„OTELO“ KAO TEMELJ „BEZ TREĆEGA“

Sličnosti i razlike Shakespearove i Begovićeve drame

Lucija Brkić, 2019

Milan Begović je u međuratnoj Hrvatskoj bio jedan od najsvestranijih i najpoznatijih pisaca. Na hrvatskoj
književnoj sceni Begović se pojavio s poezijom, na prijelazu devetnaestog u dvadeseto stoljeće. Svoju
prvu pjesmu pod naslovom „Nad spomenikom Viških junaka“ objavio je 1891. godine pod pseudonimom
Tugomir Cetinski. Njegova svestranost nastavlja se u knjizi„Pjesama“, izdane 1896. Kasnije objavljuje
„Knjigu Boccardo“ pod pseudonimom Xeres de la Maraja 1900. Ovaj kanconijer se posve razlikuje od
dosadašnjeg hrvatskog pjesništva svojom prožetom senzualnošću. „Knjiga Boccadoro koja je svojom
izrazitom modernističom komorijentacijom, poetskim estetizmom s hedonističko-erotskom
komponentom, uzburkala je duhove i starih i mladih...“govori Tihomil Maštrović u razgovoru s
Brankom Džebić za Nedjeljni vjesnik.

Dvadeset godina kasnije objavljuje, po mnogima najbolji hrvatski lirski roman, „Dunja u kovčegu“, a
zatim“roman iz zagrebačkog života“ „Giga Barićeva“ koja je nastala deset godina prije svojeg
obajvljivanja 1940. Cijelo to vrijeme Begović nastavlja raditi na svojem primarnom žanru, drami te daje
dvadesetak raznorodnih dramskih tekstova. Ipak, ono o čemu ću dalje govoriti jest upravo njegova
drama „Bez trećega“ koja je svoje prvo prikazivanje imala u Zagrebu 1931 godine. Uspoređujući
Begovićevu dramu sukoba i jednog od najpoznatijih djela renesansnog dramatičara Williama
Shakespearea „Otelo“, pokušat ću ustvrditi njihovu sličnost i razlike, neovisno o razlikama vremenskog
razdoblja u kojima su i način na koji su pisani.

Nakon spomenutog Milana Begovića, reći ću nešto i o Shakespearovom Otelu.

Puni naziv tragedije jest „Otelo, venecijanski Maurin“, sastoji se od pet dijelova te je napisana u
razdoblju od 1603 do 1604 godine, a objavljena je 1622. Ono po čemu je specifično ovo djelo jest da je
jedno od prvih literaturnih radova koje spominje pitanje rasizma. Međutim, ono što je u središtu
pozornice jest destruktivna moć ljubomore, odnosno mogućnosti da postoji opravadan razlog za istu.
Kao i ostala Shakespereova djela tragedija je pisana kombinacijom stiha i proze.

Različiti po stilu i jeziku pisanja, vremenu nastajanja, vanjskim okolnostima, ove dvije drame imaju više
sličnosti nego razlika. Moja teza jest da koliko se god Begović temelji na mitskoj priči o Odiseju i
Penelopi, ipak smatram da priča o Otelu ima puno veći utjecaj nego što se čini na prvi pogled.

Radnja djela jest poznata, ali za dosljednost ove teroijske obrade, proći ću je u kratim crtama.

Marko Barić vraća se iz Sovjetske Rusije nakon osam godina zarobljeništva svojoj ženi koju je morao
napustiti prve bračne noći. Dolazi krajem veljače 1926, u malu jednokatnicu u Kušićevoj ulici, Zagreb.
Doma ne nalazi na svoju ženu, a dok je čeka ona primi dva telefonska poziva od udvarača na koje se on
javlja. Kada Giga dolazi, ne može doći k sebi od sreće, ali njega su već zaokupile mračne misli. U tih osam
godina radi se zagonetka u njegovom umu; što radi, gdje je i ono najvažnije s kim je. Gigini pokušaji da ga
oraspoloži, da podijele sreću jer su napokon zajedno bezuspješni su jer Marko pronalazi dokaze njene
nevjere u svemu što se nalazi oko njega.

Uvjeren je kako mu je žena bila nevjerna i pošla za svojim udvaračima kada pronalazi svoju osmrtnicu.
Giga je očajna i ne zna kako ga pridobiti natrag, pokuša mu objasniti kako je bila očajna, ali on je ne želi
saslušati. Gigin pokojni otac mu je ostavio pismo koje također pronalazi i povlači se kako bi bio u miru. U
trećem činu, potpuno se mijenja raspoloženje karaktera. Marko je sretan i dobro raspoložen, dok je Giga
zbunjena, umorna i iscrpljena. Naime, u pismu Markov punac govori koliko je Giga bila vjerna nestalom
mužu sve te godine te ga je strpljivo čekala. Marko navaljuje na Gigu, želi nastaviti ono što je bilo
prekinuto njihove prve bračne noći, ali Giga odbija. Shvaća da njemu nije do nje, kao njegove žene već
samo do njenog tijela. On je objektizira, kao predmet koji pripada samo njemu i to je ono zbog čega je
ludio cijelu večer. Zbog mogućnosti da je ono što bi trebalo biti njegovo, bilo i nečije tuđe. Postane
agresivan i grub, a Giga ga u samoobrani ubija revolverom.

Dok je ovdje erotski sukob, sukob između muškarca i žene u prvom planu, u „Otelu“ je ipak puno
suptilniji.

Radnja na samom početku djela odvija se u Veneciji, a kasnije u mjestu Cipar u periodu od 1489. –
1570.god, a glavi lik je Otelo, cijenjeni general vojske mletačkog dužda, poznat po svojoj hrabrosti i
čistog srca, omiljen među nadređenima i potčinjenima. Zbog svoje popularnosti i ljubavi naroda, često
izaziva zavist, a ponajviše kod Jaga, njegovog sluge i Roderiga koji je platio Jagu da mu pomogne u
parnici za Desdemonu, sada Otelovu ženu.

Jago i Roderigo senatoru, Barbanziu, govore kako mu kćer nije u kući, već je sa svojim ljubavnikom
Otelom. On traži svoju kćer, a svi se nalaze kod dužda jer je na Cipru izbio rat protiv Turaka. Tamo,
Barbanzio optužuje Otela kako mu je začarao kćer, „...Začarao si nju prokletniče....“. Otelo objašnjava
kako su stvari zapravo tekle, kako joj je pričao o svojoj prošlosti. „Kada to opazih uvrebah jednom zgodu
i priliku te iskrenu joj molbu izmamih da joj pričam svoja sva putovanja, jer dotle slušala je tek odlomke,
a nikad kako treba.“ a potom dolazi Desdemona i objašnjava ocu kako je odluka o udaji samo njena.
Zajedno, tu noć odlaze na Cipar.

Nakon pobjede Turaka, započinje Jagova igra. On svojim spletkama, iskrivljenom istinom i vezama čini
sve kako bi u Otelovo srce posadio ljubomoru, koja se kroz djelo sve više i više plamsa. On govori Otelu
kako sumnja na Cassia, Otelovog poručnika, da ljubuje sa njegovom ženom. Naime, Jago je zapravo
bolesno ljubomoran na Cassijev položaj i time mu je on savršena meta, obzirom da je mlad i neiskusan.

Otelo traži dokaze, jer samo na sumnji ne može razvijati ljubomoru. „Što znači sve to? Zar ti misliš da bih
ja htio živjet u ljubomoru i pratiti svaku mijenu mjesečnu u novoj sumnji? Ne, da posumnjam, u isti čas
bih i odlučio.“, a posumnjati može samo uz fizičke dokaze. Jago nastavi sa svojim spletkama, uporno
govoreći Roderigu kako će Desdemona na kraju biti njegova,a zapravo je on samo jedan u nizu pijuna
koji Jago koristi kako bi naudio Otelu.

Na kraju Roderigo napada Cassia, ali završni udarac mu zabija Jago, koji se kasnije pojavi. Cassio je
smrtno ranjen, a Otelo dolazi u sobu svoje žene, lud od ljubomore. Odlučio ju je ubiti, koliko je mrzi,
zbog mogućnosti i, za njega istini, izvršene nevjere. „Nemojte otrovom. Udavite je u postelji, istoj postelji
koju je oskvrnula.“, savjetuje mu Jago, što on na kraju i učini. Desdemona ne zna razlog muževog bijesa, i
zadnje što traži jest da je pusti na životu još pola sata kako bi se pomolila, ali Otelo je ubije. U sobu dolazi
Emilija, njena pratilja i Jagova supruga, koja otkriva Otelu kako je nasamaren te da mu je Desdemona
uvijek bila vjerna. Otelo, očajan u svojoj tuzi, probija i nju mačem. Tek u pismu koje je Jago pisao
Roderigu Otelo shvaća kako je bio samo lutka na koncu čovjeka bolesnog ega, te probada sam sebe.
Obje drame imaju tragičan završetak, obje se zatvaraju smrću. U Begovićevom slučaju, to je Markova
smrt, odnosno ubojstvo, dok kod Shakespeare umiru oba supružnika, od Otelove ruke. Kada bi polazili za
očitom, odnosno bazičnom temom koja ih veže to je patološka ljubomorna zasnovana samo na
mogućnosti, a ne na konkretnim dokazima (iako Otelo ima neku vrtu dokaza, premda lažiranih, ali o
tome ću govoriti kasnije). I Begovićev lik, Marko Barić, pati od onoga što se u psihologiji naziva Otelov
sindrom, koji se razvio iz istoimenog lika. Naime, oboljeli živi u vjerenju da ga partner vara iako za to
nema nikakvih dokaza. Ono po čemu se ovaj sindrom razlikuje od obične ljubomore ili nesuglasica u
partnertstvu jest to da je onaj oboljeli opsesivan u svom uvjerenju. U ekstremnim slučajevima, znaju
uhoditi svoje partnere, a ako se stanje toliko pogorša znaju počiniti i ubojstvo.

Dakle, ako gledamo sa psihološke strane oboje pate od takozvanog“Otelovog sindroma“, ali njihova
stanja su zapravo puno dublja. I tu počinjemo sa sličnostima Marka i Otela kao središnjim likovima ovih
djela.

Naime, i jednog i drugog definira rat u trenutku kada ih upoznajemo. Marko je promijenjen nakon rata, a
sliku o njemu prije rata iz same drame možemo dobiti samo po riječima njegove žene. Ipak, dramaturški
slijed njegova ponašanja jasno daje do znanja da je riječ o čovjeku čija ga traumatska iskustva oblikuju te
se u skladu s njima i ponaša. Ljubomoran je, agresivan, sklon promjena raspoloženja i vraćanjem u
prošlost. On zbog ovog obrasca ponašanja gubi Giginu ljubav.

S druge strane, Otelo je upravo zbog načina na koji ga je rat, koji ga prati cijeli njegov život, oblikovao,
zadobio Desdemoninu pažnju i privrženost. Ona suosjeća s njim, a iz suosjećanja nastaju emocije. Ipak,
Otelo je također sklon promjenama raspoloženja, pogotovo kada je sumnja u vjernost njegove
partnerice pokretač. Impulzivan je, u kasnijem dijelu tragedije, agresivan i na kraju psihotičan, kao što je
i Marko.

Ipak, daljnje poveznice između ova dva djela jesu u samoj nesigurnosti likova. Predrasude na samom
početku njihovih veza s Gigom i Desdemonom, definiraju i njih. Tu su u pitanju razlika među godinama,
status, a u Otelovom slučaju i rasa. Oni nisu nesigurni u svoje žene, već su nesigurni u sebe što se jasno
može iščitati iz svake njihove replike.

Dalje, što se tiče njihove ljubavi prema suprugama, ne vole ih zbog njih već zato što im pripadaju.
Ljubomora se rađa u trenutku kada pomisle da su pripadale još nekome. Giga i Desdemona svojim su
muževima samo lijepi predmeti, nešto što bi htjeli imati poput sjajnih osvojenih trofeja. Muški likovi sam
spolni čin tumače kao znak ljubavi i posjedovanja. „To je kletva braka da možemo nazivat svojim.
Stvorenja slatka ta, al ne možemo i njine želje“ Markova ludost tu je još više opravdana, ako ćemo se
povoditi za načinom prije navedenog razmišljanja, jer on nije imao prilike konzumirati taj brak. Odvojili
su ih već prve bračne noći. Marko i Otelo ljubomorni su na ono što njihove žene predstavljaju. Oni žele
biti poput njih, ali istovremeno su im nedostižne. Upravo zbog toga imaju bolesnu potrebu posjedovati
ih, kontrolirati cijela njihova bića, postupke, želje i misli. Kroz spolni čin osjećaju moć posjedovanja, a
zbog te bolesne potrebe razara ih pomisao da bi njihova žena, dakle njihovo vlasništvo, mogla bar na
trenutak pripadati nekom drugom muškarcu.

Što se tiče same povezanosti, ona“najkritičnija“točka jesu dokazi njihove ljubomore.

Kod Begovića, radi se o dramaturški vješto raspoređenim“rekvizitima“; telefonski pozivi, cvijeće i
osmrtnica. Marku je njegova mašta dovoljna, potkrijepljena stavom policijskog činovnika koji neće
odustati dok ne dokaže krivnju. Tu“onog trećeg“ nema. Nema osobe koja će potvrditi ili negirati njegove
sumnje, on je sam sebi dovoljan, kao i slika o Gigi koju je stvorio. Svoje krivce, odnosno Gigine ljubavnike
pronalazi u svakoj muškoj figuri koja mu ona spominje izuzev njegova oca.

Otelo, pak, za uopće početne sumnje ima Jaga. Jago mu sije sjeme sumnje, ljubomore i svega što kasnije
slijedi. On izvrće istinu, donosi dokaze uz potpuno krive informacije što potiče Otela da povjeruje u sve
te priče, dok na kraju ne završi na istoj razini ljubomore kao i prethodno navedeni protagonist. On se
povodi za Jagovim riječima i“dokazima“ i suprotno od toga ne postoji. Njegov“suparnik“ kao takav nije
stvaran, ali za njega to je Cassio. On ispunjava sve kriterije Otelove nesigurnosti. Cassio je mlad, lijep i
živahan, dok je Otelo stariji, pun težine i rasom drugačiji. Nema ni najmanje šanse da je sve krivo shvatio,
on odmah podilazi najgorem zbog vlastite nesigurnosti, kao i Marko.

Ono što smatram da se može pronaći u drami „Bez trećega“ jest spoj Otela i Jaga u liku Marka. On je sam
sebi žrtva i onaj koji nanosi bol. Smišlja priču iz svake Gigine rečenice, vidi nešto čega nema. Pati zbog
toga, kao Otelo, i ludi, sve više i više, ali uporno nastavlja grabiti za svojom istinom. Kao i Jago, koji samo
želi drugima nauditi bol, Marko to čini sebi i svojoj ženi. Svakom svojom teorijom sve više, svakom
svojom riječi. Marko jest onaj iskreni, pravi Jago, bolesnog ega i sadističkih potreba. A Otelo je jer polazi
tim istim stvarima, on suštinski vjeruje u njih i objektizira svoju ženu. Njegove nesigurnosti su te koje ga
povuku da vjeruje u Giginu nevjeru, kao što je i situacija sa Otelom.

Primjeri njegovih dokaza jesu prethodno navedeni, telefonski pozivi, buketi cvijeća, osmrtnica kao
potpuni i najviše“konrektan“dokaz. Ali odlazi u apsurde, poput činjenice što Giga sada ima kratku kosu.
„Gdje su ti kose? Zašto si odrezala kose?“„Ah, to je dakle što te uzbudilo!“ „...U bordelima od Amura pa
do Volge nema ni jedne kokete sa dugim kosama!“ Ne staje na tome. Da ga je prevarila, on zna i samo iz
njenih dodira. „Koliki cinizam! Misliš da ne opažam šta se sve događalo između našeg posljednjeg
poljupca i ovog današnjeg? Zato, valjda, jer je odonda prošlo toliko godina? Kao da ja nisam neprestano
osjećao onaj nekadnji dodir tvojih usta, suzdrživ i nevješt! A kakva su ta usta danas?“

Ipak, onaj najveći dokaz jest upravo njena istina. Na pitanje što je radila svih tih osam godina, jer je za
njega“svaki bio crnji nego noć jer ne zna ni za jedan dan što je sam sobom taj dan uradila“, ona
odgovara; „Ništa, dragi, samo tebe čekala.“

„...ništa:kriči preljubnica kojoj je tijelo puno tragova ljubavnikovih ruku, ali nema daktiloskopa koji bi to
mogao ispitati. Eto; tako je i tvoje ništa: obrana svih krivaca, zaštita svakog prestupka.“

Giga, je pak, onaj lažni dio Jaga (koji se pretvara iskrenim i poštenim), ali u njenom slučaju ona je istinski
takva. Kao što ni Jagove riječi nisu istina, tako i laž Jaginog karaktera jest prava u Giginom slučaju. Giga
ide u kontru Markovim riječima, želi ga razuvjeriti, reći mu što se zapravo dogodilo. Njena istina, u
Markovim očima jest potpuna farsa. Ovo je zapravo suprotan, koliko i jednak efekt kao što se dogodio u
Shakespereovom djelu. Naime, tamo Otelo vjeruje Jagu i njegovim riječima upravo zbog njegovog
poštenja, dok Marko vjeruje sebi kada se Giga prema njemu odnosi iskrenog i otvorenog srca.
Ali, bitnije je njena sličnost, odnosno razlike s likom Desdemone. Obje su vjerne svojim muževima, koje
ih iskreno i u potpunosti vole, spremne su na žrtvu zbog njih (Gigino čekanje osam godina i
Dedsdemonin odlazak na Cipar). Žele samo njihovu dobrobit te zajedničku sreću u odnosu. Međutim,
tamo gdje Desdemona staje, Giga se razvija. Desdemona je primjer neiskvarene, pomalo i naivne žene
koja podilazi mužu i njegovoj volji. Jedina osoba kojoj se ona obraća po pitanju sukoba s Otelom, jest
Emilija, Jagova žena i njena pratilja, dok Giga to izravno rješava s Markom. Ona mu se protivi, brani sebe
i njenih osam godina samoće. Ona shvaća u što se Marko pretvorio i da to više nije ona osoba za koju se
udala. Zna što on želi od nje i kakvu nju želi ispred sebe.

„Ti bi, dragi, izgleda, bio najsretniji kada bi svaka moja kretnja bila refleks tvoje volje, i da svoju misao
posudim iz tvoje glave. Ili kad bi ti, u svaki čas kad ti se prohtije mogao dignuti kao kakav poklopac, moj
skalp i poput urara staviti ono nekakvo staklo na oko, pa promatrati funkcije moga mozga. Onda bih ja,
dragi, bila aparat, a sav moj osjećajni život mehanizam.“

Desdemona tek na kraju postaje svjesna mržnje koju dobiva od svojeg muža, premda ne zna razlog, a
Giga ga osjeti već u prvom činu. „Ipak, strah me jer ste grozni kad vam ovako oči igraju. Al ne znam čega
strah me, jer krivice ne znam-pa ipak neki srah me popada.“, govori Desdemona nekoliko trenutaka prije
svoje smrti.

Nadalje, Giga Marka na neki način i provocira svojim riječima, pokušava mu objasniti koliko je apsurdno
sve što govori i da se njegova ljubomora zasniva samo na mogućnosti, da ne postoji nikakav pravi dokaz
zašto bi ona bila opravdana. Shvaća ga, razumije, ali opet je prvenstveno na strani same sebe. „Ljubomor
nije posljedica jednog fakta nego jedne dispozicije. Za ljubomor između dvoje ljudi ne treba da postoji
onaj treći, nego mogućnost-a ta postoji uvijek u mislima onog koji strepi za nekoga koga voli-da bi
mogao stupiti u akciju bilo tko tko bi mogao biti onaj treći. Ljubomor je, dragi, kao i ljubav. Tu ne treba
trećeg. Dvoje je dosta.“ U ovom citatu, koji se nalazi u drugom činu drame njena replika opravdava
naslov i zapravo, cijeli njihov odnos. Ta nepostojeća treća osoba jest zapravo mogućnost i to je ono što
razdire Marka.

Ipak, Gigin najveći razvoj kao lika i kao žene vidimo u trećem činu, gdje Marko u potpunosti mijenja
pristup. On je sretan, veseo, zato što je napokon dobio dokaz o njenoj vjernosti, u pismu njena pokojna
oca. Giga tu shvaća da mu više vrijedi jedan komad papira, nego njena živa riječ. Ne samo to, već uviđa
kako ne vidi nju, već samo njeno tijelo, koje si je prisvojio kao vlasništvo. Giga se tu brani, odbija ga, jer
premda joj je muž ona ima pravo odbiti. Kada to čini, Marko navaljuje, a ona odluči igrati njegovu igru.
Ona, koja je do sada bila nježna i blaga prema njemu, uvjeravala ga kako je znala i umjela, sada ga udara
tamo gdje najviše boli. Izmišlja razne ljubavnike, situacije, kako bi izbjegla njegov dodir, čak mu se i
narugala.

„Ja sam ti muž, ja imam pravo na te!“„Pravo? Tko ima pravo na me? Gdje je taj čovjek koji može to reći?
Nitko nema pravo na me dok mu ga ja ne dam! „Kako govoriš! Kao da je već netko na to imao pravo!“
„Oh, da, bilo ih je više!...Šta se buniš? Čitavo veče čekaš samo na to priznanje!...Šta misliš da je Simeoni
bježao iz svoje kuće dok sam ja bila u njoj? Je li moguće da si tako naivan pa možeš u to vjerovati?“

Marko je i dalje odlučan u svojoj namjeri, a Giga ga ubija revolvreom u samoobrani.

Dakle, sličnost nje i Desdemone jesu u poziciji krivo osuđene žene, žene koja je predstavljena kao
rakalašena, zlobna i podmukla, dok su zapravo sve suprotno od toga. One su iskrene, dobroćudne,
nježne i hrabre. Ali razlika je u razvoju lika. Opet, Desdemona možda nije ni imala vremena za razvoj,
obzirom da je Otelo ubija. Iako se da pretpostaviti da do razvoja ne bi došlo. Giga se razvija sama po sebi,
ona je puno više od Markove žene. Bori se za sebe i čini sve što je potrebno za to. Dakle, po meni, temelj
Giginog lika jest Desdemona, ali i njena nadogradnja, obzirom na razliku vremenskog razdoblja u kojima
su i jedna i druga stvorene.

Ono čime bih htjela zaključiti ovaj rad jesu riječi Gabrijele Crnjak, u njenom radu, „Dramska studija o
ljubomori“. Njen rad mi je uvelike pomogao pronaći poveznice između Begovićeva i Shakesperova djela,
a zadnja sličnost jest sljedeća; „S obzirom na nepostojanje treće osobe, kako u Begovića, tako u
Shakespearea, da se zaključiti da ta dva briljantna dramaturga stvaraju „trećeg“ manipulacijom jezikom –
u oba slučaja „treći“ jest jezik.“
IZVORI I LITERATURA

https://mediavia.files.wordpress.com/2010/06/2002_12_01_mmart_vjesnik.pdf

VINKO BREŠIĆ; Milan Begović-Drama sukoba

Gabrijela Crnjak„Bez trećega“ Milana Begovića. Dramska studija o ljubomori. Završni rad Doc. dr. sc. Ivan
Trojan, Osijek 2014, Filozofski fakultetPreddiplomski studij hrvatskoga jezika i književnosti i Engleskoga
jezika i književnost

https://matrixworldhr.com/2014/04/10/prolupani-loncici-i-neobicni-mentalni-sindromi/

Milan Begović, „Bez trećega“, Zagrebgrafo, Zagreb, 1991

William Shakespeare, „Otelo“, Tipex-Zagreb, 200, preveo s engleskog dr.Milan Bogadnović

https://bs.wikipedia.org/wiki/Othello