KUKAVICA

ALEN ŠOGOLJ
Društvo ga je zvalo Zgodni Signoles. Puno ime mu je bilo vikont Gontran-Joseph de
Signoles.
Iako siroče, posjedovao je dovoljna primanja i dobar stil. Imao je dobro tijelo i
držanje, dovoljno riječi da prođe kao dosjetljiv, sigurnu prirodnu gracioznost, dašak
ponosa i plemstva, galantne brkove i elokventno oko, osobine koje žene vole. Bio je
u potražnji u crtačkim sobama, kao i za valcerom, a kod muškaraca je izazivao ono
nasmijano neprijateljstvo koje je rezervisano za zdrave i atraktivne suparnike.
Sumnjalo se da je bio umiješan u nekoliko ljubavnih afera, pomalo proračunatih
kako bi se o njemu stvorilo dobro mišljenje kao o mladiću. Živio je sretan i bezbrižan
život u potpunom blagostanju uma i tijela. Bio je poznat kao dobar mačevalac i kao
još bolji sa pištoljem.
“Ako dođe do duela” - govorio bi, “ja ću izabrati pištolje. S tim oružjem sam
siguran da ću ubiti protivnika.”

Jednu večer, otišao je u pozorište sa dvije izuzetno mlade dame, njegove

prijateljice, čiji su muževi takođe bili njegove sorte, i nakon predstave, pozvao ih je
na sladoled kod Tortonija.
Sjedili su tamo nekoliko minuta kada je primijetio nekog gospodina za susjednim
stolom kako uporno zuri u jednu od dama. Činilo se da joj je nelagodno i osjećala
se posramljeno, pa je pognula glavu. Naposlijetku je rekla mužu:
“Taj čovjek bulji u mene. Ne znam ga, a ti?”
Muž, koji ništa od toga nije vidio, podignu oči i
reče: “Ne, ni najmanje.”
Sa polovičnim osmijehom, u ljutnji, ona
odgovori: “Ide mi na živce; to stvorenje mi kvari
sladoled.” Muž joj samo slegnu ramenima.
“Ignoriši ga, pravi se da ne vidiš. Kad bismo se morali nositi sa svim
nekulturnim ljudima koje sretnemo, nikad ne bismo završili s njima.”
Ali je vikont naglo ustao. Nije mogao dozvoliti ovom strancu da kvari sladoled koji
on plaća. On je to shvatio kao ličnu uvredu, jer su ti ljudi došli u kafić na njegov
poziv i smatrao je da to ustvari nije ničija stvar, osim njegova.
Prišao je čovjeku i rekao:
“Ne mogu podnijeti način na koji gledate u te dame, gospodine. Molim vas,
budite tako dobri da postavite granicu svojoj upornosti.
“Držite jezik za zubima” odgovori drugi.
“Pazite, gospodine” odgovori vikont, stiščući zube,”natjerati ćete me da pređem
granice svoje uobičajene ljubaznosti”.
Taj čovjek je odgovorio jednom rječju, podlom riječju koja je odjeknula čitavim
kafićem, od jednog kraja do drugog, kao otpuštanje federa i trznula svaku prisutnu
osobu u naglo komešanje. Svi koji su mu bili okrenuti leđima su sad bili okrenuti
prema njemu, a ostali su podigli glave; tri konobarice su se okrenule na petama, a
dvije iza šanka su se trznule i gornji dijelovi njihovih tijela se uvrnuo kao da su par
robota kojima upravlja ista ručka. Nastala je duboka tišina. Odjednom se ponovo
čuo oštar zvuk kroz zrak. Vikont je svog suparnika udario po ušima. Svi su ustali da
interveniraju. Kartice su bile razmijenjene.
Kad je došao kući, vikont je hodao tamo - ovamo po sobi dugim, brzim koracima.
Bio je previše uzbuđen da razmišlja. Samo je jedna ideja dominirala njegovim
umom: ali trenutno ta ideja u njemu nije budila nikakve emocije. Uradio je ono na što
je bio primoran; pokazao je sebi ono što je bio. Ljudi će pričati o tome, odobravati taj
čin, čestitati mu. Glasno je ponavljao, kao kakva osoba sa ozbiljnim mentalnim
problemima:
“Koji je taj čovjek pas!”
Onda je sjeo i počeo da razmišlja. Ujutro mora naći sekundante. Koga da odabere?
Tražio je mislima najvažnija i najslavljenija imena svojih poznanstava. Na kraju se
odlučio za markiza od Crnog Tornja i pukovnika Bourdina, aristokrata i vojnik; oni će
biti odlični. Ta imena će izgledati izvrsno u papirima. Shvatio je da je žedan, i popio 3
čaše vode, jednu za drugom; onda je opet počeo da hoda tamo-ovamo. Bio je pun
energije. Ako bi igrao galantno, pokazao se odlučan, inzistirao na najstrožijim i
najopasnijim aranžmanima i zahtijevao izuzetno ozbiljan dvoboj, njegov suprotnik će
odustati sa izvinjenjem. Izvukao je iz džepa karticu i bacio je na sto, i još jednom,
kao i u kafiću, i u taksiju, naglas pročitao: “Georges Lamil, 51 rue Moncey”. Ništa
više. Proučavao je grupisana slova; činila su mu se misterioznima, puna zbunjujućeg
sadržaja. Georges Lamil? Ko je ovaj čovjek? Šta je uradio? Zašto je na taj način
gledao onu ženu. Zar nije bilo revoltirajuće da je stranac, nepoznat čovjek, mogao
da mu uznemiri život bez ikakvog upozorenja, samo zato što je odlučio da fiksira
uporne oči na ženi. Opet je povikao:
“Koji pas!”
Ostao je ukočeno stojeći, izgubljen u mislima, još uvijek gledajući karticu. Bijes
prema tom komatiću papira se probudila u njemu, bijes pun mržnje koja je podizala
senzaciju nelagode. Ovo je tako glupo! Zgrabio je nož koji mu je bio pri ruci i i
zabio ga u red napisanog imena, kao da je ubo čovjeka.
Znači, mora da se bori. Da li da bira mačeve ili pištolje? Smatrao se uvrijeđenim. Sa
mačevima je rizik manji, ali sa pištoljima postoji šansa da se njegov suparnik
povuče. Rijetkost je da je boj mačevima smrtonosan, jer obostrana opreznost je
pogodna za oba učesnika da izbjegnu duboku penetraciju na zadovoljavajućem
rezultatu. Sa pištoljima postoji strašan rizik od smrti; ali također bi mogao da se
ispetlja iz dvoboja sa svim častima situacije i to bez dolaska na dogovor.
“Moram biti čvrst,” rekao je. “Prepast će se”.
Protresao se zbog zvuka svog glasa, i pogledao je uokolo. Bio je kao nervozan.
Popio je još jednu čašu vode i presvukao se za krevet. Čim je legao, ugasio je
svjetla i zatvorio oči. “Imam čitav dan sutra,” pomislio je “da sve razradim kako treba.
Bolje da odmah spavam kako bih bio miran.”
Bilo mu je jako toplo pod dekama, ali nije mogao da zaspi. Okretao se, lezao pet
minuta na leđima, okrenuo se na lijevu stranu, pa onda na desnu. Još uvijek je bio
žedan. Ustao je da se napije. Osjećaj nemira se spuštao nad
njim: “Zar je moguće da me strah?”
Zašto mu je srce jače zakucalo na svaki poznati zvuk u sobi? Kad su se kazaljke
sklopile, prigušen zvuk opruge ga je prepao toliko da je nekoliko sekundi morao
da duboko diše na usta da dođe do daha. Počeo je da razmišlja o svim mogućim
razlozima zašto bi ga bilo strah.
“Treba li me biti strah?”
Ne, naravno da ga ne treba biti strah, jer je već riješio da ide do kraja s ovime,
i čvrsto odlučio da se bori i da se ne trese. Ali osjećao je tako dubok nemir da
se pitao:
“Može li čovjeka biti strah uprkos samom sebi?”
EMIR SUŠA:
Napadnut ovim sumnjama, ovim strahim i nemirom; pod pretpostavkom da ga
obuzme sila jača od njega samog, šta bi se dogodilo? Zapravo, šta se ne bi
dogodilo? Sigurno, otići će na mjesto sastanka, jer je već bio toliko spreman da ide.
Ali šta ako se počne tresti? Šta ako se onesvijesti? Sjetio se scene, svoje reputacije
i čuvenog imena. Javila mu se čudna potreba da ustane i da se pogleda u ogledalo.
Upalio je svijeću. Kada je vidio odraz zvog lica u ispoliranom staklu, jedva ga je
prepoznao, činilo mu se kao da to lice nije do sad vidio. Oči su mu izgledale
ogromno, i bio je blijed; bez sumnje, jako blijed.
Stajao je tako ispred ogledala. Isplazio je jezik, kao da želi da se uvjeri o
svom zdravstvenom stanju, i iznenadno, misao ga je pogodila kao metak:
“Možda prekosutra, baš u ovaj čas, budem mrtav.”
Srce mu je opet bjesomučno lupalo.
“Možda prekosutra, baš u ovaj čas, budem mrtav. Ova osoba ispred mene, ovaj ja u
ogledalu više ne neće biti tu. ali evo me, tu sam, gledam se i osjećam se živim, a za
24 sata, ležat ću u tom krevetu, zatvorenih očiju, mrtav, hladan, nepokretan, nestao.”
Okrenuo se prema krevetu, i jasno se vidio na leđima u ovim plahtama iz kojih je
maloprije ustao. Imao je prazno lice leša, a šake labavost onih koje više nikada neće
napraviti nijedan pokret. U tome ga je postalo strah vlastitog kreveta, i kako ga više
ne bi gledao, otišao je u sobu za pušenje. Mehanički je podigao cigaru, zapalio je i
opet počeo hodati tamo-ovamo. Bilo mu je hladno; prišao je zvoncetu da probudi
sobara, ali se zaustavio:
“Vidjet će da me strah.”
Nije pozvonio; zapalio je vatru. Ruke su mu se malo tresle u nervozi kad god bi
nešto dodirnuo. Mozak mu se kovitlao, misli postale mutne i izmicale mu; njegov
um je imao sve simptome pijanstva, kao da je zapravo i bio pijan.
Iznova i iznovaa je razmišljao:
“Šta da radim? Šta će biti od mene?”
Treslo mu se čitavo tijelo, oduzeto od trzanja. Ustao je prišao prozoru i razmaknuo
zastore. Ljetno praskozorje je skoro nastupilo. Roskasto nebo je dodirivalo grad,
njegove krovove i zidove. Široka, spuštajuća zraka, kao milovanje svitajućeg sunca
obavila je probuđeni svijet; i sa svjetlosti, nada - sretna, snažna i spretna nada
ispunila je vikontovo srce. Bio je ljut što je dopustio sebi da ga savlada strah,
prije nego što se sve odigralo, prije nego što bi njegovi sekundanti vidjeli one od
Georgesa Lamila, prije nego li je znao hoće li se on uopće boriti?
Okupao se, obukao i izašao čvrstim
korakom. U hodu si je govorio:
“Moram biti energičan, jako energičan. Moram dokazati da nisam preplašen.”
negovi sekundanti, markiz i pukovnik su se stavili njemu na raspolaganje, i nakon
srdačnih rukovanja, razmotrili uvjete.
“Zabritnut si zbog ozbiljnog dvoboja?” - upitao je
pukovnik. “Da, izuzetno je ozbiljan” - odgovori vikont.
“Još uvijek inzistiraš na pištoljima?”- reče markiz.
“Da.”
“Daješ nam slobodu da uredimo ostalo?”
Suhim, istrzanim glasom vikont je izjavio:
“Dvadeset koraka, na znak, dižetmo ruke i ne spuštamo ih. Razmjenjujemo
pucnjeve dok jedan ne bude ozbiljno ranjen.”
“To su odlični uslovi” izjavi pukovnik zadovoljnim tonom. “Ti dobro pucaš, visoke su ti
šanse.”
Otišli su. vikont je otišao doma da ih sačeka. Njegova uznemirenost, do tog trenutka
stišana, je sada rasla iz minute u minutu. Osjetio je čudno podrhtavanje,
nepopustljivu vibraciju, niz ruke i noge, u grudima; nije mogao mirno sjediti na
jednom mjestu, ni sjediti ni stojati. U ustima mu nije bilo ni najmanje vlažnosti, i
svakog je trenutka pravio divlje pokrete jezikom, kao da izbjegne da mu se zalijepi
za nepce. Jedva je čeko da doručkuje, ali sada nije mogao jesti. Došao je na ideju
da malo popije da se ohrabri, i poslao je nekoga po bokal ruma, kojeg je uzasopno
popio 6 čašica. Goruća toplota je preplavila njegovo tijelo, automatski popraćena
ošamućenošću i duha i uma.
“Sad znam šta trebam,” pomislio je. “Sad je sve uredu.”
Ali za sat vremena je završio bokal, i njegovo stanje uzrujanosti je opet postalo
nepodnošljivo. Bio je svjestan divlje potrebe da se baci na pod, da vrišti, da ujeda.
Noć je padala. Zvuk zvona ga je toliko potresao da nije imao snage da ustane i
pozdravi sekundante. Nije se usudio da im se obrati, da izusti nijednu riječ od
straha da ga ne pročitaju po promjeni u glasu.
“Sve je sređeno u skladu sa pravilima koje ste vi postavili.” izjavi pukovnik. “Prvo
je vaš suparnik potraživao privilegije uvrijeđene strane, ali je popustio gotovo
odjednom, i prihvatio sve. Njegovi sekundanti su dvojica vojnika.”
“Hvala vam.”rekao je vikont.
“Izvinjavam se”prekinu markiz, “ako samo dođemo i odmah odemo, imamo hiljadu
stvari o kojima moramo misliti. Treba nam dobar doktor, jer borba ne završava dok
jedan nije teško povrijeđen, a sami znate da metke nije olako shvatati. Moramo
dogovoriti mjesto, blizu neke kuće u koju možemo odnijeti ranjenika ako je potrebno
i tako dalje. Zapravo, bićemo okupirani barem 2 do 3 sata sređujući sve što treba da
se sredi.”
“Hvala” rekao je vikont još jednom.
“Jeste li dobro?” upitao je pukovnik. “Mirni
ste?” “Da poprilično smiren, hvala.”
Njih dvojica su se povukli. Kad je shvatio da je ponovo sam, mislio je da ludi.
Njegov sluga je upalio lampe, i on je sjeo za sto da piše pisma. Nakon precrtavanja,
na zaglavlju stranice: ”Ovo je moja ostavka”. Tresući se digao i odstupio, osjećajući
se nesposobnim da sastavi dvije misli, da donese rezoluciju, da napravi bilo kakvu
odluku uopće.
Dakle, borit će se! Nije više mogao da to izbjegava. Pa šta mu je onda? Želio je da
se bori, apsolutno je razradio akcijski plan, ali sad je osjećao kao da mu nije
preostalo niti dovoljno snage da ode na mjesto dvoboja. Pokušao je da zamisli
duel, svoj vlastiti stav i stav svog suparnika. S vremena na vrijeme, njegovi zubi su
cvokotali u ustim. Pokušao je da čita i uzeo Chateauvillardov priručnik za dvoboje.
Onda se upitao:
“Da li moj suparnik ide u streljanu? Je li poznat? Da li je visoko pozicioniran
igdje? Kako mogu saznati?”
Uzeo je Baron Vauxovu knjigu o strijelcima sa pištoljima i prešao je od korice do
korice. Georges Lamil nije bio spomenut u njoj. Ali, ako taj čovjek nije dobar strijelac,
ne bi tako pristao da se bori sa tako opasnim oružjem i pod tako smrtonosnim
uslovima? U prolazu je otvorio sanduče od Gastinne Renette sa malog stola i
izvadio jedan od pištolja, stao kao da će pucati i digao ruku. Ali tresao se od glave
do pete i cijev se okretala u svakom smijeru.
Tad je sebi rekao:
“Nemoguće je. Ne mogu se boriti u ovakvom stanju.”
Pogledao je na kraj cijevi, u malu, crnu, duboku rupu koja je bljuvala smrt; pomislio
je na sramotu, o šaputanju u klubu, na smijeh u sobama za crtanje, nezadovoljstvo
žena, tračevima u novinama, i uvredama koje bi mu kukavice govorile. Još uvijek je
gledao u oružje, i podužući kladivo, vidio svjetlucanje vrha kao mali crveni plamen.
Dobrom srećom zaborava, pištolj je bio ostavljen napunjen. Kad je to shvatio,
ispunio ga je neobjašnjiv osjećaj zadovoljstva. Ako ne bi pokazao pravu galantnost i
smirenost pred suparnikom, bio bi izgubljen zauvijek. Obraz bi mu bio ukaljan, on bi
bio označen neslavno, i protjeran iz društva kao pas. A znao je, i osjećao, da neće
moći da bude tako staložen. Ali bio je hrabar, čim je htio da se bori… bio je hrabar,
dok….
Misao koja je lebdjela u njemu nije ni ispunila njegov um; nego je, široko
otvarajuću usta, gurnuo cijev pištolja divljim pokretom u grlo i povukao okidač.
Kad je njegov sobar utrčao na zvuk prijave, našao ga je mrtvog na leđima. Tuš
krvi je poprskao bijeli papir na stolu i napravio veliku crvenu mrlju ispod četiri riječi:
“Ovo je moja ostavka."
Guy de Maupassant