Pjesma “Svakidašnja jadikovka” je jedna od najbolnijih pjesama južnoslovenskih književnosti

života čovjeka koji živi za ljubav, a niti je ima kome pružiti niti je čija ljubav ka njemu usmjerena, jer on nema
“...sestre ni brata, i nema oca ni majke, i nema drage ni druga. I nema nigde nikoga...”, životu čovjeka koji traži
odgovor, a nema kome da se potuži jer njega niko ne sluša. Ovu pjesmu i krasi kontrast, kontrast između čovjeka i
Boga, između starosti i mladosti, između želje da kaže riječ koja “žeže” (a nema je kome reći), i čuje “moćnu reč”
(koju nema ko da mu kaže), a ti kontrasti često prerastaju u svojevrstan paradoks.

Već sam naslov nas upućuje na atmosferu i pravac pjesme. Drugi dio naslovne sintagme predstavlja pripremu za
osnovnu ideju pjesme, ali i za potencijalnu patetiku koju upravo taj dio sintagme opravdava, jer je jadikovka,
tužbalica, sama po sebi osuđena na patetične momente, dok prvi dio sintagme samo pojačava utisak jer, koliko god
neka jadikovka bila teška i bolna, još je teža i bolnija kad je nema ko čuti već se ponavlja do te mjere da postaje
svakodnevna.

pri čemu je svaki stih osmerac, nekad simetričan a nekada asimetričan, uglavnom lirski, sa cezurom nakon petog
sloga, mada imamo odstupanja (u stihu “kada bih mogao biti jak” nailazimo na neočekivanu i neuobičajenu cezuru
nakon šestog sloga)... Stih je slobodan, rima je uvedena u minus-postupak, a vjerovatno je da je u takvom potezu
pjesnik vidio rješenje da sloju značenja da primat nad slojem zvuka, što je vrlo bitno za jednu pjesmu koja je
semantički opterećena u mjeri u kojoj je to slučaj sa pjesmom koja je predmet našeg interesovanja.

Pjesmu je teško podijeliti na cjeline, jer možemo govoriti o cjelini prije obraćanja Bogu i cjelini nakon toga, ali
možemo govoriti i o tri obraćanja Bogu, kao i o cjelinama u kojima dominira prvo lice i cjelini/cjelinama gdje je
dominantno treće lice, jer je jedna od karakteristika pjesme i lirski subjekat, odnosno lirsko “Ja” koje prva invokacija
Boga priprema za prelazak u lirsko “On” da bi se nakon nekoliko strofa, ponovo nakon invokacije Boga, vratilo u
prvobitno stanje, odnosno u lirsko “Ja”.

Ovo je vrlo dinamična pjesma koja plijeni promjenama intonacije, semantičkog i stilskog naboja, tako da se jadikovka
transformiše u molotvu, a zatim ponovo postaje jadikovka, ostavlja utisak da iz unutrašnjeg monologa prelazi u
monolog upućen nijemom sagovorniku, da bi nakon izostanka odgovora, ponovo došlo do unutrašnjeg monologa, a
sve to nas upućuje na kružnu strukturu i kompoziciju, za šta potvrdu nalazimo i u interpunkcijskim obilježjima - znak
uzvika jasno pravi distinkciju između prološke i epiloške granice sa jedne, i centralnog dijela pjesme, sa druge strane,
jer je taj znak najizraženiji u prvoj i posljednjoj strofi. Ove dvije strofe (dakle, prva i posljednja) su povezane i
paradoksalnom konstrukcijom “i biti star, a biti mlad!” u prvoj i “biti već star, a tako mlad!” u posljednjoj strofi, što je
inače motiv odranije poznat na nivou svjetske književnosti, jer ga nalazimo i u pjesmi “Spleen”, Čarlsa Bodlera, čije je
pjesme Tin Ujević prevodio.

Jasna je, upečatljiva i nezanemariva veza ove pjesme sa biblijskim motivima - često u pjesmi nailazimo na biblijsku
simboliku: Bog, Sin božji, krvave noge, ranjeno srce Sina, kalež...

Među motivima na koje nailazimo u pjesmi (star, slab, nemoćan, Ceste, blato, kolijevka, Bog, ljubav...) dominantan je
motiv samoće, koji prelazi u lajtmotiv jer je primjetan kroz pjesmu od početka do kraja, svojim ponavljanjem ne da da
se otmemo utisku otuđenosti i samoće, odnosno usamljeničke vibracije ideje koju nam pjesma plasira. Smjenjuju se
pjesničke slike, pa imamo:

Osim pjesničkih slika, raznovrsna je lepeza stilskih figura koje doprinose dinamici, stilskom kvalitetu, umjetničkoj
vrijednosti i estetskoj informaciji pjesme

Posljednji stih posljednje strofe, “...biti već star, a tako mlad!” koji se, kako smo već rekli, dovodi u vezu sa sličnim
motivom iz prve strofe, upućuje na to da je uzaludan bio trud lirskog subjekta da dobije odgovor koji traži, da nađe
ljubav i smisao koji traži i da će se njegovo “pečalno lutanje” nastaviti, da će njegova jadikovka trajati vječno.

Zbog svih karakteristika koje smo naveli, a koje bez sumnje upućuju na umješnost, odmjerenost, osjećaj za
dinamiku, izuzetno poznavanje teorije i tehnike pisanja, stilsku prefinjenost, umjetničku vrijednost i trajni kvalitet,
ova pjesma opravdava svoje mjesto među najvrednijim tvorevinama lirike južnoslovenskih književnosti.