VLAGA U ATMOSFERI

Atmosferska vlaga predstavlja sadržaj vodene pare u zraku

Većina se vodene pare formira
isparavanjem s vodenih površina na
uobičajenim temperaturama
Kada čvrsta faza (led) prelazi direktno u
stanje vodene pare bez prolaska kroz
prelazno tečno stanje, naziva se
sublimacija.

Najvažnije fizičke značajke vlage u atmosferi su:

• zasićenje,
• točka rosišta,
• deficit saturacije,
• latentna toplota isparavanja,
• apsolutna vlažnost,
• relativna vlažnost.
 VLAGA U ATMOSFERI
Zasićenje
Zrak je zasićen (saturiran) ako sadrži maksimalnu količinu vodene pare koju može
primiti pri određenoj temperaturi i tlaku
Svakoj temperaturi zraka
odgovara jedna maksimalno
moguća količina vodene pare.

Kad je ta količina postignuta dolazi

do uspostavljanja procesa
kondenzacije i kondenzira se
upravo toliko vodene pare koliko je
isparavanjem dolazi u zrak. Tada
kažemo da je vodena para u
zasićenom stanju, odnosno da je
zrak zasićen vodenom parom.

Tlak kojim djeluje vodena para u zasićenom stanju zove se ravnotežni tlak ili tlak
zasićenja i označava se s Pv.
VLAGA U ATMOSFERI

Temperatura Tlak saturisane Nagib krive

zraka vodene pare
(0C) (mmHg) (mb) (mmHg/0C)
0,0 4,58 6,11 0,30
5,0 6,54 8,72 0,45
7,5 7,78 10,37 0,54
10,0 9,21 12,28 0,60
12,5 10,87 14,49 0,71
15,0 12,79 17,05 0,80
17,5 15,00 20,00 0,95
20,0 17,54 23,38 1,05
22,5 20,44 27,95 1,24
25,0 23,76 31,67 1,40
27,5 27,54 36,71 1,61
30,0 31,81 42,42 1,85
32,5 36,68 48,89 2,07
35,0 42,81 57,07 2,35
37,5 48,36 64,46 2,62
40,0 55,32 73,14 2,95
42,5 62,18 84,23 3,25
45,0 71,20 94,91 3,66
 VLAGA U ATMOSFERI

Svakoj temperaturi zraka odgovara određeni ravnotežni tlak vodene pare tj. vrijedi
Magnus-Tetensova formula:

t - temperatura zraka,
e - baza prirodnih logaritama,
c1 - ravnotežni tlak vodene pare pri 0 C a
iznosi 6,11 hPa,
c2 i c3 - konstante ovisne o agregatnom
stanju vodene površine. One su određene
empirijski i c2 je brojčana veličina a c3 ima
dimenziju temperature.
 VLAGA U ATMOSFERI
Donji sloj atmosfere nije zasićen vodenom parom pa je stvarni tlak vodene pare manji od
ravnotežnog tlaka.

Oba tlaka se iskazuju u hektopaskalima(hPa) ili milibarima(mb).

Stvarni tlak vodene pare je mjerilo vlažnosti zraka, a pomoću njega i ravnotežnog tlaka
određuju se ostale veličine preko kojih pratimo i opisujemo vlagu u zraku poput
apsolutne i relativne vlažnosti.

Relativna vlažnost zraka pokazuje koliko se vodene pare nalazi u zraku prema
maksimalnoj količini koju bi zrak mogao sadržavati pri jednakoj temperaturi.

Relativna vlažnost 50% znači da se u zraku nalazi polovica količine vodene pare koji bi
zrak uz istu temperaturu mogao sadržavati.

Što se stvarni tlak razlikuje više od ravnotežnog, to je relativna vlažnost manja. Kad su
tlakovi jednaki zrak je zasićen vodenom parom, relativna vlažnost je 100 %.
VLAGA U ATMOSFERI
 VLAGA U ATMOSFERI

Apsolutna vlažnost zraka se određuje omjerom mase vodene pare u volumenu zraka.
Dobije se primjenom plinske jednadžbe:
masa vodene pare (g) mv
av  3
volumen zraka (m )

V
g / m 
3

Ukoliko se tlak vodene pare iskazuje u hPa, a temperatura zraka u kelvinima, apsolutna
vlažnost je iskazana u g/m3.
 VLAGA U ATMOSFERI
Rosište je temperatura pri kojoj vodena para počinje kondenzirati. Ta se temperatura
može postići tako da se, na primjer, uz nepromijenjenu količinu vodene pare zrak
ohlađuje do zasićenja. Tada stvarni tlak vodene pare postaje jednak ravnotežnom tlaku.

c3 ln p v  ln c1 
Tr 
c 2  ln p v  ln c1 
Pri rosištu ili nižoj temperaturi kondenzacijom stvaraju se kapljice vode i na bilju
se pojavljuje rosa, ili se stvara mraz, ovisno o tome da li je rosište više ili niže od
0 C.

Deficit saturacije je razlika između tlaka saturirane vodene pare pri temperaturi zraka t i
stvarnog tlaka (nesaturirane) vodene pare. Deficit saturacije ili zasićenja ukazuje na
dodatnu količinu pare koju bi mogao primiti zrak na temperaturi t, prije nego što postane
saturiran.
Deficit saturacije značajan je kao pokazatelj mogućnosti isparavanja ali i padavina. Što
je on veći mogućnost isparavanja je veća, a mogućnost formiranja i pojave padavina
manja.
 VLAGA U ATMOSFERI

Latentna toplota isparavanja je količina

toplote apsorbirane jedinicom mase
supstance, bez promjene u temperaturi, pri
prelasku iz tečnog u plinovito stanje.
Suprotna promjena stanja otpušta
ekvivalentnu količinu toplote koja se naziva
latentnom toplotom kondenzacije.

Latentna toplota isparavanja vode L, varira u ovisnosti o temperaturi ali se može točno
definirati do temperature od 400C pomoću slijedećeg izraza:

L  597  0 ,56 t (cal/g) gdje je t temperatura površine vode u 0C.

Latentna toplota fuzije – čvrsto u tečno stanje (79,7 cal/g).

Latentna toplota sublimacije – čvrsto u plinovito stanje (675 cal/g)

 90
85
80

Relativna vlažnost (%)

75
70
65
60
55
50 Mostar
45 Tuzla

40
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12
Mjesec

Unutar godišnja raspodjela relativne vlažnosti

za meteorološke stanice Tuzla i Mostar
VLAGA U ATMOSFERI
VLAGA U ATMOSFERI
VLAGA U ATMOSFERI
VLAGA U ATMOSFERI
VLAGA U ATMOSFERI
VLAGA U ATMOSFERI
VLAGA U ATMOSFERI
 VJETAR
Gibanja zraka su vektorske veličine koje opisuju smjer i iznos gibanja čestica
zraka. To su zračna strujanja.
Razliku se vodoravna i uspravna strujanja. Vodoravno gibanje zraka=vjetar.

Intenzitet vjetra

Iznos (intenzitet) gibanja čestica zraka ili

brzine zračne struje izražava se u
jedinicama brzine.

1ČV=1 NM/h (nautička milja /sat)

= 1.852 km/h,
1 ČV=0.514 m/s,
1 m/s=1.944 ČV
 VJETAR
Smjer
Izražava se pomoću zemljopisnih strana svijeta, može se prikazati u stupnjevima.
Grafički prikaz smjerova zove se ruža čestina
Ruža čestina se obično dijeli na 16 dijelova i prikazuje za različite vremenske jedinice.
 VJETAR
Ruža vjetrova

Jačina i smjer vjetra se određuju ružom vjetrova (8 ili16 smjerova), u stupnjevima

(0 do 360°). 0 znači izostanak vjetra
VJETAR

Anemometar određuje brzinu vjetra.

Sastoji se od Robinsonovog križa.

Anemograf bilježi smjer i brzinu vjetra.

Koristi anemometar i vjetrokaz
VJETAR
Bura je tipični vjetar Jadranskog primorja koji
nastaje u obalnom moru uz koje planinski lanci
dijele topliji zrak od hladnijeg (nad kopnom). Bura
je pretežno suh, jak i hladan vjetar koji puše sa
SI, a na udare doseže brzinu i do 50 m/s (na
smjer i brzinu odlučujući utjecaj ima oblik kopna).

Jugo uvjetovan općim južnim strujanjem nastalim

zbog Sredozemne ciklone (Genova) ili na
Jadranu, a samo ponekad kao dio strujanja vjetra
široko koji puše na širem prostranstvu
Sredozemlja dolazeći iz Afrike. Jugo obično puše
iz južnog kvadranta, dok sve bliže obali zbog
utjecaja orografije i trenja skreće na jugoistočni
kvadrant. To je topli i vlažni vjetar, koji se javlja
uz oblačno i kišovito vrijeme. Puše po nekoliko
dana ujednačenom brzinom oko10 m/s. Postoji
ciklonsko jugo i anticiklonsko jugo. Njegovim
dolaskom postupno padne tlak, te poraste
temperatura i vlaga. Valovi su visoki 3 –5 m
 VJETAR
Pijavica ili tromba je atmosferski vrtlog
manjeg razmjera i kratkog trajanja koji se pri
izrazito nestabilnoj atmosferi pojavljuje ispod
olujnog kumulonimbusa. Može nastati
iznad vodene površine (vodena, ili ako
nastane nad morem, morska pijavica,
odnosno tromba marina) te nad kopnom.

Mnogi smatraju da je vodena pijavica ustvari manji tornado nad vodom te da takvu
pijavicu kad prijeđe s vodene površine nad kopno valja smatrati tornadom. U nas se ove
vrtložne pojave nazivaju pijavicama, a samo u slučaju većih razornih djelovanja na
kopnu, tornadima. Rotacija u vrtlogu pijavice češće je u ciklonalnom smjeru.
Gibljiva cijev pijavice ljevkastog je oblika te je često nagnuta. Proteže se od oblaka do
morske površine. Promjera je od dvadesetak do stotinu metara.
Brzine kojima zrak kruži oko sniženog tlaka u središtu vrtloga kreću se od nekoliko km/h
pa do 80 km/h u iznimnim slučajevima.
 EVAPOTRANSPIRACIJA
Evapotranspiracija predstavlja prelaz vode iz tečnog (ili čvrstog) stanja u vodenu paru
(plinovito stanje).

Do isparavanja dolazi sve dok postoji izvor vlage, gradijent tlaka vodene pare između
površine vode i atmosfere i izvor energije.
Isparavanje ovisi o raspoloživoj energiji, temperaturi vode i zraka, deficitu zasićenosti
zraka vodenom parom, brzini vjetra, insolaciji, atmosferskom tlaku i kemijskim
osobinama vode.
EVAPOTRANSPIRACIJA
 EVAPOTRANSPIRACIJA

Potencijalna evapotranspiracija Stvarna evapotranspiracijaje iznos

predstavlja maksimalan iznos isparavanja za stvarne tj. realne uvjete
evapotranspiracije koji bi se ostvario u vlažnosti .
uvjetima dovoljne količine vlage
(vlaga nije ograničena).
 EVAPOTRANSPIRACIJA
Određivanje evapotranspiracije
Tri glavna pristupa:
• Teoretski pristupi bazirani na fizici procesa,
• Analitički pristupi temeljeni na bilanci energije ili vode
• Empirijski pristupi.

Da bi uopće moglo doći do isparavanja, trebaju nužno biti ispunjena dva fizička
zakona. Primarno na raspolaganju mora biti energija (latentna toplota isparavanja).
Odmah zatim, isparena voda mora biti otklonjena s kontaktne površine u atmosferu,
kako bi se proces isparavanja kontinuirano nastavio.
 EVAPOTRANSPIRACIJA

Isparavanje sa slobodne vodene površine

 EVAPOTRANSPIRACIJA

Mjerenje evapotranspiracije - LIZIMETAR

 EVAPOTRANSPIRACIJA

Mjerenje evapotranspiracije – VODNA BILANCA

 EVAPOTRANSPIRACIJA
LIZIMETAR SHEMA LIZIMETRA

(P  ET)A  V  IZ
P – oborine (mjere se) u (mm),
ET – evapotranspiracija u (mm) – nepoznata,
A – površina horizontalnog presjeka posude (poznata),
ΔV – promjena zapremine vode u posudi (mjeri se vaganjem),
IZ – zapremina vode koja je istekla iz posude.
 EVAPOTRANSPIRACIJA

Metode proračuna evapotranspiracije

Thornthwaiteova metoda
Blaney-Criddle
Penmanova metoda
Penman-Monteith metoda
Antalova metoda
Metoda Eaglemana
Metoda Ivanova
Metoda Christiansena
Metoda Hargreavesa
Metoda Lowry-Johnson
Metoda Turca
Metoda Kuzmina

Sve metode predstavljaju empirijske izraze za proračun evapotranspiracije.

Većina ovih metoda kao ulazne podatke koriste podatke o temperaturi, vlažnosti,
radijaciji, vjetru kao i podatke vezane uz karakteristike tla.
 EVAPOTRANSPIRACIJA

J - Thornthwaite-ov godišnji toplinski indeks

I - Thornthwaite-ov mjesečni toplinski indeks
T - srednjadnevna temperatura zraka (°C)
Tmjes - srednja mjesečna temperatura zraka (°C)
So - srednjednevno astronomsko trajanje sijanja sunca u satima
φ - zemljopisna širina(u°)
ETp - dnevna referentnaeva potranspiracija(mm)
 OBLACI
Oblaci su:
• jedan od stadija kruženja vode u prirodi ili
• hidrometeor sastavljen od čestica vode i/ili leda izdignutih iznad Zemlje
 OBLACI
Troposfera - najniži sloj atmosfere, najbliži Zemljinoj površini

Zrak se dizanjem hladi, a pad temperature utječe na količinu vodene pare koju zrak
može apsorbirati

U višim dijelovima atmosfere zrak je hladniji, može primiti manju količinu vodene pa
lakše dolazi do kondenzacije
 OBLACI
Rodovi oblaka:
- Cirrus (vlaknast)
- Altus (visok)
- Cumulus (grudast)
- Nimbus (kišni)
- Stratus (slojevit)
OBLACI
OBLACI
OBLACI
 OBLACI
Kondenzacijske jezgre

Da bi proces kondenzacije ili sublimacije mogao započeti neophodno je postojanje

kondenzacijskih jezgri.
OBLACI
OBLACI
OBLACI
OBLACI
OBORINE
OBORINE
OBORINE
OBORINE
OBORINE
OBORINE
 OBORINE
Kratak povijesni pregled istraživanja snježnih pahuljica
Već 1611. godine čuveni znanstvenik Johannes Kepler u svojoj knjizi “A New Year's Gift of
Hexagonal Snow“ raspravljao je o uočenoj šesterokutnoj pravilnosti oblika snježnih pahuljica.

1635. godine, snježne pahuljice privukle su pažnju filozofa i matematičara Renéa Descartesa. On
je zabilježio vrlo detaljne i nadasve dojmljive opise prostim okom vidljivih oblika pahuljica. Uočio je
da su nalik pločicama leda, te da su šesterokutnog oblika, vrlo pravilne, najčešće sa šest jednakih
krakova.

Prvi koji se dokopao optičkog mikroskopa bio je Robert Hook. Promatrane oblike snježnih pahuljica
pažljivo je crtao rukom te ih je zajedno s detaljnim opisima 1665. objavio u knjizi 'Micrographia'.
Zahvaljujući njegovom radu očitom je postala kompleksnost strukture i jasno istaknuta tada
zagonetna simetrija snježnih pahuljica.
 OBORINE
Kratak povijesni pregled istraživanja snježnih pahuljica

Wilson Bentley, živeći u okruženju koje je veći dio godine okovano snijegom, 1885. započeo je
s mikrofotografiranjem snježnih pahuljica.

Tijekom 50 godina prikupio je oko 5000 fotografija i to samo onih od skladnih i pravilnih
 OBORINE
Kratak povijesni pregled istraživanja snježnih pahuljica

U Japanu znanstvenik Ukichiro Nakaya prvi je proveo sustavno istraživanje oblika

snježnih kristala. Od 1932., detaljno je dokumentirao zapažanja svih tipova smrznutih
padalina, te ih je jasno identificirao i katalogizirao.

Dokazao je pretpostavku da su temperatura i vlažnost u atmosferi najodgovorniji za

oblike snježnih pahuljica.
OBORINE
OBORINE
OBORINE
OBORINE
OBORINE
OBORINE
OBORINE
OBORINE
OBORINE
OBORINE
OBORINE
OBORINE
OBORINE
OBORINE
OBORINE
OBORINE