tražila. “Što, za ime Boga, smjeraš?” Srdito i posve uvrijeđeno skinula sam
gornju haljinu, ne mareći za to što kidam nježne vezice i okrećući se bijesno
kako bi mi mogla razvezati svilu na leđima.
“Uskoro ćeš doznati.”
Pokreti su joj bili oštri kao i moji, trgala je vezice tako da je moderna
donja haljina s izvezenom prednjicom također pala na pod. stopalom je
odgurnuh u stranu.
Isabel nije bila zadovoljna. “Sve!”
 Skinula sam čarape i svoju otmjenu lanenu podsuknju pa počela oblačiti
odjeću koju mi je Isabel donijela. Nova Anne Neville, pomislila sam s
gađenjem, dok sam navlačila čvrsto vuneno platno. Lady Anne, ili princeza
Anne, nikada nije nosila takvu odjeću od grubog platna koje joj je greblo
kožu te štipalo vrat i zapešća. Lady Anne Neville nikada nije povijala kosu u
platno tako loše kvalitete. Nikada ne bi uzela u obzir takvo što zastarjelo ili
ružno. Tanka podsuknja jedva mi je sezala do koljena, a suknja je bila
skrojena za jaču ženu te je visjela s mene i vukla se po podu. Povrh svega
imala sam široku tuniku koju sam morala stegnuti pojasom. Mogla sam
zamisliti kako izgledam u svojoj novoj prljavo-smeđoj i tamno-zelenoj
opremi. Lady Anne tamne kose i blijede kože nikada ne bi izabrala te boje.
Što će lady Anne s tim novim stvorenjem? Baš ništa. Ovo je bila
sluškinja, neugledna i anonimna kako ne bi odudarala od ostale posluge.
Hoće li to biti moja maska, moja budućnost? Je li me Isabel namjeravala
uposliti kao sluškinju u svome kućanstvu? Panika, koja me posljednjih dana
nije napuštala ni trena, iznova me stegne oko srca.
Isabel me odmjeri. Kao da odgovara na moje pitanje, napući usne i
nastavi mi naređivati: “Zatakni suknju za pojas, sestro. Suviše ti je dugačka.
Zasuči i rukave, do lakta. Neko vrijeme nećeš ljenčariti.” Uprla je prstom u
pod. “Obuj te cipele.”
“Ne mogu vjerovati u ovo, Isabel.” To je bilo sve što sam joj mogla reći.
“Povjerovat ćeš”, prasne.
Dok sam se ja borila s grubom tkaninom, Isabel je počela sve moje stvari
skupljati na krevetu. Haljine i podsuknje iz škrinje za odjeću, molitvenik s
noćnog ormarića, škrinjicu s dragim kamenjem, dok sve što sam imala nije
nabacala na jednu hrpu na pokrivaču, maknuvši i posljednji dokaz da sam
ikada boravila u toj sobi. Čak i moju krunicu koju sam ovjesila na klecalo.
Ako me itko bude došao potražiti, ovdje neće zateći ni traga od mene. Ako
Rikard bude došao po mene, zasigurno će povjerovati da sam napustila
London. Stajala sam promatrajući sestru kako žurno slaže moje cipele pokraj
ostalih stvari. Ignorirala je moj otrovni pogled dok se nisu otvorila vrata i na
njima se, nakon borbe sa zasunom, pojavila Margery, noseći u rukama
posudu i vrč. Privijajući ih uz prsa, zastala je i škiljeći odmjerila sobu, a
potom i mene koja sam stajala nasred nje.
 “Lady Anne?” Okrenula se prema Isabel. “Gospodarice!”
“Zatvori vrata”, naredi Isabel. “Trebala sam ih zaključati, ali nema veze.
Doznala bi prije ili poslije.”
Poslušavši Isabelinu naredbu i ispustivši posudu i vrč, Margery se
okrene, a na širokom joj se licu mogao vidjeti oštar prijezir. “Što ste učinili?
Zašto ste.
“Ništa što se tebe tiče”, odsječno je prekine Isabel. “I da o ovome nisi
rekla ni riječ. Čujem li i jedan trač, nećeš mi više služiti.”
“Isabel Neville!” Vrativši se svojoj ulozi dadilje neposlušnoga djeteta,
Margery poviče dok su joj se prsa nadimala: “Kako se usuđujete tako
postupati sa svojom sestrom i tako sramotiti svoje ime! Ne znam što
smjerate, ali.
“Ne. Ja nisam Isabel Neville, dijete koje treba ukoriti i dovesti u red. Ja
sam vojvotkinja od Clarencea. Nije me briga koliko si dugo član našeg
kućanstva ni što si prije mog rođenja bila majčina dadilja. Nemaš pravo
naređivati mi. Ako se budeš drznula osuđivati moje postupke, poslat ću te da
kopaš po londonskim kanalima kako bi mogla preživjeti.” Ostavivši Margery
u zapanjenoj tišini, okrenula se prema meni. “Jesi li spremna?”
“Spremna biti sluškinja?” nasmijala sam se toj grozoti. “Upravlja li
Clarence u tolikoj mjeri tobom da si spremna izdati vlastitu sestru?”
Ne odgovorivši na to, ispalila je sljedeću naredbu. “Pođi sa mnom. Ne
razgovaraj ni s kim niti gledaj koga. Hodaj iza mene u tišini kako dolikuje
jednoj sluškinji. Osim ako ne želiš da te zaključam u podrum.” Potom se
obratila zaprepaštenoj Margery. “Spakiraj njezine stvari u putnu škrinju.
Gloucesteru ćemo reći da je otišla u Tewkesbury. I to još prošloga tjedna,
osjetivši potrebu da se posveti isposničkom načinu života. Jesi li razumjela?”
Margery me užasnuto pogledala. Odmahnula sam glavom i uspjela se
zajedljivo nasmiješiti. “Eto ga, Margery, sama si čula što kaže moja sestra.
Tko bi povjerovao da je spremna ići tako daleko kako bi se domogla majčina
novca i posjeda. Grofica zatočena u Beaulieuu, a ja u Tewkesburyju. Ili,
kako mi se čini, uposlena poput kakve djevojčure u kuhinji.” Nisam više
mogla susprezati svoju gorčinu pa se rasula po sobi. “Tko bi mislio da je
plemenita i krasna vojvotkinja od Clarencea sposobna za takvu veličanstvenu
osvetu protiv vlastite sestre zato što se usudila dijeliti majčino bogatstvo s
njom.”
“Gospodarice!” Sklopivši ruke, Margery zavapi u posljednjem pokušaju.
“Ne možete to učiniti. Što će svijet reći?”
“A tko će znati za to? Tako će biti.”
“Da, Vaša Milosti.” U tom sam trenutku vidjela odsjaj suza na
Margerynu izboranom obrazu. “Razumijem u potpunosti.”
“U redu. I drži jezik za zubima.”
Isabel otvori vrata i izađe ni ne pitajući se hoću li je slijediti, što sam i
učinila, kako nisam imala drugog izbora.
Ali ne prije negoli mi je nešto zapelo za oko - odsjaj sedefastog i tamnog
drva pod naborima mekog ogrtača od damasta. Nikada neću dopustiti Isabel
da mi to baci. Može uzeti moju odjeću i nakit, čak i moj molitvenik, ali ne i
to. Zgrabila sam ukrasnu drvenu kutijicu koju čuvam od djetinjstva i koja
skriva moju najdragocjeniju imovinu. Krišom je tutnuh Margery u ruke.
“Čuvaj mi to. Sakrij je.” Pošla sam za sestrom.
Nikada prije nisam bila u kuhinjskim prostorijama Cold Harboura. Nisam
se začudila kada me Isabel dovela u njih. Smještene u krilu uz rijeku, bile su
male i skučene, kako i priliči gradskoj kući, ali su me svejednako bolno
podsjećale na Middleham. Prostrani kamini bljuvali su čađu i dim. Masnoća
se nalazila posvuda, a zagušljivi je zrak odisao mirisom pečenja i smradom s
obližnjeg ognjišta.
Uskoro ću podrobnije upoznati taj svijet unutar našega svijeta.
Isabel se smjelo suočila sa škakljivom situacijom, izmislivši bezočnu laž
i nadmeno zanemarivši unezvijerene poglede sa svih strana. Dakako da se
Clarence nije pozabavio time. On to ne bi učinio, tiho sam se podsmjehnula.
Da vojvoda od Clarencea Stoji nasred vlastite kuhinje gdje bi se njegova
odjeća mogla uprljati masnoćom ili usmrdjeti od dima? Nikada. Stoga se
Isabel obratila upravitelju imanja.
“Ovo je nova sluškinja iz Warwicka, gospodaru Pritcharde. Zove se Mary
Fletcher.” Morala sam joj se diviti. Isabel nije oklijevala ni trenutka, nego je
jednostavno preuzela ime mljekarice iz Warwicka. Nije ni trepnula, za razliku
od kuhara i upravitelja koji su stajali kao ukopani, ne znajući kamo svrnuti
pogled. Nisu mogli ne znati tko se skriva iza njihove nove sluškinje. Isabel je
nastavila odrješito govoriti hladnim glasom, pogledom probadajući nesretnog
upravitelja. Njezine su riječi živopisno oslikale moj budući život.
“Zaposlite je ovdje u kuhinji. Držite je na oku. Ne smije razgovarati ni s
kim tko ne služi u mojem kućanstvu. Ne smije prići odajama za prijam ni
salonima. Držite je ovdje. Spavat će s ostalim sluškinjama na slamnjači u
sobi do praonice posuđa. Ni pod kojim je uvjetom ne smijete izgubiti iz vida,
vi ili tko od vaših pouzdanika. Osobno vas zadužujem za to, gospodaru
Pritcharde.”
“U redu, Vaša Milosti”, procijedio je. Vidjela sam kako je gospodar
Pritchard krišom pogledao kuhara. “A... koliko dugo, Vaša Milosti?” upita
gospodar Pritchard drhtavim glasom.
“Dok se ne predomislim.”
“Naravno, Vaša Milosti.”
“Ponašat ćete se prema njoj kao prema bilo kojoj drugoj sluškinji.
Pouzdajem se u vašu vjernost prema meni i mome mužu što se toga tiče.
Napravite li jednu jedinu pogrešku, smjesta ću vas otpustiti. Shvaćate li što
govorim?”
“Da, Vaša Milosti. Naravno, Vaša Milosti.”
Ne rekavši više ni riječ, Isabel se okrenula na peti i projurila pokraj
mene, ostavljajući me nijemu i zapanjenu. Što sam mogla misliti o svemu
tome? Doista, uopće nisam bila u stanju razmišljati. Bila bili posuđena zbog
loga na što je sve moja sestra spremna kako bi se domogla nasljedstva
Beauchampovih ili udovoljila Clarenceu, da nisam bila bijesna preko svake
mjere. Da služim u Clarenceovoj kuhinji, da se od princeze spustim na razinu
sluškinje u samo godinu dana i da me liše svakog dostojanstva. To je
strahota! Došlo mi je da se nasmijem, ali nisam imala čemu. Kako će me
Rikard pronaći? Tko će mi priteći u pomoć? Nitko se neće dosjetiti toga da
potraži Anne Neville u kuhinji njezine sestre.
Clarenceje upravo to imao na umu, rekla sam sama sebi kada su me
natjerali da ribam zagorjeli lonac.
“Uzmite ovo. Pomoći će vam.”
Gospodar Hough, kuhar, gurnuo mi je posudu s mašću preko stola.
Upravo je počeo s pripravom kunića, nemilosrdno mu derući kožu. Mislila
sam da nije zamijetio kako sam jauknula kada sam uhvatila - i ispustila -
vruć lonac s rešetke. Zveket metala na kamenu zasigurno mu je privukao
pažnju. Bio je to prvi put da je netko otvoreno iskazao suosjećanje prema
meni. I značio mi je više nego tisuću riječi utjehe. Naborala sam nos zbog
zadaha smjese, ali sam osjetila i miris ljekovitog bilja. Ružmarin, pomislih.
Utrljala sam je na opečene prste. I na zapešće koje sam nedavno opekla, za
svaki slučaj. Uzdahnula sam kada mi je počelo lagano hladiti kožu.
“Vrlo ste ljubazni, gospodine.” Nisam mogla reći ništa drugo. “Ovo neće
trajati zauvijek, gospo”, šapnuo je prije negoli se iznova posvetio nesretnome
zecu.
Ali tako mi se činilo. Budući da nisu imali drugog izbora, gospodari
Pritchard i Hough uposlili su me. Postala sam Mary Fletcher. Živjela sam u
drugome svijetu, u potpuno drugome životu, i nisam se dobro snalazila u
njemu. Na životu su me održavale samo snaga i odlučnost da ću se jednoga
dana osvetiti za ovo. To mi je pomagalo preživjeti duge dane ispunjene
mučnim radom i niz besanih noći na još mučnijoj slamarici u praonici posuđa
gdje se smrad bunjišta snažnije osjetio. Dok naposljetku nisam zaspala iz
čiste iscrpljenosti. Ako sam išta naučila u tim nesretnim danima, onda je to
činjenica da sluge nisu poštivale svoga kraljevskoga gospodara. Uvidjeli su
njegovu sebičnost i oholost iza sveg zlaćanog bogatstva i lijepe vanjštine.
Nisu voljeli ni njega ni moju sestru. Pokoravali su se vojvodi i vojvotkinji
isključivo iz straha da ih ne otpuste.
Nisu mi davali najgore poslove. Moram biti zahvalna gospodaru Houghu
koji me štitio koliko god je bilo u njegovoj moći, a da time nije privlačio
pažnju. Ali, moj život na položaju lady Anne Neville nije me pripremio za
ovakav život. Prala sam i ribala, rezala, sjeckala i strugala. Nosila i čistila.
Boljeli su me leđa i mišići jer nisu bili naviknuti na takav rad. Nisam smjela
napustiti kuhinju, čak ni da donosim stvari iz drugih dijelova kuće. Noći sam,
prema sestrinoj naredbi, provodila na slamnjači u sobi u kojoj su dvije
kuhinjske sluškinje morale ustajati prije zore kako bi rasplamsale vatru prije
nego što se ostatak kućanstva probudi. U najcrnjim sam trenucima razmišljala
o tome kako sobu dijelim i s mnoštvom ušiju, buha i štakora.
 Nisu me tlačili. Nitko me nije udarao ni oštro korio kao ostale oko mene
koji su bili odviše spori ili nespretni u svome poslu. Mislim da nisu znali
kako bi se trebali odnositi prema meni. Ali bila sam usamljena. Nitko mi se
nije obraćao osim ako mi nisu izdavali kakvu naredbu. Ni s kim ne smije
razgovarati, naredila je Isabel, i tako je bilo. Izbjegavali su moj pogled.
Ogovaranje ili prijateljsko čavrljanje utihnulo bi istoga trenutka kada bih ušla
u neku od praonica posuđa. Sluškinje su se držale na odstojanju, ne zato jer
me nisu voljele, nego zato što su strahovale od toga da ćemo se zbližiti i
posljedica koje bi ih mogle snaći zbog toga.
Tako se moj život pretvorio u niz opeklina, žuljeva i bolnih udova.
Otkrila sam da nisam dovoljno hitra, a ni vješta izbjeći žeravicu ili rukovati
vrelim posuđem. Trudila sam se. Nisam se žalila. Komu sam se mogla žaliti?
Nisu oni bili krivi što sam im dopala na grbaču. Ionako su dobro podnosili
moju nespretnost. Nisam plakala, čak ni u tamnim noćima kada sam jecaje
mogla prigušiti jastukom. Nikome neću dopustiti da me žali. Štitila sam svoj
ponos kao oči u glavi, a snagu mi je davala odlučnost da osujetim
Clarenceov plan da me razdvoji od Rikarda i uzme mi majčino bogatstvo.
Ovo neće trajati zauvijek.
Gospodar Hough držao je da će ovomu doći kraj, ali ja nisam bila
uvjerena u to. Koliko ću dugo ostati ovdje? Dok Rikard ne dođe kako je
obećao i povjeruje u to da sam svojevoljno napustila London te odustane od
toga da me slijedi u Tewkesbury, Warwick ili u kakvu ga već uzaludnu
potjeru Clarence pošalje? Kako mogu znati da će me čak i tada Clarence
osloboditi ove muke? Hoću li zauvijek ovako živjeti?
Zar nikome ne nedostajem već sada, dovoljno da me potraži? Nitko me
neće prepoznati, u to sam bila uvjerena. Nitko neće vidjeti u meni ništa drugo
nego bijedno odjevenu, neurednu sluškinju iz kuhinje, smrdljivu i neopranu,
lica umrljana čađom i ruku prekrivenih ožiljcima. Margery mi nije prilazila.
Nije se usuđivala.
Treću noć nakon što su me skrih, dok sam se stenjući spuštala na svoju
slamnjaču, osjetila sam nešto tvrdo pod sobom. U tami podigoh tanki
prekrivač. Moja škrinjica. Margery ju je zacijelo poslala kako bi me
podsjetila da nisam sama. Otvorivši je, iznova sam se budalasto ponadala
kada sam na prigušenom svjetlu nazrela da je uspjela spasiti i moj
molitvenik, sakrivši ga unutra. Nisam gledala što je ispod knjižice u strahu da
će me sadržaj suviše podsjećati na sretne trenutke iz prošlosti i oslabiti moju
volju. Metalna ptičica od koje se nisam mogla rastati. Par ukradenih
izvezenih rukavica. Ti predmeti nisu imali posebnu vrijednost, ali su za mene
bili neprocjenjivi. Te sam noći ležala budna sa škrinjicom u rukama.
Hoće li Rikard doći potražiti me? Kad će doći? Ako dođe, ima li kakve
nade da će me pronaći? Pitanja su navirala jedno za drugim, a ni na jedno od
njih nisam mogla odgovoriti. Kako su dani prolazili, pobojala sam se da je
konačan odgovor na sve njih ne.
Upozorenje je stiglo od potpuno neočekivanog izvora. “Gloucester je
stigao”, promrmlja gospodar Hough jednoga jutra nakon doručka jedva
mičući usne dok je miješao varivo od graška. “Razgovara s mojim
plemenitim gospodarom Clarenceom, Bog ga ubio!”
Prstima snažno stisnuh kositreni poslužavnik koji sam nosila u rukama.
Konačno! Ali kakva korist od toga? Rikard možda i jest ovdje, ali ja ne mogu
učiniti ništa u vezi s time. Za nepunih sat vremena izjahat će bez spoznaja o
tome da sam mu bila pred nosom. Pogledala sam prema kuhinjskim vratima.
Ako potrčim, hoću li uspjeti stići do privatnih odaja prije negoli me nečije
ruke zaustave?
“Da niste ni pomislili na to”, promrmlja gospodar Hough. “Njegova
Milost Clarence postavio je stražare. Ne biste odmaknuli ni pedlja.”
Zastenjah u sebi. Ne, nisam mogla učiniti baš ništa.
Ili jesam? Ovo mi je bila jedina prilika da uzmem sudbinu u svoje ruke,
protresem je i odredim njezin daljnji smjer. Kako da ne pokušam? Razmislila
sam o tome što bih mogla poduzeti.
Moja slamnjača. Naravno. Drvena je škrinjica i dalje bila skrivena pod
njom, a ispod molitvenika nalazilo se ono što sam trebala. Ako će ikada doći
trenutak kada ću sve morati staviti na kocku, to je sada. Moram to smjesta
učiniti! Napustivši poslužavnik otrčala sam iz kuhinje s izlikom da moram na
zahod. Po povratku sam pod svojom masnom tunikom skrivala Rikardove
veličanstvene rukavice.
 “Gospodaru Hough.” Približila sam mu se pretvarajući se da sam došla
po poslužavnik. “Biste li mi učinili uslugu i dali nešto Njegovoj Milosti od
Gloucestera u moje ime?”
Oči mu zasjaše od znatiželje. Znala sam da me neće odbiti.
“Hoćete li se pobrinuti da ovo dospije u ruke Njegove Milosti?”
Zaigravši na sve ili ništa, izvadila sam rukavice. Ako odbije, neka mi Bog
pomogne... Nagnuo je bradu i pogledao me, a potom ih, kratko kimnuvši,
uzeo i zataknuo za svoj pojas u trenutku kad je gospodar Pritchard banuo na
vrata. Ostatak jutra ponašao se kao da se između nas ništa nije dogodilo,
ostavljajući me da se nesigurno hvatam za najtanju slamku. Rukavice su u
određenom trenutku nestale s pojasa gospodara Hougha.
Rikard će zacijelo prepoznati svoj raskošno izvezeni simbol na njima. Zar
je mogao zaboraviti kako sam mu ih djetinjasto ukrala u kapelici u
Warwicku? Shvatit će i pronaći će me.
Dan se lagano, sparan i čađav, prelijevao u večer.
Moja smicalica nije urodila plodom. Nitko nije došao izbaviti Gloucester
je vjerojatno napustio Cold Harbour prihvativši Clarenceove laži. Rukavice
mu nisu dospjele u ruke ili ih se nije sjećao, ni toga kako je ostao bez njih.
Ugasio se i posljednji tračak moje nade. Krajnje iscrpljena, iz sveg sam glasa
jecala u postelji ne mareći ni za svoj ponos ni za to tko bi me mogao čuti.
 OSAMNAESTO POGLAVLJE

ačuje se jurnjava po stubama, odjekujući po hodniku. Netko je

posrnuo, a potom oštro opsovao. Jedan od sluga, Jem, utrčao je
prestravljena lica, tražeći koga od naređenih.
“Napadaju nas, gospodaru Hough”, jedva je prodahtao. “Vojnici su
provalili!” Snenih i teških kapaka, s mukom sam se prilagođavala
svakodnevnoj rutini. Bio mi je potreban trenutak da shvatim njegove riječi, a
onda sam ih jednostavno odbacila. Ni gospodar Hough nije se lecnuo, jedva
podigavši pogled s tijesta koje je oblikovao u okrugle kruščiće. “Govoriš
bedastoće, dječače. U miru smo, tako barem kralj govori. Tko bi napao ovu
kuću?”
“Ušli su, kunem se. Puno ih je dvorište.”
“Lankasterci, zar ne? Je li kraljica Anžuvinka došla doručkovati s
Njegovom Milošću Clarenceom?”
“Nisam zastao pogledati je, gospodaru.” Jem nije bio svjestan teške
ironije ni podrugljivih smiješaka oko sebe. “Ali nije bilo žena. Samo konji i
oružje. I vojnici. Na desetke njih.” Oči su mu sjale, od straha ili uzbuđenja.
“Pa, usuđujem se reći da će to Njegovoj Milosti pokvariti dan od ranoga
jutra.” Gospodar Hough podigne pladanj s kruščićima i uputi se prema
pećnici.
“Da zabravim vrata, gospodaru Hough?”
“Ne pričaj gluposti, momče. Prekasno je za to ako su već u dvorištu.
Samo se moli da su željni plemenite krvi, a ne odanih građana Londona kao
što smo ti i ja. Vrati se, Jeme. Javi nam samo ako ta naoružana rulja bude
smjerala pregaziti moju kuhinju.” Otresao je brašno s dlanova, kao čovjek
koji je kroz godine već sve vidio. “Ako će nas zarobiti, neću otpočinjati s
pečenjem.”
Usprkos općoj nevjerici, stajali smo na svojim mjestima, ali nismo se
mogli usredotočiti na posao. S lica oko sebe iščitavala sam strah. U ratu su
plemićke kuće bile pod opsadom, a njihovi gospodari i sluge zatočeni i na
kraju pogubljeni. No, tko bi sada mogao predvoditi lankastere, s obzirom na
to da su i stari kralj Henrik i princ mrtvi? Jem iznova utrči u kuhinju.
“Nećete povjerovati! Tako mi Boga, nećete! Gloucester je!”
“Ha! Onda bolje da ipak otpočnem s tim pečenjem. Invazija, ma nemoj mi
reći!
Vrhovni zapovjednik samo je došao posjetiti brata. Jesi li pretjerao s
pivom, Jeme?” A i Jem je gorio od uzbuđenja, a ja sam se, otarasivši se
umora i opijena mogućnošću bijega, hvatala za svaku njegovu riječ dok su mi
prsti grčevito stiskali rub stola upravo kao da mi život ovisi o tome. “Nije
došao u posjet, gospodaru Hough! Izvukli su oružje. I trebate čuti dreku u
Clarenceovim odajama, samog bi vraga dozvala. Ne znam što se događa, ali
kolju se ko pravi. Prije sutona poteći će krv. Pazite što vam kažem!”
Krv mi se povukla iz lica i ruku, a potom osjetih jezivu hladnoću nasred
zagušljive kuhinje. Pred očima mi se zacrni pa se čvršće uhvatih za stol.
Stigao je. Konačno će doći kraj mome zarobljeništvu. Kako sam mogla
sumnjati u njega? Diši, naredili sama sebi. Samo trebaš čekati. Buka dopre i
do nas u kuhinji u obliku udaljenog brujanja i meteža ljudi u pokretu. Potmuli
udarci čizama o pod, mnoštvo glasova. Povremeno izvikivanje naredbi.
“Zvuči kao da pretražuju kuću.” Kuhar nagne glavu i naćuli uši. Potom
slegne ramenima svjestan da ne može spriječiti ono što će se dogoditi. Ali,
upravitelj Pritchard progura se u prostoriju, odgurujući Jema koji se i dalje
motao na dovratku.
“Gospodaru Hough...”, gospodar Pritchard bio je usplahiren kao nikada
prije, a oči mu odsutno preletješe sobom pa se zaustaviše na meni. Netremice
me gledao. Potom me bez riječi grubo zgrabi za ruku i krene vući iz
prostorije, ramenom odgurujući sve koji mu se nađoše na putu.
“Ne!” Spas mi je bio na dohvat ruke, a moji dani na mjestu pokorne
sluškinje na izmaku.
Pomislih kako se upravitelj predomišljao, ali samo na tren. “Njegova
Milost naredila je da pođete sa mnom.”
“Ne. Neću.” Neću dopustiti da me skriju. Moja jedina šansa za
izbavljenje jest da ostanem tu gdje jesam, gdje me svi mogu vidjeti. Ako
pretražuju kuću, svakako će doći i ovamo. Neće me zaključati iza kakvih
debelih vrata gdje me nitko neće pronaći i gdje bih mogla umrijeti a da nitko
ne otkrije moj leš sve dok se ne istrune i od njega ostane samo kostur. U
strahu od takva raspleta, moja se mašta posve rasplamsala, pružajući mi
snagu da se oduprem. Gospodar Pritchard bio je znatno krupniji i snažniji, ali
čvrsto sam se ukopala objema nogama i počela mu grepsti ruku kojom me
stiskao.
“Pomozite mi!” naredi Pritchard.
Nitko mu nije pomogao. Samo su nas užasnuto gledali zbog ove provale
nasilja među njima. Upravitelj me pokušao zgrabiti i za drugu ruku, ali sam
ga udarila šakom u prsa.
“Nećete me zaključati. Kako se usuđujete! Skidajte ruke s mene.”
Nestalo je moga dostojanstvo, svega smisla da na temelju svoga imena
zahtijevam da mi ukazu dužno poštovanje. Zamijenio ih je bezuman strah.
Sada kad sam gotovo osjećala okus slobode, namjeravala sam se boriti poput
lisice uhvaćene u stupicu. Nogom sam udarila upravitelja u potkoljenicu i
zarila mu nokte u ruku, ohrabrena njegovim bolnim povikom, ali nisam ga se
uspjela osloboditi. Vukao me prema vratima.
“Naredbe Njegove Milosti moraju se izvršiti”, mrmljao je gospodar
Pritchard kroz stisnute zube.
“No, što je ovo?”
Držeći mač u rukama, na vratima se pojavi zapovjednik vojske, s
oružanom pratnjom iza leđa. Svi pogledaše u njega i sjajnu oštricu njegova
mača. Bili smo toliko zaokupljeni borbom prsa o prsa da nismo ni zamijetili
kada je došao.
“Što se događa?” ponovno upita, istupivši naprijed kad su se sluge
odmaknuli. Zavladala je napeta tišina i brojne se oči okrenuše prema meni.
“Što tražite u mojoj kuhinji, zapovjednice?” Brišući ruke o mokru krpu za
pojasom, gospodar Hough izgledao je kao da bi radije bio svugdje samo ne
ovdje.
“Gospodar Gloucester naredio nam je da tražimo lady Anne Neville.
Imamo razloga vjerovati da se nalazi negdje u ovoj kući.” Službenik
pogledom preleti po kuhinji očigledno nezainteresiran, preko kuhara,
upravitelja i sluškinja. Jasno, pogledom je prešao i preko mene, i to posve
glatko. Sumnjam da je zamijetio Pritchardove nokte zarivene u moju
nadlakticu, a zasigurno u sluškinji koju su kažnjavali zbog kakve
nepodopštine nije prepoznao kraljevu rođakinju i šurjakinju.
Upravitelj se napuhano uspravio do svoje pune visine. “Sumnjam da biste
ovdje mogli zateći plemenitu damu poput lady Anne.” Dublje zarije prste u
moju ruku. “Gospa je odavno otišla u Tewkesbury, što vam je Njegova
Milost Clarence, pretpostavljam, već rekao.”
“Nije istina!” Nema te boli koja bi me spriječila da progovorim.
Uspravila sam se i uperila oči u zapovjednika moleći se da me prepozna
ispod sve te prljavštine. “Ja sam Anne Neville.”
Pretpostavljam da sam mogla i očekivati da će prasnuti u smijeh. Mogla
sam se držati dostojanstveno, ali to nije moglo nadjačati moj zapušteni izgled.
Kako li je Clarence samo bio domišljat. Sumnjala sam da bi me i vlastita
majka prepoznala u tom trenutku. Zapovjednik se nasmije mojoj drskosti.
“Ma nemojte, gospodarice? Vrlo ste nadmeni. A ja sam kralj Francuske.
Ugodan vam dan želim.” Podrugljivo mi se naklonio.
“Ne! Poslušajte me...”
Podigavši ruku u znak isprike gospodaru Houghu, zapovjednik se spremio
okrenuti i otići ni ne potrudivši se pretražiti kuhinju. Bili su na odlasku. Moja
nada u spas izblijedjela je poput jutarnjega sna.
“Zapovjednice. Nije onako kako se čini...” Začula sam molbu u svome
glasu, ali on nije.
U trenutku kada sam se spremala zaplakati od nemoći, odmaknuto su se
kako bi napravili prostora da propuste nekoga. Začuje se odjek mekih čizama
u hodniku. Gloucester se nade u kuhinji, a zapovjednik ga obavijesti:
“Ovdje nema ničega, Vaša Milosti.”
“Mislim da ima, ako sam dobio točnu informaciju.
Ogrnut baršunom, s blistavim draguljima na prsima i šeširu,
veličanstvenošću koja je bila posve neprimjerena prostoru u kojem se
nalazio, Gloucester je neumoljivo prelazio pogledom preko kuhinje. Prsti
jedne ruke pobijeljeli su mu od siline kojom je stiskao držak svog mača u
koricama. Pomislila sam kako mu neće trebati puno da ga izvuče i upotrijebi.
Smrknuta lica i bez osmijeha odmjeravao je zaposlenike u kuhinji kao što je
to učinio i zapovjednik, zastavši na kuharu i upravitelju, prešao pogledom
preko mene i nastavio dalje...
Potom hitro vrati pogled na mene i ostade zatečen. Žurno ga je skrio, ali
sam uspjela zamijetiti tračak humora u njegovim očima zbog onoga što su mi
učinili. Nesumnjivo ga je zabavljalo što vidi srditu i zapuštenu Nevilleovu
nasljednicu kako ga šiba pogledom jer je nije odmah prepoznao. No,
zabavljenost je zamijenio oštar bijes zbog onoga što je vidio - čvrste ruke
gospodara Pritcharda koje me sputavaju. Napravio je korak naprijed, smrknut
i prijetećeg pogleda.
“Držite, dakle, princezu u kuhinji. Neobičan scenarij, čak i za
Clarenceovo kućanstvo.”
“Vaša Milosti. Mogu objasniti...”
“Sumnjam. Sklonite ruku s nje.” Ruka se makne. Nitko se nije usuđivao
prkositi ovako raspoloženom Gloucesteru. “Odgovarat ćete ako je gospa
ozlijeđena, gospodine upravitelju.”
No, sada se posve usredotočio na mene, a mračan izraz na njegovu licu
smekšao se gotovo do smiješka, nakon čega je skinuo šešir i naklonio se
preda mnom.
“Vaše Veličanstvo. Nisam očekivao da ću vas zateći ovdje. Došao sam
vam ukazati poštovanje.”
Najednom čudesno popusti stisak oko moga srca. Rikard je došao,
pronašao me je. Uživajući u njegovoj šali na moj račun kojom je ublažio ovaj
užas i osjećajući kako me olakšanje prožima od glave do pete, čađavim sam
rukama uhvatila svoju užasnu suknju i naklonila se otmjeno poput princeze
kojom me nazvao.
“Niste žurili, Vaša Milosti. Nadala sam se da ću vas prije vidjeti.” U
meni sve zapleše i obuzme me radost, tako da sam zamalo prasnula u smijeh.
Vjerujem.
Vidjela sam da se iznova rasrdio, da su mu se mišići u čeljusti stegnuli,
ali obuzdavao se dok mi je pružao ruku. Položila sam svoj dlan na njegov
kao da smo usred kakvoga kraljevskog prijma. Iznova me obuze potreba da
se nasmijem. Kako je to bilo smiješno, kraljevski vojvoda i sluškinja iz
kuhinje. Teatralno je prinio moju ruku svojim usnama, ali tek nakon što mi je
prstima prešao preko ispucale kože. Kad je podignuo glavu pogledati me,
vidjela sam plamteći bijes u njegovim očima i znala sam, bez ijedne riječi, da
je osjetio koliko sam propatila i time zaliječio sve moje rane.
“Nisi to smjela proživjeti.” Usne mu ovlaš dotaknuše moju ruku, ali
njihov je dodir bio ljekovitiji od bilo kojeg melema gospodara Hougha. Za
ruku, ali i za moje srce.
“Kako ste znali?” upitam. “Poslali ste rukavice.”
“Ali da sam ovdje?
“Margery mi je rekla. Plakala mi je pred nogama.”
Ne ispuštajući mi ruku, odmaknuo se da me izvede kao da sam
najplemenitija među svim damama, u svili i draguljima. Zastala sam na
dovratku i osvrnula se. Čvrsto sam stegnula njegovu ruku sjetivši se prijetnje
koju je uputio Pritchardu i njegova smrknuta lica. Stoga sam se nasmiješila
gospodaru Houghu.
“Bili ste ljubazni prema meni. Zahvaljujem vam na tome.” Pogledavši u
Rikarda, uvjerila sam ga. “Dobro su se odnosili prema meni. Slijedili su
naredbe jer su im prijetili otkazom, ali nisu me ponižavali.”
“Zahvalan sam vam.” Rikard ozbiljno pogne glavu i povuče me za sobom.
Njegovo je nestrpljenje sada već bilo gotovo opipljivo, čak i kada sam
uzimala svoju dragocjenu škrinjicu. Dok smo prolazili hodnikom, skinuo je
ogrtač i omotao ga oko mene, povlačeći mi kapuljaču na glavu, kako bi me
zaštitio od znatiželjnih pogleda. I to s takvom pažnjom, da je moja pribranost
opasno priprijetila izdajom. Potom smo izašli u suncem okupano i svježe
dvorište.
Konačno sam slobodna.
Ako nam se Clarence ne ispriječi na putu.
Povratak u svijet zaprepastio me. Dok me obasjavalo svjetlo, a zimsko
sunce toplo grijalo moje obraze, učinilo mi se da sam bila zatočena znatno
duže od tih nekoliko beskrajnih dana. Ustrašili su me galama i metež trupa u
dvorištu, mnoštvo vojnika koji su se vraćali iz pretrage imanja i bučno
naguravali, sve do jednoga odjeveni u livreje s bijelim veprom na prsima.
Naredivši pratnji da uzjaše, Rikard me poveo do mjesta na kojem mu je paž
pridržavao konja. Kamo me vodio, nisam znala niti sam marila, samo sam
znala da više nikada ne želim kročiti u Cold Harbour. Skoro, vrlo skoro, kroz
njegova ću ulazna vrata odjahati u slobodu.
Ali nije moglo biti tako jednostavno, trebala sam biti svjesna toga. Ne
bez sukoba. Clarence nas je čekao. Ali ne i Isabel, odmah sam zamijetila.
Isabel se skrila, vjerojatno nas uhodeći kroz jedan od prozora koji su
svjetlucali na suncu, poput mnogih očiju u dvorištu. Nisam bila nesretna što
se neću morati suočiti s njom. Što sam mogla reći sestri koja je spletkarila i
kovala zavjeru protiv mene kako bi prisvojila sve što mi pripada? Ali, pred
nama je stajao Njegova Milost Clarence, na vrhu stubišta, proučavajući
dvorište kao da zapovijeda pobjedničkom vojskom. Kako sam ga prezirala,
njegovu samodopadnost i oholost, njegovo uvjerenje da i dalje može spriječiti
moj bijeg. Neoprostivo i besramno, prezirala sam ga iz dubine duše.
Rikard jedva da ga je pozdravio kratkim naklonom glave. Vjerujem da su
si rekli sve što su imali. Ali, na neki me način ispunilo zadovoljstvo zbog
Clatenceova bijesa na razvoj događaja.
“Gloucesteru! Ona neće otići odavde bez moga dopuštenja! A ja joj ga
neću dati!” Ne mareći ni za što i ne pazeći na svoje riječi, obratio nam se kao
da smo posve sami, a ne uznemirujuće okruženi vojskom koja je naćulila uši
i širom otvorila oči kako bi uživala u ovom iznošenju plemićkoga prljavog
rublja. Bio je raspaljen od glave do pete, odlučan u namjeri da nas natjera na
poslušnost. Jedva je mirovao na mjestu, neugodno odudarajući od svoga
brata koji je sve vrijeme ostao pribran. Gloucesterov bijes postao je živi led,
a time i daleko smrtonosniji. Osjećala sam kako struji kroz njega dok me
držao za ruku. Samo su mu se mišići čeljusti trzali i time odavali njegovo
raspoloženje. Suočila sam se s Clarenceom bez straha, svjesna da sada ništa
neće spriječiti Rikarda da me odvede, čak i kada je Clarence napustio svoj
položaj i oteo uzde Rikardova konja iz paževih ruku. “Nećeš je odvesti”,
ponovi kroz stisnute zube.
“Nećeš me spriječiti. Odlazimo zajedno.”
Perje se nakostriješilo na vratovima dvaju pijetlova koji su se okomili
jedan na drugoga. Bili su rođena braća, a tako različiti, i izgledom i
karakterom. Napetost je gotovo pucketala u zraku između njih. “Ja sam
njezin skrbnik, proklet bio! Ja odlučujem gdje će živjeti i za koga će se
udati.”
“Nisi njezin skrbnik. Punoljetna je. I koji bi skrbnik natjerao svoju
štićenicu, i to Nevilleovu nasljednicu, da crnči u kuhinji? Platit ćeš za ovo,
Clarence. Kunem ti se da hoćeš.”
“A tko će mi to naplatiti, mali brate? Ti?” Kad se iskreveljio, njegov je
otrov ispunio cijelo dvorište. Odjednom mu se u rukama nade mač. Ne bi se
usudio! Suspregnula sam jecaj, koji bi zacijelo odao moju rastresenost, kada
je vrh mača pritisnuo o Rikardovu prsnu kost. Ako je Rikard bio uznemiren,
nije to pokazivao. Nehajno je odgurnuo oštricu, ne skidajući svoje tamne i
krute oči s Clarencea. Nasmijao se glasno i hladno.
“Hoćeš li me probosti, nenaoružanog i smirenog pred tolikim svjedocima?
To to nije nalik! Osvrni se oko sebe, brate. Ovo možda jest tvoja kuća, ali ja
vidim samo svoje ljude, dovoljno snažne i naoružane da ti se suprotstave.
Nećeš poživjeti ni trenutka ako naudiš meni ili kojem od mojih ljudi.”
Kada Clarenceove oči zatreperiše na ovu prijetnju, shvatih da je
kukavica. Oštrica njegova mača zadrhtala je, ali nije prestao Rikarda
napadati riječima. “Nije tvoja. Nikada neće biti tvoja. Dabogda gorio u
paklu!”
“Sigurno neću zbog toga što sam spasio damu od poniženja.” No, ja sam
sada već bila posve iznemogla. Stegnula sam prste oko Rikardova rukava,
pritišćući ogrtač oko sebe kako bih osnažila svoje dostojanstvo i, bilo to
mudro ili ne, ispriječila se između njih dvojice ne bih li konačno privela stvar
kraju.
“Želim otići s ovoga mjesta.” U sebi sam se divila postojanosti svoga
glasa usprkos tomu što sam bila na rubu suza od umora i olakšanja. Ali, ipak
sam se uspjela uspraviti u ramenima i podići glavu. “Idem s Gloucesterom.
To je moj izbor. Sklonite svoj mač.”
“Čuo si je.” Rikard me nježno i zaštitnički povuče k sebi. “Igra je gotova.
Poražen si, brate.” Gurnuo je mač natrag u korice.
“Neću ovo zaboraviti!” Clarenceova konačna prijetnja bila je samo
isprazna ljuštura.
“Neću ni ja. Platit ćeš zbog toga. Nije zaslužila ovakav užas.” Pod
nogama nam se otvorila provalija. Nisam joj bila uzrokom, ali sam svejedno
osjećala krivnju. Ovaj razdor između njih nikada se neće moći premostiti,
kao ni onaj između Isabel i mene. Žalila sam zbog toga, ali dužnost popravka
nije bila na meni, kao što nisam ni skrivila taj zjapeći jaz. Ambicije i pohlepa
uništile su moju obitelj, a činilo se da su svoj danak sada uzele i u
Rikardovoj. Ništa se tu više nije moglo učiniti. Rikard je dao znak svojim
ljudima da uzjašu, a potom se okrenuo prema meni opuštenih usana, unatoč i
dalje prisutnom bijesu. “Hoćeš li poći sa mnom?”
Bilo je to prilično neobično pitanje, s obzirom na okolnosti, kojim mi je
pružio priliku da se predomislim ako to zaželim, ali znao je što ću odgovoriti.
“Hoću.” Ali pod tim sam podrazumijevala puno više od pukog prolaska
kroz ulazna vrata. Kao i on.
Tako se Rikard uspeo na konja obuzdavajući životinju dok mi je
zapovjednik pomagao da se i ja uspnem kako bih mogla jahati za njegovim
leđima.
“Čvrsto se drži. Uhvati se za mene.”
I uhvatila sam se, dok nas je Clarence mrko gledao, pa zauvijek napustila
Cold Harbour.
Putovanje je bilo zapanjujuće kratko i posve jednolično. Mislila sam da
smo se uputili prema Westminsteru ili čak Londonskome tornju gdje sam
mogla odsjesti. Bila bih zadovoljna i kakvom skučenom sobicom bilo koje
kule. Nisam ni pomislila na Warwick Inn, očevu kuću u Londonu, gdje bi me
Clarence s lakoćom mogao iznova uloviti. Možda onda idemo u Baynard Inn,
Rikardovu obiteljsku kuću u gradu, Ali Rikard je imao druge planove i
odvažno je predvodio svoje ljude londonskim ulicama. Jahali smo u tišini sa
žurbom koju sam osjećala u svojim dlanovima privijenima uz njegov struk.
Svjesna svoga izgleda, navukla sam kapuljaču i čvrsto stisnula ogrtač kako
me ne bi vidjeli, prepoznali i ogovarali. Međutim, svi su poznavali vojvodu
kraljevske krvi. Nakon što su prepoznali bijeloga vepra, mnogi su uzviknuli u
znak podrške, na što je Rikard zahvalno podizao ruku i pozdravljao ih.
Dok se njegov konj ogledao oko sebe i pomalo vrludao zbog buke oko
nas, čvrsto sam se držala kako mi je i zapovjedio, obraza prislonjena na
prohladan baršun njegova prsluka. To mi nije ni najmanje smetalo, nije mi
teško palo uživanje u čvrstoći njegove vojničke grade. Palo mi je na pamet
da mu je zasigurno hladno na ovom oštrom vjetru bez ogrtača, ali to je bilo
vrlo plemenito od njega. Ušuškala sam se u meku tkaninu bez imalo grižnje
savjesti. Potom smo prošli poznata ulazna vrata Newgate i shvatila sam kamo
me vodi. To je bilo logično mjesto na kojem bi se mogla smjestiti dama čija
je sloboda ugrožena na bilo koji način. Stoga se nisam iznenadila kada smo
krenuli prema zidinama crkve svetog Martina i njezinu utočištu. Ulazna su
vrata bila otvorena, pa sam, kada se na mene spustio mir utočišta, zaključila
da su nas očekivali.
Ušli smo bez ikakvih teškoća, a ja sam svoju ulogu odigrala kao u snu, s
riječima zahvalnosti, tek tada uistinu shvaćajući koliko sam iscrpljena. Jedva
sam čula tih razgovor između Rikarda i svećenika koji nas je dočekao. Nisam
se oglasila ni kada me svećenik bez riječi poveo kroz niz ispresijecanih
hodnika, naizgled nimalo uznemiren zbog moga iznenadnog dolaska. Shvatila
sam da su u skladu s mojim položajem unaprijed pripremili sobe, bile su
lijepo namještene i prilično udobne. Mjestom su vladali mir, tišina i
odvojenost od gradske vreve koja se činila jako udaljenom zahvaljujući
zatvorenim prozorima. Dočekala me vatra u ognjištu. Dojam pomne i pažljive
pripreme odjednom me smlavi.
Svejedno mi se činilo da je Rikard u žurbi i da nema namjeru zadržati se.
Pojavio se na dovratku upravo u trenutku kad se svećenik poklonio na
odlasku.
“Ovdje ćete biti sigurni. Razgovarao sam s vašim stricem koji je i više
nego voljan osigurati vam utočište. Clarence vam ovdje neće moći nauditi.”
“Hvala vam.” Dobro sam poznavala svoga strica. George Neville, očev
brat i nadbiskup Yorka, neće dopustiti nikomu da mu nameće svoju volju. Bit
ću sigurna pod njegovom moćnom zaštitom.
Sada kad smo ostali nasamo, preplavio me osjećaj srama. Nesigurna što
bih trebala učiniti, skinula sam ogrtač i prebacila ga preko ruke, a potom
omirisala zrak kupajući se u njegovoj toplini. Mješavina dima, loja i masti s
moga neopranog tijela pekla mi je nosnice u oporim valovima.
“Možda ćeš ovo željeti spaliti.” Gladeći meki pliš, upitno sam ga
promatrala. “Mislim da ti ga ne bih trebala vratiti u ovakvom stanju.”
Pokušala sam se nasmiješiti u znak isprike, ali sam imala osjećaj da sam
posve prazna iznutra. Sve je i dalje bilo neizvjesno jer, unatoč tomu što sam
se oslobodila Clarencea, nisam pred sobom vidjela lak put. Niti sam na
njemu vidjela sebe i Rikarda. Tada sam uhvatila Rikardov pogled. Bio je
zamišljen.
“Što je?” Čak sam i ja začula oštrinu u svome glasu.
“Ne znam bih li se smijao tvom zapanjujućem izgledu, princezo, ili se
vratio u Cold Harbour i sasjekao Clarencea njegovim mačem.”
“Tako mi Djevice, da se nisi usudio smijati mi se!” Na čast mu služi što
se nije smijao. Mislim da me procijenio dovoljno dobro da osjeti kako bi me
to gurnulo preko ruba i bacilo u ponor suza ili bijesa. Umjesto toga odmjerio
me od glave do pete, na što sam se lecnula od pomisli što vidi. Bila sam
Mary, sluškinja iz kuhinje, od grubog platnenog vela koji mi je pokrivao
masnu kosu do platna svoje gornje haljine, zataknutog za pojas da se ne
umrlja pepelom, preko korzeta s masnim mrljama i čađavih rukava, pa sve do
nesretnih cipela. Nisam bila prizor ugodan muškome oku. A imala sam i
dovoljno godina da očajavam zbog svoje narušene ženstvenosti. Oborila sam
pogled i uperila ga u njegove otmjene čizme. Nisam bila u stanju gledati
gađenje ili odbojnost na njegovu licu. Odupirala sam se potrebi da se
počešem dok sam čekala da ode.
Na moj užas, Rikard mi se počeo približavati.
“Ne prilazi mi!” podignem ruke i otvorim dlanove prema njemu gledajući
ga u oči. “Ne govori mi na što sličim!”
Svejedno mi je prišao i posegnuo za mojim rukama. Ali, ja sam ih hitro
povukla i stavila iza leđa kako bih skrila dokaz o tome da sam crnčila u
sestrinoj kuhinji. Ne obazirući se na to, uhvatio me za ruke i povukao
naprijed, ustrajući u tome sve dok se moje ruke nisu našle u njegovima. Sa
zaprepaštenjem sam promatrala razliku među njima. Istina, njegove su
vojničke šake bile pune žuljeva od mača i uzdi, ali su svejedno bile
njegovane. Dragulji su mu se presijavali na prstima, a nokti su mu bili uredno
podrezani. Bile su to ruke dvoranina. A moje, čak i za ovo kratko vrijeme...
Frknula sam dok sam proučavala oštećenja. “Ostaci bijedne Mary
Fletcher.”
“Koga?”
Odmahnuh glavom blesavo postiđena što me vidi u ovakvom stanju, kao
da sam sama kriva za to. Nisam mogla govoriti dok sam ga promatrala i
željela znati istinu. Ako sam mu se gadila, moram to znati. Ali, lice mu je
prekrivala mračna i nedokučiva sjena dok je prstima prelazio preko grube
kože mojih jagodica posivjelih od prljavštine. Što je mislio o mojim noktima,
crnim, oštećenim i ispucalima, nisam mogla ni zamisliti. A imala sam i
opekline, ogrebotine i grimiznu masnicu na zapešću koju nisam mogla skriti
rukavom. Kada sam naglo udahnula od nelagode zbog njegova pritiska na
mojim rukama, pustio me.
Možda sam mu se ipak gadila.
“Moram te napustiti, Anne. Imam posla s kraljem.”
“Naravno.” Bila sam duboko razočarana, ali skrivala sam to. “Bit ćeš
sama ovdje, ali posve sigurna.”
“Da.”
Uz smiješak je, iako znam da sam se bila ukočila, jagodicama svojih
prstiju nježno prešao preko mog obraza, a potom ih zamijenio usnama, blagim
poput daha. Bio je to posve neočekivan pozdrav, ali i, s obzirom na moju
neuglednu pojavu, prava viteška gesta. Potom je krenuo svojim putem
otvarajući vrata. Naravno da ima drugih poslova.
No, Rikard se na dovratku osvrne i široko osmjehne kad sam se ja
namrštila. “Izgledam li užasno?”
“Da. Ali ponovno ćeš biti prekrasna. Poslat ću nekoga da ti donese vruću
vodu.”
Uzvratih mu osmijehom. “Tako mi Djevice, bit ću ti zahvalna.” Glasno se
nasmijan kad sam shvatila da nije ponio svoj ogrtač.

Dugotrajni trenutak čistog blaženstva.

Utonula sam u vrućinu sve do brade. Kako je i obećao, Rikard je izdao
naredbu koja je rezultirala cijelom povorkom sluga koji su mi u sobu donijeli
drvenu kadu i vjedra s vrućom vodom. Kada je bila skučena čak i za sitno
građenu osobu poput mene pa su mi koljena bila tik ispod brade, ali su me
vrućina i mirisne trave toliko umirili da sam počela tonuti u san. Potom se
trgnuh, a oštar miris ružmarina razbistri mi misli dok mi je njegovo ulje
liječilo rane.
Što sada?
Soba je bila tiha. Nakon toliko dana i tjedana u kojima je svaki moj
korak bio nadziran, u Engleskoj i u Francuskoj, uživala sam u ovome
trenutku. Jedna od mlađahnih sluškinja, Meggie, ponudila se ostati i pobrinuti
se za mene, ali mi je otišla pronaći prikladan ogrtač i spavaćicu te, kako sam
se nadala, par cipela koje mi neće biti prevelike. Ništa me neće natjerati da
iznova obučem svoju prljavu odjeću sluškinje. Stoga sam, opijena tišinom,
razmišljala o budućnosti.
O udaji za Rikarda, kada nam Njegova Svetost odluči dati dopuštenje.
Oduševljenje je strujalo mnome od glave do pete, lagano i raskošno, utješno
poput mirisnih trava, popraćeno uznemirujućom vatrom među mojim bedrima
koja nije imala nikakve veze s vrućom vodom. Lizala je i plamtjela od
pomisli da ću napokon pripasti Rikardu te mi je žarila lice sve do korijena
kose.
Dosta! Dlanovima protrljam lice, usmjeravajući misli na svoje
nasljedstvo. Rikard će mi pružiti podršku i boriti se za ono što mi pripada.
Mogla sam to ostaviti po strani dok dopuštenje za naš brak ne bude
potpisano i ovjereno. Još mi se jedna briga nametne u glavi i natjera me da se
uspravim, ukočivši mi mišiće.

Što će biti s mojom majkom koja je, čini se, bila osuđena proživjeti svoje
preostale dane u Beaulieuu bez ikoga tko bi se zauzeo za nju, dok su se oko
njezina nasljedstva vodile prepirke i nadmetanje kao da je već u grobu?
Ja ću se zauzeti za nju, obećala sam sama sebi. Nikada neću dopustiti
Clarenceu da ugrabi ono na što Isabel nema zakonsko pravo. Čim postanem
vojvotkinjom od Gloucestera, ustrajat ću na grofičinu oslobođenju. Rikard će
to učiniti za mene.
Obećavši sama sebi da ću joj pisati i tako je uvjeriti u svoje namjere za
njezinu dobrobit, spustila sam se natrag u vodu tako da mi je dodirivala nos.
 Sluškinja se vratila i ustrčala oko mene. Sapunala je i ispirala mi kosu
sve dok nije zaškripala pod njezinim prstima, a ja uzdahnula od čistog
zadovoljstva. Cokćući kao što je to činila i Margery, počela mi je melemom
mazati ruke. Trebat će proći određeno vrijeme prije nego što se oporave.
Odjevena u spavaćicu i širok ogrtač, koji su mi bili suviše veliki i vukli se
po podu, počešljane kose puštene preko ramena da se suši, iznova me
ostavila samu tako da sam u tišini kroz prozor promatrala kretanja na ulici.
Izvukavši stopala iz prevelikih cipela, sjela sam na njih i razmislila o situaciji
u kojoj sam se nalazila.
Trebala sam skakati od sreće. Ali brige u čijem se središtu nalazio
Rikard iznova su me napale poput oštrih i preciznih strijela koje su me
ubadale ravno u srce i dosađivale mi. Sablasna smrt Edwarda od Lancastera i
dalje je lebdjela nada mnom, neprestano usmjeravajući moje misli tim
mučnim putem i narušavajući moje ranije oduševljenje. Nisam se mogla
opustiti dok me morila jedna te ista strepnja da bi zbog svoje ambicije čovjek
bio sposoban oženiti nasljednicu čak i ako je mrzi više od samoga vraga! Ne,
Rikard me ne mrzi. Ali želi li me oženiti zbog mog bogatstva i položiti pravo
na moje nasljedstvo jednako kao što je to Clarence činio s Isabelinim? Je li
to razlog zbog kojeg se zavadio s bratom kako bi me izbavio? Ako je to
istina, onda nema neke prevelike razlike između braće Clarencea i
Gloucestera. Ne. Odbijam povjerovati u to.
Zbog iznenadne, iskrene uspomene prislonila sam prste uz usne uživajući
u sjećanju od kojega mi je utroba zalepršala. Rikard je došao po mene,
spasio me. Rikard me nije poljubio kao da razmišlja samo o mome bogatstvu.
Prizvala sam u pamćenje njegove ozbiljne crte lica i sjaj u njegovim očima
kada me gledao. Žestinu, silinu, prodornost. Je li tako ljubio zaljubljen
čovjek? Nisam imala iskustva na koje bih se mogla pozvati. Znala sam jedino
da su mi od toga klecala koljena, a srce se topilo poput meda. Rado bih to
ponovila ako Rikard bude bio raspoložen. ..
Nadala sam se da će se Rikard vratiti, i to uskoro. Ali nije. Ostala sam u
svojoj sobi. Ručak u jedanaest sati najavila je Meggie sa šalicom piva te
pladnjem kruha i sira, a potom me prepustila dugim poslijepodnevnim satima.
Stoga sam, kada je netko pokucao na vrata, skočila na noge da ih otvorim.
“Margery!”
 Stajala je na dovratku zajapurena i naherena vela kao da je došla u žurbi,
krupna i odlučna kao i uvijek, široka osmijeha i vlažnih očiju. Prije negoli
sam od iznenađenja dospjela uzviknuti što drugo osim njezina imena, privukla
me u zagrljaj i čvrsto stisnula dok joj se cijelo tijelo treslo od siline osjećaja.
“Gospodarice! Mala moja Anne! Hvala Bogu!”
Izmigoljivši iz njezina zagrljaja, povukla sam je u sobu, ali nisam joj
pustila ruke. “Ne možeš ni zamisliti koliko sam sretna što te vidim, Margery.
Kako si stigla ovamo?”
Otrla je oči o rukav i šmrcnula. “Gloucester je to učinio. Vratio se i rekla
sam mu da neću više služiti vašoj sestri. Napustila sam Cold Harbour i
ponijela vaše stvari. Svakako su bile spakirane, sjećate se.” Zahihotala se
kroz suze. “Služit ću vama. Imam samo vas... Otac vam je pokojni, majka
zatočena, a Isabel se udružila s vragom. Što joj je onaj čovjek učinio. Nikad
ne bih povjerovala da može biti toliko okrutna i sebična! Stoga sam došla
služiti vama, vaša bi majka to zasigurno željela. Neću dopustiti da vas vise
takne. Kunem se Blaženom Djevicom.” Ponovno me čvrsto zagrlila i
zaplakale smo kao što to čine sve žene, nakon čega se Margery odmaknula,
duboko uzdahnuvši i brišući oči.
Potom smo začuli komešanje na dovratku kada su Francis Lovell i dva
vojnika ušla psujući i boreći se s krupnom škrinjom između sebe te je
postavili uz sama vrata.
“Eto! Vaša odjeća i stvari, kako sam i rekla.” Povrativši vedro
raspoloženje, Margery otvori škrinju i provjeri sadržaj, cokćući jezikom dok
je pregledavala mnoštvo haljina i podsuknji, korzeta i spavaćica.
“Vojvotkinja ih je željela zadržati, ali nisam joj dopustila. Vaši su i nema
pravo na njih...” Mrštila se gledajući moju neobičnu odjeću i bose noge.
“Izvadit ću vam haljine iz škrinje. Potrebna vam je prikladna odjeća ako
budete imali goste.” Potom se namršti na Francisa, a on joj se samo naceri.
“Mislim da ćemo ostati ovdje neko vrijeme, dok se sve ne dovede u red.
I neću odgovarati za svoje postupke ako Njegova Milost Clarence samo
pokuša stupiti u ovu sobu.” Napućenih se usana osvrtala oko sebe. “Moglo
je i gore, pretpostavljam...”, čula sam kako tiho mrmlja dok je užurbano
hodala od moje do susjedne odaje.
 “Francise! Ne znam kako da ti zahvalim. Nemaš pojma koliko mi znači
što je Margery uz mene. Priznajem da sam počela osjećati tugu.”
Odmahnuo je glavom odbijajući ikakvu zaslugu s uobičajenom
skromnošću. “To nije moja zasluga. Bila je to Gloucesterova odluka. Nije te
htio ostaviti samu ovdje.”
“Osjećala sam se napušteno”, zastadoh. “Mislila sam da će se možda
vratiti.”
“Važna su državna posla u pitanju. Ali mislio je da si tužna i usamljena te
da će ti Margery pomoći. Ona je bila i više nego voljna doći, kao što vidiš i
sama.” Oči mu možda i jesu svjetlucale, ali sam vjerovala da je oprezno
kružio oko važnih poslova.
“Pretpostavljam da je Rikard vrlo zauzet.”
“Da. Drži sve uzde u svojim rukama. Kralj je otputovao na Velšku
granicu.”
“Francise... Znam da želi brak...”, rekoh oprezno. “Ali misliš li da mu je
stalo do mene?”
“Misliš li da nije?” Francisove se obrve podignu u nevjerici. “Ne znam.”
“Onda ga ne poznaješ dovoljno dobro. Da si morala živjeti s njime, kao
što sam ja morao otkad si nestala, ne bi sumnjala u to. “Ne?” dahnem.
“Ispričaj mi onda, Francise.” Evo mi prilike da otkrijem što se skrivalo
iza zagonetne vanjštine koju je Rikard tako uspješno njegovao.
“Nemam ti puno toga reći. Jedino da je bio lud od brige. Nije to rekao
naglas, ali znao je za što je Clarence bio sposoban. Ako je mogao optužiti
vlastitu majku da je bludnica i brata da je kopile kako bi ojačao vlastito
pravo na prijestolje... Ako je to bio sposoban učiniti... Rikard je strahovao
od najgoreg. A kada je primio tvoje pismo - nalazili smo se u Middlehamu
usred mučne rasprave oko posjeda - odgurnuo je dvojac koji se prepirao oko
uskog šumskog pojasa rekavši samo da će se vratiti kad uspije i jahao bez
prestanka tjerajući konje, koji su se zamalo srušili od iscrpljenosti. A kada te
nije zatekao tamo... Mislio sam da će istog trena odjahati u Tewkesbury
stajući isključivo zbog objeda i uzimanja drugog konja. No, Isabel mu je
rekla da si se predomislila u vezi s brakom i otišla u samostan, pa je
zavladao nered.”
 “Je li joj povjerovao?”
“Nije. Ni jedne sekunde. Krivio je Clarencea.”
Dakle, pomislila sam, Francis me je time stavio na moje mjesto. Ja sam
možda sumnjala u Rikarda, ali on u mene nikada nije posumnjao. Osjetila
sam kako su mi se obrazi neugodno zarumenjeli nakon što me posve
opravdano obuzeo sram.
“A onda su mu dali rukavice”, nastavio je Francis očigledno nesvjestan
moje nelagode. “Sluga nas je zaustavio u trenutku kad smo izjahali kroz
ulazna vrata. Mislio sam da će se smjesta vratiti i zahtijevati da pretraže
Cold Harbour od podruma do kula. Ali prevladao je zdrav razum. I moji
nagovori.” Nasmijao se prisjećajući se tog događaja. “Bilo bi pravo
zadovoljstvo raščupati otmjeno perje Njegove Milosti, prokletog Clarencea,
ali bilo je bolje spremiti se za to. Stoga smo se jutros vratili s vojskom i
dobro obavili posao. Rikard je probdio cijelu noć koračajući po svojim
odajama poput lava u kavezu u Tornju. I jednakog raspoloženja. Naposljetku
sam ga ostavio na miru.”
“Dakle, stalo mu je.”
“Da, luda djevojko”, obrati mi se kao djetetu, a ne kao ženi i princezi.
“Stalo mu je.” Francis je oklijevao držeći ruku na zasunu.
“Poručuje ti da pogledaš u škrinju. Onda ćeš i ti vidjeti ono što on vidi.
Kaže da će te smiriti, osim ako mu nisi čvrsto odlučila prkositi!”
Nestrpljivo sam preturala po škrinji.
“Što tražite?” Margery ozlojeđeno otpuhne jer sam joj se našla na putu.
“Ne znam. Nešto od Rikarda...”
Konačno sam ga pronašla, bilo je skriveno među odjećom. Skliznulo je na
dno sa strane i znala sam o čemu je riječ čim sam ga dotaknula. Zrcalo,
ulašteni srebrni disk koji sam otkrila kad sam sklonila platno, s ručkom na
kojoj je bilo ugravirano cvijeće i loza. Zaprela sam od zadovoljstva. Kako se
uspio domoći tako dražesna predmeta?
Podigla sam ga ispred sebe. Nije prikazivalo posve čist odraz, ali poslužit
će mi. Rekao je da ću vidjeti što on vidi.
Shvatila sam da je prošlo mnogo vremena otkad sam se posljednji put
vidjela u zrcalu. Bilo je to u Middlehamu kada je Rikard poljubio Maude i
kada mi se srce slomilo nakon što sam uvidjela svoju neprivlačnost
promotrivši vlastiti odraz s nezadovoljstvom. Kakvo li sam samo dijete tada
bila, ali ne i sad. Prinijevši zrcalo do svjetla koje je dopiralo kroz prozor,
pogledala sam se. Zapanjilo me ono što sam ugledala. Izmijenila sam se u
ovim mjesecima progonstva i braka, boja, tuge i sputanosti. Moja vječno
tamna kosa, žućkasta put i sitna građa nikada se neće promijeniti, ali moram
priznati da sam se proljepšala. Zrelost me konačno dotaknula svojom
nježnom rukom. Samozadovoljno sam napućila usne. Kosa mi je blistala
nakon što se Meggie pobrinula za nju. Jagodice su mi bile visoke i gotovo
izgledale otmjeno pod glatkom kožom. Široko čelo, ravan nos, čvrste usne.
Dodirnula sam ih prelazeći vršcima prstiju preko njih. Oči su mi, smatrala
sam, u najvećoj mjeri krasile lice, najtamnije plave boje, uokvirene tamnim
trepavicama, iako su bile neugodno prodorne. Možda sam se jednostavno
proljepšala s godinama, dok je Isabel, kunem se, očigledno bila lijepa od
dana kad se rodila. Jesam li bila prekrasna? Ne bih rekla. Ali nisam loše
izgledala... U očima muškarca koji bi bio sklon vitkim, tamnokosim i
tamnookim ženama.
Možda je Rikard, na kraju krajeva, i bio zadovoljan onim što je vidio.
“On u vama vidi snagu. Hrabrost.” Margery se nasmiješila kao da je s
jezivom preciznošću pročitala moje misli. “Zračite njome, gospo.” Dopustila
sam sama sebi uživanje u tom trenutku s toplim zadovoljstvom.
Kada se Rikard konačno vratio - ako ćemo iskreno, ne puno kasnije -
unatoč mojoj sklonosti da budem zajedljiva na račun njegove odsutnosti, bila
sam dobro oprana i namirisana. Nosila sam vlastitu odjeću, Margery me
tetošila na svakom koraku, samopouzdanje mi se vratilo, a moja melankolija
rasprsnula se zahvaljujući Francisovu posjetu, ali svejedno sam bila oprezna.
Možda sam žudjela za time da vidim Rikarda, da otvoreno razgovaram s
njime, zamišljajući da će nam on prokrčiti put i osigurati svijetlu budućnost,
ali nisam bila tako naivna da povjerujem kako on to uistinu može učiniti.
Francis mi je više odao o tome što se događa na dvoru onime što nije rekao
nego onim što jest.
Nije samo bila stvar u tome voli li me Rikard ili ne voli. Postojalo je tu
mnoštvo isprepletenih niti, moći, politike i prijevara, koje su se međusobno
prožimale. Ni razdor između njega i Clarencea nije bio bezazlen.
 Stoga sam ga čekala s dozom straha, iako sam ga dočekala s iskrenim
osmijehom i molila se da njime uspijem prikriti svoje sumnje. Što se Margery
tiče, ona mu se malne bacila pred noge u znak zahvalnosti. Bila je izgubljen
slučaj, kako sam shvatila, njezina mi je odanost pripadala u potpunosti.
Nikad mi neće moći pružiti objektivno viđenje Gloucesterovih slabosti i
nedostataka.
Kad mu se naklonila, Rikard je uhvatio Margery za ruke te je uspravio do
njezine bucmaste, osrednje visine, ljubeći joj ruku s tračkom humora u
očima. “Onda, zadovoljna si svojim novim odajama?” Bio je raspoložen za
šalu, zaključila sam, i odlučila mu se pridružiti. “Ne, Vaša Milosti. Nisam.”
Margery nikada nije znala biti suzdržana, iako joj se lice zarumenjelo od
zadovoljstva zbog njegove brige. “Nisu prikladne za lady Anne. Ali s
obzirom na okolnosti... Kada je zamislim u onoj kuhinji, krv mi proključa.”
“Ovo neće dugo trajati. Trenutačno joj ne mogu pružiti ništa bolje od
ovog utočišta, ali ime nadbiskupa Nevillea predstavlja dovoljnu zaštitu.”
“Slažem se, Vaša Milosti. Ali gdje bismo mogli pronaći trajni dom za nju,
ne bih znala.” Gunđala je bez kraja i konca. “Nije prikladno da...”
“Margery! Dosta!” Ušutkam je podigavši ruku prije negoli su njezine
pritužbe dospjele u puni zamah nakon što se Rikard zamišljeno okrenuo
prema meni.
“Izgledate odmorno, gospo.”
“I jesam.” Pažljivo me gledao kao da želi otkriti kakav nedostatak u mom
držanju. Uspravila sam se u ramenima kako bih ga spriječila u tome.
“I dobro ste podnijeli sve muke.”
“Nesumnjivo. Naučila sam vješto očistiti štuku te očerupati i nadjenuti
kopuna.”
“Drago mi je što to čujem.” Sjaj u njegovim očima postane intenzivniji.
“Ako ikada zapadnem u nevolje, mogu mirno spavati znajući da će se moja
žena znati nositi s izazovima.”
Njegova žena. S teškoćom sam progutala slinu, ali sam se držala šaljivog
tona. Bolje i to nego opasnih voda koje su navirale. “Gospodar Hough
pohvalio je odsutnost gadljivosti u meni kada je kopun jednom prilikom
pobjegao iz košare i jurio po kuhinji pa sam mu morala sjekirom presjeći
vrat.”
“A tko je gospodar Hough?”
“Clarenceov kuhar, dakako. Iznimno vješt čovjek koji je inače škrtario na
pohvalama. Nije mi dopuštao da se približim divljači.”
“Uvjeren sam da je tvoje držanje bilo za svaku pohvalu, bez obzira na
divljač.”
Nisam više mogla susprezati osmijeh. “Jest. Mislila sam na Clarencea
sve vrijeme dok sam udarala po kopunovu vratu!” Sa zadovoljstvom sam
mlatnula rukom kroz zrak.
“Ah! I krvoločna.”
Svim time kružili smo oko gomile stvarnih problema. Bila sam svjesna
toga, kao i on. Margery nas je napustila na moj znak, nimalo nevoljko, ali mi
je uputila ozbiljan pogled prije odlaska. Jasno mi je poručila da pazim što ću
reći i kako ću se ponašati. Ona će se zauvijek brinuti o meni i biti mi odana
do groba, ali nije mi bila potrebna pratnja za ono što sam namjeravala reći.
Čim je zatvorila vrata za sobom, prestali smo s dosjetkama, a dobro je
raspoloženje naglo isparilo, kao kada tko puhne i ugasi svijeću.
“Što se događa?” upita blago, oprezno. Prišao mi je i uhvatio me za ruke.
Dakle, nisam uspjela skriti svoj strah. “To što...” Zatvorim oči i uzdahnem.
Rikard je bio iznimno strpljiv dok sam ja pokušavala raspetljati svoje brige.
Između nas postojalo je mnoštvo neriješenih pitanja i prepreka. Francis mi je
rekao da je Rikardu stalo do mene. No, tu se nalazio i drugi, viši zid s kojim
sam se odviše dugo odbijala suočiti. Nisam to više mogla činiti.
“Što te muči, Anne? Pobrinut ću se za to, ma što bilo.” Bio je tako
samouvjeren. Njegova vjera da može izbrisati moje strahove i tugu gotovo
me nagnala u plač. Ali nisam smjela plakati. Ogolila sam svoj silni strah pred
njime, bez okolišanja.
“Jesi li ubio princa, Rikarde? Jesi li ubio princa Edwarda?”
“Jesam.”
“Ah!” Priznanje mi je izbilo sav zrak iz pluća. Nadala sam se da će
zanijekati, navesti ma kakav izgovor. Da je moj san bio samo okrutno
izvrtanje istine ili da je svećenik u Tewkesburyju krivo protumačio taj užasni
događaj. Možda je zapravo kralj dokrajčio svog neobuzdanog neprijatelja.
Ali Rikard je priznao svoje djelo bez oklijevanja. “Ah...” Um mi se sledio od
užasa, nesposoban riješiti se prizora u kojem Rikard drži krvav nož u ruci.
“Nije tajna. Ja ne...” Kad su nam se pogledi sreli dok mi je očima
pretraživao lice, sinulo mu je. Nabrao je čelo i naprasno mi pustio ruke kao
da sam ga opekla. “Mislila si da sam ga hladnokrvno ubio. Je li to na stvari?”
“Ne znam. Ali mislim da jesam.”
“Da bih ga tako ubio?”
“Tako su mi rekli.”
“Onda poslušaj istinu. Nije bila riječ o ubojstvu. Prisegnut ću ako želiš,
ali neću opravdavati svoj postupak.” Njegove oči prštale su od moćnog
uvjerenja netremice me gledajući. “Ubio sam ga kada su ga doveli pred nas u
opatiju u Tewkesburyju. Čak je i kao zarobljenik, poražen i razoružan, na
korak do smrti koju je sprječavala samo Edwardova milost, ostao
beskompromisan. 'S kojim pravom', usudio se pitati kralja, 'uzimaš ono što
mi pripada? Ja sam kralj Engleske, ne ti.'“Rikard se oporo nasmije. “Ne znam
je li u pitanju bila hrabrost ili čista glupost. Ali znam da je bio drzak i
lakomislen.” Iako nije skidao pogleda s mene, činilo mi se kao da me ne vidi.
Kao da je posve usredotočen na uspomenu od prije više od šest mjeseci.
Sjećam se da se Clarence blago obratio Lancasteru da ga umiri. Ali, on je
na to gledao kao na daljnju izdaju, pa se bijes u njemu rasplamsao. Iako je sa
svih strana bio opkoljen čuvarima, Lancaster je pokušao dograbiti bodež s
Clarenceova pojasa. I uspio je - priznajem da sam bio suviše neoprezan u
prisutnosti kralja. Nisam mislio da bi se Lancaster usudio učiniti takvo što. I
prije negoli smo ga uspjeli spriječiti, pojurio je prema kralju.”
Dakle, kao u mome snu. Isti postupak, isti ishod, ali posve drugačije
tumačenje. I toliko mu je nalikovalo, da sam mogla zamisliti princa kako sve
stavlja na tu posljednju kocku, u budalastom i jalovom pokušaju da pokosi
svoga neprijatelja Clarenceovim bodežom, ne mareći što je okružen ljudima
koji su spremni pogubiti ga bez grižnje savjesti ako bude prkosio. Princ
nikada ne bi prihvatio poraz. Ne za života.
Uzdahnula sam, polagano se mireći s činjenicama. Da, nesumnjivo se
tako zbilo. “Rikarde...”
“Zato sam ga ubio”, nastavi Rikard kao da me nije čuo. “Kao vrhovni
zapovjednik Engleske zadužen sam za kraljevu osobnu sigurnost i sigurnost
cijeloga kraljevstva. Bi li radije da sam ostao po strani i pustio Lancastera da
probode Edwarda?”
“Ne. Ne bih”, priznam iskreno.
“Anne... jesi li ga voljela?” Rikard mi se približio u jednom koraku,
ponovno me uhvatio za ruke, sada već grubo, te sam mu vidjela srdžbu na
licu. Znala sam da sam ga povrijedila dovodeći u pitanje njegovu čast i
dostojanstvo. Probadao me mračnim pogledom, od kojeg mi je nešto
zatreperilo u grlu - ne posve neugodan osjećaj. “Je li imao svoje mjesto u
tvome srcu?” grubo me upita. “Bila si s njime, udana za njega gotovo cijelu
godinu. Je li te ovako ljubio?” Čvrsto i sigurno njegove usne prekriše moje i
ostaviše me bez daha. “Je li te ovako dodirivao?” Prođe mi rukama od
ramena do kukova namjernim, gotovo bezobraznim činom posjedovanja od
kojeg mi zadrhtaše svi udovi.
“Ne. Ništa slično.” Zatečena gubitkom kontrole u čovjeka koji je
obuzdavao svaki svoj osjećaj i postupak, još sam se više iznenadila kada
sam shvatila da uživam u činjenici što imam takvu moć nad njime. Ali, nisam
mu mogla reći istinu, ne u potpunosti. Sram me natjerao na šutnju kao da je
sve moja krivnja. “Bila si moja prije negoli si postala njegova.” Požuda,
jasna i zrela, doprla je do mene iz njegovih riječi i obuzela me od glave do
pete.
“Oduvijek sam bila tvoja. Ali napustio si me...”
“Ne svojom voljom.” Potom me iznova upita s naporom od pokušaja da
zvuči blago: “Jesi li ga voljela, Anne?”
Znači, tako. Nisam bila shvatila dokle uistinu seže njegova ljubomora.
Možda je Rikardu bilo teško postaviti to pitanje, ali ja nisam oklijevala pri
svom odgovoru. Uvjereno, pa čak i silovito, odvratila sam: “Ne. Nisam ga
voljela. Žalila sam ga, isprva. A kada sam ga upoznala, bojala sam ga se.
Čak sam ga i mrzila.” Neću mu reći kako me udario kada je našao Rikardovo
pismo ni kako je uživao u mojemu poniženju kada mi je otac poginuo. Neću
mu reći za njegove zlobne i neutemeljene optužbe. “Nisam ga voljela. A on je
mene nesumnjivo prezirao, osim kada mu je bio potreban netko da se divi
njegovim vještinama i veličanstvenoj ambiciji.”
 “Bio je prilično naočit.” Rikard nije bio posve razuvjeren. “Tu me
nadjačao.” Blago se nasmijan. Moja je ljubav, dakle, bila sklona taštini poput
mene. “Bio je naočit, ali iznutra je zračio nekakvom tamom koja me
odbijala.” Odjednom me obuzme neobična tuga zbog princa i njegove smrti
koju je skrivila njegova neobuzdana ambicija, zbog žalosti i poniženja kojima
me namjerno obasipao, zbog svih nas koji smo se našli u ovom sukobu. Kada
sam trepnula i pokušala se usredotočiti na Rikardovu ogrlicu s draguljima,
suze su mi pomutile vid.
“Pogledaj me”, promrmlja Rikard nježno nakon što je uvidio da sam se
ražalostila, blago me držeći za zapešća. “Ne želim te žalostiti. Dakle, nema
tajni između nas?”
“Ne. Nema ih.”
Ipak sam vidjela odraz sumnje u njegovim očima. Suzdržavao se kao da
ima teškoća s izražavanjem svojih misli, s obzirom na to da je bio šutljive
naravi. Potom se prepustio. “Postavila si mi pitanje i dao sam ti odgovor.
Moram znati da prihvaćaš moj postupak. Spremno priznajem svoju
ljubomoru. Mrzio sam činjenicu da te on imao kad ja to nisam mogao. Ali to
nije utjecalo na Lancasterovu smrt. Ubio sam princa iz čiste nužde. Ako to ne
možeš prihvatiti, Anne, to će vječno stajati između nas. Sjena tog događaja
narušit će naše povjerenje. Ponekad dužnost i potreba diktiraju ljudske
postupke. Ne ponosim se time što sam učinio, ali nikada nisam postupao
okrutno ni koristoljubivo. Trebala bi me poznavati u dovoljnoj mjeri da znaš
da je tako.” Zastao je na trenutak. “Znam da nikada nisi pristala na taj brak,
iako je Edward pretpostavio da hoćeš. Rekla si samo da ćeš razmisliti.
Molim te da sada razmisliš. Možeš li me prihvatiti ovakvog kakav jesam, sa
svim manama i vrlinama? Sa svim grijesima i slabostima?
Ako prihvaćaš moje dobre strane, morat ćeš se pomiriti i s lošima. Možeš
li to učiniti? U protivnome nećemo moći biti sretni.”
Pustila sam njegove riječi, to nevjerojatno ogoljenje njegove duše, da se
upiju u moje srce dok sam pretraživala njegovo lice pokušavajući pročitati
misli koje je skrivao iza ozbiljnoga izraza. Kada je postao tako nedokučiv?
Kada je odlučio da mu je bolje skrivati svoje osjećaje od ostatka svijeta kao
da ni ne postoje? Za života na dvoru, pretpostavila sam, gdje su se
neprijatelji svakodnevno predstavljali kao prijatelji i gdje je bilo potrebno
čuvati svoja leđa od noža ubojica vođenih političkim namjerama. Nekada
sam mogla čačkati i kopati dok ne bih prodrla ispod njegove glatke površine
bez obzira na njegove osjećaje, ali sada više nisam imala tu sposobnost, ne
bez njegova dopuštenja.
“Hoćeš li se udati za mene? Iako nosim krv Edwarda od Lancastera na
svojim rukama?” ponovio je kada sam i dalje oklijevala, zakočena vlastitom
neodlučnošću.
Rikardu je u ovome trenutku bila potrebna moja iskrenost više nego ikada
prije. I pružit ću mu je. “Rekla sam da ću razmisliti o braku i učinit ću to.
Željela bih to učiniti ove noći. Pričekaj jutro, Rikarde, i dat ću ti svoj
odgovor.”
Srce mi se kidalo zbog toga što sam učinila, što sam vidjela sitni tračak
sumnje koji sam pobudila u njegovu umu. Ali razmislit ću o njegovim
riječima i donijeti odluku. I kao žena koju su nagnali da se osjeća
nesigurnom, neželjenom i nevoljenom – i koja iz usta svoga zaručnika još
uvijek nije čula da joj njegova ljubav pripada - natjerat ću ga da još malo
pričeka.
Rikard se odmakne i svečano nakloni. “Do sutra, gospo.”
Kako mi je bilo teško uravnotežiti te dvije strane. Davno sam priznala da
je dječak kojeg sam poznavala nestao zauvijek. Sada je preda mnom stajao
muškarac. Mogu li ja voljeti tog muškarca, poštovati ga? Ostaviti sve u
prošlosti, svu krivnju i osudu? Ako ne budem mogla, kako je Rikard
nagovijestio, pred nama je trnovit put.
Jedna je stvar bila jasna. Ovo neće biti tek puki nastavak našeg odnosa iz
djetinjstva, nego drukčiji i složeni skok u svijet moći i političkih spletki.
Kako je to bila neobična stvar. Imali smo toliko zajedničkih uspomena, tako
intimno poznavali jedno drugo, ali ipak... Činilo mi se kao da je temelj ostao
isti, a zidovi se promijenili. Bili su drukčije grade, nudeći različite poglede. U
tome sam čovjeku vidjela moćnika koji je uživao u plodovima svoje moći.
Mislila sam da bi mogao biti nemilosrdan pri ostvarivanju svojih ciljeva.
Neupitno je bio suzdržaniji i šutljiviji nego ikada prije, još nepristupačniji.
Jesam li ga mogla istinski voljeti?
“Može li žena voljeti muškarca čije su ruke uprljane krvlju?” upitala sam
Margery dok mi je plela kosu.
“Ovisi o čijoj je krvi riječ i zašto se tamo našla, gospo.” Žustro se
posvetila vezanju čvora.
“Ubijeni je predstavljao opasnost za druge i cijelo kraljevstvo. “Ako
mislite na to što je Gloucester pogubio princa od Lancastera... Nije puno
pogriješio, kažem vam.”
Uzdahnula sam. Od nje neću dobiti nepristrano mišljenje. S koliko se krvi
na očevim rukama morala nositi moja majka? Previše, mnogi bi rekli, i ne
samo s bojišnice. Ali, ostala mu je vjerna sve do njegove smrti. Je li ikad
propitkivala njegove postupke i osuđivala ga kao što ja to sada činim?
Naravno da jest. Ne bi bila ono što jest da je sve prihvaćala bez
propitkivanja.
“Zapitajte se ovo, gospo.” Margery me prepustila mislima. “Da je princ
ugrabio priliku ubiti Gloucestera, mislite li da bi oklijevao i trenutka? Da mu
zabije nož u leđa?”
“Ne bi.”
“Ta zašto se onda zamarate time?”
Sumnjam da je Rikard proveo imalo mirniju noć u odnosu na mene, s
obzirom na to da mi se u cik zore pojavio na vratima i bacio na očigledno
unaprijed smišljen govor prije negoli sam dospjela odgurnuti svoj pehar i
pladanj s doručkom. Nestalo je njegove suzdržanosti i držanja na odstojanju.
Preda mnom je stajao dječak kojeg sam voljela, sav ustreptao od napetosti.
Tada sam prvi put osjetila da Rikard priželjkuje određeni ishod isključivo na
temelju vlastitih osjećaja.
“Prije negoli mi kažeš što si odlučila, dopusti mi da ti kažem ovo, Anne...
Što god odlučila... imaš moju ljubav, moju naklonost. Neću te prisiljavati ni
na što...”
Propala je moja namjera da budem otmjena i blaga na riječima. “Nećeš
me prisiljavati? Nemilosrdno ćeš me progoniti dok ne ostvariš ono što želiš!
Oboje smo toga svjesni, Stoga mi nemoj govoriti da ćeš dopustiti da ostanem
neudana ili prihvatim tuđu ruku.”
“Jesam li baš tako tvrdoglav?” U očima mu bljesne bijes. “Ne toliko kao
ti...” Prekinem ga položivši mu ruku na nadlakticu. “Prvo poslušaj moju
odluku, a onda mi reci jesam li tvrdoglava. Prihvaćam ono što si učinio.
Shvaćam da ti je to nužda nalagala. Neću dopustiti princu od Lancastera da
se ispriječi između nas u smrti kako mu je to uspjelo za života. Odbijam
dopustiti njegovu duhu da nas razdvaja.”
Rikard napne mišiće kao da mu je pao teret s ramena. Vidjela sam kako
olakšanje struji njime. Stoga ću premostiti i drugu prepreku. “Sada moram
znati ovo... Voliš li me, Rikarde?”
“Znaš da te volim.”
“Ne, ne znam! Kada smo zajedno boravili na dvoru i kada smo bili mladi,
tada sam znala ili sam barem mislila da znam. Čak i kada smo bili u
Warwicku i kada je sve bilo tako teško... Ali puno se toga otad zbilo. Oboje
smo proglašeni izdajnicima i bili protjerani. Nisam toliko naivna da vjerujem
kako ljubav može nadvladati sve. Toliko smo zauzeti raspodjelom moći i
nasljedstva, Clarenceovim zahtjevima i prijetnjom o još jednome boju. Jedva
si progovorio koju riječ sa mnom otkad sam se vratila na dvor. Oteo si me,
ali i tad je isključivo bila riječ o dogovorima i pregovorima. Kako da znam
da me voliš? Nisi mi to rekao.” Osjećala sam kako moja napetost raste
zajedno s riječima koje su provalile iz mene. “Udat ću se za tebe, ali nisi
smirio moje strahove. Koliko ja znam, stalo ti je više do mog nasljedstva
nego do mene.”
“Već smo to prošli, Anne. Mislio sam...” Izgledao je izgubljeno.
“Rikarde... Shvaćam što mi govoriš, ali provela sam sramotnu količinu
vremena služeći u kuhinji zbog toga. Preturaju me poput grančice na vodi,
nemoćna sam pred svakim valom i vrtlogom koji me zanosi i to mi se ne
sviđa. Voliš li me, Rikarde? Bili smo tek djeca kada smo posljednji put
razgovarali o tome. Ako su se tvoji osjećaji promijenili... Radije želim znati
istinu. Udat ću se za tebe jer nam to oboma najviše odgovara, s time se mogu
pomiriti. Ali moram znati voliš li me, jer moje srce vapi za tobom.” Nisam
mogla biti jasnija. Nisam mislila da ću se ikada izložiti mogućnosti da me
netko silno povrijedi, ali upravo sam to učinila.
“Da. Volim te.”
“I to je sve što ćeš mi reći?”
“Volim te svakim djelićem svoga tijela.”
 Pomislih kako mi se smješka. Nisam to namjeravala trpjeti. “Držao si se
podalje od mene i šutio, Rikarde. Nikad mi se nisi povjerio. I to namjerno,
kako mi se čini. Nemoj mi se smješkati! Nisam više dijete da mi se obraćaš
svisoka!”
Njegov smiješak iščezne. “Čini se da je došao trenutak istine. Tvoja je
intuicija u punoj snazi, kao i uvijek.” Veselje mu je još jednom zasjalo na
licu prije negoli ga je zamijenio ozbiljan izraz lica. “Optužen sam i snosim
krivicu, ali u svoju ću obranu reći ovo: sve sam to činio s jednom i jedinom
namjerom, da zaštitim tebe. Clarence je spreman na sve kako bi spriječio naš
brak. Nisam mu se mogao predati u ruke poput slabića izdvajajući te od
ostalih. Bilo je bolje da me drži nezainteresiranim ili da misli kako ću si
drugdje potražiti ženu. Iz tog sam razloga bio hladan i držao se na odstojanju,
kako ispravno ističeš. Nisam išao za tobom. Nisam te zvao na ples. Pogledaj
što se dogodilo kada je otkrio moju naklonost prema tebi? Namjeravao te
poslati u Tewkesbury, a kada mu je ponestalo vremena, bacio te u kuhinju!
Štitio sam te tako što sam se držao po strani, sve dok te ne budem mogao
oženiti i osobno te braniti. Nisam se mogao osloniti na Edwarda, stoga sam
mogao jedino zavarati Clarencea da misli kako između nas više nema ničega.
Da će se moći dokopati toga nasljedstva bez straha od posljedica.”
“Držao si se podalje od mene kako bi me zaštitio.” Osjetih kako se
raspetljavaju prvi čvorovi, kako se topi prva šaka leđa.
“Da.”
“Da sam barem znala. Zašto mi nisi rekao?”
“Pa da to otkriješ Isabel?”
“Nikada to ne bih učinila! Nisam tako nepromišljena!”
“Iskreno, nisam bio siguran u kojoj je mjeri tvoja sestra bila umiješana u
Clarenceove planove ni kako su stajale stvari između vas. Nisam se usudio.”
To sam mogla prihvatiti. Ali: “Nikada mi nisi rekao da me voliš”, izazvala
sam ga vrativši se najdubljem izvoru svoje boli.
“Ta poljubio sam te!”
“U znak čednog pozdrava kada si me doveo ovamo i kada sam zaudarala
na loj. Osim ako ne računaš onaj... onaj napad na mene u Westminsteru.”
“Napad? Kakav napad?” Izražajno podigne obrve, ozlojeđen. “Tako mi se
pričinilo. Uhvatio si me, zamalo ugušio, a potom ispustio uz zakletvu da ćeš
me imati usprkos svima i svemu. Nisam sigurna da je u pitanju bila ljubav. U
tvome poljupcu nije bilo udvaranja, kunem se. Nisam uvjerena ni da si
uživao u njemu.”
Rikard se glasno nasmije shvativši. “Anne, ljubavi, dušo moja! Uživao
sam u njemu. Moja je jedina isprika to što se nisam umio najbolje
kontrolirati. Sve što sam želio u tom trenutku bilo je zadržati te uz sebe,
zaključati te i nikad te više ne ispustiti iz vida.” Nagnuo je glavu na isti način
kako je to činio u djetinjstvu. “Jesi li ti uživala?”
“Jesam... Nisam. Nije važno!” Zvjerala sam u njega sva usplahirena.
“Onda moram ispraviti stvar, tako da bude važna.” Rikard priđe bliže. “To
jest, ako ti to želiš, gospo.”
Željela sam. O, kako sam to samo željela! Nakon svega što se ispriječilo
između nas, nisam namjeravala suzdržavati se i čedno smješkati. Stoga nije
Rikard bio taj koji je prešao udaljenost između nas. Koraknula sam podižući
ruke da ga obgrlim oko vrata te ga privukla k sebi, podižući lice prema njemu
da me poljubi. Rikard je prvi progovorio, za nas oboje.
“Volim te”, dahne mi u usne. “Ti si moja druga polovica koja me čini
cjelinom. Moje drugo ja.”
“I ja volim tebe.”
Između mjesta na kojem smo stajali i kreveta nije bila velika udaljenost,
osobito ne za dvoje suglasnih ljubavnika.
“Trebao bih poći...”, nevoljko je mrmljao nastavljajući pritiskati svoje
usne duž moje čeljusti i meke kože ispod moga uha. Prstiju zarivenih u
njegovu tuniku, nisam ga puštala. “Primijetit ćeš, dragi Rikarde, da mi nema
pratnje.”
“Gdje je?” Usnama se očaravajuće spustio do mjesta na kojem mi je bilo
udaralo posred vrata.
“Otišla je posjetiti svoju obitelj.” Zadahtala sam dok su me njegove usne
žarile. “Neće je biti satima...”
“Morao bih poći...”
“Ostani sa mnom”, prošaptah mu u usne. Sada nas ništa neće spriječiti da
budemo zajedno, unatoč tomu što je sunce oštro obasjavalo sobu ne
stvarajući nimalo suptilnu atmosferu za zavođenje. Krepost je zasigurno
velika vrlina časnih žena, ali ja sam osjećala samo želju. Ništa nas neće
razdvojiti, osim jednog propusta koji me iznenada bijesnu pred očima.
Propust koji više nisam mogla skrivati.
“Nešto moraš znati”, oprezno upozorih povlačeći Rikarda za rukav.
“Može pričekati”, promrmlja on u meku točku gdje mi se vrat spajao s
ramenom, prianjajući, prilično vješto, na vezice i čipku. “Sve sad može
pričekati.”
“Ne može!”
Svakako će doznati, ali radije bih da dozna prije samog događaja. Stoga
sam mu rekla, boreći se s nerazumnim osjećajem srama. Sjedeći na krevetu
ispričala sam mu što se, kad i kako zbilo primoravajući samu sebe da
promatram reakciju na njegovu licu. Jesam li mu otkrila sablasnu bliskost
između Margarete i njezina sina od koje mi se okretala utroba? Nisam. O
nekim stvarima nisam bila u stanju govoriti. Potisnula sam ih duboko u srce,
poput oštećenih dragulja koji se skrivaju na dnu kakve škrinje. To nisam
otkrila Rikardu, ali, dok sam mu govorila ostatak, sve neisplakane suze u
tišini su mi se slijevale s obraza na čipku ovratnika. Prve i jedine suze koje
sam prolila zbog princa nakon one strašne noći. Shvativši da više nemam
snage govoriti, zajecala sam od nemogućnosti da zaustavim suze i plakala
zbog sebe, zbog smrti svoga oca, zbog gubitka svoje majke i sestre.
Postiđena još i više, sakrih lice u ruke i okrenuh se od njega. Ali Rikard mi
nije želio dopustiti da patim u samoći. Šutke me držao u svome sigurnom
naručju dok nisam isplakala sve što sam imala.
Oluja je prošla. Rikard mi smireno obriše vlažne obraze. “Zacijelo
izgledam užasno”, šmrcnem zgrožena od pomisli na crvene i natečene kapke.
“Meni nikada ne izgledaš užasno”, reče otvoreno, na što ga pogledah u
oči i uvidjeh jasnu bol na njegovu licu. “Nisam znao, Anne.”
“Cio je anžuvinski dvor znao.” Svlada me staro poniženje. Osjećala sam
se nepodnošljivo obeščašćeno.”
“Nikada te nije ni dotaknuo.”
“Ne bez šest slojeva odjeće između nas.” Glas mi se izgubi u ovom
tužnom pokušaju humora.
 Rikardove oči nisu zasjale na to. Umjesto toga, bile su krute kao i njegov
odgovor. “Prezirem ga zbog toga. Ponovno bih ga ubio, danas, i sutra, i hvala
Bogu što sam prolio njegovu krv jer te tako ponizio.” Njegova tiha izjava
zvučala je otrovnije od bilo kojeg izljeva bijesa.
Nije u potpunosti zaslužan za sve to”, osjećala sam potrebu da ga
opravdam.
“Ha! Božje mi krvi!” njegove ruke snažnije stegnuše moje. Bih li te ja
javno ponizio na nagovor svoje majke?” Ne, ne bi to učinio. Nesumnjivo sam
znala da me Rikard nikada ne bi izložio takvoj sramoti. “Samo sam smatrala
da bih ti trebala reći.”
“Eto, rekla si. I tomu je kraj.” Olako je to odbacio, gotovo me uvrijedivši
svojim postupkom, ali znala sam zašto to čini. Rikard od Gloucestera ništa
nije olako shvaćao. Htio mi je odvratiti misli od užasne prošlosti i svake
sklonosti da o njoj razmišljam. Po ukočenosti njegovih ramena osjećala sam
da njegova ljutnja nije ni najmanje splasnula.
Hvala ti”, poljubim ga. “Kraj tomu, a naš početak.” Tada zamijetih kako
se njegova ozlojeđenost povlači, a uvijeni rubovi usana nagovješćuju
osmijeh.
Tvoja me hrabrost zapanjuje”, reče. “A sada ću učiniti sve što je u mojoj
moći kako bih ti pomogao da zaboraviš. Tomu nema mjesta u našem
zajedničkom životu.” Raširi lice u osmijeh.
“Moram reći da mi ipak nije žao što si nevina udovica. Moji su ti
poljupci izgledali kao napad, tako si rekla?” Jesam.
“Dopusti mi da to ispravim.”
Dok su se sunčeve zrake prostirale po poplunu čineći od njega neobični
zlaćani zatvor s rešetkama, Rikard me krenuo podučavati, svoju obudovljenu
djevicu, čudesno korak po korak, svim onim stvarima kojih se princ bio
ravnodušno odrekao. Uživala sam u tome, u sjedinjenu ponosa Nevilleovih i
nadmoći Plantageneta. Tko je nad kime imao moć? Zaklinjem se da
Rikardova samokontrola nije bila onakva kakvom ju je on zamišljao dok mi
je iskazivao takvu predanost koja bi svaku ženu nagnala da zaboravi i
najgoru proživljenu nesreću.
A ja sam bila zadivljena onim što nisam znala, goreći od želje da naučim i
oduševljavajući se svojim novim spoznajama. Vodio je ljubav sa mnom
upravo onako kako sam zamišljala, posve nježno i strastveno kao da sam
samo središte njegova svijeta.
On je, posve jasno, bio središte moga. I ako je to bio napad, spremno sam
ga dočekala. Plamtjela sam pod žestokom navalom njegovih usana i ruku,
prstima mrseći njegovu tamnu kosu kao što će on moju omotati kao žive
okove oko svoga zapešća. Drhtala sam pod snagom njegova elegantno
mišićavog tijela.
Oteo mi se povik kada me Rikard učinio svojom, znak veličanstvene
pobjede. Naposljetku sam ležala pokraj njega dok nam se disanje vraćalo
svom uobičajenom ritmu, a san nam se lagano prikrao na oči. Rikard je
rijetko kada mirovao, pomislila sam, jednostavno ležeći i promatrajući ga,
opuštene rubove njegovih usana i pomalo omekšale čvrste i odlučne usne.
Iznova sam vidjela tračak ranjivosti na njima, sada kada nije bio na oprezu.
Posjedovao je toliku količinu energije koja ga je poticala i gonila. Kamo li će
ga odvesti, skupa sa mnom na mjestu njegove žene?
I sama utonem u san.
“Što će se sada dogoditi sa mnom?” upitam dopuštajući noktima svoje
desne ruke da lagano kruže po udubljenju na njegovim leđima prislanjajući
jagodine na glatke mišiće njegova kuka.
Rikard zadrhti. Bila je to moja novostečena vještina koju sam razdragano
upotrebljavala i kojom sam mogla narušiti njegovu samokontrolu. Zastenjavši
od zadovoljstva, Rikard progovori prigušenim glasom jer mu je lice bilo
zariveno u jastuk. “Moraš ostati ovdje.”
“Unedogled?”
Konačno okrene glavu. “Nestrpljiva kao i uvijek!” Ali dodir njegove ruke
na mom obrazu koju su potom zamijenile usne bio je beskrajno nježan.
“Jesam. Možemo li razgovarati o mojoj majci?” Smjesta se prekorih u
sebi kada sam vidjela kako su se njegova toplina i otvorenost od posljednjih
nekoliko sati povukle istoga trena. Mogli smo se pretvarati da smo izgladili
sve razmirice, ali neke su sjene njega i dalje uznemiravale, a mene neugodno
osvješćivale o mračnim zakutcima mojega neznanja.
“Znam da te to žalosti, Anne, ali ne sada. Još ne. Nisam zaboravio na nju
i znam da želiš nagodbu u njezino ime.”
“I njezino oslobođenje”, ustrajala sam. “Neću dopustiti da ostane u
Beaulieuu do kraja svog života.”
“Nije sve tako jednostavno...”
“Ne shvaćam zašto...”
“Kasnije. Učinit ću što mogu, to ti obećavam. Kada dođe pravi trenutak.
Je li ti to dovoljno?”
“Nije!”
“Ne znam zašto sam mislio da će biti.” Zajedljivo izvije usne. “Ali
zaklinjem ti se svojom čašću da neću zaboraviti. Daj mi malo prostora da
nešto učinim.”
“A što točno planiraš učiniti u ovome trenutku?” Prstima sam ga
milovala, izazivala.
“Pokazat ću ti...” I pokazao mi je.
To mi je moralo biti dostatno. Imala sam mnoštvo drugih stvari kojima
sam mogla biti sretna. Bilo me sram, ali vlastita mi je sreća posve
ispunjavala srce, tako da u njemu nije preostalo mjesta za bilo što drugo.

Edward se vratio, prepuštajući plemstvo Velške granice da tinja u

nezadovoljnom miru. Rikarda je pozvao na izvještaj. Možda će sada moja
budućnost biti osigurana.
“Što kralj kaže za mene?” upitah Rikarda čim je prešao prag. Moje
zadovoljstvo mirom i spokojem utočišta počinjalo je blijedjeti.
“Ništa što mi je po volji.”
Željela sam da mi otvoreno kaže, zar ne? I jest, ali nije mi se svidjelo što
je rekao. “Neće nas podržati protiv Clarencea?” Nabrala sam obrve zbog te
podlosti. “Bio je prilično prijetvoran i kada si ga pitao za dopuštenje da me
oženiš.”
“Nije ništa izravno rekao. Ali znaš kakav je Edward. Nije sklon obvezati
se ni na što iz čega se ne može izvući u slučaju nužde.” Rikard iskesi zube
prisjetivši se oštrog razgovora s bratom. “Kralj sada igra povuci-potegni sa
svojim prošlim obećanjima. Zbog prijetnje Velšana želi Clarencea na svojoj
strani. Znali smo da je to slučaj, ali nadao sam se da se neće tako lako dati
nagovoriti. A Clarence - proklet bio! - baca drvlje i kamenje na cijelu stvar.”
“No, želi li kralj da se vjenčamo ili ne?”
“Ponovno razmišlja o tome.”
“Imamo li dopuštenje?” upitam sve ozlojeđenija. “Ne.”
“Bi li kralj pokušao spriječiti dobivanje dopuštenja? Hoće li nagovarati
papu da nam ga ne da?”
Ispružen u jedinome naslonjaču koji sam imala u sobi, Rikard je
zamišljeno proučavao svoja stopala prekrižena na gležnjevima, kao da nikada
prije nije vidio svoje meke čizme. Uvidjela sam da ga cijela ta stvar muči.
“Ne znam. Mogao bi. Znam zašto to čini i ne mogu ga osuditi zbog toga.
Štiti Englesku od daljnjeg krvoprolića kako god zna i umije, što bih činio
i sam da sam na njegovu mjestu i ako to znači da mora barem donekle
zadovoljiti Clarenea…”
“Dakle, to je beznadan slučaj”, optuživala sam ga pogledom. “Ostat ću
ovdje, neudana, dok ne umrem?”
“Pa...” Zanemarujući moju srditost, Rikard naglo podigne pogled sa svoje
obuće i široko mi se osmjehne sa zagonetnim sjajem u očima. Skoči na noge,
uhvati me za ruku i povuče za sobom do prozora da pogledam na ulicu,
nemirno tupkajući prstima o prozorsku dasku. “Postoji jedno rješenje za sve
to”, izjavi okrećući glavu kako bi me pogledao.
“Koje?”
“Dosjetio sam se nečega. Ali moraš mi vjerovati. Imaš li povjerenja u
mene nakon svega što se dogodilo?” Proučavao mi je lice kao da pokušava
dokučiti moje misli, s natruhom nestašluka kao da me izaziva na kakvu
nepodopštinu. Poput skakanja preko kamenja na rijeci u Middlehamu bez
upadanja u vodu. Tada sam, sa svojim osam godina, uspješno svladala
izazov, ali i smočila noge i suknju, zbog čega me Margery počastila
jezikovom juhom. Ali sada... Nakon nedavnih iskustava, pomislila sam kako
nije razborito pouzdati se u bilo kojeg muškarca.
“Hoće li biti opasno?”
 “Opasno? Ne.” Usne mu se izviše. “Nisam mislio da si kukavica, Anne
Neville!”
“I nisam! Ali...”
“Vjeruješ li mi?”
Namrštila sam se. “Da...” Jer Rikard, zaključila sam, nije bio bilo koji
muškarac. “Dokaži mi!” Njegove ruke, kojima mi je glatko prelazio niz leđa i
privlačio me k sebi, zbog čega sam zadrhtala, nisu mi dale drugog izbora.
Rikardov plan za koji je tražio moje povjerenje, kakav god bio, silom je
prilika odgođen. Razlog je tomu što su neposlušni Velšani iznova podigli
ustanak, zbog čega je Rikard ponovno morao otputovati. Rastanak je bio
kratak, dok ga je paž čekao u prizemlju s konjem i oružjem, a vojska već
jurišala na zapad.
“Vratit ću se čim budem mogao.” Žurno me poljubio i stisnuo mi ruke.
“Nedostajat ćeš mi.”
Baci pogled na praznu sobu. “Želiš li da ti pribavim neko stvorenje da ti
pravi društvo?”
“Samo ne zebe!” izjavih i više nego naglo prije negoli sam razmislila.
“Mislio sam na štenca da ti sjedi pod nogama i najavljuje posjete” doda
ironično, iznenađen. “Neću te prisiljavati da ga uzmeš.” Zacijelo je uočio
uznemirenost na mome licu. Čelo mu se nabralo. “Zašto ne ptice? Moja
majka ima papagaja kojeg ne bih poželio ni najljućem neprijatelju, ali ptice
pjevalice u krletki... Zasigurno bi...”
“Ne!” divlje sam zatresla glavom.
“Ah!” Zamišljeno je prešao prstom duž moje čeljusti. “Možda ćeš mi
jednom ispričati.” I ostavio me na miru. “Da. Čuvaj se, Rikarde.”
I tako je otišao. Moram priznati da nisam bila odviše razočarana za
njegove odsutnosti jer sam u tim tjednima samovanja provodila mnoštvo
jutarnjih sati mučno povraćajući. To mi je nesumnjivo odvraćalo misli od
činjenice da mi nedostaje.
“Lakše bih podnijela umiranje”, prodahtala sam dok me mučni val iznova
protresao, a Margery mi pod nos gurala nekakvu užasnu smjesu. Vruće
mlijeko s metvicom, pomislih mršteći se kad mi je naredila da ga ispijem.
 Promatrala me držeći ruke na bokovima, dvojeći između toga da se mršti
ili da se veseli. “Trebali ste pokazati više suosjećanja prema lady Isabel.
Uskoro će vam biti bolje, kada prođe prvih nekoliko tjedana.” Potom je
obuze veselje. “Sigurna sam da će Njegovoj Milosti biti drago. Tko bi
pomislio da ćete tako brzo začeti?”
“Da barem nisam!”
Za razliku od majke i njezinih teškoća pri začeću, ja sam zanijela gotovo
odmah. Usprkos poricanju, nisam znala što osjećam u vezi s tom nenadanom
komplikacijom, čak i kada se mučnina naglo povukla ostavljajući me
poletnom i besramno zdravom. Nisam mogla zamisliti da će se Rikard
veseliti tomu dok sam se borila s nizom vlastitih teškoća. Neudana. Bez
izgleda za skorašnje sklapanje braka. Bez papina dopuštenja na pomolu. Bez
ikoga tko bi me savjetovao ili utješio, pogotovo ne Isabel, a svakoj pomisli
na groficu koja mi je bila potrebna više nego ikad grubo sam zalupila vrata
pred nosom. Vjeruj mi. Sumnjam da je Rikard pomislio na ovo kada me
uvjeravao u svoju sposobnost da se pobrine za sve.
“Nadajmo se da se lord Gloucester i dalje želi vjenčati s Vama!” Margery
se vratila svom prijekornom raspoloženju. Gotovo sam mogla iščitati osudu
na njezinu licu. Rikard je bio svetac u njezinim očima. Ja sam bila grešnica.
“Doista, nadajmo se.”
Nisam željela roditi dijete izvan braka te se izložiti osudi crkve i zlim
jezicima. Od žena se očekivalo da budu čedne - ono što je bilo dopušteno
muškarcima nije se odnosila i na mene. Ali tko je koga zaveo? S kajanjem
sam se prisjetila vlastite ustrajnosti i ožalošćeno poželjela da se to nikada
nije zbilo...
Osim što ta komplikacija uopće nije predstavljala komplikaciju, ovo
obećano dijete zbližavalo me s Rikardom. U noćima sam sklapala ruke preko
svoga trbuha i sanjarila o nedostižnoj budućnosti u kojoj bih se brinula jedino
o uspješnosti naredne žetve i količini meda u košnicama u Middlehamu. Sve
bih dala za to.
“Vrati se kući, Rikarde”, šaptala sam u meki jastuk. Što će mi reći kada
mu kažem? Moram vjerovati u njega, čak i očekujem njegov povratak s
narušenim zadovoljstvom.
 Nisam mu rekla čim smo se sastali, ali nisam bila ni daleko. Znala sam
da se vratio u London i kako moram pričekati da najprije udovolji kralju koji
je zahtijevao iscrpan izvještaj o situaciji s Velšanima. Svjesna da nikada neću
biti Rikardov prioritet, pomirila sam se s time, iako sam svejedno nestrpljivo
koračala sobom i povirivala na prozor svaki put kada bih začula približavanje
kopita.
A onda mi se vratio. Izgledao je umorno, kao da je dugo i naporno jahao.
Nije se zaustavio čak ni da promijeni odjeću, zbog čega mi je bilo toplo oko
srca. Barem sam mu bila prva iza kralja po važnosti. Privukao me u naručje
bez riječi u oblaku prašine, mirisa konja i znoja. Uživala sam dok mi je
njegova brada, tamna i jedva zamjetna, grebla obraze, a prsti mu se zapletali
u moju raspuštenu kosu, jer je ovdje nisam posebno uređivala.
“Neizmjerno si mi nedostajala.” Bile su to jednostavne riječi, malobrojne,
ali su umirujuće djelovale na mene.
Uzdahnuvši, Rikard je konačno sjeo dok sam ga posluživala pivom te ga
zahvalno ispijao. “Bilo je to vrlo dugo i teško putovanje. Velšani...”
“Rikarde, začela sam.”
“Ah...” Kositreni mu se pehar zaustavi pred usnama. Pažljivo ga spusti,
očima si prateći ruku i pomno je gledajući kao da na njoj vidi nešto što meni
promiče.
“Dijete. Nasljednik Plantageneta i Nevilleovih”, ponovim gledajući mu u
lice. Tako mi Djevice! Zašto nisam mogla odgonetnuti njegove misli? Čak
kada me i pogledao u oči, u njima sam vidjela samo proračunatost.
“No?” upitali. “Dijete? Sigurna si?”
“Da.”
Dok sam gledala kako ga polako, ali sigurno obasjava toplo svjetlo i
potiskuje uobičajenu ozbiljnost s njegova lica, tek sam u tom trenutku
shvatila što to može značiti za njega. Jer je i on bio jednako napušten kao i ja,
obitelj mu se rasula poput moje. Oboje smo znali kako je to kad si usamljen i
nesiguran u obiteljsko povjerenje i odanost. Oboje smo naučili paziti na to
što ćemo reći. Skrivati svoje misli i osjećaje. Ali sada je tu bilo obećanje
zajedničkog djeteta i naše vlastite obitelji, neprocjenjivog blagoslova. Potom
Rikard ustane i prasne u smijeh. Iz njega se prolomilo čisto uzbuđenje, što me
uvjerilo da je nezgodne vijesti primio na najbolji mogući način, izmamljujući
mi osmijeh.
“Anne, ljubavi moja, radosti moja. Zašto nisi mogla pričekati bar jednom
u životu?”
“To nije bila moja odluka!”
“Ne. Pretpostavljam da nije.” Naglo me podigne u naručje i posjedne
pokraj sebe. “To komplicira stvari, ali nije mi žao.”
“Komplicira! Ne želim da se dijete rodi kao nezakonito, izvan okrilja
braka.”
Promrmljala sam svoje najgore strahove u njegovo rame koje nisam
mogla podijeliti čak ni s Margery. U krugu vlastite obitelji doznala sam kako
se postupalo s nezakonitom djecom. Grof je imao kćer Margaret, plod svoje
mladenačke srčanosti. Njezin je odgoj bio osiguran, kao i brak s čovjekom od
položaja, ali nisam to željela za svoje dijete.
“To se neće dogoditi.”
“Bez dopuštenja nema ni braka!” odvratih prgavo. “Nemaš nimalo vjere!
Cinično moje.”
Usta mu se razvukoše u osmijeh na mojima dok me ljubio, utišavajući
me, a njegove mi ruke zavedoše misli kako je smatrao potrebnim ponoviti taj
ključni događaj u znak proslave, usprkos prašini od puta. Nije mi preostalo
ništa drugo nego uživati u činjenici da me ostavljao bez daha. Nisam se
bunila otkrivši da i njegova gruba, neobrijana brada ima svoje prednosti. Iako
to nikada ne bih pomislila, miris konja i znoja godio mi je puno više od
skupocjenog parfema od tamjana i cibetke. Ali kako je Rikard mogao biti
tako uvjeren u svoju sposobnost da će moći usmjeriti budućnost prema
vlastitim željama?
 DEVETNAESTO POGLAVLJE

eko zabubnja po vanjskim vratima moje sobe prekidajući tišinu

utočišta Svetog Martina.
Trgnuh se iz sna razrogačenih očiju i napetih osjetila.
“Margery!” šapnem sklupčanome humku na krevetu pokraj prozora.
“Margery!” Humak se pomakne i ona se uspravi, pokretima odajući da je
ustrašena kao i ja. Uvidjela sam da još nije ni svanulo jutro tog hladnog i
sivog dana u veljači. Srce mi poče udarati istom silinom kao šaka na vratima
dok mi se um privikavao na javu. Možda ime nadbiskupa Nevillea i nije tako
moćno kao što smo mislili. Je li me to Clarence došao odvući natrag u Cold
Harbour? Nema nikoga tko bi ga sada mogao spriječiti ako je toliko odlučan
da se pojavio s vojskom, spreman narušiti svetu zaštitu utočišta. Pa, neću se
mirno predati. Dohvatim ogrtač i siđem s kreveta. Potom se pokraj mene
pojavi Margery i preuzme stvar u svoje ruke, vješto prikrivajući strah. Otvori
vrata koja vode u vanjsku odaju.
“Ne podižite zasun dok se ne vratim. Poduprite vrata klupicom ako bude
bilo potrebno.” Margery nestade, a ja odlučih da se neću mučiti s klupom.
Ako je Clarence uistinu došao po mene, sumnjam da će me klupa pred
vratima moje spavaće odaje moći spasiti.
Prislonim uho na vrata. Margery zacijelo neće razgovarati ni s kime od
Clarenceovih ljudi koji me žele oteti. Prije će ih udarati žaračem po glavi.

Nakon što sam se pribrala, a moji otkucaji srca vratili svome

uobičajenom ritmu, iznova me uzbuniše Margeryni žurni i teški koraci.
“Požurite!” naredi, ulijevajući vruću vodu u posudu i otvarajući moju škrinju
u potrazi za češljem. “Ne smijemo gubiti vrijeme.”
“Zašto? Reci mi! Reci ili se neću pomaknuti s mjesta!” Prekrižim ruke na
prsima.
“Tko je?”
Nije me ni pogledala, nego je samo izvadila moju omiljenu crvenu haljinu
od damasta iz škrinje za odjeću. “Lord Francis. Čeka vas vani.
Gloucester ga je poslao.”
“Francis? Što on želi?”
“Zasigurno će vam reći kada vas vidi.”
“Jesi li ti znala za ovo?” odjednom mi se učini da nije nimalo iznenađena.
Oglušivši se na moje srdito pitanje, Margery mi tutne podsuknju u ruke.
“Obucite se, gospo.”
Vjeruješ ti mi? Ako mi vjeruješ, možemo ostvariti sve što poželimo. Ali
na što je točno Gloucester mislio kada je tako samouvjereno govorio?
Na jedvite sam jade uspjela navući podsuknju i gornju haljinu koje mi je
Margery dala. Stezala mi je uzice ne mareći za moju udobnost, a ja sam
istodobno plela kosu i pokrivala je jednostavnim velom kako nisam imala
vremena za što drugo. Spremile smo se za četvrt sata tijekom kojih je Francis
nestrpljivo koračao tamo-amo s druge strane vrata. Jedva se pozdravivši,
uzjahali smo i krenuli sada već svjetlijom ulicom dok se iz rijeke podizala
magla i obavijala nas vlažeći nam odjeću. Neke su hrabre duše već bile na
ulicama, ali većini je tek slijedilo suočavanje s oštrim i hladnim istočnim
vjetrom. Nitko nas nije prepoznao dok smo prolazili.
Francis nas povede prema Westminsteru.
“Kamo idemo?” upitah zadihano dok nas je požurivao. “Ovamo!” izjavi i
dade mi znak da sjašem u malom napuštenom dvorištu. Tamo je već stajalo
nekoliko konja s kojih se na hladnom zraku dizala para od jurnjave. Među
njima sam prepoznala Rikardova pastuha, iako njega nisam vidjela. Jedan mi
paž bez riječi pomogne sići s konja, a potom nestane u tami najbližeg
nadsvođenog prolaza kako bi prenio vijest o mome dolasku. Bila sam odviše
zatečena da bih se brinula o tome gdje se nalazim i što radim tu. Rikard mi
nije dao vremena da se predomislim.
Dok je Margery petljala oko mene s namjerom da me uljepša i
pokušavala mi namjestiti veo, pojavi se Rikard, a za njime i svećenik koji je
uznemireno pokušavao održati korak s njime. Tek se tada osvrnuh oko sebe
pokušavajući kroz maglenu zavjesu razaznati gdje se nalazimo. Prepoznam da
je riječ o crkvi svetog Stjepana, a Rikard se zaustavi pod nadsvođenim
prolazom na trijemu umotan u teški ogrtač. Smjesta mu se pridružim.
“Što ćemo ovdje?” upitam, svjesna kako me svećenik kradomice
promatra.
“Dobro došla, najdraža moja”, Rikard mi nježno promrmlja na uho lagano
me odgurnuvši od sebe. “Znao sam da ćeš brzo doći.” Iako mu se između
obrva usjekla duboka bora kao kada je nešto smišljao, uhvati moje ruke, a
potom jednu okrene i utisne mi poljubac u dlan. Čak mi se i lagano
nasmiješi. “Ovo mi nije bio prvi izbor, ali bolje nisam mogao. Vremena su
nesigurna. Današnji obred neće biti odviše svečan, gospo. Skromna je ovo
prilika, ali neophodna.” Pokaže na svoje ljude u livrejama sa sjajnim bijelim
veprom na prsima koji su diskretno nadgledali dvorište. “Pitao sam te
vjeruješ li mi i dala si mi potvrdan odgovor. Sada te molim da mi to i
dokažeš. Jesi li spremna učiniti taj korak?”
Smjesta mi postade jasno. I osjetih žurbu u njegovu glasu. “Vjenčat ćemo
se? Danas?” Stegnuh mu ruke duboko uznemirena. “Ne možemo, Rikarde.”
Moje su raštrkane misli prebirale dane u kalendaru. “Korizma je. Crkva ne
dopušta sklapanje braka tijekom korizme.”
“Ali svejedno ćemo to učiniti.”
Imala sam osjećaj kao da sam se našla usred oluje, poput otpalog
jesenjeg lista na jakome vjetru. “Imaš li dopuštenje?”
“Nemam.”
“Onda kršimo zakon.”
“O tome ćemo razmišljati kasnije.”
“Rikarde, ne možemo.
Čvrsto mi stegne ruke. “Dobit ću dopuštenje, obećavam ti. Ali želim te i
moram te zaštititi. A ne mogu te u potpunosti zaštititi od Clarencea ako te ne
oženim. Vjerojatno je i u ovom trenutku s kraljem i zalaže se za svoje pravo.
Edward je poput trske na oštrom vjetru i priklonit će se onoj strani koja će
mu donijeti veću korist. Možda sam čekao sve ovo vrijeme, ali više ne mogu.
Ne sada kad nosiš moje dijete. Moga nasljednika.” Kako tipično za njega što
pretpostavlja da će dobiti sina, pomislih odsutno. Oči su mu neumoljivo sjale
u sivilu odbijajući mi dopustiti da svrnem pogled s njih dok me izjedala
nesigurnost.
“Ovo ti je posljednja prilika da doneseš odluku, da pristaneš ili me
odbiješ. Hoćeš li se udati za mene? Sada? Danas?” Njegove usne, ledene na
studenome vjetru, okrznuše mi ruku. “Vjerujem da me voliš dovoljno da
staviš sve na kocku. Nećeš me odbiti.”
Pokušala sam pročitati izraz njegova lica, prodrijeti u zagonetnu dubinu
njegovih očiju. Osjetila sam i kako mu se napinju ruke i prsti kroz meku
kozju kožu njegovih rukavica kojima mi je čvrsto stezao zapešća. Njegovu
snažnu ustrajnost da me uvjeri, ali nipošto da me prisiljava. Moja je krutost
popustila. Dospjela sam do središta oluje. Tihog i mirnog središta, gdje se
nalazilo sve što sam željela od života, neprocjenjivi dar koji mi se nudio
rukama mi stežući zapešća.
Nikada se prije nekome nisam tako spremno predala. “Bit će kako ti
želiš. Ako ti kažeš da, Rikarde, i ja ću. Ako kažeš ne, i ja ću reći ne.”
Moja ga predaja isprva iznenadi, a potom se razveseli i njegova napetost
splasne. “Ja kažem da.”
“Onda i ja želim to.” Podignuh se na prste i poljubih ga u obraz. “Hajde
onda. Sve je spremno.” Uveo me u crkvu.
“Hoćemo li pobjeći u Middleham ili ćemo se suprotstaviti vuku u
njegovoj jazbini i priznati mu što smo učinili?” upitah vedrim tonom koji
nisam osjećala u svojoj dubini. Srce mi je bilo ispunjeno radošću, ali me
strah progonio i škljocao mi zubima u lice.
“Srce mi govori da pođemo u Middleham, draga moja ženo”, Rikard mi
utisne lagan poljubac u sljepoočnicu, mislima daleko u budućnosti.
Shvatila sam da ću to s vremenom morati prihvatiti. “Ali instinkt mi kaže
da idemo u Westminster.”
“Tko će pobijediti?”
“Instinkt. Nećemo dolijevati više ulja na vatru nego što je potrebno.
Edward bi nas mogao sve spržiti u afektu.”
Tako smo i učinili. Bilo je još rano, brutalno kratka svečanost završila je
u tren oka, ali kralj je bio poznat po tomu da ustaje u ranu zoru, doručkuje i
sluša misu prije sedmice, pa se nismo iznenadili kada smo ga zatekli s
dokumentima u ruci u odaji obloženoj drvenim pločama koja mu je služila za
takve stvari. Nije nas iznenadilo ni to što smo s naizgled zabrinutim kraljem
zatekli i Clarencea.
Kako nije bilo sluge koji bi nas najavio, Rikard me pred vratima privuče
u naručje. U tom sam trenutku uistinu shvatila što se dogodilo, za razliku od
žurno obavljenog obreda na latinskom u crkvi svetog Stjepana. Više se ne
moram bojati. Tu se nalazila moja zaštita, njegovo srce koje je snažno
zakucalo pod mojim raširenim dlanovima kada sam ga pogledala u oči u
potrazi za ohrabrenjem. Nikada više neću biti bez zaštite. Divota i užitak
zbog te spoznaje obavijali su me dok mi je prislanjao prste na usne kako bi
me ušutkao.
“Možda još nismo dobili rat”, promrmlja, “ali smo dobili ovu bitku.
Objavimo svoju pobjedu.” Uhvativši me za ruku, povuče me naprijed i otvori
vrata.
Kao da je stjeran u kut, Edward je sjedio za stolom držeći dva dokumenta
u rukama, a na licu mu se ocrtavale dosada i frustracija. Clarence se nagnuo
pred njime nad Stol zasipajući ga bujicom riječi. Uspjela sam razabrati o
čemu je riječ. O nasljedstvu. I lady Anne. Nije izrekao riječi samostan ili
moja štićenica, moja odluka, ali toliko sam shvatila. Kralj je izgledao kao ga
sluša tek na pola uha, ali se po našem ulasku toplo nasmiješio, sretan zbog
iznenadnog predaha. “Rikarde! I lady Anne?”
Ugledavši me, uvidjela sam kako pitanje na njegovu licu zamjenjuje
iznenadna spoznaja o tome što bih mogla raditi u Westminsteru ovako rano i
iz kojeg me razloga Rikard tako čvrsto drži za ruku. Utroba mi zatreperi od
iščekivanja. Veselila sam se Rikardovoj objavi da se moja budućnost sada
nalazi izvan njihovih jednako beskrupuloznih ruku.
“Ne, Veličanstvo.” Rikard me, smiješno služben i krajnje dostojanstven
jer je u istoj mjeri uživao u toj činjenici, povuče naprijed. “Dopustite mi da
vam je obojici predstavim. Više nije lady Anne Neville niti je princeza od
Walesa. Sada je moja vojvotkinja. Anne, vojvotkinja od Gloucestera.
Nekoliko dugih trenutaka riječi su visjele u tišini.
“Molim?” začu se slabašan šapat. Clarence se uspravi, elegantno i
smrtonosno poput divlje mačke. “Božjih mi rana! Ne mogu vjerovati da bi ti,
čak i ti, to učinio...”
Kralj se odlučio za nešto razboritiji pristup. “Pa, Rikarde... Ovo je pravo
iznenađenje...” Ostavivši se dokumenata, polagano je ustao, obišao Stol i
stao pred nas na svoj uobičajen način, ruku na pojasu. Osjetila sam nemir u
njegovim ukočenim leđima i stisnutim očima, iako mi se smješkao. Potom
pogledom osine Rikarda. “A papino dopuštenje?”
Rikard pucne prstima, a ja ostadoh zadivljena njegovom drskošću.
“Toliko o dopuštenju. Stvar je gotova.”
“Prekršili ste zakon!” zaurla Clarence. Divlja se mačića bacila u napad.
“Posjeduje svu zakonitost koja mi zasad treba.” Možda i jest uzvratio na
Clarenceov napad, ali bio je posve usredotočen na kralja. “Svećenik nas je
vjenčao u crkvi svetog Stjepana prije sat vremena, pred Bogom i svjedocima.
Brak je zakonit i obvezujući u onoj mjeri u kojoj treba biti.” Iz prsluka izvuče
pisani dokument i pruži ga Edwardu koji ga razmota i pročita.
“Neće vrijediti pred zakonom”, izazove ga Clarence.
“A hoćeš li ga ti pokušati osporiti, brate?” Prihvativši njegov izazov,
Rikard mu uzvrati istom mjerom. “Borit ću se s tobom do posljednjeg daha
kako bih ti dokazao da je moj brak s Anne Neville zakonit.”
“A ja ću ga osporiti jer je sklopljen bez mog dopuštenja, tako mi Boga!”
“Već smo to prošli. Anne je punoljetna i sposobna donositi vlastite
odluke...”
“Povjerena je meni na brigu...”
“A ti si je natjerao da radi u tvojoj kuhinji...”
“Zato da je ti ne bi mogao oteti i narušiti moj autoritet. Sve dobro mi
poznate tvrdnje počeše se vrtložiti oko mene, zbog čega, jer sam ih već znala
napamet, dopustih svojim mislima da se vrate na sumornu kratku svečanost
koja je moj život iznova povela u posve drukčijem smjeru. Rikard je tako
učinkovito i nadmeno dogovorio vjenčanje, posve uvjeren da nitko neće moći
dovesti u pitanje njegovu valjanost. Možda se sve i jest zbilo potajno i u
sami cik zore, ali njegova vjera i samopouzdanje u svemu tome u meni su
izazivali divljenje. Kao da je potpuno normalna pojava da se kraljevsko
vjenčanje održi bez uzvanika i u odsustvu raskoši tijekom korizme, kada se
svima nalažu pokornost i odricanje. Svećenik izvučen iz svoje postelje, lažni
dokument predstavljen umjesto papina dopuštenja, a zlato razmijenjeno pred
svetim Stjepanom i njegovim nevoljnim, ali poslušnim svećenika. Poput
dvoje običnih ljudi, Rikard i ja sklopili smo brak pred dvoje svjedoka.
Margery je stajala uz mene s postojanom odanošću, a Francis je čuvao stražu
dlana položena na držak mača. Ali, nitko se nije pojavio na vratima da nas
upozori na kakvu stvarnu ili izmišljenu prepreku.
Jednostavno smo razmijenili zavjete u hladnom i tihom prostoru pod
nadsvođenim stropom okruženom stupovima. Kakva suprotnost u odnosu na
raskošnu svečanost u kojoj je sklopljen moj prvi brak, kada je moj
novopečeni muž bio usredotočeniji na uspješno svladavanje još jednog
koraka prema invaziji na Englesku. Usredotočeniji na izgled svog otmjenog
ogrtača nego na sreću svoje nevjeste. Ovo jutro u crkvi svetoga Stjepana nije
se moglo više razlikovati od onoga dana, na čemu sam zahvalila Bogu.
Rikard je prislonio svoje usne na moje prste gdje se nalazio njegov
pretjerano velik prsten, a potom i na moje usne kako bi pred oltarom
zapečatio zavjete koje smo dali jedno drugome. Oči su mu gorjele s
obožavanjem prema meni i njegovu djetetu koje je raslo pod mojim srcem.
Ovoga je jutra preuzeo vlast nad mojim srcem i znala sam da će tako ostati
do smrti. Zauvijek ću voljeti Rikarda i biti uvjerena u to da će i on mene
voljeti i da me nikada neće napustiti ili poniziti.
Kada se rasprava oko mene zaoštrila i uspjela prodrijeti u moje odlutale
misli, Edward podigne ruku kako bi ušutkao Clarencea, ali ovaj se nije dao
ušutkati.
“Misliš da si pobijedio, brate.” Glas mu je bio neumoljiv dok je oštro i
bestidno upozoravao Rikarda. “Ali upozoravam te. Nemoj se suviše rano
veseliti. Dobio si Anne, ali nećeš dobiti i njezino nasljedstvo. A grofica će od
Warwicka, izdajnica kakva i jest, ostati pod stražom u Beaulieuu dok god
diše. U to ti se kunem krvlju Isusovom.”
“Neće!” ne mogavši se više suzdržavati, pobunih se, zapanjena
otrovnošću svoga napada na Clarencea. “Ne zaslužuje biti zarobljena. Snosi
isključivo krivnju zbog udruživanja. Izdaju je”, boljelo me priznati, ali sam to
učinila, “skrivio sam grof.” Potom se nisam mogla oduprijeti porivu: “Ali vi,
koliko se sjećam, Vaša Milosti! Žurno ste se pridružili grofu. Prije negoli ste
ga konačno izdali!”
 Jednako iznenađen, Clarence je problijedio od bijesa. “Zmijo! Zalažete se
za izdajnicu...”
Rikard se uplete. “Dosta, Clarence. Obuzdaj se. Iskazat ćeš mojoj ženi
dužno poštovanje. I nećeš je lišiti onoga što joj po zakonu pripada.” Rikardov
je stisak bio topao i snažan, gnječio mi je prste i nisam ga mogla zanemariti.
Pusti mene da se pobrinem za to, poručivao mi je. Dopusti mi da preuzmem
taj teret na svoja pleća.
“Po zakonu, tako mi Boga! Pokazat ću ja tebi što je zakon! Nećeš vidjeti
ni novčića od tog nasljedstva. Ni jedno jutro zemlje, ni jedan dvorac! Sve će
pripasti mojim nasljednicima, kunem ti se.”
“Tvoji su nasljednici osuđeni na razočaranje”, osorno odvrati Rikard.
Nije ni spomenuo da nosim njegovo dijete. Zašto nije ništa rekao? “Borit ću
se s tobom ako treba...” Gledala sam kako Clarenceove oči sjaje od pomisli
na sukob. Rikard je načinio korak naprijed pa sam osjetila kako primiče šaku
dršku mača, ali se Edward naposljetku ispriječi između njih. “Umirite se.
Ovo nije trenutak za borbu. O nasljedstvu tek treba donijeti odluku. I donijet
ću je, ali sada nije vrijeme za to. Zanemarili smo nevjestu.” Uzevši mi ruku iz
Rikardove, prepredeno me povuče da stanem pokraj njega kako bih
predstavljala značajnu prepreku između zavađene braće. “Dopustite mi da
vas pozdravim, sestrice.” Poljubi mi ruku na kraljevski način, a potom i
obraze. “Trebamo se veseliti, a ne žustro raspravljati. Potražimo kraljicu, ona
će podijeliti moje veselje. Još je rano, ali zašto ne? Proslavit ćemo vaše
sjedinjenje na prikladan način, nazdravit ćemo uz moj najbolji Bordeaux. To
je daleko bolje negoli se u hladno jutro baviti pismima iz Burgundije koja na
iscrpan način svjedoče o prevrtljivosti kralja Luja.”
Tako je izgledalo moje svadbeno slavlje.
Rikard je bio na oprezu i zaštitnički nastrojen, a Clarence zloslutno šutljiv
dok nas je sve šibao pogledom. Nije on bio nikakva divlja mačka, zaključili
ipak, gledajući ga kako ispija još jedan pehar vina s vječno prisutnim izrazom
razočaranja. Bio je ljigav i užasno neugodan poput jegulje, unatoč svojoj
ljepoti. Nikada nisam bila ljubiteljica jegulja, čak ni kada su do savršenstva
prokuhane u mlijeku i šafranu. A bio je tu i Edward, srdačan i veseo, ali
prijetvoran, pomislila sam. Smijao se suviše glasno i suviše dugo, ispijajući
bogato crno vino kao da je riječ o blagom pivu. Unatoč određenoj dozi
zajedljivosti, kraljica je bila ljubazna, iako se bila silno iznenadila kada su je
pozvali da nadgleda ovu neugodnu proslavu u vlastitim odajama. Premda joj
je kosa bila raspuštena i unatoč tomu što je na sebi imala samo kućni ogrtač,
držala se kraljevski. Ali, nije mogla odoljeti porivu da me bočne zbog toga
što nisam žurila prihvatiti njezin savjet. Ipak, bolje ikad nego nikad i ono što
sada moram jest pobrinuti se da zadržim svoga mladoženju kraljevske krvi i
iskoristim tu pobjedu na najbolji mogući način. Odgovorila sam joj jednako
dvosmisleno osjetivši da njezina nesklonost Clarenceu i želja da ga vidi
poražena igra puno veću ulogu od njezine naklonosti prema meni. Dok su se
podizale čaše u znak zdravice, zaključila sam da nam nedostaje samo
nesretna Isabel kako bi ovo obiteljsko okupljanje bilo potpuno.
I grofica, naravno. Njezina odsutnost i Clarenceova bešćutna osuda
visjele su u zraku dok sam se smješkala i nazdravljala s veseljem. “Iznimna
dobrodošlica u obiteljski krug. Mislim da bismo trebali poći”, naposljetku mi
Rikard šapne na uho dok me vodio prema vratima kako bi me otpratio u
svoje kraljevske odaje s vještinom koju je usavršio tijekom svojih izvlačenja
sa zamornih diplomatskih prijmova.
“Zašto je Clarence tako osvetoljubiv prema mojoj majci?” šapnem.
“Nasljedstvo pripada njoj”, jednostavno objasni Rikard. “A on ga želi za
sebe.”
“Bojim se da kralj naginje na Clarenceovu stranu.” Osvrnula sam se
preko ramena i vidjela kako Edward podiže pehar u bratovljevu smjeru.
Nisam znala čemu su nazdravljali, ali se obojica kreštavo nasmijaše.
“Istina, naginje.” Rikard je slijedio moj pogled. “Ali ne odviše, rekao bih,
i to samo u ovoj stvari. Zbog pobune među velškim lordovima um mu je
iznova zaokupljen ratom, a time i Clarenceovom nestalnom odanošću.
Jednostavno moramo privući Edwarda na svoju stranu.”
Spriječiše nas u bijegu.
“Samo trenutak, Gloucestere, prije negoli nas napustiš.” Kao da je
shvatio naše namjere, kralj podigne glas i zaustavi nas na pragu. “I ti,
Clarence!” Je li Rikard zamijetio kako je njegov zahtjev zvučao službeno,
gotovo zapovjednički?
S Edwardova lica iščeznuo je smiješak. Ja sam to posve jasno zamijetila i
zadrhtala od iznenadnog zahladnjenja u toploj prostoriji.
“Zasitio sam se vašeg prepiranja.” Kralj pogledom prijeđe preko
Gloucestera i Clarencea te se vrati Rikardu oštro ih procjenjujući bez
iskazivanja ikakve naklonosti. “Ja ću odlučiti o nasljedstvu Beauchampovih i
Despenserovih.” Prepredenost iznenada obavije njegove ljubazne riječi.
“Odlučio sam. Obojica ćete se pojaviti pred mojim vijećem sljedećega
mjeseca i iznijeti svoje argumente preda mnom i mojim vrijednim
vijećnicima. Učinit ćete to osobno.” Letimičnim je pogledom upozorio
Clarencea kako neće tolerirati pravne dvosmislice i prepredeno izlaganje.
“Poslušat ću vas obojicu i potom donijeti konačnu odluku. Slažete li se s
time?”
“Ne vidim razloga...”, zacvili Clarence.
“Ne trebaš ni vidjeti”, odsiječe kralj. “To je moja volja.” Ošamućen
jakim vinom, Clarence se slomio pod teretom kraljeva nezadovoljstva. “U
redu. Ako baš moram.”
“Gloucestere?”
“Slažem se i pokorit ću se tvojoj odluci”, spremno odgovori Rikard.
“Tako će i biti.” Zadovoljan dobivenim odgovorom, kralj se vrati vinu i
dobrom raspoloženju.
Jedva sam dočekala da se vrata zatvore za nama. “Rekao si da ćeš se
pokoriti njegovoj odluci. Što ako presudi u Clarenceovu korist?”
“Moram se pobrinuti da moji argumenti budu uvjerljiviji, zar ne?
Promotrila sam njegovo blago zamišljeno lice. I stoti put zaželjela da
znam što se krije iza njega. “Nisi mu rekao da nosim tvoje dijete.”
“Ne, nisam, zar ne?”
Konačno sam dočekala svoju prvu pravu bračnu noć, i to u privatnosti
Rikardove tijesne odaje u Westminsteru. Dok me privijao u naručje, nisam
mogla zamisliti veću razliku između ove i moje prve bračne noći. Nije bilo
obreda, neumjesnih dosjetki ni svećenika da blagoslovi našu bračnu postelju.
Niti sam ja bila uplašena i nevina nevjesta. Dodir Rikardovih ruku, usana i
tijela te činjenica da zna sve moje tajne pružali su mi iznenađujuće
zadovoljstvo. U toj odaji i krevetu s baldahinom od damasta mogli smo se
pretvarati da smo dvoje običnih ljudi koji se pokoravaju isključivo vlastitim
željama i tjelesnim potrebama.
Baršun je klizio preko baršuna, svila preko svile. Uzavrelo tijelo klizilo je
preko drugoga uzavrelog tijela.
Rikard me posjedovao, ispunjavao i činio svojom. Ja sam njega zauzvrat
stiskala i mučila da makar nakratko po strani ostavi svoje ambicije i onu
kontrolu nad svojim osjećajima koju sam uvidjela i podrivala još prije mnogo
godina u Middlehamu. Godilo mi je što se Rikard znao izgubiti u onome što
sam mu pružala.
Ali nikada nije zaboravljao mene. Bio je vješt na riječima čak i kada sam
ga nemilosrdno izazivala svojim usnama i jagodicama prstiju. Bila sam
njegovo blago, njegova dragocjena nagrada.
Preplavila me ugoda s kojom su ugasle sve moje sumnje.

Primila sam pismo od majke.

Bilo je to moje prvo pismo, ili barem prvo koje je uspjelo doći do mene,
otkad su me zarobili u Tewkesburyju. Znala sam da je grofica provela mnogo
vremena upućujući molbe svima koji bi mogli utjecati na kralja - Clarenceu,
kraljici Elizabeth, Edwardovoj majci i sestri, bilo kome tko je imao moć da
uvjeri kralja da joj se smiluje. Pročitala sam nekolicinu pisama koje je za
Isabel u majčino ime ispisala pisarova ruka. Ali nijednom nije pisala meni
koja sam bila do grla upletena u lankastersku zavjeru, više spletom okolnosti,
a manje vlastitom voljom, vjerojatno misleći da ja ni na koji način ne mogu
utjecati na kralja Edwarda. Ali vremena su se promijenila. Ako je doznala za
moj brak, grofica je zasigurno kroz njega uvidjela svoju novu priliku.
Pismo je napisala vlastitom rukom, koristeći svoje riječi. Nije to bila
službena, suhoparna molba pisara iz Beaulieua i dirnula me u srce kako ni
jedno od Isabelinih pisama nije.

Najdraža Anne.

Vijest o tvojoj sreći pružila mije nešto utjehe. Moje se srce veseli
 zbog tebe.

Možda ti je bilo suđeno udati se za Rikarda Plantageneta.

Oduvijek ti je bio sklon. Bračna sreća može biti velika utjeha, znam
to iz vlastitog iskustva. Tvoj mi otac nedostaje više nego što riječima
mogu izraziti. Warwickova smrt bila je - i jest - moj veliki gubitak.
Ne mogu pisati o tomu.

Gloucester je blizak kralju i Stoga se predajem tebi na milost.

Ako ikako možeš utjecati na svog muža u ovim ranim danima braka,
preklinjem te da to i učiniš. Žudim za izbavljenjem iz ovoga mjesta
koje mije nekoć predstavljalo utočište od zatočeništva i smrti, ali
sada mi predstavlja upravo zatvor.

Hoću li zauvijek ostati ovdje? Hoće li me lišiti moje imovine i

posjeda? Zaboravljena sam, otpisana, zaključana daleko od svijeta,
ali sigurna sam da je svima poznato kako imam pravo na imovinu
koju sam donijela u brak. Zar nema svaka udovica pravo barem na
to?

Tvojom sestrom i dalje upravlja Clarence koji ne mari za moju

situaciju. Ništa nije učinila za mene. Preklinjem te da iskoristiš svoj
utjecaj na Gloucestera, a time i na kralja. Ne predstavljam prijetnju
Edwardovoj kruni. Oprostio li je. Zašto zazire od toga da oprosti i
meni? Sve što tražim jest da me puste da sigurno otputujem u
London kako bih molila kralja za milost.

Molim te i preklinjem da iskoristiš svoju vještinu uvjeravanja u

moje ime. Vrijeme mi sporo prolazi, a molitva mi je jedina utjeha.

Tvoja brižna majka,

Anne, grofica od Warvicka

Čitanje tog tužnog pisma zadalo mi je bol. Ščepala me prava tjelesna bol
i odbijala popustiti. Iščitala sam njezin ponos i odlučnost da zahtijeva ono što
joj po zakonu pripada, ali koliko se samo tuge i usamljenosti skrilo u tih
nekoliko redaka. Grofica se možda oslanjala na svoju unutarnju snagu, što
sam prepoznala u nevoljkosti kojom me preklinjala da joj pomognem, ali je
zacijelo bila slomljena. Onako usamljena i bez prijatelja. Plakala sam s
pismom u rukama dok mi suze nisu natopile riječi i učinile ih gotovo
nečitkima. Uvidjela sam njezin posvemašnji očaj i gorku spoznaju o onomu
što joj predstoji.
Teška srca otpočela sam odgovor.

Draga majko.

Veseli me što si mi pisala, iako me rastužuje tvoja potištenost.

Dobrog sam zdravlja, a Margery se brine o meni kako bi samo
poželjela. Možda će te ponešto utješiti to što nosim Gloucesterovo
dijete. Ništa još nije odlučeno u vezi s tvojim nasljedstvom i tvojom
budućnošću.

Edward još dvoji oko toga, ali ja - i Gloucester - učinit ćemo sve
što bude u našoj moći...

Zastala sam kako bih još jednom pročitala ispisane retke. Izvještačeno i
nepovezano, bilo je to užasno pismo, a ja sam je toliko voljela i željela joj
dati nadu. Ali nisam joj mogla pružiti baš ništa.
“Što da joj kažem?” upitam Rikarda pokazavši mu grofičino pismo.
“Istina nije ugodna.”
“Nije.”
Zauvijek će ostati zatočena u Beaulieuu ako Clarence istjera svoju volju.
“Na slobodi bi”, potvrdi Rikard moje misli, “imala moć.” Privuče stolac i
sjedne pokraj mene uzimajući mi pero iz ruku i trljajući tintu kojom sam
nezaobilazno umrljala prste svaki put kada bih pisala, zastenjavši kad je
umrljao i vlastite prste. “A grofica bi se opet mogla dobro udati. Nipošto nije
prošla godine za ponovnu udaju. Na dvoru je mnoštvo ljudi koji bi na nju i
njezino nasljedstvo gledali kao na nagradu vrijednu truda.”
Istina. Promatrala sam ga dok je uzimao moj bijedni pokušaj odgovora.
Majka je imala tek nešto više od četrdeset godina.
Spustivši papir natrag pred mene, Rikard podigne obrve na moje jalove
riječi. “Zatvorena iza zidina samostana”, nastavio je naslućujući strahove
koje majka nije izrazila u svome pismu, “grofica je beznačajna, prikladno
zaboravljena od svijeta, bez ikoga tko bi se borio za nju.”
“A kada bi je oslobodili i dopustili joj da se vrati na dvor i ponovno uda,
sretnik od njezina novog muža borio bi se za njezina prava.”
Brutalna me istina natjera na uzdah.
“Kao što ću se ja boriti za tvoja.”
“Dakle, zadnje što Clarence želi jest to da moja majka bude oslobođena.”
Uhvatih Rikarda za rukav kad se spremao podići na noge. “A ti, Rikarde? Što
ti želiš?” Rikard se vrati na stolac i pogne ramena. Bilo mu je nelagodno, ali
nisam željela popustiti. “Reci mi istinu. Želiš li da ostane u samostanu? Zar
nije i tebi u interesu da grofica ostane tamo?”
Nije mu se svidjelo pitanje. Uvidjela sam to po načinu na koji je stegnuo
pero u svojoj desnoj šaci. Ali znala sam da mi neće lagati, ma koliko me to
uznemirilo. “Da, jest.”
“Znači, i ti bi je, poput Clarencea, osudio na zatočeništvo? To želiš?”
Razmišljajući o tome kako ublažiti svoje riječi, Rikard je na svojemu
malom prstu vrtio prsten koji sam mu nekoć darovala. Ali istina je svejedno
bila teška i okrutna. “Ako baš moraš znati, rekao bih da želim nagodbu koja
će nam svima odgovarati.”
“Na račun moje majke?”
“Ne... Ne na njezin račun. Ali ne mogu ni stajati prekriženih ruku i
dopustiti Clarenceu da prisvoji svu njezinu imovinu i moć u ime tvoje sestre.
Niti bi to ti željela.”
“Ne, ne bih. Ali tako poniziti groficu značilo bi izdati svu ljubav i
naklonost.” Mirno je i razborito iznio svoje tvrdnje, ali razboritost nije imala
svoje mjesto u toj zlobnoj borbi protiv moje majke. Premda se lecnuo, zarila
sam svoje prste dublje u njegovu nadlakticu osjetivši kako se u meni
nakuplja gorčina. “Oduzet će joj sve što posjeduje, u potpunosti je
ostavljajući u siromaštvu i ne mareći za njezin ponos. Da i ja budem dijelom
toga? Kako da osudim Isabel što sudjeluje u tom, ako ću i ja tražiti svoj dio
nauštrb grofičina blagostanja?” Zgrozila sam se od pomisli da ću snositi
krivicu za pohlepu poput svoje sestre.
“Viteštvo je uistinu mrtvo”, dometnuh ogorčeno.
“Ali gledaj, Anne.” Rikard me tjerao da sagledam cijelu situaciju. “Ako
ne budemo sudjelovali u tome, ostat ćeš bez svega. I ti i grofica. Borit ću se
za tvoja prava, ali...” Oklijevao je na trenutak, a potom pažljivo
odmjeravajući riječi nastavio: “Možda će grofica morati snositi posljedice.
To je možda jedini način.” Ustane i povuče me sa sobom. “Nadasve ne bih
želio da se uznemiravaš. Tvoje mi je zdravlje najvažnije.”
“A djetetovo?” Odgovor mi je možda i bio oštar, ali nisam uzmicala dok
su me njegove ruke čvrsto grlile. Njegova me ljubav obavijala kada mi se
činilo da oko mene nema ničega drugog osim mržnje i zlobe. “I ono.”
Njegove usne lagano su mi dodirivale sljepoočnicu, a njegov topao dah
draškao mi je obraz.
“Moje zdravlje, koliko ja znam, ne predstavlja nikakav problem,
Rikarde.” Nisam mu željela dopustiti da tek tako odnese pobjedu ni da me
smete. “Problem predstavlja moja majka!”
“Znam.” Smiješio mi se cijeneći moju taktičnost. “Ali ne mogu ti dati
odgovor na to, ma koliko ti, ženo, zanovijetala.”
“Ne zanovijetam!” Ali odustanem, glasno otpuhnuvši. Riječima me
utješio koliko je mogao, ali njegovi su poljupci djelovali snažnije.
“No, što da joj onda kažem?” upitah s perom u ruci kada smo ponovno
sjeli dok se moje srce vraćalo svom uobičajenom ritinu.
“Ono što znaš da je istina. Da je sve u Edwardovim rukama. Vjerujem da
je svjesna budućnosti i bez toga da joj ti išta govoriš o tome.”
Hoću li zauvijek ostati ovdje? Da. Jasno je vidjela svoju budućnost.
Stoga sam poslušala Rikardov savjet. Kada sam ostala sama u odaji, borila
sam se protiv poriva da zaplačem. Clarence joj je namjeravao osigurati
doživotni zatvor, a gubitak majke tištao me više nego strah za novac i
posjede. Sve što sam mogla jest predati taj teret u Rikardove ruke, s nadom
da će nekako uspjeti osujetiti Clarenceove planove i da moja majka neće
morati platiti najvišu cijenu.
“Pretpostavljam da ne mogu ići s tobom i slušati.”
“Ne.” Pa, to je bilo prilično otvoreno!
Edward će održati sastanak Kraljevskoga vijeća u službenoj atmosferi
prostrane odaje za prijam obložene drvenim daskama i tapiserijama u
Westminsteru. Sjedeći na krevetu i snažno se mršteći dok se Rikard spremao
za sastanak, otpuhivala sam u znak prijezira.
Veličanstveni prostor bit će prikladan za donošenje odluke o tome komu
će pripasti majčino golemo nasljedstvo, ali moje raspoloženje bilo je ružno.
Kakav god bio ishod, neće uslišati grofičine molitve.
Napućila sam usne kada je Rikard sjeo na rub kreveta obu-ti svoje meke
kožne čizme. Dakle, morat će iznijeti argumente u svoju korist za majčino
nasljedstvo, govoriti u moje ime, a ja neću biti prisutna. To me ljutilo.
“Imam jednako pravo biti tamo kao i vijećnici.”
“Nemaš, draga moja.” Oslanjajući se laktovima o bedra, lagano
sklopljenih dlanova, smješkao se mojoj prgavoj upornosti, znajući da je
zapravo riječ o strahu. Suviše me dobro poznavao. “Nisi vijećnik. Osim toga,
već si upoznata s cijelom raspravom. Isabel je starija i Stoga joj pripada
pravo na nasljedstvo. Clarence je neosporno sposoban upravljati vlasništvom
i poziva se na Edwardovu zahvalnost. A ti si...”, ustao je i obišao krevet
kako bi uzeo svežanj dokumenata podižući ruku u prolazu da zagladi moju
razbarušenu kosu. “ Ti si, svadljivice moja, bila udana za izdajicu Lancastera.
Ti ne zaslužuješ ništa! Zašto da iznova slušaš optužbe koje će Vijeće
raščlanjivati svojim prljavim prstima?”
“Mmm! I nije neka privlačna slika!” Ali on jest, pomislila sam dok je
odijevao usku zagasito-plavu tuniku i češljao svoju neurednu kosu prije nego
što ju je skrio pod otmjenim šeširom od dabrove dlake. Rukama si obgrlivši
koljena, promatrala sam kako se posvećuje završnim detaljima. Stavio je
impresivnu ogrlica koja je označavala njegovu funkciju i na meko dabrovo
krzno pričvrstio okrugao broš. “Ali želim te slušati. I u mislima ureći
Clarencea, dakako.”
 “Možeš ga ureći i izdaleka.” U njegovu je oštrom pogledu bilo
upozorenja. Zataknuo je mač za pojas i uspravio se pod težinom ogrlice tako
da su rubini mračno zasjali, crveni poput krvi, kada mi je prišao. “No?”
S draguljima, krznom, tamnim hlačama i uskom tunikom sašivenom baš
po njegovoj mjeri, izgledao je veličanstveno. Možda nije imao zlatnu ljepotu
ili gradu poput svoje braće, ali je plijenio moju pozornost. Zatomila sam
smiješak. Neću poticati njegovu samodopadnost.
“Izgledaš pristojno”, rekoh.
“Nažalost”, ironično je izvio usne. “Clarence impresionira svojom
pojavom.”
“Clarence je oholi i beskrupulozni gad!”
“Ohol i beskrupulozan, to sigurno. Ne mogu jamčiti za vjernost svoje
gospode majke. A sada me poljubi prije nego što odem.”
Poljubila sam ga. Ruke su mu bile hladne kada ih je položio na moja
ramena. Njegove su usne na mojima pružale čvrsto obećanje. “Moli se Bogu
da moje riječi budu uvjerljive.”
“Hoću. Neka budu blage, ali ustrajne poput kiše u proljeće i prodru do
Edwardove kože prije nego što dospije zamijetiti. Snažnije od potopa.”
“Radije neka budu suptilne. Edward voli suptilnost.” Kada sam ga
povukla k sebi, Rikard iznova nakratko sjedne na rub kreveta i makne mi
kosu s lica. “Što ćeš ti raditi?”
“Ne mogu ostati ovdje sama, inače ću samo dublje potonuti u očaj.
Mislim da ću otići kraljici. Njezin razgovor i sočni tračevi zaokupit će mi
misli.”
“Ako baš moraš.” Zamijetih odsustvo entuzijazma u njegovoj primjedbi.
Njegovo neprijateljstvo prema kraljici Woodville nije splasnulo. “Dok god
njezine riječi ne shvaćaš ozbiljno. Kraljica je vrlo ambiciozna. O čemu
razmišljaš?” upita nagnuvši bradu.
O tome da mi je već udijelila savjet - upitne prirode - koji sam poslušala.
Ali neću mu to otkriti. “Samo o tome da te volim.” Što nije bila laž. “Te će
riječi biti moja amajlija i donijeti mi sreću.” Samopouzdano se nasmiješio i
čvrsto pritisnuo svoje usne o moje. “Doći ću po tebe.”
 “Neka te Bog čuva, dragi moj Rikarde. Neka ti donese pobjedu.” Nisu li
to bile riječi koje je princ zahtijevao od mene prije Tewkesburyja? I koje sam
mu, svjesna da namjerava progoniti Rikarda i uništiti ga u naletu slijepe
osvetničke mržnje, odbila dati. Princ toga dana nije ostvario pobjedu, nego je
doživio posvemašnji poraz. Ostavši sama, tupo sam zurila u sjajne drvene
ploče na zidu sa sve većom tjeskobom, moleći se da Rikard ne doživi sličnu
nesreću.
 DVADESETO POGLAVLJE

udbina nije htjela da dospijem do kraljičinih privatnih odaja. Kada sam

stupila u predsoblje, naletjela sam na Isabel koja je imala istu namjeru
- čuti ishod čim bude poznat. Bio je to naš prvi susret otkad me Rikard
izbavio iz Cold Harboura. Nisam tražila sestru otkad sam se vratila na dvor
niti je ona osjećala potrebu posjetiti me. Što smo uopće mogle reći jedna
drugoj, a da to ne budu grube riječi i optužbe? Lice joj se smjesta ukruti,
poput površine jezera u zimu kada je počne prekrivati led. Ali nije to
privuklo moju pažnju. Ispod njezine maske vidjela sam da je Isabel bolesna i
nesretna, lice joj je upalo od previše probdjevenih noći i premalo hrane. Oko
očiju sam joj zamijetila sitne bore za koje se nisam sjećala da ih je prije
imala. Isabel, koja je oduvijek bila ljepša sestra, u mojim je očima izgledala
puno starije u odnosu na pet godina koje su nas dijelile.
Očito je klupko prijezira koje sam i dalje nosila u svojim prsima također
rastužilo Isabel, pa se povukla unatrag kao da će joj moj dodir uprljati
haljinu.
“Ne bih se trebala čuditi što sam vas ovdje zatekla, Vaša Milosti!” Lice
joj je bilo blijedo i turobno, a živost se iz nje cijedila poput sirutke sa svježeg
sira. “Došla si huškati kraljicu, zar ne? Potkupit ćeš je da okrene leđa
Clarenceu?”
“Isabel! Došla sam vidjeti ima li vijesti”, obrecnem se.
Isabelin odgovor bio je oštar poput brazdi na njezinu čelu dok me šibala
pogledom od glave do pete. “Ma nemoj? Činite mi se prilično sigurnom u
ishod, Vaša Milosti. Vjerujem da ćete biti oduševljeni ako Gloucester
pobijedi nauštrb mene.”
“Nisam sigurna ni u što!” Zar mi se neće ni obratiti kao sestri, zvati me
mojim rođenim imenom? Njezino me neprijateljstvo boljelo jednako kao i sve
što mi je učinila u prošlosti. “Nije mi drago ni zbog čega...”
“Mislim da ću otići...”
 “Jer sam ja tu?” optužih je. “Ja sam ovdje žrtva, Isabel. Ti želiš
razbaštiniti mene.” Prešla je jezikom preko suhih usana i odbila pogledati
me. “Nemaš pravo. Nije ispravno da ti pripadne išta od majčinih posjeda...”
Shvatila sam da recitira istinu onako kako ju je ona vidjela, nesumnjivo je
naučivši napamet uz Clarenceovu pomoć.
“Ni jednoj od nas ne trebaju pripasti majčini posjedi! Nije mrtva!”
Njezina je okrutnost u meni probudila ljutnju koja me nagnala da je zaspem
optužbama, što nisam namjeravala. “Grofica ti je pisala jer je vjerovala da
ćeš biti brižna kći i zauzeti se za nju. Nisi joj ni odgovorila. Nisi joj dala
nikakvu nadu!” Nisam se mogla zaustaviti, iako su se Isabeline oči počele
puniti suzama. “Misli da si je odbacila. Što i jesi.”
“I jesam.”
Kako je krajnje bešćutna bila. Nikako to nisam mogla pojmiti. “Kako
možeš bili takva, Isabel? Voljela te i brinula se za tebe otkad si došla na ovaj
svijet. Spasila ti je život kada si zamalo umrla na onom prokletom putovanju
u Calais. Majka ti je. Voli te.”
“Ne! Ona me proklela. Pustila je da moje dijete umre. Ona je uzrok sve
moje nesreće.” Isabel zarije lice u ruke.
Kakva potresna optužba. Izgovorena s toliko tuge da je spriječila moje
bjesomučno poricanje pogodivši me poput kamena i natjeravši me na oštar
udah. Kada je počela tako misliti? Je li to mislila od početka? Da je
djetetovu smrt skrivio kakav majčin propust. Da je grofica imala čudesnu
moć promijeniti tragičan ishod dok se naš brod ljuljao u oluji pred Calaisom.
Pojma nisam imala, nisam ni posumnjala da bi joj takvo što ikad palo na
pamet.
“Isabel! To nije istina! Bila sam tamo i znam. Grofica je učinila sve što je
mogla, pa i više od toga... Kao i Margery.”
“Moje je dijete umrlo. Izgubila sam Clarenceova nasljednika. I zauzvrat
trebam dobiti njezino nasljedstvo. Clarence je rekao...” Njezine se riječi
izgubiše u jecaju, ali nisam imala ni potrebu čuti što je to Clarence rekao.
Odjednom se sve niti spojiše, skladno poput prstena na uzdama konja. Vratila
se Clarenceu prije više od godine dana, a još uvijek nije uspjela začeti
nasljednika za kojim je Clarence toliko žudio. Stoga ju je Clarence već krivio
za neuspjeh. Srce mi se stisne, pa odbacih svoj bijes i krenuh prema njoj
kako bih se pokušala pomiriti s njom, usprkos svemu. Ali ona ustukne kao
da ne može podnijeti moju blizinu.
“Isabel, ne čini to.”
“Što da ne činim?” Istrgnula je ruku kada sam je oprezno pokušala
zagrliti. “Tko će me kriviti što odbijam prihvatiti ruku izdajnice, vlastite
sestre koja osporava moje pravo na majčino nasljedstvo? Tko će me osuditi
zbog tugovanja za mrtvim djetetom? Ne diraj me!” Izgubila je kontrolu,
histerija joj se osjetila u glasu, a oči raširile od neobjašnjive mržnje. “Moje
dijete nije trebalo umrijeti. Nikada neću začeti drugo, znam to. Clarence
nikada neće dobiti nasljednika, a ja sam tomu kriva. Ali ako dobije posjede
Beauchampovih...”
Mogla sam samo stajati i gledati kako se Isabel slama u bespomoćnom
plaču. Isabeline muke i njezini porivi postale su jasne poput crne tinte na
otmjenom listu pergamenta. Strahovala je od Clarencea, njegovih kritika i
oštrog jezika i nadala se da će je iznova zavoljeti ako se dočepa grofičina
nasljedstva. A Isabel, obmanuta i naivna Isabel, poduprijet će ga u tomu, pa
makar to značilo da će zamrziti vlastitu sestru i majku.
Bilo mi je posve jasno da je sve to Clarenceovo maslo. Uništio je
Isabelinu moć rasuđivanja koja nas je vezala u prošlosti. Zacijelo je Clarence
kriv. Kako se Isabel nije sjećala onih mučnih sati u onoj vrućoj i zagušljivoj
kabini kada je jecala u agoniji, kada je grofica zasukanih rukava i suknje u
stravičnim uvjetima nastojala sigurno donijeti njezinu kćer na svijet? Nije
snosila nikakvu krivnju za tragičan ishod.
O, Isabel. Kako si sve pogrešno shvatila! I kako si zacijelo nesretna. A
ja ne mogu učiniti ništa da te utješim.
Dok su me suze bespomoćno peckale pod kapcima, natjerala sam se na
odluku. Neću reći Isabel za vlastitu trudnoću. Ne usuđujem se, ne danas.
Jednog će dana morati doznati, ali ne još. To bi je nepodnošljivo boljelo. Ima
li sada nade da izgladimo taj sukob između nas?
Ja je nisam vidjela.
“Isabel je starija.” Clarenceov ulazak u predsoblje kraljičinih odaja, gdje
smo Isabel i ja i dalje bile zarobljene u emocionalnoj agoniji, nagovijestio je
njegov sve glasniji, gromki ton. “Tko bi mogao bolje od mene upravljati
vlasništvom? Duguješ mi, Edwarde. Kako god okreneš, odanost moje žene ne
može se dovesti u pitanje...”
Za razliku od njezine sestre!
Ne opet! Nisam se trudila skriti ogorčenje kada su ušli i smjesta napravili
gužvu u malenoj sobi obloženoj drvenim pločama. Clarence se nije udostojao
ni pozdraviti Isabel. Rikard, koji je ušao posljednji i smjesta mi privukao
pogled, šutke me pogledao podignuvši obrve.
Dakle, ništa nije riješeno. Zrak je zaudarao na neprijateljstvo i uzavrelu
krv. Čemu javna rasprava ako se Edward još premišljao? Rasrđena, slušala
sam Clarencea kako ponovno tupi svoju priču. Sve to silno me iscrpljivalo.
Ja bih Clarenceu otela sva jutra zemlje i sve zlatnike zbog toga što se nije ni
obazirao na mene pa ih dala Rikardu, ali Edward to, dakako, nije mogao
učiniti. Niti bi bilo ispravno opljačkati Isabel, bez obzira na to što sam
svojedobno razmišljala o osveti. Njezina tuga i intimna priroda njezine boli
lišila me gorčine.
Što se Edwarda tiče, na njegovu se širokom licu iščitavala frustracija dok
ga je Clarence hvatao za ruku kako bi ga uvjerio da je u pravu. Otuđiti se od
Clarencea u ovome trenutku, čega je Edward bio i te kako svjestan, značilo
bi iskopati bezdanu jamu koja će nas sve progutati. Kralj je ipak bio svjestan
svih opasnosti, iako je njime trenutačno vladala razdraženost.
“Već posjeduješ sve posjede Nevilleovih na koje tvoja žena ima pravo.”
“Ima pravo i na grofičine posjede.”
“Tvoja žena ima pravo na polovinu tih posjeda. Ne možeš osporiti odluku
Nevilleovih o raspodjeli bogatstva između njih dviju.”
“Zašto ne? Ti možeš osporiti, kako kažeš, sve što je potrebno. Želim
to...”
“A ja želim da ti budeš popustljiviji, brate. Sklonost kompromisu bila bi
pravi blagoslov u ovoj situaciji...”
“Popustljiviji? Ne bih rekao da je ovo vrijeme za popuštanje... Rikard se
do tog trenutka držao po strani. “Veličanstvo”, umiješa se posve tiha glasa
presijecajući žustru raspravu. “Postoji jedan argument koji snažno svjedoči u
korist moje žene, a koji nisam iskoristio u vijećnici.”
 “Još jedan argument? Tako mi Boga, Gloucestere! Mislio sam da smo
iscijedili i posljednju kap što se toga tiče. Barem sam se nadao da je tako!”
Napet i razdražljiv, kraljev odgovor nije obećavao. No, to pobudi moje
zanimanje. Vjerovala sam da znam sve asove koje je Rikard skrivao u
rukavu.
“Ne. To je privatna stvar i još u začetku. Nisam je želio iznijeti u
javnost.” Rikard se namjerno okrene i preko ramena mi dobaci pogled
upozorenja. Odmah sam znala što će reći. Ali jao! Kako sam željela da to ne
učini. Dok se iznova okretao prema ozlojeđenom Edwardu kako bi zaigrao na
posljednju kartu, ja se usredotočih na Isabel koja je raspravu slušala tek na
pola uha, zureći u svoje sklopljene ruke.
“Rikarde”, šapnuh. Ne čini to!
Naravno da nije bilo smisla govoriti mu. Kako sam mu mogla objasniti?
Stoga sam morala dopustiti Rikardu da kaže što je želio. Iako bi takva objava
trebala biti radostan trenutak, stisnula sam usne i poslušala dok mi je srce
tonulo u pete.
“Anne nosi moje dijete. Moga nasljednika.”
U trenu zaboravivši sav bijes, Edward prasne u smijeh, zaglušivši jecaj
koji je dopirao od Isabel. “Nisi gubio vrijeme, Dickone!”
Nimalo smeten, Rikard je iznio svoj slučaj gradeći veličanstveni bedem
kamen po kamen. “Ne samo da moja žena ima zakonsko pravo na grofičino
nasljedstvo, kao što je tako oduvijek trebalo biti, nego i njezino dijete, a moj
nasljednik, treba imati pravo na posjede svoje bake. Odbijam dopustiti da se
dijete rodi dok je ova stvar neriješena samo zato što je Clarence tvrdoglav.
On nije ništa manji izdajnik od moje žene. Svi znamo da se svojevoljno
zakleo na vjernost Edwardu od Lancastera, dok je brak moje žene s princem
sklopljen na nagovor njezina oca. To nije bila njezina odluka niti joj se to
sviđalo. Patila je uz njega i njegova joj je smrt predstavljala blagoslov i
olakšanje. A sada nosi moje dijete, pripadnika sljedeće generacije koja će
podupirati kuću Yorku u budućnosti.”
 Mudro, mudro. Jasno i odlučno izneseno. Istina, brutalno, ali učinkovito
je i lukavo porazio Clarencea suptilno podsjećajući Edwarda na to da ima
samo jednog muškog nasljednika iz vlastitog braka, istodobno snažeći moj
položaj majke princa Plantageneta. Nisam mogla ne diviti se toj pomno
smišljenoj zavjeri protiv Clarencea.
Kako je temeljit Rikard bio. Trebala sam gorjeti od divljenja. Umjesto
toga, čekala sam neizbježnu kataklizmu.
Isabel kao da je strijela pogodila ravno u srce. Oteo joj se prodoran jecaj
koji je pokušala prigušiti pritisnuvši ruku na usta. Pogledala me s užasom i
očajem koji su govorili kako si mogla! umjesto nje. Poželjeh da sam joj rekla
prije. Poželjeli to svim srcem. Njezina će bol i osjećaj da su je izdali sada
biti još veći.
Nesvjestan drame koja se odigravala, Rikard nemilosrdno zada i
posljednji udarac: “Budući da Clarence još nema nasljednika, vjerujem da mi
to da je pravo koje se ne može osporiti lukavom retorikom.” Kada se
Isabelino lice izobličilo od čistog očaja, smjesta joj priđoh i uhvatih je za
ruke, iako se svesrdno trudila istrgnuti ih. “Isabel. Nisam željela da doznaš na
ovakav način.
“Kako si mogla!”
“Nikada te ne bih tako okrutno povrijedila.”
“Bi!” Zastavši u grlu, glas joj pukne. “Oduvijek si mi željela zlo.
Oduvijek si mi željela stati na put.”
“Nisam! Nije istina. To nikada nije bila istina.” Držeći je za zapešća,
protresem je da vidi kako joj moje oči govore istinu, kao i moje riječi.
“Nismo uvijek bile bliske, priznajem. Istina je da smo se prepirale u
djetinjstvu. I istina je da nas je sudbina razdvojila, ali misliš li da sam
sposobna za to? Ti si mene natjerala da radim u tvojoj kuhinji! Kako me sada
možeš optužiti za takvu bešćutnost?”
Ali Isabel uzmakne. “Mrzim te, Anne! Mrzim te!”
Gorke i okrutne riječi dopriješe mi do svijesti, ali nisam je mogla kriviti
jer je sudbina iznenada odlučila meni na dlanu pružiti sve što je ona željela i
trebala. Pa čak i muževu ljubav, dok je ona, ako sam dobro naslutila, bila
zarobljena u braku bez ljubavi. Nesvjestan njezine patnje, iako prije
ravnodušan, Clarence se nije ni osvrnuo na uznemirenost svoje žene.
Isabel je nastavila plakati, ali moju pažnju zaokupi nešto drugo.
“Također, Veličanstvo”, čula sam kako Rikard nastavlja nakon svoje
potresne objave, “za razliku od svoga brata, ja sam spreman na kompromis.
Spreman sam odreći se svoga položaja na mjestu velikog komornika u
korist svoga brata.”
Smjesta naćulih uši. Bio je to položaj moga oca koji je kralj osobno
darovao Rikardu u znak zahvalnosti za njegovu vjernost. Za ime Boga! Zašto
bi ga se, bez ikakve prisile, odrekao u korist Clarencea?
“Učinio bi to?” Jednako iznenađen, Edward uhvati Rikarda pod ruku i
povede ga prema kraljičinim odajama. Nesumnjivo je htio pobjeći od našega
ženskog izljeva emocija - Isabel koju su gušili jecaji i mene koja sam je
bezuspješno pokušavala utješiti. Nisam ga mogla kriviti.
“Da, bih. Odreći ću se svog položaja velikog komornika”, ponovi Rikard
dobacivši mi tužan pogled dok je odlazio s kraljem. “Ali zauzvrat očekujem
određenu naknadu...”
“I mislio sam!” odvrati Edward. “A što bi to bilo?”
Glasovi se izgubiše kad su ušli u kraljičine odaje zatvarajući vrata za
sobom. Poput Edwarda, ni sama nisam znala kakvu je Rikard naknadu
očekivao niti me to previše zanimalo jer me od Isabelinih suza i dalje boljelo
srce.
“I? Što je rekao?” Kada mi se Rikard vratio, bila sam gotovo odviše
umorna da bih marila za to što Edward jest ili nije rekao. Isabel, i dalje
slomljena i u suzama, vratila se u Cold Harbour pod zaštitom kraljevske
pratnje. Nisam mogla učiniti ni reći išta što bi je utješilo, Stoga nisam ni
pokušavala. Naglašene bore uz Rikardove usne ukazivale su na to da ni
njemu cijela ta situacija nije lako padala, zbog čega sam osjećala da su nam
izrazi lica bili identični - pomalo tužni i umorni od prepiranja, ali i odlučni u
tomu da se okrenemo budućnosti i uživamo u činjenici da smo zajedno te da
jedno drugome možemo pružiti ljubav i utjehu. Uvukla sam svoje dlanove u
njegove kako bi me njegov čvrsti stišale utješio.
“Što je rekao?” ponovila sam s određenom dozom straha. “Koji od njih
dvojice? Bili su jednako beskompromisni!”
 Hladno se nasmijavši na trenutak, zauzeo je položaj oslanjajući se
šakama na kukove i nadmeno podižući bradu te me gledajući niz nos,
izvanredno oponašajući Clarencea u njegovu najodbojnijem izdanju.
“Gloucester je možda dobio Anne Neville, ali neće dobiti i njezine posjede.”
Potom pribježe vlastitoj ozlojeđenosti. “Tim se riječima, unatoč svim
Edwardovim nagovorima, Clarence zakleo da će me izvesti pred svaki sud u
zemlji kako bi zadržao posjede. A potom me prokleo na vječni oganj zbog
drskosti.”
Zbog djeteta, naravno. Zato ga je Clarence prokleo, zbog neminovnog
nasljednika. Clarence to nikada neće oprostiti Rikardu, a Isabel će sada još i
više patiti zbog svog neuspjeha.
“A Edward? Što je on rekao u svojoj kraljevskoj mudrosti?” Od silne
iscrpljenosti nisam se trudila skriti prijezir.
“Razmislit će. U potpunosti će se posvetiti tom pitanju.”
“Razmišljao je i posvećivao mu pažnju - ili nije! - punih godinu dana.”
Moj prijezir prijeđe u razdražljivost.
“Nemoj mu to reći.” Rikard me oprezno pogleda. “Zašto ne?” Baš bih i
mogla ovako raspoložena.
“Zato što je ponekad potrebno upotrijebiti mrvu taktičnosti i poštovanja
kako bi dobio ono što želiš. Zato što udarni ovan nije jedini način da se uđe u
dvorac pod opsadom.”
A top?
“To je još gore. Sila mi tu neće pomoći.”
Tu je ležala razlika između nas. Rikard je imao puno više strpljenja od
mene i bio daleko lukaviji. Smješkao se i govorio blagim glasom, ali se i
dalje čvrsto držao svoje namjere. Ja bih se bacila naglavce i počupala perje
svima kojih se to tiče. Položivši mi ruku oko ramena, Rikard me povuče da
sjednem pokraj njega. Ostadosmo tako neko vrijeme. Ovaj je dan bio težak.
“A moja majka?” upitam naposljetku. “Grofica će ostati gdje jest.”
“Shvaćam.” Ne samo da je bio težak nego nije nagoviještao ništa dobro.
“Usput”, Rikard okrene glavu. “Što nije u redu s Isabel?” Uzdahnuvši, lagano
sam zastenjala. “Reći ću ti kasnije.”
 Klupko gorkih optužbi, sumnji, pohlepe i tuge koje se nikada neće
razmrsiti. Nitko iz toga nije izvukao deblji kraj, zaključila sam.
 DVADESET PRVO POGLAVLJE

ko pođem u Middleham, hoćeš li poći sa mnom?”

“Želiš li da pođem s tobom?” upitala sam praveći se naivna. Rikard
se nacerio nad pladnjem kruha i mesa između nas. “Ne namjeravam te
ostaviti ovdje samu. Samo sam bio pristojan i ponudio ti mogućnost da
odbiješ.”
“Ma nemoj!” Odgurnem pladanj nakon što sam pregledala govedinu. Čak
me ni Rikardova ustrajnost da pazim na sebe nije mogla natjerati da jedem
pečeno meso za doručak. Smiješak mu se smekša, iako me gledao poput
sokola dok sam jela desert od sušene jabuke iz prošlogodišnje berbe, na što
mi srce poskoči.
Rikardova ljubav prema meni, koju nije uvijek iskazivao riječima, jasno
mu se ocrtavala u očima i na licu te blagom dodiru njegovih prstiju na
mojima, obavijajući me blago i raskošno poput ogrtača od samurovine.
“Nećemo se više rastajati.” Rikardovo se lice uozbilji. “Sjećam se koliko
je često tvoja majka ostajala sama kada je Warwick putovao po kraljevskom
poslu. Ponekad mi se činilo da je u tim danima više bila njegova udovica
nego žena. Ne želim to za nas.”
Bio je to nesretan podsjetnik na još uvijek nerazriješena pitanja. “Hoćeš li
otići prije nego što doznaš Edwardovu odluku?” upitam. Prošla su već četiri
tjedna od vijećanja, dug mjesec tijekom kojega je Edward ustrajao u mučnoj
neodlučnosti. Grofica je i dalje bila zarobljena u Beaulieuu, a Isabel me
odbijala vidjeti usprkos svim mojim pokušajima.
“Moja nazočnost neće utjecati na to da brže donese odluku.” Rikard je
veselo zabio nož u govedinu, iako sam ja zadrhtala. “Učinio sam i rekao sve
što sam mogao. Sam će donijeti odluku, i to kad on bude htio. On je kralj”,
reče Rikard kao i uvijek. “Može odlučivati koliko god želi.”
To je spriječilo daljnju raspravu između nas, pa smo prešutnim
dogovorom po strani ostavili ono na što nismo mogli utjecati. Jedino sam ja
pogledom ošinula Rikarda dok je odlazio obaviti pripreme za put.
“Nisi se trebao odreći položaja velikog komornika u Clarenceovu korist,
Rikarde.” Sjećanje na njegovu izjavu bilo je odviše živo i nije mi dalo mira.
“Moj je otac obavljao tu funkciju i kralj je držao prikladnim prepustiti je u
tvoje ruke. Edward će ionako Clarenceu dati titule Warwicka i Salisburyja
koje su pripadale mome ocu. Što više Clarence želi? I nemoj mi reći da želi
sve” obrecnem se na njega jer sam znala što će reći. “Mislim da si pretjerao s
kompromisom. Ja ne bih tako postupila. Prije bih ga poslala k vragu!”
Nisam mogla oprostiti Clarenceu oholi trijumf koji je izrazio kada mu je
Rikard ponudio svoje mjesto kako bi utabao stazu tim diplomatskim
pregovorima, a ni to što ga je objeručke prihvatio ne pokazavši, koliko sam
vidjela, ni trunku zahvalnosti. Kako je to Rikard mogao prihvatiti?
Rikard se osvrne kao da razmišlja je li mudro odgovoriti, s obzirom na
moje trenutačno raspoloženje, a potom odmahne glavom.
“Ali učinio sam to i sada je gotovo.”
Pristavši na primirje, ostavili smo se rasprave.

Moja trudnoća nije bila poodmakla u tolikoj mjeri da bi mi putovanje

predstavljalo neudobnost ili opasnost. Rikard je na sve načine nastojao
osigurati mi udobnost. Tijekom iznimno vrućih dana putovala sam u
veličanstvenoj putnoj nosiljci, ali sam češće jahala uz njega, kao što smo to u
djetinjstvu činili po livadama povrh Middlehama. Nabavio mi je malu kobilu
koja je naizgled bila blaga, a zapravo vrlo tvrdoglava. Baš poput mene,
izjavio je Rikard nakon borbe s lukavim stvorenjem, samo što sam ja rijetko
kad izgledala plaho.
Putovali smo sporo i sa svrhom, na moj zahtjev pretvorivši putovanje u
neku vrstu hodočašća. Reklo bi se da je zemljom vladao mir, ali samo ako se
nije greblo ispod površine. Stoga smo jahali sa silnom pratnjom i istaknutim
kopljem s Gloucesterovim zastavicama. Ispod moje smirene vanjštine
također su vrebale brojne brige kojih se nisam mogla u potpunosti riješiti.
Znala sam da je Rikard učinio sve što je bilo u njegovoj moći. Čula sam
mnoštvo pohvala na račun njegove rječitosti i ustrajnosti na vijeću, ali
Clarence je također ostavio impresivan dojam. Čak i sada Edward rasuđuje o
tom pitanju. Iz poštovanja prema Rikardovoj odlučnoj šutnji, zatomila sam
misli o tomu, ali su me dočekale one o mom rastućem otuđenju od Isabel. I
dalje se nismo pomirile i nisam vidjela nikakva načina kojim bih se približila
svojoj nesretnoj sestri.
Putovali smo prema zapadu od Londona do samostana u Bishamu, gdje
sam posjetila grobove djeda i bake Neville. Richarda Nevillea, grofa od
Salisburyja i Alice Montague. Njihove figure u kamenu blago su gledale u
isklesani baldahin, uvjerene da će Nevilleovi vječno držati moć i bogatstvo u
svojim rukama. Ali ne više! Politička moć Nevilleovih uništena je, a svi su
očevi posjedi oduzeti.
Pokraj njih nalazila se jednostavna kamena ploča pod kojom je počivao
moj otac. Rikard Neville, grof od Warwicka.
Podići ću mu dostojan spomenik. Zamišljala sam ga, od najotmjenijeg
alabastra, obrađen rukama najboljih klesara. Na tijelu će imati svoj oklop
koji su za njega bili izradili u Italiji, u rukama mač i bodež, a na glavi
veličanstvenu bojnu kacigu.
“Zaslužuje vlastiti spomenik.” Rikard mi se pridružio i šutke stajao
pokraj mene, pun podrške i neobično svjestan mojih misli.
“Pamtim ga ne samo kao velikog vođu nego kao vedrog i šarmantnog
rođaka koji je uvijek imao vremena za mene kad sam bio dječak. Divio sam
mu se i težio tomu da postanem nalik njemu. Bio je odviše mlad kad je
poginuo.”
Nismo razgovarali o izdaji koja je skrivila njegovu smrt sasjekavši ga na
bojišnici ni o zlokobnoj želji za moći i vlašću koja ga je otjerala u propast i
posve uništila moć Nevilleovih.
Potom krenusmo dalje na zapad. To mi putovanje nije lako padalo, ali
sam bila odlučna podnijeti ga. Kad bih se ušutjela i izgubila u vlastitim
mislima, Rikard je imao razumijevanja za moju bol i nije me uznemiravao.
Otkad smo se vjenčali, rekla sam mu za mnogo stvari koje sam proživjela s
Edwardom od Lancastera - čak i za zebe - iako ne za svu okrutnost i
poniženja, za to kako su me otvoreno iskoristili. Vjerujem da je Rikard bio
svjestan svega, pa me puštao da razmišljam u tišini. Navečer bi me držao u
naručju dok ne bih usnula.
Tewkesbury mi se gadio. Čista me dužnost nagnala da prođem crkvenim
dvorištem i uđem u opatiju kao što sam to već jednom učinila. Redovnici su
je bili uredili, a cvijeće je nevino cvjetalo u travi nekoć natopljenoj krvlju.
Ovoga me puta Rikard ostavio na vratima i bila sam mu zahvalna zbog toga.
Što li je on mislio o trenutku kada je ovdje umorio princa? Nisam ga pitala,
ali sam u srcu znala da bi isto učinio danas i sutra kad bi kraljev život bio
ugrožen.
Nisam morala kucati ni tražiti da mi otvore vrata. Sama sam maknula
zasun i lagano došetala do crkvenoga broda. Opatija je bila očišćena i svi
tragovi bitke uklonjeni, osim oštećenih rezbarija čiji su ožiljci svjedočili o
udarcima mača i buzdovana. A eto i nje. Jednostavne, neobilježene brončane
ploče u središtu kora, kako sam i naredila.
Što je trebalo uklesati u spomen na Edwarda od Lancastera? Metal je
sjao hladnim sjajem, a njegova mi je praznina privlačila pogled.
Čime obilježiti njegovu smrt?

Ovdje leži Edward od Lancastera, princ od Walesa. Jedino svjetlo svoje

majke, posljednja nada svoga roda.
Sumnjala sam da će Margareta, još uvijek zarobljenica kralja Edwarda,
ikada preboljeti njegovu smrt. Lankasterci se zasigurno nikada više neće
oporaviti. O svemu ostalome nisam mogla razmišljati. Ne sada, ne još.
Odustadoh od borbe.
Redovnicima sam ostavila svežanj zlatnika.
Rikard me čekao na večernjem svjetlu, oslonjen o zid crkve i udubljen u
neobvezni razgovor sa svojim pažem. Dotaknuh mu ruku. “Hvala ti.”
“Za što?”
“Što si me doveo ovamo.”
“Morala si pokopati duhove prošlosti.” Palcem je protrljao brazdu koja
mi se zacijelo usjekla između obrva. “Da.”
 “I jesi li?” Jesam.
“Onda se putovanje isplatilo.” Rikard uze moj ogrtač sa svog sedla i
prebaci ga preko mojih ramena. “Dođi - suviše je hladno da Stojiš tu.
Redovnici će nam osigurati smještaj.” Uhvatio me za ruku i podvukao je
pod svoju, zbog čega sam se osjećala sigurnom. Nije više rekao ni riječ, a ja
sam ostavila prošlost tamo gdje i pripada. Za nju više nema mjesta u mome
životu i od sada ću se usredotočiti samo na budućnost.
Middleham. Srce mi je poskakivalo kad bih pomislila na njega, a
raspoloženje mi se popravljalo svakim prijeđenim kilometrom. Privlačio me
kao što plamen svijeće privlači leptiriće, samo što me ta blistava svjetlost
neće opeći. Očekivala sam toplinu i dobrodošlicu.
“Eno ga! Vidim ga.” Zategnuvši uzde zaustavila sam svoju kobilicu na
posljednjem brežuljku s kojeg smo se trebali spustiti prema dvorcu. Sa
zapada je zaprijetila kiša kad se teški oblaci zakovitlaše na nebu iznad nas.
Blagi povjetarac počeo nas je draškati pronoseći upozorenje, ali dolinom
pred nama dominirale su veličanstvene, masivne kule i zidine. Zaštitni jarak
sjao se poput sivog metala na oklopu. Kamen možda i jest izgledao odbojno i
strogo pod natmurenim oblacima, ali ništa nije moglo pokvariti veselje u
mome srcu. Pulsiralo mi je u vratu i zapešćima da sam se jedva suzdržavala.
“Što god se dogodi, uvijek ćemo imati ovo.”
Zvuk kopita iz smjera Yorka u dolini pred nama privuče našu pažnju,
natjeravši nas da se zaustavimo, a našu pratnju da zauzme obrambeni položaj.
Ali pridošlice nisu bili dovoljno brojni da nas napadnu. Bila je to mala
skupina jahača koja nas je željela presresti.
Dok smo se spuštali padinom prema njima, oni nam se približiše i
zaustaviše pred nama, a ja prepoznali barem jedno lice među njima.
“Vaša Milosti.” U znak pozdrava Rikardu, zadihani Chester Herald
skinuo je kacigu i otro prašinu s prsluka na kojemu su mu, umrljani, stajali
crveni, plavi i zlatni lav Engleske.
“Što je?” Odjednom oprezan, Rikard potjera konja naprijed. “Pratio sam
vas - ili nisam, kako mi se čini, Vaša Milosti.
Pošteno se namučismo. Mislili smo da ste otišli ravno u York.” Glasnik
se smrkne dok je vadio dokument iz svoje kožne torbe. “Od Njegova
Veličanstva, da vam se žurno dostavi.” Obriše usta nadlanicom i naceri se.
“Vjerujem da ćete nas sve pozvati u Middleham, Vaša Milosti. Ne bi nam
škodilo pivo prije negoli pođemo natrag.”
“Naravno.” Ali Rikard se posve usredotočio na dokument i poveo konja
u stranu, a ja smjesta pođoh za njim.
Skinuo je rukavice i pečat s pisma. Promatrala sam ga dok je čitao. “No?
Je li važno? Hoću li umrijeti od neizvjesnosti?”
“Potrebno je puno više od toga da tebe dotuče!” Sjedila sam i zurila u
njega dok mi se konačno nije smilovao. “Edward je odlučio.”
“I?”
Upravo u trenutku kad mi se spremao pružiti dokument, nebo se prolomi
nad nama i obećana kiša natopi nas u svega nekoliko trenutaka.
“Reci mi”, ustrajala sam navlačeći kapuljaču preko glave i vela,
obavijajući noge ogrtačem da mi zaštiti odjeću. Rukavi Rikardove brigandine
već su poprimili tamnu boju zbog kiše.
“Ne ovdje, Anne. Mokra si do kože.” Gurnuo je dokument u svoj ogrtač i
podignuo ruku prema pratnji u znak pokreta, ali ja se nisam ni pomaknula. To
možda i nije bila razumna odluka, ali morala sam smjesta znati jer sam se
zasitila mjeseci čekanja.
“Što kaže kralj?”
“Hajde!” Nagnuo se prema meni i spremao se uhvatiti mi uzde pa me
povući naprijed, ali ja potjerah kobilu postrance i zaustavih se pred njime.
“Rikarde! Što duže budeš oklijevao, to će nas kiša jače smočiti. Budući
da nas je potop napustio jednako naglo kao što nas je i zahvatio, Rikard se
predao, ali ne bez borbe. “Tvrdoglava si kao i ta životinja na kojoj sjediš!
No, dobro... Od svih posjeda tvoje majke, koje bi željela za sebe?”
Podigavši pogled da se osvrnem oko sebe, u trenutku sam donijela
odluku. Slabo sam pamtila posjede na jugu. Dvorac u Warwicku bio bi divan
dom, ali... Što se Tewkesburyja tiče... mali drhtaj koji me potresao na njegov
spomen nije imao nikakve veze s mojom vlažnom odjećom. Neću zažaliti ako
više nikada ne kročim nogom u njega. Isabel, i Clarence, neka uzmu
Tewkesbury uz moj blagoslov, sve dok ja mogu imati...
 “Uzela bih ovaj posjed”, rekoh, rukom pokazujući maglom okupane
brežuljke. “On mi je najdraži od svih, a moja ga je majka obožavala.”
“Onda si dobila ono što si zaželjela.” Dopustila sam Rikardu da preuzme
moje uzde i povuče me u smjeru naše nestrpljive pratnje. Ali na njegovu licu
nije bilo pobjede, samo me zamišljeno gledao u oči.
“Grofičino nasljedstvo podijeljeno je. Clarence je, u Isabelino ime, dobio
sve posjede u središnjoj Engleskoj i na jugu. Pripast će mu i dvorac
Warwick. Smeta li ti to?”
“Ne. A ja? Što ću ja dobiti?”
“Ti ćeš, ljubavi moja, dobiti sve posjede na sjeveru i pogranična imanja u
Walesu.” S olakšanjem sam dopustila vijestima da prodru do moje svijesti.
Nisam više bila uboga prosjakinja, ovisna o tuđoj milostinji za cio život.
Rikard mi je vratio ugled i moć, i to ne samo brakom. Nisam mogla zamjeriti
Isabel na njezinu dijelu imanja. Middleham je pripao meni.
“Tako treba biti”, izjavih naposljetku. “Edward nas ipak nije zakinuo. Ali
tako mi Djevice! Mislila sam da će sve prepustiti Clarenceu. Uistinu sam to
mislila.”
“I ja sam”, iskreno prizna Rikard, ali s natruhom samozadovoljstva.
“Misliš li da je zbog djeteta prevagnuo u našu korist?” Položih ruku na svoj
trbuh, iznova osjećajući bol zbog Isabeline nesreće i udaljenosti između nas
koja nije imala veze s kilometrima.
“Može biti.”
Okrenusmo konje i zajedno se uputismo prema dvorcu, ali nisam više
mogla izdržati.
“Jesi li ti zadovoljan, Rikarde? Jesi li se nadao da ćemo dobiti više?
“Zadovoljan?” Moj gospodar zamišljeno nabere obrve.
Sumnjala sam da će biti zadovoljan dok god diše. Pomirila sam se s
činjenicom da je bio ambiciozan kao i svaki muškarac kojega sam poznavala
te da potječe iz obitelji koja se može mjeriti s Nevilleovima po svojoj žudnji
za bogatstvom i moći. Ali riječi koje mi je uputio nisu bile neugodne.
“Edwardu služim na sjeveru, a i meni je drag Middleham. Kralj je bio pošten
i dobro je prosudio.” Zaustim nešto kazati, ali iznova zatvorim usta. Što će
biti s groficom?
 Bio je to posljednji komadić u slagalici, ali se nisam usudila pitati za
njega. Budući da je Rikard nije spominjao, pretpostavila sam da je ostala
ondje gdje jest. Natjerala sam samu sebe da ne mislim na to u ovome
trenutku. Neću dopustiti da to naruši moju sreću.
“To je najbolje čemu sam se mogla nadati”, priznam. “I sve to dugujem
tebi.”
“Tako je.” Rikardov kratki smiješak, koji mu je razvedrio smrknuto lice,
iznova probudi sreću u meni. Potjerasmo konje naprijed, pretekosmo glasnika
i sami se približismo zidinama.
“Clarence će biti vrlo srdit”, reče Rikard s poganim sjajem u očima dok
su stražari pred dvorcem izvikivali naredbe onima unutar zidina.
“Zašto me to veseli?” Nisam mogla suspregnuti smijeh, čak ni kada se
kiša iznova stuštila na nas, hladeći naša izložena tijela.
“Veseli me što vas zabavljam, gospo. Očekujem naknadu za sve
ponuđene usluge.” Sjaj u Rikardovim očima obećavao je puno.

Do mog povratka kući ostalo je još samo nekoliko metara koje su naši
konji morali prijeći. Nakratko me obuzme oštra bol zbog sjećanja na to kako
sam poželjela pobjeći iz Middlehama kada mi je srce bilo slomljeno jer sam
bila uvjerena da me Rikard izdao. Sada mi je Middleham predstavljao
utočište. Kao što sam i očekivala, gospodar Hampton, naš stari upravitelj
imanja, pomogao mi je sići s konja čim smo ušli u dvorište okruženi toplim
osmijesima koji su nam poželjeli dobrodošlicu. Moje mokre i slijepljene
suknje više mi nisu smetale, kao ni veo s kojeg mi je kapalo za vrat. Umjesto
toga obuzeše me sreća i lakoća koje nisam osjetila cijelu vječnost.
Middleham pripada Rikardu, a zemlju koja nas je okruživala naslijedit će
naše dijete. Obavile su me ljubav i odanost oduzevši mi dah. Ovdje se nije
govorilo o izdaji i prevarama, nije bilo sumnji ni laži. Otirući suze rukavom,
uhvatili ruku gospodara Hamptona i zahvalih mu na lijepim željama.
Ovo nije bio trenutak za puste čežnje.
Vitez iz Rikardova kućanstva probio se kroz gomilu do njega i
promrmljao mu nešto na uho. Obuzeta vlastitom borbom s budalaŠtom
sentimentalnošću, jedva sam to i primijetila, ali po načinu na koji je Rikard
nagnuo glavu shvatila sam da je primio dobru vijest.
Iznenada se sve preobrati. Rikard se nađe pokraj mene i uhvativši me za
ramena, okrene me tako da sam gledala dvorište prepuno konja i užurbanih
sluga na putu prema masivnoj tvrđavi, glavni ulaz na prvome katu i strme
stube koje su vodile do njega. “Što?” promeškoljila sam se u njegovim
čvrstim rukama. “Pogledaj.”
“U što?” Oprezno sam ga pogledala.
“Prema nadsvođenom prolazu. Na stubama! Pogledaj, Anne!” Pojača
stisak dok me lagano tresao, očiju blistavih od spoznaje. Pogledala sam.
Teške su joj se suknje podizale na vlažnom povjetarcu. Podignula je ruku
pomalo oprezno, učinilo mi se, da zadrži veo na vratu. Nisam joj mogla jasno
vidjeti lice, ali sam vjerovala da su joj oči pune suza, kao što su bile moje.
Potom je, sada posve sigurno, koraknula naprijed i podigla ruke u znak
pozdrava. Grofica se vratila u Middleham. Toliko je vremena prošlo otkad
sam je posljednji put vidjela, toliko vremena otkad sam odustala od nade da
ćemo se ponovno sastati. A sada se nalazila u Middlehamu koji je oduvijek
voljela. Moji prsti stisnuše Rikardovu ruku na mjestu gdje me držao za
ramena, a osjećaji mi stisnu grlo.
“Kako si uspio?” uspijem promrmljati.
“Duh kompromisa, dušo draga, kako mi je Edward i savjetovao, iako je
ishod bio upitan do posljednjega trenutka...”
Blago se nasmijah naslanjajući obraz na njegovu ruku. “Znam kako ti je
uspjelo!” Rikard mi to nikada ne bi priznao. Baš nikada. Nije bilo u njegovoj
prirodi likovati nad tom malom pobjedom koja mi je toliko značila. “Znam na
što se tvoj duh kompromisa odnosio! Odrekao si se položaja velikog
komornika talco da ti Clarence bude dužan.”
Na nekoliko je trenutaka nagnuo glavu tako da mu je obraz počivao na
mome velu. “Nadao sam se da Clarence neće moći odoljeti. Bilo je prilično
bezbolno prepustiti Clarenceu njegove titule i zadovoljstvo zbog položaja
velikog komornika. Zauzvrat sam groficu doveo ovamo - stigla je prije dva
dana. Mislim da bi grofu bilo drago.”
 “O, Rikarde! Bi!” Potom me ugrize crv sumnje. “Može li ostati ovdje?”
“Da. Sada je pod mojom zaštitom. Uz malo razboritosti s naše strane,
više neće biti riječi o zatočeništvu.”
“Nisi mi rekao.”
“Kako si mogla sumnjati u mene, nevjernice? Nisam ti rekao jer nisam
bio posve siguran da ću uspjeti, pa ti nisam želio davati lažnu nadu da te ne
povrijedim ako se moj plan izjalovi. Ali, bio sam uspješan. Idi k njoj.
Ponosna je, ali izgubljena i pomalo tužna, rekao bih.”
Nije mi to trebao govoriti, ali sam svejedno oklijevala. Rikardove me
ruke oslobodiše, a ja se okrenuh prema njemu ne puštajući ga. Moje usne
pronađu njegove pa mu, usprkos tomu što nismo bili sami, podare kratak, ali
strastven poljubac. “Hvala ti. Za sve.”
Očito iznenađen mojom spontanošću, oprezno je promotrio moje vlažne
trepavice. “Nemoj plakati. Želio sam da budeš sretna!”
“I jesam. Nikada nećeš znati koliko.”
Potom me Rikard pogurne naprijed. Koračala sam dvorištem, isprva
posve polagano jer me obuzela neobična sramežljivost, a onda počeh trčati.
Moja majka, grofica, čekala me raširenih ruku.
 EPILOG

KASNA JESEN 1472.

Dvorac Middleham,
sjeverni Yorkshire

učer sam na svijet donijela sina. Porod je prošao glatko, ustvrdila je

Margery s okorjelom iskrenošću, iako se ja ne slažem s njome. Dok
sam vrištala od boli, uvjeravala me da sve podnosim sa žestokom hrabrošću,
kako i pristaje Nevilleovoj kćeri. Pretpostavljam da je bila u pravu.
Svjedočila je mnogim rođenjima Nevilleovih tijekom godina, uključujući i
moje.
Željela sam djetetu dati ime Rikard po svome ocu, grofu. Ali Rikard, moj
Rikard, ustrajao je u tomu kako bi bilo mudro nazvati ga Edward i tako odati
počast kralju, njegovu bratu. Odati počast kralju? Nisam bila raspoložena za
to, što sam mu i rekla, ali sam po napućenim usnama svoga gospodara vidjela
da se ne vrijedi prepirati oko toga. Stoga sam se nakon oštre razmirice
dostojanstveno povukla i nazvala dijete po kralju. Edward, lord od
Middlehama. Zvuči prilično lijepo za novorođenče staro tek jedan dan.
Teško mi je svrnuti pogled s njega. Ima zapanjujuće gustu crnu kosu i
zagasito-plave oči. Sličit će mi, osim ako mu oči ne promijene boje, kako to
biva u djece, i postanu još tamnije.
Tada će uistinu biti Rikardov sin. Izgleda tako sitno i nemoćno u
izrezbarenoj kolijevci koja je držala i mene i moju sestru Isabel, ali
Rikardove prste hvata sa snažnom voljom za život. Snažan je na Nevilleove,
kaže Rikard, odlučan istjerati svoju volju, kao i njegova majka. Ali Rikard se
smješka kada izgovara te riječi.
Moja majka, grofica, i dalje je sa mnom u Middlehamu. Još uvijek mislim
da je to pravo Rikardovo čudo. Tiša je i tužnija nego prije, a lice joj je puno
očaja kada misli da je nitko ne gleda, ali držanje joj je i dalje dostojanstveno
kao kada je bila ugledna Beauchampova nasljednica i grofica od Warwicka.
Sumnjam da će ikada preboljeti grofovu smrt i ustrajno odbija okriviti ga za
propast našega bogatstva. Popustljivija je od mene. Odustala sam od svakog
pokušaja da je uvjerim u razornost grofovih ambicija jer me ne želi slušati i
često se uzruja zbog toga.
Budući da je volim, puštam je da misli što želi i prepuštam je sjećanjima
na veličanstvenoga grofa od Warwicka koji ju je volio i čija je moć nekoć
odlučila o tome tko će nositi englesku krunu. Divim se snazi njezine volje. S
istim se autoritetom suprotstavlja nepravdi kao i prije. Kada Rikard otputuje
po kraljevskom poslu, zaboravlja na situaciju i ponovno preuzima uzde u
svoje ruke kako je to oduvijek činila ovdje u Middlehamu. A ja joj to
dopuštam, sve dok joj se sjećanje ne povrati pa me iznova pusti da upravljam
vlastitim kućanstvom.
Isabel je odsutna i nepokolebljiva. Nisam vidjela svoju nesretnu sestru
gotovo šest mjeseci, od onoga dana kada se slomila pred salonom kraljice
Elizabeth. Razdor između nas dubok je kao i uvijek, a kako stvari što je,
takav će i ostati. Ne znam što bih joj mogla reći da zaliječim njezine rane.
Stoga ne govorim ništa. Možda nije lijepo od mene, ali kakvu svrhu ima lov
kada je lisica pobjegla pod zemlju? Dok god se nalazi pod utjecajem
pokvarenoga Clarencea, neće se smekšati. Nije ni pokušala izgladiti odnos s
groficom, na čemu joj također zamjeram.
Što se tiče Rikarda, on je svjetlo u mome životu. Kao i ja u njegovu, tako
barem kaže. Vjerujem mu i između nas nema neriješenih pitanja, osim ako je
riječ 0 vjerodostojnosti našega braka i zakonitosti našega sina. Ali nitko ih ne
dovodi u pitanje. Nitko ne izaziva Rikarda od Gloucestera, pa čak ni kralj
Edward koji mu je povjerio sav autoritet nad sigurnošću zemlje na mjestu
vrhovnoga zapovjednika Engleske. Ponekad ni sama ne vjerujem u to kako se
moja sreća okrenula i kako sam iz ponora poniženja dospjela do ove čudesne
sreće. Ponekad, kada Rikard nije sa mnom, strahujem od budućnosti. Ali kad
se vrati i zamijeti neispavanost na mome licu, kori me i poljupcima tjera moje
strahove, liječi me snagom svojih ruku i potrebama svoga tijela. Ipak, strah
me ne napušta, pleše na rubu moje haljine poput sjenke i napada me kada to
najmanje očekujem.
 Margery guče nad djetetom koje se često budi i plače, sićušnim rukama
mlateći po zraku. Kada bude dovoljno star, Rikard će mu dati drveni mač i
naučiti ga kako se služiti njime, kako je njegov otac naučio njega. Predstoje
nam mnoge bitke u ovoj ratom iskidanoj zemlji. A ja ću svome sinu dati
mnogo dragocjeniji poklon, metalnu ptičicu čija su metalna krila pomalo
udubljena i ogrebena zbog mnoštva stvari koje je prošla. Kada joj bude
naučio puhati u rep, ona će i dalje prodorno cvrkutati.
Čuvat će je, naš dragi, ljubljeni sin, kao što sam je ja čuvala. Molim se
Bogu da mu ne zatreba njezina djetinjasta ćud, da mu pomaže u boli i
poniženju, kao što je meni jednom trebala.
Ali sada, dok djetešce glasno plače od gladi, Margery kaže da će,
zahvaljujući karakteru koji je naslijedio od mene, bez pomoći pohabane
ptičice biti u stanju preživjeti i Noin potop.
Rikard mi se smiješi. U njegovim tamnim očima blistaju ponos i ljubav.

Kraj
 Napomene

1 Tzv. "kralj uživanja" koji je nadgledao i poticao raskalašenu

zabavu tijekom proslave božićnih blagdana.

2 Tzv. churching. Vjerovalo se da se žena nakon poroda treba

"pročistiti"; crkvena svečanost tijekom koje žena kleči i moli se iz
zahvalnosti što je preživjela porod i donijela dijete na svijet.

3 Eng. The Welsh Marches područje je granice između Engleske i

Walesa koje su u povijesti čuvali kraljevi namjesnici. Naziv se i danas
neslužbeno upotrebljava za engleske pokrajine uz granicu s Walesom.

4 Ime Dickon potiče iz staro-engleske verzije imena Richard. (op.

urednika)