4. KO JE REKAO DA NEMA PRAVE, VJEČNE LJUBAVI?

Ćelija u ludnici. Dva kreveta. Majstor i Ivan sjede na jednom od njih.

MAJSTOR: Molim te, prestani me gnjaviti!

IVAN: Ali, ti ne shvataš!

Pojavi se Mačak.

MAČAK: Vjerovatno se pitate otkud ova dvojica zajedno? Vidite, život je čudo. Kao prvo
(pokazuje na Ivana), naš Ivan je, nakon što je počinio svoj gnusni čin odlučio da se baci u
rijeku, u nadi da će u njoj naći olakšanja. Mrmljajući nešto za sebe, vrzmajući se i brišući
razbijenu usnu, skinuo je sa sebe odjeću i spustio se u vodu. U njoj je pronašao željeno
olakšanje. Njegovo tijelo je oživjelo, ojačalo. Međutim, voda nije pomogla njegovoj glavi.
Lude misli su tekle kroz nju u potocima.

IVAN: Kažem ti, taj čovjek, taj stranac mi je nešto uradio!

MAJSTOR: Smiri se.

IVAN: A nisam ti ni rekao najluđu stvar! Izašao sam iz vode i vidio da mi je odjeća nestala.
Nije nikoga bilo tu, nije je niko mogao uzeti.

MAJSTOR: Hoćeš li prestati više?

IVAN: Misliš da bi se ja ovako obukao? Nije ovo moja odjeća. Ovo je stajalo umjesto moje
odjeće.

MAJSTOR: I, šta hoćeš time da kažeš?

IVAN: Da nisam ja kriv! Nisam ništa uradio svojom voljom!

MAJSTOR: Prijatelju, u ludnici si, ovdje niko nije kriv.

IVAN: A taj stranac?

MAJSTOR: Zaboravi na njega.

IVAN: Kako da zaboravim? Ko je on?

MAJSTOR: Nećeš shvatiti.

IVAN: Šta bi to trebalo da znači?

MAJSTOR: Ti se stvarno ne sjećaš mene?

IVAN: Molim?

MAJSTOR: Tražio sam ti cigaru danas. Bio sam i ja tu. Otjerali ste me.

IVAN: Ne sjećam se stvarno.

MAJSTOR: Nisi jedini koji me ne primjećuje.

IVAN: Ko si ti?

MAJSTOR: Ja sam Majstor.

MAČAK (šaptom): Majstor...

Tišina.

IVAN: Majstor?

MAJSTOR: Ma zezam se, ja sam obični klošar kojeg je zajebao ko je mogao.

IVAN: Kako si ti završio ovdje?

MASJTOR: Kažem ti, uništili su me.

IVAN: Kako?

MAJSTOR: Trebao sam biti neko. Znam sve što se treba znati, ali ne ide to tako. Kod nas su
pare zamijenile istinu.

IVAN: Ništa ja tebe ne razumijem.

MAJSTOR: Naravno da me ne razumiješ, isti si kao i ostali... Samo me ona razumije, a i nju
sam otjerao od sebe.

IVAN: Ona?

MAJSTOR: Ne znam šta je vidjela u meni.

IVAN: Ko?

MAJSTOR: Čak i sada, nakon što su me smirili, ne mogu shvatiti šta je ona tražila. Šta joj je
trebalo?

IVAN: Hoćeš li mi ispričati o čemu je riječ?

Mačak odlazi do prazno kreveta i skida plahtu sa njega, izlazi sa scene.

MAJSTOR: Nije ni bitno.

IVAN: Ti si baš lud!

MAJSTOR: I ti bi poludio da si na mom mjestu. Ona mi je pomagala da napišem to smeće

zbog kojeg su me uništili. Bila je prelijepa, ostavila me je. Zaboravila je na mene.

IVAN: Ko je ona?

Mačak izlazi na scenu. Sa sobom vodi ženu sa plahtom preko glave.

MAČAK: Tajanstven je ovaj naš Majstor, zar ne? Za mnom, gledaoče! Ko ti je rekao da na
svijetu nema prave, vjerne, vječne ljubavi! Takvom lažljivcu treba odrezati njegov odvratni
jezik! Za mnom, moj gledaoče, samo za mnom, a ja ću ti pokazati takvu ljubav! Ne! Majstor
je griješio kad je s tugom govorio Ivanu u bolnici, u vrijeme kad se noć provlačila kroz ponoć,
da je ona njega zaboravila. To nije moglo biti. Ona ga, dakako, nije zaboravila. Najprije ćemo
otkriti tajnu koju majstor Ivanu nije htio otkriti (skida plahtu sa ženine glave, vidimo da je to
Margarita). Bila je lijepa i pametna i sretna. Sa sigurnošću možemo reći da bi se mnoge žene
zamijenile sa Margaritom.

Ivan se pretvara u njenog muža.

MAČAK: Bila je žena vrlo velikog specijaliste koji je, osim toga, učinio veliko otkriće od
državnog značaja!

Margaritin muž joj se približava, oni se hladno poljube.

MAČAK: Imala je sve, samo ne... ljubav.

Majstor se diže. Pijano tetura ulicama grada. Margaritin muž odlazi na posao, poljubi svoju
ženu, koja ostaje sama i tužna.

MAČAK: Margarita nije nikada dirnula štednjak. Margarita nije poznavala užas života u
zajedničkom stanu. Jednom riječju ... je li bila sretna? – Ni trenutka! Od vremena kad se s
devetnaest godina udala i dospjela u vilu, ona nije znala za sreću. Bogovi, bogovi moji! Što je
htjela ta žena?! Što je htjela žena kojoj je u očima uvijek tinjao neki nerazumljivi plamičak?
Što je htjela vještica koja je malo škiljila jednim okom, koja se tada, u proljeće, okitila
mimozama?

Margarita izlazi iz stana. Majstor i dalje tetura ulicama, zastaje, kao da će povratiti, ali
nastavlja hodati. Margarita ubire neko cvijeće. Uoči Majstora. Zagledaju se. Margarita
prilazi Majstoru i nudi mu buket.

MARGARITA: Sviđa li ti se?

MAJSTOR: Ne!

MARGARITA: Uopšte ne voliš cvijeće?

MAJSTOR: Ne, volim cvijeće, samo ne takvo.

MARGARITA: A kakvo volite?

MAJSTOR: Volim ruže.

Margarita baca cvijeće. Majstor zbunjeno posmatra. Nakon nekoliko trenutaka ga diže, nudi
Margarita, ona ga odbija uz smiješak. Majstor ga stavlja u džep.

MAČAK: Ljubav ih je pogodila kao munja, kao nož. Razgovarali su kao da se znaju već
mnogo godina. Dogovorili su se da će se sresti na istom mjestu, kraj rijeke i sutra. Uskoro,
uskoro je ta žena postala njegova tajna žena. Svaki dan bi mu dolazila. Naš heroj je
grozničavo radio na svom romanu, koji je obuzeo i našu heroinu.

Majstor sjeda za svoj maleni stolić, zgrčen je i zauzet pisanjem.

Margarita ulazi u njegovu sobu sa cvijećem u rukama. Iz vaze izbacuje staro cvijeće i stavlja
novi šareni buket, on je i ne gleda. Ona oblači pregaču i i pripravljala doručak.

Majstor sve užurbanije piše. Margarita je gotova sa kuhanjem. Prilazi mu sa doručkom te mu

ga dodaje. On diže pogled sa hrpe papira koja se nalazi pred njim i koja je zaokupljala
njegovu pažnju sve vrijeme. Dodaje joj manuskript. Ona ga zadivljeno gleda.

Margarita i Mačak odlaze sa scene.

Majstor se vraća na klupu, Ivan sjedne pored njega. Vraćamo se u ludnicu.

MAJSTOR: Pokušala mi je ona pomoći...

IVAN: Ti si pisac neki je li? Beletristiku pišeš je li?

MAJSTOR: Veliki pisac. Majstor.

IVAN: I šta je bilo na kraju? Otkud tebe ovdje?

MAJSTOR: Ona mi je pokušala srediti život. Imala je veze.

IVAN: I...

MAJSTOR: Gamad prevarantska, eto šta!

Mačak se ubrzano vraća, vodi Margaritu za ruku.

MAČAK: Dragi gledaoče, naš heroj je u svom rastresenom stanju zaboravio izgovoriti
nekoliko ključnih činjenica! Vidite, nesigurnost u vlastite sposobnosti čovjeka često tjeraju na
ekstremne mehanizme odbrane.

Majstor sjedi za stolićem, mrlmlja nešto u prazno, „kuha“ sebi dozu heroina te je ubrizga u
venu.

Majstor tetura po svojoj sobici, pije alkohol iz flaše. Margarita ulazi, zabrinuta je.

MARGARITA: Zakasnit ćeš!

MAJSTOR: Bio sa na sastanku. Hoće da mi unište tekst. Sve će da promjene.

MARGARITA: Idi, bori se!

MAJSTOR: Ništa od toga. Gotovo je sve. Nisu mi ni platili još uvijek. Sve će propasti.

MARGARITA: Molim te, otiđi.

MAJSTOR: Ti, da si toliko zabrinuta za mene... Ostavila bi muža.

MARGARITA: Otkud sada to?

MAJSTOR: Samo govorim.

MARGARITA: Nemoj biti takav.

MAJSTOR: Nemoj ti biti takva.

MARGARITA: Želim ti pomoći.

MAJSTOR: Nisam siguran da ti vjerujem.

MARGARITA: Pijan si.

MAJSTOR: Možda bi i ti trebala koju popiti.

MARGARITA: Znaš li koliko sam se borila da ti sredim ovaj posao?

MAJSTOR: Izgleda da je bilo uzaludno. Ne mogu ja sa takvim raditi.

MARGARITA: Šta ćemo sad?

MAJSTOR: Pravit probleme.

MARGARITA: Pokušala sam ti pomoći.

MAJSTOR: Znam.

Mačak uhvati Margaritu za ruku, vodi je ka izlazu. Majstor se vraća na svoje mjesto pored
Ivana.

MAČAK (dok izlazi): To je sudbina svih velikih ljubavi. Ko zna, možda i nije kraj?

Majstor nastavlja pričati Ivanu.

MAJSTOR: I eto, napravio sam problem. Otjerao sam je. Sad sam ovdje.

IVAN: Ti si pravi umjetnik druže moj!

MAJSTOR: Neizlječivi sam luđak.

IVAN: Ma daj, praviš dramu ni iz čega.

MAJSTOR: Moguće je i to.

MAČAK (off): Sve je moguće!

MAJSTOR: Jesi li čuo?

IVAN: Šta?

MAJSTOR: Ššš
Tišina. Obojica pomno slušaju. Ništa se ne čuje.

IVAN: Hajde, lako ćemo mi riješiti tvoj problem. Ostavila te je žena. Šta ćemo sa mnom?

MAJSTOR: Zaboravi na sve. Sve je laž.

IVAN: Ali, on je znao stvari koje se ne mogu znati, radio je nemoguće.

MAJSTOR: Stranac koji je došao u grad i koji radio nemoguće stvari tek tako?

IVAN: Da.

MAJSTOR: Iskreno, volio bih upoznati tog čovjeka.

5. UPLAKANA BEBA U ŠUMI

Šuma pored grada. Frida sjedi na tlu, plače i posmatra svoju uplakanu bebu. Voland se
pojavlju, razgovara sam sa sobom. Voland zastane pred Fridom, od uha do uha se nasmije te
joj se obrati.

VOLAND: Gdje ćemo?

FRIDA: Molim.

VOLAND: Gdje želiš da te vodim?

FRIDA: Pustite me, zvat ću vam policiju.

VOLAND: Mislim da za to neće biti potrebe.

FRIDA: Šta hoćete od mene?

VOLAND: Ja sam samo slučajni prolaznik koji je vidio uplakanu i izgubljenu djevojčicu,
želim biti od pomoći.

Beba počne plakati.

VOLAND: Je li muško ili žensko?

FRIDA: Muško.

VOLAND: Kako se zove?

Frida počne plakati.

VOLAND: Povjerljiva informacija (nasmije se). Od koga bježi mlada princeza?

FRIDA: Molim?

VOLAND: Od koga bježiš?

FRIDA: Otkud znaš da bježim?

VOLAND: Imam pronicljivo oko i sjajne vještine opservacije.

FRIDA: Bježim od svega.

VOLAND: Pretpostavljam da bježanje ima veze sa uplakanim stvorenjem?

FRIDA: Da.

Tišina.

Frida se okrene ka bebi.

FRIDA: Hoćeš li, molim te, prestati plakati? Molim te.

Voland se okrene ga bebi, dotakne je, ona prestane plakati.

VOLAND: Rješeno!

FRIDA: Ahhh. Mir. Napokon, mir. Ne prestaje sa plačem.

Tišina.

VOLAND: Gdje si se ti uputila?

FRIDA: Rekla sam ti... Bilo gdje... Što dalje od ovog otrovnog grada.

VOLAND: Svugdje ti je isto.

FRIDA: Nije. Meni nije. Ne sa njim (pokazuje na bebu)

VOLAND: Imam ja rješenje za tebe.

FRIDA: Kakvo?

VOLAND: Neće ti se svidjeti.

FRIDA: I...

VOLAND: Prije toga ti želim reći da te poznajem. Hoću reći, poznajem ljude. I, znam tačno u
kakvoj si situaciji

FRIDA: Kako znaš u kakvoj sam ja situaciji?

VOLAND: Vjeruj mi da znam.

FRIDA: Koje mi onda rješenje nudiš?

VOLAND: Jesi li sigurna da želiš ćuti?

FRIDA: Izgovori!

VOLAND: Rješi se malog

FRIDA: Molim?

VOLAND: Ostavi ga tu, vrati se u grad.

FRIDA: Gdje da ga ostavim?

VOLAND: Tu... Pored puta... Gdje god... Svejedno je...

FRIDA: Šta?

VOLAND: Zar ne želiš to uraditi?

FRIDA: Jesi li ti poludio, čovječe?

VOLAND: Svi smo ludi. Svijet je lud moja ti... Kako ono reče da se zoveš?

FRIDA: Frida.

VOLAND: Frida, Frida... Znao sam jednom jednu Fridu... Uglavnom...

FRIDA: Pusti me na miru.

VOLAND: Nećeš imati mira dok god je on tu.

FRIDA: Ne poznaješ me, šuti!

VOLAND: Poznajem, naravno da poznajem.

FRIDA: Možemo li prestati pričati?

VOLAND: Naravno.

Tišina.

FRIDA: Hoćeš li me pustiti na miru?

VOLAND: Rekao sam ti, želim ti pomoći.

FRIDA: Dosta!

VOLAND: Ne boj se.

FRIDA: Voljela bi nestati zauvijek.

VOLAND: Moglo bi se i to srediti, ipak, mislim da nije još uvijek vrijeme za to.

FRIDA: Ti si neki manijak?

Voland se gromoglasno, manijakalno smije.

FRIDA: Tražit će me.

VOLAND: Šta?
FRIDA: Ako mi nešto budeš uradio, tražit će me, uhvatit će te.

VOLAND: Ko će te tražiti?

FRIDA: Ljudi koji me vole

VOLAND: Ljudi od kojih bježiš?

FRIDA: Već sam ti rekla: Ne. Znaš. Me.

VOLAND: Znam te, znam vas... Vidiš, često šetam pustim dijelovima planete zemlja. Ne bih
da zvučim kao neki luđak, ali, često imam, hajmo to nazvati šestio čulo... Znam tačno šta oni
žele od mene

FRIDA: Ne želim ništa od tebe.

VOLAND: Naravno da želiš. Ljudsko si biće, to je i jedina tvoja funkcija... Želiš, želiš, želiš..

FRIDA: A šta je želim od tebe?

VOLAND: Želiš da ti kažem da je uredu mrziti svoje dijete. Želiš da ti dam dozvolu da ga se
riješiš.

FRIDA: Ti si budala.

VOLAND: Zašto me tjeraš da ovo radim?

FRIDA: Šta da radiš?

VOLAND: Da te ubjeđujem u nešto što već znaš.

Frida se diže.

VOLAND: Sjedni.

FRIDA: Pusti me, želim da idem.

VOLAND: Ne mogu te pusiti dok ne priznaš.

FRIDA: Šta?

VOLAND: Da je ono naizgled slatko i nevino stvorenje koje se nalazi tu pored nas u suštini
izvor svih tvojih problema, da je toliko lako rješiti se tog problema, da ti jedino nedostaje
mrva hrabrosti.

FRIDA: Ali...

VOLAND: Bez 'ali'. Ja možda izgledam kao čudni čovječulak koji ti želi nauditi... Nemoj
plakati, neću ti ništa uraditi.

FRIDA: Ne plačem zbog tebe, iskreno mi je svejedno šta će biti sa mnom.

VOLAND: Nemoj tako, ti si najvažnija osoba na planeti zemlji.

Voland uzima bebz u naručje. Hvata Fridu za ruku, diže je. Oni počnu hodati.

FRIDA: Ja sam niko i ništa.

VOLAND: Oni su te željeli pretvoriti u ništavilo.

FRIDA: Ko?

VOLAND: Oni koji su te silovali.

FRIDA: Kako znaš?

VOLAND: Rekao sam ti... šesto čulo

FRIDA: Ko si ti?

VOLAND: Tvoj jedini prijatelj. Nemoj da te pretvore u nulu. Ti si dobra, lijepa, pametna.
Sebi si najvažnija, jer da nisi, već bi se ubila.

FRIDA: Ne...

VOLAND: Ovo stvorenje je tvoj as iz rukava. Sad ćemo doći na mjesto na kojem ćeš ga
ostaviti. Nakon toga ću te vratiti u grad, bićeš deset godina mlađa, pokucat ćeš onog gadu koji
ti je napravio ovaj problem i...

FRIDA: I...

VOLAND: Uništit ga!

FRIDA: Ne mogu.

VOLAND: Moraš!

FRIDA: Nemam snage.

VOLAND: Ono ti pije krv. Ono te cijedi.

Tišina.

FRIDA: Zašto si stao?

VOLAND: Stigli smo draga moja Fridice.

FRIDA: Šta sad?

VOLAND: Sad ćeš uraditi ono što želiš.

FRIDA: Jesi li siguran da je to ispravno?

VOLAND: Jesi li ti?

Voland dodaje bebu Fridi.

VOLAND: Niko ne zaslužuje da bude tužan. Rođena si da bi bila sretna. Zakopaj ovu bebu,
zaboravi na nju. Garantujem ti da ćeš se preporoditi.

FRIDA: Ko si ti?!?

VOLAND: Stranac. Neka ostane na tome.

Voland poljubi Fridu u čelo, odlazi. Frida ostaje sama, beba počne plakati.