DEMOKRATSKI KOMPAS

DRŽAVA, ZEMALJSKA ILI BOŽIJA

__________________________________________________

HAMDO ČAMO

Zürich, 22.05.2020
DRŽAVA, ZEMALJSKA ILI BOŽIJA

RELIGIJA I DRUŠTVO

Izvjesne su sve teorije kada ja praksa opća sanacija degradiranog društva. U izvjesnom
smislu ovdje se uveliko govori i dotiče ono što je prof.dr. Esad Bajtal formulisao jednom
rečenicom da "živimo u vremenu religioznih nevjernika". Problematika države i funkcije
njene državotvornosti uvijek ispočetka, još od antičkih vremena dolazi pod lupu naučnih
istraživanja. Ona je toliko stara kao i samo pitanje šta je starije, koka ili jaje? Na jednoj
strani imamo potrebu za državom koja će biti u funkciji građana, na drugoj strani
potrebu i zahtjev da ona bude u funkciji vjernika. Mada se odgovor nameće skoro sam po
sebi, jer su i sami vjernici građani, ipak je kroz sva stoljeća čovjekovog postojanja
historijski prozor između zemaljskog i duhovnog zamagljen do te mjere da ga uvijek
ispočetka treba njegovati, čistiti i polirati.

UVOD

"On (Platon) je prvi, a možda i poslednji, smatrao da državom ne treba da upravljaju

najbogatiji, najčastoljubiviji ili najlukaviji, već najmudriji", pisaće Shelley. Platon ni od
čega nije više strepio nego da nerazumni ljudi upravljaju državom i da oni odlučuju o
najvažnijim stvarima. Platon je zahtjevao da se mladi ljudi – budući državnici – obavežu
„zakonom da se ponajviše bave onim obrazovanjem koje će ih osposobiti da u najvećoj
mjeri znalački osposobiti da postanu državnici. Tako državnici postaju filozofi, a filozofi
državnici, a gdje toga nema, države slabo prolaze. Ako državnici ne postanu ono što
treba da budu, ako se politička moć i filozofija (ljubav prema mudrosti) ne spoje u
jedno...neće prestati nesreće ne samo za države već i za ljudski rod i državno uređenje
neće postati moguće niti će ugledati svjetlost sunca“. Iz svega proizilazi da je Platonova
država ideal jedinstva filozofije i politike i da se filozofijom i državnim poslovim ne treba
da bave nedostojni i nesposobni.

U potrazi za istinom preskočićemo koji vijek da dopremo do misli Nikole Makijavelija

(Niccolò Machiavelli) firentinskog političara, pisca i historičara, koji je za sebe znao reći
da je "historičar, komičar i tragičar", rođenog 1496 g. u Firenci gdje je umro 1527.
godine. Makijaveli je bio svjedok beskrupulozne borbe za vlast koja je bila lišena svake
ljudskosti i etičnosti. Osim toga, bio je također svedok propadanja i ponovnog vraćanja
moći porodice Mediči, pri čemu je na svojoj koži osjetio gubitak „vlasti“, što je
umnogome uticalo na njegov kasniji politički, filozofski i književni rad. Makijaveli će
napisati svoje veliko djelo „Vladalac“. Za razliku od antičkih pisaca Makijaveli se ne
upušta u raspravu o idealnoj državi, mada se i sam koristi njima kao uporištem svojih
istraživanja. Za Makijavelija država nije samo sredstvo za postizanje cilja, već je sama
sebi cilj. U to vrijeme je Italija bogata zemlja u kojoj dolazi do punog procvata privrede
koju je pratio procvat kulture i umjetnosti. Na vlasti je bila teška oligarhija dok su
narodne mase bile bez ikakvih političkih prava. Na papinskom prijestolju su se
smjenjivale pape kao oličenje svih ovozemaljskih grijehova. Priča zvuči poznato,
uostalom kao i historija, ona je istinska i ako je vjerovati smjeni dana i noći, ona se
ponavlja.
Samo kojih pola stoljeća iza Makijavelija vijet će supoznati nauk Galilea Galileja (Pisa,
1564 – Pisa, 1641), filozofa, astronoma, fizičara i historičara u čije vrijeme su vjera i
nauka išli odvojenim putevima, zastupajući sebe na veoma čudan i ofanzivan način u
kojem će pasti i prva žrtva nauke od strane Rimske inkvizicje koja će Giordana Bruna
(Nola, 1548 - Rim, 1600), pjesnika, filozofa i astronoma proglasiti krivim za krivoverstvo
i magiju i osuditi na smrt spaljivanjem na lomači od strane rimskog guvernera. Ko bi
mogao pomisliti da su životi filozofa opasani opasnostima unutar zemaljskog i duhovnog
okruženja. Bili su to začeci reformacije, otvorenih sukoba zemaljskih i nebeskih zakona,
moći i nemoći, koji će se pretvoriti u otvorene sukobe natjecateljskog duha u opasnoj igri
moći i prevlasti između zemaljske i božije države.

ZEMALJSKA I BOŽIJA DRŽAVA

NOVI ZAVJET: PORIJEKLO DRŽAVE

Svaka duša da se pokorava vlastima koje vladaju,

jer nema vlasti da nije od Boga, a što su vlasti,

od Boga su postavljene.

Tako koji se suprostavi vlasti, suprostavlja se naredbi božijoj;

a koji se suprotstavlja primiće grije na sebe.

Jer knezovi nijesu strah dobrijem djelima nego zlijem.

Hoćeš li pak da se ne bojiš vlasti, čini dobro,

i imaćeš hvalu od nje.

Jer je sluga božiji tebi za dobro.

Ako li zlo činiš, boj se; jer uzalud ne nosi mač,

jer je božiji sluga osvetnik na gnjev onome koji zlo čini.

Tako se valja pokoravati ne samo od straha nego i po savjesti.

Jer zato i poreze dajete; jer su sluge božije koji su za to isto postavljene.

podajte, dakle, svakome šta ste dužni:

kome, dakle, porezu; a kome carinu, carinu; a kome strah, strah;

a kome čast, čast.

I ne budite nikome ništa dužni

osim da ljubite jedan drugoga; jer koji ljubi drugoga

Zakon ispuni.

(Novi zavjet, izd. Britanskog i stranog biblijskog društva, Rimljanima poslanica apostola
Pavla, glava 13, str.1-8, 275)

U Makijavelijevom „Vladaocu“ govori se o dva morala. Jedan je čisto privatni moral, a

drugi je politički, državni moral, koji se ogleda u isključivom interesu države, interesu
kojem je sve dozvoljeno. U tom moralu se ne vodi računa o onom prvom, privatnom
moralu. Veliko je pitanje, rekao bih filozofsko, mogu li se ova dva morala porediti sa
trećim, onim koje propisuju religije. I upravo ovdje je fokus u kojem treba pokušati
posmatrati porijeklo vlasti koje crpe i jedna i druga država, naime, zemaljska i božija.
Ovo je polje na kojem se mora naći svaka ozbiljnija rasprava kada se govori o poimanju
prave i pravne države, jer bez pravde nema države; kada se govori o poimanju i
svojstvima mira kao rezultata politike i najvećeg državnog dobra, jer se ratovi vode radi
mira; kada se govori o poimanju i svojstvima dviju država, zemaljske i nebeske.

Najteže od svega je raspoznati šta je šta?

Samo je jedan način da dođemo do istine. Među mladima je nećemo naći jer njih
interesuju druge stvari i zbog toga jer oni nisu stvarni gospodari sebe već svojih strasti i
prohtijeva. Osim toga, nemaju dovoljno životnog iskustva da se bave esencijalnim
temama. Nego, što je činiti? Čini mi se da znam i to je upravo ono što pokušavama
mlađim generacijama objasniti. Njihovo je da čekaju svoje vrijeme a starijima da se
nalaze u društvu sebi ravnih radi iskonske razmjene iskustva i riječi. U antičkoj knjizi
Politea od Platona, Knjiga Prva, nailazimo na interesantan razgovor između Sokrata koji
je navratio u kuću Kefala i ovaj ga prekorava što mu ne dolazi često.

- Ne dolaziš često u Pirej k nama Sokrate, a trebalo bi. Kako nestaju tjelesne slasti utoliko
jača postaje moja želja o žudnja za razgovorom. Nemoj, dakle, činiti drugačije, nego se
nalazi sa ovim mladićima i dolazi kod nas kao kod svojih prijatelja i tebi odanih ljudi.

- Pa i ja veoma rado razgovaram sa starcima o Kefale, jer su oni več prošli putem kojim
ćemo i mi morati proći, pa mi se čini da od njih moram saznati kakav je taj put, je li
tegoban i mučan, ili lak i prijatan. Veoma bih volio da saznam i tvoje mišljenje o tome jer
si i ti već zašao u ono doba koje pjesnici nazivaju „pragom starosti“. Da li je to doba
životna tegoba ili ti imaš drugo ime za njega?

- Reći ću ti, o Sokrate, kako se emni čini. Mi, starci, vršnjaci otprilike, sastajemo se često,
pridržavajući se stare poslovice. Mnogi od njih onda na tom sastanku tuguju, jer žude za
radostima mladosti, jer se sjećaju svojih ljubavi, pijanki, gozbi i svega što ima s tim veze.
Žale za gubitkom nečeg velikog i tvrde da je ono bio život, a sada kao da nikako i ne žive.
Mnogo se žale na uvrede koj stari ljudi trpe od svojih ukućana. Tako pjevaju tužbalicu o
starosti, koja je kriva za sve nevolje. A meni se čini, o Sokrate, da oni ne optužuju ono
pravo. Jer da je krivica do starosti, onda bih i ja radi nje morao patiti tako isto, a i svi
drugi koji su zašli u to doba života.
Bio sam jednom kod pjesnika Sofokla kad ga je neko pitao:“O Sofokle, kako se ti odnosiš
prema ljubavi? Jesi li sposoban da opštiš sa ženom?“ On mu je odgovorio:“Šuti, čovječe,
radostan sam što sam umakao bijesnom i svirepom despotu.“ I tada mi se činilo, a ni
sada mi ne izgleda manje lijepo ono što je kazao. Jer u starosti nastupa potpuni mir i
oslobođenje od takvih stvari. Kad strasti prestanu da nas gone i muče, onda Sofoklova
riječ postaje potpuno istinita; znači: oslobodili smo se mnogih i bijesnih gospodara. Ali
krivica za sve to i za uvrede od strane ukućana i rođaka nije do starosti, o Sokrate, već
samo u naravi čovjekovoj. Ako su ljudi umjereni i blagorodni, onda ni starost nije velik
teret; ko te vrline nema, o Sokrate, njemu je i mladost teška.

- O Kefale, mislim da se mnogi neće složiti sa ovakvim tvojim riječima i da će kazati kako
starost podnosiš lako ne zbog svoje naravi, već radi velikog imanja koje si stekao: kažu
da je bogatima lako naći utjehu u mnogim stvarima.

Svojstvo dviju država, zemaljske i nebeske

U ranim fazama razvoja društva raspoznavala se granica vlasti vladara i moći duhovnih
lica (šamana). Mada je vladar donosio odluke za provođenje istih je, radi mira u kući, od
duhovnih lica tražio saglasnost. Ta saglasnost iz ranog perioda daljim razvojem društva
okrenuo je odnos snaga i duhovnu moć pretvorio u vlast. Vlast je psotojala koliko
deklarativno toliko i stvarno, ali se nijedna odluka vladara i kraljeva nije mogla donijeti
bez saglasnosti duhovnih moćnika koji su prijetili da vlast potpuno preuzmu u svoje
ruke. Ipak, kroz cijeli srednji vijek i nakon njega dolazi do postupne diferencijacije kada
se kroz istančani osjećaj za politiku ulazi u novu fazu društvenog razvoja koje svijet
naziva modernim. Da ne bi dolazilo do miješanja vlast i moć je podijeljena na zemaljsku i
nebesku i to stanje se naziva sekularizmom u kojem svaka strana vodi svoju politiku. Čak
je i danas, nakon toliko stoljeća filozofskog i naučnog formulisanja veoma teško razlučiti
duhovno od državnog. Razvojem kršćanstva modernog doba često se govori o tome da
se isprepliće duhovno i državno, što se smatra „nespretnim zaostatkom“ teorije ali i
prakse još od Augsburškog mira (1555) "cuius regio eius religio", što znači "čija je
zemlja, onoga je i vjera". U kršćanstvu se prećutno gubi granica između države i vjere,
mada je ista u mnogim političkim govorima često vatreno prenaglašena, da ne govorimo
o zakletvama državnika koje su dugo vremenaizgovorene uz položenu ruku na bibliji.
Tek u novije vrijeme to se istovremeno čini, mada ne svuda, uz bibliju i uz kuran. Ono što
je dozvoljeno jednima, drugima nije. Tako se za islamske zemlje u kojima je državna
religija islam, zasnovana na islamu i šerijatskom zakonu često negira pa i proglašava,
opasnim, terorističkim i islamističkim. O temi koja religija za svijet predstavlja veću
opasnost govori i piše još i danas njemački političar Jürgen Todenhöfer koji je izuzetno
dobar poznavalac religija Istoka i Zapada, „realpolitike“ i neljudske laži o fantomskoj slici
„islamske države“, države bez predsjednika, glavnog grada i granice. U svojim
raspravama o teroru i terorizmu vrijedi proučiti njegove stavove i teoriju o stvarnim
vladarima rata i mira, terora i terorizma iz sjenke uz poruke da se ideologije ne mogu
ubiti. Ono što se želi prikazati kao sukob civlizacija zapravo je iritantni sukob „i unutar
vlastite religije i civilizacije“.
Ono što je unutar svih religija teško govoriti jeste pitanje odnosa religije i demokratiji.
Da li je spojiva religija i demokratija i koliko se međusobno mogu podnositi predmet je
decenijskih rasprava koje još traju. Ovdje treba ponovno naglasiti Makijavelijevu
sklonost razgovora o moralu po kojem se okviri državnog morala ni u kom slučaju ne
smiju poistovijetiti sa religijskim normama. Pa, pogledajmo.

U islamu je poznato da se islam kao religija ne može artikulirati niti primijeniti bez
postojanja vlasti i države. Ono što odlikuje islamsku državu, državu u islamu je da se u
njoj primjenjuje šerijat – vjerski zakon islama, a ne građanski.

Šerijat je utemeljen na Božijoj objavi i izveden je iz četiri glavna izvora, među njima je
Kur'an čije je ishodište predislamsko običajno pravo podijeljeno u pet kategorija:

-ono što je Allah naredio,

-ono što je Allah preporučio, ali nije propisao kao obavezno,

-ono što je Allah ostavio zakonom neodređeno,

-ono što je Allah otklonio, ali ne i izričito zabranio i

-ono što je Allah izričito zabranio.

Šerijatom se smatra izvlačenje zakona baziranih na Kur'anu, hadisu i njihovom

tumačenju. Šerijat uređuje sve aspekte ljudskog života uključujući politiku, ekonomiju,
bankarstvo, trgovinu, ugovore, socijalna pitanja, i mnogo toga drugoga. Dakako da ima
mnogo pitanja koja traže nužne ali i sasvim obične odgovore kao što su: smije li banka u
islamu naplaćivati kamatu?

Kao i u kršćanstvu, tako i u islamu postoji isti problem a to je problem tumačenja:

Kur'ana, propisa, zakona i običajnog prava. Da je teško zadovoljiti sva načela ukazuje
činjenica da nije toliko teško ugoditi Bogu koliko čovjeku. I, stvarno, čovjek je taj koji je
problem a nikako Bog ili religija. Većina problema koji ne može da riješi nijedna
duhovna (nebeska) država nastaje u zadovoljenju apsolutne pokornosti ne prema Bogu
već prema čovjeku. Naravno da nije sve u tumačenju države kao takve, što vidimo iz
sljedećeg primjera.

SVOJSTVA DVIJU DRŽAVA, ZEMALJSKE I NEBESKE

Na dvojakoj ljubavi zasnovane su ove dvije države: zemaljska na samoljublju koje ide do
preziranja Boga, a nebeska na ljubavi prema Bogu koja vodi do samprezira. Imamo
dakle, na jednoj strani samoljublje, a na drugoj samoprezir. Dok zemaljska slavi samu
sebe, druga proslavlja Gospodara. Prva traži ljudsku slavu, a druga božiju, pri čemu je
Bog svjedok savjesti...U prvoj mudraci žive samo ovozemaljskim životom, u božijoj
državi nema druge ljudske mudrosti osim pobožnosti, koja istinito služi pravom Bogu,
očekujući svoju nagradu “da Bog bude sve i u svemu“. (A. Avgustin: De civitate Dei,
knjiga XIV, gl. XXVIIIII)
U raspravama šta je pravda i nepravda, šta je i pravično a šta korisno, svakako se ovim
primjerom želi pokazati „da je pokornost ljudima katkada korisna ali da je pokornost
Bogu korisna uvijek“. Pokoravajući se Bogu, duša pravično upravlja tijelom; pokoran
Bogu pravilno upravlja strastima i drugim porocima; međutim, kada se čovjek ne
pokorava Bogu, šta se još u njemu može smatrati pravičnim? I pošto u takvom čovjeku
nema pravičnosti, sasvim sigurno je nema ni u društvu koje takvi ljudi sačinjavaju. Da je
nešto otišlo na krivu stranu niko više i ne sumnja, samo je nauci u amanet otalo da stalno
otkriva šta je krenulo po zlu i zašto?

Sva ova razmatranja su bez ikakvih utjecaja drugih elemenata čovjekove duhovnosti,
koja poprimaju sasvim novu kvalitetu i dimenziju kada se na sceni pojavljuju ljudska
prava i slobode. Sada se postavlja novo pitanje: Da li je duši dovoljna samo njena vjerska
komponenta i zadovoljava li se ona uistinu samo u okviru religijskog? Odgovor je dakako
već dat u prethodnom razmatranju po kojm čovjek pored duhovnog ima potrebu i za
zadovoljenjem potreba koje nadilaze samo i isključivo duhovne okvire. U potrazi za
izražajem vlastite volje dolazi do sukoba interesa zemaljskog i nebeskog. Potraga za
mirom, duhovnim i zemaljskim poprima druge dimenzije. Naravno, mira može biti pod
uslovom da duša (čovjek) živi po volji drugih, čitaj po isklučivoj volji tradicije, zakona i
propisa. Međutim, zaboravlja se da su zakoni tu da olakšaju a ne da otežaju život. Ovdje
se samo po sebi nameće pitanje šta je sa čovjekovom voljom? Smije li duša imati svoju
vlastitu volju ili zbog nametanja propisa i zarad održavanja mira u zajednici volja mora
besuslovno biti izbrisana, zauvijek? Može li se pod tom cijenom isključivo takav mir
uopće zvati mirom? Ono što je isključivo za jedno, okov je za drugo i obratno.

U vrijeme završetka stare i početka nove ere mnoga društva su pokazivala visoki stupanj
razvoja, uostalom i razvoja društvene organizacije. U nekim društvima je to išlo tako
daleko da postojanje državnog uređenja nije bilo upitno. Dapače, smatralo se
nepotrebnim. Visok stupanj razvoja su imali Etruršćani, kao i Iliri i zbog toga nisu imali
potrebe za državom. Plemena su imala plemenske vladare koji su imali jednga kralja ili
kraljicu. Najzorniji primjer je sama Rimska država koja se sastojala čak od trojne vlasti
za koju ni sami Rimljani nisu mogli reći da li je uređenje njihove države aristokratsko,
demokratsko ili monarhističko. Jer, ako su se posmatrala ovlašćenja konzula ono je ličilo
na monarhiju; ako se posmatralo ovlašćenja Senata ono je bilo aristokratsko;
posmatrajući prava naroda Rimljanin je bez daljeg s pravom mogao reći da pred sobom
ima čistu demokratiju.

Moderni svijet današnjice je ipak našao čarobnu formulu, jedno kulantno rješenje i ono
se u praksi uveliko upražnjava u demokratskim državama i društvima u kojima se na
principima demokratije i sekularnosti u miru zadovoljavaju potrebe svih njenih građana.