13.

Antun Ivanošić

IVANNISSICH, IVANNOSSICH
(Osijek, 1748. – Križevci, 1800.)

- životopisna bilješka: rođen u Osijeku, a s deset godina (1758.) odlazi u isusovačku

gimnaziju u Požegu, gdje ostaje pet godina (do 1763.); kao učenik bio je i darovit, i marljiv,
ali ponašanje mu je otpočetka bilo problematično; ocjene iz vladanja su mu bile neobično
loše, pa se pretpostavlja da je upravo zbog lošeg vladanja morao napustiti požešku gimnaziju i
završiti je u Zagrebu; visoku naobrazbu stječe u inozemstvu (filozofiju završio u Beču,
spekulativnu teologiju u Bologni i Zagrebu);
- 1770. zaređen je za subđakona i đakona; 1772. zaređen je za svećenika, a neko
vrijeme radi i kao vojni svećenik;
- kao kapelan radio je u slavonskoj Granici, Novoj Gradiški, Kopanici; bio je
imenovan prvim župnikom u župi u Čađavici (valpovački spahiluk) 1778. godine i tu ostao
sedam godina; čađavačku župu Ivanošić samovoljno napušta, ali ne zbog bolesti;
pretpostavlja se da je iz Čađavice morao pobjeći, jer je u tekstu Sličnorični natpis groba
Zvekanovoga toliko uvrijedio franjevce da je spas morao potražiti u Zagrebu; riječ je o
osobnoj rugalici franjevcu našičkoga samostana Antunu Zvekanu, za kojega se od suvremnika
zna da je bio u slavonskoj Podravini poznat kao veseljak, koji je rugalicama znao zadirkivati u
druge, koji su mu onda istom mjerom znali vratiti
- do 1788. radi u župi sv. Marije u Zagrebu, a od 1789. je župnik u župi Štefanje;
- posljednje godine života prati ga bolest i gospodarske brige (jer je bio naročito
gostoljubiv, što je dosta koštalo);
- u svojoj župi organizira tečajeve čitanja i pisanja pod utjecajem požeških isusovaca,
što je tada bila velika novina;
- književno stvaralaštvo: Ivanošić je svoja djela tiskao osamdesetih godina 18. st., kada je već
bila poznata Kanižlićeva Rožalija, koja je na njima ostavila vidljiv trag (u odnosu na
dotjeranost forme, stil); Ivanošić je kao pisac pošao stazama utrtim od starijih slavonskih
pisaca; u 18. st. u Slavoniji je književni rad bio namijenjen vjerskom i moralnom poučavanju
od strane franjevaca, isusovaca i svjetovnih svećenika; misao o vjerskoj i moralnoj prosvjeti i
odgoju proširio je posebice Relkovićev Satir (1762.); paralelno s ovom tematikom javlja se i
druga – slavonska ratnička književnost (riječ je o ratovima za vrijeme Marije Terezije i Josipa

1
II., a u kojima su sudjelovali i naši graničari; ovu ratničku književnost pisali su npr. Josip
Pavišević (pseudonim Don Ivan Zaničić), Emerik Pavić, pa i Antun Ivanošić;
- Ivanošićeva ratnička književnost – govori o pobjedama nad Turcima, a pod vodstvom Josipa
II. i Katarine II.; krasi je svježina i lakoća narodne pjesme i barokna kićenost (Matić, 1940:
XLVII); ovamo spadaju pjesme:
- Pisma od junaštva viteza Peharnika (1788) – prigodna pjesma, nastala u vrijeme
kada je Ivanošić bio vojni svećenik za vrijeme ratovanja Josipa II. s Turcima; podsjeća na
deseteračke narodne pjesme; prožeta humorom;
- Pisma koju piva Slavonac uz tamburu a Ličanin odpiva (1789) ili Pisma od uzetja
Turske Gradiške iliti Berbir grada – ispjevana u desetercu; neki su motivi preuzeti iz
Kačićeva Razgovora, neki iz Vitezovićeva Odiljenja;
- pisao je i prigodnice:
- Plač zaručnice (1786) – štokavski tekst
- Pobožnomu zdihavanju (1788) – kajkavski tekst
- za ove dvije prigodnice Matić je zapisao da su izgubljene, ali Antun Djamić
(Dvije pjesme Antuna Ivanošića, Croatica, 11-12/1978) ih pronalazi dva stoljeća kasnije;
- Pedesetogodištnomu misniku P. Ivanu Pavloviću, našičkoga manastira poglavaru
(1788; ispjevana u čast zlatne mise Pavlovićeve);
- Opivanje sličnorično groba Josipa Antuna Čolnića od Čolke (1786)
- Svemogući neba i zemlje Stvoritelj (1788) – jedino djelo koje je potpisano Ivanošićevim
imenom; sva ostala djela objavio je anonimno, zbog čega su povjesničari imali dosta posla
oko utvrđivanja autorstva;
- ovdje je riječ o stvaranju svijeta, o postanku i sagrješenju prvih ljudi, njihovo
istjerivanje iz raja i odlazak u dolinu suza; nekonvencionalnim se doimaju stihovi u kojima se
Eva oprašta od raja; dikcija je barokana;
- ima dodatak – prijevod sedam pokorničkih psalama Davidovih;
- Sličnorični natpis groba Zvekanovoga (1812. i 1880.) – ubraja se u ponajbolje humorističke
tekstove stare hrvatske književnosti, a po vremenu pojavljivanja Zvekana Ivanošić je prvi
slavonski humoristički pisac; tekst je rado čitan i u vrijeme hrvatskog preporoda; ''preveden''
je i na ćirilicu i ekavicu 1828. godine, a postoje i dva rukopisa prošarana kajkavizmima;
- riječ je o Zvekanu i njegovoj viziji vlastita grobnog natpisa, a sve mu se to dešava u
snu, koji je usnuo u Klokočevcu 20. VII 1784. godine, poslije podne, ispod kruške;
- zanimljivost: Ivanošić u svojim djelima često poseže za motivom grobnoga natpisa: u
Opivanju sličnoričnom groba Josipa Antuna Čolnića javlja se natpis na vratima Čolnićeva

2
groba, zatim u Zvekanu (Sličnorični natpis groba Zvekanovoga) i u Svemogućem neba i
zemlje stvoritelju, gdje se javlja natpis na Adamovu grobu;
- zaključak: Ivanošić je bio protiv prosvijećenoga doba; povijesti ga svrstavaju u krug
baroknih pjesnika oko Kanižlića, a kao ''prigodničar u doba austrijsko-turskog ratovanja
znatno nadvisuje sve koji su opijevali uspjehe ili neuspjehe tih ratnih događaja'' (Georgijević,
1969: 264)

OPIVANJE SLIČNORIČNO GROBA JOSIPA ANTUNA ĆOLNIĆA OD ĆOLKE

(Zagreb 1786)

- žanr: uz djelo se vezuju različita žanrovska određenja kod različitih autora, npr.:
- Vodnik, Branko, 1913. Povijest hrvatske književnosti, Zagreb – riječ je o prigodnici;
isto tvrdi i Tomo Matić – riječ je o prigodnici (posmrtnici) u čijem se drugom dijelu osjeća
veliki utjecaj Kanižlićeve Rožalije, što je i opravdano činjenicom da je Ivanošić u vremenu od
1758. do 1763. bio učenik požeške gimnazije u kojoj je u to vrijeme boravio i Kanižlić; u
navedenu vremenu Kanižlić počinje objavljivati svoje molitvenike ''koji su već puni izrazitih
crta baroka, osobito Primogući i srdce nadvladajući uzroci'' (Matić, 1940: XLVII); na
Ivanošićevo stvaralaštvo utječu i druge Kanižlićeve knjige, jer Ivanošić svoje tekstove
objavljuje nakon što je bila objavljena Rožalija (1780);
- Drechsler, Branko, 1907. Slavonska književnost u 18. vijeku, Zagreb – tekst sadrži
melodramski stilski kompleks;
- Kravar, Zoran, 1992. Barok u staroj slavonskoj književnosti, Revija - tekst sadrži
elemente alegorijske školske drame;
- navedene tvrdnje imaju sljedeće potvrde u tekstu:
a) elementi prigodnice – najzastupljeniji u drugom i trećem dijelu Opivanja;
- prigodnica podrazumijava određenu situaciju/prigodu (obred, ceremonija, proslava, rođenje,
svadba, smrt, pobjeda, rat,...) koja motivira sadržaj teksta;
- prema Hegelovoj Estetici pojam prigodna pjesma treba se primjenjivati samo na ona
djela koja su nastala u svezi s nekim suvremenim događajem, a imaju dužnost veličati ga,
slaviti kako bi se usijeklo u pamćenje; → drugi i treći dio Opivanja potvrđuju navedene
elemente: tekst je motiviran konkretnom prigodom (smrt Ćolnićeva), prigoda određuje sadržaj
(o mrtvu se čovjeku govori samo pohvalno)
- prema Ernst Robert Curtius, 1971. Evropska književnost i latinsko srednjovjekovlje,
Zagreb, proizlazi da je hvaljenje česta pojava u poeziji srednjovjekovlja (poezija toga

3
vremena može se jednostavno odrediti kao panegirik); za panegirike u čast ljudima bila je
propisana tehnika koja je podrazumijevala: isticanje predaka, mladenačkih djela i razdoblja
zrelosti; uzimaju se u obzir tri vremenska stupnja – hvalimo nekoga po onome što je ispred
njega samoga, što je u njemu i poslije njega; → u Opivanju nedostaje prva satavnica
(slavljenje predaka), spominje se zatim mladenačko doba (kada je Ćolnić bio kanonik), a
naglasak je stavljen na zrelo doba (lektor u Zagrebu, o njegovoj slavi govori se i u Beču,
đakovački biskup, preuređenje đakovačke crkve, izgradnja novih crkava, ...); u
pripovjedačevu hvaljenju Ćolnića dolazi do izražaja topos neizrecivosti (naglašava se
nesposobnost, nemogućnost savladavanja gradiva), jer se prikazuje samo dio Ćolnićeve
osobnosti; ono što slijedi nakon Ćolnićeve smrti (''poslije njega'') pokazuje preobraćeni mladić
na kraju teksta;
b) elementi alegorijske školske drame – nalaze se u trećem i četvrtom dijelu Opivanja, u
kojemu se pojavljuju antropomorfizirane dive krjeposti (Ufanje, Vičnost) i vila Smrt; →
ovakve su alegorije česte u Rožaliji, a njihovo se podrijetlo nalazi u školskim dramama koje je
Kanižlić, kao profesor u Varaždinu i Zagrebu pripremao u isusovačkim školama; riječ je
dvjema Kanižlićevim kazališnim predstavama na latinskom jeziku (koje su danas izgubljene):
Za Boga i Kralja ... i Utočište Melanholije iz Utopije;
c) elementi molitve kao utkana, sekundarna žanra – i Kanižlić je unosio molitvu u svoju
Rožaliju, a Ivanošić to čini na sljedeći način:
- liturgijski oblik molitve – riječ je o Očenašu, što potvrđuju stihovi:
Nek dićica ista vaša
na dan barem Otčenaša
za dušicu pokojnoga
izgovore otca svoga,
jer njegovo dobroćinstvo
njihovo je sad očinstvo. (Opivanje, 377-382)
- pripovjedač navodi samo liturgijsku gestu (određen položaj tijela za vrijeme molitve:
klečanje, uzdisanje, dizanje očiju), ali ne i molitvu koja bi iza nje slijedila;
- streljata molitva – kratke molitve, uglavnom veličine jedne rečenice: Bog moj dragi!
Izustio.
- u odnosu na Rožaliju nedostaje razvijeni oblik privatne, individualne molitve;
- kompozicija: u tekstu su razvidna 4 dijela naznačena odnosom proza-stih ili posebnim
grafičkim znakom (zvjezdica); navedene su sastavnice sljedeće:
1. Pridgovor – oblikovan je prozno, a podrazumijeva apostrofiranje razborita čitatelja i to
zbog:

4
 a) jezičnog izraza – ispričava se zbog nekorištenja isključivo iliričkih riječi, jer ih
čitatelj osjeća kao tuđe, kao neobične; tako su mu bliže neiliričke riječi intereš (a ne kamate),
orgulje (a ne civnik), grof (a ne knez), tarac (a ne kaldrma), majstor (a ne rukotvornik);
b) isprika zbog prekasnog objavljivanja knjige u čast biskupa Čolnića (jer je već prošlo
12 godina biskupove smrti);
c) predviđa moguće prigovore svojoj knjizi, pa se ispričava unprijed ako nešto nekome
neće biti po volji; on želi preduhitriti moguće prigovore;
2. stihovano oblikovan, ispripovijedan život biskupa Čolnića; priča je ispričana retrospektivno
(eksterna analepsa), a naglasak je stavljen na tri biskupove krjeposti za vrijeme života:
blagodarnost (pomaže sirotinju i prognanike iz Bajine Bašte zbog prodora ''nekrsta''),
bogoljubnost (svakodnevno služenje svete mise i po nekoliko puta), milosrdnost (ova krjepost
nema neko konkretnije obješnjenjem jer je više riječ o tautološkom argumetiranju:
Želiš znati, blagodaran
Kako biše, milosrdan?
Pitaj majku Milosrdnost,
Koja rađa Blagodarnost,
Ona će ti stanovito
Svaka kazat istinito. /Ivanošić, 1940: 123-128/)
- ovaj dio završava opisom Čolnićeve smrti;
3. stihovana apoteoza (=obožavanje) pokojnika – tako ovaj dio naziva Ivan Kovačević (1915:
449), koja je sastavljena od samih alegorija;
- u prethodnom je dijelu rečeno da je Čolnić ''dušicu je izpustio'' (stih 800), a u ovome se
govori o ''umirajućem'' Čolniću, što se može shvatiti kao put od tjelesne konačnosti (smrt
tijela) ka duhovnoj vječnosti (jer ovaj dio završava pjesmom koju pjeva diva Vičnost);
- spomenuti je put prikazan kao Čolnićevo pogibeljno putovanje morem; iako je more
uzburkano, Čolnićeva lađa sretno stigne do brijega na suprotnoj obali, jer joj pomažu dive
Vičnost i Ufanje, a posebice Zvizda morska (tj. Marija), koja stišava vjetrove i valove;

4. stihovani dio u čijem se središtu nalazi vila Smrt, koja svojom kosom urezuje natpis na
kamenim vratima pokojnoga biskupa te slavi svoju veliku moć – pred njom su doista svi
jednaki; na ovaj način Ivanošić u književnom mediju aktualizira poznati motiv plesa smrti iz
srednjega vijeka:
Pak ni samo da zločince,
već i ljude dobroćince
oblast vična zapovida
kosa moja nek ukida,
i da nikom ne oprosti,

5
 već da kosi brez milosti,
da i kralja i vojnika,
slugu, kmeta i misnika,
i trgovca i težaka,
gospodina i junaka,
ter sve ljude brez razbora
umoriti ona mora. (Ivanošić, 1940: 1210-1221)
- motiv mrtvačkog plesa najzornije prikazuju freske u unutrašnjosti crkve Sv. Trojstva u
Hrastovju, a koje je načinio majstor Ivan iz Kastva; na freskama je upisana godina 1490;
- monolog vile Smrti sluša neimenovani mladić, koji nakon toga ostavlja raskoši
ovozemaljskoga svijeta i odlazi u samoću;
- (ne)korespondentnost u odnosu na Kanižlića – u povijestima stare hrvatske književnosti
čitamo da je Kanižlić izvršio velik utjecaj na Ivanošićevo stvaralaštvo; o mogućnosti utjecaja
Kanižlićeva djela na nekog drugog pisca predvidio je već sam autor u Rožaliji – na početnim
stranicama Rožalija apostrofira knjigu/pismo ovim riječima:
Nejmaš slova, koje bi moglo uvridit.
Tko zna, jošt će tvoje riči tkogod slidit. (Kanižlić, 1940: 129-130)
- Kanižlić za života nije znao tko će biti taj ''tkogod'' ni hoće li ih uopće biti; danas se
zna da je riječ o Ivanošiću, a djelomice i o Došenu;
- o utjecaju Kanižlića na Ivanošićevo stvaralaštvo potvrđuju sljedeći primjeri:
1. formula skromnosti – dolazi do izražaja posebice u Pridgovoru u kojemu Ivanošić čestita
štiocu sretan početak nove godine ''za koju darak ovaj maleni svesrdno prikazujem'' →
deminutiv upućuje na skromnost kao i Kanižlićev trudak, kojim on naziva svoj molitvenik od
petstotinjak stranica (Bogoljubnost molitvenu);
- Ivanošić sebe naziva slugom kao i Kanižlić (''ostajem u istom Gospodinu nevridan i ponizni
sluga tvoj''), a skromnost potvrđuje i njihova sklonost nepotpisivanju vlastitih djela; Ivanošić
kaže ''ime moje nisam hotio očitovati'';
2. manira preduhitriti prigovore – formulu skromnosti upotpunjuje i manira predviđanja
mogućih prigovora; ovu maniru poznaju Kanižlićevi molitvenici (''Da me pako tko ne okrivi
govoreći da sam se tuđim perjem kitio, velim sam da sam uzeo nikoje molitve koje se u
drugih knjigah nahode i u naš jezik prenio.'' /Bogoljubnost molitvena 1813: XI/), ali i Rožalija
u kojoj je jedan cijeli paragraf posvećen mogućim prigovorima (Rožalija daje knjigi nauk od
držanja, ako joj navlastito tko prigovarat počne, Dio prvi, II);
- i Ivanošić želi preduhitriti moguće prigovore, ali to čini u odnosu na Kanižlića puno
skromnije: ''Najposli i ovo molim, da ako ista stvar tebi ne bi se dopala, barem trud i dobra
volja moja neka ti se dopadu.'' (Ivanošić, 1940: 146)

6
3. motiv pravog i nepravog puta – ovaj motiv poznaje Kanižlićeva Rožalija, kao i njegovi
molitvenici; u Rožaliji (Dio treći, II – Prikaza na livoj strani dvojputja, kako mami i vara Svit
i Dika) se jasno govori o raskršću (dvojputju), o lijevom putu koji je određen zlatom, blagom i
novcem (kao i kod Ivanošića); Kanižlićevi stihovi glase:
Došli jesmo bili, gdi na glasovita
dva se puta dili dvojputje od svita.
Put na livu koji zahodeći hodi,
svit slidi i svojih roba mnoštvo vodi:
skovani robi zlatom kažu, s koga
itko ne pridobi u zlo robstva toga.
Svit zlatom i blagom koga ne zaslipi?
Za njegovim tragom ljudi vrve slipi.
Prid nje novce hita, i jer lakomosti
nikda želja sita ne zna reći dosti, (Rožalija, stih 2243-2252)
- u Ivanošićevu se tekstu ovaj motiv može implicite iščitati iz motta, čiji početak glasi:
Blažen ćovik, koga najde
Bog da s puta on ne zajde;
blažen, komu novci, zlato
izpećeno istom blato
komu nije svita blago
u životu bilo drago,
tako da je sve ufanje
u njem imao i uzdanje. (Opivanje) → iz navedenih se stihova može iščitati
sljedeće: čovjek koji je našao Boga (ili čovjek kojega je našao Bog) korača pravim putem, jer
se jedino s takvoga puta ne smije ili nije poželjno – skrenuti (da s puta on ne zajde);
karakteristike pravoga puta određene su per negationem (navedeno je sve ono što pravi put
nije – njega ne određuje novac, zlato, svjetovno blago); ono što ne određuje pravi put,
pripisuje se nepravom putu;
4. problematizacija formule skromnosti i pobožnosti – priču o biskupu Ćolniću pripovjedač
započinje njezinim krajem (smrt); Ćolnićeva smrt budi u pripovjedaču obična čovjeka koji
osjeća bijes; ova zemaljska ponesenost rađa u njemu želju za osvetom i zaboravljanje da o
ovakvim stvarima odlučuje Bog a ne čovjek:
Evo bi ju (=smrt; op. Z.Š.) pogubio
makar glavu izgubio,
koja nije svrh takvoga
Gospodina ljubljenoga
milosrdje imat htila,
nego ga je pogubila. (Opivanje, 9-14) → ova je zemaljska ponesenost
kratkotrajna, čega je svjestan i sam pripovjedač, koji kaže:
Ali što ja u naglosti
sad izusti, Bože prosti! (Opivanje, 15-16)

7
- ovakvu kratkotrajnu zemaljsku ponesenost poznaje i Rožalija, koja svoju knjigu (pismo)
najprije posvećuje sreći, a tek nakon toga i Bogu:
Rožalija kamo tebe šalje tvoja,
uzdisana, tamo putuj, knjigo moja.
Kud mi imaš ići, ne znam te ja učit,
nego ću te srići u ruke izručit.
Ali što ja sada zađuć s puta reko,
akoprem nerada, jerbo se zareko!
Što ja reko srići? Izručam te Bogu;
da ćeš srićno ići š njim, uzdat se mogu. (Rožalija, 1-8)

→ dakle, u oba slučaja zemaljska ponesenost (tuga zbog Ćolnića, sreća kod Rožalije)
problematizira pobožnost i skromnost;
5. barokni opis – dok se u Rožaliji nalazi više potvrda za barokne opise, u Ivanošićevu tekstu
ih je manje, pa govorimo o:
- descriptiones urbium – tj. opis s tematskom jezgrom u funkciji priložne oznake
mjesta; pripovjedač govori o građevini-crkvi, koju je dao sagraditi u Đakovu biskup Ćolnić;
crkva u tekstu poprima i antropomorfne značajke te postaje Ćolnićevom zaručnicom:
Biskup dakle u Djakovu
brigu prvu nosi ovu,
da nakiti kuću Božju,
zaručnicu crkvu svoju. (Opivanje, 179-182)

- locus amoenus – riječ je o opisu krajolika koji je nevelik i ugodan; opis je u funkciji
priče o Ćolniću – pripovjedač najprije govori o prostoru koji je preraslo trnje a koje je kasnije
biskup počistio, zasadio vinovu lozu i voće; gdje je nekada bilo trnje, sada rodi ''krasna, rujna
vinuština'';
- opis s tematskom jezgrom u funkciji predikata (prirodna nepogoda) - motiv lađe na
uzburkanome moru; u trećem dijelu Opivanja o pokojniku se progovara u obliku apoteoze,
koriste se alegorije i barokna slika ljudskog života (lađa na uzburkanome moru);
- za sretnu plovidbu Ćolnićeve lađe brinu se dive Vičnost i Ufanje, te zvizda
morska (Djevica Marija);
- ovaj dio korespondira s Rožalijom (Dio treći, I – Ljubav Rožaliju zabavlja s
prikazom mora kano prilike od svita. Vidi svoju lađu), u kojoj je navedeni motiv obbrađen
opširnije, i možda suptilnije, jer:
a) Kanižlić daje objašnjenje barokne slike ljudskog života (more = svijet; lađa = čovjek, ljudi;
potopljena lađa = čovjek koji ne čini pokoru; lađa koja sigurno brodi = čovjek koji čini
pokoru, tj. Rožalija);

8
b) Rožalijinu lađu vode diva Ufanje i Sigurnost, a Ćolnićevu Ufanje i Vičnost; obje lađe
sretno stižu do svog cilja na suprotnoj obali, ali s jednom razlikom: Ćolnićevo je putovanje
konačno, posljednje, dok o svojoj lađi Rožalija govori iz perspektive života i zabavlja se
njome kao s kazališnom predstavom;
c) naročitu pomoć Ćolnićevoj lađi pruža ''zvizda morska'', koju pripovjedač i imenuje (Diva
Marija imenom);
- i u Rožaliji se spominje ''zvizda morska'', ali se ne inzistira na imenovanju pa se na
taj način izbjegava stroga denotativnost, koja je više zamjetna u Kanižlićevim molitvenicima;
- motiv lađe koristio je Ivanošić i u prigodnici Pedestogodištnomu misniku ... Ivanu Pavloviću
(1788), u kojoj se govori o zlatnoj misi kao o svetoj želji koja je sretno doživljena (g željnom
brigu lađu tvoju / pribrodila u pokoju);
6. korespondentnost stihova – Ivanošić je dobro poznavao Rožaliju, što potvrđuju i citati:

KANIŽLIĆ, Sveta Rožalija... IVANOŠIĆ, Opivanje sličnorično...

Nut morske zvizde, puna je gizde! (2233) Svitla diva
kano zvizda.
Čudno siva
pak se gizda.
Pušite, hitri, u jadra, vitri, Budite mirni,
vitri mirni, lađi virni! vitri nemirni!
Pade siver, prista jug. (2221-2223) Ti, siver silni,
jur s mirom stojte,
puhat nemojte.
Vitrići male rugaju vale, Već koji male
Valja brodit, lađu vodit, (2227-2228) Rugate vale,
Vitrići mirni
Punuše milom u jadra silom (2230) Lađi virni,
Puhnite milom
U jadra silom,
Nek sritno hodi
Koji nju brodi.

- stil – i u Opivanju se mogu pronaći figure karakteristične za barok, i to:

oksimoron: on je svoju kroz kratkoću
šuteć karao ljudsku zloću; (Opivanje, 694-695)

asindeton: hrvaju se
biju, tuku,
drpaju se,
dižu buku. (Opivanje, 856-860)

antiteza: Evo sam ti nut otkrila,

da mu vidiš lica mila,
koja su se crvenila,
a sada su potavnila. (Opivanje, 1106-1109)

9
polisindeton: A kad bi se zabrinuo
ili sveto srdit bio,
il se nad kim žalostio,
il se smijo, veselio,
il drugo što radio,
lice bi si pogladio. (Opivanje, 637-641)

10