NAKLADA LJEVAK

MATICA HRVATSKA
HRVATSKA AKADEMIJA ZNANOSTII UMJETNOSTI

DJELA MIROSLAVA KRLEŽE

Uredničko vijeće
akademik Ivo Padovan, predsjednik
Vlaho Bogišić, Josip Bratuiić, Jelena Hekman,
Davor Kapetanić, Stanko Lasić, Zdenko Ljevak,
Velimir Visković

Glavni urednik
Velimir Visković

Urednik
Vlaho Bogišić

Suradnice
Jasna Bašić
Mirjana Mataija
Vesna Radaković-Vinchierutti

C IP - N ac io n a ln a i sveučilišna k njižnica 4 2 0 3 1 5 0 3 6

IS B N 9 5 3 -1 7 8 -5 0 6 -6 / / 9 5 3 -1 5 0 -6 4 9 -3
Miroslav Krleža

PUT U RAJ

Z A G R E B , M M II
 PUT U RAJ
filmski scenarij
O GLAVNIM LICIMA

Bernardo, glavno lice, jeste »Cvrčak« iz novele »Cvrčak pod

vodopadom«. On je poetski nadarena ličnost koja je zapela u
oluji između dva svjetska rata, pa kad već svira svoju gitaru,
svira je ukletom vihoru uprkos. Taj cvrčak ne grije na peči svoj
filistarski zadak kao La Fontaineov mravac. N i režiser ni
glumac (koji igra profesora Bernarda) ne treba da padnu u
iskušenje da se radi o nastranoj bluni, premda bi se i na to moglo
pomisliti kao da je glavno lice neka vrsta doista kliničkog
slučaja. Od prvog trenutka treba imati u vidu da je glavno lice
moralist nad odrom jedne epohe na samrti, novelist koji se
poigrava vlastitim halucinacijama za ličnu razonodu. Pišući
svoje novele, on živi pustolovnim životom svojih likova, vodeći
ipak pomno računa o bitnoj razlici između zbrke koju izaziva
svojim fantaziranjem i svega čime je okružen kao faktim a
svakodnevne stvarnosti. U dijalogu s elementima svoga vlastitog
života (a svi pokojnici s kojima razgovara samo su simbolične
formule njegove prošlosti), on pada pod privlačnu moć autosu­
gestije koja se hipnotizerski nameće snagom razdraženog pam ­
ćenja. Uprkos intenzitetu doživljaja, on ipak vlada neredom
svojih priviđenja, nijednog trenutka ne gubeći svijest o svome
vlastitom identitetu. Da je svijestan značenja svoje ličnosti, to
se osjeća po ironičnom tonu i načinu kako razgovara sa svojim
fantomima, a naročito sa primarijusom, spram koga je superi-
. oran od prve riječi.
N a početku scenarija film nam dočarava kako Bernardo tuma­
ra gradskim ulicama jednoga proljetnogpredvečerja, fasciniran

7
stjeničavim brlozima, sa smrdljivcima kojima se gadi intelek­
tualni sapun, te čovjek, ludujući i sam, gubi pravu mjeru i tako,
prezirući svoje bližnje, potpada pod mračnu magiju njihove
mržnje. Da, to su doista bili posljednji dani, dani luckasti kad
su se manijaci tješili umišljenom mudrošću, obmanjujući se da
će im na drugome svijetu dobri dusi priznati kako nisu ispustili
svoju dušu »sasvim«jer im pamet garantira posmrtnu lovoriku.

' TEK ST SCENARIJA

Gradska ulica u prvome sumraku. Sumrak se gasi. Pale se prve

svjetiljke. Proljeće. Oblaci pred kišu. Gužva na ulici. Ziva
akustika gradske halabuke. Kočije, automobili, prolaznici, svje­
tina. Graja prometa i ljudskih glasova. Kroz kameru teče glasna
bezazlena ljudska povorka. Veselo i rezignirano, razigrano i
umorno, staro i mlado. Ljubavni parovi i djeca, djevojčice i
babe, konji i biciklisti. Vrijeme i prostor: između dva rata, sa
proplamsajima de la belle époque.
Bernardo stupa glasnom veselom ulicom u centru grada, na
putu k svome psihijatru, u ordinaciju. Odjednom, u mislima,
osjetivši oštrobridu strijelu ljudskog pogleda, bacivši pogled
natrag, on, doista, vidi — desetak-petnaest koraka iza sebe —
u gužvi ljudstva koje se valja s njim u istome smjeru, jednog
bijelog fratra, cistercita, za glavu dobrano višeg od ostalih
prolaznika. Suhonjava, koščata, isposnička figura redovnika
prati Bernarda već dobrih nekoliko minuta s očito neprikrive­
nom namjerom da ga sustigne. Ubrzavajući korake, fratar se
probija kroz svjetinu, provirujući kroz guštaru ljudskih obraza
da mu Bernardo ne bi nestao u prolazu.
Nervozan Bernardov pogled utvrdio je, nema sumnje, bijeli
fratar, cistercit, prati ga u stopu. On ga je instinktivno osjetio
već prije nekoliko minuta. Cistercit slijedi Bernarda ubrzava­

li
jući svoje kretanje. Fratar nije sam. Sa fratrom paralelno stupa
tu još jedna mlađa dama, a iza fratra i druga neka lica, neki
oficiri, vojnici, Bernardovi ratni kameradi koji su svi ostali
ležeći mrtvi u blatu Prvoga svjetskog rata. Sam fakat rata i
ratovanja živi u Bernardovom pamćenju neizbrisivo. O d tih
uspomena pati on već godinama. Tolike svoje mrtve nije zabo­
ravio, a bilo ih je bezbrojno mnogo, i kad bi se svi našli na
jednome mjestu, na okupu, bila bi ih čitava jedna kompanija—
dvije, možda čak i bataljon. U mislima, Bernardov bataljon
mrtvih kamerada trajno mu je za petama kao sjenka. To je
enervantno, a javljaju mu se i u snu, pak bi bilo oportuno da
se večeras ukloni suvišnom susretu: ,, Upustiti se u razgovor,
ovdje, na ulici, s mrtvim glupanima, nema mnogo smisla... ”
Osvrćući se, Bernardo je počeo da hoda sve nervoznije, i u
jednome momentu pala mu je na pamet spasonosna misao kako
bi bilo mudro skočiti preko ulice i nestati u protusmjeru.
Zakoračio je iznenada s pločnika da prijeđe, i tu tek što se nije
zapleo pod kotačima paradne kočije. U posljednjem trenutku
uspio je da izbjegne konjskim kopitima, i tako tek što nije pao
žrtvom svoga trika da zametne trag pred fratrom i njegovom
pratnjom.
U kočiji (prikaze s onoga svijeta) provezao se bračni par,
pokojni gospodin Rajski sa svojom mrtvom suprugom. Gospodin
Rajski osvrnuo se da vidi zbunjenka koga tek što nisu pregazili
njegovi konji i, prepoznavši profesora Bernarda, on je skinuo
cilindar s naglašeno višim prezirom, na način džentlmena koji
pozdravlja na ulici svoga suparnika, uprkos blam aži,, koju je
kao rogonja doživio u vezi s ovim tipom prije mnogo godina”.
Spasivši se na drugu stranu ulice i okrenuvši u protusmjeru,
Bernardo gleda kako ondje, prijeko, na pločniku, sa druge
strane, i onaj bijeli fratar sa svojom družbom namjerava da
prijeđe ulicu, i tako, profitiravši na vremenu, Bernardo je
ubrzao korake i izgubio se u velegradskom pasažu, požurivši se

11
 u trafiku da se tamo skloni na momenat ne bi li tako zameo
svoj trag.
Scena u trafici je nervozna. Kupujući inostrane cigarete, Ber-
nardo prebire po kutijama, osvrćući se kroz izlog trafike na
fantastičnu družbu koja mu je za petama (a to se kroz izlog i
vidi).
Razgovor sa trafikanticom banalan. Grunula je u trafiku jedna
mušterija, po svemu zbunjena, suviše učtiva, čini se da ne zna
šta hoće. Trafikantica je simpatična mlada djevojka, razgovor
na brzu ruku, stereotipan.
BERNARDO: Dobar dan!
T R A F IK A N T IC A : Dobar dan!
BERNARDO: Klanjam se, ljubim ruku, molim vas dvije kutije
Balota.
Nažalost, Balota nemamo, ne šalju nam više,
T R A F IK A N T IC A : a
i ne traži ih nitko.
BERNARDO: O nda molim dva pakla King Georgea.
T R A F IK A N T IC A : Nemamo, nažalost, engleske cigarete se slabo
kupuju.
BERNARDO: Pa dobro, nemate ni francuskih, a Khedive Gold,
molim?
T R A F IK A N T IC A : Imali smo, ali su nestale, izvolite možda Camel?
BERNARDO: Hvala, ne, to jest, pa dobro, kad nema Khedivea,
molim Camel, dva pakla, i šibice, gle, gle, »Gringoire«, a
imate i »Journal de Genève«, bravo, a otkad to, molim vas,
i »Gringoire« i »Journal de Genève«, hvala, koliko dugujem,
doviđenja!
T R A F IK A N T IC A : Hvala, doviđenja!
Kupujući cigarete i novine, Bernardo konstatira da mu nije
pošlo za rukom zabašuriti svoj trag. Otkriven je. Gospoda stoje
pred trafikom, u pasažu, u očekivanju da će se pojaviti na

12
 vratima. Nema drugog izlaza! Treba se suočiti sa gospodom.
Platio je i napustio trafiku. Uz poklon simpatičnoj gospođici,
našao se pred vratima trafike. Suprotstavivši se gospodi izazov­
nim pogledom, produžio je kao da ga se baš ništa ne tiču. Ti
fantomi, na čelu sa cistercitom, su utvare koje se mogu oduhnuti
kao dim ove Camel—cigarete koju je upravo zapalio kao izazov
gospodi da im pokaže kako nema baš nikakve namjere da ih
uzme ad notam. Pred njim nalazi se družba njegovih bivših
podoficira; osjećajući njihove buntovne, neprijazne namjere,
njegovje stav strogo nepristupačan. Pasaž seprepunio svjetinom
koja je nagrnula pred gromovima i pljuskom. Uprkos prolomu
oblaka koji se oborio na gradske ulice (uz eventualni total
krovova, ulica i zvonika u kiši), Bernardo se progurao kroz
svjetinu na kišu i uz grmljavinu gromova potrčao niz praznu
ulicu. Produžio je drvoredom kroz veliki park, a kako su
gospoda sa fratrom na čelu jurnula za njim, on je uspio da im
odmakne niz dugi drvored i, pojurivši preko ulice, uletio u
jednu crkvu preko mramornog stubišta.
Crkva je trobrodna bazilika. U mraku predvečerja zlatni sveci,
anđeli, slike, palucanje kandila, tišina svetog mjesta. Pod crkve­
nim krovom Bernardo se požurio spram glavnog oltara i tu se,
desno od apside, sakrio u baroknoj ispovjedaonici. Hajka, koja
ga na čelu sfratrom progoni, ušlaje u crkvu. Čudna družba od
fantoma razletjela se božjim hramom da ga otkrije, jer nema
sumnje da se Bernardo tu negdje sakrio. Sablasno nečujno
lepršaju ti vampiri crkvom amo-tamo, kao da njuškaju za
tragom žrtve. Klecala su prazna, tu nikoga nema! Vrata od
sakristije su zaključana, a grubo udaranje gvozdenom kvakom
po okovanim vratima sakristije odjekuje dramatski. Kuda je
samo mogao da nestane? Nakon dužeg traganja otkrili su ga!
Pst, pst, tu je! Ipak! Eno ga! Usred napete tišine
G L A S O V I:
hajdučki zvižduk: T u je, u ispovjedaonici. Bernardo se našao
opkoljen. Nema druge nego da sejavi.

13
BERNARDO, stupivši iz ispovjedaonice, sabrano: Što znači ta igra?
Mogli ste mi telefonirati! Mogli ste napisati pismo, moja
adresa nije nikakva tajna! Izvolite, tu sam, što da se igramo
mačke i miša, da izazivamo skandal? Dobro je! Rastali smo
se na koti 313, odonda je minulo dvadeset i više godina!
Kakvog smisla ima vaše trajno ispitivanje tko je ostao živ, a
tko mrtav, i zašto, i kako, i tako dalje, preglupo! Dobro, ja
sam ostao živ, u redu, a vi niste, i ako ste zaista mrtvi, bilo
bi logično da se prema tome i vladate i da vam je jasno da
ste mrtvi vi, a da nisam ja, i ne razumijem čemu vam služi
to nadmudrivanje?
Sa fratrom tu se našla i jedna gospođica, simpatična, elegantna,
pak još jedna dama, za nijansu deranžirana, pomalo hroma,
vuče desnu nogu; tu je i Bernardov ađutant, kadetaspirant
Riesling, i njegov zastavnik, Bandera, grupa oficira i vojnika,
ranjenika, sa krvavim povezima, kao što već stižu ljudi iz
blatnog rova, gladni ratnici, umorni od krvavog posla. Dok
dijalog sa fratrom traje, maroderi se grupiraju u krugu oko
ispovjedaonice, u prvome trenutku ne snalazeći se, kao od
znatiželje.
N a pitanje Bernardovo nema odgovora. Svi oni zbunjeno šute,
nisu se sabrali.
BERNARDO, izazovno: No, što je, gospodo, da čujemo šta želite,
rekao sam vam, stojim vam na dispoziciju, molim!
Šutnja.
FRATAR, poslije duže stanke, skupio se kao neka vrsta posrednika:
Anticipando, gospodine, želio bih se prije svega ograditi od
svakog nesporazuma, molim, principijelno! S tom gospo­
dom našao sam se potpuno slučajno, i ako vam gospoda
dosađuju, kao što se moglo razabrati, to, oprostite, nije moj
slučaj! Morate priznati, ja vam se nisam javio ni jedan jedini
put, smijem li primijetiti?

14
BERNARDO: Da, u redu, molim, pak što, šta hoćete, u čemu je
stvar? T u gospodu poznajem, to su moji momci sa kote 313,
gospoda oficiri, gospodin kadet Riesling, moj ađutant, a to
je gospodin zastavnik Bandera, ako se ne varam, ali s vama,
gospodine, oprostite, nisam imao prilike da se sretnem,
premda me moje pamćenje nije napustilo, gospodine!
F R A T A R : Ako je doista tako, zar je moguće da ste zaboravili naš
samostan Svetog Križa Lodomjerskog, proljeća 1916?
B E R N A R D O : A po čemu bih ga bio zaboravio, molim vas? Tamo
tek što nisam zaglavio, a imam zahvaliti isključivo samo
svojoj prisutnosti duha da nisam pao u šape onih gorila.
FR A T A R : Da, da, sasvim točno, izvrsno, ali jednu sitnicu ipak ne
treba zaboraviti, eto, vidite, da vas ja nisam primio u svome
krevetu, a vi ste se bili smjestili upravo u mome ležaju, pak
i to, da ste nalegli na moju malenkost, moram da kažem,
sasvim bezobzirno, te sam i ja, prema tome, u svemu tome
odigrao neku ulogu, i što se vašeg pamćenja tiče, ono je
nesumnjivo sjajno, ali ste mene blagoizvoljeli, čini se ipak,
zaboraviti...
Već na početku fratrovih riječi vidi se koridor cistercitskog
samostana. Tanad zviždi i pljušti na sve strane. Teče bitka.
Bernardo, na bijegu ispred neprijateljske patrole koja puca za
njim, uletio je u koridor samostana. Spušta se noć, neprijatelji
su mu za petama, gone ga kao lisicu, ustrijelit će ga, pobjegao
je, trči bezglavo, pao je u klopku, nema mu izlaza. Šćućurio se
uz mramorni sarkofag kome je poklopac nadignut toliko te se
čovjek može provući i sakriti. Bernardo je skočio u sarkofag i
našao se u prostranoj fratarskoj grobnici, gdje leži nekoliko
lijesova, uz rasute kosture i lubanje. Pokrov od jednog lijesa je
otvoren, te je Bernardo u brzini uspio da legne u sanduk,
pokrivši se poklopcem na brzu ruku. Tu radnju prati odjekiva-
nje potkovanih čizama u koridoru samostana uz dovikivanje
hajke koja ga goni na sve strane s električnim svjetiljkama u
punome mraku. Hajka se smirila. Krvnici su rezignirali i

15
 nestali, čuju se njihovi glasovi na odlasku. Tišina. Tišina
proljetnog predvečerja. Cvrčci.
Bernardo ustaje oprezno iz lijesa. Neprijatelja je nestalo. Iznad
sarkofaga na stijeni monumentalni reljef fratra, osvijetljen
električnom svjetiljkom Bernardovom. Jasno se čita antiknim
verzalima natpis: PROLAZNIČE, SJETI SE DA TE JA OVDJE ČEKAM!
ANNO DOM IN I 1315.
Bernardo na izlazu iz kosturnice (između rasutih skeleta i
lubanja), dirnut tim natpisom, čuje Glas fratra: Prolaznice,
sjeti se da te ja ovdje čekam! Obuzet unutarnjim glasom,
halucinantno uzbuđen što mu je pokojni cistercit doista spasio
glavu, miluje patetično nadgrobni natpis sentimentalno i, za­
hvaljujući na ljubaznoj poruci pokojnika, on se isto tako ljuba­
zno oprašta: Hvala ti i doviđenja! Oprezno kao vrabac u stravi
pred kopcem, on produžuje kroz prazne koridore samostana.
Spustila se rana proljetna noć. Bernardo nestaje u mraku.
Scena se vraća u polumrak bazilike.
B E R N A R D O : Da, jasno, takve se stvari ne zaboravljaju, ali onaj
vaš poziv nije bio upućen meni osobno, nego nekom prolaz­
niku od prije šest stotina godina, znači, dragi moj velečasni
oče, šest stotina godina prije nego što sam vam se ja zahvalio
na usluzi, a zašto ste poslije šest stotina godina baš mene
počastili svojom posjetom? Koliko li je prolaznika već pro­
čitalo vaš poziv za ovih šest stotina godina, i ako ih posjeću­
jete redom, imate, bogami, prilično posla, a da ste se baš
meni javili, nema u tome neke naročite logike!
F R A T A R : Za tih šest stotina godina, gospodine, nitko mi nije
dao riječ da ćemo se vidjeti, nitko se nije oprostio sa mnom
sa srdačnim obećanjem: »doviđenja«!
BERNARDO: O, bože moj, au revoir, à bien tô t1, pa izgovorio
sam to tako, usput, kao što se već izgovaraju fraze, façon de

1 (franc.), doviđenja, do skora viđenja

16
 parler2, ne treba tu svaku riječ uzeti baš doslovno, a, na kraju,
poslije one paklene scene, u panici još, takva izjava nema
značenje neke svečane obveze, nije to potpis na ugovoru, a
ja, uostalom, ne odustajem od svoje riječi, velečasni gospo­
dine, dobro, kao što sam rekao, doviđenja, u redu, sastat
čemo se već jednoga dana, ali to ne mora da bude večeras,
zar ne?
FR A T A R : Pa nisam mislio da to bude baš večeras, nego tako:
ležim sam samcat već šest stotina godina, dosađujući se
neizrecivo, a kako sam upućen da volite šahirati samo sa
slabijima od sebe, skromno mislim da bih vas kao partner
zadovoljio, oprostite, nema sumnje, znam da nemam na to
nikakvo pravo, ne inzistiram, nego, usput, palo mi je na
pamet, bude li vas puki slučaj nanio jednoga dana do našeg
samostana, možda ćete se, mislio sam, sjetiti da se jedan
ubogi redovnik moli za spas vaše grešne duše u znak čiste
ljubavi, Bog vas blagoslovio, dijete moje!
Za vrijeme razgovora sa fratrom napunila se crkva čoporom
vojnika, sve samih mrtvih junaka koji su svi pali pod koman­
dom svoga zapovjednika, lajtnanta Bernarda, na polju časti.
Jedan od njih odvojio se od čete i nastupio odrješito.
KADET RIESLING: Ne znam kako stoji s tom fratarskom ludom,
ali vi ste, gospodine lajtnante, odgovorni za moju smrt! Da
nisam pao žrtvom vašeg razornog zanovijetanja, nikad mi ne
bi bila pala na pamet glupa pomisao da se žrtvujem za neke
fraze, lišene svakog smisla! »Humanizam«, »pacifizam«, »kri­
za savjesti« i razne slične floskule! Tom slamom napunili ste
glavu meni vi, vi i nitko drugi! Ja sam kadet Riesling, sa kote
313, gospodine lajtnante, ako niste zaboravili?
BERNARDO: Sjećam se, kako da ne, kadet Riesling, drago mi je,
ne, ne, nisam zaboravio, naprotiv, vi ste me pratili na

2 (franc.), način govora koji ne treba shvatiti doslovno; samo da se nešto kaže

17
 nestali, čuju se njihovi glasovi na odlasku. Tišina. Tišina
proljetnog predvečerja. Cvrčci.
Bernardo ustaje oprezno iz lijesa. Neprijatelja je nestalo. Iznad
sarkofaga na stijeni monumentalni reljef fratra, osvijetljen
električnom svjetiljkom Bernardovom. fasno se čita antiknim
verzalima natpis: PROLAZNICE, SJETI SE DA TE JA OVDJE ČEKAM!
ANNO D O M IN I 1315-
Bernardo na izlazu iz kosturnice (između rasutih skeleta i
lubanja), dirnut tim natpisom, čuje Glas fratra: Prolaznice,
sjeti se da te ja ovdje čekam! Obuzet unutarnjim glasom,
halucinantno uzbuđen što mu je pokojni cistercit doista spasio
glavu, miluje patetično nadgrobni natpis sentimentalno i, za­
hvaljujući na ljubaznoj poruci pokojnika, on se isto tako ljuba­
zno oprašta: Hvala ti i doviđenja! Oprezno kao vrabac u stravi
pred kopcem, on produžuje kroz prazne koridore samostana.
Spustila se rana proljetna noć. Bernardo nestaje u mraku.
Scena se vraća u polumrak bazilike.
B E R N A R D O : Da, jasno, takve se stvari ne zaboravljaju, ali onaj
vaš poziv nije bio upućen meni osobno, nego nekom prolaz­
niku od prije šest stotina godina, znači, dragi moj velečasni
oče, šest stotina godina prije nego što sam vam se ja zahvalio
na usluzi, a zašto ste poslije šest stotina godina baš mene
počastili svojom posjetom? Koliko li je prolaznika već pro­
čitalo vaš poziv za ovih šest stotina godina, i ako ih posjeću­
jete redom, imate, bogami, prilično posla, a da ste se baš
meni javili, nema u tome neke naročite logike!
F R A T A R : Za tih šest stotina godina, gospodine, nitko mi nije
dao riječ da ćemo se vidjeti, nitko se nije oprostio sa mnom
sa srdačnim obećanjem: »doviđenja«!
BERNARDO: O, bože moj, au revoir, à bien tô t1, pa izgovorio
sam to tako, usput, kao što se već izgovaraju fraze, façon de

(franc.), doviđenja, do skora viđenja

16
 parler2, ne treba tu svaku riječ uzeti baš doslovno, a, na kraju,
poslije one paklene scene, u panici još, takva izjava nema
značenje neke svečane obveze, nije to potpis na ugovoru, a
ja, uostalom, ne odustajem od svoje riječi, velečasni gospo­
dine, dobro, kao što sam rekao, doviđenja, u redu, sastat
ćemo se već jednoga dana, ali to ne mora da bude večeras,
zar ne?
F R A T A R : Pa nisam mislio da to bude baš večeras, nego tako:
ležim sam samcat već šest stotina godina, dosađujući se
neizrecivo, a kako sam upućen da volite šahirati samo sa
slabijima od sebe, skromno mislim da bih vas kao partner
zadovoljio, oprostite, nema sumnje, znam da nemam na to
nikakvo pravo, ne inzistiram, nego, usput, palo mi je na
pamet, bude li vas puki slučaj nanio jednoga dana do našeg
samostana, možda ćete se, mislio sam, sjetiti da se jedan
ubogi redovnik moli za spas vaše grešne duše u znak čiste
ljubavi, Bog vas blagoslovio, dijete moje!
Za vrijeme razgovora sa fratrom napunila se crkva čoporom
vojnika, sve samih mrtvih junaka koji su svi pali pod koman ­
dom svoga zapovjednika, lajtnanta Bernarda, na polju časti,
fedan od njih odvojio se od čete i nastupio odrješito.
K A D E T R IE S L IN G : N e znam kako stoji s tom fratarskom ludom,
ali vi ste, gospodine lajtnante, odgovorni za moju smrt! Da
nisam pao žrtvom vašeg razornog zanovijetanja, nikad mi ne
bi bila pala na pamet glupa pomisao da se žrtvujem za neke
fraze, lišene svakog smisla! »Humanizam«, »pacifizam«, »kri­
za savjesti« i razne slične floskule! Tom slamom napunili ste
glavu meni vi, vi i nitko drugi! Ja sam kadet Riesling, sa kote
313, gospodine lajtnante, ako niste zaboravili?
BERNARDO: Sjećam se, kako da ne, kadet Riesling, drago mi je,
ne, ne, nisam zaboravio, naprotiv, vi ste me pratili na

2 (franc.), način g o v o ra k oji n e treb a shvatiti doslovno; sam o da se nešto kaže

17
 inspekciji kao neka vrsta ađutanta, imali smo velike gubitke
u oficirima i mene je zapalo da komandiram detašmanom.
Dok Bernardo govori, otvorio se kao na nekom dekorativnom
panou teren ratišta, izrovanog kraterima artiljerijskih granata.
Pusta mjesečina jednog evropskog predjela gdje se uništavaju
dvije Armade. Jedna žute, kaki—boje, a druga crnopogrebne,
ubijajući se topovima dan i noć, jedan dan, dva dana, jedan
tjedan, dva tjedna, jedan mjesec, tri mjeseca, godinu, dvije, tri
godine, proljeće, ljeto, jesen, zima, cvjetaju voćke i vene lišće na
brezama, padaju kiše i snjegovi, sve je preliveno nebeskim
vodama i vjetrovima u začaranom tempu kako protječe vrijeme,
kako gori sunce, kako se gase sumraci i pale svitanja. N a koti
313 izgrađenaje pozicija strateškog uporišta sa sistemom rovova
kao krtičnjaka. Sa jedne daske nosi vjetar dane kao kalendarske
listove, uz grmljavinu topova, uzpljuštanje krhotina i zvižduk
tanadi. Bitka koja traje talasa se ritmički kao izmjena dana i
noći, čas tiše, čas glasnije, čas brže, čas polaganije, mehanički
perpetuum mobile.
Normalan rov sapalisadama odfašina i vreća, sa daskama zbog
kišnice u grabama, sve više-manje blatna i smrdljiva jam a u
vlažnom grobu, poduprtom gredama.
Komandant Bernardo u pratnji kadeta Rieslinga na inspekciji
po rovovima. Nadzire vojnike kako iza šanca gađaju blesavo u
prazno, a u zaklonima odvija se normalan život ratujuće
kasarne. Sjede momci i podoficiri u rupama, kartaju se, puše,
banče, mole se bogu, spavaju, drže stražu, galamejedni na druge
kao s uma sišli demoni.
Kyrie, eleison. Christe, eleison. Kyrie,
K O R B O G O M O L JA C A :

eleison. — Christe, audi nos. Christe, exaudi nos. Pater de

coelis, Deus, miserere nobis. Fili Redemptor mundi, Deus,
Spiritus Sancte, Deus, Sancta Trinitas, unus Deus, Sancta
Maria, ora pro nobis. Sancta Dei Genitrix, Sancta Virgo
virginum, Mater Christi, Mater divinae gratiae, M ater pu-

18
 rissima, M ater casdssima, M ater inviolata, M ater intemera­
ta, M ater amabilis, M ater admirabilis, M ater boni consilii,
M ater Creatoris, M ater Salvatoris, Virgo prudentissima,
Virgo veneranda, Virgo praedicanda, Virgo potens, Virgo
clemens...3
Ave, Maria,
G L A S P R E D V O D N IK A J E D N E G R U P E B O G O M O L JA C A :
gratiae plena, Dominus tecum et benedictus fructus ventris
tui, Pater noster, qui es in coelo, panem nostrum quotidi-
anum, Ave, Maria, et ora pro nobis, et libera nos a malo...4
G L A S O V I B O G O M O L JA C A , u, koru: Ave, Maria, gratiae plena...
pijana graja i galama: Pa dobro,
G L A S O V I K A R T A Š A I P IJA N D U R A ,
stani, boga mu ljubim, šta laješ, na, evo ti, majku ti tvoju,
evo, jedan as, drugi as, tri asa, royal flush, evo ti, na, tref,
karo, pik, tri herca, tri asa, banka!
Ave, Maria, Mater Creatoris, M ater Salvatoris,
P IJA N I G L A S O V I:

Virgo potens, a na kraju sela čađava mehana, hej-haj, flašu

amo daj! Glasovi pijane krčme u metežu sa litanijama laure-
tanskim.
Halo, halo, kota 313, položaj nepromije­
G LA S T E L E F O N IS T A :
njen, jedan mrtav, tri ranjena!
Prolaze saniteti, prenose ranjenike i trupla, ritam bitke teče
monotono, glasovi bogomoljaca i kartaša, pijani glasovi krčme
i crkve.

3 (grč. i lat.), G o sp o d in e , sm iluj se, K riste, sm iluj se. G o sp o d in e , sm iluj se. —

K riste, čuj nas. K riste, usliši nas. O č e nebeski, Bože, sm iluj n am se. S ine O tk u p ite lju
svijeta, Bože, D u še sveti, Bože, sveto T ro jstv o , Bože jed in i, sveta M a rijo , m o li za
nas. Sveta ro d ite ljk o Boga, sveta D jevo djevica, M a jk o K ristova, M a jk o božje
m ilo sti, M a jk o n ajčistija, M a jk o neokaljana, M a jk o neozlijeđena, M a jk o lju b ljen a,
M a jk o div n a, M ajk o d o b ro g savjeta, M a jk o S tvoriteljeva, M a jk o Spasiteljeva, D jevo
n a jm u d rija , D jev o štovana, D jevo slavna, D jevo m o ćn a, D jevo blaga...
4 (lat.), Z d rav o , M arijo , m ilo sti p u n a , G o s p o d in s to b o m i blagoslovljen p lo d
u tro b e tvoje, O č e naš, koji jesi n a nebesim a, k ru h naš svagdanji, Z d ra v o M a rijo , i
m o li za nas, i o slo b o d i nas o d a zla...

19
G LA S T E L E F O N IS T A : Kota 313, položaj nepromijenjen, tri m r­
tva, sedam ranjenih, moral čete opada, pošaljite instruktore,
javljaju se glasovi sumnje — da li ovo klanje ima neku svrhu,
defetizam na sve strane, šaljite nam ilustracije, detektivske
romane, malo više pornografije, to nam treba!
Topovska grmljavina.
G LA S T E L E F O N IS T A : Kota 313, položaj nepromijenjen, sedam
mrtvih, sedam ranjenih, ne znamo gdje smo, ne znamo kakvi
su nam izgledi na pobjedu, mulac od prosječnog filistra
trabunja da ovo ludilo predugo traje, nema dovoljno ženskog
seksualnog provijanta po frontnim bordelima, treba nam
ciganske muzike s kurvama, pošaljite nam nekoliko vagona
ruma, sedamdeset mrtvih, sedamstotinasedamdesetisedam
ranjenih, molimo novu pošiljku molitvenika, Gospodin s
tobom, Oče naš, koji jesi na nebesi, zdravo, Marijo, milosti
puna, moli za nas grešnike i u čas smrti naše, amen!
U rovu, u zaklonu komandanta, lajtnant Bernardo, zastavnik
Bandera i kadet Riesling puše i pijuckaju rum.
B E R N A R D O : Pitamo se, gospodo, šta se zbiva sa čovjekom danas
i ovdje? Evo ga gdje se snizio do ljudoždera, kulturna sramo­
ta, a to traje već godinu, dvije, tri, pet, pedeset, pet stotina
godina, pet hiljada godina, iz dana u dan, trideset dana, trista
dana, pet hiljada dana, a knjige se pale već sedam hiljada
godina, osuđuje se na smrt dostojanstvo ljudske pameti,
ubijaju se pjesnici i filozofi, pjevaju se ditirambi tiraniji i
krvnicima, sramota!
Glasovi bogomoljaca i kartaša u koru. Stekću mitraljezi, grme
topovi.
B E R N A R D O : Jesen je, zefir titra nad žutim brezama, sve blista od
srebrne paučine, nebo je mekano kao ptičje krilo, o, kako bi
sada bilo dobro prošetati se kukuruznim poljem tu ispred
nas i slušati kukuruze kako šušte, a mi skapavamo u grobu.
Te riječi prati nekoliko opasnih zvižduka tanadi.

20
 zvekeće srebrnim i zlatnim kolajnama,
Z A S T A V N IK B A N D E R A
trupina od sto i dvadeset kilograma žive vage. Pijandura i
žderonja. Oličenje malograđanstine. Lirske pjesmice pod da­
nim okolnosdma djeluju bespredmetno. Život čovjeka u
ratu neka je vrsta društvene igre. Istina je, dugo traje, pomalo
dosadno, ali dosadne su sve društvene igre, karte i domino!
Sumnjati u smisao društvenih igara vodi čovjeka u osamlje-
ništvo, u autsajderstvo, a i bog sam sveti zna kamo još, to je
opasna igra!
B E R N A R D O : Jedino što je čovjeka dovelo do toga da je postao
čovjekom, to su bile samo opasne igre! Pa zar ne vidite da
crkavamo? Ti ljudožderi oko nas pale svijeće i mole se
drvenim svecima, a ja se pitam, a što, do vraga, trunemo tako
idiotski u ovome grobu? Čovjek danas nije više kanibal,
čovjek danas ratujući ubija samoga sebe, rat je samoubojstvo
čovječanstva!
Vi uvijek sve dramatizirate, gospodine
Z A S T A V N IK B A N D E R A :
lajtnante! Rat treba uzeti sportski, kao međunarodnu O lim ­
pijadu! Zašto ne ćete da slijedite moj primjer? Eto, vidite,
tamo dolje, pod našim zaklonom, obradio sam svoju malu
ratnu bašticu, zasadio sam malo luka, malo krompira, malo
paradajza. Pogled mu luta tom njegovom bašticom i ona se vidi:
lijehe, gredice, stazice posute bijelim pijeskom, patuljci, srebrne
kugle, luk i paradajz, idila. Je cultive mon jardin5, a ako je to
vama smiješno, zašto se gostite mojim lukom i mojim para­
dajzom? Nikad bezbrižnije nisam živio nego ovdje na čistom
zraku, cijele zime nisam ni jednom kihnuo.
BERNARDO: A šta je s onih jedanaest milijuna mrtvih, da li se i
oni goste vašim paradajzom? O ni su krepali, a vi niste ni
jedamput kihnuli, je li to čovječno?

5 (franc.), Obrađujem svoj vrt (Voltaire, »Candide«)

21
ZASTAVNIK BANDERA: Umire se i u miru, a to je isto tako
nečovječno! I, uopće: govoriti o čovječnosti pod danim
okolnostima znači — glavom o zid! Život čovjeka ne treba
da bude ludilo ni »glavom o zid«, nego mudro prilagođiva­
nje, tako nam govori znanost! Znanost nam govori da se ova
mašinerija smrti ne može popraviti, život živi od umorstva i
od zločina!
BERNARDO: Oprostite, Bandera, a što ste vi po svome građan­
skom pozivu?
ZASTAVNIK BANDERA: Privatnik, kućevlasnik, samo čekam da se
svrši ova komedija pa da se vratim na svoj balkon, u prvom
katu, na glavnoj promenadi, crveni suncobran, vjerna supru­
ga, djevojčica svira Chopina.
BERNARDO: A vi mislite vratiti se na svoj balkon? Bandera, pa
zar ne vidite da će nas sve pomlatiti kao bijesne mačke?
Trebalo bi nešto izmisliti u našem vlastitom interesu, razu­
mijete li, trebalo bi nešto poduzeti, pokrenuti, i to po
mogućnosti smjesta, ovog istog trenutka, u svakom slučaju
još danas!
ZASTAVNIK BANDERA: Ali, molim vas, samo bez histerije, gospo­
dine lajtnante, histerija ne vodi ničemu! Nešto što traje, kako
vi sami kažete, sedam hiljada godina, kako bi moglo da stane,
i to već večeras? Da je moglo, već bi se bilo zaustavilo, samo
od sebe, zar ne? Nego slušajte vi mene, quieta non movere6,
my home — my castle7, prepustimo mi to Faustu, neka se
Faust bavi velikim idejama! »Čovjek«, »čovječnost«, »čovje­
čanstvo«, to su faustovske ideje, a znamo kako svršava Faust!
N ema smisla riskirati! A smijem li ja vas zapitati, gospodine
lajtnante, što ste vi u civilu?

6 (lat.), n e treb a d irati o n o što m iru je, ne treb a potezati stare stvari
7 (engi.), m o ja k u ća — m o ja tvrđava, m oja kućica, m oja slobodica

22
BERNARDO: Ja? U civilu? U civilu ja sam civil! Nemam ni rente,
ni balkona, ni crvenog suncobrana, ni vjerne supruge, ni
Chopina, a to što govorim nema nikakve veze s Faustom,
nego s normalnim razumom! Abnormalno je podnositi taj
glupi teror, razumijete li me, Bandera? U prirodi nema
drugog regulativa nego snaga i otpor, a snaga ljudske pameti
je bezgranična.
koji, opijajući se rumom, puseći i gaseći cigaretu
K A D E T R IE S L IN G ,

za cigaretom, uzbuđeno prisustvuje tom razgovoru, upada

temperamentno: Tako je, bravo, gospodine lajtnante, to su
moje vlastite najintimnije misli!
Nije tako! Kao što se vidi: snaga ljudske
Z A S T A V N IK B A N D E R A :

pameti jednaka je ništici! A, osim toga, postoji još jedna

naučna metoda, empirijska, i, kao što se iskustveno može
utvrditi, činjenice su činjenice, činjenicama treba gledati u
oči, ponos pameti je fikcija, ta je fikcija strovalila čovjeka već
u velike nesreće, i Faust je stradao zbog svoje umišljene
pameti.
BERNARDO: Pustite vi Fausta, snaga naše pameti je jača od
Fausta! Treba uzeti bijeli barjak, treba skočiti prijeko, na
drugu stranu, a vi ćete vidjeti, i na drugoj strani zavijorit će
se bijeli barjaci, ovo ludilo zaustavit će se zauvijek!
Tako je, bravo, to su i moje najintimnije misli,
K A D E T R IE S L IN G :
tako ne mislim samo ja, individualno, tako mislimo svi mi,
jasno kao sunce, ratujemo — a ne znamo zašto, kolju nas
kao ovnove, a nismo ovnovi, eto, imate pravo, uzimam
barjak i skačem na drugu stranu da javim našoj braći da i oni
bace puške, doviđenja! Skočio je, popeo se sa bijelim barjakom
na šanac kao da ćejurnuti sa razvijenim barjakom prijeko na
drugu stranu. Palo je nekoliko hitaca, kadet se srozao i stropo-
stao u rov, prosisan mecima, mrtav.

23
 u koru: Zdravo, Marijo,
G L A S O V I K A R TA ŠA I B O G O M O L JA C A ,
milosti puna, Gospodin s tobom, sada i u čas smrti naše,
amen, hej-haj, curu amo daj!
Kota 313, položaj nepromijenjen, jedan
G LAS T E L E F O N IS T A :
mrtav, šaljite molitvenike, šaljite štampu prikladniju za bu­
šenje lubanja, šaljite ruma, škapulare, svete slike, gole žene!
uzeo je truplo kadeta Rieslinga, savio mu
Z A S T A V N IK B A N D E R A
bijeli barjak oko krvave glave, pokleknuo do dječaka: Nevino
prolivena krv, eto, to su te vaše faustovske ideje, da nije
poslušao vaše buncanje, bio bi i sada još živ među nama! Toj
krvi isključivo ste krivi vi i nitko drugi, past će ona na vašu
glavu, ako bog da!
BERNARDO: Vi ste kućevlasnički mulac, vrag vas odnio!
Vi ste petroler, demagog, ako mislite da
Z A S T A V N IK B A N D E R A :
treba glavom razbijati zidove, izvolite, idite, razbijte vi svoju
glavu!
Scena iz rova vratila se u baziliku.
izdvojio se temperamentno iz trupe mrtvih rat­
K A D E T R IE S L IN G
nika: Tako je, zastavnik Bandera ima pravo, moja smrt je
isključivo vaše djelo i zato sam stigao da se obračunam s
vama, gospodine! Kamo sreće da sam poslušao Banderu, ali
ne, nego sam riskirao svoju glavu, a vi ste se mudro pritajili
i do danas vi živite od moje smrti!
Da, da, nema tu nikakvog vrdanja, dragi
Z A S T A V N IK B A N D E R A :
moj, tog ste dječaka ubili vi lično, a, osim toga, svi smo mi
izgubili glave pod vašom komandom, gospodine!
BERNARDO: To je laž, ne stidim se svojih misli ni danas, moja
je savjest čista!
koji su zaokružili čitavu scenu, prasnuo je
K O R M R T V I H V O JN IK A ,
u smijeh. Đavolski smijeh mrtvog bataljona: H a-ha-ha-ha,
savjest gospodina lajtnanta je čista! A tko je nama komandi­
rao za juriša na koti 313, gdje smo svi ostavili svoje glave?

24
BERNARDO: To je laž, komandirao je ritmajstor Bramarbas!
Onaj juriš bio je ludost, ja sam se onom jurišu usprotivio,
trebao sam biti strijeljan zbog insubordinacije.
Bernardove riječi prati smijeh mrtvaca uz viziju ludog juriša.
Gomila u dimu požara i baruta gine kao čopor veprova.
Kotrljaju se leševi u oblacima dima i eksplozijama granata.
Čujete li glas naroda? Nemate savjesti, vi
Z A S T A V N IK B A N D E R A :
ste bezbožnik, pod vašom smo komandom jurnuli u smrt.
Masa je zaprijetila Bernardu glasovima i pesnicama kao da će
ga linčovati. Dramatska napetost u porastu.
BERNARDO: Stanite, ljudi, budimo ljudi!
Taj glas treba da djeluje kao
G LA S R IT M A JS T O R A BR A M A R BA SA :
glas tiranije i terora. Urlanje krotitelja u menažeriji. Glas
krvnika pred kojim strepe konji i konjanici podjednako. Urla­
nje: Kakvi ljudi, nismo mi nikakvi ljudi, mi smo vojnici,
stotinu mu bogova! Je li ovo zahod ili kota 313? Pitam te
čija je ovo konzerva, tvoja, svinjo, je li, hiljadu vam bogova,
svetaca i svetica nebeskih, životinje primitivne, smrdljive,
kakva je to disciplina? Strijeljati, rekao sam, na licu mjesta,
nema milosti, strijeljati na moju zapovijed, odmah, bez
razmišljanja, eto tako, tres, tres, vješati, treba vas sve povje-
šati, šteta za svaki metak!
Uz Bramarbasove kletve odjekuju pucnjevi, strijeljaju se na
smrt osuđeni. Jeka Bramarbasova glasa odjekuje pod svodom
bazilike i djeluje na grupu marodera fascinantno.
BERNARDO, promatrajući marodersku rulju: Prepali ste se, pasje
njuške, od ritmajstora Bramarbasa! Podvukli ste repove, je
li, a mene hoćete da linčujete, stidite se! Nisam komandirao
onaj juriš ja, nego kapetan Bramarbas! Što se mene tiče,
molim, stojim vam na raspolaganju, ali ovdje, u crkvi, nema
smisla da dižemo galamu, da se povučemo na neko drugo
mjesto!

25
 Iz mase izdvojila se mlada gospođa pristupivši Bernardu ner­
vozno uzbuđeno.
Ovo su ratne stvari, gospodine profesore, ali
MLADA G O SPO Đ A :
ja sam slobodna da vas upitam u stvari svoje mame, šta ste
učinili s mojom mamom? Vi ste je natjerali na samoubojstvo,
samo vi i nitko drugi!
BERNARDO: Vaša gospođa mama odglumila je trovanje aspiri­
nom, sasvim dekorativno, uvjeren da se radi o pravoj drami,
ja sam razbio staklena vrata i raskrvario se do lakata, uosta­
lom potpuno suvišno, ono trovanje bila je komedija, pa kad
je to bilo? Sad ću valjda odgovarati za čitavu dugu historiju
flertova vaše mame, gospođice, zar ne? Nisam tada imao ni
dvadeset godina, a vaša mama živi i danas sretna sa svojim
četvrtim ili petim suprugom!
Pa to i jeste, mamini ljubavni romani otrovali
M LADA G O SPO Đ A :
su moju mladost, a s vama je počelo!
BERNARDO: Ništa nije sa mnom počelo.
Kako da ne, upravo zbog vaše avanture s
M LADA G O SPO Đ A :
mojom mamom ja sam se bacila iz trećega kata.
BERNARDO: Lažete, gospođice, imali ste tri godine kad se vaša
mama htjela trovati u vezi sa mnom, a koliko vam je bilo
kad ste skočili kroz prozor?
M LADA G O SPO Đ A , zbunjeno: Ne znam!
BERNARDO: Ne znate, dakako, imali ste iza sebe već dva braka
i tri abortusa, dakle, molim, vaša gospoda mama pokušala se
trovati poslije toga još najmanje tri puta, ona je, koliko je
meni poznato, fanatički spiritist, izvolite, javite se svojoj
gospođi mami, šta se mene tiču vaši ljubavni romani?
Ne vjerujte ovome gospodinu ni riječi: kameleon je
SO L V E JG A :
to koji mijenja boju kad zine! Eto što je učinilo od mene to
prepredeno stvorenje, kljastu staricu, prosjakinju koja ne

26
 može ni živjeti ni umrijeti, a još ga uvijek čeka vjerno i
pobožno s molitvama za njegovu grešnu dušu!
BERNARDO: E, pa sada, čeka me ovaj časni otac da igram s njime
šah, i on se moli za moju grešnu dušu, pak me čeka ova
gospođa ili gospođica sa svojom mamom, pak me čekate vi,
draga Solvejga, da vas povedem pred oltar, nego, izvolite,
gospođo, naučite igrati šah, imate partnera u ovom velečas­
nom gospodinu, a čeka me ovdje, kao što vidim, čitava moja
kompanija, a ima li možda još netko tko me čeka, neka izvoli,
ne izmičem nikome, samo predlažem, kao što sam rekao,
nije ovo, gospodo, zgodno mjesto za obračun, ovo je božji
hram, da pređemo prijeko u park!
Vi ste sami obeščastili ovaj sveti dom,
M IN IS T R A N T U R O K E T I:
mi smo vas samo slijedili! Sta će biti sa mnom, bio sam
ministrant, vi ste mi prvi objasnili da boga nema, da smo
rođeni majmuni, da je dogma o bezgrešnom začeću besmi­
sao, bio sam oficir i pao pod vašom komandom, razorili ste
u meni ideju Vrhunaravne Kvintesencije, osvanuo sam pred
Svevišnjim Prijestoljem kao operušano pile, uništili ste me
svojim ateizmom.
BERNARDO: Ukrao si moj akvarel »Izlazak mjeseca iznad borove
šume«! Kažeš da vjeruješ u boga, a ni na ispovijedi nisi htio
priznati da si mi ukrao moj akvarel.
Crkveno zvono zvoni na večernju.
BERNARDO: Gospodo, molim vas, ponavljam vam, ovo je božji
hram, sprema se večernji blagoslov, čujete li, predlažem vam
da pređemo prijeko u park, imamo čitavo veče vremena da
pregledamo tko kome šta duguje, nema smisla da izazivamo
ovdje skandal.
Zvono patetično odjekuje pod kupolom bazilike. Nekoliko po­
božnih kreatura stiže na večernju. Starice u crnini s iznenađe­
njem promatraju ovu rulju. Toje unijelo zabunu u sveprisutne.

27
 Bernardo se zaputio brzim koracima spram izlaza. Svi ga prate
da im ne pobjegne. U jednome momentu Bernardo skoci i
neočekivanom kretnjom zalupi crkvenim vratima, zaključavši
ih. N a terasi ispred crkve odahne. Zapalio je cigaretu. Kiša je
stala. Stanka. Odbacio je crkveni ključ koji se otkotrljao niza
stube božjeg hrama. Prolazi fijaker.
BERNARDO, fijakeru: Jezuitska 16, molim!
Ubacio se u fijaker i nestao pod krovom kabrioleta. Odoše.
Vijugaju se ulicama. Stižu do Jezuitske 16. Fijaker se zaustavio.
Bernardo plaća. Ulazi u sivu dvokatnu zgradu. S lijeve strane
na dverima, usput, pogled na tablu: »Mudrs, Primarijus,
specijalist za duševne bolesti«. Uspon bijelo okrečenim stubama.
Vidi se da kućevlasnik zgradu drži u redu. Preko prizemnog
podesta, vrata u stan lijevo, na vratima tabla: »Advokat«. Vrata
u stan desno, na vratima tabla: »Zubar«. Poslije podesta u
prvome katu vrata lijevo, na vratima tabla: »Advokat«, vrata
desno, podest, dvorišni prozor otvoren, vrata drugi kat desno,
na vratima tabla: »Mudr, Primarijus, specijalist za duševne
bolesti«. Zvonce. Pojavila se na vratima starija osoba, otvara
pacijentima vrata po navici. Mrzovoljasta baba kojoj je očito
dosadilo godinama otvarati vrata bolesnicima od kojih se mogu
očekivati najneuračunljiviji ispadi. Gospoda i gospođe te vrste
ne vladaju se uvijek po propisima dobrih običaja.
Doček od strane te mrke osobe na vratima ordinacije nije
naročito ljubazan. Baba je u povišenom raspoloženju razdra-
ženo nesabrana. Kad su se otvorila vrata, Bernardo, pozdravivši
mehanički babu, normalno želi da uđe, ali na njegovo iznena­
đenje baba mu je prepriječila p u t rukom kojom drži poluotvo­
rena vrata.
BERNARDO: Dobar večer, moj naklon!

(lat. M ed icin ae universae d o c to r), d o k to r sv e u k u p n o g liječništva

28
BABA: Oprostite, gospodine profesore, danas nema ordinacije.
BERNARDO, zbunjeno: Kako nema, dogovoren sam s primarij ti­
som telefonski.
BABA: Ne znam, gospodine profesore, tako mi je rečeno, ordi­
nacije nema.
BERNARDO: A gospodin primarijus je doma?
BABA: Da, ali ta k o m i je rečen o , o rd in a c ije nem a!
BERNARDO: Ma to je zabuna, ženo, kažem vam dogovoren sam
telefonski, a, osim toga, ima tu još nekih pacijenata, ne
razumijem kakva je to šala?
BABA, rezignirano: Meni je tako rečeno, a ovaj grubijan je ovamo
provalio, nisam ja policija, ordinacije nema, zbunila se baba,
jer očito, usred dramatskih peripetija iza kulisa, ima i ona nekih
svojih briga. Klonuvši pred Bernardovim argumentima, ona je
propustila Bernarda i nestala.
Predsoblje je čekaonica u koju se ulazi kroz neku vrstu degaž-
mana. Čekaonica banalna toliko te može da na neurasteničnu
dušu djeluje depresivno svojom beznadnošću. Neka vrsta dugog
hodnika zastrtog otrcanom jeftinom platnenom zavjesom. U
hodniku ormari prenatrpani flašama pekmeza i kompota. Jed­
na staklena vrata u dubljini hodnika vode u kuhinju, druga,
tapetirana, u ordinaciju. Vrata degažmana, a odmah do dvo­
rišnog prozora vrata klozeta. Serija smeđih tamno lakiranih
vrata. Garnitura secesionističkog pokućstva, bijelo lakiranog
kao iz djevojačke sobe. Vješalica, stol, stolice (garnitura malih
fotelja), narodni vez na stolu, jeftina porculanska vaza sa dvije
ruže od papira. Zlatnouokvirena obojadisana oleografija: za­
pad sunca u snježnoj šumi. N a stijeni trofeji. Nekoliko rogova
srndaća. Gospodin primarijus bavi se u nedjelju očito lovom.
Stolprenatrpan zgužvanim i poderanim ilustracijama, turistič­
kim i medicinskim reklamama. Jednajedina sijalica iznad stola

29
ne djeluje utješno. Pod tim krovom, što se udobnostipacijenata
tiče, očito se štedi.
Bernardo u praznoj čekaonici ostao je sam. Prostor mu je
poznat. Mehanički je skinuo svoj palto, objesio ga o praznu
vješalicu, sjeo za stol i počeo listati ilustracijama. Zapalio je
cigaretu, ustao, pristupio do prozora i, bacivši površan pogled
napolje, ponovno se vratio i sjeo. Nervozan je. Ponovno je ustao
i vratio se do prozora. Gleda kroz prozor. Vani kiša s vjetrom.
N a dvorišnim balkonima gaće i rubače na vjetru, pa kako se
vjetar poigrava mokrim rubljem, čini se kao da se čitavo
čovječanstvo od onih gaća i rubača pobunilo, trzajući se da bi
krenulo, a zapravo grebe nogama najednom te istom mjestu.
Batrgaju se jalovo razapete gaće da bi se otele i tako hodaju i
hodaju kao da će potrčati, a onda vezane ponovno klonu,
srozavši se bespomoćno kao zgužvane krpe, a zatim, batrgajući
se, ponovno klonu, uvijek iznova podjednako glupo i nesuvislo
savijajući se na vjetru. U tišini, negdje iza zatvorenih vrata,
ženski plač u porastu, prelazi u nadvikivanje, a zatim tišina.
Bernardo prati tu igru zvukova jasnom mimikom, tako da mu
se čitaju misli: ,,To — kao da su glasovi iz ordinacije? Kroz
tapetirana vrata? Čudno... ”
Galama se stišala. Nijemu igru misli glumi Bernardo nervozno,
obilazeći vrata klozeta. Po svemu se vidi da ga smeta štoje klozet
zauzet. Htio je da uđe. U klozetu se netko vlada bezobzirno.
Vrata toalete otvaraju se uz šum kotlića. Izlazi čudesna pojava.
Čovjek sa turbanom od vunenog šala s astrahanskom šubarom
na glavi, sav ovijen sivim krpama kao da pati još i od zubobolje.
Neobrijana, zanemarena, naprasita ličnost. N e će biti da je
sasvim sabran. Jedan od šokiranih slabića koji, idiotizirani
ratnom grozom, ne uspijevaju prevladati osjećaj slaboumne
manjevrijednosti, tražeći utjehu u vinu ili u ludilu. Taj paci­
jent vrši posljednje korekture na svojoj toaleti nonšalantno.
Prebirući po rasporu svojih pantalona, premda je ugledao

30
 Bernarda, steže svoj remen bezobzirno kao da je potpuno
intimno sam. Ne da se očito smetati. Pošto se uredio i kao jahač
čučnuo dva-tri puta, pristupa Bernardu gotovo mizantropski,
a opet kao znanac, sa manirom nametljive ravnopravnosti, i, s
očito neprikrivenim podrugljivim prizvukom, pozdravlja Ber­
narda na vojničku.
salutirajući: O, to ste vi, gospon ratni drug, ako
P A C IJE N T ,
smijem tako reći, pardon, respekt, gospodine lajtnante, par-
don, gospodine komandante, čast, a mene, kako vidite, vrag
još uvijek nije odnio, ali koji đavo nosi vas ovome kretenu
od veterinara? Sarkastično pozdravlja Bernarda stegnutim
petama u stavu mirno i desnicom salutirajući po jvojnom
propisu.
BERNARDO, suzdržano hladno: Moja stara migrena, a vi ste,
vidim, dobro, sve u redu, što?
vidi se daje dobrano pod parom, kratkovidan, izgubio
P A C IJE N T ,
je u pijanstvu negdje naočari, astmatična trbušina: Kako da
ne, »sve u redu«, dakako! Nema mi druge nego da se popnem
na toranj, da sredim svoje stvari, salto mortale ili metak u
glavu, pak adio! Ovi majmunski felčeri ne umiju drugo nego
ispirati crijeva, a pitam ja vas, vi ste nekakav intelektualac,
učen čovjek, objasnite vi meni a zašto smo, do vraga, svi mi
ginuli četiri godine? Zato da smo danas impotentni? A ovaj
majmun od primarijusa brblja »glavno je dobra stolica«, a
zato, gospodine, izvoli, posegni ti u svoj mnogopoštovani
džep, takvi mudri savjeti ne dijele se badava! E, pa hvala vam,
gospodin primarijus, i uvijek iznova hvala, gospodin prima-
rijus, doviđenja, gospodin primarijus, svinjarija, prosto svi­
njarija, gospodin primarijus, a mojih sedamnaest krhotinica,
gospodin primarijus, prosto se rasule u kaši mog telećeg
mozga, čuo sam da se takve stvari u Švedskoj danas vade
magnetom, eto, dakako, kruh naš svagdanji daj nam danas,
Gospodine, putuj ti u Švedsku kad si invalid jednog izgub-

31
 Ijenog rata, a ova moja glavurda raste kao bundeva i ne će da
pukne, đavo je odnio!
Bernardo sluša jadikovku jednim uhom, stvar mu je očito
poznata. N e simulira kao da bi ga sudbina togpacijenta uopće
mogla dirati, listajućiprospektima i ilustracijama, ne odgovara.
A vi, gospodine profesore, jutros, čini se, niste izvukli
P A C IJE N T :
glavni zgoditak na lutriji?
BERNARDO: Slušam vas, znam sve to napamet, čovječe, niste vi
jedini koji boluje od rata, nego, eto, gledam, oprostite, kako
bi se dobro moglo božićevati u Asuanu! Egipatska mjesečina,
fjorentinska uskršnja zvona, gondole, vedre, divne mlade
žene, ima na ovome svijetu takvih stvorenja koja ne pate od
ratne glavobolje, pojma nemaju što znači ratovati, a pogoto­
vo gubiti ratove.
Tako je, vrlo dobro, nisu živci ove gospodske bande
P A C IJE N T :
podrovani, nego naši, gospodine kolega, a ova gospoda
specijalisti m udruju da se nervi liječe »preventivno«! Mene
je lupila o glavu šrapnela, spriječi ti, gospodine moj, šrapnelu
preventivno da ti ne razbije tikvu, to se zove preventivna
medicina, sad se ti hrani guščjim jetrima i izletom u Italiju,
svinjarija!
Prekinuo se, prisluškujući porastu glasova iz doktorova stana.
Sve histeričnija galama. Čuje se kako prska staklo. Razbijanje
porcidana. Udaranje staklenim vratima. Nemir. Halabuka.
Razgovor ugodni gospodina primarijusa sa njegovom
P A C IJE N T :
mnogopoštovanom suprugom! E, hvala ti, Gospodine, što
si me opčuvao da se nikad nisam ženio. Rekla mi je ova
maškara od babe da se Madame Primarius jutros htjela
trovati, a propos to je javna tajna, monsieur Primarius se
ženi, a taj cirkus tu traje već punu uru! Naručio me za četiri
sata, a sad će već šest biti prošlo, ako se ne varam, a oni tu
izvode svoju komediju, kako ih nije stid? Već sam tri puta

32
 kucao, pa nije badava, pa da znate samo onu njegovu
Dulcineju! Kasirica prijeko u apoteci, mesnata dunda od
masla, dvadeset kila sisa žive vage, a gospođa ga uhodi po
privatnom detektivu, hvata ga in flagranti, same svinjarije.
Glasovi su se u stanu stišali. Bernardo bez riječi lista ilustraci­
jama. Zvono na vratima. Prolazi mrka baba, nervozna, otvara
vrata na ulazu.
ŽENSKI GLAS, na ulazu: Dobar dan!
BABA: Da, prosim, ali danas nema ordinacije!
ŽENSKI GLAS: Kako da nema, ja sam telefonirala, oprostite, mene
je primarijus pozvao!
BABA: Nema gospodina primarijusa!
ŽENSKI GLAS: Kako da ga nema, lično me pozvao da dođem u
šest sati.
BABA: Šest je m in u lo .
ŽENSKI GLAS: Š est n ije m in u lo , n o , to je p re k ra sa n p o s tu p a k ,
skandal!
BABA: Rekla sam da nema ordinacije, zbogom! Babaje zalupila
vratima i nestala, a na tapetiranim vratima pojavio se prima­
rijus.
PRIMARIJUS, prvom pacijentu: Izvolite, molim!
Nestaju u ordinaciji.
Bernardo lista turističkim reklamama. Sve se to vidi. Proljeće
u Taormini. Uskrs na Madeiri. Tamnomodro vedro nebo nad
Marakešom. Ruševine u Balbeku. Kartaga. Nervozno listanje
vedutama. N a platnu film a otvara se vidik na morsko žalo
obasjano mjesečinom sa dalekom perspektivom na pučinu po­
sutu srebrom. Bernardo luta žalom široko razlivenog zaljeva u
smjeru bogato rasvijetljene gospodske vile. Terasa. Stube. Otvo­
reni prozori i vrata na terasu. Bernardo se penje stubama,
prelazi preko terase privučen znatiželjom. Iz dvorane klavir.
Troja vrata velike dvorane osvijetljena punom svjetlošću svijeć­

33
 njaka. U dvorani kod klavira »Čarobna djevica« prati na
klaviru Scbubertovu »Labuđu pjesmu« koju pjeva Kavaljer koji
očito flertuje sa damom. Zaljubljeni duet koji se predaje svojim
osjećajima. U zagrljaju, poslije dugog cjelova, ljubavni par
napušta dvoranu. Nestaju. Bemardo ulazi u praznu dvoranu.
Svirka traje. Klavir svira sam kao daje navinut. Vidi se kako
seprelijevaju tipke na klavijaturi kao da ih dodiruju nečijiprsti.
Dvorana prazna, vila potpuno prazna. Nigdje nikoga. Bernar-
do luta sobama. Iz daljine prosuo se obijesni djevojački smijeh
u koru. Tišina. Iz tišine glas primarijusa na otvorenim tapeti­
ranim vratima.
PRIMARIJUS: Gospodine profesore, izvolite, molim, izvolite,
gospodine profesore, molim!
Bemardo kao da se budi iza sna.
P R IM A R IJU S : Dobar dan, gospodine profesore, izvolite, molim!

Ušli su u ordinaciju. Kabinet gospodina primarijusa. Kožnati

naslonjači presvučeni crnom kožom. Stol za pisanje. Ormar za
knjige. Sve konfekcijski, bezlično, sve crno. Jedna od hiljadu
ordinacija. Doktorska diploma sa pečatom u crnom okviru. N a
stijeni grafika: umiruća djevojka, doktor u bijelom dresu broji
jo j bilo, a nad djevojku nadvio se veliki kostur. N a stolu, u
srebrnoj rami, slika gospođe supruge. Mlada žena u plesnom
dekolteu sa bisernom ogrlicom.
Primarijus, gospodin u poodmaklim godinama. Rutiner kome
je dosadilo da ispovijeda slaboumnu i umom poremećenu kli­
jentelu, a bori se sa posljednjim proplamsajima svoga muškog
prokletstva. Nervozan je, vidi se, u vezi sa skandalom koji se
odvija tu iza kulisa, kad jejedva uspio da stiša svoju ženu nekim
umirujućim napitkom. Igra između primarijusa i Bernarda je
zamršena: dva lica koja se uzajamno obmanjuju. Primarijus
Bernarda medicinom, a ovaj doktora svojim noveletama, za
koje je primarijus, uslijed svog akutnog ljubavnog romana,
dobar medij. Scena u ordinaciji odvija se po shemi psihijatrij­

34
 skog ispita, kao gluma u okviru koje su se oba partnera spora-
zumjela da će, po unaprijed određenom programu, odigrati
seansu medicinskog razgovora.
P R IM A R IJU S : Izvolite, kako ste, drago mi je da vas vidim, profe­
sore!
BERNARDO: Hvala, sve u redu, smijem li zapaliti?
O, molim, pridružit ću se i ja, vrlo rado! Zapalio je
P R IM A R IJU S :
cigaretu svome pacijentu, a onda je pripalio i sebi. Svladavam
se da ne pušim, a, eto, čovjek je slabašno stvorenje, nikotin
je prokletstvo za žile, to danas više nije sporno, pogotovo ovo
naše pušenje, pa to i nije pušenje, to je samoubojstvo, a vi
izgledate briljantno, profesore, osjećate se bolje, to mi je
drago, naše tablete uzimate redovno, najbolje je dobra pro­
bava, ima li kakvih novih momenata od našeg posljednjeg
sastanka?
BERNARDO: Pa i nema. Spavam svega dva-tri sata. Ništa naro­
čito. Ustajem slomljen, mrtav umoran, bistar kao čaša vode.
N e spava mi se, čitam, ne mogu nikako da usnem.
Kažem vam, pretjerujete, na sve strane čitamo te
P R IM A R IJU S :
vaše »macabre« varijacije od feljtona, pa to su pravi melan­
količni, depresivni signali, kako da kažem, ti vaši dijalozi s
pokojnicima! Uznemirena fantazija je, vi znate, primum
symptoma morbi9, a poplava vaših mračnih tema, ako smi­
jem primijetiti, postaje pomalo zamorna i za nas, za vaše
zaista odane poštovaoce i simpatizere! Pretjerujete u posljed­
nje vrijeme, oprostite, pa to se pretvara u jedan rekvijem bez
kraja i konca, a, dakako, to se onda odražava i u vašem
raspoloženju: vi tako autosugestivno padate pod vlastiti
morbidni utjecaj! Te vaše simulirane halucinacije talože se u

5 (lat. i grč.), prvi zn ak bolesti

35
 neku vrstu prisilne neuroze, vi znate, to je otprilike naša
dijagnoza, dragi profesore!
BERNARDO: Istina je, podliježem vlastitoj fantaziji i šta da vam
dosađujem, facit svega: besanica! A ja od vas nikad drugo
nisam ni tražio nego da se naspavam!
Vi spadate u grupu bujnih, fantastičnih tipova,
P R IM A R IJU S :
naročite okolnosti u prvoj mladosti, tri-četiri godine rata, a
zatim, a to ne treba zaboraviti, slaba volja, da, da, to prije
svega, slaba volja! Ponavljam, vi, na temelju svojih vlastitih
sklonosti, eto, ne ćete pa ne ćete da prevladate svoje raska-
panje grobova, vi upravo perverzno uživate u svojim preko-
grobnim pričama, a da bi se čovjek oslobodio mračnih misli,
treba da se trgne i otme opsesiji!
BERNARDO: A molim vas zašto da se otmem, i šta već vi drugi,
kojima uopće ne pada na pamet da fantazirate, imate od
toga? N e fantaziram ja jer hoću ili ne ću, nego obratno,
fantaziram kad mi fantazija postaje jača od razuma, to je ono
što se vama, gospodo, ne će nikada objasniti, prosto zato jer
nemate dovoljno fantazije! Ne, ne, tu volja ne igra nikakvu
ulogu. N a primjer: s jednim od svojih pokojnika razgovarao
sam ove noći dugo, neobično logično i jasno, čitav način
našeg razgovora bio je kristalno proziran, uostalom, ja sam
se o tome svom prijatelju iz djetinjstva vama već dobrano
napričao! Neka vrsta dječačke ljubavi, iz najranijeg puberte­
ta! Glavna tema naših razgovora, niste li zaboravili, tenor
njegove optužbe, moglo bi se reći, da sam mu »Ja razorio
vjeru u Boga«! Bilo je to u našoj prvoj groznici darvinizma
kad sam ga uvjerio kako smo svi mi zapravo majmuni, rođeni
od oca majmuna i od mame majmunice, starih majmuna. I
naš učitelj kad svira orgulje i naš kateheta kad služi svetu
misu, svi ljudi oko nas nisu ništa drugo nego najobičniji
majmuni, a vidite u čemu je stvar, stvar je zanimljiva po tome
što se on meni javlja uvijek kao trećegimnazijalac, mini­

36
 strant, kongreganist Blažene Djevice, sa svijetloplavom len­
tom i kolajnom Prečiste, klerik koji će se pokajati, konvertit
koji će pasti s metkom u čelu!
PRIMARIJUS: A on vam se javlja uvijek isključivo samo kao
ministrant?
BERNARDO: Uglavnom da, naime obično, ali danas mi se javio
sa jednim čoporom marodera!
Bit će to potisnuti osjećaj krivnje iz đačkih klupa.
P R IM A R IJU S :
Da vi niste nešto njemu ukrali? Možda kakvu sitnicu? Gu-
miju ili pero?
BERNARDO: Ja? Ukrao? Njemu? Ali, molim vas, ne, ne, nikada,
decidirano ne! Obratno: on je meni ukrao jedan moj akvarel:
mjesec kako izlazi. U sivim maglama velika žuta naranča od
mjeseca. O dnio ga svojima doma, onaj moj »Mjesec«, hva­
leći se da je to njegovo »djelo«, a ja ga nisam odao nikada
nikome, eto, do ovoga momenta.
Pao je, velite, u ratu? Metak u glavu? A jeste li vi
P R IM A R IJU S :
bili prisutni?
BERNARDO: Ležali smo u kukuruzu, sunčano tiho poslijepodne,
telad u klaonici, jedan hitac, jedan jedini, dugo još nad
oranicama odjekuje taj jedan jedini hitac kao da tone s malim
padobranom, polagano, a onaj klerik ondje u lokvi krvi,
njegov otac reže najfiniju ševro-kožu za ortopedske cipele,
nečujno klizi majstorska ruka sa sablasno oštrim nožem po
kozjoj koži, postolar, majstor, uvjeren da će mu jedinac
postati genijalni slikar (s mojim akvarelom), kod njih su
masleni kolačići mirisali na praseći urin, a nad divanom bilo
je pozaticanog paunovog perja.
To je, vidite, čista literatura, vi uvijek pišete feljto­
P R IM A R IJU S :
ne! Za vas su dekorativni detalji važniji od fakata, za vas je
ono paunovo perje važnije od smrti, dogma o Bezgrešnom

37
 Začeću onoga klerika, kome ste vi ubili boga, važnija od rata,
to je čista feljtonistika!
BERNARDO: A vi, želite li nekoga uvrijediti, vi ga svrstavate u
feljtoniste ili, još kompromitantnije — u poete! Varate se,
nema to nikakve veze s feljtonistikom! Sa čovjekom razgo­
varao sam nema tome ni pola sata.
P R IM A R IJU S : Pa zar nije pao u ratu prije dvadeset godina?
BERNARDO: Pao je, dakako, ali, kažem vam, nema ni pola sata
što je na me navalio upravo histerično, a nije bio sam, bilo
ih je mnogo, izgledalo je kao da će me linčovati.
P R IM A R IJU S : Linčovati, vas, nema tome ni pola sata, a, molim
vas, gdje?
BERNARDO: Kod pavlina, u crkvi.
P R IM A R IJU S : A kako ste, do vraga, dospjeli u pavlinsku crkvu?
BERNARDO: Sve svojim redom, doktore, bio sam se zaputio k
vama po dogovoru, je li, telefonirali smo jutros, vi ste sami
sa klinike ugovorili naš sastanak, javio sam se poslije duže
stanke, u posljednje vrijeme, morate priznati, ne dosadujem
vam suviše, no, dalde, zaputio sam se k vama, kad odjednom
osjetim da me netko prati, osvrnem se i vidim neka fratrina,
nosata ljudeskara, dugonja neki kao da na magaretu jaše,
tako visok, fratar, pliva mu glavurda pola metra iznad onih
ostalih na ulici što se kotrljaju, fratarčina sa kišobranetinom
u ruci, grabi fratar ogromnim koracima za mnom kako bi se
progurao kroz onu gužvu, a s fratrom i neki moji mrtvi
kaprali, svi sa kote 313, i jedna gospođica, pa još neka dama,
tako, ženske pojave iz takozvanog predživota, a svi u potjeri
za mnom da me stignu.
P R IM A R IJU S : Pa kako s te znali da su uperili baš za vama?
BERNARDO: O, bože, pa to se osjeća, nema u tome ničeg
neobičnog! Vidim jasno, hoće da me stignu, a znam, njihove
namjere nisu čiste, i kako sam ubrzao korake i iznenada

38
 skočio preko ulice kao zec, tamo tek što nisam pao pod
kopita jedne kočije, a u njoj tko sjedi, doktor Rajski.
P R IM A R IJU S : Advokat Rajski?
BERNARDO: Da, doktor Rajski sa suprugom, advokat doktor
Rajski!
Pa advokat Rajski je umro, ima tome najmanje tri
P R IM A R IJU S :

godine, a bio je udovac.

BERNARDO: Dakako da je umro, ja to znam kao i vi, doktore,
ali advokat Rajski je pucao po svojoj ženi i po meni, pa sjećate
se, bilo je to predmetom skandala, a sad mi se javlja iz kočije,
magarac, skida svoj šešir demonstrativno da bi mi dokazao
kako me prezire, no, dobro, tako sam ipak uspio da jurnem
kroz pasaž Atlantik i da se sklonim u jednu trafiku, bili su
mi za petama. Taj »Gringoire«, eto, kupio sam tamo u trafici,
i taj paklić Camela, ne volim Camel, pušim Balto, ali
Balto-cigarete su nestale, i, tako, kupujući tamo cigarete,
vidim, skupila se fratarska družba pred trafikom, čekaju me,
srećom je udario pljusak s gromovima, napunio se pasaž
ljudima pred kišom, i tako sam uspio da jurnem u onaj
prolom oblaka, a oni za mnom, ujurio sam u pavlinsku crkvu
i tamo se sakrio u jednoj ispovjedaonici, stigli su me, otkrili
me, a na čelu hajke onaj bijeli fratar, cistercit!
Sasvim zagonetno, a šta je, molim vas, moglo biti
P R IM A R IJU S :
svrhom one hajke?
BERNARDO: Ima sve svoju logiku, doktore, kažem vam, godine
šesnaeste, s proljeća, kad su nas oni ruski đavoli bili onako
strašno razbili kao staru kantu, uzmicali smo ubrzanim
marševima, i tako me je zapalo da branim retraite10 cijele
jedne brigadne grupe.

10 (franc.), uzmak, povlačenje

39
 Te Bernardove rijecipretvaraju se na ekranu u sliku bitke ispred
cistercitskog samostana na vanjskom zidu na obali potoka.
BERNARDO-. Zauzeo sam poziciju ispred jednog cistercitskog
samostana, držali smo se tamo do sumraka, a kad je došlo na
nož, ostala nas je šaka jada, i u onom bezglavlju potrčao sam
u koridor klaustra, a đavoli za mnom. U posljednjem trenut­
ku sakrio sam se u jednom grobu i pritajio pod poklopcem
jednog lijesa, nekoliko strašnih minuta, a kad su one gorile
otperjašile, ustanem iz groba i vidim tamo epitaf sa glupavim
fratrom i njegovom porukom prolazniku da ne zaboravi da
ga fratar ondje dolje čeka. Krije ona jeftina fraza u sebi neki
patos, ne može se poreći, i tako dirnut, pune gaće — prazna
glava, pozdravio sam fratra iz zahvalnosti i oprostio se s njime
prosto konvencionalno, doviđenja, a onaj fratar uzeo sve to
za gotov groš i eno ga gdje me progoni već godinama! A da
bi stvar ispala još gluplje, skupio je večeras čitavu družbu
kverulanata, našlo se tamo nekoliko mojih kap rala, svi sa
kote 313, da me pozovu na odgovornost, kao biva da sam
lično skrivio njihovu smrt, preglupo, a uz njih se tamo
prilijepile i neke žene, a to već znate kako je sa ženama,
kverulantice, inzistiraju na uskrsnuću mrtve ljubavi, bože
moj, nešto što je kao ljubav predalo dušu Gospodinu, to je
zaista mrtvo.
PRIMARIJUS: E, pa hvala bogu, kako vidim, na kraju, ta komedija
završila se sretno?
BERNARDO: Ma kakva komedija, doktore, imate li vi pojma
kako su mrtvi opasni kada se osvećuju?
PRIMARIJUS: Zašto da nam se osvećuju?
BERNARDO: Pa nema ni jednog među njima kome nismo nešto
skrivili.
PRIMARIJUS: A šta smo mi već mogli da im skrivimo? Mi smo
upravo tako smrtni kao i oni! Razlika između nas i njih je

40
 samo u tome što mi danas još nismo mrtvi, i ja ne vidim u
tome baš nikakve naročite krivnje.
BERNARDO: U tome se baš i krije tajna naše krivnje što su oni
već mrtvi, a mi još nismo! Da budu još uvijek živi, imali su
na to isto tako pravo kao i mi.
P R IM A R IJU S : To je neosporno, dakako, ali ih mi ni po čemu
nismo prikratili za to njihovo pravo i, prema tome, nema u
tome baš nikakve naše osobne krivnje.
BERNARDO: Kako da nema? Mi smo ukrali njima dobar dio
njihovog vlastitog života! Nisu to baš čisti računi, no, sad
svejedno, nije riječ o krivnji, nego o tome da se sve to kod
pavlina odigralo na oštrici britve, spasilo me zvono, u pos­
ljednjem trenutku uspjelo mi je da ih nadmudrim, da tu,
pod božjim krovom, stanuje najviši moralni autoritet, i tako
uspio sam da zaključam iza sebe crkvena vrata, da skočim u
fijaker i sada sam, eto, ovdje, kod vas!
Za Bernardovih riječi čuju se s ulice bubnjevi i trube vojne
muzike. Halabuka dopire u ordinaciju uz vibraciju prozornog
stakla. Bernardo se uznemirio. Grmljavina bubnjeva odjekuje
u njegovim asocijacijama kao zov s onu stranu svih ljudskih
vrijednosti. To je glas imperativa kome se milijuni, na putu u
smrt, predaju slaboumno, i on se zaputio do prozora. Otvara­
jući ga, Bernardo gleda na ulicu iz drugoga kata kako prolazi
četa sa barjakom na čelu sa muzikom. To što Bernardo vidi, to
je počasna kompanija kostura u paradnim mundirima. Banda
svira, bubnjevi grme, četa kostura stupa u paradnom maršu.
BERNARDO: Eno ih, trata-rata, jedan-dva, govorim vam, grad
vrvi od fantoma, na sve strane marširaju trupla, počasna četa
kadavera.
P R IM A R IJU S pristupio je uz Bernarda do otvorenog prozora, i
njegove riječi prati na ekranu prolaz normalne infanterijske čete
s muzikom i barjakom: Nisu to, oprostite, nikakvi fantomi,
to je najobičnija kompanija koja se vraća sa sprovoda, naj­

41
 normalnija kompanija od kosti i od mesa! Sve sami zdravi i
čili momci, a od njih je mrtav samo jedan jedini, a i taj je
umro najnormalnijom smrću! Razlikujmo, profesore, naše
tlapnje od jave!
BERNARDO: O d slijepca više slijep je onaj koji ne će da gleda,
doktore! Vi ne ćete da vidite da su to sve kandidati smrti, svi
do jednoga, njih školuju kao paradne mrtvace, kako vam to
nije jasno?
Svi smo mi kandidati smrti! Vi ste inteligentan
P R IM A R IJU S :
čovjek i zašto ne ćete priznati da je smrt na vlas isto tako
naravna pojava kao i život? T u se radi o nijansama, jedna se
zove život, a druga smrt, plus i minus!
BERNARDO: U te »nijanse« nisam nikada sumnjao, samo vidite
u čemu je stvar! Tajna ljudske smrti krije se baš u tome što
ljudske smrti ima nerazmjerno više nego ljudskog života.
Nema ni jednog jedinog normalnog živog čovjeka koga ne
prati ogromna povorka mrtvaca. Htjeli mi ili ne, svatko od
nas stoji spram mase mrtvih kao jedan naprama tisuću, to je
ono što tvrdim ja, a vi kako želite, to je vaša volja, što još
uvijek ne znači da je to što vi mislite — istina.
pomirljivo, zatvarajući prozor: Dobro, na kraju,
P R IM A R IJU S ,
može se i tako uzeti, samo bi ipak trebalo uvesti neki red u
tu našu igru! Budimo stvarni, profesore, ja bih vam prepo­
ručio da pristupimo vašem slučaju jedamput metodički, od
početka, a to je ono čemu se vi tvrdoglavo postojano opirete!
Mi moramo tu stvar jedamput istjerati na čistac, coûte que
coûte11, inače gubit ćemo se trajno u verbalistici! Da zapali­
mo cigaretu, da gucnemo, jer, znate, fantazirati je lijepo, tko
umije, svaka mu čast, ali vjerovati u vlastite fikcije i ne biti
svijestan da je sve to samo fantastika, to je jalova igra.

! 1 (franc.), pod svaku cijenu

42
 Primarijus servira flašu konjaka iz ladice svoga stola koji mu
služi kao kredenca. Halucinirati pod sugestijom svoje privat­
ne uobrazilje, to znači lagati samome sebi, to znači trabunjati
medicinski savršeno neinteresantno, najbanalniji slučaj pse-
udologije fantastike, i zato, molim vas, bilo bi dobro kad
biste vi meni jedamput priznali kada ste zapravo započeli te
svoje razgovore sa pokojnicima?
Primarijus i sam se gubi u verbalistici. On puši, on gucka
konjak s očitom namjerom da zabašuri skandal sa svojom
ženom, strahujući trajno da će se ona pojaviti na vratima
ordinacije, i tako, pod izlikom da razgovara sa pacijentom,
gonjen panikom pred svim eventualijama koje se kriju ondje
iza vrata, on glumi kao da produžuje konzultaciju.
BERNARDO: Slažem se, ali bilo bi dobro da sredimo neke
pojmove! Vi šuškate nekim riječima tajanstvenim kao da su
metafizički kikiriki! Patogenetski mehanizam, etiološki fak­
tori, Kraepelin, dakako, bez Kretschmera nikako, bez Levy-
Bruhla pogotovo ne ide, a pitam se kako ćete vi zaustaviti
misli koje skaču, a nisu poremećene zato jer skaču kao
skakavci, i to sasvim čudni skakavci za koje ne postoji zakon
zemaljske teže, to je jedno, a ni to nije najvažnije, jer važniji
su slapovi fantazije, pa čovjek može biti i luckast ali zato nije
glup, a neka misao ne mora da bude nevjerojatna samo zato
ako se ne podudara sa lažima prividne stvarnosti, jer misaone
mogućnosti spadaju u permutađje, a tih ima bezbroj, a ne
moraj u se podudarati ni sa stvarnošću, jer i stvarnost se zove
»beskonačno nešto«, pa i to je naučno egzaktno, pa kad
čovjek nije mitoman jer donekle ipak kritički prosuđuje
svoje sposobnosti, kad nije depresivac jer prevladava tu
napast od melankolije vlastitom voljom, kad nije hipohon-
dar jer je po naravi vedar i duhovit, kad mu je pamćenje
bistro i pouzdano, kad nije, razlikujmo dobro, impotentan,
kada se ni po čemu ne raspada kao ličnost, pa ja vas pitam,

43
 doktore, a po čemu vi svrstavate takva čovjeka u svoju
patološku kartoteku? Kad ja vama govorim o svojim mrtvi­
ma, oprostite, ja znam šta hoću reći, i zato, molim vas, prije
svega, pođimo od aksioma: mrtvih oko nas ima više nego nas
živih, to je prvo! O ni su, dakle, kozmička masa, a mi smo
samo njihovi sateliti! Mi kružimo oko njih, a ne oni oko nas,
to je tako, a može se preko te ideje prijeći i olako: »Pa to je
prirodna pojava«, dakako! Sve što se u prirodi zbiva je
prirodno, pak je tako prirodno i to da na zemlji ima mrtvih
više nego živih, ali čovjek se može u to i zamisliti, dopustit
ćete mi, zar ne? Čovjek može, ako je sklon logičnom razmi­
šljanju, da dođe do zaključka kako sve to baš nije tako
jednostavno pojmljivo da smo Mi okruženi Njima, da Oni
tu dišu oko Nas, da od Njih vrve sve Naše staze i putovi, i
ako je to feljtonistika, i to još »macabre«, ako je to »pseudo-
logia phantastica«, a možda jeste, doista, ne poričem, ali time
još nije rečeno ništa! O ni su ipak tu oko Nas, O ni Nas prate
na svakome koraku, i tko ima oko, taj Ih vidi, tko ima uho,
taj Ih čuje! O ni izgovaraju stvari spram kojih se možemo
oglušiti, ali to još uvijek ne znači da O ni ne govore što hoće
da N am kažu.
Pa rekao sam vam, spiritistička seansa ad infinitum!
P R IM A R IJU S :
U redu! Dakle, kao što smo se sporazumjeli: da pristupimo
našoj analizi po mogućnosti jedamput sustavno! Zanima me
kad vam se ta ideja neodoljivo ili, ako hoćete, prisilno javila
prvi put, i to ne kao fantom, nego kao stvarni događaj?
BERNARDO: Pa kad je to moglo da bude? Prije deset-dvanaest
godina u Parizu! Jesen u Parizu. Blaga i tiha, a one jeseni sve
je mirisalo na mokre šume bolno melankolično, a pasji jauk
odjekivao je iz daljine nad Seinom beznadno, tako jadno kao
da život doista nema nikakav dublji smisao od toga da se
krepava u ratu, a da i oni, koji su tu sramotu slučajno

44
 preživjeli, godinama ne mogu da se otm u pomisli kako je
kukavno i podlo ostati živ.
U prvojfa z i za Bernardova komentara, primarijus i Bernardo
razgovaraju u ordinaciji, i to, što Bernardo govori, vidi se na
ekranu, ali se radnja sa ekrana vrlo brzo pretapa, i ordinacije
nestaje.
BERNARDO: Otputovao sam u Pariz na posljednji randevu s
mladošću, bez ikakve druge namjere, prosto na izlet, i tako
lutam u sjeni Saint-Germainskog Tornja, po starim uskim
uličicama. Jesen, pariška rana jesen, pojavila se neobična
množina zečeva i fazana, smiješne fizionomije pobijenih
zečeva: blesavi diplomatski kreteni s monoklom, bonvivani
sa sedefnomodrikastim mrtvim vjeđama što tako neugodno
podsjećaju na opnu uvelog prezervativa. Zastao sam pred
jednim akvarijem u izlogu ribarnice: smeđi gojazni plosnati
šarani nečujno kruže u smaragdnozelenoj vodi, uznemirenoj
šampanjskim grozdovima kisika, i tako, promatrajući one
blesave šarane, sjetiše me te glupe ribe jednog izleta u
Chantilly, nekako u samo predvečerje rata 1914, skandali
oko madame Caillaux u štampi, Poincaré se sprema u Sankt
Petersburg, a mi, sorbonski dečki, ne znam kome je pala na
pamet ta bizarna ideja, našli smo se na izletu u Chantillyju!
Njeguju tamo u ribnjacima Napoleonove šarane, a jedan od
naših kolega, ludi neki Kobilijanac, pustolov, zavjerenik
kolonela Kavaljerskog, zvali smo ga Haudegen, a on je sebe
sama apostrofirao patetično da je »embevido de las estrel­
las«12, i taj romantik, pijan od zvijezda, izvukao je pištolj iz
džepa i počeo da bije one glupe šarane Napoleonove, zapje-
nušilo se krvavo grotlo od vode, sve su nas pohapsili, prevezli
u Pariz i dobro izlemali.

12 (španj.), »pijan o d zvijezda«

43
 Ta scena vidi se plastično: u akvariju plivaju šarani u izlogu
ribarnice, a kad su počeli padati meci, jedan za drugim, u vodu,
među ribe, vidi se kako su se ribe uzmuvale, uskovitlale, i kako
se zapjenila krvava voda sa vrtlogom ranjenih riba koje krepane
polagano plivaju na površinu.
Opisujući taj prizor, Bernardo se na trenutak prekinuo. Poslije
stanke, kao pratnja Bernardovog komentara, kamera se kreće
iz akvarija sa krepanim ribama spram izloga dućana s antikvi­
tetima.
BERNARDO: Odm ah do onih šarana bila je jedna bolja trgovina
antikviteta kakvih na lijevoj obali ima bezbroj, a ja sam još
uvijek bio fasciniran onim umirućim ribama u krvavoj
zapjenjenoj vodi, a do izloga s akvarijem izlog antikviteta,
kao pozornica sa pokućstvom u odsjaju tamnožute svilene
svjetiljke. U svjetlomraku dućana bogati interijer, krcat na­
slonjačima, blistave politure, brokati i jedan goblen: lov na
veprove u sumračnom bakrenom polusjaju bukove šume.
Promatrajući lovački prizor na goblenu, vidim u dućanu
neki gospodin i upadljivo elegantna dama listaju starim
pergamenama. Dama, na prvi pogled, jedna od onih mar­
kantnih kurtizana iz Crillona, vidi se, bogati inostranci,
simpatičan svijet, čovjek vitak, brončano mišićav, posvećuje
po svemu svojoj tjelesnoj kondiciji mnogo vremena, u do­
broj formi, a dama, engleski diskretna, jednostavna, skupo­
cjeno skromna, ljepotica fine rase, simpatičan par. Listaju
starim folijantima, vidi se, koneseri, očito znaju šta hoće, a
i onaj kramar skače oko njih, radi se o bogatoj klijenteli, već
su pokupovali neke skupe raritete, porculan, staklo, srebro,
i tako, promatrajući ih kroz staklo izloga, sine mi odjednom,
pa, do vraga, pa to je onaj moj sorbonac koji je pucao po
šaranima u Chantillyju, pa to je moj stari prijatelj Kristijan,
Kristijan Pendrekowski, stanovali smo jedno vrijeme u jed­
nom malom hotelu u Rue Claude Bernard, njega je gonila

46
policija, spavao je zajedno sa mnom u mom krevetu, zvali
smo ga »embevido de las estrellas«, nema sumnje, to je moj
»embevido«, brutalno šarmantan, pomalo ironičan, uvijek
uzvišen, plaćao je svoje račune kao H arun al-Rašid, primao
je tajno čekove, čas iz Berlina, a čas iz Rima, stipendist neke
daleke zemlje istočne gdje žive prosjaci u gaćama i opancima,
u vječnom snijegu, tamo nema ni proljeća ni jeseni, breze,
ravnice, gavranovi, tamo se pucalo u njihovoj zemlji, a on je
trajno konspirirao, policijski evidentiran, i kako izlaze, vi­
dim, što prije nisam primijetio, da pred onim dućanom
antikviteta stoji ogromna Hispano-Suiza, livrirani šofer i još
jedan gospodin, lakaj, đavo bi ga znao, detektiv, tjelohrani­
telj, očito pratilac, bit će da je moj momak postigao neku
karijeru, nema sumnje, livrirana posluga, Hispano-Suiza,
Corps diplomatique, preuzimaju lakaji pakete, sagnuo se
kramar do pasa pred idealnom mušterijom, prati ih, vidi se,
pred potentatom servilan, a moj Kristijan objašnjava nešto
svome pratiocu, daje mu upute, Hispano-Suiza odjurila je s
paketima, a gospodin i gospođa zaputiše se preko ulice na
terasu kavane. Smještaju se u foteljima na podnevnom to­
plom suncu, vrijeme aperitiva. Kolebao sam se. Čovjek me
nije primijetio, a da i jeste, što bih mogao da nađem u
njegovom pogledu? O, bože, pa kad je to bilo da smo lutali
ovim starim Kvartom, čitav život izvjetrio se odonda, zapra­
vo, ali kako se čovjek smjestio sa svojom damom i kako
pijucka Campari, kako se mašio svoje doze za cigarete, sve
je to potvrdilo moj prvi dojam da je to on, doista, Kristijan
Pendrekowski, nema sumnje, i tako sam riskirao da se
zaputim preko ulice, da se javim, pa sad bilo što bilo. Stao
sam pred njihov stol i bez okolišanja zapitao gospodina
imam li čast sa Kristijanom Pendrekowskim?
Pogledao me čovjek nesumnjivo iznenađen plebejskom dr­
skošću da ga netko nagovara na ulici. Očito se bio odvikao

47
 da stupa u dodir s nepoznatim plebejcima, a kako sam bio
skinuo šešir s naglašenim poštovanjem spram one otmjene
dame i ostao na više nego pristojan razmak od tri koraka,
skromno, bez riječi, očekujući da mi odgovori, on je ustao i
pristupio mi rezervirano, da, upravo strogo.
K R IS T IJA N : Da, ja sam, šta želite?

BERNARDO: Oprostite, moje je ime Leander, profesor doktor

Leander, Bernardo, a minule su pune dvadeset i četiri godine
kako smo se rastali kod Belfortskog lava, jedne majske noći,
ako nisi zaboravio?
K R IS T IJA N : Tako ti majke božje višnjegorske, ako boga znaš, pa
to je grom iz vedra neba, Bernardo, stari moj druže, o,
Gospodine Ti jedini, pa zar je moguće, ne, ne, nisam te
prepoznao i ne prepoznajem te ni sad, ne, ne, nikako, časti
mi, i, eto, groba mi majčinog, zakleo bih se pred sudom da
ne prepoznajem ovoga čovjeka, ne, da ga nikad nisam vidio,
ali kad si spomenuo Belfortskog lava, tu sam već čuo tvoj
glas, da, da, čuo sam tvoj glas od prije dvadeset i četiri godine,
glas se nije izmijenio, a, pardon, bilo je to prije dvadeset i tri
godine, jer onaj naš rastanak kod Belfortskog lava nije bio
Trinaeste, nego Četrnaeste, pardon, stigli smo pijani iz
Chantillyja, sjećaš li se onog skandala kad sam pobio neko­
liko masnih šarana Napoleonovih, o, zaista, čovjek je kao
stara babuška, eto, ne pada mi ništa drugo na pamet nego
same fraze kako vrijeme leti, a, na kraju, istina je, leti zaista,
kakav je to samo slučaj, mili moj, pa to je vrsta šoka, sjećaš
li se kad smo ukrali korpu vrućih madlena na Boul Micheu,
ne, ne, ne bih te bio prepoznao da nisi spomenuo onog Lava,
pa zar si doista to ti, dragi, mili moj Bernardo?
Film se pretopio u zbivanje na sceni još od prizora u dućanu i
dalje teče normalno.
Kristijan skočioje da se ljubi sa Bernardom prijateljski srdačno,
iskreno uzbuđen, a dama promatra taj susret starih prijatelja

48
 diskretno s otmjenom simpatijom koja se odražava u njenom
ljubaznom smiješku kako prati koketno tu sentimentalnu scenu.
Hijacinto, jedina, mila, draga Hijacinto, eto zaista
K R IS T IJA N :
biblijski radosnog događaja! Trebalo bi zaklati pretilog vola
i tridesetak jaganjaca, pa ne zbivaju se takve slave dnevno!
Tko bi se bio nadao, Bernardo, moj najbolji prijatelj iz
sorbonskih dana, kako da te predstavim, nisam dobro upam ­
tio, profesor, doktor, rastali smo se kad je rat buknuo, dva
naroda, dvije zemlje, on na jednom kraju svijeta, a ja na
drugom, barjaci, države, ratovi, a bili smo vražji momci,
sjećaš li se kad smo u ponoći svirali gitare na groblju u
Passyju, i onda su nas strpali u buturnicu, konzervativan
svijet ovi Francuzići, potpisali smo Evropi smrtnu osudu,
bili smo divni, slobodni ljudi, Hijacinto, ljubavi moja, to je
naš dobar prijatelj, primi ga, molim te, pod svoje okrilje, da
popijemo nešto, da proslavimo tu divnu zgodu, garçon,
molim vas šampanjca, tri, rekao sam tri butelje, pa da,
razumije se, a što drugo, pa sve što k tome ide, a sad se više
ne sjećam, ima tome desetak godina, stiže netko iz tvog
maglenog turskog vilajeta k nama u Kobiliju, predstavnik
neke misije, i taj mi reče da si pao još Petnaeste, negdje u
Lodomeriji, o, pa to je zaista biblijski blagdan kad se vraćaju
pokojnici, Hijacinto, ovaj čovjek je sa turske granice, on je
jedamput sakrio tri kilograma mog dinamita i tako me spasio
od propasti uz vlastiti riziko da padne u zatvor na nekoliko
godina, mene su gonili, a on je riskirao, takve se stvari ne
zaboravljaju, pa daj, Bernardo, prijatelju, gospodine, eto,
izvoli sjedni k nama, dođi, gle, molim te, naviru mi suze,
zaplakat ću kao stara baba, čovjek ne zna gdje ga očekuje
sreća, takav je, eto, život!
Tri kelnera pojaviše se sa buteljama šampanjca, sa dvije—tri
srebrne vedrice, prostiru stol, serviraju rekvizit sa ledom i

49
 kavijarom, jer, vidi se, poznaju svoju mušteriju, slavnu Eksce­
lenciju sa C. D. Hispano-Suizom.
Madame Hijacinta, inostranka, za nju su sve te kobilijanske i
turske priče neka vrsta detektivskog romana. Hijacintu, kao
metresu jednog kobilijanskog arivista, pustolova, političara,
generala, ta stvar zanima iz sasvim druge perspektive. Ona je
ljubazno primila došljaka Bernarda i za Ijubav svoga protek­
tora ona glumi radosno uzbuđenje jer su se tu slučajno našla
dva stara prijatelja, i tako je sve troje prionulo uz šampanjac.
B E R N A R D O , spram gospođe Hijacinte, da bi otpočeo neku vrstu
konverzacije: To što Kristijan priča o dinamitu, to je bila
dobra šala, moram priznati.
da bi se dodvorila milom gostu, kako bi mu dokazala
H IJA C IN T A ,
da nije pao u zaborav: Pa da vidite da vas nismo zaboravili,
ja znam kako se zvao vaš hotel u Rue Claude Bernard gdje
ste sakrili onaj Kristijanov dinamit!
BERNARDO, iznenađen: Gospođo, ne, ne, pa to je nemoguće, pa
to sam i ja zaboravio.
Ime hotela — »Pays de Cocagne«13, a ni ime one
H IJA C IN T A :
vaše male kornjače nisam zaboravila, zvala se Kolombina!
Da, da, sjajno, Kolombina, bravo, pa da popijemo
K R IS T IJA N :
u zdravlje Kolombine!
BERNARDO: Ne, hotel nije bio u Rue Claude Bernard, Rue
Jacob, da, tamo je bio, u Rue Jacob, a, istina, zvao se »Pays
de Cocagne«, a i kornjača se zvala Kolombina, točno, kako
ste samo mogli da to upamtite, gospođo?
H IJA C IN T A : Pa ova anegdota o Kolombini spada među najmilije
Kristijanove priče!
B E R N A R D O : Kristijan se rodio kao piroman, sa svima nama
tjerao je šegu, bio je divan dečko.

13 (franc.), Z em lja obilja, Z em lja dem belija

50
HIJACINTA, u smijehu, veselo: Tjera on šegu i danas sa čitavim
svijetom, pričajte, dragi profesore, da čujemo vašu verziju s
tom Kolombinom!
BERNARDO: Našla se kod sobarice jedna stara kutija za ženske
šešire, a ja sam onaj Kristijanov dinamit pokrio mahovinom,
a na mahovinu stavio Kolombinu i probdio tako čitavu noć,
prisluškujući kako Kolombina grebucka po Kristijanovom
dinamitu, ali bilo je to u Rue Jacob, sasvim sigurno, nikako
u Rue Claude Bernard.
KRIST1JAN: Bio je to tvoj prvi konspirativni debi, igra glavom,
bravo, istina, nije to bilo ni najmanje šaljivo, draga moja,
kao što se to pričinja iz naše perspektive danas, ne, ne, nosili
smo mi tada glavu u torbi, bili smo viteški momci, izazvali
smo na dvoboj tri carstva, a, eto, pijemo šampanjac na tom
njihovom trocarskom grobu! A sjećaš li se kako smo čitavu
noć bančili na Bulvaru Arago da dočekamo kako će u zoru
giljotinirati jednog barabu? Zamisli, Hijacinto, glupane,
balavci htjeli da dignu demonstracije za ukidanje smrtne
kazne! O, bože moj, kakvi naivni dječaci! Vidjeli nismo ništa,
sa dna ulice čuli su se samo bubnjevi...
BERNARDO: Č u li su se sam o b u b n je v i, d a, d a, a o d o n d a n e čuje
se n iš ta d ru g o n eg o sa m o b u b n je v i, a b o g a m i i glave p a d a ju ,
n is m o u sp jeli d a u k in e m o s m r tn u k a z n u , i to je naš živ o t, a
u m o m e slu čaju , p riz n a je m sa zavišću, za ra z lik u o d te b e , eto ,
ti si u d iv n o j k o n d ic iji, a m e n i se jav lja p a ra d e n to z a , p o m a lo
v eć i to n z u ra , p o tp u n o sam se u k iselio u filisteriji i sve što
b ih im a o d a k ažem b ilo b i — de n ih ilo e t te n e b ris 14.
KRISTIJAN: A propos, a nisam te baš ništa pitao, baš sam bez
takta, a što mi radiš, čime se baviš, kako živiš, imaš li familiju,
kako vidim, ide ti dobro, na izletu u Parizu, na studiju,
poslom?

14 (lat.), ni o čem u i o tm in i

51
BERNARDO: Ne, privatno, lutam gradom već mjesec dana,
galerije, bukinisti, teatri, ratovao sam, ništa, profesorovao,
ništa, bacio sam profesuru, dosadila mi igra nepravilnim
grčkim glagolima, imao sam šanse da dobijem katedru,
trebalo se habilitirati, ali, eto, bilo me je stid, tako, piskaram
neke pjesme, eseje, feljtone, novele, macabre liriku.
KRISTIJAN: A k a k o je s fam ilijo m ?
BERNARDO: Nemam nikoga, žena me ostavila, drugi put nisam
riskirao.
KRISTIJAN: A što, pa nije to najveća nesreća kad čovjeka ostavi
žena! Ženio sam se tri puta, uvijek faux pas, a madame
Hijacinta, to je inteligentna dama, ona se principijelno ne
udaje! A pišeš, veliš, liriku? Uvijek si pokazivao slabost za
Polihimniju15, treba da ga pohvalim, Hijacinto, Bernardo
bio je naš poetski ponos na Sorboni, poliglot, pomalo mo-
ralističko zanovijetalo, istinoljubivi kavaljer!
BERNARDO: Ne, ne, draga gospođo, Kristijan pretjeruje, što sam
ja bio u njegovoj sjeni? Skromno bezimeno biće, nitko i
ništa, a on je bio zavjerenik, pijan od zvijezda, »embevido de
las estrellas«, meteorit među nama, i imao je uvijek sreću,
eto i u tome što se našao u sjeni vašeg šarma!
KRISTIJAN: Dakle, u jednu riječ, uglavnom, kao što se vidi, sve
je dobro?
BERNARDO-, Ni tebi, vidim, stari moj, ne ide slabo, pour ainsi
dire16, Hispano-Suiza, C. D.?
KRISTIJAN: Da, C. D., Hispano-Suiza, to da, sve skupo plaćeno,
mili moj, taj cirkus, pa ja sam nešto prčkao, kao što znaš, s
našim kolonelima, i ona tvoja mala Kolombina bila je jedan
od naših kombatanata, ja sam jedan od kolonela Kavaljer-

15 m u za lirske poezije
16 (franc.), d a tak o kažem

52
 skoga, njegova lijeva ili desna ruka, recimo, a nije sve to bilo
odmah Hispano-Suiza ni C. D., dragi, šta da ti o tome
pričam, pa znaš i sam, barut i dim i požar, vješala i muzike,
cirkus, brate, ludnica, no, dobro, karijera, da, nekoliko
resora, a momentano portfelj rata, i, eto, baš zbog toga sam
i doputovao, kupujem neke podmornice, à propos, o, gledaj,
gledaj, bit će podne, a ja u »Roi de la Grande Bretagne«17
imam točno u podne i deset minuta sastanak s nekakvim
engleskim Sajlocima, i to baš u pitanju glupih podmornica,
a to sam posvema zaboravio, i, oprosti mi, dragi, morat ćeš
me ispričati, to je, eto, nezavisno od moje volje, znaš kako,
les affaires sont les affaires18, morat ćemo krenuti, zaista mi
je žao, molim platiti, na brzinu, garçon (kelneru), dobro,
dobro, sve, ma kažem vam sve, pa popijte ovaj šampanjac u
naše zdravlje, zbogom, doviđenja, a ne, ne, tako ne ćemo,
suviše mi je dragocjen svaki trenutak s tobom, da prekinem
takvu jednu šansu — ne pada mi na pamet, pa tu se razotkrila
čitava panorama naše mladosti, morat ćemo se prošetati
onim davnim predjelima naših uspomena, bezuvjetno, tako
da se rastanemo, čovječe, nema smisla!
Pa ne ćete eskamotirati sve svoje viteške trijumfe, a
H IJA C IN T A :
tih je, po Kristijanovom pričanju, bilo bezbroj! Sto je bilo sa
madame Jakubowskom, madame je zveketala svojim porcu­
lanskim grivnama kao prava Ciganka?
KRISTIJAN: Eto, vidiš, bio si trajno motivom naših razgovora,
svi smo mu mi zaviđali na madame Jakubowskoj, nije naš
Bernardo bio klerik blijedoga lica! A šta je bilo sa mademo­
iselle Léopoldine iz »Taverne polonaise«? To je gospodin
zaboravio? O ne noći svetomartinske 1912, mala je htjela da
prereže svoje žile zbog vas, gospodine, a on sada igra staroga

17 (fran c.), »Kralj V elike Britanije«

18 (fran c.), poslovi su poslovi

53
 gospodina, paradentoza, tonzura, ne, ne, Hijacinto, ovaj
Tartuffe bio je najslavniji Don Juan među nama, ali, eto, vis
maior, podne je, žalim, moram krenuti, čekaju me Sajloci,
nego čekaj, čovječe, ne ćemo tako, večeras je prijem u našem
Poslanstvu, Avenue Yokohama, eto, dat ću ti svoju kartu kao
pozivnicu, daj mi riječ, počastit ćeš nas svojom prisutnošću,
nikako da se izvučeš, taj prijem je doduše protokolarna
glupost, ali daj mi riječ da ćeš se pojaviti, igram večeras ulogu
domaćina, zar ne, ali samo toliko da budem viđen, glupo je,
sve su to puke formalnosti, no, dobro, ne će to dugo trajati,
a onda smo čitavo veče slobodni da pokažemo madame
Hijacinti što je značila naša mladost, a sad me moraš ispri­
čati, zaista, doviđenja, doviđenja, dakle, a bien tot!
Već nekoliko minuta prije toga pojavila se pred kavanom
Hispano-Suiza sa livriranim lakajima, čekaju na gospodu.
Kristijan i Hijacinta, oprostivši se vrlo srdačno na brzu ruku,
nestali su, očito u zakašnjenju. Scena se vraća normalno u
ordinaciju.
P R IM A R IJU S : Interesantno, nadasve interesantno, a dalje, a što
je bilo u Avenue Yokohama, jeste li pošli onamo na onaj
prijem?
B E R N A R D O : Da li sam otišao, dakako, a zašto bih vam sve to i
pričao? Pa baš u tome i jeste stvar, spremio sam se kako već
spada za prijem u takvom jednom poslanstvu, kad se daje u
čast britanske trgovačke misije, pak još povrh toga kad jedan
ministar rata kupuje podmornice za ratnu flotu republike
Kobilije.
Vraća se scena u film u.
Bernardo pred ogledalom u smokingu, u hotelu »Le Roi d ’
Angleterre«, vrši posljednji retuš na svome dresu. Eden—šešir,
smoking, rukavice, palto. Spušta se stubama, kroz recepciju,
sjeda u auto, vozi se u Avenue Yokohama, tamo pred vestibulom
stižu automobili, izlaze gosti, normalan scenarij diplomatskog

54
 prijema. Dame, gospoda, oficiri u paradi, galonirana posluga,
veliki foaje, mramorne stube, pune dvorane, žamor gostiju.
Bernarda propuštaju normalno bez legitimacije. On ostavlja
svoj palto u garderobi, tiha diskretna muzika, šetnja dvorana­
ma, mnogo svjetine oko bifea, sve veselo, glasno, razdragano,
idila kobilijanskog diplomatskog prijema u cast britanske trgo­
vačke misije.
Bernardo šeta dvoranama kao da traži nekoga. On je zbunjen.
Stigao je sa zakašnjenjem. N a ulazu goste više nije primao
nitko. On je iznenađen da nema nigdje domaćina, generala
Kristijana Pendrekoivskog. Očito nije prisutan, a to je u Ber­
narda unijelo nemir. Sve više iznenađen što nema Kristijana,
Bernardo je svojim nervoznim kretanjem privukao pozornost
neke gospode i jedan od njih počeo ga slijediti u stopu od
znatiželje što se taj neznanac tu toliko vrze, a čini se, po svemu,
da ga nitko ne poznaje, jer se ni on ne javlja nikome, lutajući
iz dvorane u dvoranu suviše upadljivo nervozno.
G O S P O D I N pristupio je Bernardu: Oprostite, gospodine, imam
impresiju da nekoga tražite? Dopustite da vam se predsta­
vim: prvi savjetnik poslanstva! Možda bih vam mogao biti
na usluzi, s kime imam čast?
B E R N A R D O : D oktor Leander, drago mi je, naime, ne razumi­
jem, gospodin koji je ugovorio večeras ovdje sastanak, upra­
vo bolje, gospodin koji me pozvao na ovaj prijem, moj je
davni prijatelj, studirali smo ovdje, u Parizu, sreli smo se
jutros slučajno nakon mnogo godina i čudi me da ga nema.
Oprostite, gospodine, jedno diskretno
S A V JE T N IK P O S L A N S T V A :
pitanje, ne biste li bili ljubazni da mi pokažete svoj poziv za
ovaj prijem?
B E R N A R D O , zbunjeno: Poziv na prijem, nisam primio nikakav
pismeni poziv, bio je to posve slučajni susret starih drugova,
moj prijatelj predao mi je lično svoju kartu mjesto poziva,
kažem vam, čudi me što ga nema...

55
S A V JE T N IK P O S L A N S T V A :Oprostite, a smijem li doznati ime tog
vašeg gospodina prijatelja koji vas je pozvao, jer ako je jedan
od naših, molim vas, ta će se stvar odmah objasniti! Budite
ljubazni, izvolite mi predati posjetnicu svoga prijatelja, kod
nas se, naime, gosti pozivaju štampanim pozivom, a ne
posjetnicama.
B E R N A R D O , osupnuto: Pa to je Kristijan Pendrekowski, ministar
rata u vladi predsjednika Kavaljerskog, moj drug sa Sorbone,
studirali smo na Sorboni i slučajno se sreli, kažem vam,
pozvao me lično, predao mi je svoju posjetnicu lično!
S A V JE T N IK P O S L A N S T V A , strogo: Gospodine, nema nikakvog
smisla da ovdje izigravamo komediju, ponavljam, budite
ljubazni, predajte mi posjetnicu toga »ministra« koji je s
vama studirao na Sorboni!
B E R N A R D O , zbunjeno: Nisam mislio da je i ta formalnost važna,
ostavio sam je u hotelu, to se može provjeriti, bit će da je
negdje na mome stolu, u mojoj sobi, stanujem u »Roi
d’Angleterre«!
S A V JE T N IK P O S L A N S T V A , neumoljivo: Gospodine, molim vas,
vlada kolonela Kavaljerskog potpisala je St.-Germainski
ugovor ravno prije šesnaest godina, a jedan major Pendre-
kowski, koliko je meni poznato, pao je u ratu Sedamnaeste!
Kakav ministar u vladi Kavaljerskoga? To je čista mistifika-
cija! M olim vas izvolite sa mnom, samo, molim, bez skan­
dala, jer ako ste vi jutros govorili s majorom Pendrekowskim,
bilo bi dobro da uzmete ledenu kupelj, kakve su to gluposti?
Izvolite, molim vas, sa mnom!
BERNARDO, izlazeći u pratnji savjetnika poslanstva, zbunjeno:
Ali, molim vas, gospodine, oprostite, da nisam doista po­
zvan, pitam se, a zašto bih se bio uopće tu i pojavio? Odakle
bih ja mogao uopće da izmislim daje večeras prijem u vašem
poslanstvu? Kažem vam: sastao sam se sa čovjekom potpuno
slučajno, govorio sam s njim kao što sada govorim s vama,

56
 pozvao me da provedemo večer poslije toliko mnogo godina
zajedno.
SAVJETNIK POSLANSTVA, pomirljivo: No, dobro, dobro, bit će
prilike da se ispitaju sve okolnosti, izvolite samo, da vidimo...
Prolaze kroz dvorane, kroz koridore, gobleni, lusteri, aplikacije,
sagovi, gužva gostiju, vesela graja. Ulaze sve bržim koracima u
jedan kabinet gdje stoje dva mrka gospodina. Savjetnik poslan­
stva namignuo je svojim momcima, a oni se, bez ikakveformal­
nosti, obaraju na Bernarda, jedan s lijeve, a drugi s desne strane.
DETEKTIVI, jednoglasno: Ruke uvis!
BERNARDO, i rukama uvis, pasivno: C ’est une mauvaise plaisan­
terie, messieurs!19
SAVJETNIK POSLANSTVA: Je li n ao ru žan ?
DETEKTIVI, ispražnjujući Bernardove džepove: Ne, nije!
SAVJETNIK POSLANSTVA: Uzmite mu paspor i lisnicu! Ima li
kakve druge papire?
PRVI DETEKTIV: Pa ima tu nekakvih pisama, paspor je, čini se,
u redu, profesor doktor Bernardo Leander.
DRUGI DETEKTIV, prebrojavajući novac: Sedam hiljada i trista
franaka, gospodine savjetniče, inače ništa.
SAVJETNIK POSLANSTVA: Jeste li već dugo u Parizu?
BERNARDO: Ima dvije nedjelje.
SAVJETNIK POSLANSTVA: Vaš hotel, kažete, »Roi d’Angleterre«?
BERNARDO: Pa rekao sam vam!
SAVJETNIK POSLANSTVA detektivu: Telefonirajte u »Roi d ’Angle­
terre«! A što je vaše zanimanje, gospodine?
BERNARDO: Pa vidite da sam profesor!

19 (fran c.), T o je ru žn a šala, gospodo!

~ 57
PRVI DETEKTIV, na telefonu: »Roi d’Angleterre«? Ovdje poslan­
stvo republike Kobilije, povjerljiva služba, A 7, tiret20 23,
molim vas jednu informaciju! Molim vas da li kod vas
stanuje profesor doktor Bernardo Leander? Da, da, L e-an-
der, Le kao Lepanto, an kao Ana, der kao derni-ère21, a tako,
kod vas je upisan kao homme de lettres22, a tako, to je on
sam diktirao? A u pasporu mu piše da je profesor! A tako?
»Figaro« je štampao o njemu članak, sa slikom? To je pro­
vjereno? A kako stoji s njegovom carte d ’identité23? O n kaže
da mu je ostala u hotelu, da, da, u hotelu, u sobi, na stolu!
O na je kod vas? O n ima svoj paspor kod sebe, a tako, stanuje
u apartmanu broj 187, prvi sprat, dvije sobe s balkonom, a
carte d ’identité, kažete, ta je kod vas? Provjerena? U redu,
da, dobro, i boravak mu je produžen, do konca mjeseca,
pravilno? Ima konto u Crédit Lyonaisu, a tako? Dobro,
hvala, sve u redu! Gospodine savjetniče, gospodin profesor
ima produžen boravak pravilno, carte d’identité je provjere­
na, upisan je u hotelu kao homme de lettres, »Figaro« je
objavio o njemu prije dva dana veliki feljton sa potpisom
jednog akademika.
SAVJETNIK POSLANSTVA: Gospodine profesore, nije mi stvar
jasna, s vašim nervima ne će biti nešto u redu, radi se o
nesporazumu! Sto se mene tiče, mislim da će za vas biti
najbolje da udahnete dašak svježeg ozona, vani je divna noć,
to će vam u svakom slučaju prijati, izvolite s nama!
Bernardo, u pratnji obojice detektiva i savjetnika poslanstva,
izlazi dugim koridorom i preko vestibula spusta se u park. Tu
sefilmska scena prekida i vraća u ordinaciju.

20 (fran c.), crtica

21 (franc, dern ière), p o sljed n ja
22 (fran c.), k n jižev n ik
23 (fran c.), o so b n a iskaznica

58
PRIMARIJUS: I tako su vas ekskomplimentirali, pa da, a na kraju
što su i mogli drugo? Bila je to gruba šala, no, dakle, a sad
mi priznajte da li ste toga svog generala doista sreli ili ste
nasjeli jednom od bezbrojnih hohštaplera?
B E R N A R D O -. A zašto bih vam bio to ispričao da ga nisam sreo?
Nisam rekao da ga niste sreli, nego se pitam kako
P R IM A R IJU S :
se to desilo, jer onaj vaš fantom od fratra tvrdi da ste se sreli,
a vi to poričete, a na taj način, vidite, nikad ne ćemo doprijeti
do istine.
BERNARDO: A što je istina? Ako čovjek fantazira kao novelist,
onda mu govore da ima talenta, da je feljtonist, a ako
prepričava svoje novele vlastitim riječima, postaje paranoid
tipa pseudologije fantastike, i ja vas pitam gdje je tu istina?
Znate li u čemu se krije vaš šarm? Fantazirajući, vi
P R IM A R IJU S :
vjerujete u svoje magle, a u tome se i krije vaš talenat da
umijete sugerirati vjerodostojnost svojih fikcija, to je vaša
tajna, a najbolje će biti da vam napišem recept i da se dobro
ispavate, pa laku noć! Sjeoje i piše recept. Predaje ga Bernardu
poslovno.
BERNARDO: Koliko d u g u je m ?

P R IM A R IJU S : Kao obično.

Bernardo plaća, oprašta se od doktora konvencionalno. Izlazi
kroz prazno predsoblje, skida svoj palto sa vješalice, uzima šešir,
spušta se stubama, prvi podest, tu na otvorenu prozoru udiše
vjetrovitu promaju, promatrajući rublje kako se batrga na
vjetru, i zatim se polagano spušta stubištem. N a ulici vjetar s
kišom. Bernardo umornim korakom pognute glave kreće u
apoteku, tihom ulicom, u kiši. D va-tri prolaznika. Plinske
svjetiljke, zavješeni rasvijetljeni prozori tuđih stanova, sive
mrtve fasade, dekorativni balkoni, stari krovovi, dimnjaci.
Panorama prazne ulice. Šetnja kamere ulicom spram apoteke
ima ilustrativni karakter. Staromodna apoteka iz devedesetih

59
 godina prošlog stoljeća. U izlogu Eskulap i Higijeja. Porculan­
ske zdjele i lonci. Za politiranom mahagoni—tezgom magistar
farmacije, sav u poslu. Podiže glavu, pogled ispod naocara
mrzovoljast. Prepoznavši ulaznika, nešto se udobrovoljio, od­
zdravljajući pristojno, hladno. Apoteka je prazna. Magistar sav
je zaokupljen miješanjem neke smjese.
Kasirica je ona dama o kojoj je bila riječ kao o Dulcineji
primarijusa. »Dunda sa dvadeset kilograma sisa žive vage.«
Djevojka nije više u prvome cvatu. Očito pati od neke tiroidne
disfunkcije. Djeluje kao kastrat. U apoteci izmjena pozdrava
konvencionalno.
BERNARDO: D o b a r večer!
MAGISTAR: O , dobar večer, gospodine profesore, nem a vas već
dugo, kako ste?
BERNARDO: Hvala, hvala, tako, tako, dobro, a vi?
MAGISTAR: Pa i ja, eto, znate, kao apotekarsko magare, svakog
dana jedno te isto. Magistar starije, koštunjavo, dosadno lice.
Pregledao je pomno recept, prekinuvši na trenutak kuhanje
lijeka, a zatim ispod naočara sumnjičavo: D a smiksam ovaj
koktel vašeg gospodina primarijusa, m orat ćete, nažalost,
počekati dvadeset do trideset m inuta, gospodine profesore!
BERNARDO, iznenađeno: Dvadeset minuta?
MAGISTAR: Ž a lim , im a m t u v e ć d v a - t r i r e c e p ta n a k o je č e k a ju .
BERNARDO, rezervirano: E, pa onda, šta m ogu, ništa, doviđenja!
Hoće da pođe.
MAGISTAR: Pa čekajte, profesore, kamo ćete, pa vidite ovaj
prolom oblaka, izvolite u moj kabinet, popit ćemo čašicu
konjaka.
BERNARDO: N e, ne, hvala, boli me glava, da udahnem malo
vjetra, prijat će mi!
MAGISTAR: Pokisnut ćete kao pas, pa da vam dam svoj kišobran,
ako baš inzistirate, izvolite! Skočio je učtivo po kišobran.

60
BERNARDO: Hvala vam, magistre, evo me za pola sata, primajući
kišobran, ljubazno se zahvaljuje na usluzi i izlazi, pozdravlja­
jući se s kasiricom konvencionalno. Tu je i kamera znatiželjna
da bi gledaocima dočarala sav šarm tajanstvene ljepotice koja
igra tako kobnu ulogu u životu gospodina primarijusa.
Nokturno u kiši. Šetnja ulicama i drvoredom, dugim drvore­
dom perivoja. Besmisao u igri fontane i kiše. Za lirsko raspolo­
ženje kamermana, režisera i kamere: neka pregledaju tekst
»Cvrčka pod vodopadom«! Taj tekst parafrazira Bernardo u
okviru svoga razgovora s Orlandom. Mutne plinske svjetiljke,
gluhonijema stabla, slonovske noge stabala, konci kiše, katran-
ske crne masne niti, sagnjile naranče, raskvašene novine sa
slikom djevojke pregažene na šinama, razmočeni čikovi, crno
ogledalo asfalta s odrazom dalekih svijetala. Kamera prati
kaplje kiše kako cmilje jedna za drugom, zmijuljasto, uporno,
tvrdoglavo, postojano i prodorno, a stižu iz nedogledne tmine.
Uzvijugale su se oko kore narančine, tumaraju amo—tamo
između pukotina pločnika i žljebova da bi se survale u crno
ždrijelo kanala. Kišapljuštipo starim sivim krovovima, skakuće
po crepovima, po praznim balkonima. N ad svodom portala sive
zgradurine suza jedne kišne kapljice pod vjeđom slijepog oka
kamene boginje. Prošuljala se jedna kapljica između bogatih
uvojaka klasične helenskefrizure, klizi niz obrazjezivo ravno­
dušnog božanskog lica, a uz glavu šćućurila se mokra golubica.
Podvukla glavu pod krilo i kišne.
Bernardo se zaustavio pred staklenom kutijom, osvijetljenom
jasnom bijelom svjetlošću tako da odudara od tmine kao mala
rasvijetljena pozornica. Ormarić za reklamu, rasvijetljen kao
lijes Snjeguljice. Na staklenom pijedestalu jedna jedina bijela
svilena ženska cipela: san bezazlenih djevojačkih duša koje
maštaju oprvome plesu. Varijacija na Bernardovu fantaziju u
ordinaciji: vila na mjesečini na morskom žalu pretvara se u
rasvijetljenu plesnu dvoranu s romantičnom muzikom. Jedan

61
od motiva lirske čežnje koji traje od početka. Ono maštanje iz
ordinacije nadovezuje se na fantaziranje o cipeli, prelijevajući
se u djevičansku bijelu nogu, u koljena i u bedro ženskog tijela
drapiranog svilom, u simbol djevojke koja na talasima muzike
pliva dvoranom na balu. Tu kruži mnogo parova, a jedan je
od njih Bernardo sa nevjestom koja sepredala vitkome mladom
oficiru u ulanci i nestala s njim. Bernardo se zaputio kroz niz
dvorana u smjeru kamoje nestao onajpar. Muzika je utihnula.
Bijela svilena ženska cipela u staklenom ormariću. Kiša. Vjetar.
Orlando, koji je izronio iz kiše, došuljavši se neopazice do
Bernarda, posvećuje promatranju bijele cipele sabranu pozor­
nost kao daje i on sam očaran svilenom cipelom. Poslije stanke,
blago dodirnuvši Bernarda po ramenu, po svemu dobro raspo­
ložen što je nabasao na dragog znanca.
Zadatak kamere: dok traje razgovor ovih znanaca ispred rasvi­
jetljene cipele da uvjerljivo dočara besmisao kiše kao elementa
lišenog svake svrhe, što se nadovezuje na Bernardove riječi kada
govori o kozmičkom vakuumu ne samo kiše nego svega što živi
na ovoj planeti.
Orlando je ličnost nesvakodnevna. Uočiupadljiva, markantno
odudarna od prosječnih pojava. Čovjek koščat, visok, nadasve
vitak, »Netko« tko dobro glumi svoju ulogu daje on, po načinu
kako se odijeva i kako se vlada, »Netko«! Naglašeno, individu­
alno nastrano biće, on se razmeće sa gotovo nametljivom samo-
dopadljivošću, uživajući u svojoj ulozi. On se nameće svome
subesjedniku znanjem i duhom, a u tome ima nečeg dječački
nedoraslog. Očito nepati odgrižnje manjevrijednosti. Silovitim
kretnjama u znak neukrotivog temperamenta, frazom kako je
namjerno razgovijetno izgovara kao da podučava svoju nena-
darenu okolinu, a naročito načinom odijevanja, Orlando spada
među one pojedince koji se, oslobođeni svih smetnji, praćakaju
kao ribe u vodi. Oni plivaju sasvim prirodno i jednostavno,
neposredno i slobodno. Naglašeno muško biće, bujne kose,

62
 visokog čela, zdravog zubala i crne brade, a garderoba mu je
pomalo ćudljiva. Crna kožnata bluza sapeta remenom, crni
jahaći dres i čizme. Mornarski šešir od crne kože sa klopavim
obodom. Crna košulja, crno u crnome, da nije ujahaćem dresu:
sjenka ukletog Holandeza. Puši mnogo i brzo, cigaretu za
cigaretom. Stigaoje u pari alkohola, ali to se kod starog rutinera
jedva primjećuje. Tokom razgovora pijanstvo se očituje poste­
peno.
ORLANDO, srdačno, toplo: A što vi tu tako lirski m okrite, dragi,
vidim nekog zbunjenka gdje se nasred aleje nepristojno
vlada, pa mislim: a koja bi to luda onanistička mogla da bude
što se na ovoj kiši dala hipnotizirati ženskom cipelom, kad,
eto, to ste vi, profesore, te stojim tu uz vas već više od m inute,
a niste me, oprostite mi, ni prim ijetili, a baš sam neko veče
čeznuo za vama, gdje ste, k vragu, nestali? Bogami, ni sam
ne znam kad je to bilo da smo se posljednji p u t sreli, a i to,
ne varam li se, na kolodvoru, u gužvi, pred vašim odlaskom
u Firencu, a odakle vi u našem dosadnom gradu?
Rukuju se prijateljski sa simpatijom.
BERNARDO, ljubazno, još uvijek zaokupljen svojim mislima, du­
hom odsutno: O , doktore, pa ništa, zagledao sam se u ovu
balsku cipelu, tako, ništa, kiša, gledam kišu kako pada, kako
se besmisleno uporno, glupo tvrdoglavo, bezidejno vijugaju
ovi m okri konci u trupla pod zemljom, kako se upijaju
neizrecivo nametljivo te kapljice, kako je to opasna igra,
svaka ta kapljica je podm ukla, antiljudski razorna po život
svih dvonožnih stvorenja! Blesava, svakog smisla lišena voda.
U kameri: igra pojedinih kapljica, njihovo vrludanje i lutanje,
hirovito mijenjanje smjera na staklu izloga osvijetljenogjakim
sijalicama. Slapovi pljuska na staklu.
ORLANDO: Vi zaboravljate, dragi, jednu elem entarnu stvar: sve
što živi na kopnu izronilo je iz vode, a bez vode crklo bi istoga
časa, to je jasno kao dva puta dva.

63
BERNARDO: D a je sve »izronilo iz vode«, to je jasno, dakako, a
bilo bi bolje da nije »izronilo« i šta već ima od toga što je
»izronilo«? Jedini izum tih vaših »iz vode — izronjenih« bića
jeste i ostaje kišobran, a da bi se poslije sedam stotina m ilijuna
godina vodozem ne egzistencije izumio kišobran, zato se nije
isplatilo roditi! Gledajte samo te idiotske loptice kako putuju
u beskrajnoj povorci, kako potapaju sve do čega stignu, glupe
vodene gliste, apsurdne kao čitava ova naša vodnjikava lopta
s ovom svilenom cipelom u staklenom lijesu. N am a se kiša
osvećuje, vodozemcim a koji su izronili iz nje, nam a bjegun­
cima koji su isplivali na ovo blato s ovim glupim gradovima,
sa balkonim a, sa ženama, sa kišobranima, s ratovima.
ORLANDO: Kako čovjek može da ne voli kišu? N išta mi na
svijetu nije draže nego kiša na konju, u sedlu, u propnju,
vihoru uprkos, galop u oluji, ali, nažalost, ove strvine od
rem ontnih24 kobila ne m ogu da izdrže više od ure, a da
m ijenjam m rcine -— nem am para. Dakle, tako je to s kišom,
pa dobro, a odakle vi tu pred tim »vječno ženskim« sim bo­
lom? D a niste mazohist, na kraju ipak, pardon? N e znam
jeste li poznavali ornitologa Princa? O n je, sirom ah, uspije­
vao da polucira isključivo samo u bijelu atlasnu cipelu,
uostalom , pardon, ako očekujete neki randevu, ako sm etam
kao suvišno treće lice, m ogu se m om entano rasplinuti?
BERNARDO: Pa rekao sam vam, gledam te blesave kapljice kako
putuju, ništa, čekam da mi skuhaju recept u apoteci.
ORLANDO: A vi još uvijek kod onog idiota s onom svojom
slaboum nom besanicom? N em a, gospodine, besanice, pro­
sto ne postoji! N apijte se, čovječe! Im potenciju, glavobolju,
grižnju savjesti, sve ispire pijanstvo! Z nati se opiti, to je dar
od boga dan! Pijanci se rađaju kao i pjesnici!

24 (franc. remonte, novi, nedresirani konji), nedresiran

64
BERNARDO: Pa vi znate da se ne volim opijati, ne podnosim
vino!
ORLANDO: Kao da osim vina nem a drugih eliksira, nego će vam
gospodin doktor prim arijus vratiti san, što? I to nitko drugi
nego ona stjenica! Pa rekao sam vam već ne znam koliko
puta, bacite te njegove recepte u peć, to je sramota! O n već
godinam a propisuje jedan jedini recept svim svojim pacijen­
tim a Folia Sennae, Gardenal, N atrii sulfurici, N atrii chlora-
ti, Ergotini Bonjouani, Acidi acetylosalicylici — tri male
žlice na tašte, ta kažem vam, bacite tu svinjariju u peć!
BERNARDO: T o i činim , pa šta se uzrujavate?

ORLANDO: Pa šta onda čekate da vam skuhaju onu kašu? Za

njegova Folia Sennae ne treba vam recept, čovječe! Ako vam
to nije jasno, zašto posjećujete onoga mulca?
BERNARDO: O d dosade! O d neizrecivo jezive dosade! O d stra­
vične dosade u ovom dosadnom gradu! O d straha pred ovom
kišom, od straha pred ovom cipelom, od vakuum a, od
panike pred prazninom!
ORLANDO: N a bijegu od vakuum a — a vi po recepte onom e
m ajm unu? Čovječe! Pa onaj gospodin je onanist, razumijete
li me, znam ga napam et, spavao sam s njegovom ženom!
BERNARDO: Pa sad n i jedan portret iz ženske perspektive n e
ispada laskav, pogotovo kad ogovaraju svoje supruge pred
ljubavnicima!
ORLANDO: Nezavisno od toga, mizerija, a osim toga ordinarna
svinja u najbanalnijem smislu te riječi i kao doktor i kao
karakter.
BERNARDO: Pustite čovjeka, pa znate i sami — medicus m edi­
co25! O n je moj dobar medij!

25 (lat.), liječnik je liječniku (lupus, vuk)

65
ORLANDO, s iznenađenjem: Medij?
BERNARDO: Služi mi za pokus! Po njegovim reakcijama ispitu­
jem efekat svojih novela.
ORLANDO: Po reakcijama onog m inusinteligentnog mulca?
Kako može onaj kreten biti dobar medij? N e, ne shvaćam!
BERNARDO: O n je sto posto amuzičko biće, sivonja bez trunka
onog nečeg što se zove fantazija, i ja ga uzim am da bih ispitao
dokle dopire sugestivnost moga teksta, jer ako i on reagira,
onda stvar ima, kako da kažem, svoju narativnu gravitaciju.
ORLANDO: Znači, ne gnjavi on vas, nego vi njega? E, vidite, pa
to je sjajno! I tako vi njem u pričate svoje novele pa ga onda
još i plaćate? A danas, na prim jer, šta ste m u pričali?
BERNARDO: O bijelom fratru!
ORLANDO: O onom e svom cistercitu? »Sjeti se da te ovdje čekam
i doviđenja«, he-he...
BERNARDO: Pa to nije nikakva novela, da se nisam sakrio u
onom fratarskom lijesu, bili bi me zgazili kao zekonju.
ORLANDO: Z nam napam et tu larm oajantnu priču, čuo sam je
od vas iks puta! Kažem vam, završit ćete kao konvertit! I onu
0 koti 313 znam napam et, »čovječanstvo« i sve one floskule,
1 onu s onim vašim fantastičnim generalom kod St.-Sulpi-
cea.
BERNARDO: Kod St.-G erm aina!

ORLANDO: Svejedno, kod St.-Sulpicea ili St.-G erm aina, znam

sve napam et, i one vaše šarane iz Chantillyja, nisu to loše
stvarce, vi ste ženerozni, margaritas ante porcos26, pa zar
nem ate baš nikog drugog nego onog kretena i još m u plaćate
što vam iskazuje ljubav da čuje jednu vašu novelu, bravo!

26 (lat.), (bacati) biserje pred svinje

66
BERNARDO: Pisac nem a izbora svojih čitalaca! Pisac piše kome
može! Psihijatrima, dentistim a, advokatima, gluhom i slije­
pom auditoriju kojim ga je G ospodin obdario!
ORLANDO: A meni, dakako, da predate jednu svoju novelu na
ocjenu, to vam ne pada na pam et, naravno, onog m ajm una
plaćate, a m ene prezirete.
U razvijanju svojih misli Orlando je logičan. On je stigao već
u vinu, lebdeći na prozirnom oblaku ironije, a što ovaj dijalog
dulje traje, njegova bistrina raste do granice kada neodoljivost
zaključaka vučepijanijezik do drske i grube neposrednosti. Oni
stoje pod kišobranom ispred staklenog ormarića, a kasnije pod
pljuskom kreću niz ulicu; Orlando živahno gestikulirajući, a
Bernardo sa svojim kišobranom pasivno melankoličan.
BERNARDO: Vi niste moj medij, kad vama nešto pričam , vi
igrate cinika, to je kod vas poza, vi nem ate srca za lirske
slabosti!
ORLANDO: A koji je vama vrag, šta će vam ova vaša uloga svete
Veronike? Pa vi oplakujete mrtve kao kakva histerika! Sta će
vam ovo naricanje nad grobovima? Pa vi sebe i nas, čovječe,
već godinam a gnjavite tim svojim glupim ratnim rekvije­
mom! Spali ste na onog primarijusa, vama se m ozak ukiselio,
treba da vam se to jedam put kaže u lice!
BERNARDO: A ntiratni rekvijem? Pa poklano ih je na m ilijune,
doslovno kao telad u klaonici, i sami ste krvavi do lakata!
ORLANDO: Bez klaonice nem a pečenke!
BERNARDO: Ja govorim o ljudskoj klaonici.
ORLANDO: O ljudskoj, dakako, nego o kakvoj? I baš je šteta što
su poklali ona goveda! Čeprkati po ratnim grobovim a nem a
smisla! Ako bolujete od rata, idi te pa se izliječite! T a vaša
ptolem om anija27 zvrnda vam u glavi kao polukrepana muha!

27 (grč.), ratna manija

67
 Rat je rat i ništa drugo nego rat, samo to, uostalom, ako želite
da se bavite antiratnom propagandom , zašto pišete novele?
U zm ite pušku pa ubijte rat, idite u socijaliste!
BERNARDO: Nije po m om ukusu ubijati, a, osim toga, šta da
m eljemo praznu političku slamu?
ORLANDO: Socijalizam je politika budućnosti.
BERNARDO: Čovjek može biti čovjek u prezentu i bez »politike
budućnosti«!
ORLANDO: Završit ćete, kažem vam, u kostrijeti! Pazite dobro,
od konverzije dijeli vas samo jedan jedini korak! N em a
m nogo smisla da kisnem o na toj idiotskoj kiši! Pustite do
vraga onu glupu apoteku! Im am ja tu, dva-tri koraka dalje,
zgodnu spilju, vidjet ćete, sjajno sklonište, sigurno od svakog
znatiželjnog oka, dođite, pa zar ne vidite kako pljušti, izgle­
date kao utopljenik, treba vas izvući iz vode!
Skrenuli su u jednu odpokrajnih sivih praznih ulica. Nigdje
ni psa. Pljusak. Ulaze u sivu ogromnu zgradurinu kroz portu,
spuštajući se strmim stubama u duboki podrum. Orlando pali
žigice da osvijetli put svome gostu. Silaze u podrum pod svodo­
vima stare zgrade, ujedan od onih noćnih lokala koji su nicali
u konjunkturi između dva rata na sve strane. Na svijetlu žigice
svjetlucaju metalne šljokice kao natpis nad portalom kabareta:
»II piccolo paradiso«. Dekorativan prostor takvogjednog bara.
Lože, lampioni, serpentine, sve u polurasvjeti. Generalna im­
presija praznog prostora kroz koji je prohujala terevenka, a sad
se vuku dvije sjenke, malaksale, kao u mamurluku. Orlando je
zapalio nekoliko barskih staklenih grozdova i svjetiljaka. Osjeća
se dimenzija neugodne tmine. Iznad jedne lože, gdje su zauzeli
mjesto, veliki dekorativni pano: tempera kojaje prekrila čitavu
stijenu kao neka vrsta goblena. Kompozicija prikazuje raskre-
cenog atleta na livadi, u atletskom dresu, u naponu herkulske
snage, gdje svladava svojim tijelom dvanaest bijelih paripa. Sest
konja s lijeve i šest konja s desne strane u punome propnju napelo

68
 je sve snage da razdvoje napete ruke atleta koji svladava konje
snagom svojih bicepsa.
ORLANDO: Pa čekajte, čovječe, ovako ne ćemo, pa vi ste prokisli
do kože, m orat ćete se presvući, m olim vas samo trenutak,
eto me, samo sekundu, strpite se! Nestao je.
Bernardo, promatrajući čudnu prostoriju praznog noćnog loka­
la, onu fantastičnu kompoziciju sa bijelih dvanaest konja, ne
snalazi se. Očitoje impresioniran tim konjokrotom koji svlada­
va dvanaest bijelih arapa u propnju i fantastikom ambijenta
jednog napuštenog bara, sa lampionima, girlandama i lozama.
Orlando se vraća sa kućnim mantilima i escarpinima2&, sa
svježim rubljem. On skida svoje čizme, mijenja rublje, masira
se ručnikom i tako ostaje presvučen u gaćicama i kućnom
mantilu u razgovoru sa Bernardom.
ORLANDO, u smijehu: Pitate se, vidim , kam o vas je zavela ova
luda! Pa to je »II piccolo paradiso«! Z ar je m oguće da ste ga
zaboravili, »II piccolo paradiso«, dragi profesore!
BERNARDO, ne snalazeći se: »II piccolo paradiso«, da, da, to jest,
i da i ne, sjećam se, pa to je bila neka vrsta kabareta, ne varam
li se, ali davno.
ORLANDO: Pa zar nismo tu proslavili moj prvi medicinski
triju m f većega stila, profesore? Sjećate li se kada se ono Jo h n
Fulton u svojoj »Selected Readings in the H istory o f Physi­
ology«29 prvi usudio preštam pati m oju fundam entalnu tezu
o pluriglandularnom m etabolizm u ugljikohidrata na hor-
m onalnoj osnovi, što je kod m ojih m nogopoštovanih kole­
ga, gospode hipokritovaca na fakultetu, izazvalo potresnu
paniku? Pa što je to s vašom m em orijom , dragi? Pa zar nism o
ovdje, u ovom istom Paradizu dočekali jutarnju Ave Mariju?

28 (franc.), lake cipele

29 (engl.), »Izabrani tekstovi iz povijesti fiziologije«
BERNARDO: Ah, da, sjećam se, sad kad ste spom enuli Ave
M ariju, da, da, oprostite, m utno, pa da, Fulton, dakako!
U mislima (a ta se scena normalno odigrava na filmskoj
projekciji), gužva u tom istom prostoru, pod tim istim svjetilj­
kama. Barski nokturno upunom karnevalskom tempu, dancing
na staklenom podiju, balske toalete, smokinzi. Orlando i Ber­
nardo sa damama, okićeni orhidejama, plešu veselo, pucaju
šampanjski čepovi, slavi se Orlandov trijum f u Fultonovoj
»Selected Readings in the History o f Physiology«. Muzika dalje
prati razgovor pianissimo. Supruga Orlandova predaje se gene­
ralnom direktoru Malusu u naručje.
BERNARDO: Bilo je veselo, vaša gospođa bila je zaista šarm antna,
dom inirala je čitavo veče, bila je zaista sjajna.
ORLANDO: Kako da ne, bila je šarm antna, da, upravo sjajna, to
su bile šanse, m oja karijera na pom olu, stizale su ponude iz
Carigrada i iz N ew Delhija, tam o su osnovali katedru za
fiziologiju, a m oja šarm antna gospođa imala je već takoreći
zapakirane kofere na odlasku sa generaldirektorom M alu-
som, šezdeset tisuća fiks, plus p utni troškovi, plus provizija
od tri posto, plus dva posto od čiste dobiti, kuće, lovišta, vile,
plus kontokorenti i vrijednosni papiri, šarm antna dama,
ostavila me na cesti kao psa bez marke.
BERNARDO: Sjećam se, da, m eđutim nisam imao impresiju da
ste vi naročito sentim entalno vezani za tu dam u, a ni ovaj
Raj nije tada izgledao tako infernalno. Zapelo mu je oko o
sliku atleta sa dvanaest konja.
ORLANDO: T o je mister Kardoš, barm an ovoga Paradiza, upravo
bolje, vlasnik, ovi naši m antili i ovo svileno rublje, sve je to
iz garderobe mistera Kardoša. T o m u je bio herkulski hobi
sa njegovih dvanaest lipicanera, šta kažete? T o je on, mister
Kardoš, zaglavio je na robiji zbog falsifikata čekova! Opalili
su ga drakonski na pet godina, radilo se o m ilijunim a, a onda

70
 se objesio, dosadilo mu! A sad, ero, ja stanujem tu u separeu
i oblačim njegovu garderobu.
BERNARDO: Vidim , zveckate ključevima kao da ste doma!
ORLANDO: N e zveckam samo ključevima nego i udovicom! Bio
sam podstanar kod m adam e Kardoš kad se čovjek objesio, a
to se desilo nekako istodobno kad su me sa fakulteta bili
bacili kroz prozor, ravno na ulicu, no, dobro, tada se m ada­
me Kardoš jednoga dana htjela lišiti gnjavaže po uzoru na
svoga supruga, i ja sam je skinuo sa konopa, slučajno, i, tako,
eto, sad stanujem o tu zajedno! Divlji brak u Paradizu! A
propos, bude li se gospođa pojavila (a ona će se sad na vratiti
sa groblja, sa svoje svakodnevne posjete m isteru Kardošu),
m olim vas, profesore, ona vas ne će ni primijetiti! Osim
m ene, svi su ljudi za nju neegzistentni! M olim vas, vladajte
se tako i vi, prosto kao da je nema! Podučavam je grčki,
čitam o zajedno Platona, Symposion, »deinos ho bios« —
život je strašan, kaže Gorgija, a to je jedina definitivna
form ula koju priznajem bez ograde, no, dobro, a sad da
sm anjim o tu neoplatonsku hipertenziju životne strahote!
Im am tu čitavu apoteku protiv m oralne m igrene i besanice,
protiv grižnje savjesti, protiv svih tegoba koje spopadaju ovo
naše samilosti dostojno jadno tjelešce — corpusculum no­
strum miserabile! Otvorio je uzidani ormar, odabirajući bu­
telje: Dakle, m olim , po izboru, Lepanto, Sangue M orlacco,
Johny W alker, D ry Docks M adeira, po želji!
BERNARDO: Ako već, onda isključivo O ld Scotch Dry!
ORLANDO: Bravo, tako te volim, grofe R om adur, O ld Scotch
Dry, dakako, toči viski u običnu vinsku času, kuca se i ispija
je na dušak i odmah zatim drugu, forsirajući tempo da bi oborio
svogapartnera stoprije pod stol. E, u zdravlje, profesore, u čast
i slavu vaših grobarskih novela i vaših dragih pokojnika kojih
ima više pod zemljom nego nas ovdje gore, na ovoj blatnoj

71
 kori, uopće, dakle, slava svima, m rtvim a i živima, H onor,
Laus et T rium phus perpetuus!30
Uz kucanje on forsira opijanje nervozno, nametljivo, pomalo
već dobrano omamljen.
BERNARDO: Pa čekajte, čovječe, polagano, nisam ja m aratonac
kao vi, oprostite, ja sam diletant, ne m ogu ja s vama, pa
čekajte, stanite!
ORLANDO: Dakako, nije da ne možete, nego se ne usuđujete!
Takav vam je karakter! Sve pom alo — in dosibus refractis31!
G ospodin liječi svoju besanicu kod onog molijerovskog
m ajm una, pa dajte, bogamu, ma što glumite ludu djevicu,
eks, eks!
BERNARDO: M olim vas, doktore, stanite, rekao sam vam, ne
m ogu, svatko im a svoju mjeru, čovječe!
ORLANDO: Nisam znao da spadate u sitne dušice: te ne pijem,
te ne pušim , te ne potpisujem mjenice, te se bojim tripera,
te djeteta, te razvoda braka, te skandala, te pijanstva, u jednu
riječ, svega, a pitam se im a li uopće na ovome svijetu nešto
pred čime vi nem ate pune gaće? Doktore! N e volim, brate,
prenemagala, a vi se polagano sve više pretvarate u cjepidla­
ku! Da, da, prom atrate me sumnjičavo, znam ja, vi mislite,
gle, ova bekrija se nakresala i sad se razmeće kao da je to neko
naročito junaštvo baciti vlastitu katedru kroz prozor! Ph, kao
da se ja tim e dičim? M olim vas, nikad mi nije bilo stalo ni
do čega, a ponajm anje do katedre!
BERNARDO: Pa pustite to gimnazijalsko nadm udrivanje, nisam
ja vaš rival na katedri, a što se tiče vašeg fakultetskog slučaja,
vi dobro znate da su sve moje simpatije na vašoj strani.

30 (lat.), Ćast, hvala i vječna slava!

31 (lat.), u m anjim količinama

72
ORLANDO: Hvala vam, znam ja to, tako se razgovara sa brodo-
lom nicim a: »Vas su, gospodine, bacili doduše na ulicu, ali
sve su m oje sim patije na vašoj strani«, hvala vam na prijatelj­
skoj ljubavi, to je od vas velikodušno, čast, ali ako mislite da
se vi, dragi moj, ne kurvate, da vi ne živite u prom iskuitetu
sa svinjama i lopovima, onda se kruto varate, gospodine! Da,
da, ja znam , vi imate svoj moralistički alibi, vi im ate svoje
mrtvace, vi optužujete čitavo čovječanstvo jer ratuje, vi pišete
svoje novele o fratrim a i o generalima, a to je sve, na kraju,
dobra roba, od toga zimujete u T aorm ini, svaka čast! »Ne
bavite se«, dakako, »politikom«, »politika nije po vašem
ukusu«, i, uopće, »vaš ukus«, ne podnosite pijanstvo, da
lum pujete s takvom protuhom kao što sam ja, to vam je
ispod časti, sa bivšim čovjekom koji se spleo s udovicom
jednog barm ana, robijaša, i ne samo to, koji živi od te lude
žene kao m akro, da, da, rekao sam m akro, m olim vas,
doslovno tako — m a-kro, i punktum ! O m rtvim a vi pišete
sa srcem, o, za mrtve vi imate neizrecivo m nogo lirske sućuti,
ali spram jednog živog čovjeka vaš pogled je pogled hladnog
ribljeg oka, vi niste čovjek, vi ste jegulja, Anguilla anguilla iz
porodice Anguillida, stvorenje sluzavo, ljigavo, ni zmija ni
riba! U zdravlje, ne treba to da uzmete tragično, živimo usred
zmijskog klupka, jegulje su balave, ali nisu otrovne, to je
olakšavna okolnost, živjeli! Tipično pijani obrat u ljubazno
kucanje sa gestom dodvoravanja kao da se ispričava: in vino
veritas!
BERNARDO, i sam pod dojmom alkohola, odbojno: Hvala vam,
quem Deus perdere vult, dem entat32, s namjerom da produži
ali se, snizivši glas, svladava: N e razumijem, doktore, odakle
vam taj prizvuk anim oziteta, po čemu sam baš ja to zaslužio?

32 (lat.), koga Bog hoće da upropasti, oduzme mu pamet

73
ORLANDO: Pa kažem vam da ste osjetljivi kao kakva gospođica!
N e volim rukavice, to je moj način, vi znate!
BERNARDO: N e znam ja ništa o vašim rukavicama, više volim
logiku od rukavica! Našli ste me gdje »mokrim« na kiši, tako
je počelo! D a »onaniram« s onom ženskom cipelom, da sam
»fetišist«, da se bojim priznati kako kisnem na randevuu, da
sam slaboum an što im am svoje račune s m rtvim a, da gnja­
vim svojim »macabre« novelama, da sam hipohondar, kon­
vertit, više od toga, idiot koji liječi svoju besanicu kod drugog
idiota, a sada, na kraju, ispao sam kao m oralno sablasna
ličnost, neka vrsta varalice koja igra ulogu pseudopoštenjaka,
moralista, a zapravo je ljigava jegulja bez dara i bez karaktera!
I sve to vi zovete da je »bez rukavica«, a, nota bene, »čeznuli
ste za mnom«, to je duhovito! Svatko ima svoje brige, pa i vi
svoje, ne poričem, ali ne razumijem zašto ste tako grubi?
Zapravo sasvim prim itivno neotesani! Orlando ne odgovara.
Šutnja. Stanka. Svladavam se da ne budem vulgaran, i to što
vam se ne opirem ne znači da podliježem vašem šarm antnom
načinu »bez rukavica«! D a se razumijemo, vi znate kakva je
vaša pozicija u ovoj našoj provincijalnoj komediji? N e sm a­
traju vas paranoidom , nego paranoikom , nasilnom ludom!
N e sm atraju vas nasilnim čudakom , nego kliničkim tipom ,
a vama je poznato da sam ja jedan od vaših veoma rijetkih
simpatizera koji nikada nije dijelio mišljenje njihove kom ­
paktne, u vašem slučaju, jednoglasno kom paktne elite! T o
ne ističem kao neku svoju naročitu zaslugu, to je moje
uvjerenje! N o sve to ne znači da sam sklon podnositi tu vrstu
vaše konverzacije, koja ne zaslužuje da joj se prizna da je
pristojna!
ORLANDO, otima se pijanstvu, razmišljajući, iskreno: Istina je,
glup sam, priznajem, neotesan sam, da, upravo nemoguć,
ispod svog nivoa, ni sam ne znam koji mi je đavo, a, nota
bene, pa vi znate što ja o vama mislim! N e mislim to što

74
 lajem, nego obratno, takva mi je narav, prokleti jezik, ali i vi
m orate dopustiti da se u tom vašem larm oajantnom izaziva­
nju krivnje pred m rtvim a krije nešto podm uklo! Vi ste
beletrist, vi se svojim m rtvim a poigravate kao novelama, a,
vidite, ja se svojih m rtvih ne m ogu otresti! Za razliku od vas,
ja im am na svome kontu nekoliko klijenata koje sam ja lično,
lege artis, otprem io onam o gdje ih im a više nego nas ovdje
dolje! Pa i sami ste mi rekli da sam krvav do lakata!
BERNARDO: Mislio sam figurativno.
ORLANDO natočioje ponovno času viskija i iskapio. Mrko: Pustite
vi to figurativno, svi smo mi krvavi! Pucali su po m eni i po
njim a, logično, ne jadikuje se zbog toga, ali u vašoj igri s
m rtvim a im a podsvijesne koketerije! N ašto se svodi, m olim
vas, na kraju, budim o logični, vaše zanovijetanje o nekoj
fiktivnoj m oralnoj čistoći? N a pisanje novela! Vi oplakujete
svoje m rtve, ali vi nemate, vi nikad niste imali unutrašnje
snage da se sukobite s onim prokletim elem entom koji se
zove ljudska glupost! N i jedno vaše lice nije nikada zalupilo
vratima! N i jedno vaše lice nije nikada ni jednom kretenu
pljunulo u kretenski obraz, ni jedno vaše lice nije nikada
riskiralo svoju egzistenciju, nikada se niste usudili da poživite
slobodno po zakonu svojih nagona!
BERNARDO: A što vi tražite od literature? D a se klati po krčm a­
m a pijana, da se hvali svojim prijapizm om kao husarski
regrut u preuskim pantalonama?
ORLANDO: H a, ha, te se aluzije tiču mene, fama o onoj ludoj
curi na klinici kom prom itirala me očito i u vašim očima?
BERNARDO: Pa kad već inzistirate, i da i ne! D a mi kažete kad
ste posljednji put bili trijezni?
ORLANDO: A vi, kad vi niste narcizoidno uživali u svome
talentu? Vi me prezirete sa svog pijedestala odozgo, i to zato
jer se ne opijate, a ne pijete jer ste pijani od jednog špricera!

75
O , vi, slavna moja gospodo mudrijaši! Ja sam proigrao svoju
internacionalnu karijeru, da, da, proigrao, nije da nisam, da,
proigrao sam je, za razliku od vas, oprezna gospodo, ja sam
kom prom itiran prijapizm om samo zato jer nisam odbio
m olbe ni jednoj dami, pa ni onda kad mi do nje baš ništa
nije bilo stalo, i ja sam sve to platio, na kraju, to je m oja
privatna stvar! Vi znate, bio sam docent kod jednog Leyden-
N iem erländera, im am čitavu hrpu korespondencije sa Ra-
m önom y Cajalom , s Apäthyjem, s Prenantom i čitavom
kom panijom bellom, ako vam ta im ena nešto kažu, a to su,
bogam u, asovi, razumijete li? N em a ni jedne medicinske aule
od M adrida do Yokohame gdje ne stoji njihova brončana
bista! Dopisivao sam se sa živim spom enicim a — al pari,
gospodine ti moj, i danas da objavim bilo gdje, u Parizu, u
Londonu, ili u USA, samo jedno jedino od njihovih pisama
sa svojim kom entarom pak bi se pokazalo da ta gospoda
svjetski autoriteti pojm a nem aju o čemu pišu. Takve adute
im am ja u svojoj ruci! A što? Ulovio me stari Leyden-N ie-
m erländer na svojoj Gnädige Frau Hildegarde, i ode mi
katedra! O n d a sam prešao kod H enneberg-Stoffena u H a m ­
burg, na endokrinu, a vi znate šta znači pankreas? T o je pravi
pravcati ukleti Paracelzov Salamander koji guta živu vatru!
Pankreas prosto caruje u ljudskoj utrobi, pankreas je m a­
gnetska igla naših crijeva! Božanska m esnata gušterica koja
se zavukla u duplju dvanaesteropalačnika kao m asna pijavi­
ca, pun ljudske krvi, a ima, boga m u njegovog, i rep i
glavurinu! Pankreas, valjajući se u našem blatnom koritu,
sasvim sigurno rokće od zadovoljstva, a vi, kao laik, ne znam
možete li pratiti moje misli? Pankreas je neka vrsta kemijskog
kom binata, iz pankreasa, kao iz kotla u kom e se peče rakija,
kaplje dvadeset i četiri sata dnevno natrijev bikarbonat sa
tripsinom , sa steapsinom, sa amilopsinom , a, vidite, bez
aktivacije tripsinogenih elemenata, ni vi ni ja ne bismo mogli

76
 ni kakiti, elem, u tom pankreatičnom m etabolizm u ugljiko-
hidrata, što se uloge glukogena tiče, upravo taj hiperglike-
m ični faktor pankreasa kod ciste, na prim jer, igra fatalnu
ulogu, i, vidite, profesore, u okviru tih patogenih sindrom a,
tu, baš tu je M oje Ime zapisano za Vječnost! Im am ja
nekoliko svojih m edicinskohistorijskih datum a u »La Revue
Médicale«, u »The Journal o f the American M édical Associ­
ation« i tako dalje, i tako dalje, no, dobro, i, eto me, takav
kakav jesam, pojavio sam se jednoga dana u ovoj našoj kaljuži
gdje medicinske katedre kriješte stare arije kao provincijalni
gram ofoni »La Palomu«, dragi moj! Kakvi su to nerazmjeri?
Naša m edicina je provincijalni apotekar Bayerovih aspirina,
i, dakako, gospoda kolege proglasiše me narkom anom , da
spavam s pacijenticam a (što nije laž), i drage naše, predrage
naše časne sestre, po sugestiji gospodina Sefa, ukrale su mi
krv, istina je, ostao sam spavajući kao dežurni do podneva,
i s tim nalazom onda su gospoda kolege operirali pred
fakultetom da sam m orfmist, i, dakako, fakultetske žabe
otkreketale su moj circum dederunt! A zašto? Zato jer sam se
usudio u jednom slučaju apscesa na pankreasu, kada su
poštovana gospoda kolege operirali apsces u mozgu, da nad
truplom jednog pacijenta u prosekturi izjavim gospodi ad
oculos da se radi o eklatantnom slučaju umorstva, i to sam
tražio da se zapisnički utvrdi kao patološkoanatom ski nalaz.
BERNARDO: Pa dobro, čovječe, lajali ste urbi et orbi o kolegama
sa fakulteta da su kriminalci, bludnici, srebroljupci, varalice,
a sad se čudite da su vam vratili milo za drago.
ORLANDO: N e čudim se ništa, ništa oni m eni nisu vratili, jer što
m i već može vratiti netko tko ne bi mogao ni pertle da mi
veže, m olim vas? Ali pustim o te priče! Ja sam vam to
spom enuo samo zato da naglasim kako zalupiti vratim a na
odlasku nije uvijek baš najoportunije, samo to.

77
 Za monologa o pankreasu pojavila se Marijana. Topla ljepota
koja segasi. Šarmantna, umorna, s neobično mekanim kretnja­
ma, u punoj crnini. Blijeda, nervozna. Kao daje potpuno sama
sa svojim prijateljem, ona nije primijetila Bernarda. Kako je
nečujno stigla, sva hipnotizirana od prve Orlandove riječi,
savila se do njegovih nogu bez pozdrava, položivši glavu na
Orlandovo koljeno. Tako je ostala nepokretna, nijema. Orlan­
do, opisujući dramatsku scenu sa prosekture, miluje Marijani-
nu glavu kao glavu plemenitogpoentera koji se umiljava gospo­
daru.
ORLANDO: Najbanalniji povod onog skandala na prosekturi,
sm rt pacijenta na tem elju fiktivne dijagnoze: osteomyelitis
cranii s apscesom na mozgu, sve lege artis, lum balna punk-
cija, elektroencefalografski provjereno, plus, dakako, vitium
cordis, a m oja dijagnoza cista na pankreasu, sa svim sim pto­
m im a najbanalnije ciste, gubitak na težini, popratne pojave
m učnine, opstipacija i tako dalje. Ja sam, dakle, bio za
ekstirpaciju ciste, a gospoda za trepanaciju, trepanacija je
izvršena — lege artis, a pacijent se našao pred nam a, može
se reći isto tako — lege artis! Imao sam i ja svojih ličnih
dijagnostičkih »lege-artis«-pogodaka, priznajem, bože moj
dragi, pa ipak, stvar je bila i suviše drastična, nisam se mogao
oteti diskretnom smiješku. Bio je to smiješak za nijansu,
možda, suviše diskretan, no, svakako, izazvao je nem ir. Kada
je gospodin profesor ponovio svoju frazu — lege artis, oteo
m i se spontano, jedva čujno, jedan najneviniji »ah«!
Kamera prati Orlandove riječi. Operaciona dvorana, profesori,
docenti, asistenti, bolničarke, svi stoje oko anatomskog stola nad
truplom prekrivenim bijelom ponjavom. Prosektor je završio
svoj posao. Lubanja i utroba otvoreni su kao preparati na tivid
augura.
ORLANDO: Pogledao me profesor s naglašenim iznenađenjem:
šta znači taj »ah«? Ništa, uzdahnuo sam.

78
PROFESOR: Nije, kolega, ovo opereta! N e znam kakav to može
biti povod smijehu?
ORLANDO: Nisam se nasmijao, gospodine profesore, nego tek
osmjehnuo!
PROFESOR: Kažem vam, nem a tu povoda nikakvom sm ijehu ni
smiješku! Osteomyelitis cranii, jasno, sa apscesom na mozgu,
pravilno, lege artis — norm alno, i šta bi se tu bilo moglo
učiniti još?
ORLANDO: M oglo se pom isliti na apsces na pankreasu, na
prim jer, a to se moglo utvrditi bez lum balne punkcije.
Pankreatična hipoteza nije se uopće ni postavila, i to samo
zato jer sam je postavio Ja kao N etko koji Nešto znači u
Literaturi oko pankreasa, smijem li primijetiti? Predložio
sam ekstirpaciju apscesa s pankreasa a ne trepanaciju!
PRVI EKSTRAORDINARIJUS: Smiješno, kao da bi taj endokardit
bio izdržao vašu ekstirpaciju!
ORLANDO: Vjerojatnije nego vašu trepanaciju neandertalsku!
Sto se pankreatičnih apscesa tiče, oni su M oja D om ena, a to
je poznato i preko granica naše medicinske provincije.
DRUGI EKSTRAORDINARIJUS: O , to nam je veoma dobro poznato
kako stoji s vašim katedarskim autoritetom kod Niem er-
landera!
PROFESOR: Karijera sa gaćicama supruge svoga ordinarijusa kao
jedinom svjedodžbom.
ORLANDO: N em a tu m eđu nam a ni jednog vašeg asistenta koji
nije provirio ispod krinoline vaše gospođe!
PRVI EKSTRAORDINARIJUS: Vaš cerebralni pankreatitis trebalo je
već davno ekstirpirati isto tako — lege artis!
PROSEKTOR: T riskupidalna atrezija, interatrijalni, interventri-
kularni defekt septum a, infundibularna stenoza!
ORLANDO: H a-h a, a ovo nije smiješak, gospodine profesore,
h a -h a -h a , kažem, čujete li, ha-h a-h a, vaš likvorski nalaz je

79
 preparat ad hoc, h a -h a -h a , čujm o gospodina prosektora,
neka se utvrdi zapisnički, cista na pankreasu, a ova rupa u
lubanji spada u medicinske m etode iz kam enog doba!
PROFESORI, EKSTRAORDINARIJUSI I ASISTENTI, jednoglasno: Vi
niste prisebni, vi ne znate šta govorite!
PROFESOR: Već p u n u godinu dana govorim vam, gospodo, da
je ovom e jedini lijek košulja, već je krajnje vrijeme da se
fakultet riješi ove kreature.
Gužva, skandal, strka. Bolničari su navalili na Orlanda.
Tučnjava.
ORLANDO, pošto se filmski prizor vratio na scenu noćnog lokala
»IIpiccoloparadiso«: Nisam imao ni najskrivenije namjere da
izazovem skandal! Toga jutra bio sam savršeno ravnodušan
spram one mesnice! Čitavu noć spavala je u m om dežurnom
krevetu jedna šarm antna Peštanka, smiriti tu djevicu značilo
je biti vještak gvozdenog prijapizma, ali, eto, riječ po riječ,
svršilo je, kao što vam je poznato, na m otrenju, pa na ulici!
O d o n d a pišem gospodi svoje elaborate, a oni m eni svjedodž­
be o neubrojivosti! Pa dobro, recite i sami, šta sam mogao?
Ja i oni? M olim vas! A vi, profesore, smatrate li vi m ene doista
abnorm alnim ?
BERNARDO: Ne, ne vidim u tom e ničeg abnorm alnog, ali ono
što ste sasuli u lice svom ordinarijusu, pa ipak nije bilo
viteški, postoje neki obziri iz solidarnosti s obzirom na
dam u...
ORLANDO: N e, nije, priznajem, dakako, ali je on i m ene izazvao
svojim gaćicama, jer, oprostite, ja sam zbog onih gaćica
m adam e Hildegarde proigrao svoju katedru, uostalom , bilo
pa nije, svejedno! Ispijajući, on toči novu čašu sebi, Bernardu
i Marijani, i Marijanaje iskapila punu čašu, vidi se, trenirano.
Privukavši glavu klečeće žene u svoje krilo, Orlandoje sanjarski
uronio u daljine, a i Marijana sepredala maštanju, priljubivši
se uz Orlandova bedra kao da se klanja Raspetome.

80
ORLANDO: Jedina utjeha što nam preostaje, to je maternica!
Toplo je u ženskoj utrobi. T am o se naša progonjena svijest
može sakriti kao u tapetiranoj torbi, vreloj od nabrekle krvi.
T am o se može zaroniti u zvjezdanu želatinu, u kozmičku
prasperm u, tam o je sve sito kao u toplo ispečenom hljebu!
Gluhonijem o, slijepo, vrelo meso, kao zmija pod perinom u
provincijalnoj menažeriji! T am o se živi pritajeno, odsutno
od svakog meteža krvi i ludila! Genijalna izolacija od katedre,
od karijere, od fakulteta, od medicine, deinos ho bios...
Marijana je usnula savijena u klupko kao mačka. Orlando
ustaje i samaritanski pridiže ženu da bi je položio na dva-tri
jastuka (od naslonjača), i poštoju je kao dijete koje spava pokrio
pledom, predaje se svojim glasnim mislima.
ORLANDO: Da, to je jedina utjeha koju žena može da nam pruži,
da nas sakrije u svojoj utrobi! Tražiti od žene nešto više nije
m udro. Taj idiotski drijemež u ženskoj utrobi, što se užitka
tiče, spada još uvijek u zvjerske pojave! Pijanstvo je neraz­
m jerno oduhovljenije! Čovjek se opija da bi izmijenio stvar­
nost! U pijanstvu čovjek podiže svoje stradanje na viši nivo,
on patnji daje dublji smisao, ali i pijanstvo spada još uvijek
u bijednu hipnozu na bazi banalnih spirituoza, i pijanstvo
kao takvo ne može se uopće usporediti sa potpunim degra-
vitacioniranim stanjem tijela u narkozi. Ljubav i vino spada­
ju još uvijek m eđu jadne zemaljske sramote! U pijanstvu
čovjeka na svakome koraku privlači zemlja, u pijanstvu
svijest se otim a blatu kao goluždravi vrapčić kad cvrkuće iz
blata, ali u narkozi čovjek je svukao sa sebe sve svoje prljavo
ljudsko, kao blatno rublje, u narkozi čovjek može da o tp u ­
tuje iz sebe, a to je ipak najviši uspon mudrosti!
BERNARDO: A poslije toga? Postnarkotična m oralna migrena, ta
mi je odvratna, to je upravo ono što ne volim, ono bijedno
srozavanje do dna ljudske egzistencije.

81
ORLANDO: A čaj uživate, što? A kavu? A zašto gutate svoje
barbiture? A zašto vršite nuždu? A šta je drugo morfij nego
mak? N e usuđujete se narkotizirati se, zašto, jer nije mak,
nego konoplja? Glupo! Rekao sam vam da ste kukavica!
BERNARDO: Baš obratno. N arkom ani izbjegavaju stvarnost,
narkom ani se opijaju od straha pred istinom.
ORLANDO: A vi, svojim škrabanjem novela, vi se ne opijate, što?
Pišući čitave noći, vi se narkotizirate fiktivnim besmislom!
Zar se ne trujete svojom nekrofagijom koju ste prozvali
»literatura«? Vi se opijate svojim »macabre« brbljanjem jer
nem ate kuraže da se narkotizirate, vi ste mazohist! Vadi iz
džepa burmuticu i sipa prašak na nokat lijevoga palca, udišući
duboko kao da miriše ružu. Eto, izvolite, ne će vam nikad više
pasti na pam et da maštate o svilenoj ženskoj cipeli! H a -h a -
ha, ostavila vas draga, Riđi, pagliaccio!33 T a idite, m olim vas,
pa uzm ite više, čovječe, to je moj vlastiti koktel, nevino kao
saharin!
BERNARDO, udišući popriličnu dozu droge: A vi sa m nom , čovje­
če, kao da sam seljak prvi put u gradu? A šta je sa gospođom?
ORLANDO: N e brinite se, gospođa je već otputovala na krilim a
ljubavi, ali, eto, jednu banalnu smo stvar zaboravili! M oram o
se dehidrirati jer ne će više biti prilike da kroz nas prožubore
nebeske vode! Im ate pravo: čovjek je m jehur kroz koji se
cijede rajske kiše. D ođite, izvolite, čuvam u pisoaru jednoga
cvrčka, dolutao je u taj »Piccolo paradiso«, i tu već zim ujem o
drugu zimu, đavo jedan, kao da prepoznaje šum m oje ka­
skade, pozdravlja me uvijek magare, a ja ga podm ićujem , šta
mislite čime, ne će drugo nego isključivo samo lipov med!
D ođite, profesore, na dehidraciju, preporučuje se kao m udra

33 (cal.), Smij se, bajaco!

82
 preventivna mjera jer vodovodne naprave u nam a djeluju,
posprdnoj pam eti uprkos, i onda kad se čovjek zaputio u raj!
Krenuli su u pisoar. Najbanalniji prostor sa nakatraniziranom.
stijenom preko koje titra koprena bistre vode. Bernardo i Or-
lando licem spram stijene, u očekivanju da se oglasi Cvrčak.
Čuje se glas cvrčka koji prati Orlandove riječi.
ORLANDO: Glas ljeta! Ljeto kao takvo, ljeto po sebi ne postoji,
ljeto je dječačka iluzija, ljeto san o ferijama, naša glupa
gradska ljeta, to su prašnjavi prazni stanovi, prazni džepovi,
prazne glave, prazne kavane, a, eto, jedan jedini solo cvrčka
u pisoaru više je ljeto nego sva ljeta na ovome svijetu! T o je
glas podneva kad pjeva cvrčak, ne jedan, nego hiljade cvrča-
ka, to je him na ljetu, livadama, ustalasanom žitu, plavom
nebu, uzvijuganim cestama koje vode u nepovrat.
Jedan jedini, osamljeni glas Cvrčka raste u glas moćnih korova
cvrčaka, u pjesmu sunčanih podneva nad ljetom i nad livada­
ma, u raskošnu instrumentaciju koja prati ovu narkotiziranu
šetnju na putu u rajske predjele. Kroz koprenu vodopada u
pisoaru, kroz biljurnu zavjesu na tamnoj pozadini nakatrani-
zirane stijene, prolaze obojica kao kroz slap suncem obasjane,
srebrne ljetne vesele kiše, izbijajući na proplanak sa dalekim
vidikom. Blagoustalasane livade i njive sa zrelim žitom, pod
vedrim podnevnim nebom. Korovi cvrčaka prate taj lirski izlet
preko sunčanih polja, gdje se u nedogled valjaju table žute zrele
pšenice, sa horizontom koji se otvara na svakome koraku diti-
rampski. Zanosno, u nadahnuću, uz pjesmu cvrčaka, dva
narkomana, sve više rasterećeni od zemaljske teže, stupaju kao
da lagano lebde, prolazeći pod žarkim suncem sve dalje, u
smjeru »Nebeskih Terma«. Terme del Paradiso sakrile su se u
daljini te nikako da se pojave sa svojim tornjevima i kulama
na visokom brijegu. Pošto su prošli kroz sjenoviti šumarak od
stoljetnih hrastova, uz potok sa kamenim mostom, stali su na

83
 raskršću gdje se cesta razdvaja u prašnjave staze: jedna vodi
lijevo, a druga desno u livade.
ORLANDO, u nedoumici: Z nam ovaj put napam et, poslije šu­
m arka kod m osta bio je stari m lin, na raskršću barokni
svetac! Sveca nema, a ni mlina! Čudno! Trebalo je okrenuti
iijevo, kod onog hrasta trebalo bi da se vide već tornjevi
Term a, a ništa.
BERNARDO: Trebalo je potok prijeći prije parcele i popeti se
spram one crkve nad vinogradima.
ORLANDO: Ne, ne, kod onog baroknog sveca trebalo je skrenuti
lijevo, ali ne razumijem kam o je nestao.
Čuje se konjski topot. Stižu cestom dvije kočije krcate veselim
djevojkama u bjelini. Dva fijakera puna ludih djevica. Topot
konja uz djevojački smijeh. Idila.
ORLANDO, zaustavljajući prvu kočiju rukom: Stanite, pardon,
m olim vas, oprostite, moje dame, izgubili smo se, vodi li ovaj
p ut u M onte Paradiso?
GOSPOĐICE, u smijehu: Pa eno ga, eno ga na b r ije g u , eno
sedamdesetisedam tornjeva M onte Paradisa, na suncu, ne
m orate se truditi, izvolite s nama.
BERNARDO I ORLANDO, očarani priviđenjem Monte Paradisa,
koji se u tome trenutku pokazao sa svojih sedamdesetisedam
tornjeva u suncu, visoko na brijegu, sa blistavim zidinama i
kulama što bliješte kao alabaster: Veom a ljubazno, hvala vam
nezaboravna, više nego ženerozno!
Ukrcali se na brzu ruku, jedan u prvu, a drugi u drugu kočiju,
uz ciku bezazlenih cura koje su se u Orlandovoj pratnji usko-
kodakale kao daje među njih pao kobac.
ORLANDO: M i, naime, moje darne, im am o sobe rezervirane u
hotelu »Le Paradis«, a tam o nam je ostala i garderoba, krenuli
smo da se okupam o u jezeru, i tako, m olim vas, oprostite,
izgubili smo put, a, eto, Fortuna je hirovita boginja, nikada

84
ni jedan lutajući vitez nije bio nagrađen Ljepotom koja bi se
m ogla usporediti s vašom, moje dame!
U obijesnom smijehu obje su kočije nestale u oblaku prašine. Iz
ptičje perspektive slika vožnje serpentinama kao da sepenju na
San Marino, u Andoru ili na Motovunsku tvrđavu.
Kočije se zaustavljaju pred terasom hotela »Le Paradis«. Orlan-
do i Bemardo izlaze iz kočije preobraženi: dva mladića kakvi
su bili na početku svoje životne kalvarije. Dva mišićava, suncem
opaljena, sportska tipa u bijelim pantalonama kao da su stigli
na majalis. Djevojke krcate cvijećem i ružama. Došlo je do
zabune u prvome momentu. Netom su se kočije zaustavile,
odjeknuo je glas trube na vojnički pozdrav! Počasna eskadrona
kirasira, koja svrstana pred terasom hotela stoji tu u punom
paradnom sastavu, okružena je masom radoznale svjetine.
Ispred hotelske terase, na koju se uzlazi stepenicama, svrstana
je Bemardova četa sa kote 313. To je ona ista maroderska
kompanija iz pavlinske crkve, samo Bernardovi momci u raj­
skoj varijanti nisu u poderanim i blatnim krvavim krpama. To
je eskadrona Dvorske Garde Kirasira, u srebrnim oklopima, sa
blistavim kacigama i crvenim konjskim repovima, s isukanim
kavalerijskim sabljama i lakiranim viteškim čizmetinama koje
sežu iznad koljena. Paradna eskadrona, dostojna počasti bilo
kome slavnom generalu. Svi, jedan do drugoga, glava do glave,
impozantan zid od oklopa i svijetlih sabalja treba da djeluje
svečano i marcijalno, a zvuk srebrnih anđeoskih truba, uz
razdragani pljesak gomile, daje prizoru karakter svečanog tri­
jumfa.
Bemardo, koji se još nije odvojio od djevojačke pratnje, u
nedoumici da li da se oprosti od ljubaznih dama ili da produži
spram kirasirske eskadrone, očito ne zna što da otpočne kad se
već pred njim ukočila figura komandanta počasne eskadrone.
Doklatio se jezivim pruskim koracima počasnoga marša i sa
isukanom sabljom daje Bernardu raport. On je već prije toga

85
 zaurlao ispred čete neartikuliranu komandu. Ta marcijalna
ličnostjeste zastavnik sa kote 313 Bandera.
ZASTAVNIK BANDERA skandira nerazumljivo: Sedam deseti-
sedam, tristaitrinaest, vaša kom panija, gospodine lajtnante,
sa kote 313, sedamdesetisedam kirasira, sedamdesetisedam
konja, sve jedan do drugoga, rame o rame, sprem ni smo da
prolijem o svoju krv za Kralja nad Kraljevima pod vašom
junačkom kom andom kao što smo je prolili na koti 313,
pokorno javlja zastavnik Bandera, gospodine lajtnante!
KIRASIRSKA ESKADRONA pozdravlja svoga komandanta uzdignu­
tim sabljama: H ura, hura, hura!
Bernardo je zbunjen. Okružen radoznalim pogledima svjetine
koja aplaudira, on se ne snalazi. Djevojke, koje intuitivno
osjećaju historijsku važnost ovoga momenta, obasule su Bernar­
da, kao junaka dana, cvijećem. Bernardo se rukuje sa Bande-
rom na civilni način i tako je doveo komandanta eskadrone u
nezgodnu situaciju, jer ovaj ne zna kako da se rukuje —
ljevicom ili sabljom, i tako mu je sablja kliznula iz ruku i
zveknula o pod. Osjećajući se kriv za tu nezgodnu upadicu,
Bernardo se sagnuo da podigne sablju Banderi, a kako se
istodobno sagnuo i Bandera, tek što se nisu obojica sudarila i
pala na zemlju. Smiješna sitnica mogla se pretvoriti u grubu
farsu, ali su u to odjeknule ponovno trube i vratile čitavom
prizoru dostojanstveni patos.
Bernardo smeten, zaputivši se spram eskadrone kao da će je
pozdraviti, vratio se nervozno spram djevojaka. Ne zna što bi.
Koleba se izgubljen i zbunjen. Stvarje zapela. Zabuna. Stanka.
Sa strane, sa lijevog krila eskadrone, pristupa časni otac Cister-
cit, iz cistercitskog samostana Svetoga Križa, onaj isti iz pavlin­
ske crkve, klanjajući se servilno Bernardu dubokim poklonom.
FRATAR: Hvala budi i dika Veličanstvenom Vladaru naše vječne
Civitatis M onte Paradiso! ja sam, gospodine lajtnante, tako
slobodan, smijem li s vašim dopuštenjem ublažiti vašu zabu­

86
 nu do koje nije došlo vašom krivnjom, jer da je bilo kako je
trebalo da bude, vi biste o svemu bili blagovremeno infor­
mirani! Ispred vas nalazi se i vama odaje počast vaša kom pa­
nija sa kote 313! D a nije bilo vaše junačke inicijative, da nije
bilo vaše svijetle inspiracije kada ste prvi skočili preko pali-
sade na onaj slavni juriš, ne bi vaša kom panija bila postigla
svoju presjajnu karijeru da se danas ponosi činom i im enom
Dvorske G arde Kralja nad Kraljevima.
BERNARDO: O bože, opet ta nesretna kota 313, pa ona me
progoni već godinam a, pa nisam ja kom andirao onim m a­
sakrom na koti 313, nego kapetan Bramarbas, a to sam vama
svima već odlučno izjavio kod pavlina!
FRATAR, kao da ne čuje: Gospodine lajtnante, u ovom svečanom
času kad je vaša noga prekoračila blagoslovljenu granicu koja
odvaja D obro od Zla, meni je udijeljena naročita čast da vas
pozdravim na ulazu u ove rajske predjele kao dragoga znanca
koga očekujemo već godinama! Sada kad nam se ostvarila
topla želja, dozvolite mi da vam, u ime svoje i u ime vaše
hrabre kom panije sa kote 313, zaželim dobrodošlicu!
BERNARDO: N e razumijem ni slova! Cas prije htjeli ste me
linčovati u crkvi, a sad me pozdravljate kao trijum fatora, pa
kažem vam, nije istina da sam ja kom andirao onom jurišu
na koti 313!
ORLANDO: Raspni ga i hosana, hosana i raspni ga, to ti je, brate,
dijalektika koja vlada, kao što se po svemu vidi, i ovim
najsavršenijim od vrhunaravnih svjetova!
FRATAR, kao gramofon: Vaši kršni m om ci stoje tu pred vama
čista srca, nadasve zahvalni što ste ih vi lično predveli pred
prijestolje Svevišnjeg, jer, ponavljam, da nije bilo vas i onog
vašeg slavnog juriša na koti 313, ne bi tim grešnicima bila
udijeljena Svevišnja M ilost da baš oni budu imenovani

87
 gardistim a Dvorske Straže in Signo verae et perpetuae aeter-
nitatis34...
BERNARDO, bespomoćno: Pa ponavljam vam, čovječe, nisam
kom andirao onim krvoprolićem ja, nego kapetan Bramar-
bas!
FRATAR, kao da nije čuo ni riječi: Za pobjedu na koti 313 zaslužni
ste isključivo vi sami, i tako, dopustite, gospodine lajtnante,
obasjani naročitom milošću našega Vladara, a zahvaljujući
vašoj genijalnoj inicijativi, vaša se kom panija našla u ulozi
čuvara Najvišeg M oralnog A utoriteta i zato vam na ulazu u
ove rajske perivoje još jednom kličemo: dobro nam došli,
gospodine lajtnante, hura!
KlRASIRSKA F.SKADRONA, jednoglasno: H ura, hura, hura!
Bernardo i Orlando, pod pljuskom oduševljenja koje poprima
neodoljivo nasilan karakter gomile kojom su okruženi, primaju
poljupce ljupkih djevica. Opraštajući se od ljubaznih gospođica,
opterećeni naramcima ljiljana i ruža, ne znaju šta će s tim
teretom od cvijeća. Probijaju se kroz gomilu svjetine naporno
jer svi hoće da se s njima rukuju. Četa kirasira raspala seposlije
parade, pomiješavši se sa pukom, i tako se svjetina valja u
pratnji slavljenika spram hotelske porte.
Kroz gomilu progurala se Solvejga, troma i sakata, sa velikim
buketom ruža.
SO LV EJGA patetično predaje cvijeće Bernardu: Bez riječi, mili, ja
te čekam, ti znaš, ja sam vječno tvoja, jedina tvoja koja te
prati u svojim molitvama!
G O S P O Đ IC A , iz pavlinske crkve, sa skromnom kiticom poljskog
cvijeća: Lijepi pozdrav od moje mame! I ona je doputovala
da prisustvuje vašem trijum fu, ali je zapela na granici! N e
propuštaju je zbog njenog petog braka, ali vas pozdravlja, od

34 (lat.), u znaku prave i trajne vječnosti

88
 srca, veseli se da će vas vidjeti, a poslala me da vam se ispričam
što sam bila nepristojna u pavlinskoj crkvi, oprostite mi,
molim!
BERNARDO: A, ništa, ništa, gospođice, hvala vam, pozdravite
lijepo gospođu m am u, doviđenja, još jedam put hvala, srdač­
no, hvala svima i doviđenja.
PACIJENT DOKTORA ORLANDA, sa povojem na trepaniranoj Luba­
nji, koji se s mukom dogurao do svoga doktora da mu stegne
desnicu: Drago mi je, gospodine doktore, da ste stigli! D a
nije bilo vas, još bih i danas krepavao na onoj prokletoj vašoj
klinici, ali kad ste m i probušili lubanju, otvorio m i se prozor
s izgledom na ove rajske livade! T u se divno diše, a i košta je
prvorazredna, od srca hvala!
ORLANDO: Pa nisam ja, čovječe, probušio vašu glavu! Ja sam bio
za to da vam se operira čir na gušterači, razumijete li? Vaša
glava je bila potpuno zdrava, a vaš čir mogli smo ukloniti
sasvim neznatnim kirurškim zahvatom, pak biste i danas još
mogli pecati ribu.
PACIJENT: Svejedno, gospodine doktore, tko je koga operirao,
vi ili vaši kolege, bolje je ovako, spavam m irno, bog bogova,
hvala vam, nikad mi nije išlo bolje, ljubim vam ruke, ne ću
vam to zaboraviti!
ORLANDO: Bogami, ovo je dobro počelo! Dok se Bernardo i
Orlando probijaju kroz svjetinu do recepcije hotela »Le Para-
dis«, tu se pojavila i Marijana, proguravši sejedva jedvice, sva
izvan sebe, usplahirena, u suzama.
ORLANDO, srdačno: O , M arijana draga, pa zar ste i vi već stigli?
K ud brže? Hoće daje poljubi, ali se Marijana brani.
MARIJANA: M a pusti sad te formalnosti, jesi li poludio da me
kom prom itiraš, nem a to smisla, jedva sam te stigla, čuj me,
stvar je važna, Kardoš te traži, nervozan je, htjela sam te
upozoriti da znaš, bude li te Kardoš pitao kako to da nisam

89
 ostala viseći na konopu, da m u nikako ne priznaš da si me
ti vratio u život!
ORLANDO: Pa molim te, M arijana, smiri se, ako m e Kardoš traži
pa neka me traži, sasvim norm alna stvar, a bude li me pitao,
priznat ću m u, šta tu im a da se krije? D a te nisam skinuo s
konopa, bila bi ostala viseći mrtva, i sasvim je norm alno da
sam te skinuo! M oram o se na kraju objasniti on i ja, pa sve
smo to nas dvoje već bili dogovorili, šta ti je sad odjednom ?
MARIJANA: Da, da, u tom e i jeste stvar, Kardoš hoće da izazove
skandal, htjela sam m u sve objasniti, ali on ne će da čuje,
važno je da m u ništa ne priznaš!
ORLANDO-. Važno ili nevažno, šta imam da m u priznam , ostala
si živa, ta nismo djeca!
MARIJANA: Pa nije Kardoš ljubom oran na našu ljubav, razumiješ
li, on je bijesan što si mi ti spasio život, a to je ono što mu
ne treba priznati!
ORLANDO: Zašto d a m u ne priznam kad je tako bilo? Sta sam
tim e skrivio, smiri se, ženo, to što govoriš potpuno je besm i­
sleno.
MARIJANA: O , bože, kako si glup, ne razumiješ ništa! T i dobro
znaš kako je Kardoš vezan o mene, i da me nisi vratio u život,
on me ne bi bio m orao čekati pune tri godine da se sretnemo!
ORLANDO: Gle, m olim te, uvrijeđen čovjek što m u se žena nije
objesila već prije tri godine, egocentrični glupan, primitivac!
MARIJANA: Kažem ti, nemoj m u priznati, razbit će tvojom
glavom čitav ovaj porculanski nebeski dućan, ta sjeti se, on
može da ukroti dvanaest paripa jednim prstom , O rlando,
m olim te!
ORLANDO: N e im ponira mi taj tvoj Kardoš, ni on ni njegovih
dvanaest paripa, a kad već hoće skandal, neka dođe do
skandala, zašto se onda nije pojavio?

90
MARIJANA: N em a propusnice, on ne stanuje ovdje u ovom
vašem hotelu, on čeka u karanteni!
ORLANDO: U kakvoj karanteni?
MARIJANA: Pa tam o, u jednom drugom hotelu, dvije-tri zvjez­
dane staze dalje, u »Albergo Purgatorio«35, tam o stanuje s
njim i gospodin Alighieri i neki grčki cigani, filozofi, dokto­
ri, zvjezđoznanci.
ORLANDO: A kako su tebe propustili iz tvog alberga?
MARIJANA: Pobjegla sam u vezi sa svečanim dočekom tvog
prijatelja, a osim toga večeras se sprema nekakva cirkuska
predstava, rat na zvijezdama, dijele se ulaznice, a nas kao
cuvaks ne vode još u evidenciji! M olim te kao boga, ne
priznaj Kardošu da si me vratio u život, jer on me već tri
godine čeka da stignem, pa ipak, znaš kako je, čekati nekoga
tri godine...
ORLANDO: N o, dobro, dobro, M arijana, sve je to luckasto, pa
nisi imala s njim ugovoreni randevu, smiri se, ne boj se, ne
ću m u priznati ništa, doviđenja!
Orlando i Bernardo produžuju do recepcije. Tu je posluga
anđeoska i ona ih rasterećuje od buketa i cvijeća veoma uslužno.
PO R T IR , burleskna parafraza hotelske posluge na zemlji, po svemu
sklon mitu: Za gospodu doktore im am o u vidu apartm an,
bolje, stan sa svim komforom! Ako gospoda žele riskirati,
m ožda ipak, jedan pogled zbog eventualnih želja, naročitih,
što smatram , doduše, potpuno suvišnim, ali kad se gosti
etabliraju na duži rok, bolje je ukloniti sve sitne sm etnje na
početku, zar ne, he-he?
ORLANDO, poklanjajući portiru cekin s naglašenom gestom: Ne,
hvala, dali bismo prednost ipak jednoj maloj šetnji! Postoji
valjda neki park u okviru ovog otm jenog etablismana?

35 (tal.), »Svratiste k Čistilištu«

91
PORTIR: Kako da ne, gospodine doktore, m olim vas, ovaj naš
nadasve sim patični dječak otpratit će vas, gospodo, izvolite,
ravno preko vestibula u perivoj! Sve rajske staze stoje na
slobodno uživanje naših dragih gostiju.
Tu se pojavilo ljupko hermafroditsko biće, jedan od anđeoskih
plejboja za duhovnu razonodu hotelskih homoseksualaca, a
eventualno i heteroseksualaca. Upratnji tog uslužnog i ljupkog
anđeoskog bića Bernardo i Orlando prolaze vestibulom ispod
kupole u park. Na južnoj strani od ulaznogportala otvara se sa
terase pogled na rajski perivoj. Zubor fontana, cvrkut ptica,
bijeli paunovi, tiha muzika. Klavičembalo, viola da gamba.
Rajske staze vrve gostima. Bernardo i Orlando prolaze kroz
gužvu promenade, promatrajući prolaznike. Povorka suvreme­
nog pučanstva na blagdanjoj promenadi — između dva rata,
sa dekorativnim varijantama kostima u rasponu od Direktoara
i Drugog Carstva do Konca Stoljeća. Tu i tamo po koji kvatro-
čentistički ili činkvečentistički lik. Nekoliko antičkih toga.
Prevladava takozvana demokratska masa oko tridesetih godina
Dvadesetoga stoljeća. Jedna kočija 1900. Nekoliko jahača,
nekoliko gospodskih karuca, dvije-tri biciklistice 1900.
ORLANDO u šetnji: Evo Valeryjeve markize. Ipak se usudila
napustiti svoj hotel particulier36, i to baš točno u pet sati!
Kakav rizik! G ospođa markiza vozika se izazovno nebeskim
korzom , nažalost tako bijedno nalik na provincijalni krabu-
ljni ples! Jadna naša fantazija! M aštajući o nebeskim polja­
nam a, njoj je dano samo to da perm utira rogobatnu zemalj­
sku glupost. O d parafraze suviše ljudske mizerije dalje i više
nism o sposobni da otkrijem o pod bogom ništa što nam nije
dosadilo već na zemlji! Jesam li vam govorio, čovječe, da je
vaše brbljanje o m rtvim a čisti besmisao! M rtvi kao takvi ne
postoje, njih uopće nema! O ni ne m ogu biti egzistentni kao

36 (franc.), privatna palača

92
 mrtvi! Trabunjati o m rtvim a je naivno, kao kad bi čovjek
htio da upali petrolejsku lam pu koja se ugasila jer nem a
petroleja! Zapališ li je, šta može lam pa drugo nego da se dim i
kao prava petrolejka? Tako je i s našim pokojnicima! Sta oni
m ogu drugo nego da glupo nastave tam o gdje su glupo
prestali, pa ni na nebu ne znaju nego da se dosađuju na
prom enadi.
Znate li šta je jedna od vaših najvećih mana? T o da
BE R N A R D O :
vam je uvijek sve jasno! T a docentska m anira ostala vam je
još od katedre.
ORLANDO: Hvala vam! Kad nem ate šta reći, vi se spasavate
bontonom ! Ponavljam vam: zadavit ćemo se u toj gluhoni­
jem oj i slijepoj bezidejnosti na rajskom nivou!
Prolazi grupa mrkih muževa u crnim renesansnim kostimima.
T o su zvjezdoznanci? Astrolozi? Vrači čarobnjaci?
BE R N A R D O :
T ycho Brahe, Galilej, Paracelzo, Nostradam us!
ORLANDO: M udri, dostojanstveni ordinarijusi! Vraćaju se očito
sa sjednice senata! A gle, gle, i »gospodin Alighieri« je tu s
njima! G ospodin Alighieri stanuje sa M arijaninim supru­
gom, gospodinom Kardošem, u istom hotelu, u »Albergo
Purgatorio«. Uopće, sumnjiva gužva, suviše m nogo vulgarne
svjetine, sprem a se po svemu nekakav politički m iting,
kažem vam, nem a ni na nebu bez politike ništa.
(lice ordinarijusa sa prosekture) prolazi i,
R E C T O R M A G N IFIC U S
prepoznavši Orlanda, klanja mu se iznenađeno i veoma usluž­
no. Duboki poklon sa šeširom do zemlje: Sluga vaša, magnifice
dom ine, pa koga to vidim, pa tko bi se tom e bio nadao, m a
kakvo iznenađenje, pa vi ste se, kolega, pom ladili, bogami,
prosto fascinantno, ove Rajske T erm e stvaraju čudesa, od
srca se radujem, stigoste kao lupus in fabula! N e znam da li
vam je poznato da su kolege pozemljari na našem fakultetu
odlučili da vam podignu bistu u auli zbog vaših epohalnih
studija oko pankreatitisa?

93
ORLANDO: Bistu? Meni? I to u vašoj auli, kolege su odlučili da
m i podignu bistu? Ne, ne, ne slažem se s kolegama, ne slažem
se ni s aulom ni sa bistom! Ako već sprem ate tu blamažu,
onda tražim figuru u nadnaravnoj veličini, u salonroku, sa
zlatnim lancem, ali tako da se vidi i privjesak od konjske
glave, pravi pravcati spom enik, i to ne u auli, nego baš u
parku ispred fakulteta, tako, molim!
R E K T O R , veoma uslužno: A sa. bistom , dakle, ne biste bili zado­
voljni?
O R L A N D O : N e, hvala, ili da m i. date čitavu figuru ili ništa!
N ačinite m e kako sjedim i kako čitam svoju vlastitu fiziolo­
giju, i to talco da bi golubi mogli da kake po m eni, kao što
ste kakili i vi svi kad sam briljirao m eđu vama kao paun m eđu
kokoškama,
R E K T O R , zbunjeno: Pa sad, kolega, prijedlog sa bistom prošao
je sa pristojnom većinom, a kako će biti sa Spom enikom ,
nisam siguran, ali svakako prenijet ću vašu želju!
O R L A N D O : D obro, rektore, u redu, hvala, a ne biste li nam mogli
reći, da prom ijenim o tem u, zašto se tu skupilo toliko m nogo
profane svjetine sa raznih strana?
R E K T O R , sretan sto se izmijenila tema: O, pa zar ne znate?
Interastrovizija prenosi večeras bitku Kasiopejaca sa O rion-
cima, direktni intervizijski prijenos sa Proximae X Sanctae
Crucis37! Danas treba da se odluči o demarkacijam a intere­
snih sfera ekstrasolarnih blokova, a m om entanoj m ontepa-
radizijskoj politici ne odgovara porem ećenje u odnosu blo­
kovskih snaga.
BERNARDO: O prostite, nije mi jasno o kakvoj je demarkaciji
riječ?
REKTOR, iznenađen: Pa zar vi ne pratite interastralne biltene?
Kasiopejci planski osvajaju sve Galaksije od A ndrom ède do

-'7 (lat.), Najbliža zvijezda zviježđa Svetoga Križa

94
 Alfe u Kolima M alim po preciznom planu već milenijim a,
a s obzirom na androm edsku kolonizaciju izasolarnih pro­
stora kod jednog dijela naših M onteparadizijaka orionski
otpor po pravu mača uživa tople simpatije.
BERNARDO: Sto se tiče interastralnih relacija, vi razgovarate sa
laicima. M i smo starom odno školovani diletanti iz perioda
diluvijalnih raketa.
REKTOR: O rionci, naime, bore se za indirektno proširenje
protektorata M onte Paradisa na Proxim u X Sanctae Crucis,
a to odgovara m om entanoj konjunkturi našeg nebeskog
hotelijerstva. Interastrovizija prenosi večeras tu bitku za
osvajanje važnih strateških uporišta. Sa O rioncim a sudjeluju
pom oćne tehničke čete Selenita i Lunatika, a s obzirom na
aktuelnost političke krize, sve su nebeske kolonije dobile
propusnicu za večerašnju emisiju, jer inače, u obične dane,
ovdje vlada rajska tišina.
ORLANDO: Znači, i u raju se ratuje! Ako se ratuje, a ako je rat
politika drugim sredstvima, po pravu mača, doista, onda se
i politizira, pa, prem a tome, ni ovdje, čini se, ne ćemo živjeti
bez politike!
Napustivši glavnu aveiziju pod drvoredom, Bernardo i Orlando
zaputiše se stazom perivoja. Kreću separalelno s ostalim šetači­
ma. Ispred njih stupa umorna dama, dostojanstvena aristokrat­
ska matrona, poštapajući se, a prati je veoma obazrivo ispod
ruke jedan mladi elegantni kavaljer, sa paunovim perjem na
trorogom klobuku i s espadom.
BERNARDO: Ovaj balavac gransenjerski naslijedio je od svoje
bake po svoj prilici im pozantnu rentu! N e njeguje se takva
prekogrobna ljubav sa tolikom gorljivošću ako nije renta­
bilna.
ORLANDO: M ijau, mijau...
BERNARDO: N e razumijem, mijau?

95
ORLANDO: D on Juan i D ona Elvira, ona vulkanska ljubav
buknula je kao oganj pohote, a, evo, pretvara se u kom ediju,
balavac sa osamdesetogodišnjom babom , mijau, šetnja raj­
skim perivojem u beskonačnost! Kažem ja vama: osim one
ženske kenguru-torbe u kojoj čovjek zijeva od dosade, sve
ostalo je kom ično.
B ER N A R D O : Kažem vam da još uvijek patite od pubertetskih
ideja!
ORLANDO: A vi ste, dakako, za wertherovsku varijantu, vječna
djevica koja očekuje navještenje, pa ipak, bez obzira na moj
pubertet, nitko mi ne će dokazati da činiti ljubav znači nešto
više nego činiti kišu na istome mjestu.
B E R N A R D O , fasciniran
pojavom jedne dame sa suncobranom: O ,
bože, gledajte, m olim vas, znate li tko je ova gospođa? T o je
ideal moje mladosti, gospođica Amalija!
ORLANDO: Pa kažem vam »das Ewig-W eibliche«38...
BERNARDO, u mislima: Amalija, kćerka jednog kram ara na
periferiji. Tam o, uz kasarne, stajao je dućan njenog tatice,
sve je mirisalo na petrolej i miševe, a po vrećama kukuruza
bili su pozaticani kočijaški bičevi.
ORLANDO: Sa m anje patosa, profesore, ustrepereni ste kao
Lenauova trska nad vodenim ogledalom! Vaša dijafragma
uznem irila se kao neurovegetativna violina, vi gubite dah!
Jeste, ne poričem, gubim dah, sasvim neurovegeta-
BE R N A R D O :
tivno, to je gospođica Amalija, m oja Beatriče, Njoj sam
posvetio svoja prva tridesetim soneta, u nju sam bio zalju­
bljen trihiljadetristatridesetitri dana, devet godina izgubio
sam, maštajući o šarmu ove gospođice Amalije! U dala se za
jednog paralitika, provincijalnog lihvara, nisam siguran da
ga nije otrovala, pisalo je nešto o tom e i u štam pi, skandali,

38 (njem .), »Vječno Žensko« (Goethe, »Faust«)

96
 čak i na sudu, onda ju je pokrao jedan tenor, a um rla je kao
supruga nekakvog oficira, od srca, nije ni znala da je um rla,
a mislim da ne zna ni danas, da, to je m a chère, m a belle
m ademoiselle Amalie39.
Ubrzavši korake da im ne izmakne gospođa Amalija, stigli su
Cezara i Bruta koji kao dva kavaljera na promenadi prate
gospođu Amaliju isto tako u stopu. Cezar i Bruto dva su
impozantna spomenika, zaogrnuta veličanstvom svojih toga, u
pratnji trabanata, dvojice kavalerijskih oficira pod blistavim
srebrnim kacigama sa crvenim konjskim repovima.
O va dva džentlm ena nisu nikakvi Azijati, onaj
BE R N A R D O :
stariji čini mi se poznat, to je nekakvo evidentirano historij­
sko lice!
ORLANDO: T o su Rimljani, rimski generali, pa to je Gaj Julije
Cezar in persona, kako ga ne prepoznajete, onaj viši, sa
desne, a onaj do njega je Bruto.
BE R N A R D O : T o je nemoguće!
ORLANDO: A zašto bi bilo nemoguće, ako gospodin Kardoš
stanuje u istom hotelu sa gospodinom Alighierijem, zašto to
ne bi bili Cezar i Bruto, uostalom, zapitat ćemo njihove
trabante, što da gubim o vrijeme na formalnosti! Potapšao je
zovijalno po ramenu rimskog trabanta: Pardon, gospodine,
taj vaš patron tu ispred nas, to je Gaj Julije Cezar, zar ne?
Da, da, to je naš kom andant Gaj Julije, a mi smo od
T RA BA N T:
druge galske legije.
ORLANDO: A onaj drugi gospodin koga je Cezar zagrlio kao
brata?
TRA BA N T: O n o je M arcus Junius Brutus, Makedonac!

39 (franc.), moja draga, moja lijepa gospođica Amalija

97
BERNARDO: Pa kako čovječe, a šta je s M artovskim Idam a, pa
zar nije M arko Junije zaklao vašeg kom andanta?
TRA BA N T: N ije bio jedini, gospodine!
BERNARDO: I oni sad ovako prijateljski prom eniraju kao da nije
bilo T u quoque fili40 i kao da se ništa nije dogodilo?
TRA BA N T: A što se već dogodilo, gospodine? Poklali se, pa
zaboravili, toliko je vjekova m inulo, a, na kraju, o, bože, na
svakome se koraku čovjek ovdje susreće sa Galima, na sve
strane vrve Gali, a po Galiji m i smo sa svojim kom andantom
pustili poprilično krvi, pak što, sastajemo se danas u najve­
ćem prijateljstvu, svagdje nam iskazuju p u n u počast.
ORLANDO: Istina je, T u quoque, bla-bla-bla, »tko je koga
ubio«, vrlo važno, Cezar Bruta ili Bruto Cezara, to je politika,
i, kao što reče onaj vaš Faust: »Lüge, M ord und Politik
dreieinig sind sie, nicht zu trennen«41, zaboravili smo T u
quoque, a sad jurim o ženke kao balavci na korzu.
Dama je primijetila kako je prate nepoznata gospoda. Kao
prava ženka, osjećajući daje slijede mužjaci, izmiče na terasu.
Cezar i Bruto vladaju se kao dva dostojanstvena mramorna
spomenika, nezgrapno. Vidi se, nemaju smionosti da damu
zaustave, ne snalaze se u formama. Gospođu Amaliju prati
sjenka starijeg prosijedog gospodina u idozi kavaljera. To je
barun Silvestar; on se nervozno osvrće na ovu mušku pratnju.
Dama se uspinje stepenicama na terasu. Onaje demonstrativno
ubrzala korake ispred svojih kavaljera i pod oleandrima i
lovorikama sjela za jedan stol uz balustradu. Amalijaje dama

40 (lat. T u q u oqud), I ti, sinko! Uzvik Cezarov kad je m eđu svojim ubojicam a
ugledao Bruta
41 (njem .), »Laž, um orstvo i politika trojedni su, ne treba ih dijeliti« (parafraza
Goetheova stiha iz »Fausta II«, stihovi 11.187-11.188: »Krieg, H andel und Pirate-
rie...« — »Rat, trgovina i gusarstvo...«)

98
 od glave do pete: šešir— »nature morte« sa kajsijom i trešnjama
ijednom obojadisanom lastavicom, suncobran, rukavice.
Cezar i Bruto pristupili su do stola, pozdravljajući Amaliju na
rimski način. Cezar nema smionosti da progovori, i on je
dostojanstveno, kao spomenik od kararskog mramora, poklonio
ružu dami, ali kako ona ostentativno ne će da je primi, on
stavlja ružu na stol, a zatim se u pratnji Bruta isto tako
dostojanstveno udaljuje. Spram te kavaljerske geste ostala je
Amalija hladno odbojna, a njen pratilac, barun Silvestar, sledio
se zgranut.
Bernardo i Orlando sjeli su na mramornu klupu tik do gospođe
Amalije, uz balustradu, promatrajući je, iznenađeni grubim
odbijanjem Cezarove viteške geste.
AMALIJA, osjetivši neskladnost svog postupka, ispričavajući se za
svoju gestu, obraća se barunu Silvestru: M olim vas, kako se
usuđuju ovi egzoti postupati sa jednom damom? N eviđena
drskost! Uzelaje Cezarovu ružu i, odbacivšije demonstrativno
na zemlju, promatra lornjonom Cezara i Bruta kako nestaju u
daljini.
BERNARDO, podignuvši ružu, vraća je gospođi: N isu to egzoti,
draga gospođo! T o su predstavnici najviše rimske aristokra­
cije! O naj s desne je Cezar, a onaj s lijeve je Bruto! Vaša gesta
bila je ipak suviše gruba! Kad ste već doživjeli čast da vam se
klanjaju spomenici, niste to trebali učiniti!
AMALIJA: Bruto? N e kaže mi ništa! N eto ili bruto, knjigovod­
stvom se nisam nikada bavila.
BERNARDO: Cezar, to je Cezar, M artovske Ide!
AMALIJA: Cezar se zove p in č moje tetke.
BERNARDO: O naj prosijedi gospodin koji vam se tako ljubazno
javio, poklonivši vam ružu, to je, ponavljam, Gaj Julije
Cezar, a onaj s lijeve je M arko Junije Bruto, on je zaklao
Cezara.

99
AMALIJA, potpuno ravnodušna: N e interesira me, m olim vas,
rekla sam vam, ni tko su ni šta su, ni tko je koga zaklao!
BERNARDO: O naj gospodin s desne koji vam je poklonio ružu,
ono je Cezar, Pontifex M aximus, Trium vir, osvajač Galije,
Britanije, Španjolske, Sirije, Egipta, a na njegovoj ruži zavi-
djele bi vam sve boginje čitavog O lim pa i sve kurtizane od
Kleopatre do m adam e M aintenon!
AMALIJA, nervozno: Pa valjda znam tko je Cezar! Bože moj,
spalio je Rim, progonio je kršćane, i, uopće, od vas je krajnje
nepristojno što pretpostavljate da nisam čitala »Quo vadiš«!
Ja znam , vi me sm atrate guskom, osjetila sam ja to od vašeg
prvog pogleda! A želite li znati, m eni je savršeno svejedno
tko je bio taj vaš Cezar, ostajem pri tom e što sam rekla:
neodgojeni divljaci! Pristupaju dami, a da se nisu ni predsta­
vili! M ogli bi se barem zaogrnuti da se ne diče svojim
dlakavim stegnima kao cigani, pa nism o cigani, a, osim toga,
ako je jedan zaklao drugog, šta se onda šepire kao da im je
ponašanje naročito slavno.
M artove Ide, M artovske Ide, draga Amalija, o
BE R N A R D O :
M artovskim Idam a napisana je ogrom na literatura.
AMALIJA: A m olim vas, zašto ja da vodim te skandale u eviden­
ciji?
Pa riječ je o rimskoj historiji, Amalija. Cezar se sjeća
BE R N A R D O :
da je do skandala došlo, ali tko je koga udario nožem, nije
m u jasno! Zaspao je, veli, a Plutarha ne će da pitaju da im
objasni kako su stvari tekle, prem da stanuje u istom hotelu
s njima.
AMALIJA: E, samo sam Plutarha još čekala, ili Petrarcu! Hvala
vam, pa da, tako je stvar počela, sa Plutarhom ! Ja sviram
»Sorrento«, a vi me gnjavite da čitam Plutarha, ja čitam
D ecobru, a vi mi solite pam et Petrarcom , ja sviram »Wal-

100
 zertraum«, a vi zanovijetate s onim svojim dosadnim »Lune
de clair«.
Amalija, srce moje, pa da, na kraju, u pravu ste, ako
BE R N A R D O :
je gospodi rimskim generalima svejedno tko je koga sma-
knuo pa sad druguju kao najintim niji prijatelji, zašto da i mi
ne budem o uzvišeno ravnodušni spram toga da li se jedna
pjesma zove »Clair de lune«42 ili obratno.
AMALIJA: O d prvog časa kako ste se pojavili bili ste bezobrazni!
T im svojim nam etljivim načinom otrovali ste m i mladost!
Pa dobro, »Clair de lune«, znam, bože moj, svatko se može
zabuniti, »Mondšajnsonate«, znam, Im m anuel Kant, nje­
mački filozof, znam, ali kad se samo sjetim koliko ste me
izgnjavili svojim heksam etriranjem , pa svojim sonetima,
svemu su krivi vaši soneti, kad sam tatici priznala da pišete
pjesmice, odbio je da mi pokloni miraz, a imao je pravo, jer
da sam dala svoju ruku čovjeku koji piše pjesmice, bila bih
se upropastila za čitav život.
BERNARDO: A ovako, bez mene, poživjeli ste sretno?
AMALIJA: Pa da, moji kavaljeri nisu pisali sonete, m oji kavaljeri
su gospoda, vitezovi, moji kavaljeri padaju u ratu kao heroji
ili od vlastite ruke kao moj prvi suprug, nisu kukavice, ne
dosađuju dam am a svojim pjesmicama.
BERNARDO, spram Orlanda kojiprisustvuje tom razgovoru ironič­
no pasivan: Eto, i to stvorenje bilo je m eni Beatriče, Prim a­
vera, Anadiom ena.
AMALIJA: Tako se zvala kobila m og muža, ritmajstora! M olim
vas ne dam se vrijeđati, bog me sam opčuvao da nisam nasjela
vašim trikovima, jer kako sam bila glupa, moglo m i se i to
desiti, ali je moj tatica srećom bio dalekovidniji.

42 (franc.), »Mjesečina«, klavirska kompozicija Claudea Debussyja (1862-1918)

101
 N jen tatica bio j e srećom dalekovidniji, a kobila
BER N A R D O :
gospodina ritm ajstora zvala se Anadiom ena, i tu Anadiome-
nu ja sam izgubio zbog svojih pjesmica, a prva od njih i danas
mi još zvoni u uhu.
Uz pratnju nevidljivih gitara on recitira:
M oje riječi sve mirišu slatko
ko breskve zlatne, ovijene svilom,
kad lahor treperi sa arijom m ilom
fontane bistre što žubori glatko,
jasna i sjajna, da joj može svatko
osjetiti ritam ritm a svoga bilom.
Lj ubavi očaran čudestvenom silom
klonuh, Beatriče, o, čudna, vječna gatko,
na sagu bajke što prekinu se kratko,
i usnuh u Ljepoti kao što se sniva
kad plam ti srce kao vatra živa,
a na kraju konca tako biva,
u sum raku sivom iznad sivih njiva
zavjesa pada olovna i siva.
HOTELSKI KURIR (ljupko anđeosko biće) pristupa Amaliji sa po­
sjetnicama: Gospoda mole smiju li se pokloniti gospođi.
AMALIjA, pročitavši posjetnice, iznenađena: Gudi me, stanujem
ovdje već godinam a, a ni jednom e od gospode nije palo na
pam et da m i se javi,
HOTELSKI KURIR: Stigla su gospoda iz Interm undija, gospođo!
Im aju izlaz isključivo za večerašnju interastroviziju, gospoda
su kod nas na izletu, a vi znate kako su hotelski propisi
neumoljivi.
AMALIJA, rezignirano: Pa šta mogu, na kraju, neka izvole!
ALFONZO, podjetinjeni paralitik, sa greškom u govoru, mucavac,
razigrano dobroćudno biće, neubrojivi starkelja. Tip staromod­

n i
 nogkicoša kao da se spremio za trke: sivi redengot, bijele kamaše,
krizantema, cilindar, štap, karikatura: Ehe-ehe, dakle, ljuba­
zna m oja m adam e Amaiie, ljubim vam ručice, eto vidite, tko
bi se tom e bio nadao da ćemo se sastati na tako fashionable
m jestu, može se reći, na najvišem nivou! I m olim vas, da
nem a večeras tog, kako da kažem, ratnog skandala, to jest da
slučajno nismo pozvani da prisustvujemo toj interastralnoj
ragbi-utakm ici, ne bismo imali uopće prilike da se sretnem o,
jer vama, dakako, ne bi palo na pam et da se iz svoje visine
spustite nebeskom kočijom do naše malenkosti. M oram da
vam kažem da mi nije drago da me prim ate s ovim ovdje
gospodinom istodobno, jer, prije svega, to je tenor, tenori
nisu ljudi, a, osim toga, on je pederast, a ja nikad nisam imao
baš nikakvih sklonosti za tu vrstu kastrata.
AMALIJA: Dragi Alfonzo, oprostite, gospodine, ja pojm a nisam
imala da ste stigli niti da stanujete tu u blizini, mogli ste me
obavijestiti, mogli ste mi pisati, no sad je svejedno, o čemu
se radi, dragi Alfonzo?
ALFONZO: -.Aha, dakako, dakle ipak i napokon, eto vidite, imam
neke stvari s vama da riješim tête-à-tête, a sada kako ću
ovako utroje, s ovim gospodinom ovdje, pa ne spadam ja s
tim gospodinom u isto društvo, pa ipak bi trebalo poštovati
pravo pariteta pak da svršim s vama naše privatne stvari bez
trećega lica, a, osim toga, taj gospodin je zainteresiran, a ja
mislim moje paritetno pravo...
TENOR: Vi hoćete da kažete da vama pripada pravo prioriteta,
razumijete li me, jer p a -ri-te t je ono što vi ne ćete, nego
obratno p ri-o -ri-te t, a uostalom tko se kom e prikrpio, vi
m eni ili] a vama?
ALFONZO: Pa da, pa da, paritetno pravo je moje, ja sam drugi
suprug ove dame, a vi ste, gospodine, koze pasli kad sam ja
pravilno izgovarao strane riječi, ne ću uopće da govorim s

103
 vama, razumijete li me, evo vam moje rukavice, pozivam vas
na dvoboj zbog vašeg slabog odgoja! Dobacio mu je rukavicu.
TENOR brcnuo je Alfonzovu rukavicu nogom: Ph, ph, s vama ću
na dvoboj, stari majmune! N e pada mi ni na kraj pameti!
D obar večer, Amalija, koristim se ovom izvanrednom prili­
kom , žalim, ali m oram s vama razgovarati u četiri oka! Radi
se, kao što ste po svoj prilici inform irani, o reviziji našega
glupog procesa, i to na inicijativu ove stare blune, a sad mi
se taj stari m ajm un prilijepio kao gusjenica, to je pacijent,
čitave se dane igra svojim cipelama, vucara ih am o-tam o pod
krevetom, to su mi, veli, ratni brodovi, krstarice, oklopnjače,
a on je admiral, i uopće ne razumijem kako je to m oralno
sumnjivo lice dospjelo k nam a u Interm undij? A upozora­
vam vas, dođe li do revizije procesa, vaš dobar glas je u
pitanju, Amalija! O n vas optužuje da ste ga trovali!
ALFONZO: Aha, aha, ja sam m oralno sumnjivo lice? Tako zar?
Za m ene se zna tko sam, ja nikada u životu nisam sagriješio
ni protiv jedne od deset zapovijedi božjih, ja nisam trovač
kao vi, gospodine!
TENOR: Vi ste pacijent, vi niste svijesni posljedica svoje izjave,
vi ne znate šta govorite!
ALFONZO: Kako da ne, gospodine, pa vi ste me trovali u
kom paniji s ovom m ojom m nogopoštovanom suprugom , i
ja đa toga nisam svijestan, ha-ha, to je duhovito, a od čega
sam se ja rastavio sa svojim tijelom, ako ne od vašeg arsena?
Razbjesnio se kao manijak: Trovali ste me, jeste, arsenom ste
me trovali, arsenom u bijeloj kavi, i to po planu, imam,
prosim , jedno vaše pismo koje ste pisali ovoj osobi ovdje da
me otruje, htio sam vas predati sudu...
TENOR: A zašto nas niste predali, m ajm une, niste, dakako, jer
niste imali nikakvog pisma.
ALFONZO: Glete, m olim vas, nisam imao pisma, dakako, nisam
ga imao jer ste mi ga ukrali!

104
TENOR: Lažete!
ALFONZO: Lažete vi!
AMALIJA: Ali, dragi Alfonzo, za boga miloga, pa vi ste m eni krali
m oja pisma, a ne ja vama, i to se već jedam put na sudu
dokazalo, a ono za vaš doručak u bijeloj kavi, ono je bio
kestenov m ed, to je bio laksativ za tvoja crijevca, tatice, a ne
arsen!
ALFONZO: Aha, aha, da, da, kestenov m ed, bravo, ali kad sam
stigao m eđu svoje, tetka Eulalija savjetovala m i je da se
dadem ekshum irati i da će obdukcija pokazati da ono nije
bio nikakav m ed, nego arsen.
U ugodnom razgovoru Amalija i njena dva supruga Alfonzo i
Tenor udaljuju se en famille, produžujući šetnju po nebeskom
parku.
BARUN SILVESTAR, koji je pasivno prisustvovao tom razgovoru,
obraća se Bernardu spontano: O prostite, gospodine, osjećam
potrebu da vam izjavim kako s onom osobom, naime,
pardon, s onom dam om , da me ne biste krivo shvatili, s
onom strašnom osobom ne stojim ni u kakvoj vezi! N i u
intim noj ni u rodbinskoj! Potpuno slučajno poznanstvo sa
nebeske prom enade.
BERNARDO: Hvala, samo ne razumijem što se to tiče mene,
gospodine?
BARUN SILVESTAR: Ja se, naime, oprostite, ne m ogu još uvijek
oteti neposrednom dojm u, to jest ja sam zbunjen, sasvim
zbunjen, još uvijek pod utiskom vašeg soneta, gospodine!
BERNARDO: Vi ste zbunjeni i sad što, u kakvoj je to vezi sa
mnom?
BARUN SILVESTAR: Vidim , oprostite, ali vi ste pravi pravcati
rom antik, i ja sam rom antik, mi smo srodne duše, i baš zato
ne bih želio da u vašim očima ispadnem kao neki trabant
one dame, ili kao da sam u intim noj vezi s njom! Vaš sonet,

105
 ako sm ijem tako da kažem, malo je rem ek-djelce, a ona vaša
A nadiom ena je unebovapijuća guska! M olim vas, upoznao
sam je prije pet m inuta, i eto što sam čuo iz njenih usta: jedan
se njen m už ustrijelio pred njenim očima, pao je kao vreća,
onog starca je trovala s onim tenorom , to smo čuli, tenor ju
je pokrao, to je bilo predm etom skandaloznog procesa, a
njen posljednji suprug, ritm ajstor, taj je jutros doputovao sa
svojom trećom ženom , gospođa o tom e još pojm a nema,
um rla je kao m lada kapetanica, a on je, m eđutim , poživio i
postao general i kao udovac ženio se dva puta.
BERNARDO: T o je interesantno, ali ne razumijem kakvu ulogu
igram ja u okviru te glupe priče?
BARUN SILVESTAR: Samo toliko htio sam da vam kažem da vam
se divim i da sam sretan što sam imao prilike da se nađem u
sjeni vašega genija, a neprijatna mi je pom isao da biste me
eventualno mogli sm atrati kavaljerom one osobe, samo to!
BERNARDO: O , molim!

BARUN SILVESTAR: O prostite, ne bih htio da ispadnem suviše

nametljiv, ali me zanim a kakav žanr poezije njegujete vi
m om entano, to jest ne samo s obzirom na fakturu, jer, koliko
sam razabrao, vi ste i heksametrirali, a glavno je da poezija
bude autentična, a vaša je, nem a sumnje, autentična! D a mi
kažete da li vi grickate svoje srce ili ga doista jedete kao pravi,
autentični romantik?
ORLANDO, da bi spasio prijatelja od gnjavaže, uslužno: Kako da
ne, pa vidite, gospodin je grickao svoje poetsko srce, kao što
smo imali prilike da čujem o, deset dugih godina ga je grickao
zbog one koze, nazovimo je tako eufemistički, ali se odlučio
da igra ulogu lampadefora, on se danas buni protiv Svemira,
protiv Boga, on se posvetio kultu m rtvih ratnika!
BARUN SILVESTAR: A tako, a to je zanimljivo, hridine, oluja,
gromovi, talasi, jastrebovi, tako nekako, otprilike, što, to je

106
 interesantno! Eto, to mi fali od početka, sm ionost duha!
N em am kuraže da kažem što mislim, nikad nisam imao
snage da zaprijetim bogovima, o kako je to divno biti pjesnik
ä la Berlioz, Byron — »Harold in Italy«!
ORLANDO: A što da se radi kad je svemir tako beznadno glupo
sazdan? N itko nem a kuraže da to izgovori konačno i neopo­
zivo! Uvjerite se sami! Pogledajte kako izgleda ova rajska
promenada! Svaka riječ je suvišna, i tako dalje, samo to i ništa
više!
Iz pozadine stiže general Bramarbas u pratnji svoje treće žene
Klotilde, mlade elegantne dame. Kirasiri, koji se okupljaju na
terasi, pozdravljaju generala pljeskom, a tu i tamo pristupa mu
po koji i ljubi se s njim.
BARUN SILVESTAR: Da, da, tako nekako i ja mislim, čovječanstvo
je žigosano Kainovim prokletstvom! Ali, m olim vas, ne
m ogu se oteti a da vas ne upozorim na ovaj bogovski prizor!
Eno, stiže četvrti suprug one naše Anadiom ene, gospodin
ritm ajstor, ratnik koji je izgubio dva-tri svjetska rata, speci­
jalist za vojna pitanja, a sada stiže sa svojom trećom supru­
gom! Sastanak ritmajstorice Anadiom ene sa svojom nasljed­
nicom , m ladom generalicom!
ORLANDO: U starom trbonji probudio se pjetlić!

GENERAL, spram Amalije koja se vratila u pratnji Alfonza i

Tenora: Amalija, dozvoli mi, draga, da ti predstavim svoju
ženu, ovo je m oja draga supruga Klotilda!
AMALIJA: H a-ha, gle, gle, ne pada mi na pam et da pružim ruku
toj osobi! Tvoja zakonita žena isključivo sam ja i nitko drugi
pred bogom!
GENERAL, zbunjeno: Ali, za boga miloga, Amalija, budi razum ­
na, pa to je pitanje društvenog principa! Brak je svetinja,
Klotilda je m oja punopravna supruga!

107
AMALIJA: H a-h a, dakako, ona bi to bila kad bih je ja priznala,
ali ja je, eto, ne priznajem! Ja sam tvojaženai ja sam to ostala,
a ti, ako ne ćeš, izvoli, tužit ću te zbog bigamije, pak da
vidim o kakvi su to nebeski zakoni koji dopuštaju bigamiju!
GENERAL: Amalija, pa zar ne vidiš da me blamiraš pred čitavim
ovim svijetom?
AMALIJA, tvrdoglavo, dosljedno: A tako, ja tebe blam iram pred
čitavim svijetom, a za me to nije blamaža da si se ovdje
pojavio sa svojom konkubinom ? N e pada mi na pam et da
joj pružim ruku, i baš mi je stalo do skandala!
GENERAL: A ti, sa svoja tri supruga, sve je to po božjem zakonu,
osvijesti se, ženo!
AMALIJA: Po božjem zakonu, h i-h i, ti si se zakleo na mojoj
sam rtnoj postelji da ćeš m i ostati vjeran do sm rti, a, eto, kako
si održao svoju riječ po božjem zakonu! Stidi se, ne ću da
prim im ovu tvoju priležnicu i basta! T o mi je ispod časti! A
to ne, ne, ne, nikako!
GENERAL: Amalija, im a obzira na ovome svijetu kojim a se
m oram o pokoriti, a, osim toga, ne bi trebalo sm etnuti s um a
da se u m om e posjedu nalaze neka vaša pisma, kom prom i-
tantna dakako, iz kojih slijedi, a vi, gospođo, već veoma
dobro znate šta slijedi, dakle, m olim, ili — ili, ili se pokora­
vate ili...
AMALIJA: A, pardon, ako je riječ o ucjeni, onda m olim , pardon,
nisam znala, gospodo, gospodine Alfonzo, gospodine baru­
ne, maestro, dopustite da vam predstavim svog četvrtog
supruga, ritm ajstora Bramarbasa, i njegovu priležnicu, koju
je našao u jednom šantanu! M oj drugi suprug gospodin
Pekunio, moj treći suprug maestro Rodolfo, moj zaručnik
barun Silvestar, moj prijatelj iz mladosti profesor doktor
Leander, profesor O rlando, eto tako, sad sam ispunila vašu
želju, gospodine generale, a žalim što nem a m og prvog

108
 supruga m eđu nama, on bi sravnio sa zemljom ovoga m aitrea
de chantage, on nažalost nem a propusnice, hotel »Inferno«
ostaje u karanteni.
Pojava generala zbunila je Bernarda. On se obraća Orlandu.
BERNARDO: T a kreatura izigrava naivku, luda djevica! M eđu­
tim , taj gospodin general nije fantom , on je moj kom andant
sa kote 313, i upravo je perverzno da se takva sadistička,
krvoločna zvijer mogla prokrijum čariti ovamo gore! Pa ipak,
ovo ovdje trebalo bi da bude neko sabirno mjesto za bolju
sortu čovječanstva.
ORLANDO: Mislite? Pa kad je već stigao, valjda im a svoje papire
u redu! C ini se da rajski Intelligence Service nije baš nepod­
m itljiv kao Robespierre!
BERNARDO: Spram toga gospodina Robespierre je bio nevino
dijete, taj pliva u krvi do grla, on nije samo om astio svoje
ruke krvlju...
ORLANDO: Krvave ruke nisu sm etnja da se čovjek ne nađe u
raju. Izvršio je sve form alnosti, pokajao se!
BERNARDO: K om andirao je pokoljem na koti 313, a za onu
klaonicu, kao što se vidi, punu m oralnu odgovornost pred
historijom snosim ja, kao što vam je poznato. Pristupio je
gospođi Amaliji i grupi oko Amalije: O prostite, m oje gospo­
đe, što smetam, uputio bih gospodinu generalu jedno pita­
nje: D a li ste vi, gospodine, kom andirali položajem na koti
313, u detašm anu brigadira Coronellija?
GENERAL: Kako da ne, brigada Coronelli, ispred cistercitskog
samostana, ali kad je to bilo, odonda su pom rli svi faraoni,
ni za grobove im danas više nitko ne zna, a i ja sam prilično
dugo lutao pod zvijezdama da bih se na kraju našao s tom
svojom gospođom , pa vidite kako je sve to traljavo ispalo.
BERNARDO: V idim , ali čini se da ste ipak zaboravili, za vas se
radi možda o sitnici, ali za me je to od preponderantne
važnosti: vi ste, gospodine, naime, naredili da me strijeljaju!

109
GENERAL: Kako da ne, sjećam se veoma precizno i prepoznao
sam vas na prvi pogled, ne samo ro, kom andirao sam eska-
dronom koja je trebala da vas strijelja! Vi ste mi pobunili
ljude, demoralizirali ste mi čitavu četu svojim hum anistič­
kim floskulama, a ja sam preuzeo lično kom andu da vas
strijeljam, dakako, i što sam učinio još, ženerozno sam
dozvolio da pripalite svoju posljednju cigaretu! Sjećate li se,
zapalio sam vam je vlastitom rukom jer, ako se sjećate, prsti
su vam bili toliko ustrepereni te niste mogli da je pripalite,
no, dobro, a u to su nas prepali iz zasjede oni đavoli, i tako
ste sretno izvukli živu glavu, ali, vidite, da sam vas ulovio
bilo kad i bilo gdje, ne bih se bio kolebao da izvršim onu
osudu po propisu, a ovdje, nažalost, uživate eksteritorijalitet,
žalim!
AMALIJA, umiljato: Srce, Bucko, čuj, ti si bio uvijek suviše
pedantan, gospodin Bernardo je moj dobri znanac iz m la­
dosti, on divno svira Debussyja, čitali smo Petrarcu zajedno,
heksam etrirao je pjesmice u m om album u, tako, sonete,
lijepa duša, dragi, nemoj m u biti strog, budi zlatan!
GENERAL: O , m olim , m olim , ako je heksam etrirao u tvome
album u, pardon, onda u redu, dobro, drago mi je što sam
imao prilike da se sretnem sa gospodinom heksam etrantom .
Rukuje se konvencionalno. General se obraća svojoj supruzi
Klotildi, predstavljajući sve prisutne: Profesor doktor O rlan-
do, profesor Leander...
Dok to upoznavanje traje, vraćaju se Cezar i Bruto.
AMALIJA, svome suprugu generalu: Dozvoli mi, dragi, da ti
predstavim gospodu rimske generale! Jedan je spalio Rim, a
drugi je ubio prvoga ili prvi drugoga, a svakako to je bilo u
Rim u. M artove Ide, znaš, historijski datum , gospoda su moji
dobri prijatelji, gospoda su kavaljeri, prate me na prom enadi,
a to je moj četvrti suprug, general Bramarbas, i on je ubijao
ljude po raznim zemljama.

11 0
 Cezar, Bruto, barun Silvestar, Amalija, general Bramarbas,
gospođa Klotilda, Bernardo, Orlando, Tenor i Alfonzo rukuju
se ljubazno, kreveljeći se blesavo uz društvenu graju bez repa i
bez glave. Udar anđeoskih fanfara koje najavljuju interastro-
vizionarnu reportažu sa Proximae X Sanctae Crucis.
Kaskade električnih slova na paravanu za reklame. Nebo se
zamračilo uz pratnju orgulja i gromova, sijevaju munje, kaska­
de električne reportaže djeluju patetično, biblijski.
GLAS MEGAFONA: Interastrovizija prenosi reportažu sa ratišta na
Proximi X Sanctae Crucis. O rionska Arm ada, koja drži u
svojim rukam a tri zvjezdana arhipelaga, prebacila se preko
Genezaretske galaksije, stižu sve noviji i noviji odredi Luna-
tika i Selenita, N eptunaca i Saturnijanaca, starih oprobanih
veterana koji su prvi izvršili prodor u smjeru A ndrom ede i
Kasiopeje. Situacija je kritična.
Tu grmljavinu megafona prati na ekranu varijanta scene sa
kote 313. Svi vojnici u kostimima astronautskim tipaApolo 12.
Vizionarna igra iz rova na koti 313 naAndromedi. Astronauti
pod kacigama u komandantskom zaklonu. Repertoarje isti kao
i na koti 313. Godina za godinom, stoljeće za stoljećem, milenij
za milenijem, vječnost.
GLAS TELEFONISTA: Kota 313, položaj neprom ijenjen, sedam-
desetisedam m ilijuna m rtvih, sedam stotina m ilijuna ranje­
nih, ne znam o gdje smo, gubim o orijentaciju u prostoru i u
vrem enu, po frontnim bordelim a nem a dovoljno seksualnog
provijanta, treba nam muzike, plehm uzike, ciganske m uzi­
ke, pošaljite nam nekoliko raketa rum a, sedamdeset m ilijuna
m rtvih, m olim o nove pošiljke molitvenika, zdravo, M arijo,
milosti puna, moli za nas grešnike i u čas smrti naše, amen.
Korovi bogomoljaca pjevaju Litanije lauretanske.
Glas telefonista prate orgulje, zvona i Schubertova »Ave, Ma-
ria«.

111
GLAS BERNARDA, u megafonu: Pitam o se, gospodo, što se zbiva
s čovjekom danas i ovdje?
Jednoglasni pljesak čitavog nebeskog ansambla koji je očaran
grandioznosću eksplozija. Publika je ushićena. Uzvici: Bravis-
simo!
GLAS BERNARDA, u megafonu: Pitam o se, gospodo, šta se zbiva
s čovjekom danas i ovdje? Evo ga gdje se snizio do kanibala,
kulturna sramota, a to traje već pet hiljada godina, pedeset
hiljada godina, petsto hiljada godina, iz dana u dan, petsto-
tina hiljada dana, a knjige se pišu i knjige se pale već
sedamdeset hiljada godina, osuđuje se na sm rt dostojanstvo
ljudske pameti, pjevaju se ditiram bi zločinu i tiraniji!
Glasovi bogomoljaca i kartaša, u koru. Grme eksplozije.
BERNARDO: Kakav je to glas?
ORLANDO: Glas vapijućega u opereti!

112
DODATAK
Napomena priređivača

Lut u raj nastao je kao scenarij za film koji je režirao M ario

Fanelli. Krleža je taj svoj »nebeski dramolet« pisao u toku 1968,
a završio gaje početkom siječnja 1969 (vidi dnevnički zapis 10.
I. 1969). Objavio ga je potom u časopisu Forum (1970, 1-2);
u sarajevskom izdanju Sabranih djela pojavljuje se 1981. u
sklopu dram ske zbirke Legende.
Krleži su godinam a nuđeni različiti scenaristički projekti
načinjeni po predlošcim a njegovih proznih i dram skih teksto­
va. O sobito je u nastojanju da ekranizira Krležine tekstove bio
uporan V ladim ir Pogačić koji je početkom 1950-ih uz Krleži-
no dopuštenje napisao scenarij prem a pripovijetci Sprovod u
Teresienburgu (projekt nije realiziran jer se tadašnje filmske
kuće nisu htjele upustiti u složen projekt skupe kostim irane
povijesne dram e), potom je u dogovoru s Krležom (E. Cengić,
S Krležom iz dana u dan. Post mortem I, 1990, str. 125-147)
načinio i nekoliko varijanti scenarija prem a rom anu Povratak
Filipa Latinovicza; radio je i na scenariju prem a Vražjem otoku,
ali Krleža tim scenarijima nije bio zadovoljan.
Zasigurno je upravo nezadovoljstvo načinom kako su scena­
risti i filmski redatelji pristupali priređivanju njegovih djela za
filmski i televizijski medij potaknulo Krležu da se sam okuša
kao filmski scenarist. O tom e svjedoči i autorska bilješka
objavljena na kraju scenarija u prvotisku toga teksta u časopisu
Forum:
»Novelu Cvrčakpod vodopadom dram aturški je obradio pisac
s nam jerom da m nogobrojnim dram atizatorim a svojih tekstova

115
pokaže kako bi, po njegovom subjektivnom mišljenju, trebalo
da se rade te stvari. Film ne će da bude veristički, ni neoreali­
stički. Simbolika teme jeste ’m acabre’, više-m anje na granici
crnoga hum ora, ali sama kompozicija, bez obzira na to što se
igra po m otivu sm rti i um iranja, ne treba da djeluje depresivno
ni m račno. Partitura svira se duhovito i vatreno, sa živim
tem peram entom , a, prije svega i nadasve, duhovito. Fantastika
izm eđu smijeha i luckaste groze raste postepeno, završavajući u
rajskoj opereti.
Sto se dužine dijaloga tiče, uči nas staro iskustvo da ni jedna
riječ izgovorena sa scene ili na platnu nije preduga ako je
glumac izgovara sugestivno.
Sve što zvuči mrtvo neka se briše bez milosti. Dijalozi ovog
scenarija pisani su i za norm alnu pozornicu i, po subjektivnom
mišljenju pisca, m ogu biti igrani i na kazališnim daskama.«
O sim novele Cvrčak pod vodopadom, kao predložak za sce­
narij poslužio je i dijaloški fragm ent Finale. Pokušajpedesetvje-
kovne sinteze iz političkog eseja Deset krvavih godina. O dstupa­
nja od polaznih tekstova vrlo su velika, što bi moglo značiti, s
obzirom na to da Krleža svoj scenaristički rad navodi kao
egzemplaran za buduće scenariste, da se autor u biti ne protivi
ni znatnim intervencijam a ako su one u duhu izvornih autor­
skih intencija. Krleža, m eđutim , inzistira na očuvanju elem en­
tarnih osobina stila, eksplicitno navodeći duge dijaloge kao
jednu od bitnih specifičnosti vlastitoga autorskog izraza.
Budući da su mišljenja kritike i publike o vrijednosti scena­
rija i samoga filma bila podijeljena, Krleža se osjetio ponukanim
da detaljnije obrazloži vlastite nazore o filmskoj um jetnosti i
pisanju scenarija. Prem da je u načelu odbijao razgovore s
novinarim a, u povodu Puta u raj razgovarao je s novinarim a
vodećih zagrebačkih i beogradskih novina tumačeći svoju kon­
cepciju »literarnog filma« (razgovori s M . M odrinićem , M.
Staryjem i S. O stojićem zajednički su prezentirani u časopisu
Filmska kultura, 1973, 87 -8 8 , pod naslovom Krleža i film).

116
 Film Put u raj snim ljen je 1970. u produkciji Jadran filma
iz Zagreba i Radio televizije Zagreb (redatelj M . Fanelli; gl.
uloge B. Buzančić i Lj. Tadić). Kazališna praizvedba bila je 25.
X. 1973. u zagrebačkom H N K -u (redatelj D . Radojević; gl.
uloge V. D rach i J. Ličina). Predstava je izvedena i u osječkom
H N K -u 1985. godine (redatelj G. Paro; gl. uloge Z. Zoričić i
V. Drach).
U sarajevskom izdanju Sabranih djela scenarij Put u raj
integriran je u dram sku knjigu Legende. T o rješenje nije naj­
sretnije jer je porem etilo jednu odavno definiranu, kom pozi-
cijski zaokruženu cjelinu koja obuhvaća dram ske tekstove na­
stale u najranijem razdoblju Krležina stvaralaštva, tekstove
simbolističkog i avangardističkog prosedea. Po dramskoj struk­
turi, a i vrem enu nastanka, Putu raj najbliži j eAreteju, ali tekst
Areteja čini čvrstu kom pozicijsku cjelinu s Pogovorom za dvije
drame o Areteju i o Jurju Krizaniću pa bi tiskanje Puta u raj u
istoj knjizi s Aretejem porem etilo koherenciju te dram sko-ese-
jističke knjige. Stoga u ovom izdanju scenarij (odn. dramski
tekst) Put u raj donosim o u zasebnoj knjizi.

117
Kazalo

P U T U RAJ, filmski s c e n a r i j .......................................................... 5

DOD ATAK
Napomena p riređ iv ača..............................................................115

119
 NAKLADA LJEVAK
M A TICA HRVATSKA
HRV ATSKA AKADEM IJA Z N A N O S T II U M JE T N O S T I
Djela Miroslava Krleže
Svezak šesnaesti

M IRO SLAV KRLEŽA

Put u raj

Za nakladnike
Zdenko Ljevak / Josip Bratulić / Ivo Padovan
Likovno oblikovanje Luka Gusić
Priprem a Kolumna d.o.o., Zagreb
Tiskanje dovršeno u ožujku 2002.
u tiskari Zrinski, Cakovec

ISBN
953-178-506-6
953-150-649-3