Sveučilište u Splitu

Filozofski fakultet
Odsjek za rani i predškolski odgoj i obrazovanje
Razlikovni studij ranog predškolskog odgoja

Analiza rada
Su-konstrukcija kurikuluma i teorije (ranog odgoja) obrazovanja

Martina Vukšić

Kolegij: Integrirani kurikulum ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja

Nositelj kolegija: doc.dr.sc. Ivana Visković

Split, studeni 2018.

 Miljak, A. (2005). Su-konstrukcija kurikuluma i teorije (ranog odgoja)
obrazovanja. Pedagogijska istraživanja, 2(2), 235-250. (izvorni znanstveni rad)

Dr.sc. Arjana Miljak je znanstvenica iz područja odgojnih znanosti. U svojim znanstvenim

radovima daje značajan doprinos humanističkom pristupu odgoju i obrazovanju stavljajući
naglasak na socio-konstruktivizam.

1. Uvod

Miljak (2005) se problematikom neučinkovitosti odgojnih sustava u kojima se planski nameću

odgojno-obrazovani programi te se ustanove predškolskog odgoja isključuju iz procesa
donošenja odluka o najboljim načinima zadovoljavanja potreba djece predškolskog, odnosno
školskog uzrasta. Na taj način se zanemaruje i srž koju je potrebno slijediti u odgoju djeteta, a
to je potreba i interes koji dijete iskazuje za određenim sadržajima. Kako bi se premostile
opisane zapreke u postojećim sustavima, Miljak (2005) zagovara su-konstruktivistički pristup
kurikulumu i teoriji ranog odgoja koji je po svojoj prirodi fleksibilan i decentraliziran, a time i
bolje usklađen s realnim potrebama djece u predškolskim ustanovama.

2. Razrada teme

U prvom dijelu članka, Miljak (2005) upozorava na posljedice zanemarivanja odgojno-

obrazovnih praksi i fokusiranja na donošenje administrativnih dokumenata koji odgojno-
obrazovnu praksu zapravo nameću umjesto da je slijede. Tijekom 1970.-ih godina su se
postojeći pristupi teoriji ranog odgoja i kurikuluma počeli preispitivati s ciljem bolje
sukladnosti sa zahtjevima koji proizlaze iz odgojne prakse. Visoka standardizacija nije odraz
humanog pristupa odgoju jer ne odražava potrebe prakse u kojoj temeljnu ulogu imaju dionici
koji su najbolje upoznati s aktualnim stanjem i potrebama.

Teorijsko uporište koje Miljak (2005) ističe kao prikladno za uspješnu provedbu reformi
ustanova predškolskog odgoja u drugom dijelu rada je Reggio pedagogija. Navedeni pristup je
prikladan i poželjan jer zagovara suradnju svih dionika u realizaciji zadaće odgoja. To
prvenstveno znači suradnju na razini dijete-roditelj-odgojitelj-stručni suradnici . Na ovaj se
način zagovara odgojna praksa koja odgovara na potrebe djeteta kao pojedinca te na potrebe
lokalne zajednice koja ima svoje sociološke i kulturne specifičnosti.
3. Zaključak

Odgojitelji u procesu su-konstrukcije kurikuluma i teorije ranog odgoja imaju važnu

istraživačku ulogu s obzirom da im je zadaća prepoznati potrebe dionika i kroz ulogu
istraživača-praktičara i na temelju prepoznatog stanja generirati smjernice kojima se
kontinuirano unaprjeđuje odgojna praksa u suradnji i partnerstvu sa svim ključnim dionicima.
Na taj način nastaje uistinu motivirajuće okruženje u kojem se proces učenja i razvoja odvija
u prirodnom ambijentu, kroz dječju igru, slijedeći dječju maštu, znatiželju i iskazane interese.
Jedino navedenim pristupom moguće je dijete usmjeriti ka kontinuiranom traganju za
znanjem i usavršavanjem iz vlastite potrebe, a ne uslijed vanjskih pritisaka i težnji. Stoga i
nema rigidnog kurikuluma, već je pristup razvoju kurikuluma dinamičan i evolutivan,
odnosno oslanja se na stalno unaprjeđenje u skladu s potrebama. Kako bi se izbjeglo
poučavanje i poticalo učenje kroz proces su-kreacije, kurikulum se samo projicira, a od
planiranja se odustaje kako se rigidnošću ne bi zagušili potencijali djeteta. U radu je prepoznat
raskorak između teorije i prakse, uz preporuku da se učenjem i istraživanjem treba raditi na
smanjenju prepoznatog raskoraka.

4. Vlastiti osvrt

Dijete ima značajne prirodne kapacitete učenja i razvoja koje je potrebno prepoznati i poticati
na temelju pristupa u kojem se njegove potrebe slijede, a ne nameću. Ukoliko se djetetove
potrebe i interesi prepoznaju i slijede, omogućuje se potpuna realizacija njegovih potencijala,
slijedeći prirodnu potrebu za igrom i dječjom znatiželju koja prirodno potiče dijete na učenje,
autentično izražavanje i stvaranje u skladu s djetetovom prirodom te značajkama lokalne
zajednice u kojoj živi i razvija se.

Literatura:

1. Miljak, A. (2005). Su-konstrukcija kurikuluma i teorije (ranog odgoja)

obrazovanja. Pedagogijska istraživanja, 2(2), 235-250.