A

 Autokefalna Crkva (grč. autos = sam, kefale = glava) - naziv je u pravoslavnim i u istočnim
pravoslavnim Crkvama, za samostalnu Crkvu koja ne ovisi o nekoj drugoj Crkvi. Riječ je o
mjesnoj Crkvi koja predstavlja narod Božji sabran u jednom mjestu, pod vodstvom biskupa koji
ima apostolsko nasljedstvo. Neka Crkva priznaje se autokefalnom ako ima sabor mjesnih
biskupa (episkopa) koji su njezina jedina kanonska vlast, ako bira svoga poglavara
(arhiepiskopa ili patrijarha), ako ima određeni teritorij pod svojom jurisdikcijom, ako posvećuje
sveto ulje (sveto miro) za sakrament miropomazanja. Takva Crkva postaje autokefalnom tek
kada joj takav status priznaju ostale pravoslavne Crkve. U novije vrijeme spore se Carigradska
patrijaršija i Ruska pravoslavna Crkva oko toga daje li autokefalnost nekoj Crkvi Carigradska
patrijaršija ili Crkva majka od koje se dotična Crkva odjeljuje.

 Ekumenizam (od grčke riječi oikoumene, "nastanjeni svijet") - izraz koji se koristi u smislu
pokreta ka vjerskom ujedinjenju. Ekumenizam znači nastojanje oko pomirenja, saradnje,
zbližavanja i jedinstva kršćanskih crkava. Dok se međureligijski dijalog odnosi na sve religije,
ekumenizam je dijaloški napor unutar kršćanskih crkava koji se temelji na ravnopravnosti i
zajedničkom zalaganju za mir i opće dobro. Veliki zalagatelj ekumenizma bio je papa Ivan
Pavao II. Za razliku od Unijaćenja (tj. prelaženje iz Pravoslavne crkve u Katoličku i obratno),
u ekumenizmu se naglašava ravnopravan dijalog među kršćanskim konfesijama, ono što je
pojedinim crkvama zajedničko i ide se za potvrdom duhovnoga i moralnog poslanja Kristove
Crkve. Ekumenizam je nastao u 19. stoljeću unutar protestantskih crkava (ekumenski pokret).
Unutar Katoličke crkve preteče ekumenizma u 19. stoljeću su: J.H. Newman, D. Mercier, J.J.
Strossmayer, a u 20. stoljeću benediktinci iz Chevetognea u Belgiji, dominikanski centar Istina
u Parizu, a svojim ekleziološkim radovima dominikanac Y.Congar. Nakon Drugoga
vatikanskog Koncila (1962.-1965.) Katolička Crkva prihvaća osnovna načela ekumenizma i
odriče se unijaćenja.

 Interdikt - u Katoličkoj crkvi, prema crkvenom, kanonskom pravu, razlikovali su se osobni

(lični) i lokalni (mjesni) interdikti. Lični su predstavljali popravnu kaznu kojom se vjernik ne
isključuje iz zajednice, ali mu se zabranjuje prisustvo vjerskim obredima. Crkvenom
službeniku se zabranjivalo obavljanje crkvenih dužnosti, bogoslužja i obreda (osim krštenja,
krizmanja, ispovedanja i pričešćavanja bolesnih i samrtnika), na određenom području. U
historiji se pojam češće upotrebljavao za lokalni interdikt, tj. kaznu dodijeljenu nekoj crkvi,
mjestu, kraju ili državi, sa zabranom svih crkvenih funkcija. Od srednjega vijeka interdikt je
bio snažno oružje papinstva protiv pojedinih država ili vladara u međusobnim sukobima (npr.
pape Inocenta III. protiv francuskoga kralja Filipa Augusta 1200. i engleskoga kralja Ivana
1208; pape Pavla V. protiv Republike Venecije 1606).
 K

 Križarski ratovi - srednjovjekovni sveti ratovi u kojima su pretežito sudjelovali kršćanski

vitezovi iz Francuske i Svetoga Rimskog Carstva. Cilj im je bio oslobođenje svetog grada
Jeruzalema od muslimanske vlasti, a trajali su oko 200 godina, u periodu između 1095. i 1291.
godine. Do tih ratova je došlo nakon što je pristup Palestini bio znatno otežan zbog seldžučkih
osvajanja polovicom 11. stoljeća u Maloj Aziji. Period prvih ratova poklopio se s usponom
papinske vlasti u kršćanskom svijetu, što je Katolička crkva nastojala dodatno osnažiti pa je
radi toga poticala novi žar vjerske obnove među vjernicima. Prvi organizirani sukob kršćanskih
ratnika protiv seldžuka izbio je nakon što je papa Urban II. (1088.-1099.), na crkvenim
saborima u Piacenzi i Clermontu, održanima 1095. godine, pozvao na rat protiv muslimana za
oslobođenje Jeruzalema, obećavši sudionicima oprost od svakoga grijeha. Njegov su poziv
prihvatili brojni zapadnoeuropski velikaši, a potom i širi društveni slojevi. Početkom 14.
stoljeća bilo je nekoliko pokušaja ponovnog pokretanja križarskih ratova, ali su ostali
neostvareni. Od druge polovice 14. stoljeća ideja križarskih ratova sve se više preusmjerava na
pohode organizirane s ciljem zaustavljanja turskih prodora (pohodi hrvatsko-ugarskih kraljeva
Žigmunda i Vladislava I. i dr.) u Europu. Neke kampanje, koje su trajale sve do 15. stoljeća,
vođene su i u Španjolskoj te protiv slavenskih poganskih naroda, te poganskih naroda na
Baltiku, Židova, pravoslavaca, Mongola, Katara, Staroprusa, Husita, Valdenzijanaca i
političkih neprijatelja papinstva. Izraz je ostao sačuvan i u 16. stoljeću, a označavao je
katoličko širenje izvan Europe uglavnom protiv pogana, heretika i naroda koji su bili
predmetom izopćenja s mješavinom vjerskih, političkih i ekonomskih razloga. Križarski su
ratovi snažno utjecali na razvoj evropske trgovine s Istokom, u čemu su prednjačili primorski
gradovi Genova i Venecija, koja se osim trgovine bavila i prijevozom križara do Svete zemlje.
Ratovi su doveli i do povećanog znanja arapske i grčke kulture, do porasta obrtništva i razvoja
gradova te do pojave bankarstva. S križarskim ratovima, u opticaj ulaze i grbovi kao oznake
vladarskih i velikaških obitelji.
 Kain i Avelj - Adam i Eva su nakon izlaska iz edenskog vrta dobili mnogo djece. Njihov prvi
sin se zvao Kain i postao je zemljoradnik, a drugi se zvao Avelj i postao je pastir. Jednog dana
su Kain i Avelj prineli žrtve Jehovi. Jehova je bio zadovoljan žrtvom koju je Avelj prinijeo
(najbolje ovce iz svog stada), ali Kainovom žrtvom nije bio zadovoljan (zrno lana). Kain se
zbog toga mnogo naljutio. Jehova je upozorio Kaina da ga to može navesti da uradi nešto loše,
ali Kain se na to nije obazirao. On je pozvao Avelja da pođe s njim u polje. Dok su bili sami,
napao je svog brata i ubio ga. Jehova je kaznio Kaina tako što ga je otjerao daleko od porodice.
Više nikada nije smeo da se vrati kući. Priča o Avelju i Kainu je priča o prvom ubistvu na
Zemlji. Kain je bio prvi čovek rođen na mladoj Zemlji, a Avelj prvi čovek koji je na toj Zemlji
umro.
Islam - priča o prinošenju žrtava Ademovih sinova Kabila i Habila izložena je u petoj suri
Kur'ana (El Maida, Ajati 27-31). U Kur'anu se pripovijeda kako su Ademovi sinovi prinosili
žrtvu, i žrtva je primljena od samo jednog brata. Kabil, čija je žrtva odbijena, zaprijetio je bratu
da će ga ubiti. Habil je odgovorio da ne bi pružio ruku svoju prema njemu da ga ubije, jer se
boji Allaha, a ubica će dospjeti u vatru pakla. Nakon ubistva Kabil se pokajao. Nakon tog
događaja, sinovima Izraela je bilo zabranjeno da ubijaju.
Ovaj siže dopunjuje predanje, koje ulazi u judejske legende. Prema njemu, oba brata su imali
sestre bliznakinje i prema Adamovoj naredbi Kabil je morao da oženi Habilovu sestru, a Habil
Kabilovu. Međutim, Kabil umjesto da oženi Habilovu sestru Labudu, želio je svoju sestru
Aklimu, jer je bila ljepša. Spor između braće je trebalo da se riješi prinošenjem žrtve. Nakon
što je ubio brata, Kabil nije znao šta da radi sa tijelom i dugo ga je nosio u vreći na leđima.
 Tek nakon što je vidio vranu kako kopa po zemlji, Kabil je sahranio svog brata. Nakon sahrane,
Kabil je pored groba utisnuo štap u zemlju, iz koga je, prema legendi, izrastao hrast. Prema
narodnim legendama Južne Arabije, Kabilov grob se nalazi u Adenu u Jemenu. Prema drugoj
verziji, Kain je sahranjen u Kabulu u Avganistanu. Prema trećoj, na 50 kilometara od Damaska,
na uzvišenju Kasjun, nalazi se Džamija Habi Habil, poštovana od strane muslimana i Druza,
kao i mjesto gde je, prema predanju, sin prvog čoveka Adama Kain ubio brata Avelja. Pored
džamije iz 16. stoljeća nalazi se i Pećina prve krvi, gde se, prema legendi, desilo bratoubistvo.
Dužina sarkofaga u kojem je sahranjen Avelj iznosi sedam metara. To potvrđuje teoriju da su
ljudi ranije bili veoma visokog rasta.


 Mazdaizam - izvorni Mazdaizam je pručavao čistu samospoznaju i samoostvarenje kojim

čovek sam za sebe postiže spasenje i bogospoznaju. Izvorno učenje mazdaizma staro je više od
6.000 godina i bilo je drevno znanje ljudskih rasa od Sumera do doline Inda. Zaratustra je oko
600 g. pre n.e. izvršio najvažniju reformu tog učenja.
 P

 Pravoslavlje ili ortodoksija - jedno od glavnih ogranaka kršćanstva (uz katolicizam i

protestantizam) i druga je po veličini kršćanska crkva u svijetu. Prema procjenama ima između
225 - 300 milijuna sljedbenika. Termin pravoslavna ili ortodoksna za vjeru i Crkvu isticao se na
istoku da bi označio pristajanje uz pravovjerje i odbacivanje hereza. Antagonizam između
Rima i Carigrada, politika bizantskih careva (cezaropapizam), težnje Carigradskog patrijarha,
razlike u obredima, jeziku, formuliranju dogmi, crkvenoj disciplini (celibatu) itd., doveli su do
privremenog (864.-868.), te 1054. godine konačnog razilaženja pravoslavlja i zapadne
Rimokatoličke crkve tj. do crkvenog raskola (Velika šizma) 1054. godine. Od tada je bila
glavna državna crkva Bizantijskog carstva sve do njegova pada 1453. godine. Danas u
pravoslavlju postoji petnaest nezavisnih crkava (tzv. Autokefalne crkve). Na čelu im stoji
patrijarh ili arhiepiskop (tj. na čelu Pravoslavne Crkve je Patrijarh), te arhijerejski sabor ili zbor
svih episkopa. Najugledniji je Carigradski patrijarh koji nosi titulu Ekumenskog patrijarha.
Neovisna crkva dijeli se na eparhije kojima upravlja episkop, a eparhija se dijeli na parohije
kojima upravlja paroh. Stare istočne patrijaršije, Jeruzalemska, Antiohijska i Aleksandrijska,
gube u 7. stoljeću, širenjem islama, svoje značenje. Dakle, ona je teritorijalno organizirana na
biskupijskom, mjesnom i crkvenom planu. Smatra se "Jedinom, svetom, čestitom i apostolskom
crkvom" čija je glava Isus Krist. Temelj crkvene organizacije je liturgija kroz koju se izražava
međusobno jedinstvo svih mjesnih crkava (autokefalnih i autonomnih). Pravoslavlje se iz
Bizanta širi na Jugoistočnu Europu, Istočnu Europu, Armeniju i Gruziju. Za razliku od
Katoličke crkve, pravoslavlje je razvilo nacionalne i državne autokefalne crkve. U širem
smislu, pojam pravoslavlje može se odnositi i na pravovjernost odnosno ortodoksnost, u
suprotnosti s herezom odnosno krivovjerjem.
 Protestantizam - opći naziv za sva kršćanska vjerska učenja koja su se odijelila od
katolicizma nakon reformacije u 16. vijeku. Naziv dolazi od toga što su tada Luterove pristalice
protestovali protiv odluka katoličke crkve. Izvorno je bila obilježena dominantnim autoritetom
Biblije. Među ranim grupama glavni su bili luterani, kalvinisti i cvinglijevci, te Anglikanska
crkva koja je spajala katoličke i protestantske elemente. Naziv "protestantizam" obuhvatio je i
druge nekatoličke grupe od anabaptista i independentista do kvekera (Društvo prijatelja) i
metodista, koji su se pojavili kasnije. Pod pojmom (prvobitno političkim) protestanti u užem
smislu podrazumijevaju se pripadnici kršćanske konfesije nastale na njemačkom govornom
području u vrijeme reformacije, pa se zato povezuju prije svega sa Martinom Lutherom i
Philipp Melanchthonom. Protestantske su, dakle, samo luteranske i neke južnonjemačke crkve
reformirane tradicije prema Ulrich Zwingliu, ali ne i reformirane crkve kalvinističke (v. Jean
Calvin) tradicije, anglikanci, metodisti ili novije slobodne crkve. Općenito se smatraju
protestantskim oni konfesionalni pravci koji su se htjeli distancirati od katoličke kao glavne
crkve i stoga nisu prihvaćali, primjerice, autoritet Pape.
Protestantskim crkvama pripadaju:
1. Evangeličko-luteranske crkve (ili i "luteranske crkve" ili "luterani")
2. Evangeličko-reformirane crkve (ili i "reformirane crkve")
3. Sjedinjene crkve (ili i "sjedinjene crkve")
4. Evangeličke slobodne crkve sebe ubrajaju u protestantizam ,a vide se i kao "nasljednike
reformacije". Tu se ubrajaju primjerice baptisti, metodisti i adventisti sedmog dana.
 Puritanizam (lat. čistoća) - pokret je među engleskim protestantima iz 16. stoljeća kojima je
cilj bio održavanje crkve u evanđeoskoj čistoći, nasuprot Anglikanskoj crkvi. Puritanac je
moralno strog čovjek, koji odbacuje obična zadovoljstva. Uslijed progona u Europi, puritanci
su se tokom 17. stoljeća naselili u Sjevernoj Americi, pogotovo regiji Nova Engleska. Američki
puritanizam u 18. stoljeću je imao mnogo šire značenje od želje za reformiranjem Anglikanske
crkve, jer je puritanski pogled na svijet u Novoj Engleskoj imao velik utjecaj na čitav crkveni
život u Sjedinjenim Državama. Puritanci su bili vjerski reformatorski pokret unutar engleskih
protestanata krajem 16. i u 17. st., koji je tražio da se engleska crkva očisti od ostataka
katoličkog papizma, za kog su puritanci tvrdili da se zadržao nakon vjerskog kompromisa
postignutog na samom početku vladavine kraljice Elizabethe I. Puritanci su postali naročito
zapaženi u 17. st. zbog svog morala i vjere, koji prožimaju njihov cjelokupni život. Oni su
tražili crkvene reforme, kako bi njihov stil života, postao uzor za cijelu naciju. Njihovi napori
da to ostvare u Engleskoj pridonijeli su izbijanju engleskog građanskog rata, ali i do osnivanja
prvih kolonija u Sjevernoj Americi kao radnih modela puritanskog načina života.

 Templarski red - pojavili su se najvjerojatnije 1119. godine, a ukinuti su oko dva stoljeća
kasnije. Prestavljali su prvi i najpoznatiji vojni red. Templarski red je osnovan u odbrambene
svrhe i radi pružanja zaštite hodočasnicima na putu u Svetu zemlju. U doba kad su se
zavjetovali prvi templari „sveto nasilje“ doseglo je visoku razinu općeg prihvaćanja. Templar je
bio vojnik i redovnik u jednoj osobi, redovnik koji se je latio oružja. Doprinos redovnika
Bernarda iz Clairvauxa (1090.-1153.) križarskim ratovima bio je presudan. Kao prvi viteški
red, templari su bili institucija nove vrste, kojima je Bernard pomogao da formuliraju Pravila
reda. Njihov oklop bio je dvostruk: tijelo je bilo zaštićeno željezom, a duša vjerom. Bernard je
templare nazivao redovnicima. Nije sveo redovnika na vojnika, već je uzdignuo vojnika do
redovnika. Hrabro je templare nazvao milites Christi, Kristovim vojnicima. Bernard je s
oduševljenjem odobrio prijenos nasilja iz latinskog kršćanskog svijeta u Svetu Zemlju. Bilo mu
je jasno da u svom tom mnoštvu koje ide prema Jeruzalemu ima razmjerno malo onih koji nisu
zločinci ili bezbožnici, razbojnici ili svetogrdnici, ubojice, krivokletnici i preljubnici, te je stoga
njihov odlazak u Svetu zemlju bio dvostruko koristan.
 Z

 Zoroastrizam - nekoć "službena" monoteistička religija sasanidske Perzije (četvrta iranska

imperijalna država u starom vijeku za vrijeme vladavine Sasanida). Ova vjera također je
poznata pod imenom mazdaizam i zaratustrizam. Naučava dualizam, borbu između dobra i zla,
a definitivni mu je oblik dao vjerski reformator Zaratustra. Zaratustra je napadao i kritikovao
sveštenstvo i plemstvo koje je držalo narod u ropskom neznanju, zalagao se protiv prinošenja
žrtava, i mnogoboštva. Poznavanje zoroastrizma temelji se na proučavanju svete knjige Aveste
(koja sadrži ukupno 72 poglavlja), napisane na staroiranskom jeziku i pehlevijskim tekstovima
pisanim na srednjoperzijskom jeziku. Bila je to dominantna (službena) religija u Perziji do 7.
stoljeća. Zoroastrizam je religija za koju se smatra da je vjerojatno najstarija dualistička
religija. Dobro u Zoroastrizmu je Ahura Mazda, obožavani bog (u prevodu Ahura znači
gospodar/stvaralac, a Mazda znači iznimno mudar). Predstavljala ga je vatra, kao simbol
čistoće i moći. Zlo je prirodna sila odvojena od Ahure Mazde i suprostavljena njemu i njegovu
djelu, a egzistira samo na duhovnom planu, za razliku od duhovne i fizičke egzistencije onog
što je stvorio Ahura Mazda. Napad zla, odnosno Zloduha Angre Mainyuae ili Ahrimana događa
se između tih dviju krajnih točaka na vremenskoj traci. Prema grčkim historičarima, reformator
Zaratustra, živio je otprilike 6000. godine prije Krista, a prema Pahlavi izvorima, oko 600.
godine prije Krista. Po istraživanjima, Pahlavi izvori, u kojima piše da je Zaratustra živio oko
600. godine prije Krista, su tačniji (vjerojatno je da su grčki historičari, greškom pripisali
Zaratustri zasnivanje mazdaizma, koji je u Perziji postojao hiljadama godina prije Krista i koga
je Zaratustra zapravo reformizirao u novu religiju). Danas predvladava mišljenje da je
Zaratustra živio stotinjak godina prije dolaska na vlast Kira Velikog (558. pr. Kr. - 529. pr.
Kr.).