1tepert Darko Skripta Petoknjižje PDF

Uvod i egzegeza Starog zavjeta I
Petoknjižje i Prednji proroci

I. Uvod
1. Opis kolegija
Kolegij se bavi Petoknjižjem (Post - Pnz) i Prednjim prorocima (Jš, Suci, 1-2
Sam, 1-2 Kr). Sadržaj: Uvod u Petoknjižje i Prednje proroke s kratkom poviješću
istraživanja. Poseban uvod u Petoknjižje, sastav, povijesni ambijent, teološka poruka i
različite teorije o nastanku. Uvod i predstavljanje sadržaja pojedinih knjiga, te egze-
getsko tumačenje izabranih važnijih tekstova. Poseban uvod u Prednje proroke (deute-
ronomistička povijest), sastav, povijesni ambijent, teološka poruka. Uvod i predstav-
ljanje sadržaja pojedinih knjiga, te egzegetsko tumačenje izabranih važnijih tekstova.
Oblici izvođenja nastave: predavanja uz audio-vizualne prezentacije, konzultacije.
Ispiti: usmeno.
2. Sadržaj kolegija
Uvod
Naslovi i sadržaj
Kompozicija: povijesno-književni problem
Teorija dokumenata od 70-ih godina i današnje stanje
Petoknjižje
Postanak
Izlazak
Levitski zakonik
Brojevi
Ponovljeni zakon
Prednji proroci
Jošua
Suci
Knjige o Samuelu
Knjige o kraljevima
3. Literatura
(a) Obavezna literatura
Biblija, osobito Jeruzalemska Biblija s uvodima i bilješkama. Obavezno: uvodi u
Petoknjižje, te u knjige o Jošui, Sucima, Samuelu i Kraljevima.
A. POPOVIĆ, Uvod u knjige Staroga zavjeta I. Uvod u knjige Petoknjižja i u pitanja
nastanka Pentateuha, Zagreb, 2012.
W. HARRINGTON, Uvod u Stari zavjet, Zagreb 1993. (str. 21-96: Pregled povijesti
Izraela [povijesni kontekst do povratka iz babilonskog progonstva]; str.114-116:
Fizička geografija Palestine; 117-162: Petoknjižje;163-190: Deutoronomistička
povijest).
II. Petoknjižje: 1. Naslov
(b) Dodatna literatura

B. LUJIĆ, Drugi - mogućnost ljubavi, Zagreb 2003.
A. REBIĆ, Stvaranje svijeta i čovjeka, Zagreb 1996.
M. TÀBET, Introduzione al Pentateuco e ai Libri storici dell’Antico Testamento,
Roma 2001.
E. ZENGER, Einleitung in das Alte Testament, Stuttgart 1995.
D. ARENHOEVEL, Uspomena na očeve. Post 12-50 (Riječ 22), Zagreb 1991.
R. SCHMID, S Bogom na putu. Knjige Izlaska, Levitskog zakonika i Brojeva (Riječ
23), Zagreb 1991.
G. BRAULIK, Mojsijeva oporuka, Knjiga Ponovljenog zakona (Riječ 19), Zagreb
1988.
H. MADL, Ako budete čuvali Savez. Jošua – Suci – Ruta (Riječ 20), Zagreb 1991.
N. HOHNJEC, Biblija u prozi, Zagreb 2002.
II. Petoknjižje
1. Naslov
Zbirka od pet biblijskih knjiga o kojoj je ovdje riječ nosila je kroz povijest ili
danas nosi više različitih naslova. U židovskoj tradiciji uobičajeni je naslov Tora –
‫ – תורה‬što se obično prevodi kao »Zakon.« Taj se naslov pojavljuje i u različitim
sintagmama kao što su sefer ha-torah (Knjiga Zakona; Neh 8,3), torat Mošeh (Zakon
Mojsijev; 2Ljet 23,18; 30,16), sefer torat Mošeh (Knjiga Zakona Mojsijeva; 2Kr 14,6;
Neh 8,1), i tako dalje.
U grčkoj predaji naslov je ove zbirke Pentateuh (πεντάτευχος), što je sastav-
ljeno od dviju grčkih riječi: πέντε, što znači »pet«, i τεῦχος, što može značiti »sred-
stvo, posuda, svitak, knjiga.« Riječ je zapravo o posudi poput kakvih korica ili kutije
u koju se spremao svitak nekoga spisa. Odatle je izveden naziv i za sam svitak, a onda
i za knjigu. Tako da Pentateuh zapravo znači pet svitaka, odnosno pet knjiga. Taj
naziv za ovu zbirku starozavjetnih knjiga u prvom stoljeću rabi Filon Aleksandrijski.
Usto, u grčkom jeziku za tu se zbirku rabi i naslov νόμος (zakon) prijevod
hebrejske riječi Tora (usp. Mt 5,17; 7,12; 11,13; Lk 16,16; 24,44; Dj 13,15; Rim 3,21
itd.).
U hrvatskim tekstovima nekoć se koristio naziv »Knjige Mojsijeve«, dok danas
prevladava hrvatski prijevod riječi Pentateuh – Petoknjižje.
Naslovi pojedinih knjiga Petoknjižja
TM LXX (Vg)
berē̉šîṯ γένεσις
u početku (Genesis - Postanak)
2/99
II. Petoknjižje: 2. Formalno jedinstvo Petoknjižja
wẻēlleh šemôṯ ἔξοδος

i ovo su imena (Exodus - Izlazak)
wayyiqrā̉ λευιτικόν
i pozva (Leviticus - Levitski zakonik)
bemiḏbar (u pustinji) ili ἀριθµοί

wayeḏabbēr (i progovori) (Numeri - Brojevi)
̉ēlleh haddeḇārîm δευτερονόµιον

ovo su riječi (Deuteronomium - Ponovljeni zakon)
2. Formalno jedinstvo Petoknjižja

Židovska i kršćanska tradicija govori o pet knjiga Petoknjižja. Ipak, u znanstve-
nom promišljanju dolazilo se kroz povijest, posebice u 19. i 20. st., i do drugačijih
pretpostavki. Tako H. Ewald i G. von Rad govore o Heksateuhu koji bi uključivao
šest knjiga: od Postanka do Jošue. Prema toj teoriji, Knjiga Jošuina predstavlja ostva-
renje obećanja danih u Postanku, čije je izvršenje započeto u Izlasku, a nastavljeno
kroz ostale knjige Petoknjižja. Usto, Knjiga Jošuina pokazuje brojne bliskosti s
Ponovljenim zakonom koji joj prethodi. M. Noth također je primijetio veliku srodnost
između Ponovljenog zakona i knjiga koje slijede nakon njega (Jš, Suci, 1-2 Sam, 1-2
Kr). Zbog toga je predložio da se govori o Tetrateuhu, odnosno o zbirci o četiri knjige
(Post, Izl, Lev, Br), dok bi Ponovljeni zakon trebao predstavljati dio skupine kojoj
prpadaju i knjige koje nakon njega slijede. Nastavljajući takvu nit razmišljanja, a opet
promatrajući i veze između Ponovljenog zakona i ostalih knjiga Petoknjižja, D. N.
Freedman misli da bi valjalo govoriti o Eneateuhu, to jest o zbirci od devet knjiga, od
Postanka do Druge knjige o Kraljevima (Post, Izl, Lev, Br, Pnz, Jš, Suci, 1-2 Sam, 1-2
Kr), računajući pritom 1-2 Sam i 1-2 Kr kao dvije knjige. Freedman tu zbirku naziva
»glavnom« ili »prvom poviješću.«
U židovskoj je tradiciji već prepoznata središnja uloga Mojsijeva unutar Petok-
njižja, a slično je bilo i s kršćanskom predajom. Uostalom, cijelo Petoknjižje i zavr-
šava opaskama o Mojsijevoj posebnoj ulozi (usp. Pnz 34,10-12). U tom tekstu postaje
jasno, osobito u svjetlu židovskog tumačenja, da Tora nadilazi sve ostale spise Sve-
toga pisma, bilo da je riječ o Prednjim (Jš - 2 Kr) ili Zadnjim prorocima (Iz - Mal),
bilo da je riječ o Spisima. Takav jedinstveni položaj Petoknjižja u židovstvu vidljiv je
već i na početku Knjige Jošuine, jer postaje polazišna točka kasnijih povijesnih teks-
tova (usp. Jš 1,1-8). Posebna uloga Zakona vidljiva je i u proročkim knjigama, napose
u Knjizi Malahijinoj koja, prema kršćanskom kanonu, predstavlja njihov zaključak
(usp. Mal 3,22-24).
Sve to pokazuje da je Petoknjižje, s kanonskoga gledišta, dobro promatrati kao
zasebnu formalnu cjelinu, tim prije što Ponovljeni zakon, premda ideološki povezan s
3/99
II. Petoknjižje: 4. Povijesni ambijent
knjigama koje slijede, ipak nastaje ranije i tematski ostaje vezan uz ostale četiri knjige
Petoknjižja.
3. Sadržaj Petoknjižja
(a) Kronološki pregled
• stvaranje svijeta i čovjeka (Post 1-2)
• počeci čovječanstva (Post 3-11)
• povijest praotaca i odlazak u Egipat (Post 12-50)
• boravak naroda u Egiptu, oslobođenje i dolazak do Sinaja (Izl 1-18)
• Savez na Sinaju (Izl 19-24)
• Dekalog i zakonik Saveza (Izl 20-23)
• obredni propisi i njihovo ostvarenje (Izl 25-40)
• izvještaj o raskidu i obnovi Saveza (Izl 32-34)
• Izraelov obredni zakonik (Lev)
• propisi o žrtvama (Lev 1-7)
• propisi o svećenicima (Lev 8-10)
• propisi o čistom i nečistom (Lev 11-15)
• Dan pomirenja (Lev 16)
• „Zakon svetosti“ (Lev 17-26)
• propisi o otkupu (Lev 27)
• Nastavak pripovijedanja (Br)
• popis i pripreme za polazak te put do Kadeša (Br 1-19)
• popis, kratka zbirka propisa, o prinosu za posvetu levita, druga Pasha i put do
Kadeša, o žrtvama, pravima i dužnostima svećenika i levita
• od Kadeša do Moaba i dodatni propisi (Br 20-36)
• ponovni popis, rat protiv Midjanaca i naseljavanje Transjordanije, naputci za osva-
janje Kanaana
• Na Moapskim poljanama (Pnz)
• zakoni poistovijećeni s onima sa Sinaja (Pnz 28,69)
• tri velika Mojsijeva govora
• Pnz 1-4; Pnz 5-11 i 26,16-28,69; Pnz 29-30
• deuteronomistički zakonik (Pnz 12-26)
• kraj Mojsijeva života (Pnz 31-34)
4. Povijesni ambijent
Događaji o kojima govori Petoknjižje obično se smještaju u razdoblje srednjeg
(2000.-1500. pr. Kr.) i kasnog brončanog doba (1500.-1200. pr. Kr.). Povijest pra-
otaca obuhvaćala bi tako 19. i 18. st. pr. Kr.
(a) Babilonija
U Mezopotamiji vlada starobabilonsko razdoblje. Ovo je razdoblje obilježeno
većim brojem manjih amorejskih država koje su se međusobno sukobljavale, te je
često jedna od tih državica znala pasti u vlast druge. U tom su neredu najjači takmaci
bili gradovi-države Isin i Larsa, pa se stoga rano starobabilonsko razdoblje često
naziva i isin-larško doba. Kulturalno, babilonska je civilizacija prošla kroz godine
svoga oblikovanja i sada je bila spremna za procvat. Politički, socijalno i gospodarski,
4/99
prizorište je bilo još uvijek u priličnom neredu. Budući da se takvo stanje nije moglo
dugo održati, sve je bilo spremno za stupanje na scenu jednog od najvećih babilonskih
vladara – Hamurabija, koji se uspio izdići iznad svojih takmaca, Rim-Sina iz Larse,
kraljeva Marija i Šamši-Adada I. Otkriće „Arhiva iz Marija“, s oko 20.000 pločica
ispisanih klinopisom, 30-tih godina 20. stoljeća, bilo je najznačajniji događaj koji je
rasvijetlio Hamurabijevo doba. Većina dokumenata iz Marija, smještenog oko 300 km
uzvodno od Babilona, pisma su i administrativni tekstovi iz kojih možemo upoznati
složeno političko stanje toga doba, ispunjeno urotama i savezima. Prije stupanja na
scenu Hamurabija, Mari je bio jedan od mnogih samostalnih gradova-država u sjever-
noj Mezopotamiji i Siriji, a njime je upravljala dinastija amorejskih korijena. Među
najjačim vladarima Marija bio je Jahdun-Lim koji je imao pod svojom vlasti područja
sve do Sredozemlja, a uspio je zaključiti sporazume s polunomadskim plemenima duž
Eufrata, koja su inače bila stalan problem za Mari.
Ipak, grad je uskoro pao pod vlast Šamši-Adada I. On je bio amorejskog podri-
jetla, a nakon vojnih pohoda smjestio se u gradu Šubat-Enlil u istočnoj Siriji. Na
vrhuncu svoje moći osvojio je grad Ašur i čitavo područje Asirije. Nakon pogubljenja
Jahdun-Lima osvaja i Mari, te ondje kao upravitelja postavlja svoga mlađeg sina,
Jasmah-Adada, dok mu je stariji sin, Išme-Dagan, upravljao Ekalatumom, južno od
Ašura. Tako je Šamši-Adad I., skupa sa svojim sinovima, vladao većim dijelom sje-
verne Mezopotamije. No, u to doba u Babilonu preuzima vlast Hamurabi.
Hamurabi (1792.-1750. pr. Kr.) je bio šesti vladar iz svoje dinastije u Babilonu,
također amorejskog podrijetla, a grad Babilon bio je tek jedan od gradova-državica.
Već su njegovi prethodnici udarili čvrste temelje koje je Hamurabi znao dobro isko-
ristiti, osvajajući druge države, omogućivši tako početak zlatnog doba Babilona. Pod
njegovom se vlašću prvi puta može govoriti o Babiloniji kao jedinstvenoj političkoj
stvarnosti.
Nije bio samo ratnik i osvajač, već se obilno koristio i mogućnostima diploma-
cije, kao što je to vidljivo i iz „Arhiva iz Marija“. Imao je dobre odnose sa Šamši-
Adadom I., kao i s Rim-Sinom kojemu čak šalje upomoć svoju vojsku u borbi protiv
nomada. To se mijenja nakon smrti Šamši-Adada, kad se počinje stvarati savez Elama
i grada Ešnune, dok u Mariju vlast preuzima sin ubijenoga Jahdun-Lima, Zimri-Lim.
Hamurabi pomaže Zimri-Limu, te s njim ostaje u dobrim odnosima kroz mnogo
godina, o čemu svjedoče brojna pisma što su ih razmijenili. Osvojivši i Larsu, Hamu-
rabi je kontrolirao cijelu južnu Mezopotamiju. Nakon toga kreće i protiv Zimri-Lima i
brzo osvaja Mari na Eufratu, a kroz sljedeće godine i Ašur na Tigrisu, te područje
između ta dva grada. Tako je postao vladarem, ne samo babilonske nizine, nego i čita-
vog područja koje će se kasnije zvati Asirija.
No, Hamurabijeva vladavina ne smije biti gledana samo kroz vojna osvajanja.
Njegov zakonik govori i o naporima oko ustrojstva učinkovite državne uprave. U
zapisima nađenim u Larsi, nalaze se i pisma u kojima vladar odgovara na upite svojih
podanika i rješava zahtjeve u vezi prava na zemlju i sličnih problema. Čini se da je
Hamurabi bio vrlo dostupan svakom podaniku koji je imao neku žalbu. Koliko se iz
sačuvanih dokumenata može vidjeti, kao što je bio uspješan diplomat i vojskovođa,
bio je i uspješan upravitelj.
5/99
Iako je i dalje prevladavala sumerska religija, u Hamurabijevo doba određenu

prednost dobiva bog sunca Šamaš, a očito je i nastojanje oko smanjivanja ekonomske
dobiti hramova u korist vladareva dvora. U Hamurabijevo doba cvate i književnost na
akadskom jeziku.
Nakon Hamurabijeve smrti počinju borbe za prevlast, što konačno dovodi i do
hetitskog osvajanja Babilona 1595. pr. Kr. Situaciju su iskoristili Kasiti, prilično
nepoznat nepismen nomadski narod koji je prihvatio babilonski jezik i klinopis. U
tom srednjobabilonskom razdoblju (1595.-1000. pr. Kr.) izmijenile su se kasitska i
isinska (prema gradu Isinu) dinastija iz koje se ističe kralj Nabukodonozor I. (oko
1133.-1116. pr. Kr.), kojeg ne valja miješati s Nabukodonozorom II. koji se spominje
u Bibliji.
(b) Asirija
Gospodarski napredak ranih gradova središnje Asirije (Ašur, Niniva, Arbela)
prekinula je amorejska najezda. Amorejci su bili semitski narod iz pustinje Sirije i
Arabije koji su početkom 2. tisućljeća pr. Kr. provalili u Mezopotamiju. Bili su podi-
jeljeni u više plemena, koja su predvodili moćni plemenski starješine. Među najmoć-
nije ubraja se Šamši-Adad I. (oko 1813.-1781. pr. Kr.), koji će postati vladar Ašura, te
se predstavljati kao izravan nasljednik tamošnjih vladara. Zagospodarit će čitavim
područjem sjeverno od današnjeg Bagdada, zapadno od gornjeg toka Tigrisa, istočno
od srednjeg toka Eufrata, te na zapad do središnje Sirije. Dotad na tom području nije
bilo tako velike sile. Nakon Šamši Adadove smrti, oko 1781. pr. Kr., iz Babilonije je
provalio Hamurabi nakon čega je malo poznato o asirskoj povijesti.
Od 18. do 14. stoljeća pr. Kr. vrlo je malo poznato o području Asirije i o grado-
vima-državama poput Ašura i Ninive. Razlog je tome pomutnja što su je unijele
velike migracije novih naroda prema sjevernoj Mezopotamiji. Među ovim narodima
ističe se onaj koji je utemeljio kraljevstvo Mitani sa središtem uz rijeku Habur, koje se
za svoga najvećeg uspona prostiralo sve do Taurusa na zapadu i Asirije na istoku.
Ovo je kraljevstvo bilo sastavljeno od dva etnička elementa: indoeuropljana i Hori-
jaca, koji su na to područje došli preko Kavkaza. Značajka ovog dvostrukog naroda
bila je vještina uzgoja i korištenja konja i to je njihov najveći doprinos civlizaciji Asi-
rije i Mezopotamije.
Uspon Asirije kao države toga imena počeo je nakon dugog razdoblja koje se
obično naziva »mračnim dobom« (oko 1741.-1364. pr. Kr.). Jedini dokument koji
donekle govori o tom razdoblju jest Popis asirskih kraljeva. Dugotrajna vladavina
Ašur-ubalita I. (oko 1363.-1328. pr. Kr.) označava ujedno i prvu pojavu Asirije kao
političke stvarnosti, te početak njezina uspona sve dok se ne ubroji među najveće sile
drevnog Bliskog istoka. Ašur-ubalit igrao je, uz Hetite, drevni Egipat, Kraljevstvo
Mitani i Babiloniju, vodeću ulogu u Plodnom polumjesecu. Ašur-ubalitova kći udala
se za babilonskoga kralja, pa je Ašur-ubalitov unuk postao vladar Babilonije, u čemu
mu je pomogao sam Ašur-ubalit I. Stabilnost što ju je u Asiriji uspostavio Ašur-ubalit
I. postat će temelj na kojem će njegovi nasljednici izgraditi carstvo. Teritorij zemlje
znatno se širi prema zapadu, na područje koje je dotada pripadalo kraljevstvu Mitani,
što je Asircima donijelo bogatstvo i samopouzdanje.
6/99
Na taj je način nastalo prvo asirsko carstvo koje se u povijesti obično naziva
Srednjoasirsko carstvo, kako bi ga se razlikovalo od kasnijeg Novoasirskog carstva.
Ovo se carstvo kronološki može podijeliti u dva razdoblja: prvo razdoblje (oko
1243.-1207. pr. Kr.), kad je zahvaljujući pripojenju Babilonije, došlo i do značajnog
kulturnog utjecaja toga područja na asirsku civilizaciju, a posebice na književnost i
religiju, i drugo razdoblje (oko 1132.-1076. pr. Kr.), kad na vlast dolazi Tiglat-Pileser
I. (oko 1114.-1076. pr. Kr.), jedan od najznačajnijih kraljeva u asirskoj povijesti. Pod
njegovom se vlašću Asirija proširila u svim smjerovima, od Sredozemnog mora na
zapadu, do Babilona na jugoistoku. Ovi vojni uspjesi doveli su i do blagostanja u
samoj Asiriji, gdje se razvija zamjetna umjetnička i građevinska djelatnost. Stvaraju
se i dvije zbirke zakona. U svim ovim dostignućima znatan je bio utjecaj babilonske
civilizacije.
(c) Egipat
Na području Egipta razdoblje 2100.-1785. pr. Kr. naziva se razdobljem srednjeg
kraljevstva. Faraoni tada jačaju državu, uspostavljaju centraliziranu upravu i oko
1990. pr. Kr. osvajaju susjednu Nubiju (danas Etiopija). Riječ je o klasičnom dobu
egipatske književnosti i umjetnosti. Nakon ovoga razdoblja nastupa tzv. Drugo među-
razdoblje kad u Egipat provaljuju azijski narodi (oko 1730. pr. Kr.), a među njima se
osobito ističu Hiksi koji preuzimaju vlast u Donjem i Srednjem Egiptu i vladaju više
od stotinu godina. Osnovali su 15. i 16. egipatsku dinastiju (1674.-1548. pr. Kr.).
Imena su ovih vladara semitska, a obično ih se povezuje s Kanaancima. Hiksi su uveli
nova oružja u Egipat, a najpoznatiji su bili uslojeni (kompozitni) luk i kočije koje su
vukli konji.
Hiksi su izgnani iz Egipta oko 1550. pr. Kr., a time nastupa razdoblje Novog
kraljevstva (16.-11. st. pr. Kr.). Za vrijeme nove države Egipat je proširio svoje gra-
nice do najveće mjere u svojoj povijesti. Proširio se daleko na jug u Nubiju, a držao je
i široka područja na Bliskom istoku. Egipatska vojska ratovala je s Hetitima zbog
kontrole nad područjem današnje Sirije.
To je najsjajnije i najslavnije razdoblje egipatske povijesti i era najpoznatijih i
najslavnijih faraona. Egipat je tijekom ovog razdoblja postao najmoćnija država sta-
roga istoka a isto tako i priznata velesila čija ljepota umjetnosti očarava ljude još i
danas. Među faraone toga kraljevstva ubraja se i Amenofis IV. koji kasnije mijenja
ime u Ekhnaton, napušta dotadašnji glavni grad Tebu i gradi novu prijestolnicu koju
je nazvao Akhetaton, a danas je poznata kao Amarna. Napustio je vjerski sustav koji
je tradicionalno slavio mnogo bogova, i uveo štovanje boga Atona. Zemlja je bila u
velikoj krizi, a brojni teritorijalni gubitci prije osvojenih područja, faraona, čini se,
nisu zanimali. Njegove reforme ukinute su ubrzo nakon njegove smrti (vjerojatno su
ga otrovali egipatski tradicionalisti), a prijestolnica je prebačena natrag u Tebu. Ekh-
natona najvjerojatnije nasljeđuje njegova žena Nefertiti, koja je možda vladala kao
slabo poznati faraon Smenkhare a nakon nje na prijestolje dolazi devetogodišnji
Tutankhamon.
Najveći faraon toga razdoblja bio je Ramses II. (1290.-1224. pr. Kr.), Setijev sin
i nasljednik. Vladao je egiptom 67 godina, sagradio brojne spomenike i hramove,
vodio uspješne ratove sa susjednim narodima te imao oko 100 djece i 200 žena. Među
7/99
II. Petoknjižje: 5. Teološka poruka
posljednje faraone toga razdoblja ubraja se Ramses III. (1182.-1151. pr. Kr.) koji je
bio prisiljen voditi borbe s brojnim narodima koji napadaju Egipat, no na kraju zavr-
šava život u jednoj haremskoj uroti.
(d) Kanaan i njegovi neposredni susjedi
Kanaan je povijesno područje između obale Sredozemnog mora i velike rasje-
line u zemljinoj kori, koja kreće od doline Baalbeka u današnjem Libanonu, nastavlja
se dolinom Jordana, preko Mrtvoga mora, sve do Akapskog zaljeva (Današnji Liba-
non, Izrael i Palestinska samouprava). Narodi koji su nastavali ovo područje obično se
nazivaju zbirnim imenom Kanaanci, a bili su semitskog podrijetla. Na tom i okolnim
područjima razdoblje bakrenog doba (5000.-3500. pr. Kr.) obilježeno je uspostavom
tipične mediteranske društveno-ekonomske strukture utemeljene za malim zajedni-
cama koje su uzgajale žitarice, voće i povrće, držale koze i ovce, nešto krupne stoke,
te svinje. Kanaanci naseljavaju to područje u srednjem brončanom dobu (2000.-1500.
pr. Kr.) kad su ponovno naseljena stara urbana središta i nastaju nova. Gradovi su
gotovo svi utvrđeni zidinama, a raste utjecaj Egipta. Širi se i pismenost. U kasnom
brončanom dobu (1500.-1200. pr. Kr.) egipatski je utjecaj na vrhuncu o čemu svje-
doče brojne građevine i natpisi, a osobito pisma iz El Amarne, koja ocrtavaju druš-
tveno-političku situaciju tadašnjeg Kanaana čiji su gradovi-države u vazalskom
odnosu prema Egiptu. Čini se da nije bilo veće razlike između užeg Kanaana i podru-
čja koje će se kasnije nazvati Fenicijom, oko gradova Tira i Sidona.
Kao susjede Kanaanaca, a onda i Izraelaca, valja navesti Edomce koji su nasta-
vali područja oko brda Seira na jugu, dolinu Arabu i područje Petre; Moapce koji su
zauzimali područja istočno od Mrtvog mora; Amonce u krajevima istočno od Jordana,
oko današnjeg Ammana; te Filistejce, jedini nesemitski narod podrijetlom vjerojatno s
Krete ili drugih grčkih otoka.
5. Teološka poruka
Petoknjižje predstavlja splet pripovijedanja i zakonskih tekstova. Zakonski se
tekstovi mogu svrstati u četiri velika zakonika: Zakonik Saveza (Izl 20,24-23,19);
Zakon svetosti (Lev 17-26), Deuteronomistički zakon (Pnz 12-26) i Svećenički zakon
(Izl 25-31; 35-40; Lev; Br 5-6; 28-30). Povijesno pripovijedanje ima oblik povijesti
spasenja, pa mu nije želja iznijeti činjeničnu povijest, nego prenijeti poruku o Božjem
djelovanju. Stoga prikazuje Boga kao pravednoga, milosrdnoga stvoritelja svijeta. On
spašava palog čovjeka, izabire svoj narod, blagoslivlja ga i štiti.
U Katoličkoj Crkvi teološka poruka Petoknjžja izrečena je u Dogmatskoj konsti-
tuciji o božanskoj objavi II. vatikanskog sabora Dei verbum: »Bog, koji po Riječi sve
stvara (usp. Iv l,3) i uzdržava, pruža ljudima u stvorenjima trajno svjedočanstvo o sebi
(usp. Rim l,19-20). Hoteći pak otvoriti put višnjeg spasenja, on je povrh toga već od
početka praroditeljima otkrio samog sebe. A po njihovu padu on ih je, obećavši
otkupljenje, podigao dajući im nadu u spasenje (usp. Post 3,15); ne sustajući vodio je
brigu za ljudski rod da svima koji, ustrajni u dobrim djelima, traže spasenje dade
život vječni (usp. Rim 2, 6-7). A u svoje vrijeme pozva Abrahama da ga učini velikim
narodom (usp. Post 12, 2). Taj je narod, nakon patrijarha, po Mojsiju i prorocima
poučavao da upozna Njega, jedinoga Boga živoga i istinskoga, brižljivog Oca i pra-
8/99
II. Petoknjižje: 6. Nastanak Petoknjižja
vednog suca, i da iščekuje obećanog Spasitelja. I tako je kroz vjekove pripravio put
Evanđelju« (DV 3).
Unutar Petoknjižja mogu se izdvojiti dvije središnje teme. Prva je sadržana u
Božjem obećanju potomstva i zaposjedanja Kanaana koje je dano Abrahamu, a potom
ponovljeno njegovim potomcima, Izaku i Jakovu, što je vidljivo u Knjizi Postanka.
Ostvarenje toga obećanja prati se u ostalim knjigama Petoknjižja, ali i u knjigama
koje slijede nakon njega, osobito u Knjizi Jošuinoj. Druga je tema povezana sa Save-
zom što ga Bog sklapa već s Noom (Post 9), a onda s Abrahamom (Post 15; 17) i
konačno s izabranim narodom na Sinaju (Izl 19-24). Tim dvjema temema uokvireni
su i temeljni događaji i pojmovi Petoknjižja: stvaranje, grijeh, spasenje, blagoslov,
izabranje, očinska ljubav i božanska pravednost.
Teološka sinteza Petoknjižja u Starom zavjetu iščitava se osobito u deuterono-
mističkim tekstovima: Pnz 6,20-24; 26,2-9; Jš 24,2-13. Kršćansko čitanje stavlja oso-
biti naglasak na lik Mojsija i obećanje proroka poput njega (usp. Pnz 18,15-18), te na
obećanje blagoslova za sve narode (usp. Post 12,3).
6. Nastanak Petoknjižja
Dogmatska konstitucija II. vatikanskog sabora o božanskoj objavi Dei verbum
kao temeljna hermeneutska načela pri proučavanju Svetoga pisma određuje nadah-
nuće i svetost Biblije, te naglašava komplementarnost između racionalnih hermeneut-
skih kriterija (Sveto pismo napisali su ljudi na ljudski način) i teoloških kriterija
(Sveto pismo božanskog je podrijetla), sve u svrhu ispravnoga čitanja biblijskoga tek-
sta kao djela namijenjenog našem spasenju (DV 12-13). Stoga je važno proučiti način
nastanka Petoknjižja, ne bismo li se što više približili upravo ljudskom čimbeniku u
nastanku teksta.
(a) Do 16. stoljeća
Sve do 16. st. židovska i kršćanska tradicija drži da je Petoknjižje nastalo kao
Mojsijevo djelo. Razlog je tomu spominjanje Mojsija u uvodnim i zaključnim formu-
lama zakonskih tekstova (Izl 20,22; 24,12; 31,18 itd.), te spominjanje zakonodavnog
djela Mojsijeva od Jš nadalje (usp. Jš 1,7-8; 8,31-35; 23,6; 24,25-26), kao i često
navođenje »Zakona Mojsijeva« i »Knjige zakona Mojsijeva« kako u Starom tako i u
Novom zavjetu (1Kr 2,3; 2Kr 14,6; 23,25; 2Ljet 23,18; 25,4; 30,16; Ezr 3,2; 7,6; Neh
8,1; 13,1; Dn 9,11.13; Lk 24,44; Mk 12,26).
Iz židovske tradicije mogu se navesti i svjedoci iz prvoga stoljeća koji pretpos-
tavljaju Mojsijevo autorstvo Petoknjižja. To su Filon Aleksandrijski u svome djelu De
vita Mosis i Josip Flavije u djelu Antiquitates Judaicae. Slično potvrđuje i talmudska
predaja unutar koje se nalazi i ovaj tekst: »Mojsije napisa svoju knjigu, knjigu Bala-
amovu i Joba; Jošua napisa svoju knjigu i osam redaka Petoknjižja« (Babilonski tal-
mud. Baba Bathra 14b-15a). U prvom stoljeću apokrifno djelo, Četvrta knjiga o Ezri,
izjavljuje da je Ezra ponovno zapisao Zakon, što međutim nije postalo dijelom opće
židovske predaje.
Najstarija kršćanska tradicija slijedi židovska promišljanja, pa i o nekoj poseb-
noj Ezrinoj ulozi pri nastanku Petoknjižja. Jedine dvojbe, s obzirom na Mojsijevo
9/99
autorstvo Petoknjižja, pojavljuju se samo u gnostičkim krugovima i sljedbama, a pro-

uzročene su ideološkim razlozima.
(b) Počeci modernog proučavanja
Već u 15. st. izučavatelji Biblije postavljaju si sve snažnije pitanje autorstva
Petoknjižja. Tako Alfonso de Madrigal, profesor u Salamanci i biskup Ávile
(1410.-1455.) dovodi u pitanje Mojsijevo autorstvo završnog dijela Pnz i pripisuje
Ezri završnu redakciju Petoknjižja. Reformacija sa svojim pojačanim zanimanjem za
Sveto pismo ubrzava taj proces, pa Andreas Bodenstein (1486.-1541.) iz Karlstadta,
koji je bio vođa reformacije u Wittenbergu, proučavajući osobito stil pojedinih teks-
tova, dovodi u pitanje autorstvo ne samo završetka Pnz, nego i drugih dijelova Petok-
njižja. Slavni židovski filozof, rodom iz Amsterdama, Baruch Spinoza (1632-1677.)
prihvaća kao Mojsijevo samo ono što mu je izričito pripisano, dok kao glavnog autora
Petoknjižja predlaže Ezru.
Početak stvarne moderne kritike predstavlja francuski katolički znanstvenik Ric-
hard Simon (1638.-1712.) koji u svome djelu Histoire critique du Vieux Testament
(Paris, 1678.) tvrdi da je Mojsije autor zakonskog dijela Petoknjižja i Knjige Pos-
tanka, pri čemu je koristio ranije dokumente. Ostalim dijelovima Petoknjižja, prema
njemu, autori su kasniji pisci, sve do razdoblja Ezre. Simon to zaključuje na temelju
proučavanja ponavljanja, nelogičnosti, kronološkog nepodudaranja, kontradikcija i
različitosti stila unutar teksta Petoknjižja. Posebno mjesto u počecima znanstvene kri-
tike s obzirom na pitanje nastanka Petoknjižja zauzima Jean Astruc (1684.-1766.),
liječnik Luja XV. i kalvinist obraćen na katoličanstvo. On je ustvrdio da je Mojsije
prilikom pisanja Knjige Postanka i Izl 1-2 koristio prethodne dokumente koji su kas-
nije isprepleteni. Među tim dokumentima ističu se tri izvorna dokumenta koji se razli-
kuju s obzirom na ime koje koriste za Boga. Tako je Astruc razlikovao dokument A u
kojem je Bog nazvan Jhwh, dokument B u kojem je nazvan Elohim, te dokument C
koji sadrži tekstove neovisne o prva dva. Zbog toga se Jeana Astruca drži začetnikom
»dokumentarističke hipoteze.« Nakon njega Johann Gottfried Eichorn (1752.-1827.),
profesor Starog zavjeta u Jeni i Göttingenu, proširio je ovu hipotezu na cijelo
Petoknjižje.
Od toga trenutka umnaža se broj dokumenata koje znanstvenici prepoznaju kao
predložak teksta Petoknjižja. Poseban je poticaj takvom usmjerenju dao Alexander
Geddes (1737.-1802.) sa svojom teorijom malih fragmenata (Stücke). Poneki će
znanstvenik prepoznati i četrdesetak dokumenata. Tome se suprotstavlja Heinrich
Ewald (1803.-1875.), profesor orijentalistike u Göttingenu, pa počinje govoriti o
»teoriji dodataka« prema kojoj tekst Petoknjižja počiva na jednom temeljnom spisu
(Grundschrift) koji bi nastao u doba Sudaca ili početkom monarhije u Izraelu, a
nazvao ga je E. Riječ je uglavnom o onim dijelovima koji će kasnije biti prepoznati
kao dio svećeničke predaje (P) koja nastaje mnogo kasnije. Tom temeljnom tekstu
Ewald dodaje dokument J iz razdoblja monarhije i dokument D s kraja kraljevstva
Jude (7. st.).
(c) Julius Wellhausen i teorija o četiri dokumenta
Pravi okvir teoriji o dokumentima daje Julius Wellhausen (1844.-1918.), nje-
mački protestantski filolog i erudit, te Ewaldov učenik. On je prije svega bio povjesni-
10/99
čar koji je nastojao utvrditi povijest izraelske religije i to ne putem povijesnih ili arhe-
oloških podataka, kojih tada gotovo da i nije bilo, nego uz pomoć lingvističko-
filoloških i književnih kriterija. Tako, s lingvističko-filološkog stajališta primjećuje
različitost među pojedinim tekstovima Petoknjižja s obzirom na uporabu Božjih
imena – Jhwh ili Elohim, dok s književnog stajališta primjećuje različitosti stila i
mentaliteta, potom ponavljanja, kontradikcije, anakronizme i sl.
Valja razumijeti i kulturalno ozračje u kojem je Wellhausen djelovao, a bilo je
obilježeno prosvjetiteljstvom, liberalnom teologijom i znanstvenim pravcem povijesti
religija (Religionsgeschichtliche Schule) koji je tvrdio da su se religije razvijale pos-
tupno od primitivnih oblika prema monolatriji i etičkom monoteizmu. Stoga je on
zaključivao da je Mojsije poveo Izraela od jednostavne pustinjske religije prema
monolatriji, dok su kasnije proroci uspostavili etički monoteizam. Taj bi monoteizam
nakon babilonskoga progonstva doživio degradaciju i ponovno postao monolatrija s
naglaskom na kultu. Taj slijed Wellhausen je prepoznao u četiri dokumenta, od kojih
bi idealno stanje predstavljao onaj najstariji, baš kao što je to odgovaralo romantičar-
skim predodžbama toga doba.
Prema tim postavkama Julius Wellhausen stvara svoju sliku o četiri dokumenta
od kojih je načinjeno Petoknjižje. Najstariji dokument on naziva jahvističkim prema
Božjem imenu Jhwh koje i koristi kao kriterij razlikovanja ovog dokumenta. Taj bi
dokument nastao u 10.-9. st. pr. Kr. na području Južnoga kraljevstva, a njegove su
značajke: opisni stil, narativnost, poetski dijelovi, uporaba antropomorfizama kad se
govori o Bogu. Ovaj se dokument označava kraticom J.
Drugi dokument Wellhausen naziva elohističkim, prema Božjem imenu Elohim
koje i ovdje služi kao razlikovni kriterij. Dokument bi nastao u Sjevernom kraljevstvu
u 8. st. pr. Kr., pod utjecajem proročkoga propovijedanja, a glavna su mu obilježja:
teološki razvijenija misao koja izbjegava antropomorfizme u govoru o Bogu, te poka-
zuje snažan smisao za grijeh i zanimanje za zakonske tekstove. Kratica je ovoga
dokumenta E. Nakon propasti Sjevernoga kraljevstva (722./721. pr. Kr.) ovaj bi doku-
ment na jug donijele izbjeglice sa sjevera, te bi tako došlo do spajanja dvaju dokume-
nata. Novonastala zbirka označava se kraticom RJE.
Treći dokument nastao bi u Južnom kraljevstvu za vrijeme kralja Jošije, oko
622. pr. Kr., a nazvan je deuteronomističkim (prema Deuteronomium = Ponovljeni
zakon). Nastao bi kao tekst svećeničkog staleža koji snažno naglašava centralizaciju
bogoslužja i važnost obreda. Označava se kraticom D. Neki bi redaktor RDt, potom,
spojio ovaj dokument s RJE.
Četvrti dokument Willhausen naziva svećeničkim, a nastao bi nakon povratka iz
babilonskoga progonstva (nakon 538. pr. Kr.) spajanjem više različitih tekstova:
Zakona svetosti (Lv 17-26); Temeljnog spisa (s najvećim dijelom Petoknjižja), razli-
čitih zakonskih dodataka. Kao autora ili promicatelja Temeljnoga spisa Wellhausen
vidi Ezru (oko 458. pr. Kr.). Neki svećenički redaktor spojio bi ovaj dokument s pret-
hodnima negdje u 5. ili 4. st. pr. Kr. te Petoknjižju dao uglavnom današnji oblik.
(d) Nakon Wellhausena do 70-ih godina
Nakon početnog velikog uspjeha, Wellhausenova teorija pretrpjela je brojne pri-
lagodbe i kritike. Pritom su posebno odbačene neke postavke ovoga znanstvenika:
11/99
njegovo neprihvaćanje nadnaravnog u nastanku religije, nedovoljne arheološke pot-

vrde, nedovoljno poznavanje kulture i jezika drevnog Bliskog istoka, te nedovoljno
vrednovanje usmene predaje.
Nastavak znanstvenoga promišljanja o nastanku Petoknjižja grana se u dva
pravca. Prvi nastoji definirati točnu pripadnost svakog pojedinog retka ili čak i dije-
lova pojedinih redaka točno određenom dokumentu, dok drugi nastavlja s umnaža-
njem dokumenata dok neke druge dovodi u pitanje.
(e) Hermann Gunkel i povijest književnih vrsta
Posebno se tada ističe njemački luteranski egzeget Hermann Gunkel
(1862.-1932.) koji naglašava važnost pretpovijesti spisa, to jest važnost usmene pre-
daje iz razdoblja kad je Izrael bio još nomadski narod, prije nego što su nastali veliki
dokumenti o kojim govori teorija o četiri dokumenta. On je utemeljio školu književ-
nih vrsta (Formgeschichtliche Schule), u kojoj želi utvrditi izvorni oblik usmenih pre-
daja, to jest njihovu „književnu vrstu.“ Na taj način Petoknjižje nije više shvaćeno kao
zbirka velikih dokumenata, nego kao nakupina mnogih malenih jedinica (zakoni, obi-
čaji, usmene predaje, itd.), svaka sa svojom poviješću i svaka neovisna. Te su jedinice
potom uključene u one velike dokumente. Budući da je ovdje osobito važan socijalno-
kulturalni kontekst u kojem nastaje neka manja jedinica, Gunkel stavlja naglasak na
Sitz im Leben (smještaj u životu). Odatle i važnost poredbene analize s izvanbiblij-
skim predajama i tekstovima iz određenog razdoblja.
(f) Gerhard von Rad
Gerhard von Rad (1901.-1971.), također luteranski egzeget i teolog, bio je jedan
od glavnih Gunkelovih sljedbenika, profesor u Göttingenu i Heidelbergu. On je poku-
šao pomiriti teoriju o četiri dokumenta i povijest književnih vrsta. Budući da je kao
jedinstvenu cjelinu vidio Heksateuh (Post – Jš), von Rad je nastojao pokazati kako je
u toj zbirci sadržan „mali povijesni credo“ koji nastaje oko pojedinih svetišta i uz
određene blagdane kao što su Galgala (blagdan Sedmica) i Šekem (blagdan Sjenica).
Pritom von Rad poseban naglasak stavlja na ulogu Jahvista koji predstavlja temeljni
tekst Heksateuha, te se tako udaljava od Gunkela, a približava Wellhausenu.
(g) Martin Noth i povijest tradicija
Martin Noth (1902.-1968.), profesor u Königsbergu i potom u Bonnu, nastavlja
s razvojem ovog promišljanja stavljajući u središte svoga zanimanja zbirku od četiri
knjige – Tetrateuh (Post – Br). Umjesto „povijesnoga creda“, on u temelju Tetrateuha
vidi pet velikih tema ili tradicija povezanih s pojedinim svetištima. Te su teme: obeća-
nja praocima, izlazak iz Egipta, prolazak pustinjom, sinajska objava i ulazak u
Kanaan. Oko tih tema polako su se, prema ovom znanstveniku, isplele i ostale manje
teme. Sve su se one razvile unutar usmene predaje da bi naknadno bile uključene u
velike pisane tradicije J, E i P.
Budući da, prema Nothu, sve tradicije pretpostavljaju Izrael kao jedinstveni
narod, trebalo bi se pretpostaviti i da taj narod tvori neko jedinstvo u vrijeme nastanka
usmene predaje. To jedinstvo bilo bi ostvareno unutar svojevrsne konfederacije dva-
naest plemena okupljene oko zajedničkoga svetišta, oko kojega i nastaje konačna
usmena predaja što je Noth naziva gemeinsame Grundlage (G), koja bi bila izvorište
12/99
za J i E. Konačno, P, koji bi se sastojao od „svećeničke zbirke“ i kasnije zakonske

zbirke, tvorio bi okvir u koji redaktori i kompilatori Pentateuha (ili Tetrateuha) ugra-
đuju prethodne dijelove.
(h) Stanje 70-ih godina
Sedamdesetih godina priručnici i udžbenici donose uglavnom ovakvu shemu
nastanka Petoknjižja.
Nastariju razinu predstavljala bi jahvistička predaja (J) koja se proteže kroz
cijelo Petoknjižje osim Levitskog zakonika. Odlikuje je konkretan, poetski jezik,
pozornost za psihološka obilježja osoba, antropomorfni prikazi Boga (usp. Post 3,8;
7,16; 18,2), uporaba imena Jhwh, premda to nije dovoljan kriterij, te slijed koji vodi
od Božjih obećanja do njihovih ostvarenja. Teologiju ove predaje obilježava ideja
univerzalnog spasenja u Abrahamu, te dar zemlje.
Mlađu razinu predstavljala bi elohistička predaja (E), koja naglašava Božju
onostranost (usp. Post 22,11-18) i izbjegava antropomorfizme. Njezin je stil jednosta-
van i ne tako živ kao kod J. Više je teološki i moralistički. Slijed elohističkih tekstova
započinje u Post 15,1-5.13-16, pa nedostaje univerzalizam sadržan u izvještajima o
stvaranju. Posebno zanimanje ova predaja pokazuje za sjeverna plemena (Josip, Betel,
Šekem), a posebno joj je važna tema Saveza (Post 15 i Jš 24). U središtu je Izl 19-24.
Treća nastaje deuteronomistička predaja (D) koja nije pomiješana s ostalima, pa
je se lako uočava. Njezin je stil specifičan budući da je uobličena poput nagovora uz
brojne pozive na poslušnost. Sadržana je u Ponovljenom zakonu u kojem je zakon pri-
kazan kao pouka u vjeri. Naglašena je Božja providnost nad Izraelom i nevjera naroda
da bi ga se obratilo (usp. Pnz 30,15-20).
Svećenička predaja (P) služi kao svojevrsna vodilja kroz cijelo Petoknjižje. Nje-
zin je stil svečan, obilježen brojnim ponavljanima i strogom strukturiranošću (usp.
Post 1), a pokazuje zanimanje za kronologije, rodoslovlja (Post 5; 10 itd.), obrede (Izl
25-31; 35-40), žrtve (Lev 1-7), zakonodavstvo i svećeništvo (Lev 8-10). Glavne su joj
teme Božja sveopća vlast i Savez.
(i) Današnje stanje istraživanja o nastanku Petoknjižja
Danas više nema suglasja o velikim dokumentima, pa ni o velikim predajama iz
razdoblja prije progonstva u Babilon. Obično se drži da Petoknjižje dobiva svoj
konačni oblik u 5.-4. st. pr. Kr., dok su prethodno postojali različiti narativni i zakon-
ski tekstovi koji su prošli kroz mnoge naraštaje redaktora. Glavni izvor bio bi P koji u
svojem najstarijem dijelu potječe iz razdoblja progonstva, a riječ bi bila o skupini raz-
ličitih materijala. Unutar P razlikuju se potom tri kasnije razine: Pg (temeljni sveće-
nički tekst napisan krajem progonstva sastavljen uglavnom od narativnog materijala
koji bi obuhvaćao razdoblje od stvaranja do ulaska u Obećanu zemlju), H (zakonik
svetosti) i Ps (dodaci). D ima vlastitu povijest i prisutan je unutar Pnz, a često se nje-
gov nastanak smješta u 7. st. pr. Kr., premda ima i drugačijih mišljenja. Najteže je
odrediti mjesto i vrijeme nastanka, pa i samo postojanje E i J. Neki misle da je E samo
revizija jahvističke predaje. Najproblematični ostaje J jer predstavlja cijeli niz nedo-
sljednosti i sadrži materijal koji bi morao biti datiran u najrazličitija razdoblja. Stoga i
13/99
znanstvenici variraju u njegovu datiranju, od razdoblja prije progonstva do samog raz-

doblja progonstva i nakon progonstova.
14/99
II. Petoknjižje: 7. Knjiga Postanka
7. Knjiga Postanka
Knjiga Postanka na hebrejskom nosi naslov ‫( בראשׁית‬berē̉šîṯ) prema svojoj
prvoj riječi koja znači »u početku.« U grčkome se naziva γένεσις što znači »početak,
izvor, podrijetlo, stvaranje.« U Septuaginti taj izraz obično prevodi hebrejsku riječ
‫( תלדות‬tôleḏôṯ) koja može značiti »naraštaji« ili »povijest« (usp. Post 2,4; 5,1; 6,9;
11,27), a, kao što ćemo vidjeti, obilježava i cijelu ovu knjigu određujući njezin ritam.
(a) Struktura Knjige Postanka
Knjiga Postanka može biti strukturirana tematski tako da se podijeli na dva
velika dijela. Prvi dio obično se naziva biblijskom prapoviješću (1 – 11), a drugi dio
poviješću praotaca (12 – 50).
Pritom biblijska prapovijest donosi dva izvještaja o stvaranju svijeta i čovjeka
(1,1 – 2,4a i 2,4b – 3,24). U drugome izvještaju o stvaranju prisutna je i tema čovje-
kova pada. Govor o grijehu nastavlja izvještaj o Kainu i Abelu (Post 4). Slijedi rodos-
lovlje sa Šetovim potomstvom (Post 5), te veliki izvještaj o potopu (Post 6 – 9). Popis
narodâ predstavlja nastavak rodoslovlja (Post 10) koje je prekinuto kratkim izvješta-
jem o babilonskoj kuli (11,1-19), a nastavljeno rodoslovljem Šemovim koje čitatelja
dovodi sve do Abrama (11,20-32).
Povijest praotaca obično se dijeli na tri velika ciklusa: ciklus o Abrahamu
(12,1 – 25,18), ciklus o Jakovu (25,19 – 37,1), te ciklus o Josipu (37,2 – 50,26). Pri-
tom valja voditi računa o tome da je Izak predstavljen kao prijelazni lik koji se pojav-
ljuje kako u ciklusu o Abrahamu tako i u ciklusu o Jakovu, dok se samo jedno poglav-
lje bavi isključivo Izakom. Na taj način, dok biblijska prapovijest ima univerzalistička
obilježa, povijest praotaca bavi se gotovo isključivo Izraelovim precima, donoseći tek
ukratko rodoslovlja njegovih prvih susjeda (Moab, Amon, Edom i sl.).
Osim ovakve tematske podjele Knjige Postanka, moguća je i formalna podjela,
to jest podjela na temelju formalnih književnih znakova. Obično se kao formalna raz-
djelnica uzimaju rodoslovlja, odnosno naraštaji (‫)תלדות‬. Ova se hebrejska riječ
pojavljuje kad je riječ o »naraštajima« neba i zemlje (2,4a), naraštajima Adamovim
(5,1), Noinim (6,9), naraštajima sinova Noinih (10,1), naraštajima Šemovim (11,10),
Terahovim (11,27), Jišmaelovim (25,12), Izakovim (25,19), Ezavovim (36,1.9) i
Jakovljevim (37,2). Ovi »naraštaji« postupno vode prema izabranju Izraela u vidu
ostvarenja spasenja.
Tako bi se došlo do formalne podjele knjige na deset dijelova kojima prethodi
proslov:
1,1 – 2,3 Proslov: U početku
2,4 – 4,26 1) Povijest stvaranja neba i zemlje
5,1 – 6,8 2) Povijest Adamova roda
6,9 – 9,29 3) Povijest Noina roda
10,1 – 11,9 4) Povijest roda Noinih sinova
11,10-26 5) Povijest Šemova roda
11,27 – 25,11 6) Povijest Terahova roda
25,12-18 7) Povijest Jišmaelova roda
15/99
25,19 – 35,29 8) Povijest Izakova roda

36,1 – 37,1 9) Povijest Ezavova roda
37,2 – 50,26 10) Povijest Jakovljeva roda
U toj podjeli odlomci 1, 3, 6, 8 i 10 sadrže vrlo detaljne opise, dok su ostali
odlomci sastavljeni uglavnom od rodoslovlja uz vrlo kratke dodatne opise. Prihvaća-
njem ove podjele postaje jasno da uloga Izaka i nije tako epizodna kako bi se moglo
činiti slijedi li se podjela prema temama.
(b) Povijesni i arheološki kontekst
Kontekst događajima opisanima u Knjizi Postanka daju osobito arheološki
nalazi u Egiptu i Mezopotamiji. Pritom posebno mjesto zauzimaju nalazi iz mezopo-
tamskog grada Nuzija. Nuzi je bio naselje Hurijaca smješteno sjeveroistočno od
Tigrisa, a postojalo je u 2. tisućljeću pr. Kr. U iskapanjima koja su vršena 1925.-1931.
nađena je zbirka od oko 8000 glinenih pločica s kraljevskim i privatnim arhivima. Ti
klinopisom pisani ostaci pružaju sliku tadašnjega mezopotamskoga društva iz koje
proizlaze sličnosti nekih aspekata života kakvi su poznati iz biblijskih opisa života
praotaca.
Izrazit je primjer natpis u kojem se kaže: »Ako Gilimninu ne rodi djece, Gilim-
ninu će uzeti ženu iz Lullua za ženu Šennmi.« Običaj koji je ovdje opisan vrlo je sli-
čan onom opisanom u Post 16,3, gdje Sara, nemajući svoje djece, daje Abrahamu
svoju sluškinju Hagaru da mu ona rodi djecu. Taj običaj nije u skladu s propisima koji
će biti sadržani u Mojsijevu zakonu, ali je, prema nalazima iz Nuzija, u skladu s tada
važećim običajima u Mezopotamiji.
Određeni kontekst izvještajima iz Knjige Postanka, kako ćemo vidjeti, pružaju i
izvanbiblijski tekstovi tematike koja sliči tematici prvih jedanaest poglavlja Postanka.
Riječ je o mezopotamskim i egipatskim kozmogonijama i osobito mezopotamskim
izvještajima o potopu.
(c) Teološka poruka Knjige Postanka
Knjiga Postanka svojim teološkim sadržajem zauzima posebno mjesto među
knjigama Staroga zavjeta. U njoj se iščitava nauk o Bogu, o čovjeku i o povijesti spa-
senja, te je neophodna pretpostavka za novozavjetnu objavu.
Bog je u ovoj knjizi predstavljen jasno kao jedan, kao stvoritelj koji sve stvara
riječju. On je Bog svih ljudi ali i Bog praotaca i izraelskog naroda. On upravlja sudbi-
nom narodâ, te uspostavlja kontakt s ljudima da bi ih spasio.
Kad je riječ o čovjeku, Knjiga Postanka govori o njegovom podrijetlu i naravi.
Stvoren je od materije, ali posjeduje i dah života koji dolazi od Boga. Obdaren je slo-
bodom, te se uvijek nalazi pred izborom između dobra i zla. Grijeh u čovjeku ostavlja
sklonost zlu, no time u njemu nije izbrisana slika Božja na koju je stvoren.
Povijest spasenja usredotočena je na nekoliko značajnih tema. To su u prvom
redu teme blagoslova, obećanja, saveza i izabranja.
Upravo stoga Novi zavjet vrlo često zahvaća u bogatstvo Knjige Postanka da bi
izrekao svoju teološku, kristološku, antropološku i soteriološku poruku. Među preuze-
16/99
tim temama u Novi zavjet valja spomenuti one koje su vezane uz lik Adama, uz
zmiju, Abela, Abrahama, Melkisedeka, Izaka i Saru, te uz potop.
(d) Tekst Knjige Postanka
Tekst Knjige Postanka u hebrejskoj Bibliji prilično je kvalitetan i donosi jasan
tekst još iz pretkršćanskog razdoblja, bez obzira na činjenicu da su rukopisi masoret-
skog teksta (MT) u pravilu kasni. To je vidljivo usporedi li se MT s najstarijim prije-
vodima, osobito sa LXX, a potvrđuju to i spisi s Mrtvoga mora.
(e) Knjiga Postanka u suvremenom istraživanju
Slijedi li se teorija o četiri predaje, onda se obično prihvaća da se Knjiga Pos-
tanka u polovici svoga materijala sastoji od jahvističke predaje, u trećini od elohis-
tičke, a u šestini od svećeničke predaje. Nakon širokog konsenzusa oko Wellhause-
nove teorije, koji je vladao do 1970-ih godina, nije se uspjelo doći do novog
konsenzusa, osim što se svi slažu da su rezultati modernog istraživanja krajnje
hipotetski.
Prethodno se držalo da J potječe iz razdoblja jedinstvenoga kraljevstva pod
Davidom i Salomonom i to na temelju indicija iz samoga teksta (savez i bliskost Izra-
ela i Edoma, plemena nisu međusobno sukobljena, Šekem i Betel još su uvijek
ugledna svetišta), pa je taj segment teksta smještan u razdoblje do 900. pr. Kr., a
usmene su predaje morale biti i znatno starije. Bilo je i pokušaja da se J datira nekih
500 godina kasnije, odnosno nakon babilonskog progonstva. Ipak, znakovi utjecaja
mezopotamske religije (kozmogonije, potop) ukazuju na vrlo rani nastanak tih tradi-
cija (oko 1400. pr. Kr. ili ubrzo nakon toga), a nikako u doba babilonskog progonstva
kad su židovski vođe nastojali sačuvati posebnost naroda. S druge strane, postoje u
tekstu i znakovi kasnih revizija (nakon podjele kraljevstva): spominjanje Kanaanaca
(13,7), Ura Kaldejskoga (15,7) ili kraljeva u Izraelu (36,31).
(f) Proslov: U početku (1,1 – 2,3)
Post 1,1 – 2,3 svečani je uvod u Bibliju, te odmah na početku uvodi na scenu
dvojicu glavnih protagonista Svetog pisma: Boga i čovjeka. Cijeli izvještaj pripada
svećeničkoj predaji (P), pri čemu je Bog nazvan Elohim.
(i) Struktura, forma i povijesni kontekst
Kao okvir cijeloga odlomka služe Post 1,1 i 2,1-3 gdje se spominju nebo i zem-
lja te Božje stvoriteljsko djelo. Većina znanstvenika ovamo pribraja i 2,4a koji doista
svojim stilom odaje svećeničku predaju. Ipak, nelogično je da odlomak završava rije-
čima »to je postanak«, jer u svim ostalim slučajevima iste riječi započinju, poput nas-
lova, sljedeći odlomak. Stoga taj poluredak treba smatrati svećeničkim naknadnim
uvodom nadodanim sljedećem odlomku.
Cijeli izvještaj raspoređen je kroz razdoblje od jednog tjedna, pri čemu je prva
tri dana opisano »razdvajanje«, a preostala tri dana »ukrašavanje« stvorenjem. Jasan
je paralelizam između ta dva dijela:
1. dan: svjetlo = 4. dan: sunce, mjesec i zvijezde
2. dan: vode = 5. dan: nebeske i morske životinje
17/99
3. dan: podjela zemaljskih voda = 6. dan: zemaljske životinje i čovjek

Moglo bi začuditi smještanje nebeskih životinja u paralelni odnos s vodama, no
valja primijetiti da nebo nastaje tako što se razdvajaju vode nad svodom od voda pod
svodom.
Sedmoga dana opisan je Božji odmor. Riječ je o šabatnom počinku kao jednom
od središnjih propisa židovskoga zakona. To je naglašeno i trostrukim ponavljanjem
sintagme »sedmi dan.«
Post 1,1 – 2,3 obilježen je brojnim ponavljanjima pojedinih izričaja. Tako se
mogu izdvojiti sljedeća ponavljanja koja daju određeni ritam pripovijedanju, premda
ne sasvim pravilan:
„Reče Bog“: 10 puta - „i bi“: 7 puta
„pozva Bog“ ili „blagoslovi Bog“ (3x2)
„vidje Bog da je dobro“ (7 puta)
zaključna formula: „bi večer i bi jutro“ (6 puta)
stvaranje „po vrstama“ (7 puta)
Ipak, kao što je vidljivo, prevladava sedmerostruko ponavljanje.
Struktura propovijedanja naglašava treći i šesti dan, odnosno posljednje dane u
svakom nizu od po tri dana. Oba dana sadrže dvostruki navještaj Božjega govora:
»Reče Bog« (1,9.11.24.26); te dvostruko ponavljanje zaključne formule: »vidje Bog
da je dobro« (1,10.12.25.31).
Da bi se dobio povijesni kontekst ovoga izvještaja obično se uzimaju izvanbi-
blijske kozmogonije, a osobito babilonski ep Enuma eliš. Niz sličnosti ovoga epa i
biblijskog izvještaja naveo je znanstvenike da pretpostave ovisnost Post 1,1 – 2,3 o
babilonskoj kozmogoniji. Te se sličnosti očituju u spominjanju stvaranja od svjetla,
spominjaju svoda, kopna, svjetlila i božanskoga odmora sedmoga dana. Ipak, svrha je
babilonskoga epa drugačija, jer je on sav usredotočen na uzvisivanje boga Marduka i
opravdanje njegova prvenstva u babilonskome panteonu unutar kojega se odvija
borba za prevlast u kojoj Marduk pobjeđuje protiv Tiamat. S druge strane, biblijski
izvještaj u središtu ima Božje stvarateljsko djelo. Vodenasto podrijetlo svijeta i raz-
dvajanje vode i kopna prisutno je u mnogim bliskoistočnim kozmogonijama, kao što
je primjerice slučaj s Epom o Atrahasisu. U egipatskim kozmogonijama poznato je
stvaranje iz kaosa, spominje se svod, pa čak i oblikovanje čovjeka na sliku božanstva.
Može se zaključiti da je autoru Post 1,1 – 2,3 bio poznat mezopotamski i egipatski
svijet sa svojim tradicijama, ali i da taj autor namjerno donosi židovski pogled na
stvaranje, svjesno unoseći i bitne izmjene kojima jasno odbacuje mitski pristup pita-
nju nastanka svijeta. Tako su svjetlila samo stvorenja, baš kao i velika morska čudovi-
šta, dok u egipatskim ili mezopotamskim kozmogonijama imaju božanske
prerogative.
(ii) Tumačenje
Post 1,1-3: Prema prijevodu čini se kao da sve započinje glavnom rečenicom. I
to je jedan od mogućih prijevoda, ali ne najsretniji. U hebrejskom riječ je o sintaksi u
kojoj je 1,1 zavisna vremenska rečenica (U početku kad je Bog stvarao nebo i zem-
18/99
lju). Neki drže da je glavna rečenica 1,2 (zemlja bijaše pusta i prazna...). Drugi, i čini
se točnije, drže da je 1,2 samo tumačenje, dok je glavna rečenica početak 1,3 (reče
Bog). Stvori: Hebrejski glagol ‫ ברא‬uvijek za subjekt ima Boga i to isključivo Boga
Izraelova. Uz ovaj glagol nije navedena materija od koje bi Bog nešto stvorio. Kao
objekt stvaranja najčešće je naveden čovjek (Post 1,27), neočekivane novosti (Br
16,30, Iz 65,17), a rjeđe morska čudovišta (Post 1,21), planine (Am 4,13) i životinje
(Ps 104,30). Sam glagol dakle ne mora nužno označavati stvaranje iz ničega, ali ga ni
ne isključuje. Nebo i zemlju: Označavaju dva pola cijele stvarnosti, to jest Bog je
stvorio nebo, zemlju i sve što je između njih. Pusta i prazna (heb. ‫)תהו ובהו‬: može
označavati »ništavilo« (usp. Iz 29,21) ili, kao ovdje »kaos« ili »nered« (usp. Pnz
32,10; Jb 6,18). Duh Božji lebdio je nad vodama: Premda se nekad želi tumačiti riječ
‫ רוח‬u smislu obična vjetra, ipak ovdje valja uočiti status konstruktni koji ju dovodi u
usku vezu s Bogom, pa se u tome prepoznaje naki oblik Božje manifestacije. U kom-
binaciji sa slikom vjetra, bila bi riječ o snažnoj Božjoj prisutnosti koja se na otajstven
način pokreće nad površinom voda.
Post 1,22: Blagoslov životinja slijedi odmah nakon govora o stvaranju. Božji
blagoslov nastavlja njegovo stvoriteljsko djelo. Božji blagoslov jedna je od tema koje
se protežu kroz cijelu Knjigu Postanka. Bog blagoslivlja životinje (1,22), čovjeka
(1,28), šabat (2,3), Adama (5,2), Nou (9,1) i često praoce (12,3; 17,16.20 itd). Božji
blagoslov na osobiti način postaje vidljiv kroz potomstvo (plodite se i množite).
Post 1,26-30: Stvaranje čovjeka predstavlja vrhunac Božjega stvoriteljskog
djela. Prethodno je uređena zemlja kao čovjekov dom (1,9-13), a onda i sunce i mje-
sec koji označavaju čovjekov životni vijek (1,14-19). U ovim recima pripovijedanje
usporava da bi se naglasila važnost izrečenoga. Najprije je u prvom licu naviještena
Božja namjera. Potom je izrečena svrha stvaranja čovjeka: da vlada zemljom. Nakon
toga slijedi samo stvaranje. Čovjek je onda blagoslovljen da bi mogao obrađivati zem-
lju i njome upravljati. Na kraju dobiva za hranu sve bilje. Načinimo: Više je mogućih
tumačenja zašto Bog ovdje govori u množini. Od Filona Aleksandrijskoga židovski
tumači drže da se Bog obraća svome nebeskom dvoru (anđelima). S druge strane, krš-
ćanski tumači, osobito Barnabina poslanica i Justin Mučenik, drže da se ovdje Otac
obraća Sinu, a odatle se u kršćanskoj tradiciji držalo da je riječ o prikrivenom govoru
o Presvetom Trojstvu. Gunkel je mislio da plural izriče ostatke neke politeističke koz-
mogonije. Drugi znanstvenici misle da je riječ o uporabi plurala maiestatis. Većina
novijih znanstvenika drži da je riječ o pluralu samopoticanja (plural deliberationis;
usp. Post 11,7; Ps 2,3). Na svoju sliku, sebi slična: Hebrejska riječ za sliku (‫ )צלם‬ne
može biti sasvim točno prevedena. Čini se da ona u prvom redu označava fizičku slič-
nost. Riječ »sličnost« (‫ )דמות‬točno je prevedena, a može biti upotrebljena da izrazi
model ili nacrt (1Kr 16,10). Na pet načina može se tumačiti što bi ta slika i sličnost
mogle značiti. Prvo tako da se razlikuje značenje svake od dviju riječi. Prema kršćan-
skoj tradiciji (od sv. Ireneja, oko 180. godine) slika označava prirodne čovjekove oso-
bine (razum, osobnost i sl.), dok sličnost označava njegove nadnaravne milosti po
kojima čovjek po otkupljenju sliči Bogu. Drugi, slika bi označavala mentalne i
duhovne kvalitete. Treće, slika predstavlja fizičku sličnost. Četvrto, po slici čovjek je
Božji predstavnik na zemlji (poput kraljeva na Bliskom istoku). Peto, slika je čovje-
kova sposobnost da stupi u odnos s Bogom: Bog može ući u osobni odnos s čovje-
19/99
kom, govoriti mu, s njime sklapati saveze. Čini se da je najbliže istini četvrto tumače-
nje: čovjek je slika Božja, Božji predstavnik na zemlji, poput njegova zamjenika koji
umjesto njega vlada, pa je zbog toga i njegov život svet. Muško i žensko stvori ih: U
stvaranju nema razlike između muškarca i žene. I blagoslovi ih Bog: Blagoslov kao i
kod životinja (1,22), ali uz dodatak kojim se čovjeku daje vlast nad stvorenjem. Evo
dajem vam sve bilje...: Bog čovjeka namiruje hranom. To je u oštroj suprotnosti u
odnosu na mezopotamske kozmogonije gdje bogovi stvaraju čovjeka da bi ih on snab-
djevao hranom. Životinje nisu navedene kao čovjekova hrana, ali će mu biti dozvo-
ljene za hranu u Post 9,3.
Post 2,1-3: Posebno mjesto u izvještaju zauzima, kao što je već rečeno, sedmi
dan. Ondje je rečeno: „I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u
sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj
dan počinu od svega djela svoga koje učini“ (2,2-3). Ovo je, dakle, završetak prvoga
izvještaja o stvaranju. Glagol „blagosloviti“ (heb. barak) pojavljuje se u cijelom izvje-
štaju samo tri puta. Prvi puta Bog blagoslivlja vodene životinje (1,22), čime je zaklju-
čen peti dan. Drugi puta blagoslivlja čovjeka (1,28), čime je završen šesti dan, a sada,
treći puta, blagoslivlja sam sedmi dan (2,3). Usto, Bog je ovaj dan i „posvetio“ (heb.
qdš), to jest izdvojio ga od svih ostalih dana. Toga je dana Bog „počinuo“ od svega
djela svoga. Hebrejski glagol koji je ovdje upotrijebljen jest glagol šavat, to jest gla-
gol iz kojega je izvedena i imenica šabat, odnosno sam naziv sedmoga dana, subote.
Ako se ostane kod već uobičajenog pripisivanja ovoga prvoga izvještaja o stvaranju
svećeničkoj predaji u Petoknjižju, koja nastaje nakon povratka iz babilonskog pro-
gonstva, onda nije teško shvatiti inzistiranje na važnosti subote.
Post 1,1 – 2,3 predstavlja ponovno iščitavanje tekstova o stvaranju ukoliko pred-
stavlja kasnu tradiciju svećeničke predaje. U tekstu je prisutan snažan religijski inte-
res i on želi prenijeti poruku o Bogu i čovjeku. Stoga se ne smije tumačiti u prirodno-
znanstvenom smislu. Svrha teksta nije bila da izrekne točan vremenski razmak u
kojem je nastao svijet, nego da izrekne istinu da je Bog stvoritelj, da je on sve stvorio,
da je čovjek vrhunac stvaranja i da je njemu sve podloženo. Konačno, svrha je ovoga
teksta i potući mitološke ideje o štovanju sunca, mjeseca i zvijezda ili morskih
čudovišta.
(g) Povijest stvaranja neba i zemlje (2,4 – 4,26)
Post 2,4 – 4,26 kao da započinje ispočetka pripovijest o stvaranju svijeta. Stil je
ove pripovijesti mnogo življi, manje svečan, ispunjen antropomorfnim prikazivanjem
Boga i simboličnim govorom koji stavlja u suprotnost život i smrt (dah, voda, drvo i
jelo kao simboli života, te prah zemaljski, zabranjeni plod kao simboli smrti). Obično
se smješta u jahvističku predaju (J), izuzev prve rečenice (2,4) koja pripada kasnijoj
redakciji iz svećeničke predaje.
Prva rečenica pripada u niz rečenica koje započinju karakterističnim hebrejskim
izrazom koji je preveden »ovo je povijest/rodoslovlje« (‫ )תלדות‬i koje u Postanku
uvijek označavaju početak novog narativnog ciklusa ili rodoslovlja. Mnogi znanstve-
nici drže da je ovdje riječ o inkluziji koja se poziva na Post 1,1, pa bi tako bila riječ o
završnoj rečenici prethodnog dijela. Ipak je bolje dati toj rečenici ono značenje koje
20/99
ima i u ostatku knjige, pa je shvatiti kao uvod u ono što slijedi. Taj novi odlomak
Knjige Postanka sastoji se od dva dijela: Edenski vrt (2,5 – 3,24), ubojstvo Abelovo i
Kajinova obitelj (4,1-26).
U dijelu koji se bavi Edenskim vrtom riječ je najprije o stvaranju muškarca i
žene (2,5-25), a onda i o njihovoj kušnji i padu (3,1-24). U sva tri odjeljka pojavljuju
se terminologija i teme tipične za mudrosnu književnost. Tako se drvo života, osim u
Post 2,9, pojavljuje i u Izr 3,18; 11,30; 13,12. Govor o poznavanju dobra i zla (Post
2,9) pojavljuje se još u Sir 39,4; 17,6, dok se rajske rijeke (Post 2,10-14) spominju i u
Sir 24,23-25).
Odnos Boga s čovjekom čini se mnogo bliži no što je to slučaj u Post 1,1 – 2,3.
Bog ovdje razgovara s čovjekom, daje mu naputke, kori ga, brine se za njega. Takvi
antropomorfizmi prisutni su i u religijama okolnih naroda, no slika je Boga ovdje
mnogo pozitivnija. Čovjek je prikazan kao suradnik Božji, a ne kao njegov sluga. U
izvanbiblijskim tekstovima drevnog istoka ne nailazi se na mitove u kojima bi
božanstvo dalo čovjeku vlast nad životinjama ili u kojima bi žena bila stvorena od
muškarca, čime se izriče njihovo bitno jedinstvo, premda je muškarac prikazan kao
superioran, jer daje ženi ime. Od izvanbiblijskih tekstova slične tematike valja navesti
sumerski Ep o potopu koji započinje stvaranjem čovjeka i životinja, navodi muku
obrađivanja zemlje i čovjekovu golotinju. U Epu o Atrahasisu čovjek je načinjen od
gline i božanske krvi kako bi, poput roba, zamijenio niža božanstva u kopanju kanala
za navodnjavanje.
Cijeli dio koji se bavi Edenskim vrtom (2,5 – 3,24) razvija se u sedam prizora
koji se mogu promatrati unutar hijastičke strukture u kojoj međusobno odgovaraju
prvi i sedmi prizor (Bog je glavni lik, a čovjek je pasivan), drugi i šesti (Bog je glavni
lik, muškarac ima manju ulogu, a žena i zmija su pasivne), te treći i peti (razgovor
Boga, muškarca i žene). U središtu je te strukture četvrti prizor u kojem su glavni
likovi muškarac i žena.
U prvom i sedmom prizoru (2,5-17; 3,22-24) pojavljuju se izrazi: istok, drvo
života, edenski vrt, čuvati, prah zemaljski/zemlja. U drugom i šestom prizoru
(2,18-25; 3,14-21) vidljiva je ista hijerarhija među stvorenjima: muškarac, žena, živo-
tinje. Vidljiva je uloga žene kao supruge i majke (2,24; 3,20), a u oba se prizora spo-
minje i odijevanje (2,25; 3,21). Prizori tri i pet (3,1-5; 3,9-13) predstavljaju razgovor
o plodu sa stabla i o posljedicama njegova uzimanja. Četvrti prizor (3,6-8) smješten je
u središte vrta, uz stablo spoznaje dobra i zla. Ovdje je izokrenuta hijerarhija uspos-
tavljena u drugom prizoru, a koju će Bog ponovno povratiti u šestom prizoru.
Umjesto poretka: Bog, muškarac, žena, životinje; pojavljuje se hijerarhija: zmija,
žena, muškarac, Bog. U središtu je toga prizora govor o uzimanju ploda (3,6b) koji se
nalazi između spominjanja željenog učinka ploda i stvarnog učinka.
Dio koji se bavi ubojstvom Abelovim i Kajinovom obitelju (4,1-26) započinje
poput rodoslovlja (4,1), no ono je prekinuto i nastavit će se u 4,17. Prisutne su ovdje
brojne tematske i strukturne sličnosti s Post 3. Zadnja dva retka (4,25-26) anticipacija
su onoga što će biti opisano u Post 5. Formalna podjela prepoznaje se u riječima:
»Čovjek/Kajin/Adam pozna svoju ženu...« (4,1.17.25). Stoga se cijeli ovaj dio može
21/99
podijeliti na ubojstvo Abelovo (4,1-16), Kajinova obitelj (4,17-24) i Šetova obitelj

(4,25-26).
U ovom su dijelu posebno prisutni navodi o razvoju civilizacije: stočarstvo i
obrađivanje zemlje, gradnja gradova, prvi zanati. Mezopotamske predaje govore o
sedam mudraca koji su živjeli prije potopa i čovjeka naučili zanatima i umjetnostima.
Čini se da je pisac ovog dijela Knjige Postanka svjestan takvih mezopotamskih pre-
daja, ali ih preoblikuje i daje im sasvim novo tumačenje. Dok je mezopotamska slika
razvoja civilizacije optimistična, biblijska taj razvoj gleda pod svjetlom širenja
grijeha.
Kao i u prethodnom dijelu, i u dijelu koji govori o Abelovu ubojstvu u središtu
je opis samoga grijeha (4,8) koji je suprotstavljen dugačkim razgovorima koji mu
prethode i slijede. Brojne sličnosti između Post 3 i Post 4,1-16 obvezuju čitatelja da
ovaj dio čita kao još jedan izvještaj o grijehu s početaka ili kao tumačenje prethod-
noga izvještaja.
(ii) Tumačenje
Post 2,5-17: Čovjek je prikazan kao prvina stvorenja, prije bilo kojeg živog
stvora. Zemlja je neplodna sve dok Bog ne da kišu i dok je čovjek ne obradi (2,5).
Bog je prikazan kao kakav lončar koji čini čovjeka od praha zemaljskoga. Edenski vrt
nazvan je na hebrejskom jednostavno ‫( גן‬vrt), dok u grčkom ima ime paradeison, što
dolazi iz perzijskoga jezika i u tom jeziku označava bilo kakav vrt, dok u Bibliji pos-
taje tehnički izraz za Edenski vrt. Taj je vrt smješten na istoku, gdje se obično smje-
štao izvor mudrosti. Sama riječ »Eden« etimološki može označavati stepu (prema
akadskom značenju riječi istoga korijena) ili pak zemlju sjaja, blještavila (ako je izve-
dena iz hebrejske riječi za nakit i šareni materijal). Vrt je uređen za čovjeka da bi ga
on obrađivao i čuvao (2,15), koji pritom ima slobodu ali i odgovornost (2,16). Dva se
stabla spominju: stablo života i stablo spoznaje dobra i zla (2,9). Ideja stabla života
poznata je i iz izvanbiblijskih tekstova, posebice iz Epa o Gilgamešu, gdje glavni
junak u dubokom bunaru nalazi biljku koja u starosti daje mladost. Ovdje bi, prema
ostalim biblijskim tekstovima (usp. Izr 3,18; 11,30; 13,12) stablo života bilo znak
punine života, pa bi omogućilo čovjeku da u Edenu živi životom koji bi bio u skladu s
tim vrtom. S druge je strane stablo spoznaje dobra i zla koje se pojavljuje samo u
ovom tekstu. Često je postavljano pitanje što je zapravo spoznaja dobra i zla, a na
njega se pokušalo na različite načine odgovoriti. Neki tu vide poslušnost i neposluš-
nost zapovijedima, no ako je riječ o svojstvu vlastitom samo bogovima (Post 3,5.22),
onda to ne bi moglo biti njegovo značenje. Drugo je tumačenje da označava moralno
razlučivanje, no nije moguće zamisliti da bi Bog stvorio čovjeka bez takve sposob-
nosti, jer onda ne bi bilo slobode. Treće tumačenje ovdje prepoznaje seksualno pozna-
vanje, ali nema nikakve naznake da bi takvo poznavanje bilo pridržano samo Bogu, a
zabranjeno čovjeku. Četvrto tumačenje govori o sveznanju koje pripada samo Bogu
(von Rad) i tako bi se moglo činiti prema 3,6, no ljudi poslije ipak nisu stekli svezna-
nje, nego samo stid i prepoznavanje vlastite golotinje. Konačno, kao peto i najvjero-
jatnije tumačenje, u spoznanju dobra i zla prepoznaje se mudrost (Cassuto, Wester-
mann, Vawter), jer ono daje poseban uvid (3,6). Postoji naime mudrost koja je
pridržana samo Bogu (usp. Job 15,7-9.40; Izr 30,1-4). Tražiti mudrost zanemarujući
22/99
objavu, znači tražiti onu autonomiju, neovisnost od Boga koja je za čovjeka pogubna,
jer strah je Gospodnji početak znanja (Izr 1,7; usp. Ez 28). Zadnja dva retka ovoga
odlomka (2,16-17) imaju oblik saveza u kojem je sadržana jedna pozitivna i jedna
negativna odredba, te posljedica za onoga koji se saveza ne bude pridržavao. Zabrana
(2,17) po svojoj gramatičkoj strukturi slična je zabranama iz Deset zapovijedi.
Post 2,18-25: Već uvodna rečenica ovoga odjeljka upozorava čitatelja da je
čovjeku potrebno društvo (2,18). Izričaj »kao što je on« prevodi hebrejsku riječ ‫כנגדו‬
(kenegdo) nema značenje pune jednakosti. Tada bi bio uporabljen izraz ‫כמוהו‬
(kemoho). Ovdje je više riječ o komplementarnosti, ne samo o pomoći žene
muškarcu, nego o njihovoj međusobnoj pomoći. Retci 2,19-20 stvaraju napetost, jer
se ne eliminara odmah situacija koja je za čovjeka loša. Čovjek daje imena životi-
njama, jer nad njima ima vlast. Nisu spomenute sve vrste životinja (kao u Post 1),
nego samo one koje su zbog svoje razvijenosti mogle predstavljati društvo za čovjeka.
Napravi Gospodin Bog ženu (2,21-25): Spominjanje rebra koje je uzeto od čovjeka ne
treba navoditi na misao da je Bog izvršio svojevrsnu kiruršku operaciju, nego opisuje
odnos muškarca i žene. Kao što je rebro dio čovjeka, s njim spojeno, tako je i žena
spojena s muškarcem. Govor je to o slozi i intimnoj vezi između žene i muškarca.
Bog ženu dovede čovjeku (2,22), baš kao što je to slučaj kod vjenčanja gdje otac
dovodi kćer njezinu mužu. Tekst tada izbija u poeziju (2,23) u kojoj su prisutne uobi-
čajene odlike hebrejske poezije. Tako je prisutan paralelizam, igra riječi, hijazam i
ponavljanje riječi. Kosti od mojih kostiju, meso od moga mesa izraz je koji u Bibliji
označava srodstvo (usp. Post 29,14; Suci 9,2; 2Sam 5,1; 19,13-14). Po tome su
muškarac i žena jednaki po svojoj ljudskosti, a različiti od životinja. Muškarac ime-
nuje ženu, što bi trebalo značiti da nad njom ima neku vlast. To pak predstavlja uvod
u nastavak pripovijedanja gdje ta hijerarhija nije poštovana. Muškarac prianja uza
svoju ženu, što označava i strast, ali i trajnost koji su obilježje braka. Ista riječ (pri-
one) često je uporabljena u kontekstu saveza (Pnz 10,20; 11,22; 13,5 itd.), pa se može
zaključiti da Stari zavjet brak doživljava kao savez. Jedno tijelo ne označava samo
seksualno združivanje, pa ni samo duhovnu i emotivnu vezu, nego i takvo jedinstvo
koje se može usporediti s krvnim srodstvom.
Post 3,1-13: »Zmija bijaše lukavija« (3,1). Riječ »lukavija« (heb. ‫‘ ערום‬arum)
dvoznačan je pojam koji može označavati krepost koju valja gajiti (usp. Izr 12,16;
13,16), ali ako je zlouporabljena, postaje pogubna (usp. Job 5,12; 15,5). U cijelom je
odjeljku prisutna igra riječi između toga pojma i pojma »gol« (heb. ‫‘ ערם‬arom).
Ljudi su tražili mudrost, a dobili su golotinju. Zmija je u istočnim kultovima bila sim-
bol plodnosti i besmrtnosti s magičnim sposobnostima. U židovstvu zmija je na oso-
biti način nečista životinja (usp. Lev 11; Pnz 14). U Epu o Gilgamešu zmija junaku
krade biljku života i ostavlja ga u smrtnoj opasnosti). Naziv za zmiju (heb. ‫נחשׁ‬
nahaš) u isto vrijeme označava i zmiju, ali može značiti i znak, omen, magičnu izreku.
Jasno je da je riječ o stvorenju, a ne o nekom neovisnom duhu, ali opet i da nije riječ o
običnoj zmiji. U svakom slučaju, ona je neprijateljska prema Bogu (usp. Mudr 2,24;
Otk 12,9). Ona preuveličava Božju zabranu, spominjući da je Bog zabranio ljudima
jesti sa svih stabala, a ne samo s jednoga (Post 3,1). Za ljude je, čini se, prava kušnja
ovdje da budu kao Bog (3,5). U svjetlu gore rečenoga, poznavati dobro i zlo značilo
23/99
bi imati vlast odrediti što je dobro i što je zlo. U konačnici, ljudi otkrivaju svoju golo-
tinju, odnosno svoju slabost, krhkost i nezaštićenost.
Post 3,14-19: Grijeh praroditelja dovodi i do njihove osude. Najprije valja uočiti
da Bog i dalje razgovara s čovjekom. On ga ne napušta. Prokazuje grijeh, ali je i milo-
srdan. Tri su naslovnika osude: zmija, žena i muškarac. Prethodno je Bog razgovarao
s muškarcem i sa ženom, dok zmiji ne dozvoljava da uzme riječ. Svojim govorom
sada Bog ponovno uspostavlja poredak kakav je bio na početku. Prokletstvo zmije
(3,14-15) pokazuje da, kao što je bila lukavija (‫ )ערום‬od svih životinja (3,1), tako je
sada prokletija od svih životinja (‫)ארור‬. Zmija je jedina ovdje izravno prokleta.
Osuda na puzanje ima pred očima životinju zmiju koja je čovjeku poznata i koja redo-
vito puže, te primjenjuje to stanje na ono što ta zmija simbolizira. Puzanje i hranjenje
zemljom postaje metafora poniženja onoga koji unosi zlo u svijet. To poniženje nami-
jenjeno je i svim potomcima te »zmije« (3,15). Kod žene razlog radosti (brak, rođenje
djeteta) postaje razlogom žalosti (podložnost mužu, muke kod rađanja). Muškarac je
pak kažnjen u onome što ga bitno obilježava, u obrađivanju zemlje koja je i stvorena i
uređena da bi je on obrađivao i čuvao (usp. Post 2,15). Usto, događa se i neka vrst
revizije stvaranja čovjeka koji će se u prah vratiti (usp. 2,7 i 3,19).
Post 3,15 zavređuje posebnu pozornost. Unutar prokletstva namijenjena zmiji
stoje i riječi: »Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i
roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.« Jasno je da prema
ovome kazna nije posljednja Božja riječ. Postoji još neki kasniji razvoj u kojem se
nastavlja borba između čovjeka i zmije/zla. Govoreći zmiji da će joj glavu satirati,
Bog navješćuje i zmijin kraj. Bog se tako stavlja u obranu cijeloga čovječanstva, što
bi bile značajke tekstova koji se obično vežu uz jahvističku predaju. U kršćanskoj pre-
daji ovdje se vidi navještaj Krista i njegove Majke, pa se stoga ovaj tekst i naziva
»Protoevanđelje.« Ključni su pojomovi u tom retku »sjeme« (‫ ;זרע‬zera), što je obično
prevedeno kao »rod« ili »potomstvo/potomak«, te osobna zamjenica »on.« U rodu
ženinu doslovno se može prepoznati ljudski rod općenito. U kršćanskom čitanju pre-
poznaje se Isus Krist kao izdanak toga roda. U tekstovima Knjige Postanka koji sli-
jede, »sjeme« često označava obećano potomstvo ili obećanog potomka praocima
Izraela (usp. Post 17,7-10). Stoga se ovo može računati i kao svojevrstan mesijanski
tekst. Osobna zamjenica »on« označava »rod ženin«, te upućuje dakle na Mesiju ili na
Isusa Krista. Ipak, u latinskom prijevodu Vulgate čita se ipsa - »ona.« To je dovelo do
marijanskog tumačenja ovog retka, tako da se u Mariji prepoznaje »ona«, nova Eva,
koja će zmiji satrti glavu.
Post 4,1-16: Unutar odjeljka koji se bavi bratoubojstvom, vidljiva je Božja briga
za Kajina koji nije prepušten sam sebi. Motivacija je Kajinova grijeha zavist. Već
prije grijeha Bog ga opominje (Post 4,6-8), a nakon grijeha traži ga i potiče na prizna-
nje grijeha i obraćenje (4,9-14). Konačno, po Kajinovu kajanju, Bog mu obećava
zaštitu (4,15). Imena koja se pojavljuju u ovom odjeljku, kao i u Post 5, popraćena su
pučkom etimologijom. Tako se ime Kajin povezuje s hebrejskim glagolom qaniti (4,1;
stekla sam), a Šet s rječju šat (dan, dodijeljen; usp. 4,25). Riječ je o etimologijama
koje nisu znanstveno tumačenje podrijetla imena, nego naknadno pučko tumačenje
s obzirom na sličnost riječi, a ne na njezin stvarni korijen. Abel bi se mogao povezati
s rječju hebel (dašak, ništa), premda nigdje ne dobivamo pučko tumačenje njegova
24/99
imena. Teološku težinu ima činjenica da je Abel mlađi brat koji u Božjim očima
dobiva prednost u odnosu na starijeg Kajina. Takvo izvrtanje dogodit će se i kasnije
s obzirom na Izaka i Jišmaela (ovaj premda stariji ipak nije sin od zakonite žene),
Jakova i Ezava, te Efrajima i Manašea. Bog ostaje slobodan u svome izabranju. To je
izabranje Abela možda ovdje i potaknuto pristupom braće žrtvi. Za Abela se kaže da
prinosi »od prvine svoje stoke, sve po izbor pretilinu«, dok se za Kajina samo kaže da
prinosi »od zemaljskih plodova« (4,3-4). Ta je razlika u tekstu prilično naglašena, a
podsjeća na kasnije izraelsko zakonodavstvo koje izričito traži da se Bogu prinose
prvine od stoke i od svih zemaljskih plodova. U novozavjetnom čitanju jasno je da je
temeljni razlog prednosti koju Bog daje Abelovoj žrtvi u Abelovoj vjeri (usp. Heb
11,4). Post 4,8 predstavlja središnji prizor (slično kao i 3,6 u odjeljku o Edenskom
vrtu) u kojem je prisutan vrhunac pripovijedanja: Kajin ubija Abela. I ovdje se može
vidjeti hijastička konstrukcija: prvi prizor u 4,2b-5 (sasvim narativan prizor; Kajin i
Abel djeluju, a Bog je pasivan), drugi prizor u 4,6-7 (dijalog Boga i Kajina), treći pri-
zor u 4,8 (Kajin i Abel), četvrti prizor u 4,9-14 (dijalog Boga i Kajina), peti prizor u
4,14-16 (sasvim narativan prizor; Bog djeluje, a Kajin je pasivan). Kajin je na kraju
otjeran još dalje od Edena nego što je to bio slučaj s njegovim roditeljima. Udaljen je
od lica Gospodnjega (4,16), premda je i dalje pod Božjom zaštitom (4,15).
Jasno je da, već i zbog slične hijastičke strukture, zbog istog načina razvijanja
pripovijesti, kao i zbog analogne sudbine ljudi na kraju pripovijesti, da Post 2,5 – 3,24
i Post 4,1-16 moraju biti čitani kao paralelni. Stoga prvi i drugi dio ove »povijesti
stvaranja neba i zemlje« (2,4 – 4,26) predstavljaju govor o podrijetlu zla u svijetu i o
odnosu Boga prema čovjeku grešniku. Bog je prikazan kao onaj koji se brine za
čovjeka, koji ga opominje i potiče, te ga ni u grijehu ne napušta.
Post 4,17-24: Nastavak rodoslovlja prekinuta nakon 4,2a donosi govor o materi-
jalnom razvoju, što je predstavljeno izgradnjom gradova (Henok), razvojem stočar-
stva (Jabal), razvojem umjetnosti/glazbe (Jubal) i obradom bakra i željeza (Tubal-
Kajin). Usto, vidljivo je da se nastavlja i širenje zla u svijetu kroz poligamiju i primi-
tivnu osvetu (4,23-24). Sve je to prisutno među Kajinovim potomcima.
S druge su strane potomci Šetovi koji su ukratko naviješteni u Post 4,25-26, te
postavljeni u suprotnost s Kajinovima. Sve je prikazano kao da oni započinju niz pra-
vih štovatelja Boga. Šetov je sin Enoš, a njegovo ime vjerojatno dolazi od istoga kori-
jena od kojega dolazi i aramejska riječ anaš koja znači »čovjek.« Tekst koji se dovodi
u vezu s jahvističkom predajom navodi da se u to vrijeme počelo »zazivati ime
Jahvino« (4,26). Elohistička predaja taj bi trenutak zadržala sve do Izl 3 i epizode
s gorućim grmom.
(h) Povijest Adamova roda (5,1 – 6,8)
I ovaj dio Knjige Postanka započinje navođenjem »naraštajâ« (‫ )תלדות‬koji su
naraštaji Adamovi i to oni koji su potomci Šetovi, te se zaustavlja na Noi i njegovim
sinovima. Mala interpolacija (6,1-7) nastavlja govor o pokvarenosti ljudi, to jest o
širenju zla u svijetu.
25/99

Gramatička struktura prve rečenice slična je prvoj rečenici Proslova (Post
1,1-3), pa se na isti način mora i prevesti. Pritom bi 5,1b-2a bile zavisne rečenice (vre-
menska: »Kad je Bog stvorio čovjeka« i načinska u obliku apozicije: »na sliku svoju
načinio ga je, muško i žensko stvorio je«), a 5,2b glavna rečenica (»blagoslovi ih i
nazva ih imenom čovjek...«).
Struktura je Post 5,3-32 vrlo jednolična i donosi ime i godine svakog od navede-
nih ljudi, izvještaj da mu je rođen sin, te godine nakon rođenja sina i navođenje još
sinova i kćeri, kao i zbir svih godina i vijest o njegovoj smrti. Struktura je gotovo ista
kod svih deset navedenih likova. Posebna je pozornost posvećena Henoku (5,21-24) i
Noi (5,28-32)
Post 6,1-8 također započinje vremenskom rečenicom (6,1) nakon koje slijedi
glavna (6,2). U obliku inkluzije u 6,8 vraća se govor o Noi.
(ii) Tumačenje
Henok (Post 5,21-24) ima u rodoslovlju počasno, sedmo mjesto od Adama, a iz
redovitog poretka iskače time što se za njega kaže da je »hodio s Bogom.« To je
toliko naglašeno da se ponavlja dvaput (5,22.24). Riječ je o izričaju koji naglašava
posebnu prisnost Boga i dotičnoga čovjeka, a ponavlja se i u izvještaju o Noi (6,9), ali
i u izvještajima o praocima Izraela. Posebnost je govora o Henoku i u njegovu zavr-
šetku gdje se ne spominje smrt kao kod ostalih likova, nego on »iščeznu; Bog ga uze«
(5,24). Isti izraz uporabljen je za proroka Iliju (usp. 2Kr 2,1.5.9.10), ali se pojavljuje i
u Epu o Gilgamešu u kojem glavnog junaka Utnapištima, koji je preživio potop,
bogovi uzimaju da uživa besmrtnost. Zbog toga Henok postaje važan lik židovske
predaje (usp. Sir 44,16; 49,14), a njegov čudesan svršetak potiče i apokaliptičku knji-
ževnost, posebice nastanak Knjige Henokove (usp. Jd 14-15).
Noa (Post 5,28-32) je drugi lik koji u rodoslovlju ima posebno mjesto. Njegovo
ime doslovno znači »počinak«, dok pučka etimologija po sličnosti povezuje to ime s
glagolom koji znači »pribaviti utjehu«, »utješiti« (5,29). »Trud« i »napor« o kojima je
riječ već uvode u izgradnju korablje (6,14-22) i sadnju vinograda (9,20). Cijelo rodos-
lovlje završava Noinim sinovima. Nakon Adama, Noa je prvi za kojega se kaže da je
imao tri sina. Treći takav lik bit će Abrahamov otac Terah. Time se, čini se, žele
označiti velike epohe: od Adama do Potopa, od Potopa do Abrahama.
Duboka starost svih likova iz ovoga rodoslovlja vjerojatno želi ukazati na neko
zlatno doba čovječanstva. Sličan postupak nalazi se i u sumerskim listama drevnih
kraljeva.
Post 6,1-8 govori o rastu i širenju zla na zemlji. Poseban je problem spominjanje
»sinova Božjih« i »kćeri ljudskih« i njihovih ženidba. Nema do danas jedinstvenoga
tumačenja o čemu bi mogla biti riječ. Židovska i kršćanska stara predaja u sinovima
Božjim prepoznaje anđele, no ta predaja ne razumije dobro duhovnu narav anđela. Od
4. st. u kršćanstvu se često sinove Božje poistovjećuje sa sinovima Šetovim, a kćeri
ljudske s kćerima Kajinovim, pa bi se tako od Kajinova roda zlo proširilo na Šetov.
Slijed radnji »vidješe - dobre - uzeše« podsjeća na slijed radnji u Post 3,6, gdje se za
ženu koja uzima od ploda kaže »vidje - dobar - uze«, pa je očito riječ o ponavljanju
26/99
grešnoga ponašanja ili o njegovu nastavku. Slično i Post 6,3 podsjeća na 3,22. Zbog
čovjekova pokušaja da si prisvoji nešto što je Božje, Bog ograničava ljudski vijek na
120 godina. Vidjet će se u tekstovima koji slijede da su neki ljudi ipak duže živjeli.
Neki misle da je taj maksimalni ljudski vijek postupno uvođen, dok drugi u toj nedo-
sljednosti prepoznaju različite predaje. Nakon doba praotaca dob je doista ograničena
na 120 godina ili tek nešto više. Tako Mojsije živi točno 120 godine, Jošua 110, a
jedino Aron 123 godine. Nefili se spominju u vrlo nejasnom kontekstu, a prema Br
13,33, što je jedino biblijsko mjesto gdje se oni još spominju, bila bi riječ o nekim
divovima. Većina današnjih bibličara drži da oni ovdje predstavljaju plod odnosa
sinova Božjih i kćeri ljudskih. Post 6,5-8 uvodi ponovno na pozornicu Nou i najav-
ljuje Božju odluku o uništenju, ali i navješćuje spasenje zbog posebne uloge Noine.
Teološki gledano, važan je u ovom dijelu Knjige Postanka naglasak na širenju zla
među ljudima, ali i na Božjem oklijevanju da ih kazni (Post 6,6). Bog žali što je nači-
nio čovjeka i kaje se. Postavlja se ovdje pitanje može li se Bog kajati zbog svoga djela
ili žaliti što je nešto učinio? Ipak, ovaj biblijski izvještaj ne smije se čitati kao sus-
tavno teološko izlaganje, nego kao nadahnuti tekst koji želi prenijeti neku poruku.
Jasno je i prema drugim starozavjetnim tekstovima da Bog mijenja način svoga pona-
šanja prema čovjeku (i tada se kaže da je požalio ili da se pokajao) u onim okolnos-
tima u kojim čovjek promijeni svoje ponašanje (usp. 1Sam 15,11; Jr 18,10; Izl
32,12.14; 2Sam 24,16; Am 7,3.6). S druge strane, snažno je naglašena Božja stalnost
u odlukama. On se ne kaje niti žali na način kako to čini čovjek (usp. Br 23,19; 1Sam
15,29). Noa nalazi milost u Božjim očima (6,7-8) te je tako stavljen na istu ravan kao
i kasnije Mojsije (Izl 33,17). Taj njegov poseban položaj pred Bogom daje nadu da će
izbjeći predstojeću katastrofu.
(i) Povijest Noina roda (6,9 – 9,29)
Dio koji se bavi Noom, potopom i Noinim sinovima započinje uobičajenom
početnom formulom (Post 6,9) i teče sve do sljedeće takve formule u (10,1). Stoga
nije teško odrediti raspon ove cjeline.
Tematski se ovaj dio Knjige Postanka može podijeliti na dvije veće cjeline,
jednu koja se bavi potopom (Post 6,9 – 9,17) i drugu koja se bavi Noinim pijanstvom
i njegovim sinovima (9,18-29). Sama pripovijest o potopu (6,9 – 9,17) može se podi-
jeliti na tri dijela: 1) Bog spašava Nou i njegove tako što ih uvodi u korablju; 2) Bog
šalje potop koji uništava ostatak svijeta; 3) Bog obećava da više nikad neće poslati
potopa. Vrhunac je pripovijedanja u Post 7,17-24, a uokviren je još jednom hijastič-
kom strukturom u Knjizi Postanka, gdje međusobno odgovaraju prvi i deseti prizor,
drugi i deveti, treći i osmi, četvrti i sedmi, te peti i šesti:
1) Božanski monolog (6,9b-21)
2) Pripovjedni dio: Noa u prvom planu (6,22)
3) Božanski monolog (7,1-4)
4) Pripovjedni dio: Noa i životinje u prvom planu (7,5-16)
5) Pripovjedni dio: podizanje voda (7,17-24)
6) Pripovjedni dio: padanje voda (8,1-5)
7) Pripovjedni dio: Noa i ptice u prvom planu (8,6-14)
27/99
8) Božanski monolog (8,15-17)

9) Pripovjedni dio: Noa u prvom planu (8,18-19)
10) Božanski monolog (8,20 – 9,17)
U izvanbiblijskoj književnosti i predajama različitih naroda i skupina ljudi, ne
samo u Plodnom polumjesecu, postoji barem šezdeset i osam predaja o različitim
potopima. U mezopotamskoj izvanbiblijskoj književnosti osobito se ističe 11. pjesma
babilonskog Epa o Gilgamešu, te mezopotamski mit o Atrahasisu. Prema Epu o Atra-
hasisu bog Enlil odlučuje poslati potop zbog nepodnošljivog nereda među ljudima, što
bogovima remeti san. Bog Ea odlučuje pomoći Atrahasisu i šalje boga Enkija da ga
pouči kako izgraditi lađu. Oluja u ovom epu traje sedam dana i sedam noći, a nakon
njezina završetka Atrahasis prinosi žrtvu dok se bogovi svađaju.
Ep o Gilgamešu pisan je akadskim jezikom, a opisuje doživljaje Gilgameša, kra-
lja južnomezopotamskog grada Uruka oko 2600. pr. Kr. Razmješten je na 10-12 plo-
čica u oko 300 linija, a te su pločice nađene u Asurbanipalovoj knjižnici. Dužina je
epa takva da je mogao biti pročitan u jednom poslijepodnevu. Nije sačuvan nijedan
cjelovit primjerak. Nastao je vjerojatno oko 2000. pr. Kr. Ipak, o potopu se govori
samo na 11. i 12. pločici koje vjerojatno pripadaju novoasirskoj inačici epa (750.-612.
pr. Kr.). Junak je toga dijela epa Utnapištim. Bog Enlil potiče bogove da pošalju
potop na grad, dok bog Ea upozorava Utnapištima da izgradi lađu koja je u epu i
detaljno opisana. Utnapištim u lađu mora uvesti sve vrste živih bića, svoju obitelj, te
one ljude koji su naročito spretni u zanatima. Lađa pristaje na brdu Nisir, a Utnapi-
štim šalje najprije golubicu, potom lastvicu i na koncu vranu koja se ne vraća. Po izla-
sku iz lađe, prinosi žrtvu bogovima koji se okupljaju oko nje »poput muha.« Na kraju
Utnapištim i njegova žena dobivaju besmrtnost.
Nakon izvještaja o potopu slijedi onaj o Noinu pijanstvu s kojim je povezano
prokletstvo Hamovo (9,18-28). Posljednji redak toga izvještaja zaključuje povijest
Noina roda, jer donosi broj Noinih godina i izvješćuje o njegovoj smrti.
(ii) Tumačenje
Post 6,9: »Noa je bio čovjek pravedan i neporočan u svom vremenu.« Koristeći
riječ »pravedan« (‫)צדיק‬, koja se u hebrejskoj Bibliji pojavljuje 206 puta, pisac već na
samom početku anticipira Božji govor o Noi, jer Bog će u 7,1 reći da je Noa »prave-
dan« pred njim. Za Stari zavjet pravedan je onaj koji živi prema moralnom zakonu ili
tko je jednostavno dobra osoba. Druga riječ koja opisuje Nou jest »neporočan«
(‫ )תמים‬i mnogo se rjeđe pojavljuje. Ona označava puninu i dovršenost. Neporočnost
je uvjet da bi čovjek mogao ući u blizak odnos s Bogom. Noa je i hodio s Bogom. Isti
je izraz upotrebljen još samo za Henoka (5,22.24). Ostali veliki likovi: Abraham,
Izak, pobožni kraljevi, hodili su pred Bogom. Tako se u opisu Noe vidi uzlazna puta-
nja: bio je pravedan, što se tražilo od svih Izraelaca, bio je neporočan, što su samo
malobrojni dostizali, čak je i hodio s Bogom, što je bila samo njegova i Henokova
povlastica.
Takav Noa zaslužuje da Bog s njime sklopi savez (6,8-9.18-19), te on dobiva
nalog da izgradi korablju (6,14-15). Hebrejska riječ ‫תבָה‬ּ ֵ obično je u hrvatskom pre-
28/99
vedena kao »korablja«, a nalazi se samo u izvještaju o potopu i u vezi Mojsijeve

košare (Izl 2,3.5).1
Vidljivo je brojčano nepodudaranje u izvještaju o potopu s obzirom na životinje
koje Noa mora uvesti u korablju. Negdje se tako spominje po jedan par od svih životi-
nja (6,18-20; 7,8-9), a negdje pak po sedam parova čistih životinja (7,2). Obično se
ovo drugo brojanje koje vodi računa o čistim i nečistim životinjama povezuje sa sve-
ćeničkom predajom.
Početak potopa opisan je kao obnavljanje kaosa (7,11), to jest onog stanja koje
je postojalo prije no što je Bog razdvojio vode od voda (usp. 1,1-8). Trajanje potopa
također nije jasno određeno. Čas se spominje 40 dana (7,17), a čas 150 dana (7,11.24;
8,3).
Na kraju potopa korablja se zaustavlja »na brdima Ararata« (8,4; ‫)הָרֵ י אֲרָ רָ ט‬.
‫‏‬
2
Već se iz ovoga vidi da nije riječ o jednom brdu koje bi se zvalo Ararat. U Starom
zavjetu Ararat se uvijek spominje kao zemlja, a ne kao brdo (usp. Jr 51,27; 2Kr
19,37). U asirskim izvorima ta je zemlja poznata kao Urartu.
Potop završava tako što Noa najprije pušta gavrana a potom golubicu (8,6-12),
nakon čega slijedi izlazak ljudi i životinja (8,15-19) opisan u obliku novog stvaranja.
Noa potom prinosi Bogu žrtvu (8,20) i prima Božje obećanje da više neće biti potopa
(8,21-22).
Božji blagoslov (9,1-7) podsjeća na onaj s početka Knjige Postanka (1,28-29),
no nije u potpunosti jednak, jer ostaje strah životinja od čovjeka o čemu u prvom bla-
goslovu nije bilo riječi (9,2). Usto, čovjeku su sada za hranu dane i životinje, dok
ostaje zabrana blagovanja mesa u kojem je život, to jest krv (9,4). Ova zabrana pod-
sjeća na zabranu iz Edenskoga vrta (usp. 2,16-17). Krv je izjednačena s dušom, to jest
životom, kao što je to slučaj i u drugim starozavjetnim tekstovima (usp. Lev 17,10-14;
Pnz 12,23). Vrijednost života morala je sada biti osobito naglašena, nakon što je od
Kajina život sve manje značio (9,5-6). Vlast suđenja Bog prenosi na čovjeka kako bi
se ograničilo ubojstvo (9,6).
U Post 9,8-17 Bog sklapa savez s Noom, ispunjavajući tako obećanje koje je
dao na početku (usp. 6,18). Riječ »savez« (‫בּרִ ית‬
ְ ) prvi se put u Starom zavjetu pojav-
ljuje upravo u odlomku koji se bavi potopom. Bit će to jedna od ključnih riječi cije-
loga Petoknjižja. Grčki je ona prevedena διαθήκη, a latinski testamentum. Savezi su
se u starini sklapali među skupinama ili pojedinim osobama, među jednakopravnim
sudionicima i između vladara i vazala. Tekstovi tih saveza obično su sadržavali uvod,
navođenje događaja koji su do saveza doveli, odredbe saveza, dogovor o čuvanju
saveza, ime svjedokâ (među njima često i božanstva), te blagoslove i prokletstva.
1
Korablja u hrvatskom označava brod, čamac, napose jedrenjak, dok hebrejska riječ ‫תבָה‬ ּ ֵ vjerojatno
predstavlja posuđenicu iz egipatskoga gdje je mogla značiti »košara« (tbt) ili »svetište«, »sarkofag«
(db't).
2
Često se u javnosti, posebice u popularno-znanstvenim televizijskim emisijama, pojavljuju teze o mo-
gućem nalasku Noine korablje na današnjem brdu Ararat. Riječ je o fantastičnim idejama koje nemaju
nikakva ozbiljna znanstvena utemeljenja.
29/99
U ovom slučaju Bog svojevoljno i slobodno sklapa savez s čovjekom. Stoga je

tu riječ o milosnom savezu u kojemu se od čovjeka ne traži ništa zauzvrat. Odredbe
saveza vežu Boga a sastoje se od obećanja da neće biti drugog potopa
(9,12-13.15-17). Stranke su saveza: s jedne strane Bog, a s druge čovjek i sve životi-
nje. Ovaj je savez na osobiti način univerzalan jer se odnosi na čovjeka i na »sva živa
bića« (9,10.17). Znak je saveza duga koja je postavljena na nebo.
U odnosu na izvanbiblijske potope, iz ovoga izvještaja izbija čvrsti monoteizam
i jasna motivacija potopa, a ona je moralna: potop nastupa zbog ljudskih grijeha.
Također, Noa napučuje zemlju, čime je označeno novo stvaranje, no on ne postaje
božanstvo što je slučaj s izvanbiblijskim junacima. Naglašena je tema milosrđa i Bož-
jega suda, dok je kod mezopotamskih epova poruka nejasna. Jasno je također i jams-
tvo da sličnog potopa više neće biti.
Tema potopa prisutna je i u kasnijoj biblijskoj predaji (usp. Iz 54,7-9; Sir 44,17;
Mt 24,37-42; 1Pt 3,20-21).
Nakon potopa opisano je Noino pijanstvo (Post 9,18-28) gdje je Ham opisan kao
praotac Kanaanaca (9,18). Tekst je vjerojatno iz razdoblja izraelskog osvajanja Kana-
ana ili, još vjerojatnije, iz razdoblja monarhije u Izraelu, kad su Kanaanci bili podvrg-
nuti izraelskoj vlasti, što je prikazano i kod blagoslova iz 9,25-27.
(j) Povijest roda Noinih sinova (Post 10,1 – 11,9)
Dva su glavna dijela ove kratke povijesti koja započinje još jednom karakteris-
tičnom rečenicom koja započinje riječima ‫וְאֵלֶּה תּוֹלְדֹת‬. Odlomak započinje rodos-
lovljem Noinih sinova (Post 10) koje se obično smješta u svećeničku predaju, a nakon
njega slijedi izvještaj o Babilonskoj kuli (11,1-9).
(i) Noa i njegovi sinovi (10,1-28)
Nastavljajući se na prethodnu epizodu, kao što je to običaj u Knjizi Postanka,
slijedi još jedno rodoslovlje koje se obično naziva i Popis narodâ. Riječ je o sedamde-
setak naroda koji potječu od Noinih sinova. Od Jafeta tako potječe 14 naroda Male
Azije i sredozemnih otoka (10,2-5). Od Hama četiri velika naroda iz Kanaana i južnih
područja: Kuš, Misrajim, Put i Kanaan. Kuš označava područja južno od Egipta,
današnju Etiopiju i Sudan. Misrajim je hebrejsko ime za Egipat, Put je vjerojatno
područje današnje Libije, a Kanaan je cijelo ono područje koje danas obuhvaćaju
Libanon, Izrael, Palestinska samouprava i dijelovi Sirije. Kao oni koji su povezani s
tim velikim narodima spomenuti su krajevi južne Mezopotamije, Filistejci i brojni
drugi (10,6-20). Od Šema potječu Elamci, Asirci, Aramejci, to jest narodi koji nasta-
vaju središnje krajeve Plodnoga polumjeseca. Među njima je spomenut i Eber koji će
biti praotac Hebreja.
(ii) Babilonska kula (11,1-9)
Ova kratka pripovijest objašnjava odakle različitost jezika i naroda. Riječ je o
još jednoj etiologiji Knjige Postanka. Na početku je naglašeno jedinstvo jezika (11,1)
i nastojanje ljudi da se nastane u jedan grad (11,2). Taj je grad smješten u dolinu u
zemlju Šinear, to jest u područje drevnih civilizacija Sumera i Akada s gradom Babi-
lonom. Nastojanje ljudi da izgrade kulu do neba rezultira pobrkanošću jezikâ (11,7) i
30/99
raspršenošću po svoj zemlji (11,8). Vidljiva je dakle i ovdje hijastička struktura: a)

jedan jezik; b) jedan grad; c) gradnja kule; b') raspršenost po svoj zemlji; c') pobrkani
jezici. Jasno je stoga da temeljna tema nije nastojanje da se doprije do Boga, nego
suprotstavljanje Božjem nalogu ljudima da se množe i napuče zemlju. Oni su, upravo,
suprotno, htjeli ostati u samo jednom gradu.
Za takvu tematiku iskorištena je vjerojatno prethodna, neki kažu jahvistička,
predaja o gradnji kule (11,1-4) i Božjem zahvatu (11,5-9). Pritom je pisac koristio i
svoja saznanja o krajevima južne Mezopotamije na koju upućuje i ime grada Babi-
lona. U hebrejskom je jeziku naziv toga grada Babel (‫בּבֶל‬ ָ ), što se u ovom tekstu
dovodi u vezu s hebrejskim glagolom ‫בּלַל‬ ָ (balal) koji znači »pomiješati«, »pobrkati.«
U stvarnosti grad nosi akadski naziv koji glasi Bab-ili (vrata božja) ili Bab-ilon (vrata
bogova). Osim Babilona, na južnu Mezopotamiju podsjeća i kula koja za uzor može
imati mezopotamske zigurate poput onih u samom Babilonu ili u Uru. Te su kule, baš
kao i ova iz biblijskoga izvještaja građene od opeka.
Pripovijest dakle, služeći se slikama poznatoga svijeta, govori o još jednom gri-
jehu čovječanstva koji uključuje oholost (izgradnja kule do Boga) i neposlušnost Bož-
joj zapovijedi (želja da se ostane u jednom gradu). Moguće je da izvorno ovdje valja
tražiti neke tradicije koje su se protivile gradskoj civilizaciji.
(k) Povijest Šemova roda (Post 11,10-26)
Još jedan kratki odsjek koji započinje riječima: ‫אֵלֶּה תּוֹלְדֹת‬. Ovdje je riječ o
Šemovim potomcima, a cijelo rodoslovlje ima za cilj dovesti do Teraha, Abrahamova
oca. Tekst preuzima i prerađuje podatke prisutne u Post 10.
(l) Povijest Terahova roda (Post 11,27 – 25,11)
S poviješću Terahova roda (Post 11,27 – 25,11) započinje povijest praotaca
(11,27 – 50,26), a sastoji se od pet dijelova:
1) Povijest Terahova roda (11,27 – 25,11)
2) Povijest Jišmaelova roda (25,12-18)
3) Povijest Izakova roda (25,19 – 35,29)
4) Povijest Ezavova roda (36,1 – 37,1)
5) Povijest Jakovljeva roda (37,2 – 50,26)
(i) Književni oblik povijesti praotaca
Po svome književnom obliku, cijela povijest praotaca predstavlja vrlo živu pri-
povijest sastavljenu od različitih epizoda anegdotskog oblika. Uvaže li se pretpos-
tavke teorije o četiri predaje, veći dio povijesti praotaca pripadao bi jahvističkoj pre-
daji, dok bi svećeničkoj predaji pripadao veći dio 17. i 23. poglavlja. Elohistička
predaja bila bi prisutna tek djelomično i uklopljena u veće cjeline jahvističke predaje.
Cijeli tekst ima značajke obiteljske povijesti i time se bitno razlikuje od prethodnih
tekstova Knjige Postanka. Glavni su likovi Abraham, Izak, Jakov i Josip, dok se kao
sporedni mogu još pridodati Jišmael i Ezav.
(ii) Povijesni i društveni kontekst praotaca
Kad je riječ o praocima od Abrahama do Jakova i Josipa, može se pretpostavljati
da je riječ o razdoblju koje bi valjalo smjestiti negdje između 19. i 14. st. pr. Kr. Nije-
31/99
dan od biblijskih praotaca nije spomenut u nekom izvanbiblijskom tekstu. Ipak, izvan-
biblijski tekstovi potvrđuju u tom razdoblju način obiteljskoga i društvenog života
kakav je opisan u povijesti praotaca. Riječ je o pretežno nomadskom obliku života,
gdje ljudi žive u šatorima, putuju sa svojim životinjama, nastanjuju se uz zdence ili
općenito uz vodu, zbog gladi odlaze u druge krajeve, sele se i sezonski u potrazi za
ispašom. Ljudi pokazuju visok stupanj međusobne solidarnosti, sve do ratovanja za
nekoga drugoga. Žene se unutar svojega roda, a gostoljubivost je prikazana kao izu-
zetno važna vrlina.
Društveni i pravni običaji slični su onima mezopotamskih civilizacija, osobito
civilizaciji Hurijaca iz Nuzija u Asiriji. Tako se ondje spominje običaj usvajanja sina
u slučaju da netko nema vlastitih sinova, što ne postoji u Mojsijevu zakonu. Također
je predviđena i mogućnost da žena koja nema vlastite djece dade sluškinju mužu da s
njome ima dijete. Način prodaje prvorodstva kakav je opisan u Knjizi Postanka prisu-
tan je i u ovim hurijskim tekstovima. U njima je predviđena i mogućnost da se muška-
rac oženi dvjema sestrama, što je Mojsijevim zakonom izričito zabranjeno. Osim
hurijskih zakona, poznat je i hetitski zakonik koji, primjerice, predviđa isti način
kupovine nekretnina kakav je opisan kod kupovine spilje Makpele (Post 23).
Na području religije vidljive su određene zajedničke crte s ostalim zapadnim
semitima iz razdoblja između 19. i 14. st. pr. Kr. Tako vrhovno božanstvo zapadnih
semita nosi ime El, ljudima se daju teoforička imena, to jest takva imena koja u sebi
sadrže i ime nekog božanstva. Semiti toga doba imaju običaj uspraviti kamen kao
spomen na neku objavu ili savez, a osobito kao znak prisutnosti nekog božanstva, te
na taj način označavaju sveto mjesto. Žrtve najčešće prinose na bregovima.3
(iii) Terahov rod (Post 11,27 – 25,11)
I povijest Terahova roda započinje karakterističnom rečenicom koja ostvaruje
podjelu Knjige Postanka (‫)וְאֵלֶּה תּוֹלְדֹת‬.
‫ ‏‬Nakon toga slijedi uobičajeni oblik rodos-
lovlja (Post 11,27-32) koje, međutim, donosi i vijest da se Terah sa sinom Abraha-
mom, unukom Lotom i snahom Sarajom preselio iz Ura Kaldejskoga »u zemlju kana-
ansku«, te su se nastanili u Haranu (11,31), to jest na području nekadašnjeg
kraljevstva Mitani, u sjevero-zapadnoj Mezopotamiji.
Nit vodilju cijele povijesti Terahove predstavlja Abrahamov poziv i Božja obe-
ćanja. Oko te dvije temeljne teme nižu se pojedine epizode:
1) Abrahamovo putovanje u Kanaan, gdje podiže oltare u čast Bogu (12,1-9)
2) Nakon odlaska u Egipat, Bog ga vraća u Kanaan (12,10-20)
3) Nakon razlaza s Lotom, Abrahamu opet pripada Kanaan (Post 13)4
4) Nakon borbe s kraljevima s istoka, blagoslivlja ga Melkisedek (Post 14)
5) Bog mu obećava sina i s njim sklapa savez (Post 15)
3
Poznato je da je na brdu Tabor već u kanaansko doba postojalo svetište.
4
Dok većina znanstvenika u Post 13 prepoznaje dvije glavne teme, Abrahamov razlaz s Lotom i obeća-
nje potomstva, čini se da je opravdano naglasiti upravo temu zemlje primljene u baštinu. Usp. Dan
RICKETT, Rethinking the Place and Purpose of Genesis 13, u: Journal for the Study of the Old Testa-
ment 36 (2011.) 1, 31-35.
32/99
6) Rađa se Jišmael, no on nije sin obećanja, pa je udaljen od Obećane zemlje (Post

16)
7) Obnova saveza (Post 17)
8) Bliskost između Boga i Abrahama (Post 18-19): Bog mu se povjerava
9) Boravak u Geraru: paralelan s Post 12,10-20 (Post 20)5
10) Ostvarenje obećanja o potomstvu: Izak (Post 21)
11) Abrahamova kušnja i Izakovo vezivanje (Post 22)
12) Kupnja grobnice za Saru: prvi posjed u Obećanoj zemlji (Post 23)
13) Izak i Rebeka (Post 24)
14) Abrahamov kraj (Post 25,1-11)
(1) Abrahamov poziv

Abramov poziv opisan je na samom početku govora o Abramu (12,1-3). Bog ga
poziva na pođe iz svoje zemlje u nepoznato (12,1), od njega želi načiniti veliki narod
(12,2), da bi u njemu bili blagoslovljeni svi narodi (12,3). Pritom je jasno da Abram
potječe iz poganskog okruženja, kao što je to vidljivo u Knjizi Jošuinoj: »Nekoć su
oci vaši, Terah, otac Abrahamov i Nahorov, živjeli s onu stranu Rijeke i služili dru-
gim bogovima« (Jš 24,2). Migracija u Haran dogodila se prije samog poziva, a njezin
razlog nije sasvim jasan. Moguće je da je bila riječ o seobi polunomadskih Semita i
drugih naroda prema Plodnom polumjesecu u 3. i 2. tisućljeću pr. Kr. Pritom je razlog
migracije mogao biti socijalno-ekonomski. U kasnijem biblijskom tumačenju, razlog
je religijski, a kao poticaj označena je božanska objava (usp. Jdt 5,6-9).
Abram polazi sa ženom Sarajom, nećakom Lotom i skupinom ljudi prema Kana-
anu. Na tom putu njegove su postaje Šekem, Betel, pustinja Negev, zbog gladi odlazi
u Egipat, potom se vraća u Negev, Betel, te se po Božjem nalogu nastanjuje u
Hebronu uz hrast Mamre (usp. Post 12 – 13). Putem podiže oltare u Šekemu, Betelu i
Hebronu, čime se označava da je riječ o putovanju s Bogom.
(2) Abrahamova vjera

Uz temu poziva vezana je i tema Abrahamove vjere, jer biblijska predaja uvijek
govori o vjeri kojom je on odgovorio na Božji poziv. Vidljivo je to osobito u kasnijim
biblijskim tekstovima, kako starozavjetnima tako i novozavjetnima (usp. Sir
44,20-22; Heb 11,8-11.17-18; Rim 4,3.11.18. Temelj je takva pogleda na Abrahama u
Post 15,5-6 (usp. KKC 61; 146; 165).
(3) Božja obećanja Abrahamu

Božja obećanja povezuju Abrahama s »Protoevanđeljem« (Post 3,15) i s blagos-
lovom kojim je blagoslovljen Šem (Post 9,26). U Protoevanđelju spominje se »poto-
mak«, odnosno »potomstvo.« U blagoslovu Šemu jasno je da Šem i njegovi potomci
imaju posebno mjesto među naraštajima nakon potopa. Iz Šemova je potomstva i rod
5
A. J. Schmutzer istraživao je značenje riječi ‫ אלהים‬u Post 20,13 s obzirom na slaganjem s glagolom u
množini, pa zaključuje da Abrahama nije Bog udaljio od doma očeva, kako to prevodi i Zagrebačka
Biblija, nego da su to bili poganski bogovi. Usp. Andrew J. SCHMUTZER, Did the Gods Cause
Abraham's Wandering? An Examination of ‫ התעו אתי אלהים‬in Gesesis 20.13, u: Journal for the
Study of the Old Testament 35 (2010.) 2, 149-166.
33/99
Terahov, pa tako i Abraham. Osim što Božja obećanja Abrahamu povezuju Abrahama
s prethodnim blagoslovima i obećanjima, ona ga povezuju i s njegovim potomcima,
kojima će također biti ponovljena (usp. Post 26,3-5.24; 28,3-4; 35,10-12; 46,2-4;
48,3-4; 50,24). Ta su obećanja i razlog Božjega djelovanja pri izlasku iz Egipta (usp.
Post 50,24; Izl 3,15; 6,10), te predstavljaju podlogu za Savez na Sinaju (Pnz 6,10).
Božja obećanja Abrahamu prisutna su već na samom početku govora o ovom
starozavjetnom liku. Tako u Post 12,1-3, dok je Abram sa svojom obitelji u Haranu,
kao su stigli iz Ura Kaldejskoga, Bog daje trostruko obećanje:
‫‏ ו ַיֹּ אמֶר י ְהו ָה אֶל–אַבְרָ ם‬
‫אשֶׁר אַרְ אֶךּ ָ׃‬ ֲ ‫האָרֶ ץ‬
ָ –‫מבֵּית אָבִיָך אֶל‬ ִ ‫מאַרְ צ ְָך וּמִמּוֹלַ ְדתְָּך וּ‬ ֵ ‫לְֶך–לְָך‬
‎ ‫שׁמֶָך וֶהְי ֵה בְּרָ כ‬
‫ָה׃‬ ְ ‫אג ַ ְדּלָה‬ ֲ ַ ‫אבָרֶ כ ְָך ו‬ ֲ ַ ‫‏ וְאֶﬠֶשְָׂך לְגוֹי גּ ָדוֹל ו‬
‫א ָדמָה׃‬ ֲ ‫ה‬ ָ ‫שׁפְּחֹת‬ ְ ‫מ‬ִ ‫קלֶּלְָך אָאֹר ו ְנִבְרְ כוּ בְָך כֹּל‬ ַ ‫מ‬ ְ ‫מבָרְ כ ֶיָך וּ‬ְ ‫אבָרֲ כ ָה‬
ֲ ַ‫‏ ו‬
Prvi redak sadrži poslanje iz vlastite zemlje i činskoga doma u zemlju koju će
mu Bog pokazati. Drugi redak obećanje je brojnoga potomstva koje će Abrahamu biti
blagoslov. Konačno, treći redak sadrži blagoslov za sva plemena na zemlji. Riječ je o
trostrukom obećanju koje će na različite načine biti ponovljeno. Prvo obećanje kao
ključnu riječ ima ‫אשֶׁר‬ ֲ ‫האָרֶ ץ‬ ָ –‫( אֶל‬u zemlju koju...). Drugo obećanje kao ključnu riječ
ima ‫( וְאֶﬠֶשְָׂך לְגוֹי גּ ָדוֹל‬i učinit ću te velikim narodom). U trećem je obećanju važno
uključivanje svih ‫א ָדמָה‬ ֲ ‫ה‬ ָ ‫שׁפְּחֹת‬ ְ ‫מ‬ ִ ‫( כֹּל‬sva plemena zemlje). Tako se prepoznaju tri
obećanja: obećanje o posjedovanju zemlje, obećanje o potomstvu i obećanje za sva
plemena zemlje, koje se prepoznaje kao mesijansko obećanje zbog svoje univerzal-
nosti. Jasno je već ovdje da drugo obećanje ima veze s obećanjem potomka, odnosno
potomstva u prethodnim Božjim obećanjima.
Po Abramovu dolasku u Šekem, ponovljeno je obećanje zemlje (Post 12,7), gdje
Bog kaže Abramu: ‫הזֹּאת‬ ַ ‫האָרֶ ץ‬ ָ –‫( ‏לְז ַרְ ﬠ ֲָך אֶתֵּן אֶת‬potomstvu ću tvome dati ovu zem-
lju). Ovdje je još jasnija veza s Protoevanđeljem, jer je uporabljena ista riječ ‫‏ז ֶרַ ע‬
(sjeme, potomstvo, potomak).
U nastavku Bog pokazuje Abramu svu zemlju i obećava je njegovu potomstvu
(Post 13,15):
‫ראֶה לְָך אֶתְּנ ֶנּ ָה וּלְז ַרְ ﬠ ֲָך ﬠ ַד–עוֹלָם׃‬ ֹ ‫אשֶׁר–אַתָּה‬ ֲ ‫האָרֶ ץ‬ ָ –‫‏כּ ִי אֶת–כּ ָל‬
I u ovom se tekstu ponavljaju ključni izričaji: ‫אשֶׁר‬ ֲ ‫האָרֶ ץ‬ ָ –‫( כּ ָל‬svu zemlju koju)
i ‫( לְָך אֶתְּנ ֶנּ ָה וּלְז ַרְ ﬠ ֲָך‬dat ću je tebi i potomstvu tvome). Usto, pojavljuje se i novi
važan element: ‫( ﬠ ַד–עוֹלָם‬dovijeka). Vječnost obećanja zemlje potomstvu imat će
posebnu važnost u kasnijim mesijanskim tumačenjima ovoga teksta, naročito u vri-
jeme i nakon babilonskoga progonstva.
Obećanja se nastavljaju i u tekstovima koji slijede, napose u onima vezanima uz
sklapanje saveza (Post 15,4-5: ‫ ;ז ֶרַ ע‬Post 15,18: ‫האָרֶ ץ‬ ָ –‫תתִּי אֶת‬ ַ ָ ‫נ‬,‫ ;ז ֶרַ ע ‏‬Post 17,4-8:
‫תתִּי‏ אֵת כּ ָל–אֶרֶ ץ‬ ַ ָ ‫ ‏;נ‬Post 17,19). Ostvarenje obećanja započinje navještajem rođenja
Izakova (Post 18,10), te Božjom prisegom nakon Izakove žrtve, gdje je naglašeno
obećanje o brojnosti Abrahamova potomstva, te blagoslov svim narodima zemlje
34/99
(Post 22,16-18). Nastavak se može pratiti i u ostalim tekstovima Postanka i Izlaska

(Post 26,3; Izl 6,8; 13,5; 33,1).6
Kao sadržaj Božjih obećanja Abrahamu može se, dakle, izdvojiti sljedeće tri
točke: 1) obećanje brojnoga potomstva; 2) posjedovanje Kanaana; 3) mesijanski bla-
goslov. Obećanja su potvrđena Izaku (Post 26,2-5) i Jakovu (28,13-14). Obećanje o
brojnom potomstvu svoje ostvarenje ima već u brojnom narodu koji silazi u Egipat.
Posjed Kanaana ostvaren je djelomično već kod Abrahama (Post 23), a konačno s
Jošuom. Mesijansko obećanje u kršćanskom čitanju svoje ostvarenje nalazi u Isusu
Kristu (usp. Dj 3,25-26; Gal 3,6-9.14-16).
(4) Savez s Abrahamom

Već je ranije viđeno da Bog s čovjekom sklapa savez. Osobito je to vidljivo
nakon potopa, kad Bog sklapa savez s Noom (Post 9). U ovoj povijesti Terahova roda,
gdje je riječ o Abrahamu, nalaze se dva izvještaja o sklapanju saveza. Jedan bi, prema
pretpostavci o četiri predaje, bio mješavina jahvističke i elohističke predaje (Post 15),
dok bi drugi pripadao svećeničkoj predaji (Post 17).
U prvom izvještaju (Post 15) Abram misli da će ga, u skladu s mezopotamskim
zakonima, naslijediti Eliezer, sluga u njegovu domu (15,1-3), ali Bog mu obećava
vlastitog sina s brojnim potomstvom (15,4-5). Središnja je poruka ovog teksta sadr-
žana u govoru o Abramovoj vjeri: »Abram povjerova Gospodinu i on mu to uračuna u
pravednost« (15,6), nakon čega slijedi obećanje o posjedovanju zemlje (15,7). Da bi
doista mogla biti riječ o savezu jasno je iz spominjanja znaka što ga Abram traži
(15,8), a Bog mu odgovara Savezom (15,9-18) koji je obilježen inicijativom na strani
Boga i svojevrsnom teologijom povijesti (15,13-16), gdje se unaprijed spominje
Božje djelo izbavljenja iz Egipta. Slijedi obećanje potomstva i zemlje od rijeke Egi-
patske do rijeke Eufrata s kanaanskim narodima (15,18-21). Znak koji je Abram tra-
žio očituje se prilikom prinošenja žrtve (15,9-11.17). Ova žrtva slijedi slična pravila
kao i žrtve opisane u Mariju.
Drugi izvještaj o Savezu (Post 17) pojašnjava da Jišmael, sin Hagarin (Post 16),
nije sin obećanja. U sadašnjem kontekstu riječ je o svečanoj potvrdi Saveza iz Post
15. Bog se ovdje objavljuje novim imenom El Šadaj (17,1-3a), nakon čega slijedi
Božja riječ kojom su potvrđena obećanja (17,3b-8). Uspostavljen je i trajan znak
Saveza: obrezanje (17,9-16). Obnovljeno je obećanje o potomstvu u Sarajinu sinu uz
kojega se spominje i potomstvo i vječnost Saveza (17,7-27). Konačno, Bog mijenja
imena Abramu i Saraji, te oni postaju Abraham i Sara. Ime El Šadaj do danas nije sa
sigurnošću etimološki razjašnjeno, no na temelju uporabe u hebrejskom i ostalim
semitskim jezicima obično se tumači da znači »Bog Svemogući.« U Post od ovog tre-
nutka to postaje uobičajeni naziv za Boga praotaca. Promjena imena Abrama i Saraje
donosi i svoju pučku etimologiju. Prema njoj Abram bi značilo »moj je otac uzvišen«,
6
Kad je riječ o blagoslovu upućenu narodima, primjećuje se da se glagol ‫ ברך‬u Post 12,3; 18,18 i
28,14 nalazi u nif'alu, dok se u Post 22,18 i 26,4 nalazi u hithpa'elu. Dio znanstvenika drži da je riječ
isključivo o stilskoj razliki, a drugi misle da je riječ i o nešto drugačijem značenju, premda se ne slažu
svi oko toga koja bi to točno razlika bila. Usp. Chee-Chiew LEE, Once Again: The Niphal and the
Hithpael of ‫ ברך‬in the Abrahamic Blessing for the Nations, u: Journal for the Study of the Old Testa-
ment 36 (2012.) 3, 280-281.
35/99
a Abraham »otac mnoštva.« S druge strane i Sara i Saraja moglo bi se prevesti kao
»kneginja« ukoliko Sara postaje pramajka kraljevâ. Obrezanje je u isto vrijeme i znak
Saveza, ali i znak pripadnosti izabranom narodu, dok je Savezom uspostavljen novi
odnos između Boga i Abrahama i njegova potomstva (Post 17,7).
U Savezu s Abrahamom uočavaju se određene razlike u odnosu na Savez s
Noom. Dok u ovom potonjem duga kao znak Saveza ovisi samo o Bogu, baš kao i
održavanje odredbi Saveza (neće više biti potopa), u Savezu s Abrahamom obrezanje
kao znak Saveza ovisi o čovjeku, baš kao što je i čovjek pozvan slobodno surađivati s
božanskim naumom.
(5) Izakova žrtva (Post 22,1-19)

S književnog stajališta, ovaj je odlomak pažljivo uključen u prethodnu naraciju
o Abrahamu. Prije svega, tu je ponovna potvrda obećanja blagoslova, brojnoga
potomstva, zemlje i blagoslova svih naroda (22,17-18), pri čemu se o potomcima prvi
puta kaže da će ih biti poput »pijeska na obali morskoj«. Izrazi »tvoj sin, tvoj jedini
sin« (22,2.12.16) pretpostavljaju događaje opisane u prethodnom poglavlju s odbaci-
vanjem Jišmaela. Uostalom, na književnoj razini uočava se paralelizam između dvije
pripovijesti:
Hagara i Jišmael
1) Bog određuje da se Jišmael progna (21,12-13)
2) Uzimanje hrane i vode (21,14)
3) Putovanje (21,14)
4) Jišmael pred smrću (21,16)
5) Anđeo Gospodnji dolazi s neba (21,17)
6) Od Jišmaela će biti mnogi narodi (21,18)
7) Bog otvara Hagarine oči i ona vidi zdenac (21,19)
8) Daje dječaku piti (21,20)
Abraham i Izak
1) Bog određuje da se Izak žrtvuje (22,1-2)
2) Uzimanje materijala za žrtvu (22,3)
3) Izak pred smrću (22,4-8)
4) Anđeo Gospodnji dolazi s neba (22,11-16)
5) Potomci poput zvijezda i pijeska (22,17)
6) Abraham podiže oči i vidi ovna (22,13)
7) Abraham žrtvuje ovna umjesto sina (22,14)
Određene sličnosti postoje i između odlomka o Izakovu žrtvovanju i odlomka o
Hagari i Jišmaelu u Post 16, gdje je također ključna riječ »vidjeti, providjeti« (heb.
‫)ראה‬. ‫ ‏‬U odlomku o Izakovu žrtvovanju nekoliko je ključnih riječi koje se često
ponavljaju. To su imena »Abraham« (18 puta) i »Izak« (5 puta), ali i riječ »sin« (10
puta).
Teorija o četiri predaje obično barem 22,1-14.19 pripisuje elohističkoj predaji,
jer se kao Božje ime koristi ‫( ‏אלהים‬slično kao u 21,8-21), te se pojavljuju noćna
viđenja (22,1-2). S druge strane, 22,15-18 obično se pripisuje jahvističkoj predaji, jer
se ondje kao ime Božje navodi ‫יהוה‬.‫ ‏‬U novije doba to je stavljeno u pitanje, posebice
pripisivanje 22,1-14 elohistu, osobito na temelju stilske analize, jer je stil mnogo slič-
niji jahvistu. Danas se drži da bi predaje prisutne u ovoj naraciji mogle sezati u vrlo
36/99
rana razdoblja, dok je njezin današnji oblik kasna nastanka, jer sadrži brojne aluzije
na ostale tekstove o Abrahamu.
Od samog početka odlomka čitatelju je jasno ono što Abraham još ne zna, a to je
da ga Bog stavlja na kušnju (22,1). Abraham je triput pozvan i triput odgovara »Evo
me« (22,1.7.11). Taj kratki dijalog označava i tri glavna dijela pripovijesti: U prvom
dijelu (22,1-6) Abraham dobiva strašan nalog da žrtvuje sina, ali, ne oklijevajući, rano
ujutro, kreće prema mjestu koje mu je Bog označio. Nalog je strašan, ne samo s ljud-
skog i obiteljskog gledišta, nego i s gledišta Božjih obećanja. Izak koji je bio sin obe-
ćanja, sada treba biti žrtvovan. Prema Mojsijevu zakonu prvorođenac je pripadao
Bogu i morao je biti otkupljen zamjenskom žrtvom (Izl 22,29; 34,20), ili je pak pleme
Levijevaca u cjelini bilo shvaćeno kao zamjena za sve prvorođence Izraela, jer su
Levijevci po svećeničkoj službi bili posvećeni Bogu (Br 4,45-49). Moguće je da je
ovaj tekst izvorno objašnjavao zašto u Izraelu nisu više moguće ljudske žrtve, te bi se
moglo u tom smislu ovdje prepoznati i kritičko gledanje na takve žrtve u nekim okol-
nim narodima. Mjesto »Morija« (‫ ‏)מֹרִ י ָּה‬spominje se samo ovdje i u 2Ljet 3,15, gdje
je poistovijećena s mjestom jeruzalemskoga Hrama, no ta je identifikacija kasna. U
drugom dijelu (Post 22,7-10) opisan je dijalog oca i sina. Sin pokazuje da uviđa neo-
bičnost njihova putovanja već u svome pitanju o tome gdje je ovca za žrtvu. Nakon
Abrahamova odgovora, koji je krajnje neodređen, Izak nastavlja svoj put povjerenja u
svoga oca. Čini se da ovdje Izak ima one kvalitete savršenstva koje se traže od žrtve-
nih životinja (Lev 1,3). Abrahamove riječi »Bog će providjeti janje za žrtvu palje-
nicu« (Post 22,8) imaju središnje značenje za cijelu pripovijest, kao znak nade i
povjerenja u Boga, ali i vjere u Božja obećanja koja bi, bez Izaka, postala prazna. U
trećem dijelu (22,11-19) događa se rješenje problema. Anđeo zabranjuje žrtvovanje
Izaka, a u zamjenu daje ovna (22,11-13). Abraham žrtvuje ovna, a mjesto naziva
»Gospodin proviđa« (22,14; ‫)י ְהו ָה י ִרְ אֶה‬.
‫ ‏‬Zbog Abrahamova straha Božjega (22,12) i
poslušnosti Bogu (22,16), slijedi potvrda Božjih obećanja zapečaćena prisegom
(22,16-18). To su ujedno i posljednje riječi što ih Bog upućuje Abrahamu. Nije stoga
slučajno da one predstavljaju jeku prvih riječi koje su mu upućene (12,1-3).
(iv) Povijest Jišmaelova roda (25,12-18)
Vrlo kratak odlomak Knjige Postanka odnosi se na Jišmaelove potomke. Među
njima navedeni su Nebajot i Kedar koji vjerojatno označavaju ona arapska plemena
koja će biti poznata kao Nabatejci i Kidri. Spominje se i Tema, a vjerojatno je riječ o
oazi u sjeverozapadnoj Arabiji. Riječ »naselja« (‫חצ ֵר‬
ָ )‫ ‏‬koja je uporabljena u izrazu
»naselja i taborišta« (25,16) u spisima iz Marija uvijek označava nomadska naselja.
Konačno, područje između Havile i Šura (25,18) predstavlja pustinjska područja: Ara-
biju i pustinju istočno od Kanaana. Iz svega toga vidljivo je da je potomstvu Jišma-
elovu namijenjeno područje izvan Obećane zemlje, pa je i time jasno da Jišmael nije
sin obećanja.
(v) Povijest Izakova roda (25,19 –35,29)
Knjiga Postanka govori o Izaku već i u onom dijelu koji se odnosi na Terahov
rod i donosi povijest Abrahamovu. Već je ranije opisano njegovo rođenje, a i njegovo
je ime dobilo svoje tumačenje u vezi sa smijehom i smijanjem (usp. Post 17,17;
37/99
18,12-15; 21,6). Time se tumači da ‫ ‏יִצְחָק‬dolazi od glagola ‫ ‏צחק‬koji znači »smijati

se.« Isto ime postoji i u natpisima iz Marija.
Povijest Izakova roda započinje kratkim podsjećanjem na njegovu ženidbu s
Rebekom (25,20; usp. Post 24), te opisom rođenja Ezava i Jakova (Post 25,19-26)
nakon kojega odmah slijedi i njihovo suparništvo u mladosti (25,27-34). Stoga ćemo
već na početku obratiti pozornost na ta dva lika, dodajući dvama navedenim odlom-
cima još i onaj koji govori o prijevari prilikom Izakova davanja blagoslova sinu (Post
27).
Sam opis rođenja već naviješta Božji naum s Jakovom. Rebeka je neplodna, baš
kao što je to bila i Sara. Time se naglašava Božje djelovanje u rođenju njezinih
sinova. Već u utrobi među njima je borba, koja ne govori toliko o međusobnom
odnosu braće, koliko o međusobnom odnosu narodâ čiji će oni biti praoci, to jest Edo-
maca i Izraelaca (25,23). Ezav se rađa crven i runjav (25,25). Hebrejska riječ ‫‏אַדְמוֹנ ִי‬
(crven) podsjeća na ime naroda ‫( ‏אֱדוֹם‬Edom) i ‫( ‏אֲדוֹמִי‬Edomci). S druge strane, za
Jakova je rečeno da se držao Ezavu za petu (25,26). Riječ ‫( ‏ﬠָקֵב‬peta) podsjeća na ime
‫יַﬠֲקֹב‬.‫ ‏‬Uostalom, glagol ‫ ‏עקב‬znači »uhvatiti za petu«, ali u prenesenom smislu i »pre-
variti, izdati«, na čemu se temelji ponovno objašnjenje Jakovljeva imena u Post 27,36.
Govor o kupovini prvorodstva daje pozitivniju sliku Jakova, nego što je u izvje-
štaju o Izakovu blagoslovu. Jakov ovdje, u skladu s običajima zabilježenim u okolnim
narodima, pošteno kupuje prvorodstvo, a sva je krivica na Ezavu koji je svoje prvo-
rodstvo »pogazio« (25,34).
Post 27 pohvaljuje Rebekinu i Jakovljevu lukavost, pri čemu laž, u još nesavrše-
nom moralu, služi ostvarenju Božjega nauma. Božji je pak naum da Jakov uđe u slijed
baštinika obećanja, pa Izak u blagoslovu Jakovu želi plodnu zemlju i prvenstvo među
braćom (27,28-29). S prvenstvom on baštini i Božja obećanja. Za razumijevanje
ovoga teksta važno je razumjeti i shvaćanje koje su ljudi tada imali o blagoslovu, jer
su vjerovali da je riječ blagoslova neopoziva. Stoga Izak i ne može povući svoj bla-
goslov Jakovu i izreći ga Ezavu. I ova pripovijest vjerojatno progovara o međusob-
nom odnosu naroda čiji su Jakov i Ezav praoci. Izak tako kaže da će Jakov gospoda-
riti braćom svojom (27,29), a Ezavu kaže da će »brata svoga služiti« (27,40). Doista
su Edomci isprva, prema biblijskome izvještaju, bili podvrgnuti Davidu i Salomonu
(2Sam 8,13-14), no potom su se pobunili i uspostavili vlastito kraljevstvo (2Kr 8,20).
Stoga Izak i nastavlja riječima: »Ali jednom, kad se pobuniš, jaram ćeš njegov stresti
sa svog vrata« (Post 27,40).
U povijesti Izakova roda posebno mjesto zauzimaju oni tekstovi koji za Jakova
znače potvrdu da je doista primio prvorodstvo i da je doista baštinik Božjih obećanja.
Tri su temeljna susreta s Bogom u tom kontekstu osobito važna: viđenje ljestvi u
Betelu (28,10-22), borba s Bogom u Penuelu (32,23-33), te teofanija u Betelu
(35,9-15). Tome valja pribrojiti i stalnu zaštitu što je Jakov uživa za boravka u domu
Labanovu u Padan Aramu (Post 29-31).
Viđenje ljestvi u Betelu (Post 28,10-22) događa se na početku Jakovljeva puto-
vanja u Haran, gdje je trebao naći ženu iz roda svojih otaca. Mjesto radnje označeno
je na početku samo kao »neko mjesto« (28,11), a u središtu je zanimanja Jakovljev
san (28,12-15) koji se sastoji od slike (28,12-13a) i Gospodinovih riječi (28,13b-15).
38/99
Slika u snu sadrži tri elementa: ljestve do neba, anđele koji uzlaze i silaze, te Gospo-
dina koji stoji. Ljestve (mogu biti ljestve, stube, rampa, možda čak i vrsta zigurata)
jasno predstavljaju povezanost neba i zemlje. Anđeli su više puta prikazani kao čovje-
kovi zaštitnici i pratitelji u ime Božje (npr. u Post 18-19), pa bi ovdje označavali
Božju zaštitu nad Jakovom. Konačno, Gospodin stoji »nad njim« (‫)ﬠָלָיו‬, ‫ ‏‬a ne »uza
nj«, kako je prevedeno u Zagrebačkoj i Jeruzalemskoj Bibliji. Pritom se sufiks, koji
označava osobnu zamjenicu u trećem licu jednine muškog roda, može odnositi na
ljestve ili na Jakova. Tradicionalno tumačenje, koje se oslanja na prijevod Septuaginte
i Vulgate priklanja se prvoj mogućnosti. Čini se da je to i bolje tumačenje, jer pred-
stavlja vrhunac cijelog prizora. Mnogi noviji tumači tvrde da bi zamjenicu trebalo
protumačiti u drugom smislu, jer je to početak jahvističkog izvještaja koji govori o
Božjem govoru Jakovu u snu. Ipak, u sadašnjem kontekstu, zamjenica se odnosi na
ljestve. Bog se Jakovu objavljuje kao »JHVH, Bog tvoga praoca Abrahama i Bog Iza-
kov« (28,13). Već se ranije on na sličan način predstavljao (26,24), a i kasnije će to
biti čest način kako se Bog predstavlja pojedinim biblijskim likovima (Izl 3,15.16;
6,2-8). Spominjanje praotaca odmah podsjeća i na obećanja koja su im dana, a to sli-
jedi i iz nastavka ovoga teksta (28,13-14). Obećanja su ona ista koja su prisutna već u
Post 12,1-3. Konačno, završetak Gospodinova govora pruža Jakovu sigurnost koju su
već predoznačili i anđeli u početnoj slici (28,15). Tek sada mjesto dobiva ime: Betel,
što u prijevodu znači Dom Božji (28,17.19), a Jakov uzima kamen koji mu je bio pod
glavom, te ga uspravi kao stup (‫מצֵּבָה‬ַ )‫ ‏‬i po vrhu mu izlije ulja. Hebrejska riječ ‫מצֵּבָה‬
ַ
označava uspravljene stupove koji su označavali božansku prisutnost, bilo da je riječ
o Bogu Izraelaca, bilo da je riječ o drugim božanstvima. Jakov očito na tom mjestu
obavlja bogoslužje koje valja tumačiti kao početak kasnijih bogoslužja koja će se
vršiti u Betelu (28,20-22). Ovdje nema one polemičke note koja je prisutna u deutero-
nomističkoj povijesti s obzirom na raskolničko svetište u Betelu. To je svetište ovdje
sasvim prihvaćeno, a pripovijest o Jakovljevu snu objašnjava početke kulta u njemu
(etiologija).
Borba s Bogom u Penuelu (Post 32,23-33) smještena je prilikom Jakovljeva
povratka iz Harana, a prije susreta s Ezavom od kojega je Jakov strahovao. Mjesto je
događaja prijelaz preko Jaboka. To je potok, ili točnije suho korito koje se u kišnim
razdobljima napuni vodom (arap. wadi) kao istočna pritoka Jordana. Kao i u gore opi-
sanoj epizodi o snu u Betelu, i ovdje se sve događa noću. Neki se čovjek ondje hrva s
Jakovom sve do zore. Izvještaj je vrlo tajnovit i otvara brojna pitanja. Nije jasno zašto
je Jakov preveo svoju obitelj preko Jaboka, pa se onda vratio da bude sam (32,25).
Nije jasno tko je čovjek koji se s njime hrvao. Glagol »hrvao se« (‫)ו ַיֵּאָבֵק‬, ‫ ‏‬koji se
pojavljuje samo u 32,25.26, ostvaruje igru riječi s nazivom potoka Jabok (‫)יַבֹּק‬. ‫ ‏‬Osoba
s kojom se Jakov bori samo jednim udarcem ugane njegovo bedro pri zglobu i iščaši
mu kuk (32,26). Ovo je prva naznaka nadnaravne snage Jakovljeva suparnika koji se s
njime ipak ravnopravno bori. Druga je naznaka u njegovom zahtjevu Jakovu da ga
pusti, jer će uskoro zora (32,27). Dvije su mogućnosti tumačenja ovoga teksta: da
stranac želi nastaviti sakrivati svoj identitet ili da želi uputiti na ono shvaćanje po
kojem nitko ne može vidjeti Boga i ostati na životu (32,31; Izl 33,20). Jakov ipak naj-
prije traži blagoslov, a njegov suparnik pita ga za ime, baš kao što je i Izaku bilo
važno koga blagoslivlja (32,28). Osim toga, Jakov priznajući svoje ime, priznaje i
39/99
svoju krivicu: on je prevarant (27,36). Stoga mu sada anđeo ili Bog (već prema tome
koga se prepoznaje pod likom tajanstvenoga stranca) mijenja ime. On više nije preva-
rant, nego Izrael, jer se »hrabro borio i s Bogom i s ljudima i nadvladao« (32,29). Na
temelju ovoga retka ne može se zaključiti da je neznanac bio Bog. Ovdje je rečeno da
se Jakov borio s Bogom i ljudima, pa bi, temeljeći se na ovom tekstu, neznanac
mogao biti bilo Bog bilo čovjek. Prije će biti da je riječ o prethodnim borbama. S lju-
dima se borio nadmudrivši brata i oca, te nadmudrivši Labana. S Bogom se borio
zadobivši prvorodstvo koje je Bog izvorno namijenio Ezavu. Ime ‫ ‏יִשְׂרָ אֵל‬pučkom se
etimologijom ovdje dovodi u vezu s glagolom ‫ ‏שׂרה‬koji znači »boriti se.« Doslovno
bi ime značilo: Bog (El) se bori. Na taj način već dobivanje ovoga novoga imena pos-
taje blagoslov. Na koncu, neznanac nije spreman ovdje otkriti svoje ime (32,30). Ako
bismo ga poistovijetili s Bogom, onda bi se takav postupak opravdao željom da se
objava imena odgodi do Mojsijeva susreta s njime pred gorućim grmom (Izl 3) ili da
njegovo ime ne bi bilo zlouporabljeno (Suci 13,17-18; Izl 20,3). Ako je pak riječ o
anđelu, mogla bi se ovdje iščitati želja da se ne preda u vlast Jakovu, jer znati nečije
ime, znači imati nad njim vlast. Susret završava blagoslovom (Post 32,30). Odlomak
završava davanjem imena mjestu – Penuel (‫)פְּנ ִיאֵל‬.‫ ‏‬Ono je dovedeno u vezu s gleda-
njem Boga »licem u lice« (‫)פָּנ ִים אֶל–פָּנ ִים‬.
‫ ‏‬U većini prijevoda na suvremene jezike
ime je mjesta uvijek Penuel, premda je ovdje Peniel (32,31), a potom Penuel (32,32).
Doista, ne drugim mjestima nalazi se naziv Penuel (Suci 8,8-9.17; 1Kr 12,25). Važno
je pritom da je Jakov ostao na životu (Post 32,31). Ovaj ostanak na životu kod Jakova
ima i vrlo konkretne odjeke, jer mu predstoji susret s bratom Ezavom. Njemu će on
reći: »Ako sam našao naklonost u tvojim očima, primi dar iz moje ruke; jer meni je,
što si me ljubazno primio, kao da gledam lice Božje« (33,10). Kao što je prije odlaska
u Haran Jakov bio osnažen, tako je i ovdje ohrabren prije rizičnoga susreta s Ezavom.
Zabrana konzumiranja kukovne tetive ne postoji ni u jednom drugom biblijskom tek-
stu, a ovdje ima ulogu podsjećanja na susret s Bogom (usp. 17,11).
Teofanija u Betelu (35,9-15) prema teoriji o četiri predaje obično se pripisuje
svećeničkoj predaji. Jasno je doista da su u njoj prisutna određena ponavljanja i kon-
tradikcije u odnosu na prethodne dvije teofanije. Kod viđenja ljestvi već je mjesto
nazvano Betel, dok mu se ovdje ponovno daje ime (35,15), a Jakov ponovno podiže
stup (‫מצֵּבָה‬
ַ ) koji je već bio podigao (35,14). Osim toga, ovdje Bog ponovno Jakovu
daje ime Izrael (35,10). Teofanija je prikazana ovdje kao vrhunac Jakovljeva hodo-
čašća kojim on želi utvrditi vjeru u Boga Izraelova, pa stoga najprije poziva na odrica-
nje od svih kumira (35,2.4). Ujedno je ovo putovanje i ostvarenje zavjeta iz 28,20. U
trenutku teofanije, Bog ponavlja obećanje slično onom što ga je Jakov čuo prilikom
prvog boravka u Betelu. I ono sadrži spomen potomstva, brojnih naroda i posjedova-
nja zemlje (35,11-12). Ovdje Jakov prvi put čuje da će njegovi potomci biti kraljevi:
»Kraljevi iz tvog će izaći krila« (35,11). Slično je obećanje već bilo dano Abrahamu
(17,6.16).
(vi) Povijest Ezavova roda (Post 36,1 – 37,1)
Kao što je običaj u Knjizi Postanka, povijest roda koji Bog nije izabrao done-
sena je prije povijesti izabrana roda i mnogo je kraća (usp. Post 25,12-18). Ezav se
oženio Kanaankama (36,1-8) što pokazuje njegovo nepoštovanje običaja praotaca da
se žene potomcima Terahova roda (24,3-4; 28,2), na čemu inzistira Mojsijev zakon
40/99
(Pnz 7,3). Na taj način Ezav se isključuje iz izabranoga naroda. Usto, on je napustio i
zemlju obećanja, poput Lota prije njega. Po tome je Povijest Ezavova roda slična
Povijesti Jišmaelova roda (25,12-18). Ipak, ima i razlika. Dugačak odlomak (36,9-43),
koji mnogi drže kasnijim dodatkom, jer ponavlja uvodnu formulu (36,9), često se
povezuje s razdobljem kad su David i njegovi nasljednici vladali nad Edomom, te su
postojale nade o ponovnom ujedinjenju dvaju naroda. Tome i služi nabrajanje imena
od kojih su mnoga tipična izraelska. Tekst naglašava poruku o ispunjenu obećanju, pa
čak i onom njegovu dijelu koji se odnosi na druge narode (25,23).
(vii) Povijest Jakovljeva roda (Post 37,2 – 50,26)
I ovaj odlomak Knjige Postanka započinje karakterističnim izričajem: ‫‏אֵלֶּה‬
‫תּלְדוֹת‬ֹ . Ova »povijest« bavi se Jakovljevim sinovima, a osobito sudbinom njegova
sina Josipa. Stoga je potrebno vratiti se na Povijest Izakova roda, ondje gdje se govori
o Jakovljevu boravku u Haranu i djeci koja su mu se uglavnom ondje rodila (Post
29,31 – 30,24). U Haranu je dobio Jakov dvanaestero djece od svoje dvije žene, Lee i
Rahele, te od dviju njihovih sluškinja, Bilhe i Zilpe. Leina su djeca Ruben, Šimun,
Levi, Juda, Jisakar, Zebulun, te kći Dina. Bilhini su sinovi Dan i Neftali, Zilpini
sinovi Gad i Ašer, dok se Raheli, ženi koju je Jakov osobito ljubio i s kojom se jedi-
nom htio oženiti, u Haranu rodio Josip. Rahela će još, po povratku u Obećanu zemlju,
roditi Benjamina i pri porođaju umrijeti. Sinovi Jakovljevi prikazani su kroz Knjigu
Postanka i Izlaska kao praoci dvanaest izraelskih plemena. Redoslijed i podrijetlo
pojedinih sinova nipošto nisu slučajni. Činjenica da je Josip sin ljubljene žene,
premda nije najstariji, navodi na zaključak da je pripovijest pisana iz perspektive Josi-
pova plemena, koje opet ima svoju vrlo složenu i ne do kraja protumačenu povijest.
Sin je iste majke, i ljubljeni Jakovljev sin, Benjamin. Pleme Benjamin bilo je smje-
šteno uz južnu granicu Josipa, a na njegovu je području i Jeruzalem. Začuđuje da nije
istaknuto mjesto Jude ili Levija, a vidljivo je da su galilejska plemena i Gad kao pre-
kojordansko pleme, s kojima se obično povezuje drugačiji povijesni tijek od ostatka
Izraela, sinovi sluškinja. U drugim popisima plemena kroz Petoknjižje i Prednje pro-
roke moći će se pratiti raznolikost u pristupu i pridavanju važnosti pojedinim
plemenima.
Povijest Jakovljeva roda najduža je pripovijest Knjige Postanka, vrlo koncizno
pisana i jasno strukturirana. Određeni prekid predstavljaju samo Post 46,8-27 (popis
Izraelaca) i Post 49 (Jakovljeva oporuka). Pripovijest se može podijeliti na šest
dijelova:
1) Josipovi snovi (37,1-11);
2) Josipovo stradanje (37,12-36);
3) Juda i Tamara (Post 38);
4) Uspon u Egiptu (Post 39 – 41);
5) Pomirenje s braćom (42 – 45);
6) Jakov u Egiptu i njegova smrt i ukop (46 – 50).
Teološki gledano, među bitna obilježja ove pripovijesti, čiji je glavni lik zapravo
Josip, pripada govor o Božjoj providnosti u povijesti praotaca. Tako je Bog uvijek s
Josipom (39,2-6.21; 45,7) ili s njegovom braćom da od njih načini brojan narod
(45,5-8; 50,19-20). Pripovijest ima obilježja i mudrosne književnosti ukoliko nagla-
41/99
šava da je mudrost od Boga (41,16.38). Povijest Jakovljeva roda povezuje Povijest

praotaca s Egiptom, te otvara prizorište za veliki Božji zahvat izbavljenja Izabranog
naroda. Osim toga, ovdje je već početak ostvarenja Božjih obećanja: od Abrahama i
Sare koji nisu imali djece, ovdje se dolazi do broja od sedamdeset osoba (obećanje
brojnog potomstva); od nepoznatih polunomada, ovdje se dolazi do Josipa koji je prvi
nakon faraona (obećanje da će Abrahamu biti uzdignuto ime); Josipova mudrost pos-
taje blagoslov za Egipat (obećanje o blagoslovu svih naroda u imenu Abrahamovu).
Ipak, tu je i veliki nazadak s obzirom na obećanja: rod izabranih napušta Obećanu
zemlju, premda Knjiga Postanka završava jasnim pozivanjem na obećanje posjedova-
nja zemlje (50,25).
Prvi dio pripovijesti, koji se bavi Josipovim snovima (37,1-11), prikazuje
Josipa koji ima povlašteni položaj kod oca, što izaziva zavist i mržnju među braćom
(37,4.5.8). U prvom snu Josip vidi jedanaest snopova svoje braće koji se klanjaju nje-
govu snopu, dok u drugom snu vidi sunce, mjesec i jedanaest zvijezda, to jest svoga
oca, majku i jedanaestero braće, kako mu se klanjaju. Takvi snovi još više potiču
zavist (37,11), što je i priprava za sljedeći dio pripovijesti. Njegov otac, pak, razmišlja
o svemu (37,11).7 Doslovno on je »čuvao tu stvar/događaj/riječ« (‫ה ָדּבָר‬ ַ –‫שׁמַר אֶת‬ָ ).
‫ ‏‬U
tome je već prisutna najava da Josipovi snovi nisu isprazni, nego da izriču stvarnost.
Isti izričaj preuzima poslije evanđelist Luka u svome evanđelju Isusova djetinjstva
(Lk 2,19.51).
Drugi dio pripovijesti, koji govori o Josipovu stradanju (37,12-36) ima svoj
smisao upravo u providonosnom omogućavanju takva ostvarenja obećanja. Prethodno
je znanstveno proučavanje ovog odlomka često nalazilo brojna ponavljanja i kontra-
dikcije u tekstu, te dolazilo do zaključka da je riječ o vrlo izmiješanoj jahvističkoj i
elohističkoj predaji, gdje bi elohističkoj pripadala ona mjesta gdje se spominju
»Jakovljevi« sinovi, gdje Josipa spašava Ruben i gdje Josipa u Egipat odvode midjan-
ski trgovci, dok bi jahvističkoj pripadala ona mjesta gdje se spominju »Izraelovi«
sinovi, gdje Josipa spašava Juda, a Josipa odvode Jišmaelci. Danas se ipak prepoznaje
jedinstvo cijele epizode, čiji se pojedini dijelovi mogu egzegetski protumačiti. Poku-
šaju li se razdvojiti navedeni dijelovi, došlo bi se do vrlo ispresijecanog teksta bez
onog dramatskog zapleta koji je sada u njemu prisutan.
Treći dio, koji govori o Judi i Tamari (Post 38) nije tek nevažna digresija, kako
neki znanstvenici predlažu, zaboravljajući pritom da naslov nije Povijest Josipova,
već Povijest Jakovljeva roda. U tom je rodu Judino mjesto prilično važno. Tamara je
prikazana kao žena Judina sina Era. Nakon njegove smrti, prema leviratskom zakonu,
njome se trebao oženiti Onan kako bi s njome očuvao »lozu« (‫ ‏)ז ֶרַ ע‬svome bratu, pri
čemu je korišten izraz koji se odnosi na »potomstvo« iz obećanja Abrahamu. Usto,
prema propisu iz Pnz 25,5, djever je imao dužnost podići djecu svome bratu ako je on
7
B. D. H. Hilbert nastoji u Josipovim snovima prepoznati navještaj događaja opisanih u dijelovima De-
uteronomističke povijesti. Tako s prvim snom povezuje događaje smještene kod Sukota, s istočne
strane Jordana, kao i krvoproliće u Šekemu vezano uz Abimelekove ambicije (Suci 6-9), pri čemu je
naglašena uloga plemena Manašea. S drugim snom povezuje Samuela koji je potomak Efrajimov (1
Sam). Usp. Benjamin D. H. HILBERT, Joseph's Dreams, Part One: From Abimelech to Saul, u: Jour-
nal for the Study of the Old Testament 35 (2011.) 3, 259-283; Joseph's Dreams, Part Two: From Saul
to Solomon, u: Journal for the Study of the Old Testament 35 (2011.) 4, 435-461.
42/99
umro bez potomstva. Onan odbija s Tamarom imati djece. Pritom se ovdje ne govori
ni o kakvu drugom grijehu (pa ni onom koji je od Onana dobio ime), nego o neposluš-
nosti temeljnoj dužnosti muža da bude otac djece (Post 1,28), te o udaljavanju od zah-
tjeva Božjih obećanja koja se odnose na potomstvo. Onan tako umire, a Juda se boji
Tamari dati i trećeg svoga sina, Šelu. U Timni, kod Ekrona, Tamara na prijevaru
dolazi do Jude i s njime začne, te se iz te veze rađaju sinovi Peres koji će biti predak
Davidov, te Zerah. Time se želi pojasniti podrijetlo Judina plemena, njegova bliskost
s Kanaancima i poseban, izdvojeni položaj, unutar Izraela (Suci 1,3; Pnz 33,7). Cijela
epizoda i započinje riječima: »Juda ode od svoje braće« (38,1).8
Četvrti dio Povijesti Jakovljeva roda vraća se sudbini Josipovoj, te opisuje nje-
gov uspon u Egiptu (Post 39 – 41). Epizoda donosi Josipovu kušnju (Post 39) kod
Potifara koji mu povjerava upravu nad svojim domom. Potifarova žena želi Josipa
zavesti, ali zbog njegova odbijanja kuje spletku, te Josip završava u tamnici. Kroz sve
to Gospodin je s njime, pa Josip i u tamnici upravlja nad zarobljenicima. Dok je na
početku on sâm imao sne i zbog njih bio omražen od braće i podnio stradanje, sada
tumači tuđe sne, najprije snove faraonovih slugu (Post 40), a onda i snove samoga
faraona (41,1-36). Dok su mu vlastiti snovi prethodno donijeli patnju, tuđi snovi omo-
gućuju mu uspon na prvo mjesto do faraona (41,37-49), a za ženu dobiva kćer egipat-
skog svećenika u Onu, Asenatu, koja mu rađa dvojicu sinova, Manašea i Efrajima
(41,50-52).
Za peti dio, koji govori o pomirenju Josipa s njegovom braćom (42 – 45),
slično kao i za drugi dio pripovijesti, u prošlosti se držalo da je mješavina elohističke
predaje, na temelju nekih odlomaka koji bi se naoko mogli činiti kontradiktornima
(usp. 42,27-28 i 43,21 koji se pripisuju jahvističkoj predaji, te 42,35 koji se pripisuje
elohističkoj). Odlomak u sadašnjem obliku pokazuje jedinstvo koje vodi prema
vrhuncu u sljedećem odlomku. Tako u Post 42 u Egipat silaze braća bez Benjamina, u
Post 43-45 u Egipat silaze braća s Benjaminom, a u zadnjem dijelu pripovijesti u Egi-
pat će sići sva braća i Jakov. Osim toga, prividna ponavljanja u 42,27-28 i 42,35
mogu se protumačiti kao dublete koje su osobito drage hebrejskoj prozi. 42,35 samo
je dramatski vrhunac opisanoga u 42,27-28. Judina molba za puštanjem Benjamina na
slobodu i Josipovo otkrivanje vlastita identiteta započinju proces pomirbe među bra-
ćom (45,1 – 45,15).
Posljednji, šesti dio Povijesti Jakovljeva roda (Post 46 – 50) vidi i Jakovljev
silazak u Egipat koji započinje Božjim pozivom (46,2), kakav je čuo već Abraham.
Silazak u Egipat protumačen je, ne kao udaljavanje od obećanja, nego kao sredstvo
njegova ostvarenja (46,3-4). Riječ je o posljednjoj teofaniji u Knjizi Postanka. Onih
koji silaze u Egipat nabrojeno je sedamdesetero. Septuaginta ovamo pribraja i pet
8
J. Kruschwitz Post 38, koristeći narativnu metodu, razumije kao tumačenje cijele pripovijesti o Josipu
i njegovoj braći. Naime, u pripovijesti o Judi i Tamari on prepoznaje jednaku ironiju kao što je ona
prisutna u pripovijesti o Josipovoj braći i Josipu. Na taj način ova pripovijest biva još snažnije pove-
zana sa svojim kontekstom. Usp. Jonathan KRUSCHWITZ, The Type-Scene Connection between
Genesis 38 and the Joseph Story, u: Journal for the Study of the Old Testament, 36 (2012.) 4,383-410.
Važna je i uloga Jude koji zajedno s braćom pokazuje Jakovu okrvavljenu Josipovu haljinu, tražeći da
je prepozna (Post 37,32), a onda je sam pozvan istim riječima da prepozna svoje predmete koje mu
pokazuje Tamara (38,25). Usp. Jonathan KRUSCHWITZ, The Type-Scene Connection between Ge-
nesis 38 and the Joseph Story, 406.
43/99
Efrajimovih i Manašeovih potomaka, pa dolazi do broja 75 koji će preuzeti i Djela

apostolska (Dj 7,14). Jakovljev boravak pred faraonom (Post 47) iskorišten je da bi
sveti pisac iskazao svoje divljenje prema egipatskom ekonomskom poretku
(47,13-26) koji je zasluga jednog Izraelca. Poznato je da je faraon imao potpunu vlast
nad svom zemljom, te da su zemljišta koja su pripadala faraonu i ona koja su pripa-
dala svećenicima obuhvaćala gotovu svu zemlju. Privatno vlasništvo nije gotovo
uopće bilo razvijeno. Tragovi takva gospodarskog razvoja mogu se prepoznati i u
zakonodavstvu Petoknjižja (usp. Izl 21,2-11; Pnz 15,1-18; Lev 25,25-54), baš kao i
izuzeće svećeničkog staleža u odnosu na ostale (usp. Lev 25,32-34).
Unutar posljednjeg dijela Povijesti Jakovljeva roda posebnu cjelinu predstavlja
opis posljednjih Jakovljevih dana (Post 48 – 50). Uvod »poslije nekog vremena«, ili
točnije prema hebrejskom ‫האֵלֶּה‬ ָ ‫ה ְדּבָרִ ים‬
ַ ‫ו ַיְהִי אַחֲרֵ י‬:‫» ‏‬I bi poslije ovih stvari/doga-
đaja« (48,1), jasno govori o jednom novom odlomku. U njemu Jakov podsjeća na
Božja obećanja (48,3-4), te odlučuje posvojiti dvojicu Josipovih sinova koji su se
rodili u Egiptu, Manašea i Efrajima (48,5). Pritom Jakov križa ruke, pa desnom bla-
goslivlja mlađega, a lijevom starijega, dajući tako veću važnost mlađem Efrajimu
(48,14). Epizoda na taj način odgovara na dva pitanja: odakle odjednom dva nova ple-
mena u Izraelu (Efrajim i Manaše), i kako to da je Efrajim snagom i značajem nadvi-
sio Manašea. U kasnijim tekstovima, kad se govori o Josipu kao začetniku plemena,
uvijek se misli na ova dva plemena koja će tvoriti jezgru sjevernih plemena i na čijem
će području biti i gradovi u kojima će stolovati kraljevi Sjevernoga kraljevstva,
Izraela.
Slijedi Jakovljeva oporuka (Post 49,1-27) koja predstavlja prvu dugačku pjesmu
u Bibliji, o čijem su podrijetlu i pozadini vođene brojne rasprave. Premda ima mišlje-
nja da je Jakovljeva oporuka ovdje umetnuta, valja primijetiti da redoslijed plemena
uglavnom odgovara redu kojim su Jakovljevi sinovi rođeni (29,32 – 30,24; 35,18),
barem što se tiče Leinih i Rahelinih sinova. Osuda Rubena, Šimuna i Levija vezana je
uz epizode iz Post 34 i 35,22. Naglasak je stavljen na samo četiri sina, Rubena,
Šimuna, Judu i Josipa, čija su jedino imena objašnjena uz korištenje imena JHVH
(29,32-35; 30,24). Na taj su način oni od samog početka označeni kao glavni likovi
radnje koja se odvija u Post 29 – 50. Prema zemljopisnom smještaju nekih plemena
(Zebulun i Jisakar), prema raspršenosti Šimuna i Levija, prema relativnoj snazi Jude i
Josipa, obično se zaključuje da bi ovu pjesmu trebalo datirati u vrijeme sudaca. Odre-
đene izmjene teksta mogle su nastupiti otprilike u 10. st. pr. Kr., u vrijeme početaka
monarhije u Izraelu, osobito s obzirom na tekst o Judi. Govoreći o pojedinim pleme-
nima, jasno je da Ruben gubi prvorodstvo, dok je u Suci 5 on još uvijek značajno
pleme. U kasnijem tekstu Pnz 33,6 Ruben je beznačajan. Šimun i Levi prokleti su
zbog napada na Šekem, te će i jedan i drugi nestati, a prešućuje se religijska uloga
Levijevaca, koja je možda postala sasvim jasna tek nakon Davidova osvajanja Jeruza-
lema i Salomonove gradnje Hrama. Uz Judu je vezano prvenstvo i premoć, a proroš-
tvo koje mu je namijenjeno govori o kraljevstvu. Obično se drži da je riječ o kasnijem
dodatku iz vremena monarhije, pri čemu tu valja prepoznati i mesijanske konotacije.
Zebulun je smješten uz more, u susjedstvu Sidona. U stvarnosti ovo će pleme zauzi-
mati unutrašnjost južne Galileje (Jš 19,10-16). Jisakar će obitavati u plodnoj dolini
Jisreel, gdje će biti podložan Kanaancima. Dan će narod svoj »suditi« (‫)דָּן יָדִין‬. ‫ ‏‬U
44/99
pitanju je jasna igra riječi. Nije međutim sasvim jasna usporedba sa zmijom. Post
49,18 predstavlja sredinu oporuke. Gad je pogranično pleme, s onu stranu Jordana, pa
će stoga često i biti uključeno u ratove. U ovom retku (49,19) neprestano se ponav-
ljaju suglasnici Gadova imena (‫)גד‬: ‫גּ ָד גּ ְדוּד י ְגוּדֶנּוּ ו ְהוּא יָגֻד ﬠָקֵב ‏‬.‫ ‏‬Slično Jisakaru, i
Ašer je obitavao u plodnom području, sjeverno od Karmela. Naftalijevo područje bilo
je sjeverno od Galilejskog jezera, ali tumačenje retka koji spominje košutu i lanad nije
jasno. Najduži je blagoslov upućen Josipu, ali i najsloženiji za tumačenje, osobito i
stoga što Samarijanski Pentateuh i Septuaginta donose prilično drugačiji tekst. Josip
je najprije uspoređen sa stablom ili lozom ili pak nekom divljom životinjom (49,22; u
hebrejskom tekstu nije rečeno tko je ili što je plodno, a takva predaja preuzeta je iz
targuma), potom je uspješan u samoobrani (49,23-24) i konačno prima blagoslov
(49,25-26). U boljem prijevodu taj bi blagoslov započeo riječima: »Bog oca tvoga
neka ti pomogne, Šadaj neka te blagoslovi« (49,25a). Šest puta u ova dva retka
ponovljen je korijen ‫( ‏ברך‬blagosloviti). Josip tako ima posebnu ulogu među braćom
(49,26), što ne bi trebalo čuditi, jer u vrijeme ulaska u Obećanu zemlju Izraelce pre-
dvodi Efrajimovac Jošua, a narodni zbor održava se na Josipovu području u Šekemu.
Na koncu Jakov blagoslivlje i najmlađeg sina, Benjamina, koji je opisan kao vuk gra-
bežljivi, jer se podsjeća na brojne bitke koje vodi (Suci 3,15-30; 5,14.19-21).
Zaključni redak (49,28) naknadni je komentar cijele oporuke koji tumači da se ona ne
odnosi samo na praoce, nego na budućnost izraelskih plemena. To je ujedno i prvi put
da se uopće u Bibliji spominju plemena.
Završetak Povijesti Jakovljevih sinova, ali i završetak čitave Knjige Postanka
sadrži izvještaje o Jakovljevoj smrti (49,29-33) i pokopu (50,1-14), te o Josipovoj
smrti (50,15-26). Pritom je važna posljednja Josipova riječ: »Ali će se Bog, zacijelo,
sjetiti vas i odvesti vas iz ove zemlje u zemlju što ju je pod zakletvom obećao Abra-
hamu, Izaku i Jakovu« (50,24). Time je već otvoren prostor za Knjigu Izlaska.
45/99
II. Petoknjižje: 8. Knjiga Izlaska
8. Knjiga Izlaska
Knjiga Izlaska po mnogočemu pripada među najvažnije tekstove Biblije. Izlazak
Izraela iz Egipta postaje utemeljujući događaj cijele povijesti spasenja, a onda i cije-
log ostatka Svetog pisma. Osim toga, ovdje Bog izabire svoj narod i s njime sklapa
Savez unutar kojega Izrael prima i zapovijedi po kojima ima živjeti. Na taj se način
Knjiga Izlaska razvija oko dviju glavnih tema: oslobođenje iz Egipta (Izl 1,1 – 15,21)
i Sinajski savez (Izl 19,1 – 40,38). Te dvije teme, kao dodatna, povezuje tema putova-
nja kroz pustinju (Izl 15,22 – 18,27).
(a) Teologija Knjige Izlaska
Teološki gledano, u ovoj se knjizi natavljaju ostvarivati Božja obećanja i blagos-
lovi. Jasno je već na samom početku da je ovaj spis nastavak Knjige Postanka (Izl
1,1), gdje cijelo prvo poglavlje priprema prizorište za događaje koji će uslijediti i koji
omogućuju da Bog pokaže svoju naklonost i zauzetost u korist Izabranog naroda. Bog
ovdje svome narodu objavljuje svoje ime, ostvaruje izbavljenje, vodi svoj narod,
sklapa s njime Savez, poučava narod kako ga treba štovati i objavljuje svoje milosrđe.
Rađa se ovdje teologija Božje prisutnosti i odgovora toj prisutnosti, s čime je
povezano i pojava obreda i svećeništva, a time su postavljeni temelji židovske i krš-
ćanske vjere. To je knjiga vjere, knjiga o vjeri i upućena onima koji vjeruju.
(b) Sastav Knjige Izlaska
Knjiga Izlaska u sebi sadrži različite predaje i različite vrste materijala, među
kojima se osobito ističu narativni i zakonodavni materijal. Ipak, unatoč još uvijek vid-
ljivim različitim razinama i vrstama teksta, ova je knjiga jedinstvena cjelina koja u
ovom obliku ima svoj smisao i prenosi poruku. S obzirom na izvore od kojih je sas-
tavljena Knjiga Izlaska, neki i dalje zastupaju teoriju o četiri predaje, bez obzira na
njihovo moguće drugačije datiranje. Prema današnjim saznanjima biblijske znanosti,
predaje vezane uz ovu knjigu mogle bi doista u svojoj najranijoj fazi sezati sve do
vremena izlaska, dok se spis razvija kroz kasnija razdoblja, te dostiže sadašnji oblik
tek u 3. st. pr. Kr.
(c) Povijesne okolnosti izlaska
U različitim povijesnim razdobljima u Egiptu su se nalazile skupine ljudi iz dru-
gih krajeva, a često među njima i Semiti. Ponekad su doista postojali i prisilni radovi.
Zakoni prisutni u Knjizi Izlaska u mnogim svojim pojedinostima podsjećaju na
zakone koji su bili sadržani u različitim egipatskim zakonicima. Ipak, nije moguće
danas pružiti neki konkretan dokaz o povijesnoj vjerodostojnosti događaja opisanih u
Knjizi Izlaska. Moguće je jedino locirati faraonove gradove-skladišta, Piton i Ramses,
kao i oazu Kadeš-Barneu u kojoj će boraviti Izraelci. Nije moguće sa sigurnošću niti
odrediti točno vrijeme kad su Izraelci bili potlačeni u Egiptu i kad su napustili Egipat.
Obično se drži da je vjerojatno razdoblje na početku XIX. egipatske dinastije, pri
čemu bi Seti I. bio faraon iz vremena potlačivanja, a Ramzes II. faraon iz vremena
izlaska. Ima, međutim, pokušaja i da se odredi raniji datum izlaska.
Iz kasnog brončanog doba (1500.-1200. pr. Kr.) sačuvana su pisma iz El
Amarne koja ocrtavaju društveno-političku situaciju tadašnjeg Kanaana. Iz njih se vidi
46/99
da su kanaanski gradovi-državice u vazalnom odnosu prema Egiptu, a njihovi vladari

traže pomoć protiv upada nomada od svojih egipatskih zaštitnika. Kraj toga razdoblja
vidjet će i razaranja do kojih će dovesti tzv. »narodi s mora«, kako su nazvani u egi-
patskim izvorima, a među njima se prepoznaju i Filistejci.
Kad je riječ o povijesnosti izlaska, valja se osvrnuti i na nekoliko problema s
kojima se znanstvenik susreće proučavajući Knjigu Izlaska. Prvo je pitanje Crvenoga
mora. Njegovo je ime u hebrejskom izvorniku ‫י ַם–סוּף‬,‫ ‏‬što znači »more trske« (Izl
13,18; 15,4.22; 23,31). Septuaginta je taj izraz prevela kao ἐρυθρα θάλασσα
(Crveno more), što ulazi i u kasnije prijevode, a onda i u tradiciju. Ipak, pitanje vode
preko koje su Izraelci prešli ostaje otvoreno. Povezano s time, ostaje otvoreno i pita-
nje točnog puta kojim su išli kroz pustinju, tim više što nije poznato mjesto brda
Sinaj. Još je jedan problem sadržan u pitanju jesu li sva kasnija izraelska plemena
doista bila u Egiptu. Postoje, naime, brojne naznake da galilejska plemena nisu pozna-
vala iskustvo izlaska, ali i da je pleme Jude prošlo kroz neko drugačije iskustvo nase-
ljavanja Obećane zemlje u odnosu na ostale.
(d) Struktura Knjige Izlaska
S obzirom na već spomenute dvije glavne teme, kao i onu dodatnu koja ih pove-
zuje, Knjigu Izlaska možemo podijeliti u tri dijela:
1) oslobođenje izraelskog naroda iz Egipta (1,1 – 15,21);
2) putovanje kroz pustinju do Sinaja (15,22 – 18,27);
3) Sinajski savez sa svojim zakonodavstvom (19,1 – 40,38).
(e) Oslobođenje izraelskog naroda iz Egipta (1,1 – 15,21)
Prvi dio Knjige Izlaska većinom se povezuje sa svećeničkom i jahvističkom pre-
dajom, a može se podijeliti na četiri odlomka:
1) položaj Izraelaca u Egiptu (1,1-22);
2) Mojsijevo rođenje i priprava za poslanje (2,1 – 7,7);
3) čudesa u Egiptu i prva Pasha (7,8 – 13,16);
4) polazak i prijelaz preko »Crvenog mora« (13,17 – 15,21).
(i) Položaj Izraelaca u Egiptu (1,1-22)
Ovaj uvodni dio Knjige Izlaska ima ulogu prijelaznog teksta koji sažimlje ono iz
završnog dijela Knjige Postanka što je bitno za nastavak pripovijesti (Izl 1,1; Post
46,1-27), izriče novost u položaju Izraelaca (Izl 1,8-10), te otvara mogućnost da od
brojne Jakovljeve obitelji (Izl 1,7) na koncu, podno Sinaja, nastane izabrani narod
Božji.
Izraelci su u sve nepovoljnijem položaju, dok faraon gradi gradove Pitom i
Ramses, smještene u Delti Nila. Poznato je da je Ramses bio prijestolnica u doba
Ramzesa II. (1290.-1224. pr. Kr.), a pretpostavlja se da su ovi gradovi-skladišta izgra-
đeni radi učinkovitije borbe protiv Hetita, koji su još uvijek bili prijetnja sa sjeverois-
toka. Govor o prisilnom radu (Izl 1,11-14) uklapa se u faraonove građevinske pot-
hvate, ali se nalazi u kontradikciji s onim što slijedi. Naime, nalog za ubijanje sve
muške djece kod Židova (1,15-21) izravno bi doveo do smanjenja radne snage. Stoga
mnogi ovdje prepoznaju elohističku predaju uklopljenu u širi jahvistički kontekst.
Opaska da je narod unatoč svemu postajao sve brojniji naglašava Božju zaštitu (1,20).
47/99
Posljednja rečenica s faraonovom zapovijeđu: »Svako muško dijete koje se rodi

Hebrejima bacite u Rijeku!« (1,22), jasna je priprava za Mojsijev ulazak na scenu.
(ii) Mojsijevo rođenje i priprava za poslanje (2,1 – 7,7)
Ovaj odlomak Knjige Izlaska obično se povezivao s elohističkom i jahvističkom
predajom, no znanstvenici nisu složni oko točnog izvora teksta. Postoje međutim
brojne sličnosti i s izvanbiblijskim tekstom Legende o Sargonu Akadskom koji je bio
izložen da pluta rijekom u košari od trske, da bi ga spasio vodonoša i potom odgojio.
Općenito je u području Plodnog polumjeseca bio prisutan motiv izlaganja djeteta u
opisima rođenja brojnih junaka.9 Ipak, ne može biti riječi o nekoj čvrstoj međuovis-
nosti. Cilj pripovijesti o Mojsijevu rođenju zapravo je dovesti na scenu izvanrednog
izbavitelja u kontekstu progona Hebreja nastalog zbog toga što je Bog ispunio dio
svoga obećanja (brojno potomstvo) i u iščekivanju ispunjenja drugog obećanja (posje-
dovanje zemlje). Kroz cijeli tekst izbija uloga Boga koji je, makar ga se uvijek i ne
spominje, ovdje na djelu.
Mojsije je iz plemena Levijeva i to je na osobiti način naglašeno, jer su mu oba
roditelja Levijevci (Izl 2,1). Važno je to i zbog samog Mojsija koji će preuzeti često i
svećeničku ulogu, ali i zbog njegova brata Arona koji će biti prvi pomazani svećenik
u Šatoru sastanka, a time i začetnik svećeništva u jeruzalemskom Hramu.
Da bi bio spašen, Mojsije je izložen u »košarici od papirusove trske« (2,3), pri
čemu se za riječ »košarica« rabi hebrejska riječ ‫תּבָה‬ ֵ ‫ ‏‬koja se nalazi još samo u izvje-
štaju o potopu, gdje se njome opisuje Noina lađa. Riječ je, dakle, o sredstvu spasenja.
Faraonova kći nalazi Mojsija i daje mu ime ‫משֶׁה‬ ֹ .‫ ‏‬Pučka etimologija koja se nalazi u
biblijskom tekstu (2,10) objašnjava podrijetlo imena polazeći od hebrejskog glagola
‫משׁה‬,‫ ‏‬koji znači »izvući.« Čini se ipak da je ime egipatskog podrijetla i da bi ga tre-
balo povezati s egipatskim glagolom msi koji znači »roditi«.10
Mojsije koji je bio svjestan svoga hebrejskoga podrijetla, jer ga je na faraonovu
dvoru othranila vlastita majka, spletom okolnosti bježi u Midjan (2,11-15), u područje
u Arabiji, južno od Edoma, vjerojatno na Sinajskom poluotoku. Ondje dolazi u dodir s
Midjancima koji su u Knjizi Postanka opisani kao potomci Abrahama i Keture (Post
25,1-4). Među njima je i svećenik koji će postati Mojsijev tast. On se najprije navodi
kao Reuel (Izl 2,18), a potom kao Jitro (3,1). Njegova je svećenička služba međutim
vrlo naglašena, pa mnogi u tome vide naznake midjanskoga podrijetla izraelske reli-
gije. Tome pridonose i same izraelske tradicije koje govore o Bogu koji dolazi s juga
(usp. Hab 3,3), a Midjan je doista južno od Izraela. Ime je Mojsijeve žene Sipora, a
sinovi su Geršon (spomenut u 2,22) i Eliezer (imenovan tek u 18,4).
Mojsijev poziv započinje spomenom promjene stanja u Egiptu gdje je umro
faraon (2,23). Obično se misli da je to bio Seti I., nakon kojeg na vlast dolazi Ramses
II. Patnje Izraelaca nastavljene su, a Bog se sjetio »svoga saveza s Abrahamom, Iza-
9
D. B. Redford popisuje tridesetak takvih predaja na području drevnog Bliskog istoka i u grčko-rim-
skom svijetu.
10
Istu riječ prepoznaje se u imenu faraona Tut-mosisa. Njegovo ime znači »Thoth je rođen«, pri čemu
se misli na egipatsko božanstvo po imenu Thoth.
48/99
kom i Jakovom« (2,24). Savez je prikazan, dakle, kao povod Božjem djelovanju i nje-
govu zauzimanju za narod.
Mojsije odlazi u pustaru, pasući stado, sve do »Horeba, brda Božjega« (3,1).
Mjesto je nemoguće točno odrediti. Nigdje u Starom zavjetu ne postoji zapravo poku-
šaj da se to brdo jasnije smjesti. Unutar ove naracije, riječ je o udaljenom i sasvim
izdvojenom mjestu, a njegovo značenje nije geografsko, nego teološko.11 Na tom se
mjestu Mojsiju ukazuje ‫מלְאְָך‬ ַ . Premda se ta riječ obično prevodi kao »anđeo«, ipak
nije riječ o anđelu. Kroz cijelu se, naime, ovu epizodu izmjenjuju simbol, posrednik i
Bog sâm. U obliku u kojem je tekst danas došao do nas, Mojsije vidi simbol (gorući
grm) i čuje Gospodinov glas (3,4-6.7-10.12), a samo čitatelj vidi da se Mojsiju obja-
vio Božji glasnik. Sjaj plamena koji je privukao Mojsijevu pažnju božanska je objava
i to u obliku kakav se nalazi i u drugim starozavjetnim tekstovima (usp. Iz 19; Ps 18).
Stoga grm ne sagorijeva, a cijeli je prizor čudnovat. Sasvim je nepotrebno ovdje ula-
ziti u duge rasprave o naravi i vrsti grma, jer nije važan grm, nego plamen. Za »ras-
plamtjelu vatru« rečeno je da se pojavljuje »iz grma« (‫הסְּנ ֶה‬ ַ ‫ ‏)מִתּוְֹך‬u Izl 3,2, a
sasvim iste riječi (‫הסְּנ ֶה‬
ַ ‫ ‏)מִתּוְֹך‬pojavljuju se i u 3,4, gdje se govori o tome kako je
Bog zovnuo Mojsija »iz grma.« Važan je podatak da se Bog ne objavljuje Mojsiju u
nekom liku, nego glasom. Riječ je već ovdje o izbjegavanju prikazivanja Boga pod
bilo kojim likom. Za mjesto kojem Mojsije prilazi rečeno je da je »sveto« i da pristu-
pajući mora izuti obuću (3,5). Iz svega je jasno da je riječ o teofaniji, to jest o božan-
skoj objavi Mojsiju. To potkrepljuje i činjenica da Mojsije zaklanja lice jer »bojao se
u Boga gledati« (3,6), budući da nijedan čovjek ne može Boga vidjeti i ostati na
životu. Bog se ovdje objavljuje riječima: »Ja sam Bog tvoga oca; Bog Abrahamov,
Bog Izakov, Bog Jakovljev« (3,6). On se dakle objavljuje kao Bog kojega štuje Moj-
sijeva obitelj (»Bog tvoga oca«), ali i kao Bog velikih obećanja danih praocima.
Srž je Mojsijeva poziva u recima 3,7-10, gdje se najprije podsjeća na nevolje
Izraelaca u Egiptu (3,7.9), te donosi Božja odluka da izbavi narod i da mu dade kana-
ansku zemlju (3,8), a kao izvršitelj te odluke pozvan je Mojsije (3,10). Pritom je
Kanaan ovdje po prvi put označen kao »zemlja kojom teče med i mlijeko«, a onda i
kao postojbina Kanaanaca, Hetita, Amorejaca, Perižana, Hivijaca i Jebusejaca (3,9).12
Prva tri naroda predstavljaju povijesno poznate skupine koje su doista u brončano
doba, dakle neposredno prije dolaska Izraelaca, dominirale Bliskim istokom, dok su
posljednje tri poznate jedino iz Staroga zavjeta.13
Nakon toga poziva slijedi živi dijalog između Boga i Mojsija, u kojem Mojsije
ističe pet poteškoća koje mu onemogućavaju da bude Božji izvršitelj. Poteškoće se
sastoje u tome da Mojsije nema vlast nad narodom (3,11), da ne zna Božje ime (3,13),
11
John I. DURHAM, Exodus (WBC 3), Nashville, 1987., 30; ZENGER, Israel am Sinai, 118-126. U
deuteronomističkoj predaji brdo Horeb pripada gorju Sinaj, a u kasnijoj kršćanskoj predaji ono je po-
istovjećeno s vrhom Džebel Musa na jugu Sinajskoga poluotoka, koji se nalazi na 2292 m nadmorske
visine, a uzdiže se nad visoravni koja je smještena na 1500 m nadmorske visine.
12
Seputaginta i Samarijanski Pentateuh ovdje još, nakon Perižana, dodaju i Girgašane.
13
Neki u Hivijcima prepoznaju Hurijce, pa bi bila riječ o još jednom povijesno poznatome narodu. Usp.
SPEISER, "Hurrians", u: G. A. BUTTRICK (ur.), Interpreter's Dictionary of the Bible, 2, Nashville,
1962.-1976., 665.
49/99
da mu narod neće vjerovati (4,1), da ne zna govoriti (4,10) i da bi netko drugi bio
pogodniji (4,13). Na prvu primjedbu, Bog odgovara jamstvom da će on sâm biti s
Mojsijem, pa vlast nad narodom i ne treba biti Mojsijeva nego Božja (3,12). Na drugu
primjedbu, Bog se predstavlja Mojsiju u 3,14 kao »Ja sam koji jesam« (‫אשֶׁר‬ ֲ ‫‏אֶהְי ֶה‬
‫ )אֶהְי ֶה‬i »Ja jesam« (‫)אֶהְי ֶה‬. ‫ ‏‬Jasno je poigravanje glagolom ‫ היה‬koje pak dovodi do
imena Gospodnjega ‫ יהוה‬objavljena u 3,15. To se ime često naziva i »tetragram«
(grč. τετραγράμματον »riječ s četiri slova«).
Od svih Božjih imena koja se pojavljuju u Bibliji tetragram se pojavljuje naj-
češće, 6.828 puta (prema Biblia Hebraica Stuttgartensia). U židovstvu tetragram je
neizrecivo ime Božje koje se nikad ne smije izgovoriti naglas. Dok glasno čitaju
biblijske tekstove ili dok mole, Židovi redovito zamjenjuju ovo ime izrazom Adonaj
(Moj Gospodin) ili rjeđe riječju Elohim (Bog).
Neki smjerovi u židovstvu izbjegavaju, izvan same molitve, izgovarati i naziv
Adonaj (‫אדֹנ ָי‬ ֲ ‎), želeći tako izbjeći kršenje zabrane uzaludnog izgovaranja Božjeg
imena (usp. Izl 20,7). Stoga se umjesto imena Božjeg vrlo često koristi izraz HaŠem
(‫שם‬ ֵ ּ ׁ‫ה‬
ַ ), što znači »Ime.«
U pisanim tekstovima, posebice u Targumima, ponekad se ovaj tetragram piše
skraćeno kao ‫ ייי‬ili kao ‫יה‬. U tekstovima iz Kumrana koji potječu iz razdoblja od 2.-1.
st. pr. Kr., tetragram se piše paleohebrejskim pismom, dok je sav ostali tekst pisan
aramejskim pismom. Slično se događa i u prvim prijevodima Biblije na grčki jezik. U
rukopisima Septuaginte jedino tetragram ostaje na hebrejskom, dok je sav ostali tekst
na grčkom. To će s vremenom navesti prepisivače koji nisu više znali hebrejski da
umjesto hebrejskih slova ‫יהוה‬‎ počnu pisati njima grafički slična grčka slova ΠΙΠΙ.
Konačno, u kasnijim grčkim prijevodima, svakako već od 1. st., umjesto tetragrama
nalazi se uvijek grčki izraz Κύριος, što znači »Gospodin.«14
14
Slijedeći židovsku praksu i kršćani su se od samoga početka suzdržavali od izgovaranja i pisanja Bož-
jeg imena, tako da se ono od najranijih dana kršćanstva izgovaralo i pisalo Κύριος, što znači da su kr-
šćani židovskog podrijetla govorili Adonaj. Osim riječi Κύριος, novozavjetni spisi imaju i naziv Ime,
što je također u skladu sa židovskom tradicijom. Već u prvom kršćanskom stoljeću ovi će se isti nas-
lovi pridavati i Kristu, čime se jasno izriče da je prema kršćanskom vjerovanju i on Bog. U latinskim
srednjovjekovnim tekstovima naziv će uvijek biti Dominus. Sâm tetragram ponovno će dobiti na važ-
nosti u doba Reformacije, kad se prevoditelji Svetog pisma vraćaju izvornim jezicima. Nastojeći tako
preuzeti i Božje ime, nalaze se pred problemom kako suglasnike, koji su bili poznati, popuniti i samo-
glasnicima. U hebrejskom tekstu Biblije, negdje od 3. stoljeća, židovski su prepisivači počeli dodavati
samoglasnike. Uz tetragram su, međutim, dodavali različite samoglasnike koji su, ovisno o kontekstu,
trebali upućivati čitatelja da se na tom mjestu treba čitati Adonaj ili Elohim, to jest »Gospodin« ili
»Bog.« Reformatori su u 16. stoljeću, počevši od Tyndaleova prijevoda Knjige Izlaska počeli zapisi-
vati »Iehovah«, a potom »Jehovah«, što onda prelazi i u sva protestantska izdanja Biblije. Riječ je,
međutim, o pogrešnim samoglasnicima, budući da su ovi označavali da se riječ ima čitati »Adonaj«, a
nisu bili vlastiti Božjem imenu. Suvremena istraživanja dovela su do toga da se danas gotovo u svim
jezicima ovo ime prenosi kao »Yahweh.« Hrvatski prijevodi Svetog pisma slijedili su običaj prisutan
u Katoličkoj Crkvi da se ovo ime prevodi riječju »Gospodin«, a nekad i »Bog«, ovisno o kontekstu.
To je do danas ostalo pravilo u liturgijskim tekstovima Katoličke Crkve na hrvatskom jeziku. Ipak, u
prijevodu Biblije iz 1968. (tzv. Zagrebačka Biblija, Stvarnost/KS, Zagreb) ovo se ime donosi kao »Ja-
hve.« U svome Pismu biskupskim konferencijama o „imenu Božjem“ od 29. lipnja 2008., Kongregaci-
ja za bogoštovlje i disciplinu sakramenata donosi sljedeće smjernice: 1) U liturgijskim slavljima, u
pjesmama i molitvama ime Božje u obliku tetragrama JHVH ne smije biti ni korišteno ni izgovarano;
2) Kod prijevoda biblijskoga teksta na suvremene jezike namijenjenoga liturgijskoj uporabi u Crkvi...
tetragram se zamijenjuje riječju koja odgovara riječima Adonaj/Kyrios: „Lord“, „Signore“, „Seigne-
ur“, „Herr“, „Señor“, itd.; 3) Kod prevođenja, u liturgijskom kontekstu, tekstova u koji se jedan nakon
drugoga nalaze hebrejski izraz Adonaj i tetragram JHVH, Adonaj se mora prevesti kao „Gospodin“, a
50/99
Na Mojsijevu treću primjedbu, onu da mu narod neće vjerovati (Izl 4,1), Bog
odgovara čudom štapa koji se pretvara u zmiju i obratno (4,2-5), čudom ruke koja
postaje gubava pa se ponovno čisti (4,6-8), te čudom vode koja postaje krv (4,9).
Na primjedbu da ne zna govoriti (4,10), Bog ponavlja da će on sâm biti uz Moj-
sija i da će mu on kazivati što će govoriti (4,11-12). Posljednja je primjedba povezana
s prethodnom, jer Mojsije traži da Bog ipak izabere nekoga drugoga (4,13), pa mu
Bog daje brata Arona koji je »vrlo rječit« (4,14-16).
Nakon povratka u Egipat i usputnog susreta s Aronom (4,18-31), Mojsije prvi
put stupa pred faraona.
Izl 5 bavi se sukobom između Izraela i faraona i to s dva različita gledišta: s gle-
dišta izraelskoga naroda i Mojsija, te s faraonova gledišta. Poglavlje započinje Mojsi-
jevim odlučnim prenošenjem Božjeg naloga (5,1; usp. 3,18), što rezultira još većim
nevoljama Hebreja. U tim nevoljama Mojsijeva je uloga sasvim izgubljena, te se on
pojavljuje tek na kraju odlomka i to u situaciji gdje narod mrmlja protiv njega i nje-
gova brata Arona (5,19-21), pa se Mojsije obraća Bogu kao onome koji je prouzročio
sve ove nevolje (5,22-23).
To pak otvara prizorište za Božji odgovor u Izl 6, koji u mnogočemu podsjeća
na Izl 3. Iz odgovora je na prvom mjestu jasno da nije ni Mojsije, ni narod, ni faraon
taj koji može upravljati sudbinom naroda, nego da je to sam Gospodin koji će svojom
»jakom rukom« sve urediti (6,1). Izvorno se na ovaj redak vjerojatno neposredno nas-
tavljao tekst koji započinje u 7,8, a sadrži potvrdu Božje vlasti kroz deset egipatskih
čudesa.
Sada se taj tekst nastavlja u odlomku 6,2 – 7,7, koji se sastoji od tri dijela. U
prvom dijelu (6,2-13) Bog se ponovno predstavlja kao »Jahve«, te kaže: »Abrahamu,
Izaku i Jakovu objavljivao sam se kao El Šadaj. Ali njima se nisam očitovao pod svo-
jim imenom – Jahve. I sklopio sam svoj savez s njima da ću im dati kanaansku zem-
lju, zemlju gdje su živjeli kao pridošlice« (6,3-4). Ponovno je naglašeno da Bog dje-
luje poradi saveza što ga je sklopio s praocima i po kojemu on sada uzima Hebreje za
svoj narod, a on će biti njihov Bog (6,7). Drugi dio ovoga, vjerojatno umetnutoga,
odlomka donosi Mojsijevo i Aronovo rodoslovlje (6,14-27). Svrha je ovoga odlomka
potvrditi Arona kao potomka Jakovljeva i Levijeva, a onda i kao vrijednoga suradnika
Mojsijeva u pregovorima koji će slijediti (usp. 6,26-27). Konačno, treći dio ovoga
odlomka (6,28 – 7,7) najava je događaja koji slijede i daje im teološko tumačenje.
Faraon će se opirati čudesnim znacima, jer će mu sam Gospodin »otvrdnuti srce«
(7,3), a to će pak dovesti do toga da na Egipat padne kazna, da Izraelci budu izbav-
ljeni, te da i Egipćani spoznaju da je on Gospodin (7,4-5).15
izraz „Bog“ koristi se za prijevod tetragrama JHVH, slično načinu kako to čini grčki prijevod Septu-
aginte i latinski prijevod Vulgate.
15
Moglo bi se ovdje postaviti pitanje o tome što su onda Egipćani skrivili, ako im je sam Bog otvrdnuo
srce. Ipak, odlomak valja čitati u cjelini teksta, ne donoseći vrijednosne sudove iz današnjega vreme-
na, nego prateći naraciju samoga teksta. Današnjim teološkim promišljanjem moglo bi se reći da je
Bog »dozvolio« da faraon ne prihvati njegov nalog.
51/99
(iii) Čudesa u Egiptu i prva Pasha (7,8 – 13,16)

Obično se govori o deset egipatskih zala, premda bi bolje bilo nazivati ih čude-
sima, budući da se ne mogu sva označiti kao zla. Uostalom, riječ »zlo« (‫ ‏)נֶג ַע‬rabi se
samo uz pomor prvorođenaca. U tim čudesima (Izl 7,8 – 10,29) prepoznaje se jedno-
lična struktura s elementima koji se pojavljuju u pojedinom izvještaju o čudu, iako
nisu svi elementi prisutni baš u svakom izvještaju. Ti su elementi sljedeći: Božja
zapovijed Mojsiju da pođe faraonu; prijetnja čudesnim događajem koji je unaprijed
opisan; ostvarenje čuda; pokušaj egipatskih vračara da otklone ili oponašaju učinke
čuda; lažni znak faraonova obraćenja; Mojsijev zagovor; prestanak učinka čuda; fara-
onovo ponovno otvrdnuće.
Prvo čudo sa štapom pretvorenim u zmiju (7,8-13) zapravo je ono isto čudo koje
je trebalo poslužiti i samome Mojsiju kao potvrda poslanja pred gorućim grmom
(4,1-5). Ono je uvod u čuda koja slijede, ali, kao ponavljanje onog čuda kojim je
započelo Mojsijevo poslanje, ono je moglo poslužiti i kao poziv faraonu da postupi
prema Božjem nalogu. S druge strane, ovo čudo nije u hebrejskom nazvano »zna-
kom« (‫)אוֹת‬, ‫ ‏‬nego »čudesnim djelom« (‫)מוֹפֵת‬. ‫ ‏‬Izvorno, ovo čudo, čini se, nije bilo
sastavni dio niza egipatskih čudesa, no u današnjoj strukturi ovaj je svećenički tekst
postao njegov dio i uvod. Dok egipatski vračari uspijevaju oponašati ovaj čudesan
znak, ipak se očituje i superiornost onoga što čine Aron i Mojsije, jer njihova zmija
nadvladava zmije egipatskih vračeva.
Slično ovom prvom čudu, koje ima ulogu navještaja, niže se i ostalih devet
čuda: voda pretvorena u krv (7,14-25), žabe (7,26 – 8,11), komarci (8,12-15), obadi
(8,16-28), pomor stoke (9,1-7), čirevi na ljudima i na stoci (9,8-12), tuča na poljima
(9,13-35), skakavci (10,1-20), tama (10,21-29). Pritom valja primijetiti da prva tri
čuda egipatski vračari uspijevaju oponašati, dok kod četvrtoga već kažu: »To je prst
Božji« (8,15). Od petog čuda Hebreji su izričito pošteđeni posljedica dotičnoga čuda,
te se i na taj način vidi njihovo izabranje. Tako se kroz deset čuda odvija ona najav-
ljena borba između Božje volje i faraonova otvrdnuta srca (6,1-13), u kojoj sve više
do izražaja dolazi Božja sila i premoć. Sva čuda što ih Mojsije i Aron vrše pred fara-
onom zapravo trebaju poslužiti kao dokaz o Božjoj prisutnosti u njegovu narodu, o
njegovoj moći i odlučnosti da izvrši što je nakanio.
Pashalna noć (11,1 – 13,16) vrhunac je borbe između Boga i faraona, to jest
Božje borbe za izbavljenje njegova naroda. Materijal sadržan u Knjizi Izlaska u ovim
poglavljima odnosi se na najavu smrti prvorođenaca u Egiptu, odnosno najavu toga
velikoga zla (Izl 11), potom na najavu proslave Pashe i Blagdana beskvasnih kruhova
(12,1-28), ostvarenje zla (12,29-36), izlazak Izraelaca (12,37-42), ponovne propise o
Pashi (12,43-51), zakon o prvorođencima (13,1-2), propis o beskvasnim kruhovima
(13,3-10), te ponovno zakon o prvorođencima (13,11-16).
Najava smrti prvorođenaca (Izl 11) predstavlja prijelaz od niza od deset čuda u
kojima su kao posrednici djelovali Mojsije i Aron. Ovdje sâm Gospodin stupa na pri-
zorište i donosi smrt svim prvorođencima u Egiptu.
Propisi o proslavi Pashe i Blagdana beskvasnih kruhova (12,1-28) predstavljaju
prekid u naraciji o velikom egipatskom zlu pomora prvorođenaca. Kao zasebni godiš-
nji blagdani predstavljeni su Pasha (12,1-13) i Beskvasni kruhovi (12,14-20), a treći
52/99
dio ovoga odlomka povezuje propise o Pashi s naracijom o pomoru prvorođenaca

(12,21-28). Ovako raznolik materijal u povijesti je istraživanja među bibličarima
doveo i do različitih teorija o podrijetlu pojedinih dijelova ovoga teksta, te različitog
njihova svrstavanja između pojedinih predaja (tako se najčešće 12,1-13 i 12,14-20
svrstavalo u svećeničku predaju a 12,21-28 u jahvističku). Tekst danas ipak valja
čitati u sadašnjem obliku u kojem je proslava Pashe i Beskvasnih kruhova jasno stav-
ljena u kontekst spomena na izlazak iz Egipta. Dva blagdana koji su izvorno vezani uz
stočarsku (Pasha) i zemljoradničku (Beskvasni kruhovi) kulturu, ovdje su povezani s
Božjim djelovanjem u povijesti Izabranoga naroda. Cijeli odlomak služi, ne toliko kao
propis o slavlju, koliko kao aktualizacija slavlja. To je vidljivo iz zaključka cijelog
toga odlomka: »Kad dođete u zemlju koju će vam Gospodin dati kako je obećao,
vršite ovaj obred. Kad vas vaša djeca zapitaju: „Što vam taj obred označuje?“ odgo-
vorite im: „Ovo je pashalna žrtva u čast Gospodinu koji je prolazio mimo kuće Izra-
elaca kad je usmrćivao Egipćane, a naše kuće pošteđivao.“« (12,25-27). Riječ je dakle
o »spomen-danu« (‫)זִכָּרוֹן‬,‫ ‏‬kako se kaže u 12,14. A ta hebrejska riječ označava ne
samo neki događaj, nego i znak koji podsjeća na taj događaj i doziva ga u stvarnost,
bilo da je riječ o nekom materijalnom znaku, nekom spomeniku, bilo da je riječ o
slavlju, spomen-slavlju. Upravo je stoga mjesec Pashe i »početak/glava mjesecima«
(‫ח ָדשִׁים‬
ֳ ‫ ‏)רֹאשׁ‬kako se kaže u 12,2.
Pomor prvorođenaca (12,29-36) nastavak je naracije u kojoj je sada opisano
sâmo zlo (12,29-30), potom faraonov poziv Mojsiju i Aronu da oni i njihov narod
napuste zemlju (12,31-32). Odlazak se događa u brzini, pa narod nosi sa sobom još
neukislo tijesto, što bi trebalo poslužiti kao opravdanje slavlja Beskvasnih kruhova.
Na vrlo kratak način, u brzom ritmu, opisano je, dakle, oslobođenje Hebreja, osvjedo-
čenje Božje prisutnosti u narodu, pobjeda nad faraonom i njegovim bogovima, pot-
puno poniženje faraona i Egipćana i početak izlaska.
Na sličan način opisan je i izlazak. On je vrhunac naracije, a opisan je u samo
pet redaka. To je zapravo zaključak duge pripovijesti koja započinje u Izl 3 s Mojsije-
vim pozivom, te se u njoj Bog doista predstavlja kao Jahve, kao onaj koji je vjeran
savezu i svojim obećanjima. U tom trenutku »sve čete Gospodinove iziđoše iz zemlje
egipatske« (12,41).‫ ‏‬To su one čete Gospodnje (‫ )צִבְאוֹת י ְהו ָה‬po kojima on i prozvan
»Gospodin nad vojskama« (‫)י ְהו ָה צְבָאוֹת‬,‫ ‏‬napose u deuteronomističkoj povijesti, kod
prorokâ i u psalmima. To je noć koja je postala noć »obdržavanja« (12,42). Naime, za
Gospodina je to bila noć »obdržavanjâ« (‫ ‏)שִׁמֻּ רִ ים‬16 kad je održao svoje obećanje da će
osloboditi Izraelce, da će biti njihova zaštita i usmjeriti ih prema Obećanoj zemlji. Za
Izraelce to je noć u kojoj će kroz sve naraštaje obdržavati propise o Pashi. Kao što je
Gospodin probdio te noći, tako će i Izraelci bdjeti te noći kroz sve naraštaje.
16
Izraz ‫ שִׁמֻּ רִ ים‬može se prevesti i kao »bdijenja« i kao »obdržavanja.« Moguće je da se u ovom odlom-
ku ne treba ta dva značenja razdvajati. U Izl 12,42 čita se doslovno: »To je bila noć obdržavanjâ/bdi-
jenja za Gospodina, da ih izvede iz zemlje Egipta. To je noć Gospodinova, (noć) obdržavanjâ/bdijenja
za sve sinove Izraelove po naraštajima njihovim.«
53/99
(iv) Prijelaz preko mora (13,17 – 15,21)

Opis prijelaza preko mora svečani je završetak naracije o izlasku iz Egipta. Na
razini književne kritike u njemu se pojavljuje nekoliko problema. Prvi je vezan uz
pitanje načina odlaska. Jesu li Izraelci otišli nakon što im je faraon dozvolio da odu
(13,17) ili su bježali pred njim (14,8). Drugi je problem vezan uz smjer odlaska. Sje-
verni pravac, koji je ujedno bio i uobičajeni put iz Egipta prema Kanaanu, čini se da
je već na samom početku isključen (13,17). Riječ je o putu prema zemlji Filistejaca,
uz Sredozemno more. »More trstike« o kojem se ovdje govori (a ne o Crvenom moru
kako je u prijevodima) moglo bi tada biti Sredozemno more sa svojim lagunama na
sjevernoj obali Sinajskoga poluotoka, između Delte Nila i pojasa Gaze. Taj je smjer
korišten u brojnim egipatskim vojnim pohodima prema sjeveru i bio bi logičan izbor.
Srednji put mogao bi se odrediti od Delte ravno prema oazi u Kadeš Barnei u sjever-
nom dijelu Sinajskoga poluotoka. U tom bi slučaju »More trstike« bila gorka jezera
na granici Egipta i Sinaja, uz današnji Sueski kanal. Najpoznatije od tih jezera jezero
je Ballah.17 Južni put od Delte kreće prema jugu, uz jugo-zapadnu obalu Sinajskoga
poluotoka, te bi »More trstike« mogla opet biti već spomenuta gorka jezera ili pak
Sueski zaljev, a brdo Sinaj bilo bi ono koje na krajnjem jugu Sinajskoga poluotoka od
4. st. pokazuju kršćanski hodočasnici, te danas nosi arapsko ime Džebel Musa. Usput
bi se mogla identificirati mjesta na koja Izraelci nailaze, kao što su gorke vode kod
Mare, Elim, pustinja Sin, te Refidim.
Na putu prema moru na različite je načine opisano kako Bog prati Izraelce. U
jednom dijelu tekstova on ih prati u stupu od oblaka danju i stupu od ognja noću. U
drugim tekstovima bit će to Slava Gospodnja koja prati narod. U svakom slučaju, riječ
je o neprestanoj Božjoj prisutnosti uz njegov narod.
Prvi puta na putovanju ovdje se govori i o mrmljanju naroda (14,11-12), što će
biti česta tema u nastavku Knjige Izlaska, a osobito u Knjizi Brojeva. Mojsije ih već
ovdje utvrđuje riječima: »Gospodin će se boriti za vas. Budite mirni!« (14,14).
Sam prijelaz preko mora može se pratiti na dva načina, kao da su u tekstu sadr-
žana dva različita opisa. Prema jednome, Mojsije pruža štap, more se razdvaja, Izra-
elci prolaze po suhu između dva vodena zida, a kad naiđu Egipćani vode se vrate i
podave ih. Na temelju tekstualne kritike zaključuje se da je ova slika prelaska mlađa i
da je vjerojatno načinjena po uzoru na prelazak preko Jordana (usp. Jš 3,14-17).
Prema drugom opisu, za koji se obično drži da je stariji, Mojsije smiruje Izraelce i
jamči im da će ih Bog izbaviti. Tada zapuše vjetar i osuši more, a kad naiđu Egipćani
more ih podavi. U tom slučaju nije toliko riječ o prelasku preko mora, koliko o čudes-
nom uništenju Egipćana. Plod je toga Božjeg zahvata vjera Izraelaca (Izl 14,31).
Psalam zahvale koji slijedi (15,1-18) zapravo je nastao oko vrlo kratkog Mirja-
mina hvalospjeva: »Zapjevajte Gospodinu jer se slavom proslavio! Konja s konjani-
kom u more je survao« (15,21). Riječ je o jednom od najstarijih starozavjetnih teks-
tova, a on također ne stavlja naglasak na prelazak preko mora, nego na pogubljenje
Egipćana: ‫רכ ְבוֹ רָ מָה בַיּ ָם‬
ֹ ְ ‫שִׁירוּ לַיהו ָה כּ ִי–גָאֹה גָּאָה סוּס ו‬.‫ ‏‬Uzme li se prvi redak Moj-
17
Valja voditi računa o tome da na semitskim jezicima, pa ni na hebrejskom, nema razlike između mora
i jezera, te se za oba pojma rabi ista riječ.
54/99
sijeva hvalospjeva u 15,1, vidi se tek neznatna razlika u početnom glagolu: ‫‏אָשִׁירָ ה‬
‫רכ ְבוֹ רָ מָה בַיּ ָם‬
ֹ ְ ‫לַיהו ָה כּ ִי–גָאֹה גָּאָה סוּס ו‬. Dok Mirjamin hvalospjev započinje impera-
tivom »pjevajte«, Mojsijev započinje kohortativom (1. lice imperfekta) »zapjevat ću.«
Mojsijev hvalospjev danas se obično datira u razdoblje monarhije u Izraelu, a poneki
autor govori i o ranijem nastanku. Očito je da je hvalospjev od samoga svoga nas-
tanka namijenjen obrednoj uporabi u vezi s blagdanom Pashe, ali je mogao imati i širu
uporabu. Hvalospjev se može podijeliti u tri strofe: 15,1-12; 15,13-16; 15,17-18).
Prva strofa pjeva o Božjoj snazi i pobjedi, te donosi sliku Boga kao vojskovođe koji
nadvladava neprijatelje naroda koji su opisani kao Egipćani nad kojima se more
sklopi (15,10). Druga strofa (15,13-16) spominje već i druge neprijatelje Izraelaca. To
su Filistejci (15,14), Edomci, Moapci i Kanaanci (15,15). Nikoga od njih Izraelci nisu
mogli upoznati dok nisu došli barem nadomak Kanaana, a pogotovo ne dok su još bili
na samom izlasku iz Egipta. Upravo zbog ovoga nastanak hvalospjeva valja smjestiti
u kasnija vremena. Na početku ove strofe spominje se Božji »sveti stan« kamo je
vodio svoj narod (15,13). Izraz nije dorečen, pa može biti riječ bilo o Sinaju kao Bož-
jem prebivalištu, bilo o Sionu kao mjestu njegova kasnijeg hrama, bilo o nekom dru-
gom mjestu gdje je do izgradnje jeruzalemskoga hrama bilo svetište. Treća strofa
(15,17-18) jasnije govori o mjestu kamo će Gospodin dovesti svoj narod. To je »gora
njegove baštine«, »mjesto koje je učinio svojim boravištem«, »svetište njegovom
rukom sazidano« (15,17). Ovdje doista valja prepoznati točno određeno svetište u
Kanaanu. Dio znanstvenika drži da je to brdo Sion, mjesto gdje će Salomon sagraditi
hram, pa bi hvalospjev morao nastati nakon Salomona, a manji dio znanstvenika misli
da se u tom Božjem svetištu može prepoznati i Šilo kao starije svetište, pa bi hvalos-
pjev mogao biti i stariji od Davida. U svakom slučaju, hvalospjev slavi Boga koji spa-
siteljskm snagom na čudesan način izbavlja svoj narod od neprijatelja, te ih vodi
prema pobjedničkom osvajanju Obećane zemlje.
(f) Putovanje kroz pustinju do Sinaja (15,22 – 18,27)
Na putu od »Mora trstike« prema Sinaju spominje se pustinja Šur (Izl 15,22), a
riječ je o bezvodnom kraju na zapadnom dijelu Sinajskoga poluotoka. To je tek jedna
od sedam pustinja koje se spominju kod izlaska (Šur, Etam u Br 33,8, potom Sin,
Sinaj, Paran, Zin i Kadeš). Sama riječ ‫ ‏שׁוּר‬na hebrejskom znači »zid«, te vjerojatno
označava granično područje Egipta prema istoku. U toj pustinji, vjerojatno uz obalu
Sueskoga zaljeva, Izraelci prolaze kroz nekoliko postaja.
Najprije je tu epizoda s gorkom vodom u mjestu Mara (15,23-26). Riječ ‫‏מָרָ ה‬
znači »gorka.« Obično se to mjesto povezuje s izvorima poznatima pod arapskim
nazivom Ayun Musa ili Mojsijevi izvori koji su smješteni 15 km južno od Sueza, a
sastoje se od dvije oaze s brojnim izvorima. Uz ove gorke vode opisano je drugo
mrmljanje naroda na njihovu putovanju. Tekst naveden u 15,26 vjerojatno pripada
deuteronomističkoj redakciji s karakterističnim pozivima na obdržavanje Božjih
zapovijedi.
Druga je postaja Elim s dvanaest izvora i sedamdeset palmi (15,27). Obično se
poistovjećuje sa suhim koritom Wadi Gharandel koje se nalazi 90 km južno od Sueza,
a bogat je vegetacijom. U biblijskom tekstu označava pozitivno iskustvo nasuprot
Mari.
55/99
Sljedeću etapu označava pustinja Sin (16,1), vjerojatno negdje na jugozapadu

Sinajskoga poluotoka, u koju je smještena epizoda s manom i prepelicama (16,1-35),
unutar ustrajnoga mrmljanja naroda. Dar mane kao svrhu ima proslavu Gospodina i
potvrdu da ih je on izveo iz Egipta, te da je on Jahve, Bog njihov (16,6-7.13). Uočava
se strogi propis o obdržavanju subote (16,5), zbog čega se ovaj tekst obično smješta u
svećeničku predaju. Određeno je također da se dio mane čuva za potomke i smjesti
»pred Svjedočanstvo« (16,33-34). Slijedeći naraciju ne bismo znali o čemu je riječ, no
iz kasnijih tekstova znamo da je riječ o Kovčegu saveza. Taj Kovčeg saveza međutim
još ovdje ne postoji, pa mora biti riječ o etiologiji koja objašnjava kasnije štovanje
mane u Gospodinovu svetištu. Česti su kroz povijest bili prirodnoznanstveni pokušaji
tumačenja mane i dolaska prepelica. Za manu se najčešće kaže da je mogla biti izluče-
vina jedne vrste tamariske u području srednjega Sinaja, koja se skuplja u proljeće, dok
se za prepelice kaže da se u rujnu vraćaju iz Europe, te se nakon naporna leta preko
Sredozemnoga mora spuštaju na sredozemnu obalu na sjeveru Sinajskoga poluotoka.
Već je iz ovoga jasno da se takav spoj prirodnoznanstvenih slučajnosti nije mogao
dogoditi istovremeno i na istom mjestu, pa se i ne može govoriti o uspjelom
tumačenju.
Sljedeću postaju na putu predstavlja područje Refidim koje se obično poistovje-
ćuje s izvorom koji se arapski naziva Ayn Feiran, odnosno suhim koritom wadi
Rafayid. Ondje su smještene dvije epizode. Prva je ona s vodom iz pećine (17,1-7),
koja je odgovor na još jedno mrmljanje (17,2), pa to mjesto i dobiva ime ‫מסָּה‬ ַ ‫( ‏‬kuš-
nja) i ‫( ‏מְרִ יבָה‬prigovaranje). Odgovor je na mrmljanje voda koja počinje teći iz
pećine na Horebu. Druga epizoda u Refidimu odnosi se na borbu s Amalečanima koji
su bili narod koji je živio u južnom Kanaanu u Negevu, te na području Seira, istočno
od doline Arabe, na području današnjeg Jordanskog Kraljevstva. Zbog toga se često
zaključivalo da se borba nije mogla dogoditi na ovome mjestu. Ipak, budući da do
danas ne možemo sa sigurnošću smjestiti ni brdo Sinaj ni područje Refidim, ne
možemo niti donositi konačne zaključke o mogućnosti susreta s Amalečanima na
ovome mjestu. Borba s Amalečanima važna je kao dokaz snage Boga koji se bori za
svoj narod i donosi pobjedu (17,8-16). Usto, ovdje se po prvi puta spominje i Jošua
(17,9) kao vođa naroda.
Ponovno spominjanje Mojsijeva tasta Jitra i Midjanaca (Izl 18) podsjeća na
2,11 – 4,31. Jasno je da Jitro štuje Boga Izraelova (18,10.12), a Mojsije se povodi za
Jitrovim savjetima u organizaciji Izraela, pa se iz toga možda mogu iščitati midjanski
utjecaji ne samo u bogoštovlju, kako smo već prije pokazali, nego i u unutarnjoj
upravi.
(g) Sinajski savez sa svojim zakonodavstvom (19,1 – 40,38)
Treći dio Knjige Izlaska, koji je sav posvećen Sinajskom savezu i zakonodavs-
tvu, može se podijeliti na šest dijelova od kojih su neki narativnog, a neki zakonodav-
nog tipa:
1) Savez i Deset zapovijedi (19,1 – 20,21)
2) Zakonik Saveza (20,22 – 23,33)
3) Sklapanje Saveza (24)
4) Upute o svetištu i bogoslužju (25 – 31)
56/99
5) Otpad i obnova Saveza (32 – 34)

6) Podizanje svetišta (35 – 40).
(i) Savez i Deset zapovijedi (19,1 – 20,21)

Priprema za sklapanje Saveza događa se »tri mjeseca nakon izlaska iz zemlje
egipatske« u »Sinajskoj pustinji«, »pred brdom« (Izl 19,1-2). Mojsije se ovdje prvi
put penje k Bogu na brdo, a nastavak Knjige Izlaska mogao bi se podijeliti upravo
prema Mojsijevim penjanjima na brdo i silascima s brda k narodu.
Na početku je svečani navještaj Saveza (19,4-6) u kojem je sadržan spomen
Božjeg spasiteljskog djela, a Izraelci su pozvani na vjerno pokoravanje Bogu. Sa
svoje strane Bog obećava da će Izrael biti njegov »vlastiti narod, kraljevstvo sveće-
nikâ, narod svet« (19,5-6). Upravo hebrejska riječ ‫( ‏קָדוֹשׁ‬svet) označava ono što je
izdvojeno iz profanoga i svakodnevnoga, te namijenjeno isključivoj bogoslužnoj
uporabi.
Mojsije se vraća s brda, a narod prihvaća Savez (19,7-8), te biva posvećen
(19,10-15), da bi se tako pripremio za svečani čin. Priprema za sklapanje Saveza zavr-
šava se naročitim bogojavljenjem na brdu (19,16-25) u kojem su prisutne dvije slike:
jedna prikazuje brdo poput nekog vulkana koji je upravo u erupciji, a druga se više
služi prikazom oluje. I jedno i drugo tipični su prikazi božanske objave koja je uvijek
praćena ognjem, oblakom, trubljom, grmljavinom, potresom. Mojsije se ponovno
penje na brdo (19,20), te dobiva naputke da opomene narod da se ne uspinje na brdo
(19,21-24). Mojsije tada silazi s brda k narodu (19,25).
Sljedeći je redak stoga iznenađujući. Bog počinje izgovarati Deset zapovijedi,
no nije rečeno da se Mojsije ponovno popeo na brdo k Bogu (20,1). Stoga se obično
misli da je riječ o tekstu koji je, premda vrlo star, naknadno umetnut na ovo mjesto u
naraciji. Doista, odlomak koji završava u 19,25 nalazi svoj prirodan i logičan nastavak
u 20,18, pa se tekst Deset zapovijedi ograničava na odlomak u 20,1-17.18 U današnjem
kontekstu, Deset zapovijedi predstavlja bez sumnje dio govora o Savezu. Danas se
također vjeruje da je izvorni oblik zapovijedi bio vrlo kratak, pa su vjerojatno sve
zapovijedi imale isti oblik kao one sadržane u 20,13-16. Točna podjela na deset
odredbi nije sasvim jasna. Katolička Crkva pritom slijedi podjelu kakvu vrši sv.
Augustin koji se više temelji na tekstu u Pnz 5, dok pravoslavne Crkve slijede podjelu
prema istočnim crkvenim ocima. Židovi opet imaju drugačiju podjelu. Tekst zapovi-
jedi započinje spomenom na Božje djelo i na ponovno naglašavanje njegova imena
(Izl 20,2). Slijedi zabrana štovanja drugih bogova (20,3) kao temeljna odrednica
Saveza između Boga i njegova naroda. Uz to je vezana i zabrana izrađivanja likova
(20,4) i zabrana bogoslužja namijenjena bilo čemu što bi predstavljalo neko drugo
božanstvo. Bog se pritom predstavlja kao ljubomoran Bog koji, upravo zbog savez-
ničkog odnosa, doživljava Izrael kao svoju zaručnicu (20,5-6). Sljedeća zapovijed
koja se odnosi na uzaludno uzimanje imena Božjega (20,7), govori zapravo o zabrani
nepotrebnog ili lažnog korištenja toga imena, njegova pridavanja drugim bogovima i
18
Neki misle da bi Deset zapovijedi (Izl 20,1-21) trebalo smjestiti nakon riječi »Zvuk trube bivao sve
jači« u 19,19. To ipak ne objašnjava prirodan nastavak 20,18 nakon 19,25.
57/99
njegove uporabe u magiji. Propis o svetkovanju subote (20,8-11) nalazi se otprilike u

središtu Dekaloga. Sama riječ šabat (‫שׁבָּת‬ ַ )‫ ‏‬dovodi se u vezu sa značenjem »odmor«,
»počinak.« Taj dan posvećen je Gospodinu, izuzet od ostalih dana i namijenjen bogo-
štovlju. Prvo je opravdanje, čini se socijalno (20,10), a drugo teološko (20,11), te se
poziva na Božji odmor nakon stvaranja svijeta. Sljedeća zapovijed (20,12) odnosi se
na poštovanje koje se duguje roditeljima. Kao što je saveznički odnos između Gospo-
dina i njegova naroda temelj za prvi niz zapovijedi, tako je obiteljski odnos između
roditelja i njihove djece početak govora o društvenim pitanjima. U temelj društvenih
odnosa tako je stavljena obitelj. Sljedeće tri zapovijedi (20,13.14.15) u hebrejskom
izvorniku svaka ima po šest suglasnika: ‫תּגְנֹב׃‬ ִ ‫ל ֹא תִּרְ צ ָח׃ ‏ל ֹא תִּנְאָף׃ ‏ל ֹא‬.‫ ‏‬Vjerojatno
bi tako trebalo zamisliti i izvorni oblik svih zapovijedi Dekaloga. Zapovijed koja se
odnosi na ubojstvo (20,13) ponekad se tumači kao zabrana one vrste ubojstva koje
poziva na krvnu osvetu, a ponekad se razumije u širem smislu. Glagol koji je uporab-
ljen pri govoru o preljubu (20,14) može označavati vrlo raznolika ponašanja kako
muškaraca tako i žena, pa sve do nevjere Bogu. Sljedeća zapovijed, čini se, zabranjuje
bilo kakvu krađu u bilo kakvim okolnostima (20,15), premda je bilo pokušaja ograni-
čenja toga značenja. Zabrana lažnog svjedočenja (20,16) ima pred očima sud, a
nakana joj je očuvati pravdu i pravednost unutar zajednice Saveza. Konačno, posljed-
nji redak Dekaloga (20,17) zabranjuje želju za bilo kojom tuđom stvari. Pritom je i
žena nabrojana kao jedna od tih stvari, što će ispraviti Pnz 5. U cijelosti, Dekalog opi-
suje zahtjeve života unutar zajednice Saveza s Bogom. Ti zahtjevi polaze od jedinca-
tosti Boga i služenja njemu, a nastavljaju nastojanjem da se zajednica Saveza izgradi
kao zajednica utemeljena na čvrstim međusobnim vezama poštovanja, istinoljubi-
vosti, vrednovanja života, poštenja, pravde i pravednosti.
Odlomak koji slijedi (20,18-21), a koji se inače, kako rekosmo, nastavlja na
19,25, sada je predstavljen kao odgovor naroda na zapovijedi, te se zaključuje ponov-
nim Mojsijevim uspinjanjem na brdo (20,21).
(ii) Zakonik Saveza (20,22 – 23,33)
Slijedi odlomak koji se obično naziva Zakonik Saveza ili Knjiga Saveza, prema
naslovu što se neodređenom tekstu daje u Izl 24,7, gdje se spominje ‫הבְּרִ ית‬ ַ ‫ספֶר‬
ֵ .‫ ‏‬Taj
se naslov izvorno vjerojatno odnosio samo na Deset zapovijedi. U današnjem smislu
riječ je o skupu zakona, smještenih nakon Dekaloga, a koji predstavljaju prvu pri-
mjenu Dekaloga u svakodnevnom životu. U njemu se nailazi na dva oblika zapovi-
jedi. Jedan je oblik identičan obliku koji se susreće kod Deset zapovijedi, tzv. apodik-
tičkom obliku. Ta vrsta zapovijedi izrečena je imperfektom ili imperativom (usp.
22,17 i dalje). Drugi oblik zapovijedi izrečen je kazuističkim oblikom, a u njemu se
rabi kondicional (usp. 21,18-19).
Struktura Zakonika Saveza može se prikazati na sljedeći način:
a) obredni propisi (20,22-26)
b) socijalni propisi (21,1-11)
c) kazneni propisi (21,12-36)
d) propisi o vlasništvu (21,37 – 22,16)
b') socijalni propisi (22,17-30)
c') kazneni propisi (23,1-9)
a') obredni propisi (23,10-19)
58/99
Na kraju se nalazi svečani zaključak (23,20-33) deuteronomističkoga stila koji

spominje Božju pomoć po njegovu anđelu, potiče na vršenje zapovijedi i zabrana, što
je popraćeno prijetnjama i obećanjima, a sve u obliku Saveza s Bogom.
(iii) Sklapanje Saveza (Izl 24)
Samo sklapanje Saveza odvija se kroz dva momenta. Prvi je potvrda Saveza
(24,1-8) koja se ostvaruje izgradnjom oltara s dvanaest stupova, škropljenjem krvlju
žrtvovane životinje koja označava jedinstvo između oltara koji predstavlja Boga i
naroda, te čitanjem Knjige Saveza. Pritom se Izraelci obvezuju: »Sve što je Gospodin
rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo« (24,7). Savez je potvrđen krvlju uz popratne
riječi: »Ovo je krv Saveza koji je Gospodin s vama uspostavio na temelju svih ovih
riječi« (24,8). Drugi je moment sklapanja Saveza dodjeljivanje ploča Saveza
(24,9-18) u ozračju bliskog zajedništva naroda i Boga (24,9-11). Po ploče odlaze Moj-
sije i Jošua (24,12-14), a u bogojavljenju na brdu objavljuje se »slava Gospodnja«, pri
čemu dvojica junaka provode na brdu četrdeset dana i četrdeset noći (24,15-18). Riječ
je o vremenskom razdoblju simbolična trajanja koje će se i kasnije ponavljati primje-
rice kod proroka Ilije (usp. 1Kr 19,8) ili u Novom zavjetu kod Isusa (usp. Mt 4,2). To
će dugo razdoblje, međutim, otvoriti i prostor za nevjeru.
(iv) Upute o svetištu i bogoslužju (25 – 31)
Dok je Mojsije na brdu (usp. Izl 24,18), Bog mu daje obredne propise koji se
odnose na svetište i bogoslužje. Tako uređuje doprinose za svetište (25,1-9), daje
nalog za izradu Kovčega i »Svjedočanstva« (25,10-16) gdje će biti smještene ploče
Saveza koje su i nazvane »Svjedočanstvo.« Potom je opisano pomirilište (25,17-22),
kao svojevrsno pokrivalo Kovčega Saveza, a koje će imati osobitu važnost u novoza-
vjetnoj teologiji (usp. Rim 3,25; Heb 9,5). Opisan je i ostali namještaj svetišta, kao što
je stol za kruhove i svijećnjak (Izl 25,23-40), zatim Šator/Prebivalište (Izl 26), žrtve-
nik za paljenice (27,1-8), dvorište svetišta (27,9-19), dan je propis o ulju za svijeće
(27,20-21) te o svećeničkoj opremi i posveti svećenika (28,1 – 29,34). Nakon ovih
opisa, slijede još i drugi propisi koji se odnose na svetište (29,35 – 31,11), te propis o
suboti koji je ovdje naknadno umetnut (31,12-17). Na koncu Mojsije prima ploče
Svjedočanstva (31,18), što se nadovezuje na 24,12-15.
(v) Otpad i obnova Saveza (32-34)
U tom trenutku započinje epizoda sa zlatnim teletom (32,1-6). Različite su
teorije o mogućnostima povijesnoga tumačenja štovanja zlatnoga teleta među Izrael-
cima. Obično se misli da je ovdje zlatno tele spomenuto kao metafora koja označava
nevjeru, po uzoru na zlatno tele što ga je Jeroboam I. podigao u Danu i Betelu. U sva-
kom je slučaju riječ o nevjeri naroda, koja provocira Božju prijetnju koju ublažava
Mojsijev zagovor (32,7-14). Ipak, sve to dovodi do raskida Saveza (32,15-24). Mojsi-
jev zagovor (32,30 – 33,23) dovodi pak do obnove Saveza (Izl 34) koja donosi i neke
nove propise uglavnom obrednoga karaktera.
(vi) Podizanje svetišta (35 – 40)
Knjiga Izlaska zaključuje se opisom podizanja svetišta, pri čemu su naročito
važne riječi u posljednjem poglavlju koje naglašavaju Božju prisutnost među naro-
59/99
II. Petoknjižje: 9. Levitski zakonik
dom (40,34-38). Ta je prisutnost označena oblakom koji prekriva Šator sastanka i sla-
vom Gospodnjom koja ispunja Šator. Prisutnost Božja pratila je narod kroz čitavo nje-
govo putovanje.
9. Levitski zakonik
Levitski zakonik predstavlja obredni zakonik Izraela, a želi pokazati kako živjeti
zajedništvo s Bogom. To se pak zajedništvo ostvaruje kroz obrednu čistoću i svetost.
Neka vrst središnje misli Levitskoga zakonika mogla bi se prepoznati u rečenicama:
»Zato držite moje zakone i moje naredbe; tko ih vrši – u njima će naći život. Ja sam
Gospodin!« (Lev 18,5). Levitski zakonik obično se pripisuje svećeničkoj predaji, te
nastaje u razdoblju nakon babilonskoga progonstva.
Struktura Levitskoga zakonika može se prikazati na sljedeći način:
1) Žrtveni obrednik (Lev 1 – 7)
2) Posveta, prava i dužnosti svećenika (Lev 8 – 10)
3) Obredna čistoća i nečistoća (Lev 11 – 15)
4) Dan pomirenja (Lev 16)
5) Zakon svetosti (Lev 17 – 26)
6) Dodatak (Lev 27).
Cijela knjiga prikazana je kao dugačak naputak što ga Mojsiju Bog daje u
Šatoru sastanka, na Sinajskome brdu (usp. Lev 1,1; 26,46; 27,34).
(a) Žrtveni obrednik (Lev 1 – 7)
Nekoliko je vrsta žrtava koje opisuje Levitski zakonik. Na prvome je mjestu
žrtva paljenica (Lev 1,2-17) koja se hebrejski naziva ‫עלָה‬ ֹ .‫ ‏‬Riječ je o žrtvi u kojoj se
prinosila životinja bez mane i savršena, jer Bogu se smjelo prinijeti samo ono najbo-
lje. Životinja koja se prinosila mogla je biti velika ili sitna stoka ili ptice. Sve se osim
kože spaljivalo na oltaru kao potpuni dar za Boga. Pritom je polaganjem ruku na žrtvu
simbolizirano prenošenje grijeha prinositelja na žrtvu. Ova se žrtva prinosila svake
večeri i svakoga jutra za cijeli narod.
Druga je žrtva prinosnica (Lev 2,1-16; 6,7-11) koja se hebrejski zove ‫מִנְחָה‬.‫ ‏‬To
je bila nekrvna žrtva kao dragovoljni prinos plodova zemlje. Pritom se prinosilo
brašno i žitarice, kako kuhane tako i sirove. Ova žrtva bila je neka vrst pratnje ostalim
žrtvama, a njezin dio pomiješan je s tamjanom i spaljen na oltaru kao znak da pripada
Bogu, dok je drugi dio pripao svećenicima.
Kao treća vrsta žrtava spominje se pričesnica ili pomirnica (Lev 3,1-17), hebrej-
skim imenom ‫שׁלָמִים‬ ְ .‫ ‏‬Kod ove žrtve žrtvovala su se goveda, ovce i koze, a nakana je
žrtve bila hvala i zahvala Bogu. Obično se prinosila ova žrtva kao pratnja neke
zavjetne žrtve ili kao spontani prinos. Pritom je loj paljen na oltaru kao znak pripad-
nosti Bogu, dio mesa pripao je svećenicima, a drugi dio pripao je samome prinositelju
koji ga je morao pojesti u stanju obredne čistoće. Ovom se žrtvom ostvarivalo na neki
način zajedništvo blagovanja između Boga i čovjeka.
Posljednje dvije žrtve međusobno su vrlo slične. To su okajnica (‫ ‏)אָשָׁם‬i nak-
nadnica (‫חטָּאת‬ ַ )‫ ‏‬o kojima je riječ u Lev 4-5. One se prinose za grijeh koji je nes-
vjesno ili nedragovoljno počinjen protiv bližnjega ili protiv Boga. Žrtvena životinja
ovisi ovdje o staležu prinositelja. Prilikom njezina prinošenja njezina je krv prolivena
60/99
II. Petoknjižje: 9. Levitski zakonik
po oltaru, njezin loj spaljen na oltaru, a meso je dano za hranu svećenicima, osim kod
grijeha svećenika ili cijelog naroda. Ništa što bi bilo slično ovoj žrtvi nije potvrđeno
kod drugih okolnih naroda toga doba.
(b) Posveta, prava i dužnosti svećenika (Lev 8-10)
Za razliku od egipatskih svećenika koje je postavljao faraon, svećenici među
Hebrejima ustanova su božanskoga podrijetla, te svećenici mogu biti samo rođeni u
Levijevu plemenu i to iz roda Aronova. Kasnije će biti još jasnije određeno mjesto
velikoga svećenika, a on će od vremena Salomonova moći potjecati samo iz Sado-
kova roda. Taj veliki svećenik imao je posebno odijelo, drugačije od ostalih sveće-
nika, i samo je on jednom godišnje, na Dan pomirenja, smio ući u Svetinju nad sveti-
njama. Ostali su svećenici mogli prinositi žrtve, dok su levijevci pomagali u Svetištu.
Svećenici nisu mogli imati privatno vlasništvo niti ići u rat, a uzdržavali su se od
kulta.
(c) Obredna čistoća i nečistoća (Lev 11 – 15)
Pojam obredne čistoće i nečistoće, kojim se bavi Levitski zakonik, odnosi se na
sve što je na neki način odbojno, štetno i prljavo, što ima veze s bolešću i smrću.
Obredna nečistoća nije grijeh. Nije sasvim jasno podrijetlo ove ustanove. Čini se da
ime veze sa svetošću (drugačijošću) Božjega naroda, te se on po obrednoj čistoći raz-
likovao od drugih naroda, a imao je i pristup u Svetište. Oni su bili izabrana, sveta
zajednica, pa su u skladu s tom svetošću morali obdržavati i određene propise o čis-
toći. Levitski zakonik donosi propise o čistim i nečistim životinjama (Lev 11), o čis-
toći kod poroda (Lev 12), o gubi kao gubitku čistoće i ponovnom čišćenju nakon
ozdravljenja (Lev 13 – 14), te o čišćenju od spolne nečistoće (Lev 15).
(d) Dan pomirenja (Lev 16)
Dan pomirenja bio je godišnji obred kojim su se čistili od svih nečistoća i gri-
jeha. Obred se sastojao od prinošenja žrtve okajnice i slanja jarca Azazelu. Tada je,
jednom godišnje, veliki svećenik smio ući u Svetinju nad svetinjama i to tako da naj-
prije prinese okajnicu za svoje grijehe u obliku junca za okajnicu i ovna za paljenicu.
Tako je okajao svoje grijehe i grijehe svoje obitelji. Nakon toga trebao je uzeti dva
jarca. Jedan je od njih žrtvovan kao okajnica, a njegovom je krvlju veliki svećenik tre-
bao poškropiti Pomirilište i prostor pred njim, te namazati rogove velikoga žrtvenika
ispred Šatora. Na drugoga je jarca veliki svećenik trebao položiti ruke ispovijedajući
grijehe Izraelaca, nakon čega je jarac poslan u pustinju da tako onamo ponese grijehe
naroda. Za toga je jarca rečeno da je poslan Azazelu. Nije međutim jasno tko je taj
Azazel, a kroz povijest su ponuđena četiri objašnjenja. Prema prvome, to je ime
samoga jarca, no to objašnjenje nailazi na teškoće već kod gramatičke analize. Drugi
tvrde da riječ Azazel označava potpuno uklanjanje, no i u tom slučaju ima problema
unutar same rečenice. Treće objašnjenje potječe iz rabinske tradicije, a pod imenom
Azazel vidi mjesto kamo je jarca trebalo odvesti. Četvrto objašnjenje u Azazelu vidi
demona ili čak i samoga đavla, jer u kasnijoj intertestamentarnoj literaturi to je bilo
ime glavnog zloduha. Osim obreda pomirenja, uz ovaj je dan vezan i post i počinak
poput subotnjega (Lev 16,29-31).
61/99
II. Petoknjižje: 10. Knjiga Brojeva
(e) Zakon svetosti (Lev 17 – 26)

Zakon svetosti iz Levitskoga zakonika kroz povijest je sve do danas bitno obilje-
žio život židovskoga naroda. Naziv ovog dijela Levitskog zakonika dolazi od rečenice
»Sveti budite jer sam svet ja, Gospodin, Bog vaš«, koja se u ovom i sličnim oblicima
više puta, poput refrena, ponavlja u poglavljima 17 – 26. Kao što je Bog drugačiji,
izdvojen, svet, tako i njegov izabrani narod mora biti drugačiji, izdvojen, svet. Ta se
pak svetost ostvaruje kroz niz obrednih i moralnih propisa. Najprije su tu propisi o
klanju životinja (Lev 17). Klanje je naime uvijek sveti čin, jer se njime prolijeva krv
koja je sjedište života, a život je Božji dar nad kojim čovjek ne smije uzimati vlast.
Stoga se klanje mora uvijek izvršiti uz svetište, a krv se kao simbol života ne smije
jesti.
Spolni moral (Lev 18 – 20) pokazuje znatne razlike u odnosu na kanaanske
narode kod kojih su postojali i primjeri hramske prostitucije. Zakoni u ovom odlomku
nastoje očuvati svetost bračnih odnosa, zaštititi od incesta i ostalih spolnih čina koji
nisu u skladu s biblijskim bračnim moralom. Ključne su pritom riječi: »Ta svim su se
tim onečišćavali narodi koje ja ispred vas tjeram. I zemlja je postala nečista. Zato ću
kazniti njezinu opačinu, i zemlja će ispljuvati svoje stanovnike« (18,24-25). Na taj je
način spolni moral viđen kao sredstvo ostvarenja Božjeg obećanja o posjedovanju
zemlje. Unutar propisa koji se uglavnom odnose na spolni moral nalaze se i oni dru-
gačijeg karaktera. Tako u 19,18 stoji i rečenica koja u evanđeljima dobiva posebno
mjesto: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.« Tu su i propisi socijalnoga karak-
tera (osobito u Lev 19) koji se mogu čitati kao aktualizacija drugog dijela Dekaloga.
Zakon svetosti nastavlja se posebnim propisima o svetosti svećenika (Lev 21 –
22), te propisima o svetkovinama, među kojima su navedeni: subota, Pasha i Blagdan
beskvasnih kruhova, Prva žetva, Blagdan sedmica, Prvi dan sedmoga mjeseca, Dan
pomirenja i Blagdan sjenica. Posebna je pozornost posvećena sedmoj i jubilejskoj
godini, kad je i zemlji trabalo dati počinak (25,1-22). Jubilejska godina bila je i
oprosna godina kad su opraštani dugovi i kad je vraćana sloboda robovima.
Konačno, poput zaključka Zakona svetosti navode se blagoslovi i prokletstva
koji trebaju potaknuti na vršenje zapovijedi (Lev 26). To je opet struktura koja ulazi u
strukturu Saveza, što se osobito vidi na samom kraju gdje Bog govori: »Tada ću se ja
sjetiti svoga saveza s Jakovom i svoga saveza s Izakom; sjetit ću se svoga saveza s
Abrahamom – zemlje ću se sjetiti« (26,42).
Zaključak cijele knjige Levitskoga zakonika nalazi se već u Lev 26,46, nakon
čega slijedi dodatak (Lev 27), a zaključak je ponovljen u Lev 27,34.
10. Knjiga Brojeva

Dok je cijela radnja Levitskoga zakona smještena u Šator sastanka, radnja
Knjige Brojeva smještena je u pustinju, a knjiga i započinje riječima: »U Sinajskoj
pustinji, u Šatoru sastanka, reče Gospodin Mojsiju« (Br 1,1), na hebrejskom: ‫‏ו ַי ְ ַדבֵּר‬
‫אהֶל מוֹﬠ ֵד‬
ֹ ‫בּ‬
ְ ‫מ ְדבַּר סִינ ַי‬
ִ ‫בּ‬ ְ ‫משֶׁה‬ ֹ –‫י ְהו ָה אֶל‬. Po tim početnim riječima na hebrejskom se
ova knjiga i zove ‫מ ְדבַּר‬ ִ ‫בּ‬ְ , što znači »u pustinji.« Izrael je prikazan kao organizirana
zajednica (‫ ‏)ﬠֵדָה‬sinova Izraelovih (1,2), što Septuaginta prevodi kao συναγωγή, a
Vulgata kao congregatio. Riječ je o uređenoj zajednici koja ima svoje ustanove: Sve-
62/99
tište, svećeništvo, uređene žrtve, moralni, građanski i obredni zakonik. Usred te zajed-
nice prebiva Bog i on sada, i dalje iz Šatora sastanka, kao i u Levitskom zakoniku,
progovara Mojsiju. Hrvatski naslov »Knjiga Brojeva« prijevod je grčkoga naslova
ἀριθμοί (brojevi), a taj je pak preuzet iz Br 1; 3; 29 i još nekih poglavlja, gdje se riječ
ἀριθμός (broj) više puta ponavlja.
Knjiga se sastoji od narativnih i zakonskih dijelova, a ovi posljednji nadopu-
njuju zakone iz Knjige Izlaska i Levitskog zakonika. Neke su zakonske norme vlastite
samo ovoj knjizi, kao što je zakon o nazirejskom zavjetu, o dokazu nevjere, o zavje-
tima žena, o nasljedstvu, o levitskim gradovima i gradovima skloništima, te o odnosu
svećenika i levita. Obično se drži da veći dio teksta pripada svećeničkoj predaji, no u
njemu su prisutni i različiti drugi utjecaji.
Struktura Knjige Brojeva može se pokazati na sljedeći način:
1) pripreme za polazak (1,1 – 10,10)
2) putovanje od Sinaja do Kadeša (10,11 – 20,21)
3) putovanje od Kadeša do praga Obećane zemlje (20,22 – 36,13)
(a) Pripreme za polazak (1,1 – 10,10)
Opis priprema za polazak započinje popisom plemenâ (1 – 4), gdje je za svako
pleme određen na kraju i broj njegovih pripadnika. Suma bi svih Izraelaca koji su spo-
sobni za rat prema tome bila 603.550, što je svakako pretjerani broj za to razdoblje, pa
možda odražava neko kasnije stanje. Svećenici i leviti posebno su računati (1,47-54;
3,1 – 4,49), jer se oni nisu uključivali u vojno djelovanje, nego im je zadatak bio bri-
nuti se za Šator sastanka. Na koncu se određuje poredak plemenâ oko Šatora sastanka
(2,1-34).19
Nakon toga slijedi prva zbirka zakona (5 – 6), slična zakonu čistoće u Lev 11 –
16 ili Lev 20,22 – 25, koja se bavi isključivanjem nečistih iz zajednice, naknadom
štete, pitanjem nevjere i ljubomore, nazirejskim zavjetom kao načinom posvete
čovjeka Bogu, što se zaključuje svećeničkim blagoslovom. Za ovaj svećenički blagos-
lov (Br 6,22-26) zahtijeva se da ga izreknu Aron i njegovi sinovi, a predstavlja zaklju-
čak zakonskoga teksta koji se bavi posvetom zajednice. Čini se da je nakana svećenič-
koga pisca nakon babilonskoga progonstva standardizirati i dati jedinstvenu formu
blagoslova čija je tradicija došla iz razdoblja prije progonstva. Usto, nakana je bila i
ograničiti davanje blagoslova samo na Arona i njegove sinove, to jest na svećenike, a
isključiti iz davanja blagoslova ostale pripadnike Levijeva plemena, što nije bio slučaj
u ranijoj deuteronomističkoj predaji. Teološki, blagoslov objašnjava kako valja shva-
titi propise o čistoći. Svaka od tri rečenice blagoslova na svoj način prikazuje Božju
predanost Izraelu, te se ona očituje u ovozemaljskoj sigurnosti, napretku i općem bla-
gostanju. Predanje je potvrđeno spominjanjem Božjega imena kroz svaki od tri
zaziva. Prvi zaziv naglasak stavlja na sigurnost koju narod nalazi u Gospodinu (6,24).
Drugi zaziv govori o Božjem licu, onom kojega čovjek ne može vidjeti i na životu
ostati, no sada se traži da sâm Bog svojim licem obasja čovjeka i pritom mu bude
19
N. P. Lunn ponudio je preciznu literarnu analizu prva četiri poglavlja Knjige Brojeva koristeći reto-
ričko-strukturalnu metodu. Usp. Nicholas P. LUNN, Numbering Israel: A Rhetorico-Structural
Analysis of Numbers 1-4, u: Journal for the Study of the Old Testament 35 (2010.) 2, 167-185.
63/99
milostiv (6,25). Molitva je to za Božju prisutnost koja čovjeku neće naškoditi.

Konačno, treći zaziv traži mir (6,26). Hebrejska riječ ‫ ‏שָׁלוֹם‬nije samo »mir«, nego i
opće blagostanje čovjeka, te označava čovjeka koji je ispunjen, potpun.
U sljedećim poglavljima doneseni su propisi o prinosima i posveti levita (Lev
7 – 8), te opis proslave Pashe i odlaska od Sinaja (9 – 10). U odnosu na propise o
Pashi donesene u Knjizi Izlaska, ovdje su unesena pojašnjenja o tome što učiniti ako
se netko dok je na putu onečisti. On će slaviti Pashu mjesec dana kasnije (9,10-11).
Pripreme za polazak završavaju prikazom ognjenog oblaka koji prekriva Prebivalište i
određuje put Izraelcima (9,15-23), te izradom truba koje služe za sazivanje zajednice
(10,11-10), što je važno prije nego što se krene na put.
(b) Putovanje od Sinaja do Kadeša (Br 10,11 – 20,21)
Središnji dio Knjige Brojeva predstavlja ujedno i glavni odsjek putovanja kroz
pustinju. U pripovjednom dijelu govori se o putovanju prema Kadeš Barnei (10,11 –
12,16), te o izviđanju Kanaana i pobuni (13,1 – 14,45), nakon čega slijedi još jedna
zbirka zakona (15,1 – 19,21).
Za putovanja prema Kadeš Barnei (10,11 – 12,16) Bog odgaja narod kroz
neprestane pobune i mrmljanja. Na samom početku, vidi se da je putovanje zamiš-
ljeno kao vojni pohod, gdje Izraelci Kovčeg Saveza prate vojnim poklicima
(10,33-36). U nizu mrmljanja naroda, prvo je ono u Taberi (11,1-3), koje nije pobliže
opisano. Mojsije pritom ublažava Gospodinov gnjev zbog toga što je narod nevjeran
Savezu. Slijedi mrmljanje zbog mane (11,4-9), nakon čega se Mojsije utječe Gospo-
dinu govoreći da on sam ne može nositi toliki narod (11,10-15). Na taj način ponavlja
svoj prigovor iz Izl 3 – 4. Bog mu i ovdje odgovara, te mu kao pomoć uspostavlja sta-
rješine napunjene Duhom (11,16 – 30). Narod, pak, kao odgovor na mrmljanje dobiva
za hranu prepelice (11,31-35). Ovdje je čudo s prepelicama smješteno u drugačiji
geografski okvir no što je to slučaj u Izl 16, pa bi se moglo govoriti o različitim preda-
jama ili različitim redakcijskim zahvatima. Na koncu mrmljaju i Mirjam i Aron i to
protiv Mojsija (Br 12,1-3), a Božji odgovor upućuje na sasvim posebnu ulogu Mojsi-
jevu u narodu, koja se razlikuje od uloge drugih proroka (12,4-9). To je na tragu tek-
sta o »proroku poput Mojsija« iz Pnz 18,15-19.
Došavši nadomak Kanaana, s njegove južne strane, Gospodin nalaže Mojsiju da
pošalje uhode u zemlju (Br 13,2). Kao vođa toga pohoda izdvojen je Hošea (13,8)
kojega Mojsije naziva Jošua (13,16), no među glavarima pojedinih plemenâ spominje
se i Kaleb kao glavar Jude. Jošua i Kaleb imat će posebnu ulogu u nastavku teksta, a
tu valja tražiti i posebne predaje južnih i sjevernih plemena. U nalogu o izviđanju
zemlje prikazane su idealne granice Obećane zemlje: od Sina do Hamata (13,21), to
jest od krajnjeg juga na području Sinajskoga poluotoka, do krajnjeg sjevera na podru-
čju Sirije. Izrael ni u jednom povijesnom razdoblju nije uspio zagospodariti tolikim
područjem. Samo izviđanje završava se već kod Hebrona (13,22-24). Zemlja je opi-
sana ponovno kao zemlja kojom teče med i mlijeko (13,27), no izvidnicu, a onda i
narod, obuzima strah od Kanaanaca, te ne žele nastaviti. Kaleb, glavar Judina ple-
mena, jedini je koji se suprotstavlja onima koji se bune (13,30). Narod se nastavlja
buniti i mrmljati (14,1-4), a Kalebu se u protivljenju pobuni tada pridružuje i Jošua
(14,6). Njih dvojica žele krenuti u osvajanje jer znaju da su kanaanski narodi bez
64/99
zaštite, a s Izraelcima je Gospodin (14,9). Zbog takva postupanja Kaleb je jedini

pomilovan, te će ući u Obećanu zemlju (14,24). U tome se vjerojatno može prepoznati
zasebna predaja Judina plemena o izravnu ulasku u Kanaan s juga. Naknadno je
pomilovan i Jošua (14,30) koji će nakon Mojsija postati predvodnik naroda.20
Zbirka zakona (15,1 – 19,22) odnosi se na žrtve, svetost subote, prava i dužnosti
levita i svećenika, davanje desetine, te pravila očišćenja. U tome je sklopu ispripovije-
dana i epizoda o pobuni Koraha, Dotana i Abirama (Br 16 – 17) koja je bila podignuta
protiv Mojsijeva i Aronova autoriteta, to jest protiv svećeničke službe. Bog uz pomoć
dvaju dokaza – tamjana što ga smiju prinositi samo svećenici i Aronova štapa koji
procvate – potvrđuje Aronov autoritet kao svećenika.
Nekih 38 godina Izraelci provode u oazi Kadeš Barnei (20,1-21), negdje na gra-
nici između Negeva i Sinaja, na području oaza koje nose arapska imena Ayn el-Hude-
ira i Ayn Qedeis. Ondje je smještena Mirjamina smrt, kao i ponovno izvješće o vodi iz
pećine (20,1-11), koje se, slično kao i ono o prepelicama, nalazi u drugačijem
geografskom okviru no što je to slučaj u Knjizi Izlaska. Nije sasvim jasan razlog Moj-
sijeve i Aronove kazne u Br 20,12-13. Kaže se samo da se nisu pouzdavali u Boga i
da ga nisu svetim očitovali u očima sinova Izraelovih. Zbog toga oni neće ući u Obe-
ćanu zemlju. Cijeli se ovaj dio završava sukobom s Edomcima koji ne dozvoljavaju
Izraelcima slobodan prolaz (20,14-21).
(c) Putovanje od Kadeša do praga Obećane zemlje (20,22 – 36,13)
Izraelci, u nemogućnosti da krenu prema istoku, okreću se prema jugu (20,22 –
27,23). Usput je opisana Aronova smrt, a svećeničku službu preuzima njegov sin Ele-
azar (20,25-29). Značajnu epizodu predstavlja događaj s mjedenom zmijom (21,4-9).
Na putu prema jugu, prema Akapskom zaljevu, na području južnoga Negeva, Izraelce
napadaju zmije i to kao posljedica još jednoga mrmljanja naroda. Nakon Mojsijeve
molitve, Gospodin mu nalaže da načini mjedenu zmiju i podigne je na stup. Pogled na
nju donijet će ozdravljenje (21,8). Poznato je da je u različitim narodima toga kraja
postojalo štovanje božanstava u liku zmije, pa bi ovaj odlomak trebalo čitati u apolo-
getskom smislu, jer odriče zmiji svaku božansku moć. I ona je pod vlašću Gospodina.
Došavši do krajnjeg juga Negeva, Izraelci se okreću prema sjeveru (21,10-35). Putem
odnose pobjedu nad Amorejcima (21,21-33). Riječ je o epizodi koja se vjerojatno nas-
tavlja na 20,22a, jer logično slijedi nakon susreta s Edomcima. Kao kralj Amorejaca
naveden je Sihon koji je zapravo bio moapski kralj, što bi više odgovaralo i geograf-
skom smještaju. Sljedeći je sukob s bašanskim kraljem Ogom (21,33-35). Bašan je
područje na sjeveru, istočno od Galilejskoga jezera, pa je i spominjanje toga kraja vje-
rojatno izvan pravoga geografskog okvira.
Posebnu važnost ima epizoda s moapskim kraljem Balakom i njegovim vračem
Bileamom (22 – 24). Izraelci su već sada stigli na Moapske poljane, istočno od Jor-
dana, nasuprot Jerihonu (22,1). Ne ulazeći u tumačenje svih pojedinosti ove epizode,
20
H. J. Curzer daje drugačije tumačenje ovoga odlomka i tvrdi da nije pogriješio narod i većina uhoda,
nego su pogriješili Kaleb i Jošua kad su zagovarali napad unatoč poraznim rezultatima izviđanja. Usp.
Howard J. CURZER, Spies and Lies: Faithful, Courageous Israelites and Truthful Spies, u: Journal
for the Study of the Old Testament 35 (2010.) 2, 187-195.
65/99
II. Petoknjižje: 11. Ponovljeni zakon
valja protumačiti dva retka Bileamova proroštva koja će postati važna u kasnijim vre-
menima. Bileam, koji je bio pozvan prorokovati protiv Izraelaca, pod utjecajem Duha
Božjega (24,2), počinje prorokovati u njihovu korist: »Kako mogu proklinjati koga
Bog ne proklinje? Kako gromom udarati koga Gospodin ne udara?« (23,8). Jedno od
njegovih proroštava sadrži i riječi: »Kako su lijepi ti šatori, Jakove, i stanovi tvoji,
Izraele!« (24,5), te nastavlja: »Iz potomstva junak mu izlazi, nad mnogim on vlada
narodima« (24,7). Ovo je, međutim, prijevod načinjen prema Septuaginti. Prijevod
hebrejskoga teksta bio bi: »Voda će teći iz njegovih vedra, njegovo će sjeme biti u
mnogim vodama.« Riječ bi bila dakle samo o slici blagostanja naroda u području gdje
voda znači život. Ipak, kako Septuaginta tako još jasnije i Targumi donose mesijan-
sko usmjerenje ovoga teksta, jer govore o vladaru koji će izaći iz Izraela. Slično se
može vidjeti i u retku: »Vidim ga, ali ne sada: motrim ga, al' ne iz blizine: od Jakova
zvijezda izlazi, od Izraela žezlo se diže« (24,17). I ovdje su vidljive mesijanske kono-
tacije sadržane u simbolu zvijezde i u žezlu kao znaku kraljevstva (usp. 2Pt 1,19; Otk
22,16).
Slijedi opis moralnoga i obrednoga nereda među Izraelcima (Br 25), novi popis
naroda (Br 26), te izbor Jošue kao Mojsijeva nasljednika (27,12-23). Nakon toga
smještena je još jedna zbirka zakona s obrednim propisima (28 – 30).
Izraelci osvajaju područja istočno od Jordana (31 – 32) i to na način svetoga rata
u kojem ne smije doći do miješanja s narodima protiv kojih se bore, da bi se tako
sačuvala posvećenost Izraela Gospodinu. Plemena Ruben i Gad, te polovica plemena
Manašeova zauzimaju područja istočno od Jordana (Br 32). Nakon kratkog pregleda
izlaska (Br 33), ocrtane su granice kanaanske zemlje (34,1-15) koje se zapravo pokla-
paju s granicama egipatske pokrajine Kanaan u 13. st. pr. Kr. Posljednji tekstovi
odnose se na određivanje djelitelja zemlje (34,16-29) i popis levitskih gradova i gra-
dova utočišta (Br 35). Knjiga je zaključena samo jednom rečenicom (36,13) koja se
poput inkluzije poziva na Br 1,1.
11. Ponovljeni zakon

Ponovljeni zakon sastavljen je kao zbirka od tri Mojsijeva govora na moapskim
poljanama, nasuprot Jordana. Uz te govore nadodano je i nekoliko narativnih i zakon-
skih odsječaka. Sam je spis teološko-parenetsko iščitavanje povijesti izraelskog
naroda, a temeljni su elementi njegove teologije: obećanja praocima, izbor Izraela
među svim narodima i sinajski Savez. Da je riječ o naknadnom iščitavanju povijesti i
zakonâ izraelskog naroda ili čak tumačenju ranijeg zakonodavstva i ranijih pouka,
vidljivo je i iz činjenice da je sadržaj knjige predstavljen kao »riječi Mojsijeve« (Pnz
1,1), dok u Levitskom zakoniku i u Knjizi Brojeva nalazimo »riječi Jahvine« (Lev
1,1-2; 26,46; 27,34; Br 1,1; 36,13; vidi također Izl 20,1.22; 21,1; 24,3).21
S obzirom na nastanak Ponovljenog zakona, čini se da se može govoriti o 8. i
početku 7. st. pr. Kr. kao početnoj odrednici procesa njegova pisanja. Čini se da su
njegove najstarije predaje šekemskoga postanka, a razorenjem Samarije, 721. pr. Kr.,
21
Usp. Jean-Louis SKA, Introduction to Reading the Pentateuch, Winona Lake, 2006., 39.
66/99
prenesene su u Judu i Jeruzalem, gdje dobivaju zakonsku snagu osamnaeste godine

kralja Jošije, to jest 622. pr. Kr. Tekst je dorađivan i kasnije, sve do razdoblja babilon-
skoga progonstva, a možda i u prvom razdoblju nakon progonstva, što je vidljivo u
dijelovima Ponovljenog zakona.22
Spis kao jedini koji gotovo u cijelosti pripada deuteronomističkoj predaji ima i
svoje književne posebnosti: prizorište je uvijek isto i to moapska poljana (Pnz 1,5;
34,5), tekst je donesen u obliku Mojsijeve duhovne oporuke, a odlikuje se propovjed-
ničkim stilom (osim donekle u Pnz 12-26). Karakteristični deuteronomistički izričaji
obilježavaju ovu knjigu. Tako se često ponavljaju izrazi »čuj Izraele« (Pnz 5,1; 6,4;
9,1; 20,3; 27,9), potom »Jahve Bog tvoj« (1,31; 2,7.30; 4,10.19, itd.), »ljubiti Gospo-
dina« (6,5; 10,12, itd.), »svim srcem i svom dušom« (4,29; 6,5; 10,12; 11,13; 13,4), te
»bojati se Gospodina« (4,10, 5,29; 6,2, itd.).
Struktura Ponovljenog zakona ovisi o četirima »naslovima« sadržanima u tekstu
(Pnz 1,1; 4,44; 28,69; 33,1), te se može govoriti o formalnoj podijeli. S obzirom na
sadržaj i književnu vrstu pojedinih odjeljaka, oni se mogu podijeliti na parenetsko-
egzortativne i na narativne tekstove. Stoga se Ponovljeni zakon može podijeliti na
sljedeći način:
1) Parenetsko-egzortativni dio (1 – 30)
1. govor: 1 – 4
2. govor: 5 – 28
3. govor: 29 – 30
2) Narativni dio (31 – 34)
(a) Prvi Mojsijev govor
Prvi govor (1,1 – 4,43) donosi povijest Izabranog naroda iz koje se vidi da je
Bog providonosno vodio svoj narod. U prvom dijelu, govor tumači zašto je prvom
naraštaju zabranjen ulaz u obećanu zemlju (1,19 – 2,15). U nastavku, novi naraštaj,
postaje sposoban ući u zemlju, o čemu svjedoči i primjer poraza dvojice prekojordan-
skih kraljeva (2,16 – 3,22). Iz toga proizlazi i završni, parenetski dio koji je poziv na
očuvanje vjernosti Bogu, izbjegavanje idolopoklonstva i prepoznavanje Božje ljubavi
(4,1-40).23 To je jedini način kako Izrael može trajno ostati u posjedu obećane zemlje
(4,40).
Premda Ponovljeni zakon ovdje ponavlja pripovijedanje Knjige Brojeva (Br
10 – 36), od nje se razlikuje i u nizu detalja (usp. Pnz 1,13 i Br 11,16-17; Pnz 1,22 i
Br 13,1-3; Pnz 2,1-8 i Br 20,14-21). U Ponovljenom zakonu sveto brdo na kojem je
22
Usp. Alexander ROFÉ, Introduction to the Literature of the Hebrew Bible, Jerusalem, 2009.,
295-296.
23
Na području Jude nađen je veći broj idola. Pozornost znanstvenika osobito su privukli kameni ženski
likovi visoki 13 do 16 cm koji su bili u uporabi na području naseljenu isključivo Izraelcima na podru-
čju Kraljevstva Jude u razdoblju od 8. do početka 6. st. pr. Kr. Upravo u tom razdoblju smješten je
obično i početak nastanka Ponovljenog zakona. Usp. Ian Douglas WILSON, Judean Pillar Figurines
and Ethnic Identity in the Shadow of Assyria, u: Journal for the Study of the Old Testament 36
(2012.) 3, 256-278.
67/99
primljen Zakon zove se Horeb, dok je u ostalim knjigama Petoknjižja njegovo ime
Sinaj.
(b) Drugi Mojsijev govor
Na početku druga govora (4,44 – 28,68) nalazi se sâm govor (5,1 – 11,32) u
kojem je najavljeno sklapanje Saveza koji Bog »nije sklopio s našim očevima, nego
baš s nama svima koji smo danas ovdje živi« (5,3), čime je naglašena aktualnost
Saveza za sadašnji trenutak. Ishodište cijeloga govora predstavlja Dekalog koji je
donesen u drugačijem obliku od onoga u Knjizi Izlaska (6,10-21; usp. Izl 21,1-17).
Ovdje je mnogo veći naglasak na vjernosti i na monoteizmu, no najvažnija razlika
sastoji se u obrazloženju opsluživanja zapovijedi o subotnjem počinku (Pnz 5,15). U
Ponoveljnom zakonu naglasak je na počinku kao znaku slobode, te izbavljenju iz
Egipta, dok je u Izlasku naglasak na stvaranju i Božjem počinku sedmoga dana.
U središtu drugoga govora svakako je poznati šem‘a Yisra'el, zapovijed o pos-
lušnosti i ljubavi prema jedinome Gospodinu (6,4-9), iz koje jasno proizlazi da je
Izraelov Bog poseban (Bog naš) i da je jedini (Jahve je jedan).
Slijedi opravdanje opsluživanja Božjih zapovijedi pred mlađim naraštajima
(6,20-25), te upozorenja protiv oholosti u odnosu na druge narode (7,1 – 10,11). Ovaj
prvi dio drugoga govora završava parenezom (10,12 – 11,32) koja poziva na ljubav
prema Gospodinu kroz vršenje njegovih zapovijedi.
Drugi dio drugoga govora donosi tzv. Deuteronomistički zakonik (12,1 – 26,15)
koji se odnosi na kult i svete predmete, na ustanove izraelskog naroda, na centraliza-
ciju bogoslužja (12,2-14); teokraciju (suci, monarhija, svećeništvo i proroci). Osobito
je zanimljiv odsjek o prorocima, gdje je narodu obećan »prorok poput Mojsija«
(18,9-22), što će novozavjetni pisci, napose Djela apostolska, preuzeti i primijeniti na
Isusa Krista. Epilog ovog govora (26,16 – 27,68) donosi propise o obnovi Saveza u
Šekemu (Pnz 27; usp. Jš 8,32), te prokletstva i blagoslove (Pnz 28) kao uobičajeni
sastavni dio Saveza. Drži se da je ovaj zakonik ujedno i najstariji dio Ponovljenog
zakona.24
(c) Treći Mojsijev govor
Treći govor (28,69 – 30,20) po obliku je sličan prvome, a donosi povijesno-spa-
senjski sadržaj. U njemu je ponovno ispripovijedana povijest Božjeg djelovanja u
korist naroda (29,1-8), te je prikazan svojevrstan Savez koji obično nosi naziv Moap-
ski savez (29,9-20), zbog kraja u koji su smješteni Mojsijevi govori. Izrael je tada
pred izborom da izabere život ili smrt (30,15-20).
(d) Narativni dio
Završni, narativni dio Ponovljenog zakona (31,1 – 34,12) donosi posljednje
događaje Mojsijeva života, te se nastavlja na završetak Knjige Brojeva. Riječ je o
općem zaključku cijeloga Petoknjižja, ali i o uvodu u osvajanje Kanaana, jer je već
24
Za detaljniji opis pojedinih odsjeka Deuteronomističikog zakonika usp. Anto POPOVIĆ, Uvod u knji-
ge Staroga zavjeta I. Uvod u knjige Petoknjižja i u pitanje nastanka Pentateuha, Zagreb, 2012.,
185-191.
68/99
ovdje predstaljen Jošua kao Mojsijev nasljednik (31,1-30). Mojsijev hvalospjev

(32,1-43) ima oblik mudrosne pjesme što je u skladu i s cijelim tonom Ponovljenog
zakona, a u njemu je Zakon prikazan kao izvor života. Slijedi navještaj Mojsijeve
smrti (32,48-52), blagoslov plemenâ, s posebnim naglaskom na plemenu Levijevu
(33,8-11) i Josipovu plemenu (33,13-17). Na koncu je opisana i sama Mojsijeva smrt
i Jošuino preuzimanje službe (Pnz 34).
69/99
III. Prednji proroci: 1. Formalno jedinstvo
III. Prednji proroci

Zbirka knjiga koja se, napose u hebrejskoj Bibliji, naziva Prednji proroci
(‫)נביאים ראשונים‬, sastoji se od sljedećih knjiga: Knjiga o Jošui, Knjiga o Sucima,
Prva i druga knjiga o Samuelu, te Prva i druga knjiga o Kraljevima. U katoličkom
kanonu riječ je o knjigama koje slijede nakon Ponovljenog zakona, te predstavljaju
prvi dio povijesnih knjiga iz kojih je izuzeta Knjiga o Ruti koja izvorno, po svome
stilu i nastanku, ne pripada ovoj zbirci. S obzirom na stilsku i tematsku povezanost s
Ponovljenim zakonom koji pripada deuteronomističkoj predaji, ove se knjige zajedno
nazivaju i deuteronomističkom poviješću, a bave se osvajanjem Kanaana, sukobima s
ostalim narodima na području Obećane zemlje, te osnutkom, životom i propašću
monarhije u Izraelu i Judi. Zbirka završava babilonskim osvajanjem Jeruzalema.
1. Formalno jedinstvo
Znanstveno istraživanje zbirke koja se naziva Prednji proroci dovelo je do sve
veće svijesti najprije o brojnim kontradikcijama, ponavljanjima i udvostručenjima, a
onda i o različitosti književnih vrsta unutar same zbirke, o čemu će još biti riječi.
Takve različitosti dovele su do zaključka o zasebnom nastanku pojedinih dijelova ove
zbirke, pa čak i o različitom podrijetlu tekstova i tradicija unutar iste knjige. Ipak,
završno djelo redaktora daje cijeloj zbirci jedinstveni okvir. Danas se obično drži da
je moguće zamisliti kako su pojedini tekstovi i tradicije mogli biti iz razdoblja prije
babilonskoga progonstva, ali je svoj današnji oblik zbirka Prednjih proroka mogla
dobiti u vrijeme babilonskog progonstva ili, još vjerojatnije, neposredno nakon
povratka iz progonstva.25 Taj završni zahvat daje glavna obilježja stila u ovoj zbirci.
Dio su toga stila i karakteristični deuteronomistički izričaji: »ljubiti Boga«, »biti
s njime sjedinjeni«, »služiti/ići za/okretati se drugim bogovima«, »zadobiti dug život/
duge dane«, »zemlja/vrata/grad što ga JHVH tvoj Bog daje tebi u baštinu«, Egipat kao
»dom ropstva«, Izrael kao »poseban/sveti narod«, »stvari što ti ih danas zapovije-
dam«, »učiniti baštinom« (ili razbaštiniti narode koji su bili starosjedioci), »čuvaj se
od«, »snažnom rukom i ispruženom mišicom«, »zakletva« (obećanje što ga je Bog
dao praocima), »slušati njegov glas«, a često je spomenut i savez.
Još su češći sljedeći izričaji: »razgnjevi se« (misleći na Boga), »zemlja koju ćeš
zaposjesti«, Bog je »izabrao« (Izraela, levite, sveto mjesto, kralja), »iskorijenit ćeš
zloću u svojoj/Izraelovoj sredini«, »stranac koji živi među vama, siroče i udovica«,
»prianjati uz Boga«, »tvoje žito, tvoje mlado vino, tvoje ulje«, »hoditi putovima
Jahvinim«, »sudac, svećenik... koji bude obavljao službu u te dane«, »spominji se da
si bio u ropstvu u Egiptu«, »ohrabri se, budi jak!«, »nek ne bude grijeha u tvojoj sre-
dini« i mnogi drugi.26 Riječ je o izričajima vlastitima za Ponovljeni zakon, ali i za
knjige koje slijede neposredno nakon njega.
25
Alexander ROFÉ, Introduction to the Literature of the Hebrew Bible, Jerusalem, 2009., 69.
26
Još širi popis karakterističnih deuteronomističkih izričaja može se naći u djelu što ga je napisao Enzo
CORTESE, Deuteronomistic Work, Jerusalem, 1999., 9-10.
70/99
III. Prednji proroci: 3. Povijesni ambijent
2. Sadržaj Prednjih proroka

Kao što je već ukratko naznačeno, Prednji proroci bave se najprije osvajanjem
Kanaana, o čemu govori Knjiga o Jošui. Ondje je vidljivo da je Bog cijelo vrijeme na
djelu dok Izraelci osvajaju pojedina područja koja su onda podijeljena među pleme-
nima. Ova plemena sklapaju i međusobni savez. Knjiga o Sucima pokazuje da nisu
osvojena sva područja Obećane zemlje, a Bog podiže u različitim plemenima pojedine
vođe, nazvane sucima, koji izbavljaju narod od tlačenja koje mu nameću različiti
drugi narodi koji su ostali u zemlji.
Posljednji je među takvim vođama Samuel čija povijest započinje u Prvoj knjizi
o Samuelu. On je prikazan i kao posljednji sudac i kao prorok po kojemu Bog vodi
svoj narod. Ipak, u to se doba uspostavlja kraljevstvo u Izraelu, a prvi je kralj Šaul iz
Benjaminova plemena, kojega Samuel pomazuje za kralja. Budući da Šaul nije vladao
u skladu s Božjom voljom, na njegovo mjesto Bog izabire Davida kojega također
Samuel pomazuje. Nakon Šaulove smrti, David preuzima kraljevstvo, osvaja Jeruza-
lem i onamo seli svoje sjedište, te će to postati Davidov grad. Druga knjiga o Samuelu
opisuje Davidovo kraljevanje. Utvrdivši svoju vlast, David želi Bogu izgraditi hram u
Jeruzalemu, no Bog mu po proroku Natanu to zabranjuje i obećava mu potomka koji
će dovijeka vladati na njegovu prijestolju i koji će sagraditi hram. Prva knjiga o Kra-
ljevima govori o Salomonovu usponu na prijestolje i o njegovu kraljevanju obilježenu
mudrošću, bogatstvom i graditeljskim pothvatima.
Nakon njegove smrti kraljevstvo se dijeli na sjeverno kraljevstvo ili Izrael i
južno kraljevstvo ili Judu. U Izraelu djeluju veliki proroci, Ilija i Elizej, posebice u
doba snažne Omrijeve dinastije koja je bila povezana s feničkim kraljevima. Druga
knjiga o Kraljevima dovodi nas do propasti sjevernoga kraljevstva, kad Asirci osva-
jaju najprije Galileju, a potom i Samariju. U južnom kraljevstvu tada je na vlasti
pobožni i sposobni kralj Ezekija koji obnavlja bogoslužje i utvrđuje Jeruzalem, te pri-
hvaća izbjeglice sa sjevera. Značajan je i jedan od njegovih kasnijih nasljednika, ime-
nom Jošija, koji također obnavlja bogoslužje, centralizira kult u jeruzalemski hram, a
vjeruje se da iz njegova doba potječe i deuteronomistička predaja koja je u temelju
teksta Ponovljenog zakona i kasnije deuteronomističke povijesti.
Zbirka Prednjih proroka završava propašću i južnoga kraljevstva u vrijeme babi-
lonskih osvajanja. Babilonci konačno osvajaju Jeruzalem, a posljednjeg kralja Jude
odvode u Babilon.
Sadržaj kojim se Prednji proroci bave pokriva razdoblje od otprilike 1200. pr.
Kr. kad se obično smješta izraelsko naseljavanje Kanaana, pa do 587. pr. Kr. kad pada
Jeruzalem pod Babilonsku upravu. Riječ je o razdoblju koje započinje u vrijeme pre-
laska iz mlađeg brončanog doba u željezno doba na području Kanaana.
3. Povijesni ambijent
Već i iz ovog kratkog pregleda sadržaja Prednjih proroka postaje jasan i povi-
jesni ambijent na koji se odnose tekstovi ove zbirke. Riječ je o razdoblju uglavnom
željeznog doba o kojem već ima brojnih arheoloških nalaza, ali i ponešto pisanih
izvanbiblijskih svjedočanstava, pa i o događajima opisanima u ovim knjigama.
71/99
III. Prednji proroci: 4. Nastanak Prednjih proroka
Kanaan, što ga sada Izraelci osvajaju, i nakon uspostave monarhije ostaje zemlja
na razmeđi. S jedne je strane veliki Egipat, a s druge strane moćne sile sjevera i
istoka. Najprije će tu biti trgovački i politički moćni fenički vladari, potom Aramejci
iz Damaska, a onda i Asirci i Babilonci, sve akteri tadašnje velike svjetske povijesti s
različitim utjecajem u pojedinim vremenskim odsječcima ovoga velikoga razdoblja od
više od šest stoljeća.
Tim se velikim silama valja pribrojiti i one narode koji su bili s Izraelcima u
neposrednoj vezi kao prvi susjedi. Tu su najprije oni koji su im jezikom, a vjerojatno i
podrijetlom srodni: Amonci, Moapci i Edomci. Ta su tri naroda bila nastanjena
istočno od Mrtvog mora i doline Arabe, sve do nadomak Akapskog zaljeva. S druge
su strane bili Filistejci kao strani element na području Bliskog istoka, koji su se vjero-
jatno doselili s egejskih otoka ili iz Male Azije, noseći sa sobom i umijeće obrade
željeza.
Uz pojedine knjige Prednjih proroka podrobnije će biti opisane i povijesne okol-
nosti događaja o kojima te knjige govore.
4. Nastanak Prednjih proroka

U razdoblju prije sredine dvadesetog stoljeća egzegeza je dovela do dva domi-
nantna stajališta s obzirom na nastanak deuteronomističke povijesti. Jedna struja
držala je da Prednji proroci predstavljaju nastavak onih istih predaja koje su ispreple-
tene i u Petoknjižju (O. Eissfeldt, G. Fohrer), dok je druga struja držala da se zbirka
sastoji od knjiga koje su nastale kao zasebna djela različitih autora s različitim teolo-
škim interesima, ali koje su ujedinile jedna ili više deuteronomističkih redakcija (R.
H. Pfeiffer, S. R. Driver).
(a) Martin Noth i deuteronomistička povijest
Suvremena egzegeza dala je ovoj zbirci knjiga, kao što je već rečeno, zajednički
naziv deuteronomistička povijest. Osobito je to prošireno nakon istraživanja Martina
Notha četrdesetih godina dvadesetog stoljeća.27 Prema Nothovoj pretpostavci ta je
zbirka imala jednoga autora kojega on naziva Deuteronomist, a koji je koristio i neke
ranije predaje. Te su predaje mogle nastati kao prva povijest izraelskoga naroda, od
boravka na Sinaju do propasti kraljevstva, u koje su potom uključeni vlastiti dodaci
samoga Deuteronomista.28 Prema toj hipotezi, na temelju književne i teološke analize
teksta, nastanak deuteronomističke povijesti smješten je oko sredine 6. st. pr. Kr., to
jest oko 562. pr. Kr.29 Martin Noth bio je mišljenja da je Ponovljeni zakon nastao
nakon deuteronomističke povijesti kao njezin uvod. Prema ovome autoru, smisao je
deuteronomističke povijesti objasniti prognanicima u Babilonu da je pad dvaju kra-
ljevstava posljedica nevjere naroda Savezu.
27
Martin NOTH, Überlieferungsgeschichtliche Studien, Halle, 1943.
28
Prema Martinu Nothu, glavni Deuteronomistovi dodaci bili bi sljedeći tekstovi: Jš 1; 12 i 23; Suci
2,6 – 3,6; 1Sam 12; 1Kr 8; 2Kr 17,7-18.
29
To se mišljenje osobito temelji na završetku cijele ove zbirke gdje se govori o događajima 37. godine
nakon odvođenja judejskoga kralja Jojakina u babilonsko progonstvo (usp. 2Kr 25,27-30).
72/99
U kasnijem razvoju znanstvenoga istraživanja došlo se do općenito prihvaćenog

zaključka da je Ponovljeni zakon nastao prije deuteronomističke povijesti, te je inspi-
rirao njezin nastanak. Usto, danas se ne govori više o samo jednom Deuteronomistu,
nego o deuteronomističkoj školi koja je djelovala kroz vrlo dugačko vremensko raz-
doblje, od vremena kralja Ezekije (oko 722. pr. Kr.), pa sve do vremena babilonskoga
progonstva (6. st. pr. Kr.).30 U tom smjeru razvila su se dva glavna pravca u egzeget-
skom istraživanju čiji su predstavnici tzv. göttingenska i harvardska škola.
(b) Göttingenska i harvardska škola
Göttingenska škola, čiji su predstavnici W. Dietrich,31 T. Veijola,32 a potom i R.
W. Klein33 te E. Würthwein,34 nastavlja ideje koje je prethodno iznio Rudolf Smend,35
kroz književnu je kritiku došla do redakcije ove zbirke knjiga, koja se odvila kroz tri
etape. Prvu etapu predstavljao bi temeljni deuteronomistički spis, nazvan DtrG, iz raz-
doblja prije progonstva, to jest iz 7. st. pr. Kr., a njegova bi značajka bila naklonost
monarhiji. Nakon njega, slijedila bi druga etapa, nazvana DtrP, nastala oko 590. pr.
Kr. pod utjecajem krugova oko proroka Jeremije. Ta bi redakcija dala glavnu struk-
turu i sadržaj deuteronomističke povijesti. Konačno, treća etapa, nazvana DtrN, nas-
tala oko 560. pr. Kr., pridodala bi nešto tekstova naklonjenih Davidu zbog njegove
vjernosti Savezu, ali i nesklonih njegovoj dinastiji. Ovoj se školi obično prigovara da
ne daje jasnu podjelu teksta među pojedinim etapama, niti jasno precizira interes sva-
kog pojedinog autora u procesu nastanka deuteronomističke povijesti.
Harvardska škola, čiji je glavni predstavnik F. M. Cross,36 temeljeći se na temat-
skim razlikama, uspostavlja dvostruku redakciju deuteronomističke povijesti. Prva
redakcija, nazvana Dtr1, dogodila bi se u doba kralja Jošije u 7. st. pr. Kr., a njezina bi
svrha bila da dade podršku Jošijinoj vjerskoj obnovi s naglaskom na Mojsijevu
Savezu. Druga redakcija, nazvana Dtr2, dogodila bi se u vrijeme progonstva u 6. st.
pr. Kr., a suočena s novom situacijom u kojoj se narod našao, pozivala bi na kajanje i
obraćenje. S hipotezom o Dtr1 slaže se većina sjevernoameričkih autora (R. E. Freed-
man i R. D. Nelson). Ipak, ima i onih koji primjećuju da naklonost monarhiji koja je
vidljiva u tim tekstovima nije zajednička s brojnim kritikama što ih monarhiji upućuju
30
E. W. NICHOLSON, Deuteronomy and Tradition, Philadelphia, 1967.; M. WEINFELD, Deutero-
nomy and the Deuteronomic School, Oxford, 1972. Ima, međutim, i autora koji su se vratili na izvor-
nu Nothovu hipotezu o jednom autoru deuteronomističke povijesti: B. PECKHAM (1985.) i H. D.
HOFFMANN (1980.).
31
W. DIETRICH, Prophetie und Geschichte, Göttingen, 1972.
32
T. VEIJOLA, Die ewige Dynastie. David und die Entstehung siener Dynastie nach der deuteronomis-
tischen Darstellung, Helsinki, 1975.; Das Deuteronomium und seine Querbeziehungen, Helsinki,
1996. U tim djelima autor preuzima i dalje razrađuje Dietrichove postavke.
33
R. W. KLEIN, 1 Samuel, Waco, 1983.
34
E. WÜRTHWEIN, Die Bücher der Könige, Göttingen, 1984.-1985.
35
E. SMEND, Das Gesetz und die Völker. Ein Beitrag zur deuteronomistischen Redaktionsgeschichte,
u: H. W. WOLFF (ur.), Probleme biblischer Theologie, München, 1971., 494-509.
36
Frank Moore CROSS, Canaanite Myth and Hebrew Epic, Cambridge (MA), 1973.
73/99
istovremeni proroci (P. K. McCarther i A. Campbell). Stoga oni pretpostavljaju još

jednu, preddeuteronomističku redakciju, koja bi bila nastala u 9. ili 8. st. pr. Kr.
(c) Današnje stanje istraživanja o deuteronomističkoj povijesti
Vjerojatno najznačajniji suvremeni poznavatelj deuteronomističke povijesti,
Norbert Lohfink,37 smješta se u svojim stavovima u središte između ovih dviju škola,
te drži da postoje najmanje dva različita izdanja deuteronomističke povijesti (slično
kao kod göttingenske škole), ali je jedinstvo postignuto zajedničkom redakcijom koja
je pred sobom imala dva bloka tekstova koji su prethodili progonstvu, i to izdanje Pnz
i Jš, te protodeuteronomističko izdanje 1-2Kr.
S obzirom na svrhu deuteronomističke povijesti, koju je Noth vidio u kritici
Davidove dinastije i kraljevstva općenito, već je Gerhard von Rad (1947.) uočio
brojne tekstove koji nastavljaju temu mesijanskoga obećanja prisutnu u 2 Sam 7 (usp.
1 Kr 8,20.25; 9,5; 11,5; 13,32.36; 15,4, itd.). To bi deuteronomističkoj povijesti kao
glavnu tematiku dalo nadu koja svoj vrhunac ima u završnim recima 2 Kr gdje se
govori o oslobađanju Jojakina. Srednju poziciju, između Notha i von Rada, zauzeo je
H. W. Wolff koji naglašava »mogućnost« nade u perspektivi mesijanskih obećanja,
ali u okviru koji je označen grijehom, kaznom, kajanjem i oslobođenjem.
Danas se uglavnom drži da je deuteronomistička povijest djelo deuteronomis-
tičke škole koju pak čini više srodnih autora. Pritom su oni koristili brojne pisane i
usmene izvore. Tekstovi ove zbirke nastajali su u dugom razdoblju od vremena Eze-
kije (oko 722. pr. Kr.) do progonstva (6. st. pr. Kr.). Također je općenito prihvaćeno
da je Ponovljeni zakon nadahnuo deuteronomističku povijest, što je i najvažnija raz-
lika u odnosu na stajališta Martina Notha.
(d) Diskusija o historiografskoj vjerodostojnosti
Dok je M. Noth govorio o samo jednom autoru koji je djelovao sredinom 6. st.
pr. Kr., premda je koristio i neke ranije tradicije, iz njegove hipoteze moglo bi se
zaključiti da je deuteronomistička povijest u bitnim crtama fikcija koja nastaje na
temelju određenih teoloških postavki. Danas se obično misli da zadnja redakcija
deuteronomističke povijesti, koja se smješta također u 6. st. pr. Kr., nije unosila bitne
izmjene u raniji materijal s obzirom na sadržaj, nego ga je samo prilagođavala cjelini
djela i općoj svrsi koju je ta redakcija željela dati deuteronomističkoj povijesti. Stoga
bi se moglo zaključiti da deuteronomistička povijest sadrži u biti povijesni materijal
koji nastaje ne tako dugo nakon događaja o kojima piše, osobito kad je riječ o razdob-
lju monarhije. Pri iščitavanju te povijesti ipak valja voditi računa o književnim
vrstama i ideološkim interesima pojedinih deuteronomističkih pisaca.38
37
Norbert LOHFINK, Studien zum Deuteronomium und zur deuteronomistischen Literatur, Stuttgart,
1990., 1991., 1995.
38
Drugačije mišljenje ima van Seters koji negira deuteronomističkoj povijesti bilo kakvu historiograf-
sku vrijednost, te je drži potpunom fikcijom. J. van SETERS, In Search of History, New Haven, 1983.
74/99
III. Prednji proroci: 5. Knjiga o Jošui
5. Knjiga o Jošui
Na hebrejskom jeziku ova knjiga nosi jednostavan naslov ַ ‫( ‏י ְהוֹשֻׁ ﬠ‬Jošua), prema
glavnom junaku knjige čije ime znači »JHVH je spasenje.« Knjiga se bavi izraelskim
osvajanjem Kanaana i razgraničavanjem među pojedinim plemenima, te njihovim
sklapanjem saveza.
Tekst knjige pokazuje znatnije razlike između hebrejskog masoretskog teksta i
grčkog prijevoda, Septuaginte. Te su razlike osobito vidljive u dijelovima koji se bave
zemljopisnim opisima. Inačicu prisutnu u masoretskom tekstu slijede Pešitta, targumi
i Vulgata, dok je inačica slična Septuaginti prisutna u hebrejskoj Knjizi Jošuinoj nađe-
noj u Kumranu (4QJos). To potvrđuje da do promjena nije došlo prilikom prijevoda,
nego da je Septuaginta zapravo prijevod neke druge inačice hebrejskoga teksta.
(a) Povijesni i arheološki kontekst
Osvajanje Kanaana od strane Izraelaca obično se smješta oko 1250. pr. Kr. Riječ
je o prelasku iz mlađeg brončanog doba (1550.-1200. pr. Kr.) u starije željezno doba
(1200.-900. pr. Kr.). Vrijeme je to početne egipatske dominacije nad Bliskim istokom,
kad faraon Seti I. (1304.-1200. pr. Kr.) širi granice utjecaja do Bejruta. U doba Ram-
sesa II. (1290.-1224. pr. Kr.) dolazi do pada egipatske moći, koji je zapečaćen pora-
zom od Hetita kod Kadeša. U doba faraona Merneptaha (1224.-1204. pr. Kr.) Egipat
ponovno poduzima pohode na području Kanaana, taj faraon na svojim pohodima
ostavlja i stele, među kojima je i tzv »Stela Izraelova«, nazvana tako jer se na njoj
prvi puta spominje narod Izrael u Kanaanu.
Osim snažnog egipatskog utjecaja u tom razdoblju i kraja utjecaja hetitskog car-
stva koje je uništeno oko 1200. pr. Kr., valja spomenuti i postojanje manjih naroda na
koje su Izraelci u Kanaanu i njegovoj okolici mogli naići. Tu su, primjerice, »narodi s
mora.« Riječ je o skupinama koje tako nazivaju u svojim tekstovima Egipćani, a čini
se da dolaze s područja Male Azije, Cipra i egejskih otoka. U doba Ramsesa III.
(1184.-1153. pr. Kr.) nastanjuju se u obalnom području. Među njima su i Filistejci
koji nastanjuju južnu sredozemnu obalu Kanaana. Istovremeno, s istočne strane Jor-
dana već se od 13. st. pr. Kr. učvršćuju urbane kulture koje će izrasti u kraljevstva
Moab, Amon i Edom. Sjeveroistočno, na području oko Damaska i sjevernije, nalazile
su se aramejske države, a zapadno od njih, uz sredozemnu obalu, na području današ-
njeg Libanona, skupina feničkih država s glavnim središtima u Biblosu, Tiru i Sidonu.
Premda je egipatska moć bila slabija nego u prethodnim razdobljima, što je vje-
rojatno i omogućilo novu raspodjelu snaga na Bliskom istoku, gradovi-države u
Kanaanu ostaju u čvrstoj vezi s Egiptom. Posebno se ističu u tome Gaza, Gezer i
Megido. Već se u ranijem razdoblju spominju te veze u pismima iz El-Amarne iz 14.
st. pr. Kr., u kojima se spominju utvrđeni gradovi od kojih se neki spominju i u Knjizi
Jošuinoj. Ti su gradovi najčešće smješteni u dolinama (usp. Suci 1,27-35). Iz arheolo-
ških ostataka jasna je uloga tih gradova kao egipatskih ispostava na važnim prometni-
cama, bilo da je riječ o Megidu na prijevoju u gori Karmel, bilo je da je riječ o Bet
Šeanu na mjestu gdje se susreću plodna dolina Jizreel i dolina Jordana.
Ove i druge gradove na području Kanaana nastavali su semitski narodi koji se
skupnim imenom nazivaju Kanaanci. Da bi se mogao razumjeti njihov odnos s Izrael-
75/99
cima, posebice unutar povijesti koja je pisana kao sveta povijest, potrebno je upoznati
i njihovu religiju. Kanaanski panteon uključivao je vrhovno božanstvo čije je ime bilo
El. Često je prikazivan kao starac koji je ponekad bio i pijan. Ela je zamijenio Baal
kao bog kiše i oluje. Ovaj se bog ciklički rađa i umire, prateći slijed godišnjih doba.
Baalovi su protivnici Jam, bog mora, i Mot, božica smrti. U borbi protiv njih Baalu
pomaže njegova sestra i suradnica, Anat. Kanaanski kult poznaje žrtve i hramove, a
arheološki ostaci donijeli su na svjetlo dana veći broj kanaanskih hramova s uzdignu-
tim kamenjem koje predstavlja božanstva, te s oltarima, obično kružna oblika, koji su
služili prinošenju krvnih žrtava. Usto, nađen je i veći broj idola.
(b) Struktura Knjige o Jošui
Struktura Knjige Jošuine ovisi o njezinoj svrsi, a to je opis ostvarenja Božjih
obećanja Abrahamu. Vidljivo je to na početku i pred kraj knjige (Jš 1,1-9; 21,43-45).
U svemu tome Bog je bio na djelu.
Dva su glavna dijela Knjige o Jošui: 1) osvajanje Kanaana uz Božju pomoć
(1,10 – 12,24); 2) razdioba Obećane zemlje (13 – 21). Ta dva glavna dijela smještena
su unutar okvira koji se sastoji od prologa i epiloga. Prolog (1,1-9) govori o daru zem-
lje i potrebi vjernosti naroda, a epilog (22 – 24) o naseljavanju prekojordanskih ple-
mena, posljednjim Jošuinim preporukama i obnovi Saveza u Šekemu.
(c) Književna vrsta Knjige o Jošui
Najprije se uočava da Knjiga o Jošui nije potpuni izvjaštaj o osvajanju Kanaana.
U oči tako upada da su neki objektivno značajni povijesni događaji, ali koji nisu imali
teološku važnost za pisca, opisani vrlo sažeto. Tako je cjelokupno osvajanje juga u
10,28-43 i sjevera u 11,1-5 opisano u tek nekoliko redaka. Nije objašnjeno ni kako je
središte naroda sa svetištem preseljeno iz Gilgala u Šilo. Način je pripovijedanja takav
da se čini kao da su Izraelci munjevito osvojili Kanaan. Poslije se ipak vidi da nisu
osvojeni neki važni gradovi kao što su Jeruzalem (15,63), Gezer (16,10), te utvrđeni
gradovi doline Jizreel (17,12).
Cilj je pripovijedanja pokazati Božju vjernost obećanjima i njegovo djelovanje u
korist Izabranoga naroda. Zbog toga prizorištem dominira Gospodin koji djeluje (usp.
1,5.9; 23,3.10).
Svojevrsnu liniju vodilju stoga predstavlja Savez između Boga i njegova naroda,
a vrhunac je naracije na samom kraju knjige gdje se govori o obnovi Saveza
(24,1-28).
Na temelju svega toga može se zaključiti da je književna vrsta koja je prisutna u
ovoj knjizi epopeja. U toj je epopeji naglasak na čudesnom, govor je hiperboličan, a
zanemareni su detalji koje pisac drži banalnima. Da bi se naglasila uloga Boga, uma-
njeno je značenje ljudskih likova.
(d) Prolog: Jš 1,1-9
Knjiga započinje suprotstavljanjem Mojsija koji je »sluga« Gospodinov i Jošue
koji je »pomoćnik« ili, točnije prevedeno, »službenik« (‫משָׁרֵ ת‬
ְ )‫ ‏‬Mojsijev. Mojsije je
nazvan slugom Gospodinovim već u Izl 4,10; 14,31; Br 11,11; 12,7-8. Tih prvih devet
redaka donijeto je u obliku božanskoga govora upućena Jošui kao novom vođi. Govor
76/99
daje teološko tumačenje za Jš 1 – 12 s osvajanjem zemlje i Jš 13 – 21 s raspodjelom

zemlje. Prva tema, osvajanje zemlje, obilježena je i tipičnim rječnikom s glagolima
‫( ‏עבר‬prijeći) i ‫( ‏בוא‬doći) koji se pojavljuju u Pnz 1,38; 3,21.28; 31,3.7.23, a prvi od
njih i u Jš 1,2. Druga tema, razdioba i posjedovanje zemlje, označena je glagolom ‫‏נחל‬
u hifilu (dati u baštinu, razdijeliti u baštinu),39 a pojavljuje se u Pnz 1,38; 3,28; 31,7 i u
Jš 1,6. Jošua je u tom drugom dijelu (Jš 1,6-9) uveden u službu djelitelja zemlje, što je
obilježeno uvodnom formulom s ohrabrenjem (1,6.7), obećanjem božanske prisutnosti
(1,9), što se također može naći u Pnz 31,7-8; 31,23 i 2Sam 10,12. Osim osvajača i
djelitelja baštine, Jošua je predstavljen i kao onaj koji mora biti poslušan Zakonu (Jš
1,8), a to je ujedno i uvod u obnovu Saveza u Jš 20 – 24.
(e) Osvajanje Kanaana: 1,10 – 12,24
Osvajanje Kanaana opisano je kroz niz čudesnih događaja koji trebaju svjedočiti
o tome da je Bog na djelu dok Izraelci ulaze u obećanu baštinu.
(i) Osvajanje Jerihona (2 – 6)
Osvajanje Jerihona ispripovijedano je kroz nekoliko epizoda: uhode kod jeri-
honske prostitutke (Jš 2); prijelaz preko Jordana i uspostava svetišta u Gilgalu (Jš
3,1 – 5,1); Pasha u Gilgalu (Jš 5,2-12); osvajanje Jerihona (Jš 5,13 – 6,27).
Prva je epizoda sva usmjerena na Jerihon i gubi se iz vida Jordan o kojemu je
bila riječ u prethodnom poglavlju (1,11). Jerihon je najniži grad na zemlji, smješten u
depresiji u zemljinoj kori na oko 250 m ispod razine mora, sjeverozapadno od obale
Mrtvoga mora, gdje se u to more sa sjevera ulijeva rijeka Jordan. Grad je bio naseljen
već oko 8000. pr. Kr., a utvrđen obziđem oko 7000. pr. Kr. Na tom su mjestu vršena
brojna arheološka istraživanja, još od 1867. godine, te je nađeno više razina naselja
položenih jedna iznad druge. Arheologinja Kathleen Kenyon dokazala je, nakon svo-
jih istraživanja (1952.-1958.), da je u Jerihonu postojao utvrđeni grad u rano brončano
doba, između 2900. i 2300. pr. Kr. Posljednje naselje iz srednjeg brončanog doba
razoreno je oko 1560. pr. Kr., nakon čega je mjesto bilo napušteno i tek povremeno
naseljavano, no pritom nisu podizani zidovi. Mjesto je bilo sasvim napušteno već
prije 1300. pr. Kr., pa sve do 8. ili 7. st. pr. Kr.40 To znači da u vrijeme kad se smješta
ulazak Izraelaca u Obećanu zemlju Jerihon kao grad uopće nije postojao. Izraelci su
tada ondje mogli vidjeti tek drevne ruševine.
Takvo stanje stvari nužno utječe i na vrednovanje samog izvještaja o osvajanju
Jerihona, koji iz područja historiografije mora biti premješten u područje književnosti
i književne fikcije koja vidi ovaj grad na vrhuncu njegove moći. Smisao je ovog izvje-
štaja pokazati veliku Božju moć.
Epizoda o jerihonskoj prostitutki (Jš 2) preuzima očito neku narodnu priču o
bludnici koja nadmudruje kralja, da bi joj dao novo značenje u pripremi za osvajanje
39
Prijevod »Zagrebačke Biblije«, a susljedno i Jeruzalemske Biblije ovdje je vrlo neprecizan, te sasvim
gubi iz vida razdiobu, a uvodi govor o uvođenju u zemlju (Jš 1,6) koji ne postoji ni u hebrejskom, ni u
grčkom, ni u latinskom tekstu toga retka. Precizniji prijevod glasi: »Budi snažan i jak, jer ti ćeš dati u
baštinu ovome narodu zemlju za koju sam prisegao ocima njihovim da ću im je dati.«
40
Kathleen KENYON, The Bible and Recent Archeology, Atlanta, 1978., 36-40.
77/99
Jerihona. Bog se ovdje služi uhodama kako bi pokazao narodu da će on sâm biti s
njima u osvajanju zemlje. Vidljivo je to iz prostitutkina govora (2,11) i iz konačnog
izvještaja uhoda (2,24).
Druga epizoda govori o prelasku preko Jordana i uspostavi svetišta u Gilgalu
(3,1 – 5,1). Epizoda u sebi sadrži vrlo stare tradicije koje su se dugo razvijale do
sadašnjeg oblika pripovijesti. To dokazuje činjenica da se najprije govori o »starješi-
nama« koji zapovijedaju (3,2), da bi potom tu ulogu preuzeo Jošua (3,6). Jošua je pri-
kazan kao prorok (3,9-11), da bi kasnijim razvojem postao vojni zapovjednik (3,6;
4,4-5). Sličan se razvoj može pratiti i u govoru o dvanaest spomen-kamenova i uspos-
tavi svetišta u Gilgalu. Prvi je interes ove epizode, kako je danas sastavljena, obredni,
pa stoga Jošua i zapovijeda: »Posvetite se za sutra, jer će sutra Gospodin učiniti
čudesa među vama« (3,5). Moguće je da taj interes potječe iz svetišta u Gilgalu čija je
uspostava kasnije opisana (4,19-24), kao i tamošnja proslava Pashe (5,10-12). Stoga
ova epizoda nije po svojoj književnoj vrsti epopeja, nego obredna pouka ili obredni
proglas koji je izvorno imao neke veze s blagdanskom proslavom u Gilgalu. Božja
prisutnost izrečena je središnjom ulogom koju u naraciji ima Kovčeg saveza, što je
osobito vidljivo kod samoga prelaska preko Jordana (3,14-17).41
Epizoda koja se bavi proslavom Pashe u Gilgalu (5,2-12) započinje obrednim
pripremama koje uključuju obrezanje svih Izraelaca (5,2-9), a zaključuje se svetkova-
njem Pashe (5,10-12). S jedne strane, time se opravdava postojanje svetišta u Gilgalu
u kasnijem vremenu, a s druge strane još se jednom naglašava obredno značenje osva-
janja Jerihona, koje slijedi.
U epizodi koja govori o samom osvajanju Jerihona (5,13 – 6,27), sve započinje
Božjom objavom (5,13-15) koja ponavlja elemente Mojsijeva stajanja pred gorućim
grmom, posebice poziv da skine obuću. Ako je tlo oko gorućeg grma bilo sveto zbog
Božje prisutnosti, onda je ovo mjesto sveto jer s njime započinje ulazak u Obećanu
zemlju. Sâm pad Jerihona opisan je kao liturgijski čin koji započinje Božjim nalogom
(6,2-5), a odvija se poput procesije koja se kroz šest dana ponavlja, a sedmoga dana
ponavlja se sedam puta (6,6-15), pri čemu bedemi sami padaju (6,20). Prave bitke
zapravo i nema. Zaključak cijele pripovijesti o osvajanju Jerihona daje i njezin
temeljni smisao: »Gospodin je bio s Jošuom te se pronio glas o njemu po svoj zemlji«
(6,27).
(ii) Neuspjeh i osvajanje Aja (7,1 – 8,29)
Izraelci, zbog kršenja kletve, ne uspijevaju osvojiti sljedeći grad, Aj, na svome
putu prema zapadu (Jš 7). Tek ono ratovanje koje uključuje poslušnost svakoj Božjoj
zapovijedi dovodi do pobjede i posjedovanja zemlje (Jš 8,1-29). Ako je u prethodnom
odlomku izabrani narod Božji prikazan u pobjedi i slavlju, gotovo nestvarno, u ovom
odlomku narod se vraća u surovu stvarnost svoga života s Bogom. Oni ovdje ponovno
moraju proći istu pouku koju su prošli i oci u pustinji: nikakvo oslanjanje na vlastite
41
Obično se misli da je prelazak preko Jordana mogao u kasnijim razdobljima poslužiti kao predložak
za opis prelaska preko »Mora trstike« u onoj inačici te pripovijesti gdje se govori o razdvajanju voda.
Tako bi predaja o prelasku preko Jordana bila starija od predaje o prelasku između voda prilikom izla-
ska iz Egipta.
78/99
snage ne donosi im uspjeh, već samo oslanjanje na Boga. Nakon što pogriješe, Izra-
elci se moraju prepustiti procesu obraćenja i čišćenja.
(iii) Žrtva i savez na Ebalu (8,30-35)
Ovaj je kratki odlomak Knjige Jošuine vrlo bogat navodima iz Ponovljenog
zakona. Tako Jš 8,30 upućuje na Pnz 27,4-5; Jš 8,31a na Pnz 30,10 (usp. 31,24; 17,18;
28,58.61; 29,19-20; 26; 31,24.26; Jš 1,8); Jš 8,31aB na Pnz 27,5; Jš 8,31b na Pnz
27,6-7 (usp. 12,13 – 14,27); Jš 8,32b na Pnz 31,9 (usp. 4,13; 5,22; 10,2.4; 17,18;
31,24); Jš 8,33 kombinacija je aluzija na Pnz 29,9-14 i 27,12-13 (usp. 11,29; 31,9-13;
Jš 23,2; 24,1; Lev 19,34; 24,22; Izl 12,49; Br 9,14; 15,29); Jš 8,34 navodi riječi iz Pnz
31,11 (usp. 17,19; 11,26-29; 27,13; 28,2.15.45; 29,26; 30,1.19; Jš 8,31); a Jš 8,35
deuteronomistički je sažetak svega rečenoga u 8,30-34 utemeljen na Pnz 4,2; 12,32
(usp. 26,16-19; 27,1.10; 17,18-20; 28,13-14.58; 30,1.8; 32,46; Jš 1,7). Imperativi iz
Ponovljenog zakona ovdje su pretvoreni u naraciju. Jošua je prikazan kao onaj koji
izvršava sve Mojsijeve zapovijedi: gradi žrtvenik, prinosi žrtve, zapisuje Mojsijev
zakon na kamenu, sabire narod na čitanje Zakona, stavlja ih pred blagoslove i proklet-
stva. Sve je to smješteno na goru Ebal (Jš 8,30) koja se izdiže nad Šekemom. Deute-
ronomistički redaktor vjerojatno u ovaj kontekst prenosi tekst koji je, čini se, izvorno
bio povezan sa Savezom u Šekemu u Jš 24, kako bi sada odgovorio kako je narod
ponovno ušao u milost Božju nakon iznevjeravanja kod Aja (Jš 7,1 – 8,29).
(iv) Savez s Gibeoncima (Jš 9)
Tema je ovoga odlomka uloga stranaca među Izraelcima u Obećanoj zemlji.
Time ovaj odlomak gleda unazad prema epizodi s Rahabom, jerihonskom prostitut-
kom, koja je premda strankinja ipak imala zajamčenu sigurnost u Izraelu (6,25), ali i
gleda unaprijed prema sukobima s tuđim narodima (Jš 10). Knjiga o Jošui dozvoljava
da neki pobožni stranci, koji dokažu svoju odanost Izraelu, mogu biti prihvaćeni u
zajednicu, ali i upozorava da oni koji pokušaju prevariti narod i koji ih pokušaju
zavesti da služe drugim bogovima (Pnz 7), ili oni čija je pobožnost potaknuta sebič-
nim interesima, zaslužuju da ih kazni Gospodin ili njegov narod.
(v) Osvajanje Kanaana (Jš 10 – 12)
Kao što je već uvodno bilo rečeno, osvajanje cijele zemlje, njezina juga i sjevera
opisano u vrlo kratkim crtama. Poticaj za početak osvajanja daje obrambeni savez što
su ga Izraelci sklopili s Gibeoncima (10,1-27), nakon čega slijedi kratki opis osvaja-
nja juga s gradovima Makedom, Libnom, Lakišem, Eglonom, Hebronom i Debirom
(10,28-39), pri čemu je naglašeno da se Gospodin, Bog Izraelov borio za Izraela
(10,42).
Poticaj za osvajanje sjevera daje savez koji međusobno sklapaju kraljevi sjevera,
a protiv Izraelaca (11,1-4), a i u toj je borbi Gospodin uz Jošuu (11,6.8).
Osvajanje zemlje opisano je kao Jošuino ostvarenje svih zapovijedi što mu ih je
dao Mojsije (11,15), a zemlja konačno dobiva svoje konture, te obuhvaća »Gorje, sav
Negev i svu zemlju Gošen, Šefelu, Arabu, Izraelsko gorje i njegove brežuljke, od gore
Halaka, koja se diže prema Seiru, pa do Baal Gada, u ravnici libanonskoj pod gorom
Hermonom« (11,16-17). Konačno se zaključuje da je Jošua osvojio »svu zemlju«
(11,23), a sve završava popisom pobijeđenih kraljeva (Jš 12).
79/99
(f) Razdioba zemlje (Jš 13 – 21)

Prethodni dio Knjige o Jošui (2,1 – 12,24) završava opisom Jošuina zauzimanja
zemlje i popisom pobijeđenih kraljeva, gdje se čini kao da je sva Obećana zemlja
osvojena. Ovaj drugi veliki dio Knjige o Jošui započinje sada sasvim novim prizorom
u kojem je Jošua opisan kao starac, a o zemlji se kaže: »ostalo je mnogo zemlje da se
osvoji« (13,1). Iz redaka koji slijede, vidljivo je da nisu osvojena filistejska područja
uz sredozemnu obalu, aramejsko područje između Bašana i Hermona (Gešur), te
područja koja pripadaju Feničanima, zapadno od Hermona.
Slijedi podjela zemlje po plemenima, gdje je najprije riječ o plemenima istočno
od Jordana (13,8-33), potom opširan opis krajeva koji pripadaju Judi, Efrajimu i dijelu
Manašeova plemena koje se nastanilo zapadno od Jordana (14 – 17), te opis krajeva
koji su pripali ostalim plemenima (18 – 19). Poseban je pritom problem plemena
Dana koje, umjesto na zapadu, na području koje su i dalje zauzimali Filistejci, dobiva
grad na sjeveru, koji će po njima biti i prozvan Dan. Opis završava popisom povlašte-
nih gradova, to jest gradova-utočišta i levitskih gradova (20 – 21).
(g) Epilog: Jš 22 – 24
Epilog Knjige o Jošui započinje govorom o povratku prekojordanskih plemena
(Jš 22), gdje je važan još jedan deuteronomistički teološki sažetak (22,1-8). Usto,
važan je i problem koji nastaje kad ova plemena grade svoje svetište na Jordanu
(22,10), što potiče ostala plemena da se pripreme za borbu (22,11-12). Problem se
razrješuje tako što prekojordanska plemena izjavljuju da se na tom novonačinjenom
žrtveniku neće prinositi žrtve (22,26). Riječ je ovdje o deuteronomističkoj brizi za
centralizaciju bogoslužja: žrtve su se prema deuteronimističkom viđenju smjele prino-
siti samo u jednome svetištu, a to će kasnije biti jeruzalemski hram.
Jošuin oproštajni govor (Jš 23) ispunjen je deuteronomističkim teologijom, a
obilježen je i karakterističnim deuteronomističkim pojmovima koji se susreću već u
Ponovljenom zakonu. U središtu je govora tema Saveza. Blagoslov, povezan sa Save-
zom, koji podrazumijeva i posjedovanje zemlje, može ostati na narodu tako dugo dok
je narod vjeran Savezu (23,16).
Knjiga o Jošui završava se velikom skupštinom u Šekemu (24,1-28), gdje su
najprije u obliku Jošuina govora opisana Božja djela u korist naroda, počevši od
Abrahamova poziva pa do ulaska u Obećanu zemlju (24,2-13). Nakon toga slijedi
poticaj na služenje Gospodinu i odgovor naroda koji prihvaća Božju ponudu
(24,14-24). Ovaj Jošuin govor i sklapanje Saveza koje slijedi (24,14-28) osobito sliči
trećem Mojsijevu govoru u Ponovljenom zakonu (Pnz 29-30; usp. osobito Pnz
29,8-28). Savez iz Knjige o Jošui sklopljen je u Šekemu (Jš 24,25-28) kao središtu
sjevernih plemena, osobito onih koja se pozivaju na Josipa kao svoga praoca.
Kao što Ponovljeni zakon završava Mojsijevom smrću (Pnz 34), tako i Knjiga o
Jošui završava opisom Jošuine smrti (Jš 24,29-31), a tome je pridodan i izvještaj o
ukopu Josipovih kostiju u Šekemu (24,32), te o smrti Aronova sina Eleazara (24,33).
80/99
III. Prednji proroci: 6. Knjiga o Sucima
6. Knjiga o Sucima
Knjiga o Sucima dobila je naslov prema svojim glavnim likovima. Na hebrej-
skom se oni zovu ‫שׁפְטִים‬ ֹ ,‫ ‏‬u grčkom prijevodu Septuaginte κριταί, a u Vulgati iudi-
ces. Spominju se već u drugom poglavlju knjige (Suci 2,16.18.19), a u nastavku
knjige u uporabi je glagol ‫שׁפט‬,‫ ‏‬što znači »suditi« (3,10; 10,2.3).
Poznati su primjeri sudaca u narodima s drevnog Bliskog istoka, pa tako postoje
dokazi da je kod Feničana postojala doživotna služba sudaca u 6. st. pr. Kr., dok se
kod Kartažana takva služba u doba Hanibala povjeravala na godinu dana. U spisima
iz Marija govori se o šapitum koji su imali jasnu ulogu u plemenskoj hijerarhiji.
Suci o kojima je riječ u ovoj knjizi nisu suci u suvremenom smislu, niti je nji-
hova služba vezana samo uz sud i suđenje. S druge strane, oni ostvaruju pravdu tako
što oslobađaju nepravedno potlačene, a to su najčešće Izraelci.
Knjiga o Sucima odnosi se na razdoblje od Jošuine smrti, pa do Samuela, kad
započinje razdoblje monarhije u Izraelu. To znači ta radnja opisana u ovoj knjizi
pokriva vremenski luk od oko 1225. do nešto prije 1030. pr. Kr. Kasnije knjige gle-
daju na razdoblje sudaca kao na svojevrsno zlatno razdoblje (usp. 2Kr 23,22, ali i
suprotan primjer u 2Sam 7,11).
Hebrejski tekst Knjige o Sucima dobro je očuvan, osim u petom poglavlju koje
sadrži Deborin hvalospjev s brojnim arhaizmima. Grčki tekst Septuaginte sadrži
brojne inačice podijeljene u bar tri velike recenzije, a kumranski fragmenti (odnose se
na tekstove o Gideonu i Abimeleku) bliži su svojim sadržajem Septuaginti negoli
Masoretskom tekstu.
(a) Struktura knjige o Sucima
Knjiga o Sucima može se podijeliti na pet dijelova, a sastoji se od dva proslova,
glavnog dijela i dva naknadna dodatka:
1) povijesno-zemljopisni proslov: 1,1 – 2,5;
2) teološko-doktrinarni proslov: 2,6 – 3,6;
3) dvanest sudaca u Izraelu: 3,7 – 16,31;
4) prvi dodatak: 17 – 18;
5) drugi dodatak: 19 – 21.
(b) Povijesno-zemljopisni proslov (1,1 – 2,5)
Knjiga o Sucima započinje opisom stanja nakon Jošuine smrti (Suci 1,1), pa naj-
prije donosi pregled osvajanja južnih područja koja su pripala plemenima Judi,
Šimunu i Benjaminu (1,1-21). Posebno je naglašeno da to osvajanje nije bilo potpuno,
pa Benjamin nije uspio osvojiti Jeruzalem (1,21). Na tom je mjestu navedeno i da
Jebusejci »ostadoše u Jeruzalemu s Benjaminovim sinovima do dana današnjega.« Ta
je završna konstatacija navela neke znanstvenike na zaključak da je ova predaja vrlo
stara, te datira prije Davidova osvajanja Jeruzalema. Moglo bi se ipak zaključiti i da
Jebusejci ni nakon Davidova osvajanja grada taj grad nisu napustili, nego su ondje
ostali živjeti zajedno s Benjaminovcima i ostalim Izraelcima.
Slijedi opis osvajanja sjevernih područja (1,11-36), gdje se govori o plemenu
Josipovu, što bi mogla biti još jedna naznaka starosti predaje kojoj su tek kasnije pri-
81/99
dodani opisi o plemenu Manašeovu i Efrajimovu (1,27-36), gdje je također vidljivo da

osvajanje nije bilo potpuno, te među Izraelcima nastavljaju živjeti i ostali narodi.
Ovaj odlomak završava navještajem Izraelovih nevolja, jer je narod sklapao
saveze sa starosjediocima u Kanaanu i tako se iznevjerio Božjim zapovijedima
(2,1-5). Ovi posljednji reci ujedno su i uvod u sadržaj Knjige o Sucima.
(c) Teološko-doktrinarni proslov (2,6 – 3,6)
Već uvodni redak predstavlja egzegetski problem. Dok Suci 1,1 jasno govori o
Jošuinoj smrti, u ovom se retku govori o tome kako Jošua otpušta narod (2,6), te se u
nastavku ponovno spominje Jošuina smrt (2,8) koja je opisana slično kao i na kraju
Knjige o Jošui, te zbog spominjanja Efrajima vjerojatno pripada sjevernoj tradiciji.
Jošuina smrt ujedno označava i početak nevjere (2,10). Time se otvara prostor za
shemu koja će slijediti u naraciji o gotovo svim sucima. Nevjera na Izraelce dovodi
kaznu, nakon čega slijedi njihovo obraćenje i izbavljenje (2,11-19). Upravo su ti reci,
čini se, jezgra i najstariji dio ovog proslova, a pripadaju prvom deuteronomističkom
redaktoru. Kao kasniji dodatak slijedi govor o drugim narodima koji su ostali među
Izraelcima (2,20 – 3,6).
(d) Dvanaest sudaca u Izraelu: 3,7 – 16,31
Ovo je središnji odsjek Knjige o Sucima. U njemu je riječ o dvanaest sudaca
koji se obično dijele na velike i male. Među šest velikih sudaca ubrajaju se Otniel,
Ehud, Debora i Barak, Gideon, Jiftah i Samson. Među šestoricu malih sudaca ubrajaju
se Šamgar, Tola, Jair, Ibsan, Elon i Abdon.
Osobu suca, kako se vidi iz tekstova koji slijede, obilježavaju tri karakteristike:
oni su osobe Božjeg izabranja (3,9.15; 4,6; 6,11-24), posjeduju naročitu karizmu koja
je opisana kao »Duh Gospodinov« (6,34; 11,29; 14,6.19; 15,14) i imaju poslanje da
oslobode narod od neprijateljskog tlačenja. U vrijeme mira oni upravljaju narodom i
provode pravdu (10,2-3; 12,7.11). Oni nisu glavari plemena niti neka sudska vlast,
nego su pozvani u točno određenom ograničenom vremenu za određeno poslanje.
Iznimka je jedino Debora koja sudi već i prije nego što je pozvana (4,5). Ako se među
suce ubroji i Samuel kao posljednji među sucima, onda je on jedini koji ima trajno
poslanje. Suci su, osobito u kasnijoj recepciji, uzor vjernosti Bogu (usp. Sir 46,11-12;
Heb 11,32-33).
Naizgled, suci navedeni u Knjizi o Sucima, kronološki slijede jedan za drugim,
dok su u stvarnosti neki mogli djelovati istovremeno i na različitim područjima. Kro-
nologija je, naime, formalizirana, pa se govori o 20, 40 ili 80 godina suđenja određe-
noga suca.
Unutar sheme govora o svakom pojedinom sucu obično se nalaze sljedeći
podaci: ime suca, pleme iz kojega potječe, protivnici protiv kojih se bori, razdoblje
kroz koje su ti protivnici tlačili narod izraženo u godinama, te godine mira koje su
uslijedile nakon djelovanja dotičnoga suca.
Izraženo u tabličnom prikazu, ta shema za sve suce izgleda ovako:
82/99
sudac pleme protivnici godine tlačenja godine mira

Otniel Juda Aramejci 8 40
Ehud Benjamin Moapci 18 80
Šamgar sin Anatov Filistejci
Barak/Debora Naftali Kanaanci 20 40
Gideon Manaše Midjanci 7 40
Tola Jisakar 23
Jair Manaše 22
Jiftah Manaše ili Gad Amonci 18 6
Ibsan Betlehem 7
(Zebulun?)
Elon Zebulun 10
Abdon Efraim 8
Samson Dan Filistejci 40 20
S obzirom na jedinstvo Knjige o Sucima, dio znanstvenika nastoji prikazati
knjigu kao cjelinu,42 dok drugi naglašavaju različitosti među pojedinim narativnim
cjelinama konstruiranim oko likova sudaca.43
(i) Veliki suci
Među velikim sucima spominju se Otniel i Ehud, premda su izvještaji o njima
vrlo kratki. O Otnielu donosi se samo pet redaka (3,7-11), a navodi se da je riječ o
Kalebovcu (3,9) koji je Izraelcima donio oslobođenje od Aramejaca (3,8).44
42
Usp. Barry G. WEBB, The Book of Judges. An Integrated Reading, Sheffield, 1987.; Yairah AMIT,
The Book of Judges. The Art of Editing, Leiden, 1999.; Robert O'CONNELL, The Rhetoric of the Bo-
ok of Judges, Leiden, 1996.; Marvin SWEENEY, Davidic Polemic in the Book of Judges, u: Vetus
Testamentum 47 (1997.) 517-529; Dennis OLSON, Introduction, Commentary, and Reflections on the
Book of Judges, u: Leander KECK (ur.), The New Interpreter's Bible, II, Nashville, 1998., 723-888;
Gregory T. K. WONG, Compositional Strategy of the Book of Judges. An Inductive, Rhetorical
Study, Leiden, 2006.
43
Usp. Greger ANDERSSON, The Book and Its Narratives. A Critical Examination of some Synchro-
nic Studies of the Book of Judges, Örebro, 2001.; Joel S. KAMINSKY, Reflections on Associative
Word Links in Judges, u: Journal for the Study of the Old Testament 36 (2012.) 4, 411-434.
44
Zagrebačka i Jeruzalemska Biblija govore o »kralju edomskom«, dok hebrejski izvornik govori o
»kralju Aram Naharaima« (3,8), što označava aramejske krajeve gornje Mezopotamije, ili pak samo o
»kralju Arama« (3,10). Novo izdanje Šarićeva prijevoda ovdje prevodi bliže izvorniku: »kralju sjever-
ne Mezopotamije.« Zagrebačka i Jeruzalemska Biblija svojim prijevodom zapravo žele protumačiti
egzegetski problem. Suci se općenito bore protiv neprijatelja unutar Kanaana, a ne izvan njega, a usto
je i Otniel bio Kalebovac, pa bi bilo logičnije da se borio protiv nekog južnog naroda. Odatle Jeruza-
lemska Biblija zaključuje da bi to trebalo protumačiti krivim čitanjem, gdje je umjesto ‫ ‏אֱדֹם‬krivo pre-
pisano ‫אֲרָ ם‬.‫ ‏‬Legitimno je tako nešto pretpostaviti, no ipak o tome nema nikakvih tekstualnih dokaza,
a trebalo bi onda pretpostaviti i da je naknadno dodana i riječ ‫נַהֲרָ י ִם‬,‫ ‏‬jer nikad nije postojao nikakav
‫אֱדֹם נַהֲרָ י ִם‬.
83/99
Ehud (3,12-30) bori se protiv Moabaca koji su, zajedno s Amoncima i Amale-
čanima, prešli Jordan, a grad koji je nazvan »Palmov grad« (3,13) valja prepoznati
kao Jerihon.
Posebno mjesto među velikim sucima zauzimaju Debora i Barak (Suci 4 – 5).
Debora kao sudac i proročica u Efrajimu ohrabruje Baraka iz plemena Naftalija da
pođe u rat protiv Kanaanaca. Ishod je toga rata pobjeda nad vojskovođom Siserom uz
potok Kišon podno Megida. Deborin pobjednički hvalospjev (suci 5) pripada među
najstarije biblijske poezije. Starost pjesme posebno otkriva vrlo zanimljiv popis izra-
elskih plemena. Iz ove zahvalne pjesme jasno proizlazi da su neprijatelji naroda
ujedno i Gospodinovi neprijatelji (5,20-21.23.31).
Još je jedan značajan veliki sudac Gideon (Suci 6 – 9). Naracija o njemu zapo-
činje povijesno-religijskim uvodom (6,1-10) i Gideonovim pozivom i poslanjem,
nakon čega slijedi početak sukoba protiv Midjanaca (6,25-35). Sukob je prikazan kao
borba između Baala i Gospodina, pa Izraelci na svojoj strani imaju Božju pomoć
(6,36 – 7,15). Sama bitka (7,16-25) vodi se u ime »Gospodina i Gideona« (7,18.20) i
pobjedu daje Gospodin (7,22). Gideon je iz plemena Manašeova koje je prikazano
snažnije od Efrajima (8,1-3), što vjerojatno ide u prilog starosti predaje, jer će u kasni-
jim tekstovima Efrajim uvijek biti prikazivan kao pleme koje vodi i predstavlja sva
sjeverna plemena. U odsjeku koji se bavi Gideonom posebno je važna rasprava o
monarhiji. Gideonu je ponuđeno da bude kralj, što on odbija (8,22-33) iz čega bi
valjalo iščitati antimonarhijski stav. Više će se tekstova iz deuteronomističke povijesti
moći povezati s ovim odlomkom i poglavljem koje slijedi, gdje je riječ o Gideonovu
sinu Abimeleku (Suci 9). Abimelek na nasilan način dolazi na vlast, pobivši ostale
Gideonove sinove, a spašen je samo Jotam (9,1-6). Slijedi Jotamova basna koja
donosi stavove nesklone monarhiji u Izraelu (9,7-15). Basna je upućena Šekemskim
vođama koji su izabrali Abimeleka, a govori o stablima koja su samo beskorisni glog
uspjela uvjeriti da prihvati kraljevsku čast. Premda se u biblijskoj znanosti raspravlja
je li takav antimonarhijski stav usmjeren općenito protiv kraljevstva u Izraelu ili samo
protiv nekog njegovog oblika, bilo da je riječ o točno određenoj osobi (ovdje Abime-
leku) ili određenim postupcima, ipak valja voditi računa da je Knjiga o Sucima u
svome sadašnjem obliku nastala nakon propasti Davidove dinastije i kraljevstva u
Judi. Stoga se obično drži da je neuspjeh kraljevstva da spriječi propast naroda i odvo-
đenje u progonstvo snažno utjecao na stav deuteronomističkog pisca prema kraljevs-
tvu općenito. Važno je uočiti da je radnja smještena u Šekem, gdje je Izrael ranije
sklopio Savez s Gospodinom (Jš 24). Ovdje, umjesto Gospodina koji je trebao vladati
nad Izraelom (Jš 24,24), nad narodom počinje vladati jedan čovjek, pa takav izbor
dovodi do propasti (Suci 9,15; 9,22-56).
Sljedeći je veliki sudac Jiftah (10,6 – 12,7). Opisan je kao sin prostitutke, pa je i
on kao i većina ostalih sudaca neočekivani izbor za vođu koji će se boriti protiv Amo-
naca. U toj je borbi trebao biti na čelu Gileada, plemena koje se smjestilo istočno od
Jordana, a sjeverno od Amona. Posebnost je ove pripovijesti Jiftahov nesmotreni
zavjet da će prvo što mu dođe ususret iz njegove kuće, kad se bude vraćao kao
pobjednik, prinijeti kao paljenicu (11,31). Valja primijetiti da se zavjet ne odnosi
nužno na ljudsku osobu, jer prema hebrejskom izvorniku može biti bilo što što izađe
84/99
iz njegove kuće.45 Ipak, nakon pobjede nad Amoncima, Jiftahu ususret najprije dolazi
njegova kći (11,34-35), a on je uvjeren da je uvjetovan prethodnim nespretnim izrica-
njem zavjeta. Ova žrtva Jiftahove kćeri ne želi opravdati niti uvesti ljudske žrtve u
Izraelu. One su u Bibliji jasno osuđene (usp. Pnz 12,31; 18,10; Jr 7,31; Ez 16,21).
Premda je Jiftah pobijedio Amonce i sudio u Izraelu šest godina, pripovijest o njemu
obilježena je neuspjehom i tragedijom. Dvaput je pokušao pregovarati, jednom s
Amoncima i jednom s Efrajimovcima, ali nije u pregovorima uspio. Izgubio je kćer
zbog svoga nesmotrenog zavjeta, a njegove su pobjede potakle međuplemenski rat
kod Izraelaca. Opći utisak o Izraelu, nakon uspjeha Debore i Baraka, gdje se ipak sva
plemena nisu odazvala na poziv, i nakon Abimelekova okrutna pokušaja preuzimanja
vlasti, sada postaje još tamniji.
Samson (Suci 13 – 16) je posljednji veliki sudac u ovoj knjizi. Podrijetlom je
bio iz plemena Dana, a radnja je smještena u područja koja su Danovci trebali naseliti
prije nego što su se zaputili na sjever (usp. Jš 19,40-51). U tom su području glavni
suparnici Izraelaca bili Filistejci. Kroz čak četiri poglavlja čitatelj se nalazi pred vrlo
živom pripovijesti o junaku koji postaje antijunak. Njegovo rođenje događa se na
čudesan način, nakon dvostruke Božje objave njegovim roditeljima (Suci 13). U tom
je odlomku jasno da rođenje djeteta ima veze s nazirejskim zavjetom. Na određeni
zavjet najprije je obvezana njegova majka (13,4.14), no za sina se kaže da će biti
»nazirej Božji« (13,5). Kao nastavak urušavanja slike izraelskoga naroda prikazana je
Samsonova ženidba: on koji je bio nazirej Božji sada se ženi strankinjom i to Filistej-
kom (Suci 14). Ipak, u sukobima s Filistejcima koji nastaju tom prigodom, Samson je
zahvaćen duhom Gospodnjim (14,6.19; 15,14). Nakon neuspješne ženidbe Filistej-
kom, u Samsonov život ulazi još jedna žena, Delila (16,4). Premda za nju nije izričito
rečeno da je Filistejka, zbog njezina se bliska odnosa s filistejskim knezovima takvo
njezino podrijetlo može pretpostaviti. Delilin je zadatak saznati gdje leži Samsonova
nadnaravna snaga kojom neprestano pobjeđuje Filistejce. Nakon više pokušaja, Sam-
son joj otkriva: »Nikada britva nije prešla po mojoj glavi jer sam od majčine utrobe
nazirej Božji. Da me obriju, sva bi me snaga ostavila, onemoćao bih i postao bih kao
običan čovjek« (16,17). Kad mu je Delila dala obrijati kosu, Samsona je Gospodin
napustio (16,20). U tome ne treba tražiti magijska tumačenja moći skrivene u kosi.
Slikom brijanja kose želi se reći da Samson nije bio vjeran Bogu. Kao nazirej trebao
je živjeti život posvećen Bog, a cijeli se njegov život okretao oko njegovih žena koje
još k tome nisu bile ni Izraelke. Nije Samsona napustio Bog, jer je Samsonu obrijana
kosa, nego je brijanje Samsonove kose znak da je Samson prethodno napustio Boga.
Ipak, i takve okolnosti Bog koristi da bi pokazao svoju nadmoć nad Filistejcima i to u
trenutku kad se Samson ponovno želi vratiti Bogu (16,28).
(ii) Mali suci
Mali suci pojavljuju se u Knjizi o Sucima na tri mjesta. Najprije se kao izdvo-
jeni mali sudac pojavljuje Šamgar (Suci 3,31), a potom slijede još dvije skupine s
Tolom i Jairom (10,1-5), te Ibsanom, Elonom i Abdonom (12,8-15).
45
I ovdje Zagrebačka i Jeruzalemska Biblija tumače prevodeći »tko prvi izađe«, a slično čini i novo iz-
danje Šarićeva prijevoda, kad kaže »onaj.«
85/99
III. Prednji proroci: 7. Knjige o Samuelu
Kod ovih sudaca nalazimo vrlo sažet shematski prikaz koji donosi podrijetlo
dotičnoga suca, godine njegova djelovanja, mjesto djelovanja, te mjesto groba, bez
dodatnih podataka i naracija.
Izuzetak je tekst o Šamgaru (3,31). Za njega nije rečeno iz kojega je plemena,
nego se samo kaže da je sin Anatov. Usto, njegovo ime nije izraelsko, nego hurijsko.
Mnogi stoga zaključuju da on zapravo nije bio sin nekoga Anata, nego da je opisan
kao sin božice Anat koja je bila štovana na području Mezopotamije i Ugarita. To bi
moglo značiti da je štovao tu božicu. Tekst ipak ostaje nedorečen.
(e) Dodaci (17-21)
Dva su dodatka na kraju Knjige o Sucima, koji ipak čine cjelinu s prethodnim
tekstovima i privode cijelu naraciju njezinu kraju. Prethodni niz tekstova koji opisuje
nevjeru Izraelaca, potom kaznu, njihovo obraćenje i slanje suca koji otklanja kaznu,
sada dolazi do vrhunca. Dvaput je ponovljeno da u to vrijeme u Izraelu nije bilo kralja
(18,1; 19,1), a još je dvaput naglašeno da nije bilo kralja, pa je svatko radio što je i
kako je htio (17,6; 21,25). Tom konstatacijom i završava Knjiga o Sucima, te otvara
prostor za događaje opisane u 1-2Sam , gdje je opisana uspostava monarhije u Izraelu.
Jasno je da takve konstatacije dovode do zaključka da ovi tekstovi pripadaju onoj
struji deuteronomističke povijesti koja je bila naklonjena monarhiji. Kroz cijelu
knjigu prikazana je degradacija društva utemeljena na rodovskim i klanskim vezama,
što pak ima svoje posljedice s obzirom na kasniju uspostavu monarhije.46
7. Knjige o Samuelu
Dvije knjige o Samuelu dobile su naslov prema liku koji se pojavljuje na
početku Prve knjige o Samuelu i čija je smrt opisana u 25. poglavlju te knjige. Još se
jednom Samuel posmrtno pojavljuje u 28. poglavlju knjige. Jasno je, dakle, da nije
cijeli tekst ovih dviju knjiga posvećen njemu. Prema drevnom židovskom uvjerenju,
svoj nastanak ove knjige duguju Samuelu kao svome autoru (usp. Baba Bathra 14b),
pa su odatle i dobile ime, premda je jasno da Samuel nije njihov autor, nego se kao i
ostale knjige ove zbirke pripisuju deuteronomističkoj školi.
(a) Tekst Knjiga o Samuelu
Izvorno su ove dvije knjige činile jedinstvenu knjigu koja je podijeljena na dvije
knjige, čini se, prilikom nastanka grčkoga prijevoda Septuaginte, kad su podijeljene i
dvije Knjige o Kraljevima. Te četiri knjige Septuaginta je nazvala Prvom, Drugom,
Trećom i Četvrtom knjigom o Kraljevima. Masoretski tekst dijeli knjige na 1-2 Sam i
1-2 Kr, a takva se podjela u nekom kodeksu prvi put pojavljuje 1448. godine, te je
preuzeta i u prvoj tiskanoj Rabinskoj Bibliji (1516./1517.).
Hebrejski tekst Knjiga o Samuelu obilježen je brojnim oštećenjima koja ipak ne
mijenjaju povijesni i doktrinarni sadržaj knjige. U tom se kontekstu zamjećuju i
znatne razlike između masoretskog teksta i Septuaginte, pri čemu znanstvenici obično
drže da je za prevođenje Septuaginte poslužio neki bolji hebrejski tekst. Tekstovi
46
Usp. Gordon OESTE, Butchered Brothers and Betrayed Families: Degenerating Kinship Structures in
the Book of Judges, u: Journal for the Study of the Old Testament 35 (2011.) 3, 295-316.
86/99
nađeni u Kumranu sličniji su tekstu koji je mogao poslužiti kao predložak za grčki
prijevod. Latinska Vulgata u ovim knjigama donosi vrlo loš tekst koji svoju slabu
kvalitetu vjerojatno duguje lošim hebrejskim tekstovima s kojih je prevođena.
(b) Povijesni okvir
Radnja koja je opisana u Prvoj i Drugoj knjizi o Samuelu odnosi se na razdoblje
uspostave monarhije u Izraelu, a to je otprilike vrijeme između 1050. i 970. pr. Kr.
Riječ je o onom razdoblju koje se u arheologiji drevnog Bliskog istoka obično naziva
željezno doba I, a trajalo je od 1200. do 900. pr. Kr. Arheološka nalazišta iz željeznog
doba I svjedoče o novoj društveno-gospodarskoj prekretnici na području Izraela i
Palestine. Krajem brončanog doba dio je gradova uništen, a civilizacija se osobito
nastavlja u seoskim naseljima. Za ovo su razdoblje tipične kuće sastavljene od po
četiri prostorije, kameni silosi, te cisterne za vodu izdubene u stijeni (npr. u Hazoru).
Počinje uporaba željeza, a zemlja se obrađuje na terasastim površinama. Usto, tu je i
prisutnost filistejske keramike egejskoga tipa i to već od 12. st. pr. Kr. Na početku
željeznoga doba I posvjedočene su značajne tehnološke novosti, bilo da je riječ o
uvoznom napretku, bilo da je riječ o prirodnom razvoju unutar ovoga područja. Ponaj-
prije je ovdje riječ o uporabi željeza za proizvodnju oruđa i oružja. Ova tehnologija
bila je poznata još u kasno brončano doba, ali je bila ograničena samo na proizvodnju
manjih predmeta, dok su gradovi-države prednost kod izrade oruđa i oružja davali i
dalje bronci. Tome je pogodovala razvijena trgovina ciparskim bakrom i iranskim
kositrom, te već postojeća mreža radionica unutar gradova-država. Proizvodnja
željeznih predmeta širi se usporedo sa slabljenjem gradova-država, a zbog svoje jed-
nostavnosti postaje pristupačna i seoskim i putujućim kovačima.47 Došlo je do razvoja
i na području prometa, posebno zbog toga što je na početku željeznog doba pripitom-
ljena deva, a razvija se i pomorstvo.
Kao jedan od preduvjeta za nastanak izraelskoga kraljevstva svakako valja
navesti slabljenje ili propadanje velikih sila: Egipta, hetitskoga kraljevstva i Asirije. U
Egiptu su u vrijeme XX. i XXI. dinastije česte unutarnje borbe, a to je razdoblje
između 1204. i 947. pr. Kr. Asirija je svoju pozornost morala okrenuti prema jugo-
istoku zbog jačanja Babilonije, a Hetiti su se, nakon ugovora s Ramsesom II. (1208.
pr. Kr.), sasvim povukli u zapadnu Kapadociju i Siriju.
Takvo slabljenje velikih sila stvorilo je uvjete za nastanak manjih država na
području drevnog Bliskog istoka. Tu su prije svega Filistejci koji ostvaruju čvrstu
organizaciju uz jugo-istočnu obalu Sredozemnog mora, sa središtima u gradovima
Gazi, Aškelonu, Ašdodu, Ekronu i Gatu, odakle se nastoje probiti i u ostale dijelove
Kanaana. O njihovoj kulturi svjedoče arheološki nalazi u područjima koja su bila u
njihovoj sigurnoj vlasti, ali i u Bet Šemešu, Bet Šeanu, Gezeru, oko Šila, te u
Jeruzalemu.
Drugu skupinu naroda s kojima se Izraelci sukobljavaju na području Kanaana
predstavljaju Amalečani. Riječ je o pustinjskim nomadima koji su nastavali područja
Sinaja, Negeva i Transjordanije, no njima nestaje spomena ubrzo nakon Davida.
47
Mario LIVERANI, Oltre la Bibbia. Storia antica di Israele, Roma - Bari 2003, 51.
87/99
Manju opasnost za Izraelce predstavljaju narodi koji su se smjestili u Transjor-

daniji i ondje uspostavili svoje države: Amonci, Moapci i Edomci. Na sjeveru će, oso-
bito u kasnijim razdobljima na važnosti dobiti Feničani, no spominju se već i u vezi s
Davidom i Salomonom. Uz njih, na sjevero-istoku susjedi Izraelcima bit će Aramejci
sa središtem u Damasku.
(c) Struktura Prve i Druge knjige o Samuelu
Knjige o Samuelu mogu se podijeliti na četiri glavna dijela:
1) Samuel – prorok i sudac u Izraelu: 1 Sam 1 – 12;
2) Šaul – kralj u Izraelu: 1 Sam 13 – 15;
3) Šaul i David – suparnici: 1 Sam 16 – 2Sam 1;
4) David – kralj u Izraelu: 2 Sam 2 – 24.
Već je iz ovih podnaslova jasno da se ove dvije knjige bave opisom prijelaza iz
vremena sudaca u razdoblje monarhije.
(d) Sastav i književne odlike
Prema već spomenutoj rabinskoj predaji, autor je ovih dviju knjiga Samuel i to
za dijelove koji se odnose na razdoblje do njegove smrti, dok je ostalo bilo pripisi-
vano prorocima Natanu i Gadu.
Današnja književna kritika prepoznaje u nastanku ovoga djela dugotrajno obli-
kovanje teksta, koje je prošlo kroz više različitih redakcija. Već je prva redakcija od
prethodnih predaja i tekstova načinila tekst koji se neznatno razlikovao od današ-
njega, a ta se redakcija obično smješta u vrijeme nakon podjele kraljevstva, što znači
već u 10. st. pr. Kr. Svrha je ove redakcije bila opravdati vlast Davidove dinastije na
jugu, sa središtem u Jeruzalemu. Posljednja redakcija smješta se u vrijeme progonstva
u Babilonu, a pripadala je deuteronomističkoj školi. Ona je ovo djelo uključila u
veliku povijest od Mojsija do progonstva, a po svome je stilu vrlo trijezna, te donosi
minimalne preinake u prethodnome tekstu.
Različiti se stilovi susreću u Knjigama o Samuelu. Tu su najprije detaljni opisi,
poput onoga o Šaulovu pomazanju (1 Sam 9,1 – 10,16), o Davidovoj ženidbi s Abi-
gajlom (1 Sam 25) ili o Davidovu životu na dvoru (2 Sam 9 – 20). Uz njih, u ovom se
djelu nalaze i brojni sažeti prikazi, poput sažetka o brojnim Šaulovim ratovima protiv
okolnih naroda (1Sam 14,47-48). Posebno su obilježje ovih knjiga i udvostručenja,
kao što je slučaj s dva opisa Davidova dolaska na Šaulov dvor (1 Sam 16,14-23;
17,55-58); te ispreplitanje izvora, poput onih koji imaju različita gledišta na ustanov-
ljenje monarhije (1 Sam 8).
Premda je pri sastavljanju ovih dviju knjiga bilo korišteno više ranijih izvora,
izrijekom se spominje samo jedan – Knjiga Pravednikova (2Sam 1,18) o kojoj
nemamo podrobnijih saznanja.
(e) Samuel – prorok i sudac u Izraelu: 1 Sam 1 – 12
Prvi dio Knjigâ o Samuelu donosi najprije opis Samuelova rođenja i poziva (1
Sam 1 – 3), potom događaje oko filistejskog zarobljavanja Kovčega Saveza (1 Sam
4 – 7), te izvještaj o uspostavi kraljevstva u Izraelu (1 Sam 8 – 12).
88/99
(i) Samuelovo rođenje i poziv: 1 Sam 1 – 3

Izvještaj o Samuelovu rođenju i pozivu vjerojatno pripada predaji vezanoj uz
svetište u Šilu, a sastoji se od tri epizode koje se bave Samuelovim rođenjem i stupa-
njem u svetište (1,1 – 2,11), Elijevim sinovima (2,12-17.22-36), te Božjom objavom
Samuelu (2,18-21; 3,1-11).
Na samom početku Bog je predstavljen kao JHVH Sebaot (‫)צְבָאוֹת‬, ‫ ‏‬to jest, Gos-
podin nad vojskama (1,3.11). Jasno je stoga da pripovijest koja slijedi nije vezana
samo uz jednu obitelj, Elkanu, Anu i Peninu, nego se odnosi na cijeli Božji narod. U
tom smislu valja razumjeti i motiv žene nerotkinja koja na čudesan način rađa, a koji
je čest u Starom zavjetu (Sara, Rahela, majka Samsonova). Time se naglašava važnost
sina koji ima biti rođen. Riječ je o posebnom pozivu koji se sastoji obično od pet ele-
menata: 1) ukazanje Boga ili anđela; 2) strah osobe u susretu s božanskim; 3) božan-
ska poruka; 4) prigovor ili traženje znaka; 5) davanje znaka kao jamstva.48 U ovoj pri-
povijesti ipak nisu prisutni svi navedeni elementi. Slično kao u slučaju Samsona, i
ovdje je riječ o nazirejskom zavjetu koji, u ime svoga još nerođenog sina, polaže nje-
gova majka (1,11; usp. Br 6,1; 13,5).
Anin hvalospjev koji slijedi nakon Samuelova rođenja (2,1-10) ima oblik
psalma i sliči molitvama u nevolji prisutnima u Psaltiru. Ovaj hvalospjev vjerojatno je
nastao u vrijeme monarhije, jer se na kraju moli za kralja (2,10). Svoje je mjesto
našao u ovom kontekstu zbog spominjanja nerotkinje (2,5).
Epizoda o Elijevim sinovima (2,12-17.22-36) govori o njihovu nepoštovanju
onih prava koja im pripadaju kao svećenicima (usp. Lev 7,28-36; Br 18,8-20; Pnz
18,35), te o njihovoj neposlušnosti ocu (2,22-26). Zbog toga je naviještena i njihova
kazna (2,27-36). Ovaj posljednji navještaj vjerojatno je kasniji dodatak koji udvostru-
čuje događaje iz 3,11-14, a odnosi se na smrt Hofnija i Pinhasa (4,11), pokolj sveće-
nikâ iz Noba (22,18-19), svrgavanje Ebjatara (1 Kr 2,27), te postavljanje Sadokove
obitelji u velikosvećeničku službu u kontekstu borbe za nasljedstvo Davidova
prijestolja.
Samuelov poziv (2,18-21; 3,1-11) smješten je u svetište u Šilu, gdje je on »ras-
tao pred Gospodinom« (2,21). Sam se poziv događa u noćnom viđenju, gdje se Bog
objavljuje kod Kovčega Saveza (3,3), a Samuel je postavljen za proroka u Izraelu
(3,20).
(ii) Kovčeg Saveza kod Filistejaca: 1Sam 4 – 7
Odlomak koji se bavi događajima vezanima uz Kovčeg Saveza u borbama pro-
tiv Filistejaca (1 Sam 4 – 7) s prethodnim je odlomkom povezan svetištem u Šilu, te
likovima Elijem i njegovim sinovima. Samuel se ne spominje sve do 1Sam 7. Odlo-
mak služi kao uvod u pripovijest sklonu monarhiji (1 Sam 9 – 11), nakon čega slijede
ponovno opisi ratova s Filistejcima (1 Sam 13 – 14).
Na početku ovog odlomka opisana je bitka kod Afeka u kojoj je zarobljen Kov-
čeg Saveza (1 Sam 4) koji su Izraelci nosili sa sobom kao znak Božje prisutnosti.
48
Raymond E. BROWN, The Birth of the Messiah, New York – London – Toronto, 1993., 156.
89/99
Tom prilikom pogibaju Hofni i Pinhas, čime se ostvaruje navještaj iz prethodnoga

odlomka. S time je povezana i smrt Elija i Pinhasove žene.
Posebnu epizodu predstavlja opis neprilika što ih među Filistejcima uzrokuje
Kovčeg Saveza (1 Sam 5). U vezi s tim neprilikama spominju se filistejski gradovi
Ašdod, Gat i Ekron. Riječ je o tri od pet središta Filistejaca (ne spominju se ovdje
Gaza i Aškelon).
Nevolje nagone Filistejce da vrate Kovčeg Izraelcima (6,1 – 7,1) koji ga najprije
smještaju u Bet Šemeš, grad na području Jude, na granici s Danom, a dodijeljen Levi-
jevcima, a nakon toga prenose ga u Kirjat Jearim.
Posljednja epizoda ovoga odlomka vraća na prizorište Samuela koji je prikazan
kao sudac i osloboditelj u ime Božje (7,2-17).
(iii) Uspostava kraljevstva: 1 Sam 8 – 12
U opasnosti od bolje organiziranih Filistejaca narod traži kralja (8,1-9). Struja
sklona monarhiji potrebu za kraljem tumači lakšom obranom od neprijatelja. S druge
strane, struja nesklona monarhiji prednost daje teokraciji – Božjoj vlasti u Izraelu
(8,10-22; usp. Suci 9,1-21).
U ovom se odlomku isprepliće nekoliko predaja, posebice s obzirom na Šaulovo
preuzimanje vlasti. Tri su opisa njegova preuzimanja kraljevstva: najprije je opisano
njegovo pomazanje za kralja (9,26 – 10,8), potom je ždrijebom izabran za kralja
(10,17-27 s nastavkom u 8,22), te konačno proglašen kraljem (11,12-15).
(f) Šaul – kralj u Izraelu: 1 Sam 13 – 15
Kraći dio Prve knjige o Samuelu opisuje Šaulovo kraljevanje obilježeno borbom
s Filistejcima (1Sam 13 – 15). Na koncu je o Šaulu dan negativan sud, te ga Bog
odbacuje (15,10-35).49 To pak otvara prostor i za govor o Davidu, te opravdava nje-
govo stupanje na vlast.50
(g) Šaul i David – suparnici: 1 Sam 16 – 2 Sam 1
Ovaj odlomak započinje izvještajem o Davidovu pomazanju za kralja (1 Sam
16,1-13), pri čemu Davida obuzima duh Gospodnji (16,13), dok je Šaula napustio
(16,14). Tada dolazi i do prvog opisa Davidova susreta sa Šaulom (16,14-23). Nekoj
drugoj predaji pripada tekst koji slijedi, a u kontekstu dvoboja s Golijatom (1 Sam 17)
ponovno predstavlja Davidovo podrijetlo (17,12) i ponovno opisuje susret Šaula i
Davida (17,55-58), kao da onoga prethodnoga susreta nije ni bilo. U borbi s Golija-
tom sâm David objašnjava da pobjeda nije njegova, nego da će do nje dovesti Bog
49
D. M. Sellars pruža i drugačiju moguću interpretaciju prema kojoj Šaul, suprotno naviještenom u 1
Sam 8, želi biti kralj po ukusu naroda, što ga prikazuje u pozitivnijem svjetlu. Usp. Dawn M. SEL-
LARS, An Obedient Sevant? The Reign of King Saul (1 Samuel 13–15) Reassessed, u: Journal for
the Study of the Old Testament 35 (2011.) 3, 317-338.
50
J. H. Ferguson drži da odlomke 1 Sam 15,1 – 16,23 i 2 Sam 7,8-29 valja čitati u odnosu na biblijsku
prapovijest, a osobito na Post 2-11. Sve bi trebalo služiti kao Božja potvrda prihvaćanja Davidove di-
nastije kroz kozmičko pomirenje Boga i čovječanstva. Usp. Jamie H. FERGUSON, The Epic and the
Prophetic: A Reading of the Primeval History against 1 Samuel 15-16 and 2 Samuel 7, u: Journal for
the Study of the Old Testament 36 (2012.) 3, 297-320.
90/99
(17,45-47). Ipak, Davidov uspjeh izaziva kod Šaula zavist, a uz nju i početak supar-
ništva između ova dva lika (1 Sam 18). Sukobi Šaula i Davida opisani su kroz zadnjih
trinaest poglavlja Prve knjige o Samuelu (1 Sam 19 – 31), koje obrađuju Davidovo
prijateljstvo s Jonatanom, Davidov bijeg i lutalački život, te dvostruki opis Davidove
velikodušnosti prema Šaulu (1 Sam 24 i 26).
Zadnje poglavlje Prve knjige o Samuelu opisuje Šaulovu smrt (1 Sam 31),
nakon čega slijedi Davidova tužaljka za Šaulom i Jonatanom na početku Druge knjige
o Samuelu (1,17-27). Riječ je o sprovodnoj tužaljki, književnoj vrsti koja se ne može
naći u Psaltiru. U takvim tužaljkama sadržaj se odnosi na prošle događaje, pokojniku
se obično obraća u drugom licu, a Boga se ne spominje. Nasuprot tome, tužaljke u
nevolji, kakve se nalaze u Psaltiru, gledaju unaprijed i predstavljaju prošnju uprav-
ljenu Bogu. Davidova tužaljka uokvirena je pripjevom: »Oh, kako ti slava pade, Izra-
ele, izginuše div-junaci na tvom visu!« (1,19), te: »Oh, kako su izginuli div-junaci, i
oružje bojno kako skršeno je« (1,27). Sličan se pripjev nalazi i unutar tužaljke:
»Usred boja poginuše div-junaci« (1,25), te dijeli tužaljku na dva dijela, gdje se prvi
dio bavi sudbinom i djelima Šaula i Jonatana (1,19-24), dok je drugi dio tužaljka za
Jonatanom (1,25-17).
(h) David – kralj u Izraelu: 2 Sam 2 – 24
Ostatak Druge knjige o Samuelu (2 Sam 2 – 24) bavi se Davidom kao kraljem.
On najprije postaje kraljem Jude sa sjedištem u Hebronu (2,1-4), dok je istovremeno
kralj u Izraelu (to jest kralj sjevera) Šaulov sin Išbaal (2,8-11). Takvo stanje dovodi
do rata između Jude i Izraela, odnosno između doma Davidova i doma Šaulova, u
kojem na kraju pogine i Išbaaolov vojskovođa Abner i sam Išbaal (2,12 – 4,12).
David tada postaje kralj i u Judi i u Izraelu, što je obilježeno njegovim ponovnim
pomazanjem za kralja u Hebronu (5,1-5).
Posebnu važnost ima zauzimanje Jeruzalema u kojem su do tada prebivali Jebu-
sejci (5,6-12). Taj grad otada će se zvati Davidovim gradom (5,7), a postat će i sredi-
šte kraljevstva zbog svoje strateške pozicije. Jeruzalem je, naime, smješten na samoj
granici između sjevernih i južnih plemena. Prema podjeli zemlje u Knjizi o Jošui,
grad je trebao pripasti plemenu Benjaminu, no neposredno uz njegove zidine prolazila
je sjeverna granica Jude. Kako prethodno nije pripadao Izraelcima, u gradu je David
mogao uspostaviti svoju vlast, te ga tretirati kao svoje osobno vlasništvo, izuzeto iz
vlasti bilo kojeg plemena.
U Jeruzalem su smješteni i glavni događaji koji slijede. Onamo je najprije smje-
šten Kovčeg Saveza (2Sam 6), ali i proročanstvo Davidova proroka Natana (7,1-17)
koje će postati važan mesijanski tekst. David, naime, želi izgraditi hram u Jeruzalemu,
no Bog mu, nakon prvotnog Natanova pristanka (7,3), upućuje posebnu poruku. Iz nje
je jasno da David neće sadgraditi hram Gospodinu, nego će Gospodin podići dom
Davidov (7,5.11). Riječ je o igri riječi u kojoj se i za hram i za Davidov dom, to jest
dinastiju, rabi hebrejska riječ ‫בַי ִת‬.‫ ‏‬Neće, dakle, David Gospodinu podići dom, nego
će Gospodin podići dom Davidu. U tom Davidovu domu posebno mjesto zauzima
»potomak« (‫)ז ֶרַ ע‬,
‫ ‏‬kojemu će Bog dati Davidovo kraljevstvo. On će sagraditi dom
Gospodinu, a Bog će utvrditi njegovo prijestolje zauvijek (7,12-13). U doslovnom
smislu ovdje valja prepoznati Davidova sina Salomona koji će doista podići hram u
91/99
III. Prednji proroci: 8. Knjige o Kraljevima
Jeruzalemu (1 Kr 8). Za njega se kaže da će mu Bog biti otac, a on će Bogu biti sin (2
Sam 7,14). Tu rečenicu valja tumačiti najprije u smislu njihove međusobne odanosti,
a naročito u smislu Salomonove ovisnosti o Bogu. Posljednja rečenica proroštva
(7,16) potakla je naknadna tumačenja ovog proroštva, posebice u doba babilonskoga
progonstva, kad više nije bilo kralja ni kraljevstva u Izraelu, niti prijestolja u Jeruza-
lemu. Židovi su tada počeli iščekivati »potomka« iz »doma« Davidova koji će doista
dovijeka kraljevati u Jeruzalemu. Isto tumačenje preuzimaju i kršćani, te ga primje-
njuju na Isusa Krista, kao pravoga Sina Očeva, rođena u domu Davidovu, koji podiže
dom Gospodnji na ovome svijetu i kraljuje dovijeka.
Slijedi Davidova molitva (7,1-17) koja kao svoju središnju temu ima »dom«
Davidov koji je sedam puta spomenut u molitvi.
Nakon kratka opisa Davidovih ratova (2 Sam 8), započinje veliki odlomak koji
se bavi spletkama oko Davidova nasljedstva, koje dovode na kraju do eliminiranja
svih Salomonovih suparnika (2 Sam 9 – 24). U taj je kontekst uključena i pripovijest
o Davidovu grijehu s Bat Šebom i njegovu kajanju, no i ta pripovijest dobro je uklju-
čena u širi kontekst, jer objašnjava okolnosti Salomonova rođenja (2 Sam 11 – 12).51
Unutar eliminacije Salomonovih suparnika, navedeno je smaknuće Šaulovih poto-
maka (21,1-14), nakon čega slijedi Psalam Davidov (2 Sam 22) koji je paralelan s
Psalmom 18 u Psaltiru. Riječ je o pjesmi zahvalnici za izbavljenje od svih neprijatelja.
Nakon psalma slijedi i Davidova besjeda (23,1-7) koja podsjeća na Balaamovo
proroštvo (usp. Br 24), a u nju je uključena i Božja besjeda u obliku mudrosne izreke
(23,3b-4). Svrha je cijele Davidove besjede dati teološki pogled na Davida i njegov
dom, to jest njegovu dinastiju, čime na pravi način zaključuje naraciju prethodnih
poglavlja, pa i psalma u 2 Sam 22.
Nakon popisa Davidovih junaka (23,8-38), te opisa Davidova grijeha s obzirom
na popis, kazne za taj grijeh i Davidova kajanja (24,1-17), Druga knjiga o Samuelu
završava se izvještajem o gradnji žrtvenika »na gumnu Araune Jebusejca« (24,18-25),
na onom mjestu gdje će kasnije biti izgrađen hram.
8. Knjige o Kraljevima
Dvije Knjige o Kraljevima dobile su naslov prema svome sadržaju. One sadrže
tekstove koji se odnose na povijest kraljevstva u Izraelu i Judi, od Davidove smrti pa
do babilonskoga progonstva. I ove dvije knjige izvorno su bile jedinstvena knjiga, a
Septuaginta ih je podijelila na dvije, te su tako postale Treća i Četvrta knjiga o Kralje-
vima, dok su Prva i Druga knjiga o Kraljevima bile današnja Prva i Druga knjiga o
Samuelu. Tekst ovih knjiga dobro je očuvan, premda postoje i ovdje razlike između
grčkoga teksta Septuaginte i hebrejskoga masoretskoga teksta.
51
Y. Berger upravo u Davidovoj reakciji na iznuđenu pogibiju Bat Šebina muža, Urije Hetita, prepoz-
naje prekretnicu koja će presudno utjecati na sudbinu Davidove dinastije, osobito ako se ta reakcija iš-
čitava na pozadini reakcija na pogibiju Amnona i Abšaloma. Usp. Yitzhak BERGER, On Patterning
in the Book of Samuel: 'News of Death' and the Kingship of David, u: Journal for the Study of the Old
Testament 35 (2011.) 4, 463-481.
92/99
(a) Povijesni okvir

Događaji koji o kojima se govori u Knjigama o Kraljevima odnose se na razdob-
lje od oko 970. do 587. pr. Kr. Riječ je o razdoblju koje se u arheologiji drevnog Bli-
skog istoka naziva željezno doba II. Izraelci su u tom razdoblju razvili vrlo žive
odnose s okolnim narodima.
Svojevrsnu prekretnicu koja može označiti i prelazak iz željeznog doba I u
željezno doba II na prostoru Kanaana, odnosno Izraela, predstavlja provala egipat-
skoga faraona Šešonka I. (oko 945.-924. pr. Kr.). Riječ je o prvom faraonu XXII.
dinastije libijskog podrijetla. Osim na unutarnjem planu, moć novoga faraona poka-
zala se i prema van na području Bliskog istoka, do te mjere da je u Biblosu nađen i
njegov kip, što se može protumačiti kao znak vazalskoga odnosa tamošnjih vladara
prema egipatskome faraonu. Ipak, najznačajniji Šešonkov pothvat na tom području
bila je vojna provala na područje Jude i Izraela koja je ostavila brojne tragove razara-
nja. U Karnaku se nalazi reljef s tekstom koji govori o tome pohodu. Riječ je o forma-
liziranom tekstu koji ne donosi mnogo podataka, ali sadrži popis od 154 naselja za
koja se kaže da su uništeni. O tom pohodu postoje i biblijski izvještaji (1Kr 14,35-38;
2Ljet 12,1-12), gdje se kaže da je Salomonov nasljednik Roboam, kralj Jude, platio
danak i tako spasio Jeruzalem. U kasnijim razdobljima Egipat će povremeno obnoviti
prevlast na području istočnog Sredozemlja, a osobito pod faraonom Nekom, oko 610.
pr. Kr. Tada će se dogoditi i sukob s judejskim kraljem Jošijom koji nastoji zauzeti
dijelove palog Sjevernog kraljevstva. Nekov poraz od Babilonaca 605. pr. Kr. kod
Karkemiša otvorio je prolaz Babiloniji prema Kanaanu.
Asirija u ovom razdoblju postaje respektabilna sila na istoku, sa značajnim vla-
darima, Asurbanipalom (884.-858. pr. Kr.), Salmanasarom III. (858.-824. pr. Kr.),
koji je proširio granice Asirije prema sjeveru i zapadu. Kad je Tiglatpileser III.
(745.-727. pr. Kr.) došao na vlast, našao je zemlju u gotovo potpunom rasulu. Poveo
je vrlo uspješne pohode na sjever i osvojio područje kraljevstva Urartu.52 Ovi su
uspjesi potakli vladare narodâ na zapadu da mu dragovoljno plaćaju danak i zapravo
postanu njegovim vazalima. Nakon smirivanja stanja na sjeveru, Tiglatpileser 734. pr.
Kr. kreće prema zapadu, prolazi kroz Siriju, Feniciju i Judu, te osvaja grad Gazu, koja
je bila važna radi uspostavljanja izravne trgovine s Egiptom. Nakon pobune zapadnih
zemalja, kralj ih pokorava, te ih uključuje u Asirsko carstvo. Osvajanja nastavljaju
Salmanasar V. (726.-722. pr. Kr.) koji je gotovo sigurno osvojio Samariju i kraljevs-
tvo Izrael oko 722. pr. Kr., a njegovi su stanovnici preseljeni u Asiriju. Na koncu je
kralj ubijen, a njegovo mjesto zauzima uzurpator Sargon II. (721.-705. pr. Kr.) koji
nastavlja s osvajanjima, a prisvaja si, čini se, i zasluge za osvajanje Samarije.
52
Asirija je bila bitno vojnička država, a cjelokupno je državno ustrojstvo bilo usmjereno na vojsku i
ratovanje. Upravo je zbog toga Asirija kroz stoljeća mogla biti vodeća politička sila na drevnom Bli-
skom istoku. Većina podataka koje imamo potječu iz Novoasirskog carstva i to iz njegova kasnog raz-
doblja. Povijesni izvori ne donose točno brojčano stanje asirske vojske, premda je u doba Sargona II.
morala brojati nekoliko stotina tisuća vojnika, no čitava je ta vojska pozivana samo u veće vojne po-
hode. U vojnom ustrojstvu postojala je stroga hijerarhija koja je bila usko povezana s civilnom upra-
vom carstva.
93/99
U Babiloniji posebnu važnost za područje Jude ima kralj Nabukodonozor II.,

poznat i kao, Nebukadnezar II. (604.-562. pr. Kr.), koji je odmah nakon krunidbe nas-
tavio s osvajanjima na zapadu, dok nije svojoj vlasti podložio cijelo područje Asirije.
Poveo je više pohoda zapadno od Eufrata, u Siriju i protiv Jude. Neke su od tih zema-
lja bile pokorene, a neke su plaćale danak. Godine 601. pr. Kr. Nebukadnezar kreće i
protiv Egipta, no bez uspjeha, što je potaklo zapadne zemlje na pobunu, a među njima
i Judu. Godine 597. pr. Kr. Babilonci osvajaju Jeruzalem, te ondje postavljaju svojeg
kralja Sedekiju, dok prethodnoga s čitavom obitelji odvode u Babilon.53 Jeruzalem je
konačno u potpunosti pokoren 587. pr. Kr., vođe su pogubljeni, a narod velikim dije-
lom odveden u ropstvo.
Uz ova velika carstva, ne smiju se zaboraviti ni manji narodi koji i dalje utječu
na događaje oko Izraela i Jude, a među njima valja istaknuti Aramejce, Edomce,
Moapce, Amonce i Feničane.
(b) Struktura Knjiga o Kraljevima
Knjige o Kraljevima mogu se na temelju svoga sadržaja podijeliti na tri glavna
dijela:
1) Salomonovo kraljevanje: 1 Kr 1-11;
2) Podijeljeno kraljevstvo: 1 Kr 12 – 2 Kr 17;
3) Kraj kraljevstva Jude: 2 Kr 18-25.
(c) Salomonovo kraljevanje: 1 Kr 1-11
Prvi odlomak ovoga dijela Prve knjige o Kraljevima bavi se nastavkom elimina-
cije Salomonovih suparnika (1 Kr 1-2), da bi nakon toga započela s opisom Salomo-
nove slave, gdje je Salomon prikazan kao mudrac, graditelj i trgovac (1 Kr 3 – 10).
U tom kontekstu posebnu pozornost privlače pripreme za izgradnju hrama
(5,15-32), potom sama izgradnja hrama (1 Kr 6 – 7), te posveta hrama koja se odvija
kroz Salomonovu molitvu (8,22-61) i sam obred posvete (8,62-66). Iz teksta Salomo-
nove molitve valja izdvojiti najprije uvjerenje da Bog ne prebiva u hramu, nego na
nebesima (8,30.34.36.39.43.45.49), što govori o razvijenoj teologiji deuteronomis-
tičke škole. Usto, čini se da ova molitva već pretpostavlja progonstvo naroda u Babi-
loniji, jer spominje progonstvo kao posljedicu grijeha naroda (8,46) koji se onda kaje i
moli u zemlji svojih osvajača (8,47-48). Usto, molitva se ne mora više izreći u samom
hramu, nego je dovoljno da bude izrečena tako da se molitelj okrene prema Jeruza-
lemu i prema hramu (8,48), što opet upućuje na vrijeme progonstva, ali i otvara
mogućnost duhovnoga razumijevanja molitve.
Posljednje poglavlje ovog dijela (1 Kr 11) navješćuje već propast Salomonova
kraljevstva, prouzročenu njegovim ženidbama s brojnim strankinjama, po kojima u
Izrael prodiru i tuđi kultovi. Već se tada pobunjuje Jeroboam (11,26-40). Sve zavr-
šava sažetkom o Salomonovu kraljevanju i njegovom smrću (11,41-43).
53
O opsadi „grada Jude“ govori i babilonski ljetopis koji izvještava da je kralj drugoga dana mjeseca
adara osvojio grad i zarobio kralja, te postavio ondje kralja po svome izboru, dok je bogati plijen pos-
lao u Babilon.
94/99
(d) Podijeljeno kraljevstvo: 1 Kr 12 – 2 Kr 17

Nakon Salomonove smrti, njegov sin i nasljednik Roboam ne uspijeva zadržati
jedinstvo kraljevstva, već se ono dijeli prema starim granicama na sjeverno kraljevs-
tvo Izrael s deset plemena i južno kraljevstvo Judu koje obuhvaća dva plemena, Judu i
s njime već asimiliranoga Šimuna. Dok je Roboam iz Jeruzalema vladao Judom, u
Tirsi se nad Izraelom zakraljio Jeroboam, obično nazivan Jeroboam I. koji je pret-
hodno bio nadglednik Salomonovih javnih radova. Njemu je u Šilu bilo prorečeno da
će kraljevati nad deset plemena (1 Kr 11,29-39).
Za kraljevstvo Izrael, to jest sjeverno kraljevstvo, značajno je da ono nije imalo
stalne dinastije, već su se one često nasilnim putem izmjenjivale. Među značajnije
vladare ubrajaju se Jeroboam I. koji uspostavlja svetišta ili daje veću važnost već pos-
tojećim svetištima u Danu i Betelu. Drugi je značajniji kralj Omri (oko 885.-874. pr.
Kr.) koji seli sjedište kraljevstva iz Tirse u Samariju i postaje začetnik Omrijeve
dinastije, a svoju vlast širi i na područje Moaba, istočno od Mrtvoga mora. Iz iste je
dinastije i njegov sin Ahab koji se ženi Jezabelom koja je bila kći feničkoga kralja
Tira i Sidona. Vrijeme je to velikoga materijalnoga napretka sjevernoga kraljevstva,
no sa stranom princezom, s osnaženom trgovinom i prometnim vezama, u kraljevstvo
sve snažnije prodire i štovanje tuđih bogova, posebice feničkoga Baala. U to doba
posebnu ulogu u očuvanju vjere u jednoga Boga Izraelova imaju proroci Ilija i Elizej.
Još je jedan značajan kralj sjevera Jeroboam II. (oko 783.-743. pr. Kr.) koji dodatno
širi granice svoga kraljevstva.
O ovome kraljevstvu postoje brojni izvanbiblijski izvori, posebice arhivi Salma-
nasara III. u Asiriji, koji govore o bitci kod Karkara na Orontu (oko 853. pr. Kr.), gdje
se kaže da je Salmanasar pobijedio kralja Arama Benhadada II. i kralja Izraela Ahaba.
Tu je i aramejska stela iz Dana, odnosno natpis kralja Hazaela, koja je u tri fragmenta
nađena na samom sjeveru Izraela (1993.-1994.), a opisuje propast Omrijeve dinastije i
uspostavu Jehuove dinastije na sjeveru, pod patronatom Aramejaca iz Damaska. Na
tom natpisu Hazael kaže da je ubio: »Jorama, sina Ahabova, kralja Izraela« i »Ahazju,
sina Joramova, iz doma Davidova« (usp. 2Kr 8,12-13.28-29). Postoje još i druge
vijesti o sjevernom kraljevstvu, pa tako oko 800. pr. Kr. asirski kralj prima danak od
kralja Arama i kralja Izraela.
Oko 734. pr. Kr. asirski kralj Tiglatpileser III. osvaja dio Galileje, 732. pr. Kr.
osvaja Damask, a 722. ili 721. pr. Kr. Salmanasar V. ili njegov nasljednik Sargon II.
osvaja Samariju i osniva asirsku provinciju Samerinu.
Kroz cijelu to razdoblje na jugu, u Judi, na vlasti ostaje Davidova dinastija i
vlada neovisnim ili poluovisnim kraljevstvom koje nekad mora plaćati danak Egiptu,
nekad Asiriji, a nekad mora ići u rat za račun sjevernoga Izraela. Nakon prvoga kralja,
Roboama, i svi ostali kao svoje središte imaju Jeruzalem, a među najvažnije kraljeve
Jude ubrajaju se Ezekija (716.-687. pr. Kr.) i Jošija (640.-609. pr. Kr.). Za vrijeme
Ezekije jača državna vlast nakon pada Samarije, pa se Juda širi i prema sjeveru, a
kralj obnavlja i utvrđuje Jeruzalem. Jošija, pak, provodi centralizaciju državne vlasti
pomoću centralizirane religije, jer je otada propisano da se žrtve smiju prinositi samo
u jeruzalemskome hramu. U vrijeme Ezekije smješta se djelovanje proroka Izaije, a u
doba Jošije proroka Jeremije.
95/99
U izvanbiblijskim izvorima mnogo je manje podataka o južnom kraljevstvu, već

i zbog toga što je u tadašnjim okolnostima ono bilo slabije od svojih sjevernih suna-
rodnjaka. Već spomenuti faraon Šešonk I. (946.-925. pr. Kr.) pljačka Hram u Jeruza-
lemu, a Asirac Sargon II. 711. pr. Kr. osvaja Ašdod na zapadu Jude. Sanherib, Sargo-
nov nasljednik, kralju Ezekiji otima 46 gradova i prisiljava ga da mu plaća danak.
Među tim gradovima bio je i Lakiš, jugozapadno od Jeruzalema, gdje su nađeni zapisi
židovskih branitelja, a o opsadi postoji i reljef u asirskome središtu, Ninivi. O istom
razdoblju svjedoče i arheološki ostaci koji govore o Ezekijinim radovima na utvrđiva-
nju Jeruzalema, od proširenja zidina grada, do prokapanja tunela kojim je voda spro-
vedena u unutrašnjost zidina. Iz vremena Asarhadona (680.-669. pr. Kr.) postoje
zapisi o tome da je ovaj asirski kralj primao danak od zapadnih kraljeva, a među
njima je spomenut i judejski kralj Manaše. Konačno, Asurbanipalova biblioteka u
Ninivi spominje također Manašea koji plaća danak i tome asirskome kralju.
Oko 625. pr. Kr. raste moć Babilonije, kad Nabukodonozor II. egipatskome
faraonu Neku otima Asiriju i područje Sirije, a krajem 7. st. pr. Kr. osvaja i Aškelon,
zapadno od Jeruzalema. 597. pr. Kr. opsjeda Jeruzalem, a kraljevi Jude postaju nje-
govi vazali. Nebuzaradana opisuje deuteronomistički pisac kao rušitelja Hrama i Jeru-
zalema, a ime Nebuzaradan nalazi se na vrhu tadašnjeg babilonskog popisa kraljev-
skih službenika. Juda tada dobiva upravitelja, a dio naroda odlazi u Egipat (2 Kr
25,22-26).
Druga knjiga o Kraljevima, a tako i cijela deuteronomistička povijest ili zbirka
Prednjih proroka, završava pomilovanjem kralja Jojakina u Babilonu (2 Kr 25,27-30).
Znak je to da Davidova dinastija nije nestala, pa se otvara nada za budućnost.
96/99
IV. Sadržaj: 8. Knjige o Kraljevima
IV. Sadržaj
I. Uvod 1
1. Opis kolegija 1
2. Sadržaj kolegija 1
3. Literatura 1
a. Obavezna literatura 1
b. Dodatna literatura 2
II. Petoknjižje 2
1. Naslov 2
2. Formalno jedinstvo Petoknjižja 3
3. Sadržaj Petoknjižja 4
a. Kronološki pregled 4
4. Povijesni ambijent 4
a. Babilonija 4
b. Asirija 6
c. Egipat 7
d. Kanaan i njegovi neposredni susjedi 8
5. Teološka poruka 8
6. Nastanak Petoknjižja 9
a. Do 16. stoljeća 9
b. Počeci modernog proučavanja 10
c. Julius Wellhausen i teorija o četiri dokumenta 10
d. Nakon Wellhausena do 70-ih godina 11
e. Hermann Gunkel i povijest književnih vrsta 12
f. Gerhard von Rad 12
g. Martin Noth i povijest tradicija 12
h. Stanje 70-ih godina 13
i. Današnje stanje istraživanja o nastanku Petoknjižja 13
7. Knjiga Postanka 15
a. Struktura Knjige Postanka 15
b. Povijesni i arheološki kontekst 16
c. Teološka poruka Knjige Postanka 16
d. Tekst Knjige Postanka 17
e. Knjiga Postanka u suvremenom istraživanju 17
f. Proslov: U početku (1,1 – 2,3) 17
i. Struktura, forma i povijesni kontekst 17
ii. Tumačenje 18
g. Povijest stvaranja neba i zemlje (2,4 – 4,26) 20
ii. Tumačenje 22
h. Povijest Adamova roda (5,1 – 6,8) 25
ii. Tumačenje 25
i. Povijest Noina roda (6,9 – 9,29) 27
ii. Tumačenje 28
97/99
j. Povijest roda Noinih sinova (Post 10,1 – 11,9) 30

i. Noa i njegovi sinovi (10,1-28) 30
ii. Babilonska kula (11,1-9) 30
k. Povijest Šemova roda (Post 11,10-26) 31
l. Povijest Terahova roda (Post 11,27 – 25,11) 31
i. Književni oblik 31
ii. Povijesni i društveni kontekst 31
iii. Terahov rod (Post 11,27 – 25,11) 32
iv. Povijest Jišmaelova roda (25,12-18) 37
v. Povijest Izakova roda (25,19 –35,29) 37
vi. Povijest Ezavova roda (Post 36,1 – 37,1) 40
vii. Povijest Jakovljeva roda (Post 37,2 – 50,26) 40
8. Knjiga Izlaska 46
a. Teologija Knjige Izlaska 46
b. Sastav Knjige Izlaska 46
c. Povijesne okolnosti izlaska 46
d. Struktura Knjige Izlaska 47
e. Oslobođenje izraelskog naroda iz Egipta (1,1 – 15,21) 47
i. Položaj Izraelaca u Egiptu (1,1-22) 47
ii. Mojsijevo rođenje i priprava za poslanje (2,1 – 7,7) 48
iii. Čudesa u Egiptu i prva Pasha (7,8 – 13,16) 52
iv. Prijelaz preko mora (13,17 – 15,21) 54
f. Putovanje kroz pustinju do Sinaja (15,22 – 18,27) 55
g. Sinajski savez sa svojim zakonodavstvom (19,1 – 40,38) 56
i. Savez i Deset zapovijedi (19,1 – 20,21) 57
ii. Zakonik Saveza (20,22 – 23,33) 58
iii. Sklapanje Saveza (Izl 24) 59
iv. Upute o svetištu i bogoslužju (25 – 31) 59
v. Otpad i obnova Saveza (32-34) 59
vi. Podizanje svetišta (35 – 40) 59
9. Levitski zakonik 60
a. Žrtveni obrednik (Lev 1 – 7) 60
b. Posveta, prava i dužnosti svećenika (Lev 8-10) 61
c. Obredna čistoća i nečistoća (Lev 11 – 15) 61
d. Dan pomirenja (Lev 16) 61
e. Zakon svetosti (Lev 17 – 26) 62
10. Knjiga Brojeva 62
a. Pripreme za polazak (1,1 – 10,10) 63
b. Putovanje od Sinaja do Kadeša (Br 10,11 – 20,21) 64
c. Putovanje od Kadeša do praga Obećane zemlje (20,22 – 36,13) 65
11. Ponovljeni zakon 66
a. Prvi Mojsijev govor 67
b. Drugi Mojsijev govor 68
c. Treći Mojsijev govor 68
d. Narativni dio 68
III. Prednji proroci 70
1. Formalno jedinstvo 70
2. Sadržaj Prednjih proroka 71
98/99
3. Povijesni ambijent 71
4. Nastanak Prednjih proroka 72
a. Martin Noth i deuteronomistička povijest 72
b. Göttingenska i harvardska škola 73
c. Današnje stanje istraživanja o deuteronomističkoj povijesti 74
d. Diskusija o historiografskoj vjerodostojnosti 74
5. Knjiga o Jošui 75
a. Povijesni i arheološki kontekst 75
b. Struktura Knjige o Jošui 76
c. Književna vrsta Knjige o Jošui 76
d. Prolog: Jš 1,1-9 76
e. Osvajanje Kanaana: 1,10 – 12,24 77
i. Osvajanje Jerihona (2 – 6) 77
ii. Neuspjeh i osvajanje Aja (7,1 – 8,29) 78
iii. Žrtva i savez na Ebalu (8,30-35) 79
iv. Savez s Gibeoncima (Jš 9) 79
v. Osvajanje Kanaana (Jš 10 – 12) 79
f. Razdioba zemlje (Jš 13 – 21) 80
g. Epilog: Jš 22 – 24 80
6. Knjiga o Sucima 81
a. Struktura knjige o Sucima 81
b. Povijesno-zemljopisni proslov (1,1 – 2,5) 81
c. Teološko-doktrinarni proslov (2,6 – 3,6) 82
d. Dvanaest sudaca u Izraelu: 3,7 – 16,31 82
i. Veliki suci 83
ii. Mali suci 85
e. Dodaci (17-21) 86
7. Knjige o Samuelu 86
a. Tekst Knjiga o Samuelu 86
b. Povijesni okvir 87
c. Struktura Prve i Druge knjige o Samuelu 88
d. Sastav i književne odlike 88
e. Samuel – prorok i sudac u Izraelu: 1 Sam 1 – 12 88
i. Samuelovo rođenje i poziv: 1 Sam 1 – 3 89
ii. Kovčeg Saveza kod Filistejaca: 1Sam 4 – 7 89
iii. Uspostava kraljevstva: 1 Sam 8 – 12 90
f. Šaul – kralj u Izraelu: 1 Sam 13 – 15 90
g. Šaul i David – suparnici: 1 Sam 16 – 2 Sam 1 90
h. David – kralj u Izraelu: 2 Sam 2 – 24 91
8. Knjige o Kraljevima 92
a. Povijesni okvir 93
b. Struktura Knjiga o Kraljevima 94
c. Salomonovo kraljevanje: 1 Kr 1-11 94
d. Podijeljeno kraljevstvo: 1 Kr 12 – 2 Kr 17 95
IV. Sadržaj 97
99/99

1tepert Darko Skripta Petoknjižje PDF

Uploaded by

Document Information

Original Title

Copyright

Available Formats

Share this document

Share or Embed Document

Sharing Options

Did you find this document useful?

Is this content inappropriate?

Copyright:

Available Formats

1tepert Darko Skripta Petoknjižje PDF

Uploaded by

Copyright:

Available Formats

Uvod i egzegeza Starog zavjeta I

Petoknjižje i Prednji proroci

(b) Dodatna literatura

wẻēlleh šemôṯ ἔξοδος

bemiḏbar (u pustinji) ili ἀριθµοί

̉ēlleh haddeḇārîm δευτερονόµιον

2. Formalno jedinstvo Petoknjižja

Iako je i dalje prevladavala sumerska religija, u Hamurabijevo doba određenu

autorstvo Petoknjižja, pojavljuju se samo u gnostičkim krugovima i sljedbama, a pro-

njegovo neprihvaćanje nadnaravnog u nastanku religije, nedovoljne arheološke pot-

za J i E. Konačno, P, koji bi se sastojao od „svećeničke zbirke“ i kasnije zakonske

znanstvenici variraju u njegovu datiranju, od razdoblja prije progonstva do samog raz-

25,19 – 35,29 8) Povijest Izakova roda

3. dan: podjela zemaljskih voda = 6. dan: zemaljske životinje i čovjek

podijeliti na ubojstvo Abelovo (4,1-16), Kajinova obitelj (4,17-24) i Šetova obitelj

(i) Struktura, forma i povijesni kontekst

8) Božanski monolog (8,15-17)

vedena kao »korablja«, a nalazi se samo u izvještaju o potopu i u vezi Mojsijeve

U ovom slučaju Bog svojevoljno i slobodno sklapa savez s čovjekom. Stoga je

raspršenošću po svoj zemlji (11,8). Vidljiva je dakle i ovdje hijastička struktura: a)

6) Rađa se Jišmael, no on nije sin obećanja, pa je udaljen od Obećane zemlje (Post

(1) Abrahamov poziv

(2) Abrahamova vjera

(3) Božja obećanja Abrahamu

(Post 22,16-18). Nastavak se može pratiti i u ostalim tekstovima Postanka i Izlaska

(4) Savez s Abrahamom

(5) Izakova žrtva (Post 22,1-19)

18,12-15; 21,6). Time se tumači da ‫ ‏יִצְחָק‬dolazi od glagola ‫ ‏צחק‬koji znači »smijati

šava da je mudrost od Boga (41,16.38). Povijest Jakovljeva roda povezuje Povijest

Efrajimovih i Manašeovih potomaka, pa dolazi do broja 75 koji će preuzeti i Djela

da su kanaanski gradovi-državice u vazalnom odnosu prema Egiptu, a njihovi vladari

Posljednja rečenica s faraonovom zapovijeđu: »Svako muško dijete koje se rodi

(iii) Čudesa u Egiptu i prva Pasha (7,8 – 13,16)

dio ovoga odlomka povezuje propise o Pashi s naracijom o pomoru prvorođenaca

(iv) Prijelaz preko mora (13,17 – 15,21)

Sljedeću etapu označava pustinja Sin (16,1), vjerojatno negdje na jugozapadu

5) Otpad i obnova Saveza (32 – 34)

(i) Savez i Deset zapovijedi (19,1 – 20,21)

njegove uporabe u magiji. Propis o svetkovanju subote (20,8-11) nalazi se otprilike u

Na kraju se nalazi svečani zaključak (23,20-33) deuteronomističkoga stila koji

(e) Zakon svetosti (Lev 17 – 26)

10. Knjiga Brojeva

milostiv (6,25). Molitva je to za Božju prisutnost koja čovjeku neće naškoditi.

zaštite, a s Izraelcima je Gospodin (14,9). Zbog takva postupanja Kaleb je jedini

11. Ponovljeni zakon

prenesene su u Judu i Jeruzalem, gdje dobivaju zakonsku snagu osamnaeste godine

ovdje predstaljen Jošua kao Mojsijev nasljednik (31,1-30). Mojsijev hvalospjev

III. Prednji proroci

2. Sadržaj Prednjih proroka

4. Nastanak Prednjih proroka

U kasnijem razvoju znanstvenoga istraživanja došlo se do općenito prihvaćenog

istovremeni proroci (P. K. McCarther i A. Campbell). Stoga oni pretpostavljaju još

daje teološko tumačenje za Jš 1 – 12 s osvajanjem zemlje i Jš 13 – 21 s raspodjelom

(f) Razdioba zemlje (Jš 13 – 21)

dodani opisi o plemenu Manašeovu i Efrajimovu (1,27-36), gdje je također vidljivo da

sudac pleme protivnici godine tlačenja godine mira

Manju opasnost za Izraelce predstavljaju narodi koji su se smjestili u Transjor-

(i) Samuelovo rođenje i poziv: 1 Sam 1 – 3

Tom prilikom pogibaju Hofni i Pinhas, čime se ostvaruje navještaj iz prethodnoga

(a) Povijesni okvir

U Babiloniji posebnu važnost za područje Jude ima kralj Nabukodonozor II.,

(d) Podijeljeno kraljevstvo: 1 Kr 12 – 2 Kr 17

U izvanbiblijskim izvorima mnogo je manje podataka o južnom kraljevstvu, već