TREBA LI NA DESNI POPULIZAM

LJEVICA ODGOVORITI - "ME TOO"?

Slavoj Žižek

N ajnoviji trend hirovite ljevičarske politike nekakva je uvrnuta ver-

zija pokreta Me Too: ljevica treba učiti iz uspona desnog populiz-
ma, i mi (We Too) možemo igrati populističko kolo… Stalno nam se po-
navlja kako je lijevi populizam de facto privlačan i djeluje - ali gdje i kako
djeluje? Gdje god je on postao ozbiljna sila, od Latinske Amerike do špa-
njolskog Podemosa, spotakao se na neko svoje fatalno ograničenje. A što
se tiče Corbynove Laburističke stranke, njena se politika nikako ne može
nazvati populističkom (plus još nisu došli na vlast, a tek tad dolazi prava
kušnja). Nasuprot desničarskoj populističkoj strasti (od Nigela Farage-a do
Borisa Johnsona), današnjom laburističkom politikom trijumfira racionalna
pragmatička argumentacija - možemo se ne složiti s nekim od predloženih
mjera, ali argumenti su uvijek jasni. Može li se zamisliti političara manje
sklonog strastvenim ispadima od Corbyna (da ne bude zabune, upravo to ga
čini velikim)?
Sama ta činjenica problematičnom čini ovisnost lijevih populista od
opozicije između hladne pragmatično-racionalne argumentacije i strast-
vena sučeljavanja - mada lijevi populisti inzistiraju kako ta konfrontacija
ima granice: one su unutar demokratskog okvira, te se sukobi trebaju tran-
sponirati u žestoko natjecanje, ali u kojem će sve strane poštovati osnovna
demokratska pravila. Ali šta ako ta pravila više ne prihvaćaju svi činitelji?
Kad sam, prije dvije godine, odgovarao na pitanja čitatelja-ica Sueddeutsche
Zeitung-a o izbjegličkoj krizi, pitanje koje je privuklo daleko najviše pažnje
127
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

ticalo se upravo demokracije, ali izokrenuto na desničarsko-populistički na-

čin: kad je Angela Merkel izrekla svoj poznati javni poziv stotinama tisuća
imigranata da dođu u Njemačku, šta ju je demokratski legitimiziralo za to?
Otkud joj pravo unijeti tako radikalnu promjenu u život Njemaca a bez ikak-
vih konzultacija? Moja poanta ovdje, naravno, nije podržati anti-imigracijske
populiste, nego jasno pokazati ograničenja demokratske legitimizacije. Isto
vrijedi za one koji zagovaraju radikalno otvaranje granica za izbjeglice: jesu
li oni svjesni da je njihov zahtjev, pošto su naše demokracije vezane za naci-
onalne države, jednak suspenziji demokracije - trebalo bi dopustiti ogromnu
promjenu u zemlji bez demokratskih konzultacija s njenim stanovništvom?
(Njihov bi odgovor, naravno, bio da i izbjeglicama treba dati pravo da glasa-
ju - ali očito da to nije dovoljno, jer je to mjera koja se može poduzeti samo
nakon što su izbjeglice već integrirane u politički sustav zemlje.) Sjećam se
kako sam prije nekog vremena gledao Georga Sorosa na TV kako zagova-
ra ideju da Evropa treba prihvatiti još milijun izbjeglica; unatoč njegovim
nedvojbenim humanitarnim motivima, jedan me je aspekt zabrinuo: otkud
njemu, milijarderu, pravo da promovira tako veliko raseljavanje stanovniš-
tva, a da se čak i ne zapita šta bi lokalno stanovništvo Evrope mislilo o tome?
Yuval Harari ističe kako nas već sadašnje nevolje s imigrantima u Njemačkoj
suočavaju s ograničenjima demokracije: kako ćemo se suprotstaviti anti-imi-
gracijskim populistima koji traže referendum o migrantima, uvjereni kako
će većina Njemaca glasati protiv? Da li je onda rješenje dati pravo glasa i
migrantima? Kome među njima? Onima koji su već u Njemačkoj, onima koji
tamo žele…? Na koncu, dobijemo ideju o svjetskim izborima koja samu sebe
pobija iz jednog prostog i preciznog razloga:
"Ljudi se smatraju obveznim kad su u pitanju demokratski izbori samo
ako osjećaju temeljnu povezanost s većinom drugih glasača. Ako mi je strano
iskustvo drugih glasača, te vjerujem da oni ne razumiju šta ja osjećam i nije
ih briga za moje vitalne interese, tad ne postoji niti jedan razlog da prihvatim
njihovu odluku, čak i ako sam preglasan stotinu naprama jedan. Demokrat-
ski su izbori najčešće djelotvorni tek unutar populacije koja već ima nešto
zajedničko, kao religiozna uvjerenja i nacionalne mitove. Oni su metod rješa-
vanja nesporazuma među ljudima koji se već slažu oko osnovnog."1

1 Yuval Noah Harari, Homo Deus. A Brief History of Tomorrow, London: Harvill Secker 2016., str.
249.
128
 Zeničke sveske

Tamo gdje ovo "slaganje oko osnovnog" izostaje, jedini postupak koji
nam je na raspolaganju (mimo otvorenog rata, naravno) jesu pregovori. (Iz
tog razloga se sukob na Bliskom Istoku ne može riješti izborima, nego samo
ratom ili pregovorima.) A pregovori, po definiciji podrazumijevaju preva-
zilaženje antagonističke logike Mi protiv Njih. Prema lijevim populistima,
glavni razlog za poraz ljevice je u njenom neborbenom stavu racionalne ar-
gumentacije i beživotnog univerzalizma, kakav u teoriji zastupaju Giddens,
Beck i Habermas. Post-politički Treći Put ne može se efikasno suprotstaviti
agonističkoj logici Mi protiv Njih koju uspješno mobiliziraju anti-imigrantski
desni populisti. Posljedično, suprotstaviti se tom desničarskom populizmu
znači okrenuti kurs ka lijevom populizmu, s tim što ga, zadržavši osnovne
populističke koordinate (agonistička logika Mi protiv Njih, "naroda" protiv
korumpirane elite), popunjava ljevičarskim sadržajem: Oni nisu siromašne
izbjeglice ili imigranti nego financijski kapital, tehnokratska državna biro-
kracija, itd. Takav se populizam udaljava od starog antikapitalizma radničke
klase, on nastoji spojiti mnoštvo borbi, od ekologije do feminizma, od prava
na posao do besplatnog obrazovanja i zdravstvene zaštite, etc., baš kao što to
Podemos radi u Španiji...
U vezi s pragmatičnom nestrastvenom politikom racionalnog kompro-
misa, prvo treba primijetiti kako je ideologija neoliberalizma (u svojoj libe-
ralno-lijevoj verziji također) sve samo ne "racionalna": ona je EKSTREMNO
ratoborna, ona brutalno isključuje kao opasne antidemokratske utopiste sve
one koji ju ne prihvaćaju, njeno ekspertsko znanje je ideologija u najčišćem
vidu etc. Problemi s Ljevicom Trećeg Puta (koja prihvaća neoliberalnu eko-
nomiju) nisu u tomu što bi ona bila previše pragmatično-racionalna, nego
upravo što nije istinski racionalna - puna je neprincipijelnog pragmatizma
koji unaprijed usvaja premise oponenta. Današnja ljevičarska politika ne tre-
ba (samo) strast suprotstavljanja, njoj je mnogo potrebnija čisto hladna raci-
onalnost. Hladna analiza i strastvena borba ne samo da se ne isključuju, nego
trebaju jedna drugu.
Formula antagonističke politizacije, strastvena sukobljavanja, usmjere-
nog protiv beživotnog univerzalizma, previše je formalna - ona ignorira veli-
ko pitanje koje vreba iz pozadine: zašto je ljevica decenijama ranije napustila
agonističku logiku Mi protiv Njih? Nije li se to desilo usljed dubokih struk-

129
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

turalnih promjena u kapitalizmu, promjena kojima se ne može suprotstaviti

sredstvima proste populističke mobilizacije? Ljevica je napustila antagoni-
stičku konfrontaciju jer nije uspjela u borbi protiv kapitalizma, jer je prihva-
tila njegov globalni trujumf. Kako je rekao Peter Mandelson, u ekonomiji svi
smo tačeristi, tako da sve što ljevici preostaje jeste mnoštvo partikularnih
borbi: ljudska prava, feminizam, antirasizam i naročito multikulturalizam.
(Zanimljivo je napomenuti kako je Ernesto Laclau, otac teorije lijevog po-
pulizma, isprva entuzijastično pozdravio Blairovu politiku Trećeg Puta - kao
oslobođenje od klasnog esencijalizma, etc. - da bi je kasnije označio kao jedan
oblik politike nesuprotstavljanja.)
Podemos nedvojbeno predstavlja ono najbolje od populizma: nasuprot
arogantne Politički Korektne intelektualne elite koja prezire "ograničenost"
običnih ljudi i smatra ih "glupim" jer "glasaju protiv vlastitih interesa", nje-
govo organizacijsko načelo je slušati i organizirati one "s dna" protiv onih "s
vrha", mimo svakog tradicionalnog lijevog i desnog modela. Ideja je da kon-
kretno iskustvo patnje i nepravde običnih ljudi u njihovu lokalnom miljeu
(kvart, radno mjesto, etc.) treba biti polazna tačka emancipatorske politike, a
ne apstraktna vizija budućeg komunističkog ili kakvog god društva. (Čini se
da novi digitalni mediji otvaraju prostor za nove zajednice, s jednom ključ-
nom razlikom između tih novih zajednica i onih starih životnih zajednica:
stare zajednice nisam birao, rođen sam u njima i upravo one čine prostor
moje socijalizacije, dok me nove /digitalne/ zajednice uključuju u specifične
domene na osnovu mog interesa te tako ovise o mom izboru. Daleko od tog
da su stare "spontane" zajednice nedovoljne, činjenica da one ne ovise o mom
slobodnom izboru čini ih superiornim u odnosu na nove digitalne zajedni-
ce, pošto me prisiljavaju pronaći vlastiti put u već postojećem neodabranom
svijetu u kojem se susrećem sa stvarnim razlikama /i moram naučiti kako se
nositi s njima/, dok nove digitalne zajednice koje zavise od mog izbora održa-
vaju ideloški mit o pojedincu koji na neki način prethodi zajedničkom životu
i slobodan je birati ga.) I dok takav pristup nedvojbeno sadrži (golemo) zrno
istine, problem je u tome što, grubo rečeno, ne samo da, kako je Laclau volio
istaknuti, društvo ne postoji, nego "narod" također ne postoji.
Ovu se tezu ne treba uzeti kao apstraktnu teorijsku tvrdnju o nekonzi-
stentnosti koja premrežuje tijelo društva: ona se odnosi na sasma konkretnu,

130
 Zeničke sveske

čak iskustvenu činjenicu. "Narod" je lažno ime za društveni totalitet - u na-

šem globalnom kapitalizmu, totalitet je "apstraktan", nevidljiv, nema načina
utemeljiti ga u konkretni život. Drugim riječima, u današnjem globalnom
kapitalističkom univerzumu, "konkretno iskustvo" bivanja članom jednog
posebnog života-svijeta s njegovim običajima, živim vezama, vidovima soli-
darnosti, etc. i samo je već nešto apstraktno u strogom smislu partikularnog
doživljaja koji eliminira gustu mrežu financijskih, društvenih itd. procesa
koji vladaju i upravljaju konkretnim partikularnim svijetom. Ovdje će Po-
demos naići na probleme ako u nekom času preuzme vlast: koje će konkret-
ne ekonomske mjere (mimo standardne kejnsovske vreće trikova) poduzeti
kako bi ograničio moć kapitala?
U tome je razlika između Syrize i Podemosa: Syriza je dotakla Realno
našeg svjetskog poretka, zaprijetila vladavini kapitala i zato je morala biti po-
nižena bez milosti. Herojstvo Syrize bilo je u tome da su, nakon pobjede u
demokratskoj političkoj borbi, poduzeli riskantan korak dalje ka narušavanju
nesmetanog toka reprodukcije Kapitala. Pouka iz grčke krize je da zapravo
Kapital predstavlja naše Realno, iako je u konačnici simbolička fikcija. To će
reći, današnje proteste i revolte održava kombinacija (preklapanje) različitih
razina, a ta kombinacija čini njihovu snagu: oni se bore za ("normalnu" parla-
mentarnu) demokraciju protiv autoritarnih režima, protiv rasizma i seksizma,
naročito mržnje usmjerene na imigrante i izbjeglice; za državu blagostanja
protiv neoliberalizma; protiv korupcije u politici i ekonomiji (kompanija koje
zagađuju okoliš, etc.); za nove oblike demokracije koji sežu ponad višepartij-
skih rituala (paticipacija etc.); i napokon, propitujući globalni kapitalistički
sustav kao takav i nastojeći očuvati živom ideju nekapitalističkog društva.
Ovdje treba izbjeći obje zamke: lažni radikalizam ("jedino bitno je uki-
nuti liberalno-parlamentarni kapitalizam, sve druge borbe su sekundarne"),
baš kao i lažni gradualizam ("sad se borimo protiv vojne diktature i prosto
za demokraciju, zaboravite svoj socijalistički san, on će doći na red kasnije -
možda..."). Kad se moramo pozabaviti specifičnom borbom ključno pitanje
je: kako će se naš angažman ili neangažiranost u njoj odraziti na druge borbe?
Opće pravilo je da, kad počne pobuna protiv opresivnog, poludemokratskog
režima, kao što je bio slučaj na Bliskom Istoku 2011., tad je lako ogromne
mase mobilizirati sloganima koji se ne mogu nazvati drukčije nego udovo-

131
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

ljavanjem masi - za demokraciju, protiv korupcije, itd. No potom se poste-

peno približavamo težim izborima: kad naša pobuna ostvari svoj izravni cilj,
shvaćamo da ono što nas stvarno muči (nesloboda, poniženje, društvena ko-
rupcija, nikakvi izgledi za pristojan život) dolazi u novom ruhu. U Egiptu,
pobunjenici su se uspjeli osloboditi opresivnog Mubarakova režima, ali ko-
rupcija je ostala, a izgledi za pristojan život postali još slabiji. Nakon što je
zbačen autoritarni režim, mogu pasti i posljednji ostaci patrijarhalne skrbi za
siromašne, tako da se novoosvojena sloboda ustvari svodi na slobodu izbora
između različitih formi bijede - većina ne samo da ostaje siromašna, nego se
još i dosipa sol na ranu, te im se veli, pošto su sad slobodni, siromaštvo je nji-
hova vlastita odgovornost. U takvoj neprilici, moramo priznati da od samog
početka nešto nije bilo u redu s cljem, da on nije bio dovoljno precizan - re-
cimo, da standardna politička demokracija također može poslužiti kao vid
neslobode: politička sloboda lako može stvoriti zakonski okvir za ekonomsko
ropstvo, u kojem neprivilegrani "slobodno" sami sebe prodaju u sužanjstvo.
Tako dolazimo do potražnje za više nego što je puka politička demokracija:
moramo priznati da ono za što smo isprva mislili da je neuspjeh u realizaciji
plemenitog načela (demokratske slobode) zapravo neuspjeh inherentan sa-
mom tom načelu - to razumjeti veliki je korak političke pedagogije.
Dvostruki U-zaokret koji je zadobila grčka kriza jula 2015. ne nadaje se
samo kao korak od tragedije ka komediji, nego, kako je primijetio Stathis
Kouvelakis, od tragedije pune komičnih obrata izravno u teatar apsurda -
ima li drugog načina karakterizirati nečuveni zaokret iz jedne krajnosti u
njenu suprotnost koja bi zbunila čak i najspekulativnijeg hegelijanskog fi-
lozofa? Umorna of neprekidnih pregovora sa zvaničnicima EU, u kojima su
poniženja slijedila jedno za drugim, Syriza je sazvala referendum u nedjelju,
5. jula, upitavši grčki narod podržava li ili odbija evropski prijedlog novih
mjera štednje. Iako je vlada jasno dala do znanja da podržava NE, rezultat
ju je i samu iznenadio: iznenađujuće velika većina od 61% izglasala je NE
evropskoj ucjeni. Počele su kružiti glasine da je rezultat - pobjeda vlade - bio
neugodno iznenađenje i za samog Tsiprasa koji se potajno nadao da će vlada
izgubiti, tako da bi mu taj poraz sačuvao obraz pri priklanjanju zahtjevima
EU ("morali smo poštovati glas birača"). Međutim, doslovno sljedećeg jutra,
Tsipras je objavio kako je Grčka spremna da nastavi pregovore, a nekoliko
dana kasnije prihvatila prijedlog EU, u osnovi isti kakav su glasači odbacili
132
 Zeničke sveske

(čak i gori u nekim detaljima) - ukratko, on se ponio kao da je vlada izgubila,

a ne dobila referendum. Ovdje se susrećemo s istinom populizma: njegovim
neuspjehom da se suprotstavi realnom kapitala. Populistički vrhunac (pobje-
da na referendumu) istog je trena obrnut u kapitulaciju, u priznanje nemoći
u odnosu na kapitalistički poredak - taj zaokret nije prosta izdaja, nego izraz
duboke nužde.
Laclau je insistirao kako je populizmu imanentna potreba konstruirati
nekakvu figuru Neprijatelja - to mu nije slabost, nego izvor njegove snage.
Lijevi populizam treba konstruirati drukčiju figuru Neprijatelja, ne prijete-
ćeg rasnog Drugog (imigranta, Jevreja, muslimana…) nego financijsku elitu,
fundamentaliste i druge "uobičajene sumnjivce" progresivaca. Ta potreba da
se konstruira Neprijatelj još je jedno fatalno ograničenje populizma: danas,
krajnji "neprijatelj" nije konkretni društveni činitelj, nego u neku ruku sam
sistem, izvjesna funkcija sistema koja se ne može lako smjestiti u djelatne
činitelje. Prije mnogo godina, Alain Badiou je napisao kako se borba ne vodi
protiv kapitalizma, nego protiv njegovih konkretnih činitelja - ali u tome je
problem, pošto kapitalizam JESTE prava meta. Danas je lako reći da je Ne-
prijatelj neofašistički anti-imigrantski nacionalizam, ili Trump, u SAD-u. Ali
ostaje činjenica da je Trumpov uspon u konačnici posljedica neuspjeha libe-
ralno-demokratskog koncezusa, pa iako, naravno, ne treba isključiti nove for-
me "antifašističkih" saveza, s ovim posljednjim, koncenzus ostaje TA velika
stvar koju treba promijeniti.
Izgleda da zbog takva fokusa na konkretne neprijatelje lijevi populisti
privilegiraju nacionalni suverenitet i jaku nacionalnu državu kao obranu
protiv globalnog kapitala (čak i Auferstehen u Njemačkoj u osnovi slijedi taj
smjer). Na taj način, većina njih ne samo da (po defiiciji) podržavaju popu-
lizam, nego čak i nacionalizam, predstavljajući svoju borbu kao obranu pro-
tiv međunarodnog financijskog kapitala. Neki lijevi populisti u SAD već ko-
riste termin "nacionalni socijalizam";2 i dok bi, naravno, bilo glupo i nefer
tvrditi kako su to prikriveni nacisti, ipak treba insistirati na internacionaliz-
mu kao ključnoj komponeneti bilo kakva projekta radikalne emancipacije.
Kakvu god kritičku opasku bi se moglo imati na Varoufakisov DIEM, ako

2 Desilo se to na konferenciji Saveza za radikalnu ekonomiju u Amherstu, Massachusetts, u septem-

bru, 2018.
133
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

ništa DIEM jasno vidi da otpor protiv globalnog kapitala i sam mora biti
globalan, nova forma univerzalizma. Definitivno postoje neprijatelji i teme
o zavjeri ne treba tek tako odbaciti. Davno je Fred Jameson jasno primijetio
da se u današnjem globalnom kapitalizmu događaju stvari koje se ne mogu
objasniti pozivanjem na neku anonimnu "logiku kapitala" - na primjer, sada
znamo da je financijski kolaps iz 2008. bio rezultat dobro planirane "zav-
jere" nekih financijskih krugova. Međutim, istinska zadaća društvene ana-
lize još uvijek ostaje objasniti kako suvremeni kapitalizam stvara prostor za
takve "zavjereničke" intervencije. Iz tog razloga neprikladno je i pozivanje
na "pohlepu", te apeliranje na kapitaliste da pokažu društvenu solidarnost i
odgovornost: "pohlepa" (potraga za profitom) upravo JESTE to što motivi-
ra kapitalističku ekspanziju, oklada kapitalizma i JESTE kako će ponašanje
uvjetovano pohlepom pojedinca doprinijeti općem dobru. Dakle, opet, um-
jesto fokusiranja na pojedinačnu pohlepu i moralistički pirstup problemu
rastuće nejednakosti, zadaća je promijeniti sustav tako da više ne dopusti niti
zahtijeva djelovanje iz "pohlepe".
Za problem s kojim se ovdje suočavamo najbolji primjer su dešavanja u
Hrvatskoj od prije nekoliko godina. Najavljena su dva javna protestna okupl-
janja: sindikati su pozivali na protest protiv rastuće nezaposlenosti i siromaš-
tva (koje vrlo pogađa obične ljude), desni nacionalisti najavili su okupljanje
kako bi protestirali protiv ponovnog zvaničnog uvođenja ćiriličnog pisma u
Vukovaru (zbog tamošnje srpske manjine). Na prvo okupljanje došlo je par
stotina ljudi, a na drugo više od stotinu hiljada. Za obične ljude siromaštvo
je daleko veći životni problem od ćirilice, sindikalnoj retorici nije manjkalo
strasti i borbenog duha, ali… Mora se prihvatiti da je pri poistovjećivanju s
"načinom života" na djelu neka vrst ekstra-jake ekonomije jouissance-a, ne-
kakva bit Realnog koju je vrlo teško simbolički reartikulirati. Prisjetimo se
Lenjinova šoka na patriotsku reakciju socijaldemokrata po izbijanju drugog
svjetskog rata - ljudi su spremni patiti za svoj način života, kao i današnje
izbjeglice koje nisu spremne "integrirati se". Ukratko, dva su Realna (realno
kapitala i realno etničke identifikacije) koje se ne može rastopiti u fluidne
elemente simboličke hegemonije.

134
 Zeničke sveske

Uzmimo jedan (vještački) jasan slučaj: zamislimo demokraciju u kojoj

većina glasača podlegne anti-imigrantskoj populističkoj propagandi te na
referendumu odluči zatvoriti granice pred izbjeglicama i otežati život oni-
ma koji su već ušli u zemlju; zamislimo potom zemlju u kojoj, unatoč takvoj
propagandi, glasači referendumom potvrde svoju posvećenost solidarnosti
i volju da pomognu izbjeglicama. Razlika nije tek objektivna, odnosno, ne
radi se samo o tome da su, u prvom slučaju glasači donijeli reakcionarno ra-
sističku odluku a u drugom pravilno odabrali solidarnost; razlika je također i
"subjektivna" upravo u smislu da je u ova dva slučaja na djelu bila različita vr-
sta političke strasti. Međutim, ne treba se ustručavati ustvrditi za prvi slučaj,
da bez obzira koliko su djelovali iskreno uvjereni, na neki su način "duboko
u sebi" znali kako je to što čine sraman čin - svo to agitiranje samo prikriva
osjećaj neprijatnosti. A u drugom činu, ljudi su uvijek nekako svjesni osloba-
đajućeg efekta svog postupka: iako je to što su učinili ludo i rizično, načinili
su istinski iskorak. Oba čina na naki način postižu nemoguće, ali na potpuno
različite načine. U prvom slučaju, javni prostor se kvari, etički standardi sni-
žavaju: ono što je do tog trenutka bilo stvar privatnih tračeva, neprihvatljivih
u javnom prostoru, postaje nešto o čemu se može javno govoriti - može se
otvoreno biti rasist, propovijedati mržnju, širiti paranoju… današnji model
takva "oslobođenja" je, naravno, Donald Trump, koji, kako kažu, "javno priča
ono o čemu drugi misle". U drugom slučaju, većinu nas je stid što nismo više
vjerovali ljudima: prije referenduma, potajno smo očekivali poraz pa nas je
iznenadila etička čvrstina glasača. Za takva "čuda" vrijedi živjeti.
Ali kako pripremiti osnovu za takva "čuda"? Kako mobilizirati "naše" lju-
de za borbu za prava izbjeglica i migranata? U načelu, odgovor je jednosta-
van: treba nastojati artikulirati novi ideološki prostor u kojem će se borba
za izbjeglice kombinirati s feminističkom borbom, ekološkm borbom, etc.
Međutim, ta je jednostavnost čisto retorička i protivna "iskustvu" (ideološki
određenom, naravno) koje je vrlo teško poništiti. Štaviše, kvaka je u tome da
današnja konstelacija ne dopušta izravnu vezu između programa i direktnog
iskustva "stvarnih ljudi". Osnovna premisa klasičnog marksizma je kako se, s
proletarijatom u središnjoj ulozi, čovječanstvo našlo u jedinstvenoj situaciji u
kojoj najdublji teorijski uvid nalazi odjeka u najkonkretnijem iskustvu izra-
bljivanja i otuđenja - međutim, vrlo je upitno da li je u današnjoj komplek-
snoj situaciji slična strategija izvodljiva. Lijevi populizam bi, naravno insisti-
135
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

rao da upravo stoga i treba napustiti marksističko oslanajnje na proletarijat

kao privilegirani subjekt emancipacije i angažirati se na dugotrajnom i teš-
kom poslu stvaranja novih hegemonih "lanaca ekvivalencije" bez zajamčenog
uspjeha (nema garancije da će feministička borba, borba za slobodu i borba
za prava migranata koalirati u jednu veliku Borbu). Moj zaključak je, me-
đutim, da je i takvo rješenje preapstraktno i formalno. Lijevi me populizam
podsjeća na liječnika koji na upit zabrinutog pacijenta šta da radi, kaže: "Idite
liječniku!" Pravi problem nije u formalnoj proceduri - pragmatičnoj potra-
zi za jedinstvom nasuprot antagonističkom sukobljavanju - pravi problem je
daleko veći: kako globalnom kapitalu uzvratiti udarac? Imamo li alternativu
globalnom kapitalističkom sustavu? Možemo li danas uopće i zamisliti auten-
tičnu komunističku snagu? To što imamo je propast (Venecuela), kapitulacija
(Grčka), ili kontrolirani povratak kapitalizma (Kina, Vijetnam).
Zvanični pokušaji marksističke društvene teorije u Kini nastoje oslikati
današnji svijet kao, prosto rečeno, u osnovi isti kao za hladnog rata: svjetska
borba između kapitalizma i socijalizma ne posustaje, fijasko iz 1990. je samo
privremeno nazadovanje, te danas dva velika protivnika nisu SAD i SSSR,
nego SAD i Kina, koja je i dalje socijalistička zemlja. Eksploziju kapitalizma
u Kini tumači se kao gigantski slučaj onog što se u ranom Sovjetskom Savezu
zvalo NEP, pa tako u Kini imamo novi "socijalizam s kineskim karakteri-
stikama", ali još uvijek socijalizam - Komunistička partija ostaje na vlasti i
čvrsto kontrolira i dirigira tržišnim silnicama. Domenico Losurdo objasnio
je to u detalje, iznoseći nasuport "čistom" marksizmu koji hoće uspostaviti
novo komunističko društvo odmah nakon revolucije, mnogo "realističnije"
gledište koje zagovara postepen pristup s preokretima i neupjesima. Roland
Boer evocira nezaboravnu sliku Losurda kako pije čaj na užurbanoj šangaj-
skoj ulici septembra 2016:
"Usred vreve, saobraćaja, reklama, prodavnica, i čisto ekonomskog na-
gona tog mjesta, Domenico veli 'Ja sam sretan, eto šta može socijalizam!' Na
moj upitan pogled, odgovara s osmijehom, 'Snažno podupirem reforme i
otvaranje'." 3
Boer potom rezimira argumente za to "otvaranje":

3 https://stalinsmoustache.org/2018/07/01/the-passing-of-domenico-losurdo/.
136
 Zeničke sveske

"Većina napora je fokusirana na odnose proizvodnje, usmjerene na soci-

jalističku jednakost i kolektivni trud. To je sve u redu, ali ako su svi jednaki
prosto stoga što su svi siromašni, malo ko će imati koristi. Stoga su Deng i
njegovi suradnici počeli naglašavati još jednu dimenziju marksizma: potrebu
da se oslobode proizvodne snage." 4
Za marksizam, međutim, "oslobađanje proizvodnih snaga" nije tek "još
jedna dimenzija" nego upravo cilj transformacije odnosa u proizvodnji - evo
Marxove klasične formulacije:
"Na izvjesnom stupnju razvoja, materijalne proizvodne snage društva
dolaze u sukob s postojećim odnosima u proizvodnji ili - ista stvar izražena
pravnim pojmovima - s odnosima vlasništva u okviru kojeg su do sada dje-
lovale. Od oblika razvoja proizvodnih snaga ti se odnosi pretvaraju u njihove
kočnice. Tad počinje era socijalne revolucije."5
Ironija je u tome da, dok se za Marxa komunizam javlja kad kapitalistič-
ki odnosi proizvodnje postanu prepreka daljem razvoju sredstava za proi-
zvodnju, tako da taj razvoj može osigurati jedino (iznenadni ili postepeni)
napredak od kapitalističke tržišne privrede ka podruštvljenoj privredi, Deng
Hsiao-Pingove "reforme" Marxa izvrću naopačke - u nekom trenutku, mora
se vratiti kapitalizmu kako bi se omogućio ekonomski razvoj socijalizma…
Ima tu nešto još ironičnije što je teško nadići. Ljevicu 20-tog sotoljeća defini-
rala je suprotstavljenost dvjema fundamentalnim tendencijama moderniteta:
vladavini kapitala s njegovim agresivnim individualizmom i otuđujućom di-
namikom i moći autoritarno-birokratske države. Ono što imamo u današnjoj
Kini upravo je kombinacija tih dvaju značajki u njihovom krajnjem obliku:
jaku autoritarnu državu i divlji kapitalizam - eto to bi trebala biti najefikasnija
forma socijalizma danas…
S te tačke gledišta, ekonomski uspjeh Kine u proteklim decenijama ne
tumači se kao dokaz proizvodnih potencijala kapitalizma, nego kao dokaz su-
periornosti socijalizma nad kapitalizmom. Kako bi se takvo gledište održalo,
a da istovremeno uključuje Vijetnam, Venecuelu i Kubu, pa čak i Rusiju kao

4 Op.cit.
5 Citirano prema https://www.marxists.org/archive/marx/works/1859/critique-pol-economy/prefa-
ce.htm.
137
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

socijalističku zemlju, tom novom socijalizmu se mora dati jedan društveno

konzervativni obrat, no to nije jedini razlog zašto je takva rehabilitacija soci-
jalizma manifestno nemarksistička, potpuno ignorira osnovnu marksističku
tezu da kapitalizam određuju kapitalistički proizvodni odnosi, a ne tip držav-
ne vlasti.6
Mora se, međutim, priznati djelić istine u tom kineskom stavu: čak i
u najdivljijem kapitalizmu bitno je ko kontrolira državni aparat. I klasični
marksizam i neoliberalna ideologija nastoje svesti državu na sekundarni me-
hanizam koji se pokorava potrebama reprodukcije kapitala; prema tome, oba
potcjenjuju aktivnu ulogu državnog aparata u ekonomskim procesima. Da-
nas (možda više no ikad) ne treba fetišizirati kapitalizam kao Velikog Zlog
Vuka koji kontrolira države: državni aparati aktivni su u samom srcu eko-
nomskih procesa, te rade mnogo više nego tek jamče pravne i druge (obra-
zovne, ekološke…) uvjete za reprodukciju kapitala. U mnogo raznolikih for-
mi, država je aktivna kao izravni privredni agent (ona pomaže bankama koje
propadaju, ona podržava odabrane grane prvrede, ona naručuje obrambenu
i drugu opremu) - u SAD-u, danas, oko 50% proizvodnje posreduje država
(dok je prije stotonu godina taj procenat bio između 5 i 10). Marksisti su
tu lekciju trebali već naučiti od državnog socijalizma u kojem je država bila
direktni privredni činitelj i regulator, pa šta god da je bila, bila je država bez
kapitalističke klase - marksistička je analiza često koristila sumnjivi termin
"državni socijalizam" da bi je opisala. Ali ako možemo imati kapitalističku
državu bez klase kapitalista, do koje mjere možemo zamisliti nekapitalističku
državu u čijoj privredi kapitalisti igraju važnu ulogu? I dok kineski model za-
sigurno ne može poslužiti kao model emancipatorske borbe - on kombinira
eksploziju društvene nejednakosti s jakom autoritarnom državom - svejedno
ne treba apriori isključiti mogućnost jake nekapitalističke države koja zadr-
žava elemente kapitalizma u nekim oblastima društvenog života: moguće je
tolerirati ograničene elemente i domene kapitalizma a da se ne dopusti da
logika kapitala postane sveodređujuće načelo društva u cjelini.
Šta se onda ovdje događa s populističkom strašću? Ona nestaje i mora
nestati. Kad populizam preuzme vlast, izbor pada, da upotrijebimo imena,

6 Za ovo gledište vidjeti, Vol. 7 / No 1 (mart 2017.) International Critical Thought (Routledge), naro-
čito tekstove Domenica Losurdo-a, Williama Jefferiesa, Peggy Raphaelle i Cantave Fuyet.
138
 Zeničke sveske

na Madura (prelaz od istinskog populizma u njegovu autoritarnu verziju uz

propadanje društva) ili Deng Hsiao Pinga (autoritarno-kapitalistička norma-
lizacija, ideološki povratak ka Konfučiju). Populizam cvjeta u izvanrednim
stanjima, on po definiciji ne može potrajati. Njemu treba figura vanjskog ne-
prijatelja - poslužimo se Laclau-ovom preciznom analizom zašto se čartizam
ne može smatrati populizmom:
"Njegov dominantni leitmotiv je pripisati društvena zla ne nečemu što
bi bilo inherentno ekonomskom sustavu, nego upravo suprotno: zloupotrebi
moći od strane parazitskih i spekulativnih skupina koje kontroliraju političku
moć - 'stara korupcija', Cobbett-ovim riječima. /…/ Upravo iz tog razloga se
najviše upiralo prstom u dokonost i parazitizam vladajuće klase." 7
Drugim riječima, za populista, uzrok nevolja nikad nije sustav kao takav,
nego uljez koji ga je iskvario (financijski manipulatori, a ne kapitalisti kao ta-
kvi, etc.); ne fatalna greška upisana u strukturu kao takvu, nego element koji
unutar strukture svoju ulogu ne izvršava pravilno. Za marskista naprotiv (kao
i za frojdovca), patološko (devijantno ponašanje nekih elemenata) simptom
je normalnog, pokazatelj šta ne valja u samoj strukturi kojoj prijete "patološ-
ki" ispadi: po Marxu, ekonomske krize su ključ za razumijevanje "normal-
nog" funkcioniranja kapitalizma; za Freuda, patološke pojave, kao histerični
napadi, nude ključ za uspostavljanje (i skrivene antagonzme koji održavaju
funkcioniranje) "normalnog" subjekta. Zato populizam biva nacionalistički,
on poziva na narodno jedinstvo portiv (vanjskih) neprijatelja, dok se marksi-
zam usredsređuje na unutarnju podjelu koja presjeca svaku zajednicu i pozi-
va na međunarodnu solidarnost jer smo svi pogođeni tom podjelom.
Činjenica koju je teško prihvatiti jeste da "obični ljudi" NE "znaju", nema-
ju autentičan uvid ili iskustvo, nisu manje zbunjeni i dezorijentirani nego bilo
ko drugi. Sjećam se kratkog razgovora sa sljedbenikom Podemosa tokom de-
bate nakon jednog mog izlaganja, on je reagirao na moju tvrdnju da zahtjevi
Podemosa (riješiti se korumpiranih struktura moći, autentična demokracija
zasnovana na narodnim stvarnim interesima i brigama) ne preciziraju kako
bi se reorganiziralo društvo, te mi je odgovorio: "Ali ne radi se o tome jer
Podemos neće drugi sistem, nego demokratski koji stvarno jeste to što tvrdi

7 Ernesto Laclau, On Populist Reason, London: Verso 2005., str. 90.

139
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

da jeste!" Ukratko, Podemos hoće postojeći sustav bez njegovih simptoma na

što treba odgovoriti da je u redu s tim početi, ali da prije ili kasnije dolazi tre-
nutak kad smo prinuđeni shvatiti da su simptomi (korupcija, neuspjeh, etc.)
dio sustava, te da bismo se riješili simptoma moramo promijeniti sam sustav.
Treća verzija radikalne politike danas je iščekivanje katastrofe: mnogi
moji radikalni prijatelji kažu mi u privatnim razgovorima da jedino velika
ekološka katastrofa, kolaps privrede ili rat može mobilizirati ljude za radikal-
nu promjenu. Ali nije li upravo taj stav čekanja na katastrofu već katastrofa,
priznanje konačnog poraza? Kako bi se pronašao pravi orijentir u ovoj zavr-
zlami, treba postati svjestan sudbinskog ograničenja politike interesa. Stran-
ke kao Die Linke u Njemačkoj upješno predstavljaju interese svoje baze u rad-
ničkoj klasi - bolja zdravstvena zaštita i uvjeti umirovljenja, veće nadnice etc.;
to ih automatski stavlja u granice postojećeg sustava, pa prema tome nije do-
voljno za autentičnu emancipaciju. Interese ne treba samo slijediti, njih treba
redefinirati u skladu s idejama koje se ne mogu svesti na puki interes. Upravo
stoga iznova svjedočimo paradoksu kako desni populisti, kad dođu na vlast,
ponekad nametnu mjere koje su stvarno u interesu radnika, kao u slučaju
Poljske gdje je PiS (Zakon i Pravda, vladajuća desno-populistička partija)
uspjela donijeti najpovoljnije socijalne mjere u novijoj istoriji Poljske. PiS je
učinio to što Marine le Pen obećava u Francuskoj: kombinaciju anti-štednih
mjera (socijalna davanja kakva se niti jedna lijeva partja ne usuđuje razma-
trati) plus obećanje reda i sigurnosti s naglaskom na nacionalni identitet i
rješenjem za imigrantsku prijetnju - ko može nadigrati takvu kombinaciju
koja je direktan odgovor na dvije velike brige običnoga svijeta? Na horizontu
možemo naslutiti uvrnuto pervertiranu situaciju u kojoj zvanična "ljevica"
podržava politiku štednje (istovremeno zagovarajući multikulturna i druga
prava) dok populistička desnica uvodi anti-štedne mjere kako bi pomogla si-
rotinji (istovremeno prateći ksenofobičnu nacionalističku agendu) - najnovi-
ja figura onog što je Hegel opisao kao die verkehrte Welt, preokrenuti svijet…
Očigledna (ne samo) populistička reakcija na ovo je: zar ne trebamo ponovno
uspostaviti "normalno" stanje, odnosno, zar ne treba ljevica uvesti anti-šted-
ne mjere koje uvodi desnica, samo bez pratećeg rasističko-nacionalističkog
prtljaga? Možda zvuči "logično", ali upravo to se ne može učiniti: desnica to
može UPRAVO zato što njene anti-štedne mjere prati rasističko-nacionali-
stička ideologija, taj ideološki pokrov te mjere i čini prihvatljivim.

140
 Zeničke sveske

Ta je logika donekle slična činjenici da, po pravilu, samo veliki desni vođa
može načiniti historijski sporazum s lijevim snagama: samo je Nixon mogao
uspostaviti vezu s Kinom ili zaključiti mir u Vijetnamu, samo je de Gaulle
morao priznati nezavisnost Alžira. Za lijevog vođu, takav bi korak bio samou-
bilački. Danas također imamo i suprotne primjere: samo je ljevičarska Syriza
mogla ostvariti mjere štednje u Grčkoj - da je to učinila desna vlada, to bi
izazvlao eksploziju protesta. Na općenitijoj razini to znači da u hegemonij-
skom lancu ekvivalencija, poziciju elemenata određuje kompozicija drugih
elemenata: priznanje radikalne antikolonijalne borbe od strane kolonijalne
sile lakše je uklopivo u u opću konzervativnu orijentaciju nego kao element
"prirodnijeg" lanca povezanog s ljevičarskom politikom.
U konačnici, populizam NIKAD ne uspijeva. U svojoj desnoj verziji, on
vara po definiciji: konstruira lažnu figuru neprijatelja - lažnu u smislu da za-
magljuje temeljne društvene antagonizme ("Jevrejin" umjesto "kapitala" etc.)
te na taj način njegova populistička retorika služi upravo financijskim elitama
za čijeg se oponenta izdaje. U svojoj lijevoj verziji, lažan je u mnogo složeni-
jem, kantovskom smislu. U neizravnoj, ali prikladnoj homologiji, možemo
kazati da konstrukcija Neprijatelja u antagonističkom odnosu igra ulogu kan-
tovskog shematizma: omogućuje nam teoretski uvid (svijest o apstraktnim
društvenim kontradikcijama) prevesti u praktično-politički angažman. Eto
tako trebamo tumačiti Badiou-ovu tvrdnju da se "ne može oduprijeti kapita-
lizmu:" treba "shematizirati" našu borbu u aktivnost protiv konkretnih aktera
koji djeluju kao istureni agenti kapitalizma. Međutim, marksizam se upravo
kladi da je takva personalizacija u stvarnog neprijatelja pogrešna - ako je po-
trebno, to je neka vrsta potrebne strukturalne iluzije. Dakle, znači li to da
marksistička politika treba permanentno manipulirati svojm sljedbenicima
(i samom sobom), djelujući na način za koji zna da je pogrešan? Marksistič-
ki angažman osuđen je na tu imanentnu napetost koja se ne može razriješi-
ti tvrdnjom kako se sad borimo protiv Neprijatelja a poslije ćemo preći na
mnogo bitniju obnovu samog sistema. U trenutku kad preuzme vlast, lijevi se
populizam spotiče na limite borbe protv Neprijatelja.
U situaciji kakva je danas, jasno je vidljiva fatalna mana lijevog populiz-
ma: njegova slabost je upravo u onome što se njegovim sljedbenicima čini
kao snaga, naime konstrukcija figure Neprijatelja i fokus na borbu protiv
njega. Ono što je danas potrebno prelazi sve pozitivne vizije suočavanja s
141
Časopis za društvenu fenomenologiju i kulturnu dijalogiku

problemima - s prijetnjom ekoloških katastrofa, destabilizirajućim posljedi-

cama globalnog kapitalizma, zamkama digitalizacije naših umova… Drugim
riječima, ono što je potrebno nije samo borba protiv velikih financijskih insti-
tucija, nego zamisao novih modela financijske politike, kako bi se dao realan
odgovor na pitanje: OK, kako biste vi organizirali financije ako dođete na
vlast? Ne radi se samo o borbi protiv zidova i za otvaranje granica, nego o
osmišljavanju novih društvenih i privrednih modela koji više ne bi stvarali
izbjeglice. Danas, više no ikada, naš se sustav približava tako dubokoj krizi da
ga više ne možemo samo bombardirati sa zahtjevima, očekujući da će ih on
nekako ispuniti, a istovremeno nastaviti neometano funkcionirati.
Očigledni lijevo-populistički argument ovdje će, naravno, biti: pa nije
li njegova prednost baš činjenica da lijevi populizam ne daje detaljnu viziju
alternativnog društva? Ta otvorenost karakterizira radikalno-demokratsku
borbu: nema unaprijed određenih recepata, preraspoređivanja se dešavaju
sve vrijeme kako se mijenjaju kratkoročni ciljevi… Još jednom, najlakše je
tako odgovoriti, te zamagliti činjenicu da je "otvorenost" lijevo-populističke
borbe zasnovana na povlačenju, na izbjegavanju ključnih problema kapita-
lizma.
Pa zašto onda istrajavati u radikalnoj borbi, ako je radikalna promjena
danas nezamisliva? Zato što to zahtijevaju naše globalne nevolje: samo radi-
kalna promjena može omogućiti da se nosimo s izglednom ekološkom kata-
strofom, s prijetnjama biogenetike i digitalne kontrole naših života, etc. Ta
zadaća je nemoguća, ali time ne manje nužna. Decenijama ranije, u raspravi
u Irskom parlamentu, Gerald Fitzgerald, tada poslanik u Parlamentu, odbio
je jedan prijedlog s finim hegelijanskim obratom zdravorazumske mudrosti:
na izjavu "To je možda dobro u teoriji, ali nije dobro za praksu" - njegov kon-
tra-argument je bio: "To je možda dobro za praksu, ali teorisjki nije dovoljno
dobro." Tako stvari stoje i s lijevim populizmom: bez da ga potpuno prihva-
timo, trebamo ga tretirati dijelom kratkoročnog pragmatičnog kompromisa.
Trebamo ga podržati (barem kad daje najbolje od sebe, kao u slučaju Pode-
mosa), ali bez ikakvih iluzija, znajući da će u konačnici propasti i nadajući se
da će na toj propasti možda izrasti nešto novo.

S engleskog jezika prevela Venita Popović

142