Johann Sebastian Bach (1685 – 1750)​bio je njemački skladatelj i orguljaš.

U svoj prvi
doticaj sa kompozicijom dolazi kroz prepisivanje djela francuskih, talijanskih i njemačkih
skladatelja 15.i 16. stoljeća. Takva predanost radu, religioznost i utjecaj obitelji ostavili su
dubok utjecaj na njegovo umjetničko stvaralaštvo koje kao takvo predstavlja vrhunac
baroknog stila. Često se selio, ali boravio je isključivo u njemačkim gradovima. Bachovo
stvaralaštvo odlikuje golem broj crkvenih djela (kantate, oratoriji, mise i pasije), velik broj
sekularnih djela među koje ubrajamo kompozicije za solo instrumente (orgulje, čembalo,
klavikord, violina i drugi) te djela za orkestar i komorne sastave (koncerti, sonate i orkestralne
suite).
Sonata za violinu solo br. 3 u C-duru, BWV 1005 ​jedna je od šest violinskih sonata
i partita u opusu BWV 1001-1006 izvornog naslova ​Sei Solo a Violino senza Basso
accompagnato ​(Šest sola za violinu bez pratnje basa). Cijeli set dovršen je 1720. godine za
vrijeme Bachova boravka u njemačkom gradu Köthenu u kojemu je obavljao dužnosti
voditelja dvorske kapele. Sonata je sastavljena od četiri stavka (​Adagio-Fuga-Largo-Allegro
Assai)​ poredanih u obliku talijanske ​Sonate da chiese.​
Uvodni ​Adagio ​mirnog je karaktera i polaganog tempa, a odlikuje ga punktirani ritam preko
kojeg se postepenim nizanjem nota postiže gradacija koja traje kroz cijeli stavak. ​Fuga ​ove
sonate gigantski je i kompleksan stavak te vjerojatno najduža fuga Bachoga opusa. Tematski
materijal fuge baziran je na koralu ​Komm, heiliger Geist, Herre Gott ​(Dođi, Duše sveti,
gospodine Bože). Aranžiranje skladbi za različite instrumente bila je česta praksa u baroku
koja ni samom Bachu nije bila strana. Aranžmani ovih sonata posvećeni gitari djeluju gotovo
kao zasebna djeela zahvaljujući različitosti dvaju instrumenata.

Fernando Sor (1778 - 1839)​bio je katalonski skladatelj i gitarist. Potječe iz duge loze
vojnika, ali veliki interes za glazbom iskazivao je još od rane dobe nakon doticaja sa
talijanskom operom. Glazbeno obrazovanje stjecao je u samostanu španjolskog grada
Montserrata dok ga majka nije prebacila u vojnu školu u Barceloni. Kao vojnik, borio se
1808. godine u ratu protiv invazije francuske vojske. Nakon rata, Sor se selio i boravio je u
Francuskoj, Engleskoj i Rusiji. Kao koncertni gitarist djelovao je diljem Europe te stekao
nadimak "Beethovena gitare". Glazbeni jezik Fernanda Sora spada u prijelazno razdoblje
između klasicizma i romantizma.Gradeći na temeljima Haydna i Mozarta, Sor proširuje
kapacitete gitare koristeći se definiranom strukturom, bogatim harmonijskim jezikom te
progresivnim sviračkim tehnikama.
Grand Sonata u C-duru, op. 22​, uz Grand Sonatu, op. 25, jedna je od dviju velikih
sonata Fernanda Sora. Objavljenja je 1825. u Parizu te nosi posvetu tadašnjem španjolskom
ministru Manuelu Godoyu, tada također poznatim pod titulom “Knez mira”. Sonata je
sastavljena od četiri stavka - ​Allegro, Adagio, Menuetto​s triom te ​Rondo Allegretto​i
predstavlja velik skok u kvaliteti i kompleksnosti u odnosu na Sorove prethodne
jednostavačne sonate. Pisana je u stilu bečkog klasicizma i koristi tehnike i modulacije
atipične za sonate Sorovih suvremenika.
Napoleon Coste​​(1805 – 1883)​bio je francuski gitarist i skladatelj. U svoj prvi doticaj sa
gitarom došao je kroz poduke vlastite majke i ubrzo nakon toga počeo se bavit koncertiranjem
i podukom gitare. 1830. odselio se u Pariz gdje je postao učenik Fernanda Sora koji je
predstavljao velik utjecaj na njegov stil kompozicije. Iako je generalni interes za klasičnu
gitaru padao, Napoleon Coste skladao je uglavnom djela za taj instrument, uključujući i gitaru
sa sedam žica. Gradeći na tradiciji svog učitelja Sora, Coste je proširio dotadašnji harmonijski
jezik i formalne oblike te ga da danas svrstavamo u razdoblje ranog romantizma. Uz velik
broj etida, fantazija i kraćih komada, Coste je pisao i skladbe programnih naslova i tematike
po uzoru na suvremenika Hectora Berlioza. Svojim skladanjem, podučavanjem i
koncertiranjem ostavio je dubok trag u tradiciji klasične gitare.
Fantaisie Dramatique "Le Depart", op. 31 ​(Dramatična fantazija “Le Depart”, op.
31) dovršena je 1856. godine. Fantazija je programnog tipa te nastoji dočarati borbu francuske
vojske u Krimskom ratu 1855. godine. Sastavljena je od dva veća dijela - “Le Depart”
(Odlazak) i “Le Retour” (Povratak) unutar kojih nalazimo više manjih cjelina različitih
karaktera. Prvi dio fantazije započinje proširenim uvodom sa oznakom ​Andante Largo​u
kojem Coste iznosi jednostavnu melodiju uz arpeđiranu pratnju koja postepeno postaje
harmonijski napetija te nas vodi u sljedeći dio oznake ​Allegro Assai.​Oktaviranim motivom
kvarte koji imitira trube predstavlja se odlazak francuske vojske u rat. Nakon dva kraća dijela
s oznakama ​Andantino​i ​Agitato​prvi dio privodi se kraju.
Drugi dio podnaslova “Marche triomphale” (Trijumfalni marš) započinje oznakom ​Maestoso
te predstavlja pobjednički povratak francuskih trupa. Iako vojnog karaktera, tekstura dijela se
mijenja i vodi u harmonijski i strukturno napeti finale kojim djelo završava.