Professional Documents
Culture Documents
Ljubodrag Duci Simonović - Olimpijski Paganizam I Hrišćanstvo
Ljubodrag Duci Simonović - Olimpijski Paganizam I Hrišćanstvo
Kuberten je nezadovoljan hrišćanstvom jer ono (sa svojim idejama o čoveku kao
"božjem biću", "o boljem svetu", "jednakosti", "bratstvu"...) predstavlja suprotnost socijalno
darvinističkoj doktrini i progresističkom duhu, nosećim stubovima kapitalističkog poretka.
Što je još važnije, hrišćanstvo se pokazalo nedovoljno efikasnim u sprečavanju ustanaka,
pobuna i revolucija, koje su potresale Evropu krajem 18. i tokom 19. veka, pogotovu u
ovladavanju i kontrolisanju sve brojnijeg, organizovanijeg i politički svesnijeg proletarijata
koji se izborio za pravo da legalnim sredstvima političke borbe dođe na vlast. Otuda
potreba za efikasnijom religijom koja će odgovarati "novom duhu" vremena i koja će
postati objedinjavajuća duhovna snaga društva koja će biti u stanju da integriše radnike u
uspostavljeni poredak i obračuna se s emancipatorskim nasleđem građanskog društva, s
kritičko-menjalačkom svešću i idejom budućnosti. Kuberten ukida božanski svod i
opredeljuje se za prirodni poredak koji odgovara progresističkom i ekspanzionističkom
duhu kapitalizma. Postojeći poredak nije realizacija božanske volje niti ima božanski
karakter, već je rezultat dejstva (neumnih, neduhovnih, nemoralnih, neestetskih) prirodnih
zakona koji vladaju u životinjskom svetu. "Teološki" i "metafizički" svet "prevaziđen" je
pozitivnim svetom.
Moderne olimpijske igre nisu vezane za određeno "sveto tle" (poput antičke
Olimpije) na kome se igre uvek održavaju, već prostor koji je od strane "olimpijskih otaca"
iz MOK-a određen za održavanje olimpijskih igara - time što se na njemu odvijaju igre -
postaje "sveto mesto". Njegova "svetost" proističe iz "svetosti" olimpijskih igara, što znači
da na njemu, dok traju olimpijske igre, vlada nadljudski i nadistorijski olimpijski duh. Tzv.
"olimpijski mir" podrazumeva da ništa ovozemaljsko ne sme da uznemiri odvijanje najvišeg
religioznog ceremonijala na kome se "najbolji" predstavnici nacija i rasa klanjaju
vladajućem duhu nastojeći, "pošteno se boreći", da zadobiju njegovu naklonost. Neprestana
promena mesta na kome se održavaju olimpijske igre nije samo oblik u kome moderni
olimpijski paganizam iskazuje svoju dinamičnost, već i izraz nastojanja da olimpijska
4
religija "prodre" u sve delove sveta. Međutim, olimpijske igre nisu zamišljene kao "putujući
cirkus" koji prikazuje olimpijske predstave. Za Kubertena je od najveće važnosti
četvorogodišnje pripremanje olimpijskih igara u zemlji-domaćinu. U tome je on video način
da olimpijska religija, aktivnim učešćem ljudi u pripremanju igara, prodre ne samo u
njihovu svest, već i u njihovo "biće". Ono sa čim je Kuberten bio posebno oduševljen kada je
reč o Berlinskim olimpijskim igrama, je da su nacisti uspeli da mobilišu najšire društvene
slojeve u njihovoj pripremi, i da ih na taj način "pridobiju" da postanu poklonici olimpijskog
kulta. Mobilizacija "masa" za izvršavanje ciljeva koje pred njih postavlja vladajuća "elita"
eliminacijom (kritičkog) uma i njihovom fanatizacijom - predstavlja jedan od kamena
temeljaca olimpijske doktrine. Istovremeno, odlazak na olimpijske igre postaje hodočašće
duhu koji vlada svetom, dok su olimpijci "elita" čovečanstva koja u ime svojih nacija (rasa)
borbom na "svetom" olimpijskom borilištu izražava bezuslovnu pokornost moći koja vlada
svetom - nastojeći da pridobije njenu milost.
borilačkom naponu dobija kod Kubertena onaj značaj koji za hrišćanstvo ima žudeći pogled
isposnika koji je usmeren ka nebu.
Kuberten je svoj odnos prema hrišćanstvu jasno odredio još kroz odnos prema
Arnoldu, kod koga je prisutno paganizovanje hrišćanstva. Arnold je nastojao da iskoristi
sport, da bi od škole stvorio "civilizovani" zverinjak u kome se "red" uspostavlja
bespoštednim tlačenjem slabijih od strane snažnijih. Po Kubertenu, reč je o najvišem obliku
"moralnog usavršavanja" mladih koje u potpunosti odgovara životu za koji se deca
(buržuja) pripremaju. Arnold je od sporta stvorio sredstvo za stvaranje kulta "mišićavog"
tela i karaktera koji odgovara prirodi kapitalističkog društva, ali je na njega nastojao da
nasadi hrišćanski moralizam; Kuberten odbacuje hrišćansku "krotkost", kao i sve ono što
predstavlja ograničenje za "gospodarsku rasu" u njenom nastojanju da pokori svet: od
"mišićavih hrišćana" ostaju mišići i nezajažljiva gramzivost koju Kuberten proglašava za
motornu snagu "progresa".
Uspostavljanje rigidnog dualizma između tela i duha, s tim što je telo podređeno
duhu, predstavlja jednu od najvažnijih dodirnih tačaka između modernog olimpizma i
hrišćanstva. U tom kontekstu obe ideologije instrumentalizuju telo i u njemu vide sredstvo
za ostvarivanje "viših" ciljeva. Dok je u hrišćanstvu telo oruđe za ostvarivanje "božje volje",
u Kubertenovoj doktrini ono predstavlja sredstvo za realizaciju strateških interesa
kapitalizma. Uprkos tome što insistira na "životinjskoj prirodi" čoveka i što se oslanja na
zakone evolucije, Kuberten se svojom "utilitarnom pedagogijom" obračunava s prirodnim
bićem čoveka i na taj način kida veze čoveka sa prirodom. Kuberten je do te mere lišio
čoveka prirodnosti i instrumentalizovao ga, da se njegov odnos prema ljudskom telu
približava onom koji će Dekart uobličiti u svojoj mehanicističkoj filozofiji telesnog, s tim što
je on posredovan mazohističkim duhom jezuitizma i destruktivnim duhom kapitalističkog
progresizma. Za razliku od hrišćanskog meditativnog aktivizma koji vodi sputavanju i
odumiranju telesnih (prirodnih) funkcija, sportski aktivizam (koji se zasniva na
apsolutizovanom principu "većeg napora" koji odgovara maksimi citius, altius, fortius) vodi
manijakalnom intenziviranju mišićnog napora i time do potiskivanja, degenerisanja i
uništavanja prirodnog bića čoveka, kao i duhovnosti i umnosti.
Moderni olimpizam je i u drugim pitanjima blizak hrišćanstvu. Radi se, pre svega, o
njegovom antislobodarskom karakteru. Olimpijsko "pomirenje" s postojećim svetom i
uništavanje slobodarskog dostojanstva čoveka u suštini odgovara hrišćanskom zahtevu
upućenom potlačenima, da se bezuslovno pokore svojim gospodarima i da bez roptanja
trpe nepravdu. Karakterističan je stav apostola Pavla iz poslanice Timotiju: "Robovi koji su
god pod jarmom da pokazuju svaku čast svojijem gospodarima..." (10) Na bliskost ovih
doktrina upućuje i ukidanje čoveka kao emancipovanog građanina (i time građanskog
društva) i njegovo svođenje na podanika apsolutizovane vladajuće volje. Zatim, obračun s
6
Olimpijska dogmatika
Za razliku od hrišćanskog "prvo je bila reč" i Geteovog "prvo je bilo (ljudsko) delo",
kod Kubertena nema početka u razvoju ljudskog društva, već je uspostavljen neprekidni
kontinuitet životinjskog sveta čiji se razvoj zasniva na zakonima evolucije - koji su
"nadgrađeni" vladajućim duhom kapitalizma. Radi se o aktivizmu koji slepo sledi vladajuću
životnu logiku koja se izražava u socijalno darvinističkom principu bellum omnium contra
omnes i progresističkom principu citius, altius, fortius. U tom smislu, Kubertenov religio
athletae ne podrazumeva samo potpunu pokornost sportista vladajućem duhu kapitalizma,
već i njihovo potpuno uživljavanje u ulogu koju, kao simbolično otelotvorenje tog duha,
imaju. Oni svojim čitavim bićem, što dolazi do izražaja u telesnom izgledu i pokretu, treba
da budu u jedinstvu sa vladajućim duhom da bi mogli adekvatno da izraze njegovu
obnovljenu snagu i neuništivost. Kuberten se pod prividom obračuna s hrišćanskim
dogmatizmom obračunava s umom kao osnovnom ljudskog ponašanja i kriterijumom za
ocenu njegove ispravnosti, i uvodi evolucioni apriorizam koji zakone koji vladaju u
životinjskom svetu proglašava za najvišu i neprikosnovenu dogmu. Na udaru se našla
religiozna svest koja usmerava čoveka ka bogu i "pravom" onozemaljskom životu, ali i
8
misao koja sa ljudskog aspekta dovodi u pitanje te procese i pokušava da ih stavi "pod
kontrolu" istinskih ljudskih vrednosti. U obliku borbe protiv religijske dogmatike i
teorijskog uma uklanja se nastojanje da se uspostave opšteljudski kriterijumi na osnovu
kojih može da se uspostavi kritička distanca prema postojećem svetu i stvori ideja
budućnosti. "Teorijskog" i "kontemplativnog" zamenjuje "praktični" i "utilitarni" čovek.
Kod Kubertena nema dobra i zla, što znači da nema ni moralnog rasuđivanja. On je
oslobodio čoveka antičkog hybris-a i hrišćanskog greha, da bi ga oslobodio (lične)
odgovornosti za njegova dela ; kod njega nema ni Sokratovog daimonion-a ni savesti. Pored
toga, ukidanjem boga kao sudbinske sile Kuberten je oduzeo mogućnost čoveku da
odgovornost za svoje postupke prenese na njega, kao i da predanom službom i kajanjem
traži "oprost za svoje grehove" i na taj način se "iskupi" zbog učinjenih (ne)dela. Moderni
olimpizam lišava čoveka mogućnosti da zgreši, jer ga unapred oslobađa (lične)
odgovornosti za njegova dela koja su samo "spontani" sled životne logike koja je određena
zakonima evolucije živog sveta i koja se pojavljuje u obliku "progresa". Prema onima koji
dovode u pitanje njegovo odvijanje Kuberten se ne odnosi onako kako se crkva odnosi
prema "grešnicima", već kao prema "antihristima". Istovremeno, navlačeći olimpijski plašt
najveći krvnici čovečanstva postaju (olimpijski) anđeli. Kuberten ne preti neposlušnima
paklom niti nudi nagradu u vidu rajskih vrtova: sam život, koji je sveden na bespoštednu
borbu za opstanak, je taj koji nagrađuje jedne ("snažne") i kažnjava druge ("slabe").
Nepravda kojoj je čovek svakodnevno izložen nije zlo, već je neminovnost koja je
utemeljena u prirodnom poretku i stoga je beskorisno (i u tom kontekstu besmisleno)
postavljati pitanje o njenoj moralnoj (ljudskoj) opravdanosti. "Milosrđe" bogatih ne
proističe iz težnje ka "socijalnoj pravdi", već je političko sredstvo za stišavanje radničkog
nezadovoljstva i uspostavljanje "socijalnog mira" - u uslovima takvog odnosa klasnih snaga
kada pokornost radnika nije moguće obezbediti golom silom. Što se tiče Kubertenovog
principa "dobro se boriti", on predstavlja jedinstvo borbe za život i borbe za poredak i ne
zasniva se na poštovanju opšteljudskih pravila: "dobro" nema etički, već utilitarni karakter.
Borba za očuvanje rasne čistote, za očuvanje stabilnog razvoja poretka i za kolonijalnu
9
ekspanziju - predstavlja najveću obavezu za pripadnike vladajuće klase. Oni nisu odgovorni
pred bogom ili ljudima, već pred "progresom".
Ono čemu se moderni olimpizam klanja nije hrišćanski bog ni olimpijski bogovi, već
ekspanzionistička moć monopolističkog kapitalizma. To je izvorište iz koga Kuberten crpi
snagu za svoju olimpijsku misiju i na kojoj se temelji uspeh njegovog "obnoviteljskog"
10
poduhvata. Kubertenov odlazak na Arnoldov grob u Ragbiju ima simboličan značaj: bilo je
to hodočašće izvornom duhu kolonijalne moći viktorijanske Engleske čije je tvorac, po
Kubertenu, bio Arnold. Evo kako Kuberten opisuje svoju posetu Arnoldovom grobu: "... u
suton, sam u znamenitoj gotskoj kapeli Ragbija, sa očima prikovanim za nadgrobnu ploču
na kojoj je, bez epitafa, bilo urezano veliko ime Tomasa Arnolda, sanjao sam da pred sobom
vidim kamen temeljac britanske imperije". (14) Osvajačko-tlačiteljska moć kapitalizma
pravo je izvorište Kubertenovog religioznog nadahnuća. Suština Kubertenove olimpijske
pobožnosti na najbolji način je iskazana u njegovom izvornom olimpijskom pokliču
"Rebronzer la France!", koji odgovara vapaju za bogom fanatičnog hrišćanina. San o
osvajanju sveta od strane "gospodarske rase", oličene u evropskoj buržoaziji, to je "vizija"
koju će Kuberten do kraja života uporno slediti i čiju će realizaciju, predajući im u ruke
"sveto" olimpijsko "koplje" (Dim), poveriti nacistima.
Kao što je za hrišćanstvo bog ona neprikosnovena sila koja određuje sudbinu
čoveka, tako je za Kubertena "progres" neprikosnovena nadljudska moć koja upravlja
životom ljudi i predodređuje "budućnost". U konačnom, i bog i "progres" pružaju
mogućnost čoveku da obezbedi "večni život". Razlika je u tome što u hrišćanstvu
mogućnost "večnog života" stiče čovek kao individua na "drugom svetu", dok kod
Kubertena tu mogućnost dobija čovečanstvo kao apstraktni kolektivitet u večnom
ovozemaljskom životu koji se svodi na kvantitativne pomake bez kvalitetnih promena. Dok
se život hrišćanina svodi na okajavanje sopstvenih "grehova" i pripremu za "sudnji dan",
dotle se život Kubertenovog pozitivnog čoveka, oslobođenog greha i odgovornosti, svodi na
neprestanu borbu za uvećavanje sopstvenog bogatstva i za zaštitu uspostavljenog poretka.
11
Kubertenovo humanité treći je sastavni deo olimpijskog "svetog trojstva". Kao što je
humanizam modernog doba nastao kao reakcija probuđenog čoveka na viševekovno
nastojanje crkve da ga svede na sužnja "božje volje", tako je Kubertenov humanité nastao
kao reakcija imperijalističke buržoazije na ideje-vodilje Francuske građanske revolucije i
emancipatorsko nasleđe građanskog društva - i u tom kontekstu na emancipatorske ideje
hrišćanstva. Umesto "raba božjeg", čovek postaje sužanj "prirodnih zakona" koji su
otelotvorenje vladajućih odnosa: olimpizam "prevazilazi" hrišćanstvo socijalnim
darvinizmom. Kuberten ne teži da otkrije "božansko u čoveku", već da unese duh
uspostavljenog sveta u njega, pri čemu je čovek samo sredstvo za ostvarivanje strateških
ciljeva kapitalizma - pod plaštom "progresa". Stvaranje karaktera i svesti pozitivnog čoveka
i njegovo instrumentalizovanje radi postizanja neljudskih ciljeva osnov je Kubertenovog
humanizma.
građanske revolucije jedan od glavnih ciljeva Kubertenove političke prakse: bez slobode,
jednakosti i bratstva nema ni istinskog humanizma. Umesto "humanizma kao političkog
ideala" (Mihailo Đurić), Kuberten nudi "novi" varvarizam, umotan u plašt humanističkih
fraza, kao najviši politički ideal. Ni sa čim ograničena tiranija bogataške "elite" nad radnim
slojevima, "nižim rasama" i ženom temelj je Kubertenovog (pozitivnog) humanizma.
menjalačkom svešću i sačuvali uspostavljeni poredak. Zajednički interesi u borbi protiv sve
jačeg radničkog (socijalističkog) pokreta, kao i u duhovnoj kolonizaciji sveta i očuvanju
patrijalhalnog poretka, ujedinili su predstavnike i tako nepomirljivih duhovnih pokreta,
kao što su to hrišćanstvo i olimpijski paganizam.
"dušu" poslao na nebo, nego ju je, na "najsvetijem mestu" paganske Helade, preko svog srca
(koje je bilo ugrađeno u spomenik) simbolično spojio sa "besmrtnim duhom antike".
"Hrišćansko" u celoj stvari je to, što je njegovo srce postalo svojevrsna (olimpijska) relikvija
poput sasušenih delova leševa hrišćanskih "svetaca". U svakom slučaju, "sahrana" njegovog
srca nije imala duhovni već propagandistički karakter: Kuberten je "otišao u večnost" po
istom (banalnom) scenariju po kome je nastojao da organizuje "svoje" olimpijske igre.
x x x
Fusnote
(1)Pierre de Coubertin,The Philosophic Foundation of Modern Olympism,U: Pierre de
Coubertin,The Olympic Idea,131.s.
(7)Novi zavjet,365.s.
"Quel Corps?", maj 1980. N. 16. s. 41.) Pedeset godina se Kuberten beskompromisno borio
protiv profesionalizma nazivajući profesionalne sportiste "cirkuskim gladijatorima", a
novac "najvećim neprijateljem" sporta i olimpijske ideje. U tom kontekstu on je uveo i
"olimpijsku zakletvu" sa kojom je trebalo ojačati veru u amaterske principe i učvrstiti
postojanost religio athletae - bez čega olimpijske igre postaju umesto "crkve",u kojoj će se
narodi sveta klanjati najvišim vrednostima kapitalističkog društva, banalna "vašarska"
predstava. Koji je razlog za ovakav zaokret, pri čemu se čak i cirkuski zabavljači pojavljuju
kao izazov za sportiste amatere? Da li njega treba tražiti u Kubertenovoj "šizoidnosti" koja
će, po Bulonju, doživeti kod "ostarelog" Kubertena svoju kulminaciju nakon održavanja
nacističkih Olimpijskih igara, ili o Kubertenovom strahu da će, ukoliko ne prihvati
neminovni trend profesionalizacije olimpijskih igara, njegovo ime vremenom izbledeti u
olimpijskoj istoriji? U svakom slučaju, u Kubertenovoj progresističkoj koncepciji, koja u
principu "većeg napora" i shodno njemu u potpunoj posvećenosti "intenzivnom" telesnom
vežbanju vidi jednu od glavnih odlika "sportskog duha", ima dovoljno prostora za
(demagoško) opravdavanje profesionalizma. Interesantni su i stavovi, u vezi s ovim
pitanjem, Kubertenovih naslednika na mestu predsednika MOK-a i njegovih najznačajnijih
sledbenika. Govoreći o profesionalnom sportu prilikom otvaranja zasedanja MOK-a u
nacističkom Berlinu 1936. godine, tadašnji predsednik MOK-a, belgijski grof Baje-Latur,
konstatuje: "Trebalo bi da se zajednički borimo protiv trgovine u sportu,težeći da sportu
očuvamo njegovu plemenitost i potrebu razvijanja. To će ostati princip Međunarodnog
olimpijskog komiteta,na osnovu koga se i održava njegov autoritet i dobar glas.Svi pokušaji
da se tu nešto izmeni ostali su bezuspešni i zato budimo gordi što smo mi prva veza između
naroda i što više nego ma koja druga organizacija radimo na sporazumu među narodima."
("Vreme", 1. avgust 1936.) Suprotstavljajući se tendenciji da olimpijske igre postanu
sastavni deo "industrije zabave", Kubertenov "genijalni prijatelj" i organizator nacističkih
Olimpijskih igara Karl Dim se, na proslavi povodom osnivanja Nacionalnog olimpijskog
komiteta Zapadne Nemačke u Bonu (24. septembar 1949. ), poziva na Kubertenovu "lepu
izreku" da "sport treba da se odluči, da li će biti vašar ili crkva", koja treba da bude stalni
orijentir u borbi protiv profesionalizma. (Carl Diem, Der Olympische Gedanke, 95. s, Carl-
Diem-Institut, Koln,1967.) U avgustu 1954. godine Dim konstatuje da je Kuberten bio
svestan "da će olimpijske igre opstati onoliko dugo, koliko svetski sport iskazuje stvarnu
pripadnost amaterizmu. Ukoliko on postane pozornica profesionalaca, onda će izgubiti
svoje dostojanstvo i magiju, a odmah zatim i svoju finansijsku potporu." (Carl Diem,
Olympische Gedanke, 22.s.)
(21)U: Karl Adolf Scherer, 100 Jahre olympische Spiele, 60. s. Harenberg, Dortmund,
1995.Te reči će Kuberten saopštiti kao svoju misao pet dana kasnije, 24. jula, na banketu
kod lorda Disboroua (Lord Desborough) i to na francuskom: "L' important dans ces
olympiades, c' est moins d' y gagner que d' y prendre part." Uporedi: Karl Adolf Scherer, isto,
60. s.
(22)Uporedi: Milorad Ekmečić, Srbija između srednje Evrope i Evrope, 14, 15.s.
Politika,Beograd.1992. Nakon posete SAD 1889. i susreta sa tamošnjim katolicima
Kuberten je, po kazivanju Mekaluna, bio "bolje pripremljen nego većina njegovih zemljaka
za Rerum Novarum pape Lea XIII", a to je uticalo i na njegovo kasnije nastojanje da kod
Vatikana izdejstvuje prihvatanje olimpijskih igara. (Uporedi:Mac Aloon J,This Great
Symbol,114.s.)
(24)Isto,202.s.
(25)Isto,203.s.
(26)Karl Kaucki, Tomas Mor i njegova utopija, 88.s. Na hipokriziju koja vlada u
"hrišćanskim krugovima", kada je reč o sportu, ukazuje i nedavna poseta (svojevrsno
hodočašće) monaha iz Hilandara, jednog od najvećeg svetilišta pravoslavlja, fudbalskom
klubu "Crvena zvezda", najvećem bastionu modernog paganizma na ovim prostorima,
kojom prilikom su oni predstavnicima "Crvene zvezde", fanatičnim propagatorima i
čuvarima paganističkog kulta, "uručili poklon" u vidu kopije ikone "Trojeručice" -
najsvetijeg simbola pravoslavlja!
x x x