2.2.

Književna zaostavština dukljanske epohe

Povezana morem i s Istokom i sa Zapadom, a kopnom, produžetkom rimske ceste Via Egnatia,
preko Soluna s Carigradom, Duklja (kasnije Zeta) bila je u neposrednoj blizini raskršća i putova
kojima su se kretali hrišćanski misionari, bogumili i krstaši te kojima se prenosila vizantijska
literature u prijevodima. Preko Zete prodirala je glagoljica (V. Jagić, B. Vodnik). Tuda su i
bogumili priješli u Bosnu kad je Nemanja spalio njihove „nečastive knjige“, kako to spominje
Prvovenčani u žitiju svoga oca. Na ovome prostoru dominirala je latinska epigrafika, još od doba
Ilira, ali je moralo postojati i grčko pismo, pisano u doba prevrata. S benediktincima javlja se
mogućnost ozvaničenja narodnoga jezika, jer je to bilo uneseno u pravila njihova reda. Novi
benediktinci, regrutovani in situ, nijesu učili maternji jezik, već latinski. Iz toga se može
pretpostaviti da su se u Duklji od IX v. mogla upotrebljavati čak četiri pisma (latinica, glagoljica,
ćirilica i grčko pismo). Zapisnik o primopredaji moštiju Sv. Tripuna u Kotoru (809) bio je na
grčkom, a Sv. Anastasija u Zadru na latinskom. Počeci književnoga stvaranja na Crnogorskome
primorju povezani su s kultovima Sv. Tripuna (Kotor), Sv. Mikule (Bar), Bl. Vladimira
(Krajina), poput kasnijeg kulta Bl. Ozane (Kotor). O Sv. Tripunu govori Andreacijeva povelja, a
o Sv. Mikuli novija, djelimično čakavizirana verzija u Bodleiani, s tragovima barskoga porijekla.
Iz Krajine je legenda o Vladimiru i Kosari, nastala, svakako, ubrzo nakon Vladimirove
mučeničke smrti (1016). Za XI v. vežu se barski epitafi, mahom u leoninskom stihu, na
latinskom, posvećeni barskim crkvenim velikodostojnicima.
Sredinom XII v. nepoznati Baranin (Pop Dukljanin) preveo je, kako sam kaže, sa
slovenskog na latinski Kraljevstvo Slovena (Regnum Sclavorum), koje je Orbini unio u svoje
istoimeno djelo (1601) na talijanskom. Ovaj ljetopis je kompiliran u pripovjedačkom stilu, a
najljepša je pomenuta legenda o Vladimiru i Kosari, samo tu sačuvana, s naznakom da o
Vladimirovim podvizima ima posebno djelo (liber gestorum eius). Vladimir, kao katolički svetac
i vladar dukljanske države, nije mogao da utiče na srpska žitija.

2.3. Istorijski značaj Kraljevstva Slovena Popa Dukljanina (Ljetopis Popa Dukljanina)
 Srednjovjekovna crnogorska hronika Kraljevstvo Slovena Popa Dukljanina, sa svoja dva
dosad poznata rukopisa, još od prvoga izdanja u talijanskome prijevodu Mavra Orbina iz 1601.
godine pobuđuje pažnju brojnih istraživača i znatiželjnika. I pored toga što je to djelo bilo
predmetom i doktorskih disertacija (E. Peričić, A. Njumen, S. Bujan), i akademskih beśeda (Lj.
Jovanović), i kraćih ili dužih studija, a publikovana su i brojna savremena izdanja (F. Šišić, V.
Mošin, S. Mijušković, A. Ivahnjuk, J. Leśni, P. Mijović, D. Sindik, R. Rotković, E. Peričić, V.
D. Nikčević, T. Živković, I. Mužić, A. Papageorgiu), čini se da hronika do danas nije cjelovito
ispitana, niti je njen značaj, u svijetlu istorijske valorizacije, adekvatno ocijenjen. Ovđe ćemo
pokušati dati izvjesne uvodne napomene o nekim značajnim problemima izučavanja Kraljevstva
Slovena te ukratko ukazati na istorijske okolnosti u kojima je spis nastao i na moguće refleksije
toga stanja na konačno uobličenje hronike.

Na početku, postavlja se pitanje: koji su to temeljni problemi koji stoje pred istraživačima
prilikom pokušaja kritičke analize hronike Kraljevstvo Slovena Popa Dukljanina?

Rukopisi, redakcije

Ono što se nudi kao fakticitet jesu postojeći rukopisi, redakcije i prijevodi hronike. Ono,
pak, oko čega ne postoji generalna saglasnost u nauci jeste starina pojedinih redakcija i prijevoda
i njihov međusobni odnos.

1) U knjizi benediktinca Mavra Orbina, opata manastira na ostrvu Mljetu, Il regno de gli Slavi
hoggi corrottamente detti Schiavoni, Pesaro 1601, str. 205–239, prvi je put publikovan tekst
Kraljevstva Slovena, i to u talijanskome prijevodu s nekoga nama nepoznatoga predloška.

2) Trogiranin Ivan Lucić publikovao je latinski tekst hronike u knjizi De regno

Dalmatiae et Croatiae libri sex, i dao mu naslov Presbyteri Diocleatis Regnum Sclavorum,
Amsterdam 1666.

I Orbinovo i Lucićevo izdanje hronike sadrže Uvod, odnosno obraćanje pisca čitaocu
(Auctor ad lectorem), u kome se obrazlaže kako je to djelo autorov prijevod slovenskoga Spisa o
Gotima (Libellus Gothorum) na latinski jezik (Regnum Sclavorum). Takav uvod, dakle,
eksplicira postojanje slovenskog originala hronike, kome, međutim, nema ni traga.

3) Hrvatska redakcija pronađena je početkom XVI vijeka u Krajini (Makarsko primorje).

Po svojoj sadržini kao da predstavlja samo dio integralnoga teksta hronike. Prihvatimo li podjelu
hronike na glave, što ju je uveo Ivan Črnčić 1874. godine, integralni tekst hronike bio bi
podijeljen na 47 glava, dok bi Hrvatska kronika zapremala 28 glava, od kojih se tekstovi
poklapaju do 24, a djelimično i do 26. glave. Posljednje dvije glave Hrvatske kronike zasebna su
cjelina i govore o vladavini i smrti hrvatskoga kralja Zvonimira. Da li je takva Hrvatska kronika
(s izuzetkom posljednje dvije glave) djelo koje je prethodilo nastanku Kraljevstva Slovena –
možda zagonetni Libellus Gothorum – ili je, ipak, riječ o nešto kasnijem prijepisu dijela
Kraljevstva Slovena koji se u većoj mjeri tiče povijesti Donje Dalmacije, odnosno Bijele
Hrvatske, pitanje je na koje nauka još nije dala decidan odgovor. Jedan prijepis Hrvatske kronike, iz
sredine XVI vijeka, publikovao je Ivan Kukuljević u prvoj knjizi svog Arhiva za povjesnicu
Jugoslavensku godine 1851.

4) Latinski prijevod Hrvatske kronike izvršio je književnik Marko Marulić 1510. godine,
sa predloška za koji je neizvjesno da li je identičan onome koji je publikovao Kukuljević. Taj je
prijevod štampao Ivan Lucić, 1666. godine, u već pomenutoj knjizi.

Osim pomenutih redakcija i prijevoda Dukljanska hronika nam se sačuvala i u dva

latinska rukopisa. Jedan se čuva u Vatikanskoj biblioteci i najvjerovatnije je prepisan u
skriptorijumu Ivana Lucića oko 1650. g., a služio je kao predložak svih dosadašnjih izdanja
hronike (uključujući i savremene: F. Šišića, V. Mošina i S. Mijuškovića). Drugi poznati rukopis
je tzv. Beogradski rukopis, koji je otkriven u Narodnoj biblioteci u Beogradu 1968. godine, a
najvjerovatnije je prepisan oko 1648. godine. Tekstovi ta dva rukopisa podudaraju se u osnovi,
ali, kako ističu istraživači koji su imali uvid u Beogradski rukopis, postoje razlike u varijantama
ličnih imena, kao i u tome „da se (...) ovdje nalaze riječi koje su izostavljene u Lučićevu
rukopisu a koje čine tekst potpunijim!“

Naziv
 U obimnoj literaturi o Kraljevstvu Slovena, kao bitno pitanje, pritom različito tretirano,
nameće se i sam naziv djela. Još od prvoga latinskog Lucićeva izdanja različiti komentatori i
priređivači imenuju ga na različite načine, a primjetna je, uglavnom, tendencija da se djelu
nameće naziv na osnovu literarne vrste kojoj pripada. No i tu su mišljenja podijeljena. O dilemi
da li tu hroniku uvrstiti u beletristiku ili istoriografiju, a što su posljednji komentatori – prije svih
Eduard Peričić – ubjedljivo otklonili svrstavši Dukljaninovu hroniku u istoriografsku literaturu,
biće riječi nešto kasnije.

U gotovo svim novijim izdanjima za to djelo prihvaćen je naziv Ljetopis Popa

Dukljanina. I pored toga, još i danas, u nauci srijećemo i naziv hronika, rjeđe anali (što je,
zapravo, sinonim ljetopisu), a bilo je pokušaja da se nametne i naziv Barski rodoslov. S obzirom
na to da Dukljaninovo djelo pośeduje neke osobine svih tih – uostalom i ne naročito precizno
diferenciranih – vrsta, to je prilično teško kategorički ga svrstati bilo đe. Tako bi, recimo, u
analima ili ljetopisima uz opisane događaje morale biti notirane i godine zbivanja, a sami
događaji bi trebalo da se odvijaju neposredno, sukcesivno, i da im je pisac savremenik. U
Kraljevstvu Slovena, osim dva datuma uz koje ne stoje i godine, kao i veoma nepouzdanoga
nabrajanja godina vladanja pojedinih vladara, nemamo tih bitnih elemenata ljetopisa.
Dukljaninovo djelo nije ni hronika u širem smislu (u njima se izlaže istorija od postanka svijeta
do događaja kojima je pisac savremenik), ali uporedbom sa nekim drugim djelima koja se
svrstavaju u korpus srednjovjekovnih hronika a pośeduju u odnosu na tu vrstu nedostatke koje
ispoljava i Kraljevstvo Slovena, Dukljaninovo bi djelo najprimjerenije bilo svrstati u hronike. I
pored nekih osobina rodoslova – po ugledu na Stari zavjet Dukljanin nastoji sve vladare povezati
zamišljenom genealogijom – u Kraljevstvu Slovena preovladava pripovjedna, a ne genealoška
metoda.

No za određivanje samoga imena hronike ova razmatranja i nijesu od primarnoga

značaja, budući da konstatacije nekih istraživača da „djelo nema svoj originalni naslov“ nijesu
tačne. S pozivom na autora hronike, koji u samom uvodu djela donosi njegovo ime – Sclavorum
regnum, i njegova prvog izdavača, koji joj daje naslov Presbyteri Diocleatis Regnum Sclavorum,
držimo da je najadekvatniji naslov ove srednjovjekovne hronike zapravo – Kraljevstvo Slovena Popa
Dukljanina.
Vrijeme nastanka

Vrijeme postanka hronike Kraljevstvo Slovena bilo je takođe problematizovano.

Međutim, ozbiljnijim pristupom pri izučavanju te nedoumice moguće je doći do makar približno
dobro određenoga vremenskog okvira. Na osnovu analize latinskoga uvoda u dukljansku
hroniku, kao i na osnovu samoga teksta hronike, nastanak slovenskoga originala Kraljevstva
Slovena možemo datirati u treću četvrtinu XII vijeka. Bilo je i drugačijih mišljenja, pa je
Ljubomir Jovanović 1902. godine tvrdio da je djelo nastalo u XVI vijeku, a Slavko Mijušković –
u drugoj polovini XIV, najkasnije do sredine XV stoljeća, što nijesu potkrijepili valjanom
argumentacijom. Spisak autora koji postanak hronike stavljaju u XII vijek znatno je duži. Franjo
Rački smatra da je djelo nastalo u Baru u periodu od 1143. do 1154. god. No, s obzirom na to da
se posljednji događaji opisani u Kraljevstvu Slovena vezuju za 1148/49. god., njegova donja
granica bi se morala pomjeriti još naprijed. Konstantin Jireček drži da je hronika mogla nastati
posljednjih godina vladavine cara Manojla I, i daje vremenski okvir od 1160. do 1180. god.
Priređivač savremenoga izdanja Ljetopisa Popa Dukljanina, iz 1928. godine, Ferdo Šišić
oprezno sugeriše raspon od 1148/49. god. do najkasnije 1200. god. i to vrlo ubjedljivo elaborira.
Vladimir Mošin uzima Šišićevu donju granicu i tvrdi da je hronika napisana baš 1149. godine. U
skladu s polaznom premisom svoje studije da je pisac hronike barski nadbiskup Grgur, E. Peričić
je nastojao dokazati da je Kraljevstvo Slovena napisano između 1177. god. i 1189. god. I pored svega,
na osnovu iscrpne analize, i bez nametanja imperativa kao kod Peričića, čini se da je najbliži istini
Nikola Banašević kada postanak hronike stavlja u period „između 1150. i 1180. godine“, i dodaje: „To
je najteže doba dukljanskih vladara a isto tako i barskih biskupa.“

U novije vrijeme javili su se pokušaji da se vrijeme nastanka hronike ponovo problematizuje.

Prvo je Tibor Živković u obimnoj studiji Gesta regum Sclavorum pokušao dokazati da je Ljetopis
nastao krajem XIII i početkom XIV stoljeća. Svoje zaključke temeljio je uglavnom na loše
postavljenim hipotezama, metodološki neprihvatljivim domišljanjima i problematičnim analizama,
čime je u potpunosti obezvrijedio svoj istraživački napor. Još manje ubjedljiv je pokušaj Solanž Bujan
da autorstvo hronike pripiše njezinu prvom izdavaču Mavru Orbinu. Uprkos činjenici da je doktorirala
na Ljetopisu te da je nesporno dobar poznavalac te problematike, Bujan je u svojemu radu posegla za
revizionističkim hipotezama koje su je dovele do neutemeljenih zaključaka, pri čemu posebno čudi
njeno oglušenje o bogatu literaturu o tome problemu. Diletantska analiza koju je iznijela u svojemu
radu suprotstavljena je čak i temeljnim zaključcima njene doktorske disertacije. I Živković i Bujan u
svojim revizionističkim prilozima ignorišu činjenice koje čvrsto idu u prilog dataciji hronike u XII
vijek. Tako niko od autora koji nude revizionističke sudove nije argumentovano osporio nekoliko
krucijalnih dokaza koje postanak spisa smještaju u drugu polovinu XII vijeka, a koje je, slijedeći
Šišića, izdvojio Vladimir Mošin:

1) Način datiranja smrti kralja Svetopeleka i Sv. Vladimira đe se spominje prva ili druga
polovina mjeseca (intrans ili exient). Taj način određivanja dana u mjesecu javio se u Italiji i bio
uobičajen od XI do prve polovine XIII vijeka.

2) Podatak o Crkvi Sv. Ivana Lateranskog u glavi XXV mogao se pojaviti samo prije
1308. kad je crkva izgorjela, pa hroničar vjerovatno ne bi nju odredio kao mjesto groba kralja
Radoslava.

3) Ime grada Siponta iz glave XXII upućuje na vrijeme prije 1270. godine jer se poslije
toga grad javlja pod drugim imenom – Manfredonija.

4) Na još starije doba upućuju nazivi Dekatar za Kotor i Lauzij za Dubrovnik, koji se ne
nalaze u izvorima od XIII vijeka.

5) U XXXVI glavi nalazi se podatak o tijelu Sv. Vladimira u Crkvi Sv. Marije u Krajini,
đe „leži do današnjega dana“. Kako je još Jireček utvrdio da su mošti Sv. Vladimira oko 1215.
godine izmještene iz Krajine u Drač, izvjesno je da je to terminus post quem non nastanka
hronike. U hronici se dukljanski vladar pominje isključivo pod imenom Vladimir (kao i u
Kratkoj istoriji Jovana Skilice iz XI vijeka), što takođe upućuje na starinu spisa, budući da se od
80-ih godina XIV vijeka, otkako se u Manastiru Sv. Jovana (Šin Đon) kraj Elbasana nalaze
njegove mošti, u središnjoj Albaniji i široj okolini njegov kult razvija pod imenom Sv. Jovan
Vladimir.
 Dodajmo tome i zapažanje Nikole Banaševića: „U Dukljaninovoj verziji se pričešćuje
hlebom i vinom (...). Takvo je pričešćivanje trajalo u latinskoj crkvi do XII veka, a otada je
prevagnulo i uskoro postalo obavezno pričešćivanje samo hlebom, bez vina.“

Na osnovu navedenoga te činjenice da su posljednji opisani događaji u hronici precizno

datirani poslije 1143. kad je na vlast došao vizantijski car Manojlo Komnen i prije vizantijsko-
srpskih ratova iz 1149/1150, Vladimir Mošin je iznio zaključak da je spis nastao upravo 1149.
godine. Pokušaj da se na osnovu paleografske oznake s kraja Vatikanskoga rukopisa koja je
protumačena kao etc. nametne teza da verzija hronike koja je doprla do nas nije cjelovita,
odnosno da joj nedostaje kraj (po Mijuškoviću u tome zagubljenom dijelu hronike pripovijeda se
o državi Nemanjića), otkrićem Beogradskoga rukopisa, ali i upoređenjem s Orbinovim
talijanskim prijevodom, u kojima te oznake nema, pokazao se kao još jedan u nizu naučnih
promašaja u obimnoj literaturi o toj hronici, pa se Mošinova datacija spisa danas može uzeti kao
jedan od rijetkih uvjerljivo razriješenih problema vezanih za hroniku.

Jezik i pismo

Jedan od ključnih problema s kojima se istraživači susrijeću odnosi se na jezik i pismo

izvornika hronike. O tome problemu pisalo se u naučnoj literaturi uglavnom uzgredno, najčešće
u sklopu analize kompozicionoga ustrojstva djela ili, s tim u vezi, ukazivanja na moguće pisane
izvore hronike. Podrobnije se tim pitanjem bavio jedino Vojislav P. Nikčević u dva svoja rada.
Bez pretenzija da ponudimo konačna rješenja, mi ćemo pokušati da na primjeru jednoga dosad
nekomentarisanog detalja ukažemo na mogućnost da je izvornik hronike pisan glagoljskim
pismom.

Kao što smo već pomenuli, hronika je do nas doprla preko nekoliko poznijih rukopisa,
redakcija i izdanja. Tekst hronike je, u prijevodu na talijanski, prvi publikovao Mavro Orbin u
svojoj knjizi Il regno degli Slavi oggi corrottamente detti Schiavoni, objavljenoj u Pezaru 1601.
godine. Smatra se da je originalu djela najbliža latinska redakcija koju je prvi objavio Ivan Lucić
u knjizi De regno Dalmatiae et Croatiae libri sex, čije je prvo izdanje štampano u Amsterdamu
1666. godine. Jedna redakcija spisa, znatno kraća od latinske, u nauci poznata kao Hrvatska
kronika, pronađena je početkom XVI vijeka u Krajini (Makarsko primorje), đe ju je pronašao i sa
starog predloška prepisao Dmine Papalić, a sačuvana je u prijepisu Jerolima Kaletića iz 1546.
godine. Hrvatsku kroniku je na latinski preveo Marko Marulić 1510. godine, s predloška koji nije
identičan Kaletićevu prijepisu. Najstarijim rukopisima spisa smatraju se Vatikanski rukopis, čiji
je naslov Presbiteri Diocleatis Regnum Slavorum a čuva se pod signaturom Vat. Lat. 6958 u
Rukopisnome odjeljenju Vatikanske biblioteke, i Beogradski rukopis, naslovljen Deocleanus in
Vitis regum Dalmatie et Croatie, koji se pod signaturom R-570 nalazi u Narodnoj biblioteci
Srbije. Oba rukopisa potiču iz sredine XVII vijeka. Kad se ima u vidu da je u nauci prihvaćeno
mišljenje da je latinska redakcija hronike nastala u trećoj četvrtini XII stoljeća, iz ovoga pregleda
jasno proizilazi da između najstarijih danas poznatih rukopisa i originala stoji gotovo pola
milenijuma. Činjenica da su nam nedostupni stariji prijepisi umnogome je doprinijela brojnim
naučnim nesuglasicama po gotovo svakom bitnom pitanju vezanom za taj vrijedni
srednjovjekovni izvor. Hronici je periodično davan pa oduziman značaj kao istorijskom izvoru,
dovođeno je u pitanje i vrijeme njezina nastanka, izvori i uzori, žanrovska pripadnost, a
raspravljano je naširoko i o njezinu autorstvu. Sva ta pitanja i nedoumice dodatno opterećuje
okolnost da su drugi izvori iz vremena koje hronika opisuje rijetki i šturi. Stoga najsigurniji
metod odgonetanja neke od tih dilema ostaje proučavanje samoga teksta hronike.

Kao što je već rečeno, pitanjem jezika i pisma izvornika hronike istraživači su se najčešće
bavili uzgredno. Latinska redakcija i Orbinov prijevod, za razliku od Hrvatske kronike, na
početku sadrže autorov uvod. Kako je upravo taj dio Dukljaninova teksta od posebne važnosti za
razumijevanje ovog problema, a kako je, istovremeno, u nauci poslužio za stvaranje različitih,
često oprečnih hipoteza, ovđe ćemo ga citirati u cjelosti: „Zamoljen od vas, voljena braćo u
Hristu i vrlopoštovani sveštenici svete stolice arhiepiskopata Dukljanske crkve, kao i od mnogih
starijih ljudi, a najviše od omladine našeg grada, koja, kako je njihov običaj, ne uživa samo u
slušanju ili čitanju o ratovima, već i u njihovom vođenju, da ’knjižicu o Gotima’, koja se na
latinskom naziva ’Regnum Sclavorum’, a u kojoj su zapisana sva njihova djela i ratovi,
prevedem sa slovenskog pisma na latinski, evo, unoseći svu moć moje starosti, potrudio sam se
da udovoljim vašoj molbi, prinuđen bratskom ljubavlju. Samo neka nijedan od čitalaca ne vjeruje
da sam napisao nešto drugo osim onoga što sam čuo da u istinskom pripovijedanju iznose naši
očevi i drevni starci.“ Ovim uvodnim fragmentom eksplicirano je, dakle, postojanje slovenskog
originala spisa. Dio istraživača koji su se bavili ovom problematikom (Nada Klaić, Nikola
Banašević, Norman Ingam), međutim, negira postojanje slovenskoga originala smatrajući ovaj
navod autorovom mistifikacijom. Većina istraživača, ipak, postojanje slovenskoga izvornika
smatra neupitnim. Ovđe se nećemo osvrtati na brojne hipoteze vezane za taj problem – poput
polemika da li Hrvatska kronika predstavlja, u uvodu apostrofirani, prevedeni segment
Kraljevstva Slovena ili je pozniji rukopis nastao izdvajanjem i prevođenjem iz latinskoga
predloška, kao i na pitanje da li uvod hronike upućuje na to da je autor preveo, pa zatim dopunio
neki stariji, tuđi rukopis, ili je današnji oblik integralni prijevod njegova vlastitog spisa.
Zadržaćemo se samo na onim detaljima koji nam mogu poslužiti za bliže određenje naslovom
označene problematike. Kod autora koji ne dovode u pitanje postojanje slovenskoga originala ne
postoji saglasnost oko toga kojim je pismom pisan. Većina njih pretpostavlja postojanje
glagoljskoga izvornika hronike (P. Popović, B. Radojković, R. Kovijanić, D. Dragojlović, L.
Havlik, I. Mužić...), ima ih koji smatraju da je izvornik pisan ćirilicom (Đorđe Sp. Radojičić), a
prisutno je i mišljenje da je izvornik hronike mogao biti pisan latinicom (V. P. Nikčević, D.
Živković, R. Rotković). Ovo posljednje mišljenje može se odbaciti ako se pažljivije analizira
citirani uvod u Dukljaninovu hroniku. Premda je u ranijim prijevodima na naš jezik sintagma
sclavonica littera iz uvoda hronike tumačena kao „slovenski jezik“, čini se da je tačniji prijevod
„slovensko pismo“ iz posljednjih izdanja hronike. Tako protumačena sintagma sclavonica littera
ne ostavlja dilemu – u XII vijeku, kada spis nastaje, „slovensko pismo“ može biti ili glagoljica ili
ćirilica. Jedan, do sada nekomentarisani detalj mogao bi nam pomoći da odgonetnemo kojim je
od ta dva pisma hronika zaista pisana. Naime, u svim dostupnim verzijama latinske redakcije,
kao i u Orbinovu talijanskome prijevodu, stoji da je kralj Svetopelek vladao četrdeset godina i
četiri mjeseca („XL annos, et menses quatuor“), dok u Hrvatskoj kronici, a tako i u Marulićevu
prijevodu, nalazimo podatak da je njegova vladavina trajala četrdeset godina i tri mjeseca („lit
četrdeset i miseci tri“, odnosno „anno a sua unctione XXXXmo mense IIIo“). Zna se da je
najstarija poznata verzija Hrvatske kronike, koju je Dmine Papalić pronašao 1509-1510. godine,
bila pisana „hàrvackim pismom“, odnosno ćirilicom. Budući da grafema g u glagoljici ima
brojevnu vrijednost 4, a u ćirilici 3, taj podatak upućuje na zaključak da je Hrvatska kronika
prepisana s glagoljskoga predloška, pri čemu je prepisivač prilikom transliteracije teksta
nepažnjom numeričku vrijednost grafeme g prilagodio ćiriličkom alfabetu. Taj detalj, dakle,
potvrđuje autorov navod iz uvoda hronike – da je postojao slovenski izvornik hronike, pobliže
određujući da je taj izvornik pisan glagoljskim pismom.

Dodajmo samo da posljednja istraživanja Vojislava D. Nikčevića ukazuju na to da je

„protoverzija“ spisa Kraljevstvo Slovena, Hronika Duklje, „poznata samo po rijetkim navodima
malog broja istraživača“ nastala u drugoj polovini X vijeka te da se čuva „u korpusu
manuskripata vezanom za Crkvu Slovensku i vizantijsku crkvenu organizaciju u Italiji, poznatom
pod nazivom Annales Barenses.“

Problem autorstva

Pitanje autora hronike posebno je aktuelizovano nakon pojave značajne knjige Eduarda
Peričića Sclavorum regnum Grgura Barskog – Ljetopis popa Dukljanina (Zagreb, 1991). Pomalo
„nategnuta“ Peričićeva argumentacija u prilog ranijim tezama V. Klaića (1925) i Đ. Sp.
Radojičića (1965), da je autor hronike Barski nadbiskup Grgur iz zadarske porodice Grizogono
(na nadbiskupskoj stolici od oko 1172. do 1189. god.), nakon Peričićeve knjige, u nekoliko
navrata podvrgnuta je kritičkoj analizi. Rezultati, baš onako kako je i Banašević zaključio
kritikujući raniju pretpostavku Đ. Sp. Radojičića, po Danilu Radojeviću i Radoslavu Rotkoviću,
pokazuju da Zadranin Grgur najvjerovatnije nije autor hronike. Svoju preciznu analizu te
problematike Rotković sažima u nekoliko teza: „Prvo, Dukljanin je bio star kad je prevodio svoje
djelo na latinski (1149), a nadbiskup Grgur živio je još 50 godina, budući da je novi nadbiskup
barski imenovan 1199. godine.

Drugo, da je djelo nastalo kasnije, kako bi Grgur mogao da ga napiše, zar bi on opisivao
sve osim onoga vremena u kojemu sâm djeluje na tome prostoru?

Treće, da je Pop Dukljanin Zadranin, zar bi svoj Zadar pomenuo samo jednom
(’Aransonam, quod nunc est castellum Jadrae’), u rečenici u kojoj je, očito iz nekoga dokumenta,
pomenuto još 9 gradova? I niđe više! O čitavoj Hrvatskoj Pop Dukljanin ne zna ništa više nego
kakav pisac s druge obale Jadrana. A dio događaja Dukljaninova spisa dešava se na hrvatskoj
teritoriji!
 Četvrto, zar bi Zadranin, koji je u Baru, a ne u unutrašnjosti, svega 27 godina (1172–
1189), poznavao tako dobro unutrašnjost Zete (Crne Gore) da pominje Lušku župu, Podlužje,
Gorsku župu (s Podgoricom), Gacko, Fatnicu, Ljubomir, Onogošt, Trebjesu, Komarnicu, Pivu,
Lim i prostor od Lima do Rasa, đe je bio sukob Travunjana i Rašana? Dovoljno je pogledati
mapu Kraljevine Vojislavljevića, odnosno bilo đe one rojeve Dukljaninovih toponima koje je na
mapi ispisao F. Šišić. (...)

I peto, Grgur Zadranin sačinio je 1195. godine testament (!) u kome pominje ono što
ostavlja Crkvi Sv. Grizogona (Krševana): pastirski štap, dvije mitre, pastoralni spinet (muzički
instrument), planetu (dugačku mantiju), pluvijal (kišnu kabanicu), dalmatiku (gornju odeždu),
kamasu (donju košulju), stolu (traku s krstićima koja se nosila preko odežde), manipul i cingul
(pojas), a od dokumenata: dekret kojim je postavljen za nadbiskupa, biskupsku uredbu, i od
knjiga („de libris etiam“): Misal i Matutinale librum, knjigu za jutrenje. Iz teksta se jasno vidi da
Grgur nije zaboravio ni štap ni košulju, a nije pomenuo nikakve spise ili rukopise (scripturae),
ali Peričić ipak u tome vidi Sclavorum Regnum Popa Dukljanina!? Da li je Grgur zamotao taj
spis u svoju košulju?“

Postavlja se često i pitanje je li pisac hronike Roman ili Sloven, a s tim u vezi autori koji
drže da je dukljanski hroničar pripadnik romanskoga stanovništva Duklje (J. Kovačević i N.
Banašević) naglašavaju i da je u uvodu potencirano prevođenje Kraljevstva Slovena sa
slovenskog na latinski jezik – „klerikalna izmišljotina“ i srednjovjekovni manir. Bez želje da na
široj osnovi elaboriramo to pitanje, ipak se priklanjamo argumentaciji koju donosi R. Rotković u
prilog slovenskoj pripadnosti dukljanskoga hroničara. U tome svijetlu, značajna je Jirečekova
ocjena: „Dukljaninov je latinski jezik bedan (...) u njemu nema nikakvih klasičnih mrvica, koje
se, potkraj srednjega veka, javljaju čak i u poveljama notara.“ Rotković prvi primjećuje da
Dukljanin slovenski toponim Božja milost (u latinskom tekstu Boxya milost) prevodi sa Dei
misericordia, a ne, kako bi to učinio svaki učeni Roman, s Dei gratia jer u kontekstu nije riječ o
„Božjem sažaljenju/milostinji“, već o „Božjoj milosti“. Banašević bi, međutim, mogao biti u
pravu kad kaže: „Bez bojazni da se mnogo pogreši može se reći da je najprirodnije svrstati autora
ovog spisa među benediktince, 'koji su svoja sedišta rasuli kako po Dalmaciji tako i po zetskom
primorju' još od XI veka“. Dakle, najlogičniji zaključak bi bio da je autor srednjovjekovne
hronike Kraljevstvo Slovena, inače najvjerovatnije redovnik-benediktinac neke opatije – možda
Sv. Marije Ratačke u blizini Bara, a autor hronike sebe smješta u prijestoni grad Dukljansko-
barske nadbiskupije Bar, u narodnosnom smislu Dukljanin, a ne nipošto Roman, Srbin ili, pak,
Hrvat „iz Duklje“. Za tako smjelu tvrdnju mogli bismo se pozvati na sam tekst hronike, zapravo
na njen politički odjek i krajnji povod nastanka, a što je Đorđe Sp. Radojičić formulisao ovako:
„Druga polovina XII veka je vreme kad se stvara srpska država pod raškom dinastijom
Nemanjića i kad se srpskom Zagorju (Raškoj) odlučno pripaja Duklja, a to dovodi do pisanja
Kraljevstva Slovena od Dukljanina iz Bara (između 1167. i 1173. god.), kojim se delom
pokušava ne samo da odbrani već i da uzdigne politički značaj Duklje.“

Problemu autorstva u novije vrijeme posebnu pažnju posvetio je Tibor Živković.

Rezultati njegova istraživanja mogu se sažeti u ove teze: Sclavorum Regnum, odnosno u
njegovoj interpretaciji Gesta regum Sclavorum, djelo je nastalo po narudžbi i za političke potrebe
hrvatskoga bana Pavla Šubića, krajem XIII vijeka; autor te istoriografske kompilacije je opat
Rudger, koji je prvu, kraću, verziju spisa napisao u Splitu oko 1296. godine, a drugu, dužu, u
Baru od 1299. do 1301. godine kad je obavljao dužnost barskoga arhiepiskopa; dok je prvobitna,
splitska redakcija spisa, koja odgovara varijanti u nauci nazvanoj Hrvatskom kronikom, u cjelini
Rudgerova konstrukcija s ciljem dokazivanja istorijskoga legitimiteta ekspanzionističke politike
Pavla Šubića, druga, barska redakcija, dopunjena je spisima koje je Rudger zatekao u Baru,
Žitijem Sv. Vladimira s kraja XI vijeka i slovenskim rukopisom istorije dukljanskih vladara od
dvadesetih godina XI do sredine XII vijeka, čiji je original nastao za potrebe Vukana Nemanjića
početkom XIII vijeka, a koji je Rudger preveo na latinski i ugradio u svoj prvobitni spis. Svaki
podatak, pretpostavka, poređenje i analiza u knjizi Tibora Živkovića do nevjerovatnih razmjera
podređeni su dokazivanju tih hipoteza. Tako je nesumnjivo veliki trud uložen u tumačenje
Kraljevstva Slovena Živković obezvrijedio dokazivanjem unaprijed postavljenih hipoteza. Već je
hipoteza o Rudgerovu boravku na nadbiskupskoj stolici u Baru od 1299. do 1301. godine lako
oboriva kad se uzme u obzir pismo pape Bonifacija VIII barskome nadbiskupu Marinu od 1. VII
1301. godine u kojem se kao Marinov prethodnik pominje Mihailo. I svi ostali elementi
Živkovićeva dokaznoga postupka zasnivaju se na posrednome zaključivanju, slobodnim
hipotezama i sl. i nemaju naučno utemeljenje. Izuzetak čine pojedini segmenti njegove knjige,
poput analiza odnosa različitih redakcija teksta, ekskursa o Lokrumskim poveljama, nekih dobro
uočenih paralela s drugim tekstovima i sl. koji, kad se izdvoje iz osnovnoga toka knjige,
nesumnjivo pośeduju izvjesnu naučnu relevantnost.
Kompozicija

Na osnovu jezičke analize Milorada Medinija utvrđeno je da je Kraljevstvo Slovena Popa

Dukljanina, iako jedinstveno djelo, nastalo na osnovu nekih ranijih cjelina, nama danas
nepoznatih. Na neka od tih ranijih djela Pop Dukljanin se u hronici i poziva. Još u uvodu
pominje Libellus Gothorum, za koji nije sigurno predstavlja li samo onaj dio hronike do glave
XXVI, koji se poklapa s najvećim dijelom teksta Hrvatske kronike, ili je to „slovenski naziv“
cjelokupnoga Kraljevstva Slovena. U glavi IX hronike Dukljanin se poziva na „slovensku knjigu
Methodius“, što je Šišić smatrao glosom, ali će vjerovatnija biti pretpostavka da je riječ o
Metodijevu prijevodu Nomokanona „koji je pomenut u Metodijevu žitiju“. Glava XXXVI
hronike, za koju je opravdano primijećeno da i jezički i stilski predstavlja zasebnu cjelinu, a
najvjerovatnije je u hroniku ugrađena kao skraćeno Žitije Svetoga Vladimira, nastalo sredinom
XI vijeka, predstavlja sponu između ranijega, često suhoparnog, pričanja o vladarima iz dinastije
Svevladovića i narednoga poglavlja, od XXXVII glave do kraja, koje donosi istoriju
Dukljanskoga kraljevstva XI i XII vijeka, i za koje je rečeno da je „u suštini dobar (istorijski – A.
R.) izvor“. U svojoj iscrpnoj studiji Letopis Popa Dukljanina i narodna predanja N. Banašević
daje zanimljive sudove o kompozicionoj strukturi hronike, te zapisuje: „Po praksi
srednjovekovnih kompilatora Pop Dukljanin se trudio da iz tuđih izvora i onog što je sam
napisao a što je nemoguće izdvojiti jer nije sačuvano ništa od starije istoriografije, sastavi jednu
organsku celinu, sa jedinstvenom genealogijom kraljeva, i da je prilagodi određenoj nameni
slavljenja dukljanske države i njene samostalne latinske crkve.“ Malo dalje on se određuje i kad
je u pitanju literarni žanr hronike: „Bez obzira na rezultate širih ispitivanja Dukljaninova spisa,
njega treba, ako želimo da ga pravilno shvatimo, posmatrati kao celinu, makar bio i kompilacija,
i uzeti ga za ono što jeste – latinsko istoriografsko delo srednjeg veka.“ Banaševiću se u svemu
može zamjeriti što previše kategorično pobija bilo kakvu vezu hronike s usmenom narodnom
tradicijom. Sve ono što su prije njega o hronici pisali Vatroslav Jagić, Franjo Rački, Konstantin
Jireček, Ferdo Šišić, Nikola Radojčić i brojni drugi poznavaoci naše usmene tradicije nemoguće
je zaobići, ili prećutati, ma koliko Banaševićeva argumentacija o velikom broju „knjiških“
reminiscencija zvučala uvjerljivo.
 Najuočljiviju negaciju Banaševićeva apodiktičkoga stava o odsustvu elemenata narodne
tradicije u Kraljevstvu Slovena predstavlja legendarna fabula o sukobu između pripadnika
vladarske dinastije kralja Radoslava i njegova sina Časlava. Ako zanemarimo opširniju digresiju
u glavama VIII i IX o djelovanju Sv. Konstantina (Ćirila) i vladavini kralja Svetopeleka, sve do
glava XXII–XXV podaci iznešeni u dukljanskoj hronici opskurni su, nejasni i slabe
upotrebljivosti, bilo za istorijsku bilo za književnoistorijsku rekonstrukciju. Autor u kratkim
crtama piše o doseljavanju Gota na teritoriju bivše rimske provincije Prevalis, utemeljenju
vladarske dinastije koja će sve do kraja hronike neprekidno vladati teritorijom formirane države,
prispijeću Slovena i postupnom preovladavanju slovenskoga elementa što se očituje u imenima
pojedinih vladara, a uz suhoparno nizanje imena tih vladara pominju se sumarno i upadi Bugara,
Ugara i Alemana. Tek glave XXII–XXV unose svježinu, radnja se dinamizira, a u tome dijelu
hronike primjetan je i jasan „odjek narodnog pričanja“. Priču o vladavini Radoslava i Časlava,
zapravo, čine tri kraće cjeline. Fabula je etiološkoga karaktera i počiva na dihotomiji dobra i zla
te konačnoj, makar i odocnjeloj, pobjedi dobra. Pravedni kralj Radoslav, naime, gušeći otpor u
Bijeloj Hrvatskoj, zarobljene neprijateljske vojnike oslobađa, dok ih njegov sin Časlav
„dodjeljuje“ kao robove svojim vojnicima. Stekavši na taj način naklonost vojnika i vojno
preimućstvo, Časlav se okreće protiv oca, zbacuje ga s prijestola i naćeruje u bijeg. Nakon što je
i u mjestu Last(v)a, đe se bio sklonio, pronađen, Radoslav s dijelom svoje pratnje biva prinuđen
da, dospjevši do morske obale, u paničnom strahu, prepliva do nekog grebena nedaleko od
kopna. Nedugo potom tu ih primjećuju mornari s neke lađe iz Apulije i ukazujući kralju sve
počasti odvode ga na drugu stranu Jadrana – u Sipont. Ostrvo na koje se kralj Radoslav sklonio
po njemu će biti nazvano Radoslavljev kamen ili stijena. Ta topografska legenda odnosi se na
ostrva Katič i Perazić kod današnjega Petrovca, koji je do 20-ih godina XX vijeka nosio staro
ime Lastva. Ovđe se priča o dukljanskim vladarima prekida digresijom o hrabrome mladiću
Tihomilu, sinu „nekog sveštenika iz sela Rabike“, koji, istakavši se odvažnošću u borbi protiv
Ugara kao vojnik kralja Časlava, dobija na upravu županiju Drinu, a kasnijim orođavanjem sa
županom Raške, nakon njegove smrti, postaje „veliki župan Raške“ i utemeljivač raške vladarske
loze. Poslije toga umetka slijedi logičan svršetak etiološke pouke, u kome „zli“ kralj Časlav
strada u odmazdi koju protiv njega organizuje žena ugarskoga velikaša Kiša, ubijenog u ranijim
sukobima Ugara i Časlavljeve vojske. S druge strane, kralj Radoslav odlazi u Rim i orođava se s
uglednom plemićkom porodicom. Iz toga braka dobiće sina Petrislava, oca budućega kralja
Pavlimira Bela. U dubokoj starosti Radoslav umire i biva uza sve počasti sahranjen u Crkvi
Jovana Lateranskoga u Rimu. Time se u moralno-didaktičkom duhu i okončava fabula.

Da rezimiramo, uz izvjesna preciziranja, Jagićevo mišljenje da su priča o Časlavu i

Radoslavu i njen sastavni dio, storija o Tihomilu, nastale kao prerada nekih starih epskih
pjesama, neubjedljivo pobijano od Banaševića tezom da obiluje detaljima te da je na tome
stupnju razvoja usmene književnosti nemoguće i misliti na pjesmu tolikoga obima, načelno je
moguće prihvatiti. Uostalom, Banaševićevu isključivost opovrgava i sam autor hronike, koji u
uvodu svjedoči da nije napisao ništa sem „kazivanja naših (crkvenih) predšasnika i davnašnjih
patricija, koja kazivanja su istinitim putem doprla do mene“.

Stoga možda bi potpuniji sud o kompoziciji Kraljevstva Slovena bio onaj izrečen od
strane Jovana Kovačevića: „Latinska redakcija Barskog rodoslova je jedinstveno djelo piščevo,
sastavljeno na osnovu raznovrsnih starijih predložaka kao kompilacija starijih djela i usmene
tradicije.“

Žanr

Jedno od važnih pitanja koje je u literaturi postavljano pri izučavanju Kraljevstva Slovena
Popa Dukljanina jeste: đe, i na osnovu kojih elemenata, treba svrstati to djelo – u korpus
beletrističke ili istoriografske literature? Nesporno prisustvo određenih beletrističkih elemenata u
djelu, ipak, ne može odnijeti prevagu nad krajnjim ciljem/porukom, zbog koga je hronika
nastala, kao i nad određenom naučnom metodologijom koju pisac primjenjuje, i konačno nad
zaista provjerljivim informacijama za period XI–XII vijeka koje Dukljanin saopštava. Ono što
Dukljanina izdvaja kao beletrističkoga pisca, i to u fragmentima, možda je najbolje formulisao
Eduard Peričić: „Autor priča pun zanosa o ratovima za slobodu i nezavisnost, slavi junaštvo a
mrzi neslogu, zađevice i prevare, trgovačke konspiracije i krivokletstva, zasjede i izdaje pri
opsadi. Svoja izlaganja nastoji osvježiti elementima kao što su dvoboji, ljubavne idile i govori te
teatralnim opisivanjem nekih detalja, dajući svemu nenametljivu notu: odbaciti ono što je zlo a
prihvatiti dobro.“ Ne može se, međutim, danas nipošto prijeći preko značaja hronike za
savremenu istorijsku nauku. U nauci su, pak, mišljenja podijeljena. I dok ga jedni prihvataju kao
vjerodostojno svjedočanstvo u potpunosti, većina mu tek djelimično vjeruje, a treći ga apsolutno
odbacuju kao istorijski izvor. Paradigmatično, u smislu kolebanja kad je u pitanju hronika, zvuče
stavovi Ferda Šišića. On piše: „Letopis je prvo naše nacionalno literarno delo, (...) Pop Dukljanin
(je) najstariji naš narodni književnik“, a malo dalje: „Naš je Letopis za XI i XII vek, a od časti
već i za drugu polovinu X veka, u suštini dobar izvor, i to ne samo za nutarnji život dukljansko-
srpske države, nego donekle i za njene političke događaje.“ Pomalo disonantno zvuče ta dva suda
Ferda Šišića, a ostaje nejasno kako Dukljanin, u kontekstu striktnoga odvajanja beletristike i
istoriografije, do kojega je starijim izučavaocima spisa posebno stalo, može u isto vrijeme biti
„naš najstariji narodni književnik“ i „ljetopisac“, što implicira da je tvorac istoriografskog spisa.
Dakle, sve što se traži ovđe jeste – podvući jasnu crtu: u kojoj mjeri je Kraljevstvo Slovena
istoriografsko djelo? Takvim stavom ne želimo ništa prejudicirati u pogledu povijesne
vjerodostojnosti Hronike, već potaći naučnu javnost na kritičkije promatranje spisa. S druge
strane, jasno je da je problem savremenih istraživača sa žanrovskim određenjem spisa zapravo
temeljni nesporazum ne sa samim spisom, već s njegovom recepcijom, odnosno potrebom da se
klasifikuje u skladu s razumijevanjem odnosa književnosti i istoriografije koji nije imanentan
samoj epohi srednjega vijeka. Pišući o postupku „uobličavanja prošlosti“ kod Tome Arhiđakona,
Nenad Ivić precizno detektuje specifičnosti srednjovjekovnoga „istraživanja prošlosti“: „Upravo
zbog nejasnih granica prema drugim načinima objašnjavanja svijeta, te izvanjskih ciljeva kojima
služi, srednjovjekovno istraživanje prošlosti jest veliko pripovjedno svođenje znanja: u
povjesnici se nalaze, ispričana ljudskim sudbinama, mnoga raznorodna znanja i mnoge različite
postavke, neke došle iz tmine vremena a druge netom skovane, neke iznađene na promatranju
prirode a druge posuđene iz rječitog uobličavanja zabave. Povjesnica je ponajprije pripovijest i
srednjovjekovni povjesnik spoznaje najprije odgovarajućim pripovijedanjem.“ Već i samom
činjenicom da je nastala u XII vijeku, od naše hronike ne možemo zahtijevati ono što se u
savremenome smislu očekuje od istoriografskog djela. Međutim, hronika Kraljevstvo Slovena
sadrži bitne elemente istorijskoga spisa. Autor se u tekstu poziva na izvore, shodno potrebama
štiva vrši selekciju izvora, iz samoga teksta ośeća se da neke događaje opisuje sažeto, drugima
daje veći značaj, pri svršetku pojedinih jasno ocrtanih cjelina on sintetički ukazuje na globalne
pravce kretanja, najčešće to prožima moralno-didaktičkim duhom, a sve to korespondira s
konačnim ciljem hronike. Način na koji se u djelu prikazuje stvarnost, u duhu srednjovjekovnoga
poimanja funkcije istorije, otkriće „povjesnicu kao pripovjedno objašnjenje svijeta, a stvarnost
kao pripovijest; otkrit će da objašnjenje uzroka nekog posebnog ljudskog djelovanja izlazi iz
tipičnih vjerovanja i priča, da stanoviti općeprihvaćeni retorički, logički i teološki postupci
oblikuju stvarnost i pripovjedno objašnjavanje djela, da je valjanost i uvjerljivost povjesnice, bez
obzira na davninu ili suvremenost, utemeljena mnogo više načinima spoznaje, nego zadanom
povijesnom jezgrom, čak i kad je ona viđena i proživljena.“ Stoga određenje spisa kao
srednjovjekovne hronike ne može ga izuzeti iz korpusa crnogorske srednjovjekovne književnosti
budući da istoriografski spisi pripadaju njezinu žanrovskome sistemu. Da bismo, međutim,
objasnili uslove nastanka hronike, a s tim u vezi osvijetlili njegovu poruku, potrebno je ukazati na
određene okolnosti – pravno-političke i crkveno-juridičke u dukljanskoj/zetskoj državi sredine XII
stoljeća.

Istorijski kontekst

Dukljanska/zetska država je sredinom XII vijeka vojno-politički ugrožena od strane

„zlotvora, koji bjehu neprijatelji od davnine“, zapravo vojnih trupa Dese, sina raškoga velikoga
župana Uroša. Nekada moćno Dukljansko Kraljevstvo svedeno je na uzan primorski pojas od
Skadra do Kotora, koji još uvijek, ali sve teže, kontroliše knez (knesius) Radoslav, izdanak
dukljanske kraljevske porodice Vojislavljevića, koji nakon devet vladara s titulom kralja (u
hronici je taj broj uvećan, pa do Radoslava vlada 34 kralja, još od Duvanjskog sabora i krunidbe
legendarnoga kralja Svetopeleka), prvi nastupa kao knez i vazalni vizantijski vladar.
Istovremeno, obnovljena Dubrovačka nadbiskupija nastoji Dukljansko-barskoj oduzeti
nadbiskupska prava pred papom, pri čemu ne prezaju ni od falsifikovanih bula. Nakon gotovo
poluvjekovnoga spora bulom pape Aleksandra III iz 1167. god. ukinuta je Barska nadbiskupija, a
sve njene biskupije-sufragani potčinjeni Dubrovačkoj nadbiskupiji. No do njezina potpunog
zamiranja, u ramu dukljanske države, doći će nekih 20-ak godina docnije, 1189. god., jer su
nadbiskupska prava bila priznata Zadraninu Grguru oko 1177/79. god.

I to je atmosfera koja opsijeda Duklju/Zetu kroz čitavu drugu polovinu XII vijeka, do
njezina konačnog pada pod Rašku, osvajačkim pohodom velikoga župana Stefana Nemanje
1183–1189. god., kad će dukljanski primorski gradovi pretrpjeti ogromna razaranja, gotovo do
uništenja. Nemanjin sin Stefan Prvovenčani će u žitiju svoga oca tim povodom zapisati:
„...gradove poobara, i poruši, i pretvori slavu njihovu u pustoš.“ Na spisku porušenih gradova
našli su se: Dalj, Sardonik, Drivast, Rosaf (Skadar), Svač, Ulcinj i „grad slavni Bar“. Svi osim
Kotora, u kome je Nemanja podigao dvor.

Iz navedenoga se može zaključiti da neće biti tačna ona Šišićeva da hronika govori o
nekakvoj dukljansko-srpskoj državi, već samo o dukljanskoj, koju će upravo srpska (raška)
država osvojiti, a čemu se trebalo suprotstaviti, što anonimni dukljanski hroničar i čini u uvodu
svoga programskog djela, đe ukazuje na to da je odbrana otadžbine prvjenstveni cilj
pripovijedanja. Stoga je razumljivo što su uvodna poglavlja hronike, zapravo onaj njen dio koji
se poklapa s Hrvatskom kronikom, u znatnoj mjeri nepouzdana. Primjetna je piščeva tendencija
da svojoj državi pribavi neki „viši legitimitet“, povezujući nastanak moćne slovenske države –
Kraljevstva Slovena s doseljavanjem Gota u oblast rimske provincije Prevalis. Uopšte uzev,
tendencija da se genealogija otpočne od gotskih vladara, kojima se ističu i surovost i paganstvo,
do danas u nauci nije razjašnjena. I kasnije pričanje tokom koga Goti prosto nestaju, a smjenjuju
ih slovenski vladari, objašnjeno je ukratko: „Goti, koji su i Slaveni“ (Gothi, qui et Sclavi), pa
preko primanja hrišćanstva, posredstvom misije Sv. Konstantina (Ćirila), sve negđe do vremena
kad se pričanje počinje približavati nekim istoriji poznatim događajima s kraja X i početka XI
stoljeća, bez obzira na mjestimične uzgredne pomene poznatih događaja iz opšte istorije, ne
može se pouzdano prihvatiti. U tome dijelu hronike, koji se najčešće identifikuje s Knjižicom o
Gotima (Libellus Gothorum) iz, po pravilu, suhoparnih i sumarnih nabrajanja vladara izdvaja se,
u IX glavi, opis vladavine legendarnoga kralja Svetopeleka i njegova podjela države i regulisanje
crkvene hijerarhije na tzv. Duvanjskome saboru u Dalmi. Za razliku od VIII glave, đe je
primjetan jasan uticaj Panonske legende, Žitija Sv. Konstantina, koju je autor hronike svakako
poznavao, čini se da je čitava IX glava rezultat autorove specifične (re)konstrukcije prošlosti
(izuzmu li se izuzetno upotrebljivi geografski podaci, očito trag zagubljenih povelja i sl.
dokumenata), s jasnom političkom intencijom. Naime, po mišljenju nekih istraživača u toj je
glavi Dukljaninove hronike moravski knez Svatopluk prenesen, za potrebe dukljansko-barskog
klera XII vijeka, u Dalmaciju, i po projektovanome odobrenju vizantijskoga cara Mihajla – đe se
jasno očituje vizantijski paternalizam u odnosu na Duklju XII stoljeća i savremena saradnja
kneza Radoslava i cara Manojla Komnena – okrunjen, a zajedno sa Svatoplukom (ovđe
Svetopelek) prenešena je i misija Sv. Konstantina, primanje hrišćanstva i fundiranje dva
nadbiskupska centra – za Donju Dalmaciju Salone, a za Gornju Duklje, pod patronatom pape
Stjepana, đe opet nije teško uočiti potrebu pozivanja barskog klera na ius antiquum – u sporu
koji se pred papom odvija sredinom XII vijeka s Dubrovačkom nadbiskupijom. I u već opisanoj
fabuli o vladavini kralja Radoslava i njegova sina Časlava, zapravo u onom dijelu koji se tiče
rodonačelnika raške velikožupanske dinastije Tihomila, ośeća se politički prizvuk. U svijetlu
vremena u kome je hronika nastala, a to je vrijeme opasnosti koja dukljansko-zetskoj državi
prijeti od strane śevernoga suśeda Raške, i to u više navrata – prvo od Dese Uroševa, a zatim i od
Stefana Nemanje, naglašavanje „prostonarodnog“ porijekla rodonačelnika dinastije kojoj
pripadaju i Desa i Stefan moglo je imati značajnu političku upotrebljivost. Političku konotaciju
tako bi u narednim izlaganjima mogla imati i glava XXVI, u kojoj je prikazano osnivanje
Dubrovnika od strane pripadnika kraljevske dinastije Pavlimira Bela, koji se zajedno sa svojom
pratnjom, vraćajući se iz izbjeglištva u Rimu, iskrcava na obalu i osniva grad. Dakle,
Dukljaninovi argumenti su jasno uočljivi: u vrijeme kad je ustanovljena Dukljanska
nadbiskupija, a čija je nasljednica Barska, Dubrovnik nije ni postojao! Pada u oči i to da u
Kraljevstvu Slovena nema ni slova o navodnome bijegu dukljanskoga nadbiskupa Jovana u
Dubrovnik u vrijeme Samuilova osvajačkog pohoda, o kojem opširno pišu pozniji dubrovački
izvori. Razumije se da je taj podatak, ako je zaista autentičan, valjalo izbjeći u spisu čiji je cilj
dokazivanje prava Barske nadbiskupije u sporu s Dubrovačkom. No političke intencije autora
očituju se i u završnome dijelu spisa. U konačnom, tendencija da se potomci Dobroslavljeva
(Vojislavljeva) sina Radoslava prikažu isključivo u pozitivnom svijetlu, a Mihailovi potomci u
izrazito negativnom, pri čemu se zla kob zna objasniti Mihailovim krivokletstvom, odnosno
uzurpiranjem očeva prijestola uprkos zakletvi koju je s ostalom braćom dao da će poštovati
Radoslavljevo pravo i pravo njegovih potomaka na prijesto, mogla bi reflektovati i dinastičke
pretenzije naručioca spisa. Pri tome bi svakako naručioca spisa valjalo tražiti u knezu Radoslavu
kao direktnom potomku kralja Radoslava, pa bi spis, pored ostaloga, imao funkciju učvršćivanja
legitimiteta vlasti potomaka kralja Radoslava u odnosu na moguće pretendente na prijesto iz
kruga potomaka kralja Mihaila.

No i pored pokušaja istoričara da identifikuju pojedine kraljeve, kao i neke događaje, iz

prvoga dijela Dukljaninove hronike, kao neke istoriji poznate hrvatske ili srpske vladare,
pouzdanih izvora koji bi potvrđivali vjerodostojnost nekog od čak 33 vladara, do istoriji
poznatog Vladimira (ili njegova oca Petrislava?), mi nemamo. Odsustvo drugih izvora, međutim,
ne znači da se Dukljaninovo pričanje može olako proglasiti nepouzdanim. Izvjesno je, a to je
razvidno i u autorovu nastojanju da svoje pripovijedanje uklopi u globalni istorijski kontekst u
čemu je uglavnom pouzdan, da se za svoju (re)konstrukciju povijesti Dukljanin služio dostupnim
izvorima, narativnim koliko i dokumentarnim, uklapajući ih u poželjnu sliku istorijskoga
utemeljenja dukljanske države i crkve, što njegovu djelu daje nesumnjiv istoriografski značaj, a
savremenim istraživačima nameće obavezu da kroz multidisciplinarno ispitivanje pokušaju doći
do saznanja o stepenu autentičnosti hronike.

Vizantijski car Konstantin VII Porfirogenet (913–959) u svome djelu De administrando

imperio, pored toga što donosi neka svjedočanstva o borbama za prijesto u suśednim oblastima,
za Duklju ne pominje ni jedno jedino ime nekog njezina vladara. I pored takođe sumarnog
poznavanja njene geografije, i sasvim površnoga opisa slovenske kolonizacije Duklje (za koju
misli da je dobila ime po rimskom caru Dioklecijanu iz III vijeka, mada je antički grad Doklea
nastao u I v. n. e.), Porfirogenetu dugujemo podatak da su sredinom X vijeka stanovnici
sklavinije Duklje – Dukljani, u političkom smislu, jasno diferencirani u odnosu na svoje suśede
Hrvate i Srbe.

I upravo na takvome tlu, tlu još od sredine X vijeka „formirane i jasno razgraničene od
suśednih slovenskih kneževina i vizantijskog područja“ kneževine Duklje, koja će kroz XI vijek
proživjeti vrijeme svoje potpune političko-pravne emancipacije, kao i crkvene samostalnosti, da
tokom XII vijeka upadne u stalne razmirice, nestabilnost i latentnu opasnost od nestanka, bilo je
moguće da nastane to monumentalno djelo južnoslovenske srednjovjekovne pismenosti. Podśetiti
omladinu Duklje na slavna djela predaka – za najranija vremena dosta mitizirana, pa i
domišljena, a za novije doba sasvim autentična i objektivizirana – i tako je motivisati za dalju
borbu u cilju opstanka i snaženja ostataka Dukljanskoga Kraljevstva, vrhunski je cilj i krajnja
namjera autora hronike. Pa zar od njega, s obzirom na okolnosti, i možemo očekivati potpunu
pouzdanost i do detalja istinito kazivanje? Držeći se čvrsto obrasca uobličenja srednovjekovnih
hronika, Dukljanin ničim ne umanjuje vrijednost svojega narativa. Naprotiv, za korpus latinske
srednjovjekovne istoriografije – kako je krsti Banašević – naša je hronika po svojoj autentičnosti
čak i na vidnom mjestu, što isti autor lijepo formuliše: „Sa svom svojom zbrkom, Letopis Popa
Dukljanina, kao istorijski dokumenat, na višem je nivou od Historia Britonum, a on se takođe
bavi najstarijim i najtamnijim periodom istorije jednog naroda.“ Tako da sve ranije kalkulacije,
poput one Mijuškovićeve da „Ljetopis popa Dukljanina treba potpuno odbaciti kao istorijski
izvor“, apsolutno ne stoje.

U konačnom, Peričićev sud o hronici, mogao bi najpreciznije formulisati cjelokupnu

problematiku: „Unatoč pobrkane i često skroz netočne kronologije, on (Dukljanin – A. R.) daje
podatke o seobama Gota, Mađara, Bugara, provalama Avara, o djelovanju svete Braće, o
geografskim i društveno-političkim prilikama u Duklji XI i XII stoljeća. Za XI i XII stoljeće on
je posve pouzdan izvor.“

A od pronalaska olovnog pečata dukljanskoga arhonta Petra iz IX ili X vijeka, koji bi

mogao upućivati na Dukljaninova kralja Petrislava, oca Sv. Vladimira, preko vizantijskih
hroničara i zapadnih izvora iz XI i XII vijeka, mi Dukljaninovo kazivanje možemo u potpunosti
kontrolisati. Da je ono zaista utemeljeno na realnoj istorijskoj podlozi, mada se od toga dijela
hronike naziru dvije zasebne cjeline: Žitije Sv. Vladimira iz XI vijeka i Istorija Dukljanske
države XI i XII stoljeća, pokazaćemo i na primjeru onoga što vizantijski hroničar XI vijeka
Jovan Skilica bilježi o Vladimiru: „Dok je Trimalijom i obližnjim oblastima Srbije vladao
Vladimir, po kćeri Samuilov zet, čovek pravičan i miroljubiv i pun vrlina, prilike su u Draču bile
mirne.“ U nastavku piše kako je Vladimir na prevaru pogubljen od strane makedonskoga cara
Jovana Vladislava. I u tome lapidarnom zapisu Jovana Skilice iz Kratke istorije nalazimo sve
elemente Dukljaninova pričanja o Sv. Vladimiru: i srodnost s carem Samuilom, i svetački opis, i
mučeničku smrt. A takvih primjera za XI i XII vijek je mnogo. Na stranu sada to što su usljed
nekih nekorektnih prepisivačkih intervencija i u tome dijelu hronike prisutne određene nejasnoće
(odnos istorijskoga Vojislava i Dukljaninova Dobroslava, problem s dva Bodina...), ipak, opšti
utisak je jasan, a N. Radojčić to formuliše ovako: „Ja sam daleko od narodne uobraženosti, ali
sam nesumnjivo u pravom putu kada tvrdim, da i svetska istoriska nauka, zbog oskudice izvora
za srednji vek, može primiti iz Barskog rodoslova množinu poticaja za rad, i svoje naučne
rezultate iz njega potkrepiti, a slovenska istoriografija naročito.“

Sa svojim jasnim duhom i ciljem srednjovjekovna hronika Kraljevstvo Slovena Popa

Dukljanina predstavlja sublimaciju nacionalnih i državotvornih ideala crnogorskoga naroda, a
svojom strukturom, značajem i opštim usmjerenjem svrstava se u svjetsku kulturnu baštinu.
Značaj i vrijednosti hronike Popa Dukljanina do danas nijesu u dovoljnoj mjeri kritički
valorizovani, što usljed naše nemarnosti (prvi cjelovit prijevod hronike u Crnoj Gori pojavio se
tek 1967), ali i ideoloških predrasuda. Još u antici proklamovan zahtjev „Sine ira et studio“ kao
da se naše naučne elite, bar kada je u pitanju Kraljevstvo Slovena, nije ticao. Stoga i nije za čuditi
što sud naučne javnosti u ocjeni vrijednosti hronike, bilježi amplitudu – od neodmjerene
glorifikacije do prećeranoga nipodaštavanja. Na središnjoj tački te amplitude potrebno je i nužno
potražiti većinu odgovora na brojna otvorena pitanja. Bez otklanjanja ideoloških nanosa potpuniji
uvid u smisao i kompleksnost poruke te srednjovjekovne hronike, i pored ogromne bibliografije
o njoj, izmicaće nam kao i dosad.

2.4. Muzička umjetnost u državi Vojislavljevića

O muzičkoj kulturi epohe Vojislavljevića nije pisano ništa, sve dok kanadski muzikolog
R. Gyug nije našao vizantijske notne znakove (neume) u Lekcionaru i Pontifikalu Kotorske
biskupije iz XI/XII vijeka. A onda se otvorila cjelina te problematike u knjigama Manje
Radulović-Vulić.
Dukljanin pominje kako su oplakali i sahranili kneza Vojislava. I to nije precizno. Ali u
opisu Barske bitke 1042. Dukljanin pominje kraljevu trubu, trube i rogove. No u pomenutome
Lekcionaru R. Gyug je našao tri integralno numizirana teksta (dakle: s notama) iz jevanđelja. I
smatra da je takav sistem trodjelne repetitivne strukture došao ovamo iz Normandije, jer je u
katedrali u Ruanu u jednom misalu s početka XI vijeka izvršena zamjena starijega dvodjelnoga
melodijskoga obrasca u trodjelni. A to se može povezati s kultom Sv. Mihaila, koji je do nas
došao iz istoga pravca! Niko se do novijega vremena, piše dalje M. Radulović-Vulić, nije bavio
pitanjem zvona, koja su se prvi put oglasila u vrijeme pape Sabinijana (604–606). U kotorskoj
povelji biskupa Ursacija 1124. navodi se zborovanje na poziv zvona. M. F. Murjanov je
ustanovio da su Dubrovnik i Kotor najstariji slovenski gradovi u kojima se na glas zvona
sastajalo Gradsko vijeće. Možda je najzanimljivija tvrdnja, iznesena u Ranjine, da je dukljanski
biskup Jovan koji se pred Samuilom sklonio u Dubrovnik komponovao muziku o mučeništvu
Petra, Andrije i Lovra. Dicono che questo Ioanne compose la passione dei santi martiri
Laurentio, Pietro et Andrea. Zašto se ne bi moglo pretpostaviti da je komponovao nešto i o
Vladimiru i Kosari, pita se M. Radulović-Vulić. Barski nadbiskup Grgur, koji je pobjegao od
Nemanjina zuluma 1189. godine sa knjeginjom Desislavom, suprugom tada pokojnoga kneza
Mihaila, ostavio je 1196. oporukom jedan Matutinum (Jutarnje pohvale) Crkvi Sv. Krševana u
Zadru. Bi li bilo logično, pita se Radulović-Vulić, da im je poklonio ono što je u njih već bilo
prevaziđeno (a da se, dodajemo mi, tome pridaje važnost u testamentu)?