Mirjana Džakula

VELIKI JADI ZEČIĆA BJELKA

ULOGE:

Bjelko- zec
Mama- Bjelkova majka
Sivko- zec, Bjelkov prijatelj

(Pozornica je uređena kao skromni dnevni boravak. Stol, stolice, krevet. Prostor ukrašen mrkvama i
plišanim zečevima. Na pozornici zamišljeno sjedi zec, u ruci ima tratinčicu i otkida list po list.)

BJELKO: Hoću, neću, hoću, neću, hoću, neću…e stvarno neću! Zašto svako proljeće djeca moraju
nama pisati pisma i praviti gnijezda da im MI nosimo darove? Dosta! Ja ću biti prvi koji će tome stati
na kraj! (Ulazi majka zečica i nosi vreću s igračkama koje slaže po stolu.)

MAMA: Sine, jesi pročitao pisma? Joj, baš su ta djeca divna. Tako su iskrena i draga. Ja sam u tvojim
godinama uživala noseći darove u ta prekrasna gnijezda. (Uzima pisma koja su stajala na stolu i čita
ih.)

MAMA: Poslušaj ovo (čita) Djagi zekane, nadam sje da sji našao svoj potočić i da ćeš mi donijeti loptu
koju.

BJELKO: (prekine mamu i govori mrzovoljno) Ja ne uživam u dijeljenju darova djeci i želim s time
zauvijek prestati! Neka se i druge životinje uključe u darivanje djece za Uskrs.

MAMA: (iznenađena) Bjelko, što se s tobom događa? Sivko, tvoj prijatelj je sretan što će ove godine i
on sudjelovati u podjeli darova, a ti nezadovoljno mrmljaš. BJELKO: Ali mama, ali…

MAMA: Bjelko, razočarao si me. (Tužna je i vidljivo razočarana.) BJELKO: Majko, nisam tako mislio.
Poslušaj me, želim ti objasniti. MAMA: Dobro, donijet ću nam šalicu toplog napitka od mrkve i onda
mi možeš sve objasniti. (Donosi dvije šalice i sjedaju za stol.)

MAMA: Slušam te. Nadam se da imaš dobro opravdanje za takvo ponašanje.

BJELKO: Mama, ja samo želim… (Utrčava veseli Sivko i prekida razgovor)

SIVKO: Bjelko, jesi spreman? Idemo darove dijeliti, djecu veseliti!

BJELKO: (publici) Kako samo zna izabrati najgori trenutak kada će doći. (Sivku. Glumi ljubaznost.) Da,
da, naravno! Evo dogovaram se s mamom kamo ćemo ići? SIVKO: Kako misliš kamo?

BJELKO: (publici) Zaboravio sam naglasiti kako ima malih problema s logičkim zaključivanjem! (Sivku)
Zaboravi Sivko, sve ću ja srediti.

MAMA: Hoćeš sjesti i popiti šalicu toplog napitka?

SIVKO: Od mrkve ili kupusa?

MAMA: Imamo oba, koji želiš?

SIVKO: Joj, hvala ne bih. Znaš, samo sam te došao podsjetiti kako sam uzbuđen što idem dijeliti
darove toj maloj dražesnoj djeci.

BJELKO: (ironično) Da, baš su dražesna. Da si proveo jedan dan zatvoren u kavezu dok te ta
„dražesna“ djeca povlače za uši, ne bi ti i dalje bili dražesni.

SIVKO: Kako to misliš?

BJELKO: Ne brini Sivko, ta dražesna bića ostavi meni, a ti se odi pripremiti. Čeka nas duga i naporna
noć. (Prati ga prema izlazu.)

SIVKO: (uzbuđeno) Joj Bjelko, ja sve nekako mislim da sam potpuno spreman.

BJELKO: Naravno, ali spremnosti nikad dosta.

SIVKO: (nesigurno) Misliš? Idem onda.

(Trči u mjestu, radi čučnjeve i druge vježbe dok govori.)

Još ću vježbati, moram biti potpuno spreman. Vidimo se ubrzo. (Uzbuđeno odlazi.)

MAMA: I dalje se pitam zašto ti ne možeš biti sretan poput Sivka dok dijeliš djeci darove?

BJELKO: Mama, nije problem u tome! Ja se samo želim izboriti za zečja prava i zaustaviti njihovo
izrabljivanje?

MAMA: (Iznenađeno) Izrabljivanje?

BJELKO: (odlučno) Da, upravo tako! Zašto svake godine moraju samo zečevi nositi uskrsne darove?
Zašto jedne godine to ne bi činile vjeverice, druge godine medvjedi, zatim iduće godine lisice.
MAMA: (smije se glasno) Jao, nemoj me nasmijavati. Bjelko moj, stvarno si komičan. (još se više smije
i jedva govori od smijeha) Zamisli medu kako nosi darove djeci. (glumi ga dubokim glasom) Dobar
dan djeco, evo ja sam vam ove godine donio darove za Uskrs.

BJELKO: Dobro, ne mora biti baš medo, on će se tek probuditi iz zimskog sna pa će sigurno biti
neraspoložen. Može, recimo, i lav raznositi darove! Ionako ga svi veličaju kao kralja životinja, neka se
onda pokaže.

MAMA: (Ponovno se jače smije i glumi lava. Govori svečano i otmjeno, ali ozbiljno.) Draga djeco, ja
,kralj svih životinja, donosim vam darove.

BJELKO: Dobro mama, kad ti to pokazuješ izgleda zaista smiješno.

MAMA: Naravno da je smiješno. Bjelko, sine, shvatila sam ja u čemu leži tvoj problem.

BJELKO: (Ozbiljno i pomalo uvrijeđeno.) Nemam ja nikakvih problema! Ja samo hoću štititi zečja
prava! I ti kao majka, ne bi smjela izrugati svoje dijete, nego ga podržati.

MAMA: Naravno sine, podržat ću te kad tvoje ideje budu imale smisla. Gledaj, mi zečevi smo sretni i
ponosni što nam se djeca svake godine iznova raduju kad im donosimo darove.

BJELKO: Ali zašto MI baš svake godine?

MAMA: Zato što to radimo s ljubavlju.

BJELKO: I kakve koristi imamo od toga?

MAMA: Sine, nije stvar u koristi koju mi imamo ili nemamo, nego u činjenici da činimo druge
sretnima.

BJELKO: Dobro, shvaćam, ali kako će oni nama to vratiti? Kako će oni nas učiniti sretnima?

MAMA: Maleni moj, sreća bi trebala biti u iskrenom darivanju, ne samo darova, nego i ljubavi. Jesi li
se ti ikada osjećao dobro i sretno što si podijelio nešto s, recimo, Sivkom?

BJELKO: Ne, Sivko uvijek sve pojede! S njim se ne može dijeliti, nego on uzme sve ili ništa!

MAMA: Dobro, jesi li se u nekim drugim prilikama osjećao zadovoljno kada si drugima pomogao?
BJELKO: (Razmišlja.) Hm, ne mogu se baš sjetiti. (I dalje razmišlja i sjeti se) Znam! Jesam! Dao sam u
školi svoju mrkvu zečici Marici.

MAMA: Odlično, sigurna sam da si onda bio jako sretan.

BJELKO: (Ushićeno.) Da, bio sam presretan, ali samo zato jer sam zaljubljen u nju.

MAMA: Upravo smo tako i mi sretni kada donesemo djeci darove. Shvaćaš li kako je posebno biti
uskrsni zeko kojeg djeca toliko obožavaju? To nije naš posao, to je naše zadovoljstvo, naša posebnost.
BJELKO: (nevoljko) Dobro, možda i je tako.

MAMA: (Grli sina) Naravno, tako je. Mi trebamo biti sretni kada druge činimo sretnima, kada im
poklanjamo svoju pažnju i ljubav.

BJELKO: Da, mama, imaš pravo.

MAMA: Kao i uvijek, mama je opet u pravo.

BJELKO: Idem po Sivka i krećemo dijeliti darove za djecu i činiti ih sretnima. (Ide prema izlazu.)
MAMA: Ne zaboravi u svako gnijezdo dodati puno ljubavi.