Filozofija ispitna pitanja i odgovori

1. Filozofske diskusije o tehnici se mogu podijeliti na 3 stajališta. Koja?

 Prvo je konsenkventno antropologijsko, koje pokušava tehniku pojmiti isključivo
u odnosu spram čovjeka i kao čovjekovo djelo.
 Drugo karakerizira pokušaj da se radikalno razvije zasebnost i autonomnost
tehnike i onoga što se ona odnosi a da se pri tome ne poriče njeno porijeklo iz
čovjekova odnosa spram prirode.
 Treća nastoji tehniku pojmiti u sklopu fundamentalnih filozofijskih kategorija, i
na taj način naznačiti njen iskon, njenu biti i konačno njenu sudbinu.

2. Ko zastupa antropološko stajalište u pojimanju tehnike?

Antropološko stajalište u shvatanju tehnike zastupa Arnold Gehlen.

3. Kako Gehlen razumije tehniku i njen razvitak?

Gehlen razumije da je tehnika nešto bitno novo, potpuno drugo nego priroda i prirodno, da sa
njom pridolazi svijet, nešto što prije toga uopšte nije egzistiralo pa su zato najstarija i
natemeljnija otkrića učinjena bez prirodnog uzora. To ne znači da tehnika nema veze sa
prirodom. Tehnika kao ljudski proizvod proizilazi iz prirodne nedostatnosti čovjeka.
Proces razvoja tehnike se prema njemu dijeli na 3 stepena:

 Period oružija ( subjekat još daje radu fizičku snagu i duhovni napor koji se zahtjeva)
 Period radne mašine i pogonske mašine ( tehnički se objektivizira fizička snaga)
 Period automata ( tehničkom je primjenom učinjen i duhovni napor subjekta)

4. Kakva je veza, po Gehlenu, između čovjekove duhovnosti i nedostatka organa?

Gehlen polazi od temeljne teze moderne antropologije da je čovjek bitno nedostatno biće i
zbog nedostatka specijalnih organa i instikata nije prilagođen ni jednom prirodnom okolišu,
nego upućen na to da inteligentno mijenja zatečene prirodne okolnosti. Taj proces ima 3 stanja:

 Na stanju alata subjekat još radu daje potrebnu fizičku snagu i duhovnu promjenu.
 Na drugom stanju radne mašine i pogonske mašine fizičla snaga se tehnički objektivizira.
 Na stanju automata tehničkim je sredstvima učinjena suvišnom i duhovna primjena.
Za Gehlana u toj supstituciji čovjekovih organa i funkcija u stanovitom smislu sadržan je i
kraj tehnike.
 5. Kako Gehlen određuje magiju, njene tehnike i koji je cilj magijskog umijeća?
Čovjek je još od davnina i velikih kultura kao što su egipatska i antička bio opsjednut o
mogućnosti postojanja natprirodne tehnike koju danas nazivamo magija. Magija je od
pradavnih vremena igrala centralnu ulogu u čovjekovom shvatanju svijeta i samog čovjeka, čak i
u monoteističkim kulturama koje su je tako žustro progonile, ona uspjeva da preživi. Međutim,
zadnji udarac joj zadaje moderna prirodno – tehnička kultura. Magija se kao tehnika može
svrstati u vrstu onih koje rasterećuju čovjeka, jer ga upravo ona rasterećuje od nemogucnosti
uticaja na prirodu i prirodne pojave. Međutim, magija nema destruktivnu prirodu, naprotiv, ona
je u većini slučajeva služila za ponovno uspostavljanje ravnoteže koja je izgubljena kroz neke
nepravilnosti. Cilj magijskog umijeća jeste da se ometanjem nepravilnosti i izuzetnih slučajeva
osigura „ravnomjernost toka prirode“ i „stabilizuje“ ritam svijeta.
6. Kako Gelen vidi problem automatizacije?
Zbog svoje neobjašnjive očaranosti automatizmom, čovjek od davnina teži, što pokazuje razvoj
moderne tenike, da objektivizuje što veći spektar stvari, uključujući i samog sebe, kroz
oslobođenje od bilo kakvog učešća u radu ili proizvodnji. Kao posljedica ovog pokazuje se sve
veća slonost prema upotrebi matematičkih metoda, što vidimo iz dijela moderne nauke. Ova
tandencija se takođe ogleda i u izmjeni pojedinih nauka koje su prije pojave ovakvog trenda bile
široko prihvaćene i lako shvatljive, međutim u modernom dobu javlja se tandencija da se
struktura ovih nauka zbije u pojmove, da se što više približe matematičkim metodama i samim
tim oslobode svakog vida čulnosti.
7. Hajdegerovo određenje tehnike.
Hajdeger svoja izvođenja završava tvrdnjom da bit tehnike nije ništa tehničko, mora
razračunavanje s njom dospijeti u područje koje s jedne strane srodno s bit tehnike, a sa druge
strane od nje u temelju ipak različito, to je područje umjetnosti.
8. Kakvu razliku pravi Hajdeger između grčkog i savremenog pojma tehnike?
Po njegovom mišljenju tehnika je instrumentalnog karaktera. Smatrao je da je tehnika sredstvo
za izvijesne ciljeve. Čovjek je postavio cilj, a koristi tehniku kao sredstvo, a posavljanje cilja i
korišćenje sredstva dovodi do nekog pozitivnog učinka, koji je posljedica uzroka, odnosno u njoj
vlada kauzalnost, a Grci su smatrali za uzrok nešto loše, ono što je krivo za nešto.
9. Da li je za shvatanje biti tehnike dovoljno poći od mašinske tehnike ili od alata?
Da bi se shvatila bit tehničkog momenta, ne smije se poći od mašinske tehnike, a najmanje od
zavodljive misli, da je pravljenje stroeva i alata svrha tehnike. Samo polazeći od duše može se
shvatiti značenje tehničkoga. U stvarnosti tehnika je prastara. Ona zazire daleko preko čovjeka
nazad, u život životinja i to svih životinja. Tehnika se ne može shvatiti polazeći od alata. Ne radi
se o pripremanju stvari, nego o postupku s njima; ne o oružju, nego o brobi. Tehnike izuma,
pravljenja, promjene oružja smiju vrijediti samo kao elementi ukupnog postupka. Ima bezbroj
tehnika bez ikakvog alata.
10. Kako Marks vidi razvitak mašinerije i njen uticaj na čovjeka?
Marks se sa svojim uvidima u negativne učinke strojne tehnik enadovezuje na Hegela. Tehnika
je, kao sredstvo rada, tokom istroije doživjela je različite metamorfoze. U posljednjoj
metamorfozi, u produkcijskom precesu kapitala postala je „automatskim sustavom mašinerije“.
Za razliku tehnike kao oružja, kojem radnik, kao što kaže Marks „pozajmljuje vlastitu dušu“,
stroj iziskuje prilagodbu radnikove duše sebi. Stroj već posjeduje veću snagu, spretnost,
virtuoznost od radnika, ponaša se kao da ima vlastitu dušu. Automatski sustav mašinerije, pak,
sastavljen od brojih mehaničkih i intelekualnih organa, iziskuje već od radnika da postane
svjesnim dijelom te mašinerije. Znanost koja neoživljene dijelove mašinerije prisiljava da kroz
njihovu konstrukciju djeluju svrhovito kao automat, ne egzistira u svijesti radnika, nego kroz
mašineriju djeluje na njega, kao strana moć, kao moć stroja samog. Mašinerija kao posredi
između čovjeka i prirode ne ostavlja nedirunitm ni čovijeka ni prirodu. Čoviejk u proizvodnji gubi
svoju samosvojnost postajući dijelom „privjesak mašinerije“. Izgleda da „sva naša otkrića i sav
naš napredak završavaju na tome da se materijalne snage obdaruju duhovnim životom, a
ljudska egzistencija otupljuje u maerijalnu sliku“.
11. Kako Mamford vidi pitanje tehnike kroz pojavu sata i računanja vremena?
12. Kako Virilio vidi globalni rat i koje tri vrste rata razlikujemo tokom istorije?
13. Kako Špengler tehniku shvata kao taktiku života?
Tehnika jeste taktika čitavog života. Ona je unutrašnji oblik postupka u borbi, koji je istoznačan
sa životom samim. Slobodno pokretljiv život životinja je borba i ništa drugo, a taktika života
njena nadmoć ili slabost prema drugom, bilo to živa ili neživa priroda, odlučuje o istoriji tog
života o tome da li je njegova sudbina da trpi istoriju od drugih ili da bude samo istorija za
druge.
14. Prisustvo tehnike kod biljojeda i grabežljivih zvijeri.
Grabežljiva zvijer najviši je oblik slobodnog pokretljivog života. Ona označava maksimum
slobode od drugih i za sebe, maksimum samoodgovornosti, osamljenosti, ekstrem nuždnosti, da
se boreći, pobjeđujući, uništavajući iprobije. Tipu čoovjeka daje visok čin to da je on grabežljiva
zvijer. Biljojed je po svojjoj sudbini životinja- plijen i nastoji ovoj sudbini izbjeći bijegom bez
borbe. Jedan je život po svojoj najdubljoj biti defanziva, a drugi ofanziva, tvrf, okrutan,
razarajuć. Postoji lukavstvo, nadmudrivanje u stilu jakog i slabog. Pametne u ljudskom smislu,
aktivnopametne samo su grabežljive zvijeri. Višim biljojeddima vlada njuh, a više grabežljive
zvijeri vladaju pomoću oka. Nos osjeća porijeklo i udaljenost opasnosti i time daje pokretu
bijega svrsishodan smijer od nečega. Oko grabežljive zvijeri daje cilj. Oči mogu biti fiksirane na
jednu tačku okoline. Biljojedi nadomještaju jaku pojedinačnu dušu krdom. Što neko manje treba
druge, to je moćniji. Grabežljiva zvijer je neprijatelj svakoga; ne podnosi u svom krugu nikoga
sebi sličnog. Tehnika ovih životinja je tehnika vrste. Nepromjenljiva je i bezlična. To je značenje
riječi „instinkt“ jer je životinjsko mišljenje povezano s neposrednim „sada“ i „ovdje“ i jer ne
poznaje ni prošlost ni budućnost, tako ono ne poznaje ni iskustva ni brige. Čovjek je postao
tvorac svoje taktike života. Ona je njegova veličina i kob. A unutrašnji oblik ovog stvaralačkog
života nazivamo kulturom, posjedovanjem, stvaranjem i patnjom radi kulture.
15. Ruka, oružje, rat, alat i tehnika.
Otkad postoji čovjek? Šta je čovjek? Kako je on postao čovjek? Odgovor: postankom ruke. To je
pružje bez premca u svijetu slobodno- pokretljivog života. Nema ničega na svijetu što bi moglo
usporediti sa ovim udom, koji pipa i djeluje. K oku grabežljive zvijei, koje svijetom vlada
„teoretski“ pristupa ljudska ruka kao „praktična“ vladarica. Ne samo da su ruka, hod i držanje
čovjeka morali nastati istovremeno, nego i ruka i alat. Nenaoružana ruka sama za sebe nije ništa
vrijedna. Ona traži oružje da bi sama bila oružje. Kao što je alat nastao iz oblika ruke, tako i
obrnuto, ruka po liku alata.ono što se odvojili, ne vremenski, nego logički je tehnički postupak, i
to u pravljenju oružja i njegovoj upotrebi. Čovjek ne samo da bira oružje, nego ga i pravi, po
svom ličnom mišljenju. S tim je dobio strašnu nadmoć u borbi protiv sebi sličnih, protiv drugih
životinja, protiv cjelokupne prirode. Svako pravi svoje vlastito oružje prema vlastitoj spretnosti i
vlastitom razmišljanju.
16. Odvajanje djelatnosti mišljenja i ruke.
Iz podhvata vođenog govorom jednako sad slijedi odvajanje djelatonosti mišljenja i ruke. Kod
svakogga se podhvata može razlikovati izmišljanje i izvođenje, a od sada je stvaranje praktičnog
mišljenja prva i najvažnija. Ostoji rad vođe i rad, koji se izvodi: to je za sva buduća vremena
postalo tehničkim temeljnim oblikom cjelokupnog ljudskog života. Radilo se o lovu na velike
divljači illi o gradnji hrama, o ratničkom ili poljodjelskom podhvatu, osnivanju neke firme ili
države, o karavani, ustanku ili čak o nekom zločin – uvijek u prvom redu mora postojati neka
poduzetna, domišljata glava, koja ima ideju, koja upravlja izvršenjem, koja nalaže, dijeli zadatke,
koja je, ukratko, rođena, da bude vođom drugima, što nisu.
17. Kako Špengler vidi uspon i pad kulture stroja?
 Na jednoj strani bili su to idealisti i ideolozi, zaostaci humanističkog klasicizma
Geteova vremena, koji su tehničke stvari i gospodarska pitanja prezirali kao da
ona stoje izvan i ispod kulture. Država je bila stalna smetnja prave kulture što se
stvarala u predavaonicama. Spomenuti nekog velikog trgovca ili inženjera pored
pjesnika i filozofa bila je gotovo uvreda veličanstva prema „pravoj kulturi“. To je
bilo stanovište većine filozofa katedre, mnogih istoričara, pa sve do literata i
estetičara današnjih velegradova, koji stvaranje kakvog romana smatraju
važnijim od konstrukcije avionskog motora.
 Na drugoj strani stajao je materijalizam engl. porjekla, velika moda
poluobrazovnih u drugij polovini 19. vijeka. Njima je nedostajala u zabrinjujućem
stepenu dubina. Korist je bila isključivo ideal. Što je „čovječanstvo“ bilo korisno,
pripadalo je kulturi, bilo je kultura. Ono drugo bilo je praznovjerje. Korisno je bilo
 ono što je služilo „sreći većine“, a sreća se sastojala u neradu. Cilj čovječanstva
sastojao se u tome da se pojedincu oduzme što veći dio posla i natovari stroju.
Javlja se oslobađanje od „bijede ropstva radnici“ i jednakost kod zabava, ugoda i
umjetničkog užitka. Na mjestu prave religije ranih vremena stupa zanesenost za
„tekovine čovječanstva“ pod kojima se razumjeva jedino napredak tehnike, što
ušteđuje rad i zabavlja. O duši nije bilo govora.

18. Špengler ističe kako prirodu više nije potrebno pljačkati već se ona upriježe u jarama
svojim snagama. O čemu se tu radi?
Svaki tehnički postupak čovjeka jeste umjetnost i uvijek se tako nazivala, umjetnost strijeljanja
lukom i jašenje kao i umjetnost ratovanja, umjetnost gradnje, valdanja, slikanja i stvaranja
stihova, naučnog eksperimentisanja. Svako je ljudsko djelo ujetno, protuprirodno, počev od
paljenja vatre, pa sve do činitbi, koje u visokim kulturama označavamo kao prave umjetničke
činidbe. Prirodi se otima prednost stvaralaštva, već je i slobodna volja akt bune i ništa drugo.
Stvaralački čovjek izašao je iz sklopa prirode, a sa svakim novim djelom udaljuje se on više i
neprijateljskije od nje. To je njegova „svjetska istorija“ istorija sudbine i nezadržive zavade
između čovječanstva i svemira. Tragedija čovjeka počinje jer je priroda jača. Čovjek ostaje
ovisan o njoj, koja uprkos svega obuhvata i njega, svoje stvorenje. Sve velike kulture znače isto
tolike poraze. Borba protiv prirode jeste beznadna, a ipak će se ona provesti do kraja.
19. Kako Špengler vidi odnos između organskog i organizacije?
Nova prirodna stvarnost, pred koju savremena tehnika postavlja čovjeka, nije nipošto proizvod
evolucije, nego proizvod iznalaženja i stvaralačke aktivnosti samog čovjeka, ne procesa
organskog, nego procesa organizacionog. S tim je povezan smisao cijelog zehničkog doba. Vlast
tehnike i stroja prije svega je prelaz od organskog života na organizacioni život, od rastenja na
konstrukticnost. Tehnika otkriva novi stepen stvarnosti, a ta stvarnost je djelo čovjekovo,
posljedica prodora duha u prirodu i uvrštavanje razma u praelementarne procese. Tehnika
razara stara tijela i izgrađuje nova, koja nisu nupošto nalika na tijela organska; sazdaje tijela
organizaciona.
20. Kakva su to faustovska kultura i tehnika?
Tehnika stvara prava čuda. Tehnika je religiozno neutralna i indeferentna. Da ona usavršava
život, čime se i hrišćani koriste. No da ta specijalna oblast, koja se ne tiče niti svijesti niti savjesti
hrišćana, ne postavlja nikakav duhovni problem. Ona mu je duševna potreba. Obojeni smatraju
da samo faustovski čovjek misli, osjeća i živi u njenom obliku. Ona mu je duševna potreba. Ova
tehnika ima svoj završetak zajedno sa faustovskim čovjekom i jednog će dana biti razrušena i
zaboravljena kao nekad rimske ceste i kineski zid, naši divovski gradovi sa svojim neboderima.
Istorija ove tehnike približava se brzo neizbježnom završetku.
 21. Kako izgleda pošten kraj evropskog čovjeka i zašto je po njemu optimizam kukavičluk?
Rođeni smo u to vrijeme i moramo hrabro poći ovim putem, koji nam je određen, do kraja. Nea
drugoga. Dužnost je, da se izdrži na izgubljenom položaju bez nade, bez spasenja. Izdržati kao
onaj rimski vojnik čije su kosti nađene pred nekim vratima, i koji je umro. To je veličina, to znači
biti čovjek od rase. Ovaj pošteni kraj jeste jedino što se ne može oduzeti čovjeku. Samo sanjalice
vjeruju u izlaze. Optimizam znači kukavičluk. (Ahil- Bolji je kratak život pun dijela i slave, nego
dug život bez sadržaja.)
22. U kakvom odnosu po Berđajevu, stoje kultura i tehnika?
Mi stojimo pred osnovnim paradoksom: bez tehnike je kultura nemoguća, s njom je povezano
samo niknuće kulture, aonačna pobjeda tehnike u kulturi, stupanje u tehničku epohu, vuče
kulturu u propast. U kulturi su uvijek 2 elementa- element tehnički i emement prirodno-
oganski. A konačna pobjeda tehničkog elementa nad elementom prirpdno- organskim znači
izrođenje kulture u nešto drugo, što na kulturu više ne naliči. Povratak prirodi je vječni motiv u
istoriji kulture, u njemu se osjeća strah propasti kulture od vlastite tehnike, propasti cjelovite
čovječje prirode.
23. Koje stupnjeve čovječanstva razlikuje Berđajev?
Moguće je ustanoviti 3 stupnja u istoriji čovječanstva: prirodno- organski, kulturni u strigom
smislu i tehničko- strojarski. Tome odgovara raznoliki odnos duha naspram prirode: utopljenost
duha u prirodu; odvajanje duha iz prirode i obrazovanje posebne oblasti duhovnosti, aktivno
zavladanje duha prirodom, vlast nad njom. Tahnici je simbolika tuđa, ona stvarna, ona ništa ne
odsijeva, ona izgrađuje novu stvarnost, u njoj je sve svoje. Ona otkida čovjeka od prirode i od
njegovih svjetova.
24. Kako Berđajev vidi odnos između organizma i organizacije, postoji li sličnost sa
Špenglerom?
Organizam se rađa iz prirodnog kosmičkog života i on sam rađa. Biljeg rođenja je biljeg
organizma. Organizacija niti se rađa niti ona rađa. Ona se izrađuje aktivnošću čovjeka, ona se
stvara makar to stvaralaštvo i nije više oblik stvaralaštva. Organizam je cjelovit i cjelovit se rađa.
Organizam raste i razvija se. Mehanizam, izgrađen organizacionim procesom, sastavlja se iz
dijelova, a on ne može rasti niti se razvijati. U organizmu je svrhovitost njemu imanentna, ona je
u njemu položena po Stvoritelju ili po prirodi, a određuje se vlašću cijelog nad dijelovima. U
organizaciji je svrhovitost sasvim druge vrste, ona je položena u nju po organizatoru izvan.
Mehanizam se sastavlja u cilju podlaganja određenoj svrsi, a ne rađa se sa svrhom, koja je u
njemu.
25. Tehnika kao kosmičko značenje i sazdanost kosmosa kroz nju.
„tehnika ima kosmičko značenje, kroz nju se sazdaje novi kosmos“. Uporedo s organskim i
anorganskim tijelima postoje još tijela organizovana- carstvo strojeva, zasebno carstvo. To je
nova kategorija bivstva. Pojava tih novih tjelesa povezana je s razlikom između organskog i
organizovanog. Ta organizovana tjelesa ne pojavljuju se prije čovjeka, nego poslije čovjeka i kroz
čovjeka. To je svjedočanstvo strašne moći čovjekove. Stroj postavlja s neobičnom oštrinom
problem sudbine čovjeka u društvu i kosmosu. To je problem odnosa čovjekova prema prirodi.
Stroj se razmatra izvan, u socijalnoj projekciji. No iznutra je on filozofijavčovječijeg opstanka.
Tehnizacija duha, tehnizacija razuma može se lako pokazati propašću duha i razuma.
26. U čemu je glavna opasnost koju stroj donosi čovjeku?
Stroj i tehnika nanose strašne poraze duševnom životu čovjeka. Strojevna tehnička civilizacija
opasna je prije svega za duše. Tehnika djeluje ubitačno na dušu, ali ujedno izaziva silnu reakciju
duha. Ako se duša, prepuštena samoj sebi, pokazala slaba i nezaštićena pred vlašću tehnike u
porastu, to se duh može pokazati dosta jak.
27. Na koji način tehnika sa vlašću nad čovjekom za sobom povlači promjenu u tipu
religiznosti?
 Vlast tehnike nad čovječijim životom povlači za sobom jako veliku promjenu u
tipu religioznosti. U tehničko- strojevnom dobu slabi i postaje sve tegobniji
naslijeđeni, uobičajni, svakidašnji, društveno ustanovljeni tip religioznosti.
Religiozni subjekt se mijenja, on osjeća da je manje povezan sa tradicionallnim
oblicima, s blisko- organskim načinom življenja. Religiozni život zahtjeva u
tehničko- strojevno doba više napregnuta duhovnost, hrišćanstvo postaje više
unutarnje i duhovno slobodnije od društvenih sugestija. To je neminovni proces.
Jako je teško u savremenom svijetu održati oblik religije, određen naslijeđenim,
naronim, porodičnim uticajima. Religiozni život postaje više osoban, više izravan
tj. oređuje se duhovno. To, dabome, nipošto ne znači religiozni individualizam,
jer sama zbornost i crkvenost religiozne svijesti nema sociološku prirodu.
 No u drugom odnosu vlast tehnike može imati kobne posljedice za duhovni i
religiozni život. Tehnika vladavine vremenom i radiklano mijenja odnos prema
vremenu. Čovijek je kadar da vlada vremenom. No tehnički akualizam podlaže
čovjeka i njegov unutarnji život sve ubrzanijem pokretu vremena. U toj
pomamnoj jurnjavi savremene civilizacije, u toj hitnji vremna ne ostaje ni jedan
treuntak sam sebi vilj, i ni na jednom trenutku nije moguće zaustaviti se. Svaki
trenutak treba da što brže zamijeni sledeći trenutal, a svi trenutci ostaju tokom
vremena i zbog toga nestaju. Čovijek nema vremena za vječnost. To nipošto ne
znači da treba da vidimo u prošlom samo vječno, koje razrušava buduće. Vrijeme
se podlaže stroju brzine, no tim se ono ne savlađuje i ne pobjeđuje.

28. Da li je stroj kriv za prevlast mašinizma nad čovjekom?

Vrlo često ljudi govore da stroj sakati čovjeka, da je stroj svemu kriv. Takav odnos ponizuje
čovjeka, ne odgovara njegovu dostojanstvu. Nipošto nije stroj, kao tvorevina samog čovjeka
odgovoran, stroj nije ni u čemu kriv, te je nedostojno prenosti odgovornost od samog čovjeka
na stroj. Nije stroj, nego se sam čovjek obezdušio. Stroj može biti silno sredstvo u rukama
čovjeka za njevou pobjedu nad vlašću sudbinske prirode, no z ato treba da je čovjek duhovno
biće, slobodan duh.