Elektron

Elektron je negativno nabijena, stabilna subatomska Elektron

čestica. Elektron je uz proton i neutron jedna od sastavnih
čestica atoma. Pripada fermionima i leptonima, najlakši
je od tri otkrivena električki nabijena leptona. Valna
duljina λ elektrona zadana de Broglievom relacijom:

gdje je: v - brzina elektrona, h - Planckova konstanta, me

- masa elektrona. Najčešće se elektroni oslobađaju iz
atoma, molekula ili kristalne rešetke obasjavanjem
svjetlošću, izlaganjem rendgenskomu zračenju ili
elektronima, zagrijavanjem na visoke temperature i
Crookesova cijev: elektroni putuju ravno s lijeve strane
slično. Atomske jezgre izbacuju elektrone u obliku beta- gdje je katoda, na desnu stranu gdje je anoda (žica na
zračenja (radioaktivnost); elektroni nastaju i u nizu dnu cijevi desno). Kao dokaz struje elektrona postavljen
procesa među elementarnim česticama. Par elektron- je Malteški križ koji baca sjenu na desnu stranu cijevi.
antielektron nastaje iz visokoenergijskoga gama-kvanta Kompozicija: Elementarna čestica
(energije iznad 1 MeV). [2] Čestična Fermion
statistika:
Grupa: Lepton
Porodica: Prva
Sadržaj Međudjelovanje: gravitacijsko,
elektromagnetsko, slabo
Svojstva
Simbol(i): e⁻, β⁻
Opća svojstva
Antičestica: Pozitron (antielektron)
Dualna priroda elektrona Teoretiziran: Richard Laming (1838.–
Električni naboj 1851.), G. Johnstone Stoney
(1874.) i ostali
Povijest istraživanja
Otkriven: Joseph John Thomson
Elektronska teorija (1897.)
Emisija elektrona Masa: 9,109 382 15(4 5)×10−31 kg
Termionska emisija
5,485 799 094
Fotoelektrična emisija −4
3(23)×10 u
Sekundarna emisija [1 822,888 502 04(7 7)]−1
Emisija električnim poljem u
Elektronski uhvat 0,510 998 910 (13)
MeV/c2 [1]
Izvori
Električni naboj: −1 e

Svojstva −1,602 176 487

(40)×10 −19 C
−4,803×10 −10 esu
Opća svojstva
Opća svojstva su elektrona: Magnetski −1,001 159 652 181 11 μB
moment:
masa elektrona: Spin: 1⁄2

elementarni električni naboj:

spin:

magnetski moment:

gdje je: h - Planckova konstanta, c - brzina svjetlosti.

Ogib ili difrakcija elektrona je pokazala da se
elektroni ponašaju i kao čestice i kao valovi
Dualna priroda elektrona (dualizam).

Podrobniji članak o temi: Dualizam (fizika)

U svojoj doktorskoj tezi iz 1924. uveo je hipotezu o

elektronskim valovima, odnosno pretpostavio da
elektronima u pokretu treba pridružiti i valna svojstva.
Prije njega, zahvaljujući Einsteinovom objašnjenju
fotoelektričnog učinka i Planckovom objašnjenju
zračenja apsolutno crnog tijela, ukazala se nužnost da se
zrakama svjetlosti (elektromagnetsko zračenje) pridruže
i čestična svojstva. De Broglie je stoga postavio obrnuto
pitanje: "Ako svjetlost osim valnih posjeduje i čestična
svojstva, da li onda česticama supstancije, kao što su,
na primjer, elektroni, treba također, osim čestičnih,
pridružiti i valna svojstva?" Prikaz električnog polja koje okružuje pozitivni
(crveno) i negativni (plavo) električni naboj.
Ovu njegovu pretpostavku o valnim svojstvima čestica
znanstvena je javnost u prvi mah primila sa nevjericom,
pa čak i sa podsmijehom. Međutim, njegovu teoriju su potvrdili L. Germer i C. J. Davisson 1927. u pokusu
kojim je dokazana ogib ili difrakcija elektrona na kristalima. Difrakcijska slika je bila dokaz valne prirode
elektrona. Za rad na valnoj mehanici i za otkriće valne prirode elektrona dobio je Nobelovu nagradu za
fiziku 1929. Jedna od primjena njegovog otkrića je elektronski mikroskop, koji je imao mnogo veću
rezoluciju od optičkih mikroskopa jer je valna dužina elektrona mnogo kraća od valne dužine svjetlosti. De
Broglieova hipoteza postala je tako jedan od osnovnih postulata nove valne ili kvantne mehanike, ali također
uvela u fiziku i problem takozvanog valno-čestičnog dualizma. Kao prikaz ove pojave danas se najčešće
navodi pokus ogiba elektrona na dvostrukom prorezu.

Interesantno je primijetiti da u svojim kasnijim istraživanjima de Broglie nije došao ni do jednog rezultata,
koji bi bio bar približno jednak ovom njegovom izuzetnom otkriću, do kojega je došao radeći na svojoj
doktorskoj disertaciji.
Električni naboj

Podrobniji članak o temi: Električni naboj

Električni naboj ili količina elektriciteta (oznaka q ili

Q) je fizikalna veličina koja opisuje temeljno svojstvo
čestica koje uzajamno djeluju električnim silama.
Određuje se kao umnožak električne struje I i vremena
njezina protjecanja t:

Mjerna jedinica električnoga naboja je kulon (C).

Postoje dvije vrste električnoga naboja, pozitivni i Istoimeni električni naboji se djelovanjem
negativni, koji su po svojim učincima suprotni. Čestice elektrostatičke sile odbijaju, a naboji suprotnog
predznaka privlače.
ili fizikalna tijela nabijena istoimenim električnim
nabojem međusobno djeluju odbojnom silom, a čestice
ili tijela nabijena raznoimenim električnim nabojem se
privlače. Električki nabijene čestice u mirovanju
stvaraju električna polja, a električki nabijene čestice u
gibanju stvaraju električna, elektromagnetska i
magnetska polja. Dogovorno je označen kao pozitivan
onaj električni naboj što ga trenjem dobije stakleni štap,
a kao negativan, električni naboj proizveden trenjem na
štapu od smole. Atomi su električki neutralni i većina
tvari na Zemlji je električki neutralna. Tvari postaju
električki nabijene kad se u njima razdvoje različito
nabijene čestice, to jest kad se pojedini elektroni izdvoje
iz atoma. Nositelji negativnoga električnoga naboja
najčešće su elektroni, a nositelji pozitivnoga naboja
najčešće su atomi kojima nedostaje jedan ili više
elektrona (ion) odnosno, na subatomskoj razini, protoni.
U pojednostavljenom Bohrovom modelu atoma
Električni naboji tijela uvijek su višekratnici vodika, Balmerova serija nastaje skokom elektrona
elementarnog električnog naboja elektrona e = – na drugu energetsku razinu (n=2). Prikazana je
emisija svjetlosti. Prijelaz elektrona prestavlja H-
1,602177 · 10–19 C. Jedine do danas poznate čestice
alfa, prvu liniju Balmerove serije, valne duljine 656
koje mogu imati električni naboj manji od naboja
nm.
elektrona su kvarkovi. [3] Električni naboj je temeljno
očuvano svojstvo nekih subatomskih čestica, koje
određuje njihovu elektromagnetsku interakciju. Električki nabijena materija utječe na, i stvara,
elektromagnetska polja. Međudjelovanje između naboja i polja je izvor jedne od četiri fundamentalne sile, i
to elektromagnetske sile.

Povijest istraživanja
Prvi je Tales iz Mileta (600 pr. Kr.) pisao da jantar (grč. ἤλεϰτρον, ḗlektron), kada se tare, privlači sitne
čestice tvari, a W. Gilbert otkrio je da i druge tvari, a ne samo jantar, imaju električno svojstvo. Pojavu
električnoga odbijanja prvi je 1672. opazio Otto von Guericke, a 1663. konstruirao je prvi elektrostatički
stroj na trenje. Razliku među vodičima i izolatorima otkrio je Stephen Gray. Francuski kemičar C. F. C. du
Fay utvrdio je 1734. različitost električnog naboja nastalog trljanjem stakla od naboja nastalog trljanjem
smole, a G. Ch. Lichtenberg nazvao je pozitivnim električni naboj nastao trljanjem stakla. Oko 1747. B.
Franklin konstatirao je da se pri trenju stvaraju uvijek
jednake količine pozitivnog i negativnog električnog
naboja. Istraživanjem sila koje djeluju među električnim
nabojima bavili su se H. Cavendish i J. Priestley, a
zakon o ovisnosti privlačne ili odbojne sile o nabojima i
udaljenosti među nabojima, a osnovi pokusa
formulirao, Ch. A. de Coulomb, pa se po njemu mjerna
jedinica električnog naboja naziva kulon (C).
Prema Coulombovu zakonu sila F koja djeluje između
dvaju točkastih električnih naboja q1 i q2 razmjerna je
produktu obaju naboja, a obrnuto razmjerna kvadratu Comptonov učinak: foton valne duljine koji dolazi
njihova razmaka r: s lijeve strane, sudara se sa slobodnim elektronom,
pa se zatim stvara novi foton valne duljine koji
se raspršuje pod kutem .

gdje je: ε0 - dielektrična permitivnost vakuuma. Sila je

najjača u vakuumu, a slabija u svim drugim sredstvima:
[4]

Putanja čestice u magnetskom polju u ovisnosti o

predznaku električnog naboja: elektron ima
negativan q tako da putanja ide prema gore.

Električna struja je usmjereno gibanje slobodnih

elektrona.
 Prikaz fotoelektričnog učinka.

Vodikove atomske orbitale na različitim

energetskim razinama. Svijetlija područja pokazuju
mjesta gdje se elektron najvjerovatnije može naći.

gdje je: εr - relativna dielektrična permitivnost nekog sredstva ili tvari, ε - dielektrična permitivnost (ili samo
permitivnosti) tvari.

Sila F je vektor, pa je i jakost električnog polja E vektorska veličina, a kao smjer električnoga polja uzima se
onaj smjer u kojem djeluju sile na pozitivni naboj. Električno polje može se opisati i skalarnim veličinama,
potencijalima V. Električni naboji mogu pod utjecajem električnih sila obavljati mehanički rad, a to znači da
u svakoj točki polja električni naboj q ima izvjesnu potencijalnu energiju (električni potencijal) s obzirom na
neku referentnu točku u polju kojoj se pripisuje potencijal φ = 0. To je obično vrlo udaljena točka u polju ili
Zemlja. Sve točke u polju koje imaju isti potencijal leže na ekvipotencijalnim plohama.

Za električni naboj q električni potencijal V neke točke na udaljenosti r iznosi:

Budući da je razlika potencijala među dvjema točkama
u elektrostatičkom polju jednaka električnom naponu
među tim točkama, to će u elektrostatici, gdje naboji
miruju, sve točke nekog vodiča biti na istom
električnom potencijalu, jer bi inače zbog napona došlo
do gibanja naboja. Iz odnosa Uab = Va – Vb proizlazi da
se električni potencijal i električni napon mjere istom
mjernom jedinicom volt (V), a jakost električnog polja
mjeri se u voltima po metru (V/m).

Elektron je prva otkrivena subatomska čestica. Kako bi

objasnili Faradayev zakon elektrolize i atomsku
strukturu materije, George Johnstone Stoney i Hermann
von Helmholtz pretpostavili su (1881.) da se elektricitet
pojavljuje samo u višekratnicima osnovnog iznosa.
Godine 1891. Johnstone Stoney je predložio naziv
elektron za osnovni iznos električnoga naboja. Poslije se
taj naziv počeo primjenjivati za čestice u katodnom
zračenju, to jest za čestice atomskog omotača. Katodno
zračenje čine snopovi iz katode izbačenih atomskih
elektrona u katodnoj cijevi. Otkrio ga je Julius Plücker
1858., ali je konačna spoznaja da su to snopovi
nabijenih čestica uslijedila tek potkraj 19. stoljeća.
Otklanjanje katodnog zračenja u magnetskom polju
(William Crookes, Jean Baptiste Perrin) dalo je naznake
da ga čine negativno nabijene čestice. Godine 1896.
Hendrik Antoon Lorentz je objašnjavao cijepanje
spektralnih linija u magnetskom polju (Zeemanov
učinak) pretpostavkom o elektronu kao sastavnom dijelu
atoma. Pokusi Josepha Johna Thomsona pokazali su da
je specifični električni naboj (e/m) čestica u katodnom
zračenju neovisan o materijalu katode i o načinu na koji
su čestice izbačene; i da je masa elektrona oko 1/1840 Elektronski uhvat.
dio mase vodikova atoma. Thomsonovi radovi i
zaključak da je elektron sastavna čestica svih atoma
smatraju se otkrićem elektrona (1897.). Točan iznos elementarnoga električnog naboja elektrona izmjerio je
Robert Andrews Millikan (1909.). James Clerk Maxwell u svojoj je teoriji elektromagnetizma otkrio da je
elektromagnetsko polje tromo. Na osnovi te teorije Lorentz je 1895. elektron zamislio kao kuglicu u kojoj je
električni naboj, a okružena je električnim poljem ukupne energije E. Na osnovi Einsteinove relacije
E = mc², pretpostavivši dakle da je tromost (masa) elektrona posljedica tromosti njegova električnog polja,
Lorentz je izračunao (takozvani klasični) polumjer elektrona r = e²/mec² = 2,82 · 10–15 m. Ernest
Rutherford je otkrio atomsku jezgru (1911.), Niels Bohr (1913.) je postavljanjem kvantnih uvjeta za gibanje
elektrona objasnio stabilnost i jednakost atoma i optičke spektre.

Kvantna mehanika (Louis de Broglie 1924., Werner Karl Heisenberg, Erwin Schrödinger 1925.) pronalazi
novo svojstvo elektrona: valno gibanje, koje potvrđuje difrakcija elektrona na kristalnoj rešetki. Elektron se
ponaša kao val (dualizam), kojemu je valna duljina određena de Broglieovom relacijom λ = h/mev i kao mali
zvrk sa spinom h/4π i magnetskim momentom eh/4πmec (George Eugene Uhlenbeck 1925.) te da se u
višeatomskim sustavima elektroni raspoređuju u dozvoljena kvantna stanja samo po jedan u pojedino stanje
(Paulijevo načelo).
Relativistička kvantna mehanika (Paul Dirac, 1928.) donosi Diracovo otkriće simetrije s obzirom na izmjenu
električnoga naboja čestice. Dirac pretpostavlja postojanje pozitrona (pozitivno nabijenog elektrona, to jest
antielektrona). Carl David Anderson je otkrio 1932. pozitrone u kozmičkom zračenju. Primjenjujući kvantne
zakone na elektromagnetsko polje, Wolfgang Pauli postavio je (1928.) Paulijevo načelo, tvrdnju da se svaki
elektron u atomu nalazi u drugome kvantnom stanju. Mjerenje pomaka dvaju stanja u vodiku, takozvanog
Lambova pomaka (Willis Eugene Lamb 1947.), i precizno mjerenje magnetskoga momenta elektrona
(Polykarp Kusch i Henry Foley 1947.) utvrdili su malo (0,12%) odstupanje od Diracove teorije. Moderna
mjerenja magnetizma elektrona najpreciznija su mjerenja uopće. Nobelova nagrada za fiziku za godinu
1989. dodijeljena je Hansu Georgu Dehmeltu za mjerenje magnetizma elektrona s točnošću od dvanaest
znamenki. Kvantna elektrodinamika objasnila je na primjer proizvodnju parova elektron-pozitron s pomoću
fotona veće energije i Comptonov učinak.

Elektronska teorija
Poznato je da su najmanje čestice materije molekule i atomi. Međutim, atom nije nedjeljiv, kako se prije to
mislilo, već se sastoji od atomske jezgre oko koje kruže velikim brzinama još manje čestice koje se zovu
elektroni. Atom možemo usporediti sa Sunčevim sustavom u kojem planeti kruže oko Sunca. Atomi su
sastavljeni od atomske jezgre i elektrona koji kruže oko te jezgre, samo se međusobno razlikuju po veličini
jezgre i po broju elektrona. Najjednostavniji atom je atom kemijskog elementa vodika kod kojeg oko jezgre
kruži samo jedan elektron. Najveći je atom koji se nalazi u prirodi atom elementa uranija kod kojeg oko
jezgre kruže 92 elektrona.

Elektron je najsitnija negativna čestica u atomu, to jest on je negativno električan, dok je atomska jezgra
pozitivno električna.

Ima tvari kod kojih su elektroni u atomu čvrsto vezani uz atomsku jezgru tako da se ne mogu od nje odijeliti
na jednostavan način. Te tvari nisu sposobne za vođenje elektriciteta (električni izolatori). Kovine imaju
takav sastav da kod njih nisu svi elektroni vezani uz atomsku jezgru, već ima i slobodnih elektrona koji se
lako gibaju između molekula kovine. Električna struja je usmjereno gibanje slobodnih elektrona.

Ako neko fizikalno tijelo ima potpun broj svojih elektrona, kaže se da je to tijelo električni neutralno. Zbog
različitih okolnosti atom nekog tijela može izgubiti nešto od svojih slobodnih elektrona, pa će ostatak atoma
biti pozitivno električan. U protivnom slučaju, ako atom primi nešto suvišnih elektrona, on će biti negativno
električan. Ovakvi, električki nabijeni atomi, bilo pozitivno ili negativno, zovu se ioni. Ima, dakle,
pozitivnih i negativnih iona. Pozitivni ioni zovu se kationi jer se gibaju prema negativnoj elektrodi ili katodi,
a negativni ioni zovu se anioni jer se gibaju prema pozitivnoj elektrodi ili anodi. Ionizirani mogu biti ne
samo pojedini atomi nego i međusobno povezane grupe od dva ili više atoma. To su složeni ili kompleksni
ioni. [5]

Emisija elektrona
Emisija elektrona je oslobađanje elektrona iz metalnih (i nekih drugih) elektroda. Izlazak slobodnih
elektrona iz metala sprječava energijska barijera (površinska struktura koja elektronima onemogućava
prijelaz bez utroška određene energije). Elektron može izaći iz površine elektrode tek kada njegova energija
postane veća od izlaznoga rada (energija koju elektron mora utrošiti kako bi izišao iz metala) što se postiže
zagrijavanjem, obasjavanjem i drugim.

Termionska emisija
Termionska emisija ili termoionska emisija postiže se grijanjem (žarenjem) elektrode (katode). Za tu su
emisiju, koja se primjenjuje u elektronskim cijevima, osobito prikladni materijali volfram, torij, barij,
ponekad pokriveni oksidima.

Fotoelektrična emisija

Podrobniji članak o temi: Fotoelektrični učinak

Fotoelektrična emisija nastaje kada fotoni svjetlosti koja pada na površinu elektrode (fotokatode) predaju
svoju energiju elektronima i time omoguće njihov izlazak. Slično djeluju i druga zračenja.

Sekundarna emisija

Sekundarna emisija nastaje kada se energija iona, nestabilnih atoma ili ubrzanih elektrona (energije 10 do
20 eV) prenese na elektrone metalnih elektroda, koji nakon ulijetanja tih čestica na elektrodu izlaze u većem
broju iz nje.

Emisija električnim poljem

Emisija električnim poljem nastupa kada na hladnu elektrodu djeluje vanjsko električno polje velike
jakosti. U tom slučaju elektroni kroz energijsku barijeru prolaze tuneliranjem. Oštri bridovi i šiljci pomažu
takvu emisiju.

Elektronski uhvat
Podrobniji članak o temi: Elektronski uhvat

Elektronski uhvat je obratni ili inverzni β (beta) proces kao dio univerzalnoga slabog međudjelovanja
elementarnih čestica, pri kojem atomska jezgra apsorbira elektron iz atomske ljuske (najčešće K-ljuske, pa
se govori o K-uhvatu) uz emisiju neutrina:

p + e- → n + νe

Na tom se procesu temelji opažanje supernove, gdje udarni val emitiranih neutrina raznese zvjezdani plašt.
Elektroni mogu biti uhvaćeni i u orbitu atoma, molekule ili iona. [6]

Izvori
1. P.J. Mohr, B.N. Taylor, and D.B. Newell: "The 2014 CODATA Recommended Values of the
Fundamental Physical Constants". This database was developed by J. Baker, M. Douma, and
S. Kotochigova. National Institute of Standards and Technology, Gaithersburg, MD 20899.
2. elektron, [1] (http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=70086) "Hrvatska enciklopedija",
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2017.
3. električni naboj (količina elektriciteta), [2] (http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=1
7585) "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr,
2017.
4. Coulombov zakon, [3] (http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=12611) "Hrvatska
enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2015.
5. Velimir Kruz: "Tehnička fizika za tehničke škole", "Školska knjiga" Zagreb, 1969.
6. elektronski uhvat, [4] (http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=17659) "Hrvatska
enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, 2017.

Čestice u fizici
Kvarkovi u·d·c·s·t·b
Fermioni
Leptoni e- · e+ · μ- · μ+ · τ- · τ+ · νe · νe · μe · μe · τe · τe
Bozoni Baždarni γ · g · W± · Z
Elementarne Ostale duhovi
čestice Gaugino gluino · gravitino
Superpartneri aksino · bozino · chargino · higgsino ·
Hipotetske Ostali
neutralino · sfermion
A0 · dilaton · G · Higgsov bozon · majoron · tahion · X · Y ·
Ostale
W' · Z' · sterilni neutrino
Barioni / Hiperioni N (n · p) · Δ · Λ · Σ · Ξ · Ω
Hadroni π · ρ · η · η′ · φ · ω · J/ψ · ϒ · θ · K · B · D
Mezoni / Kvarkoniji
·T
atomske jezgre · atomi · egzotični atomi (pozitronij · mionij · onij) ·
Složene Druge
molekule
Egzotični barioni dibarion · pentakvark
Egzotični hadroni
Hipotetske Egzotični mezoni glueball · tetrakvark
Ostale mezonska molekula · pomeron
Davydov soliton · eksciton · magnon · fonon · plazmaron · plazmon · polariton ·
Kvazičestice
polaron · roton
popis čestica · popis kvazičestica · popis bariona · popis mezona ·
Popisi
kronologija otkrića čestica
Hadronska tvar - en:Book:Hadronic Matter · Čestice standardnog modela -
Wikipedia books
en:Book:Particles of the Standard Model

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Elektron&oldid=5519324"

Ova je stranica posljednji put uređivana dana 27. travnja 2020. u 18:28.

Tekst je dostupan pod licencijom Creative Commons Imenovanje/Dijeli pod istim uvjetima; dodatni uvjeti se mogu
primjenjivati. Pogledajte Uvjete uporabe za detalje.