PISMA IZ ŠVICARSKE

SAMOĆA:
SVE PRIČE NEKOĆ USPJEŠNIH SU TUŽNE

________________________________________

HAMDO ČAMO

Zürich, 07.07.2020
SAMOĆA: SVE PRIČE NEKOĆ USPJEŠNIH SU TUŽNE

Ne zna se šta je bilo prvo: uspjeh, druženje, licemjerje ili samoća.

Samoća vodi u depresiju i socijalnu izolaciju. Lijepo je čitati tekstove ljudi koji po
dužnosti, kao humanisti, aktivisti ili iz osobnog samopotvrđivanja pomažu gdje stignu i
gdje je to moguće. Nažalost, daleko veći je broj građana koji su prepušteni sami sebi i
nalaze seu stanju društvene izoliranosti i zapuštenosti. Takvih je ponajveći broj i
izvještaja o njima, da li iz osjećaja društvenog stida mediji radije pribjegavaju
izvještavanju o temama onih koji su okrunjeni uspjehom. O nastavku i završetku
njihovog puta uspjeha rijetko se piše i govori. U samoći umiru umjetnici, pisci i pjesnici,
doktori i bankari, o običnom malom čovjeku nema ni govora. Ako se kojim slučajem i
pojavi kakav tekst, umjesto dramatičnosti slijedi tek pokoja isušena rečenica da od svoje
suhoparnosti gubi poruku pravog značenja svijeta u kojem je jedan nekoć uvaženi član i
pripadnik društva, nijemo i bez riječi napustio svijet koji više ne razumije. Spisak takvih
je iz dana u dan sve veći i fenomen „odlaska“ koji ne budi nikakve osjećaje je tim sve veći.
Gdje su samo oni koji još za života napuštaju sredinu kojoj su dali sve što se moglo dati.

Nije prvi put da se tokom vremena ljudskog života prati uspjeh više ili manje uspješnih
članova u društvu. Uspjeh sam po sebi ne izaziva nikakvo podozrenje. Uspješni među
nama su okrunjeni onim što su postigli i što imaju, većina se otima da bude dio njegovog
uspjeha, kao da je njihov vlastiti. Svi žele dio priče, njhihove blizine u tom omjeru da
uspješni ljudi nemaju svoje privatnosti. Ukoliko se stavi lupa u „tu privatnost“, često se
otkrivaju veze među ljudima koje nisu sve dobronamjerne i iskrene. Gledano kroz
prizmu dobronamjernosti ista je opasana velom ljudske koristi, što ljudski i moralno
gledano i nije neka dobronamjernost, ponajmanje u onome što se smatra prijateljstvom.

Fenomen samoće i usamljenosti današnjice, u kojoj mjesecima već umrli trunu u svojim
stanovima da niko i ne zna, posebno u vrijeme koronevirusa, dobiva na značaju. Ako se
za života ne stvara i ne njeguje kultura pomoći da li je moguće očekivati pomoć u
trenucima osobnih sudbina, nesreća, bolesti, samoće i napuštenosti. Sjećam se svijetlih
primjera borbe protiv 'samoće i napuštenosti', ali i pomoći srčanim bolesnicima u
Francuskoj, da se svima instalira telefon na kojem je samo jedan broj. Koliko je od njih
primilo nepsrednu pomoć statistika ne govori, ali takva pomoć je samo jedna u
slučajevima prijeke potrebe, kontrole i potrebe za injekcijom inzulina, lijekova,
simptoma, od kontrole grijanja pa sve do dovoljnog korištenja tekućina tokom ljetnih
vrućina.

Nemali je broj milionera koji su dohvatili granice neba u svijetu poslovne uspješnosti, ali
i prijateljstva. Dogodi se tako, prečesto, da isti jednog dana ostanu bez svega i završe sa
vrećom za spavanje u parku. Ugledani i nekoć najviđeniji građani društva, nakon što odu
u mirovinu završavaju u samoći ophrvani teškim depresijama za koje znaju da, pored
takvog odnosa društva i dojučerašnjih prijatelja prema njima, nema lijeka. Čudno je da
se tako ljudi ponašaju jedni prema drugima i u porodici, a dobro znaju, da po toj shemi i
ako nisu „vrhunski uspješni“ , i njih čeka ista sudbina. Ako je to skoro redovna pojava
prema „poznatima i uspješnima“, šta je onda sa onima koji su manje uspješni, manje
poznati, ali zauzimaju najvrijednija mjesta na društvenoj ljestvici kao što su očevi,
majke, braća i seste? Tu je svaka riječ suvišna. Ponašanje kao da mladi nikada neće
ostariti nema opravdanja. Na stranu Povelja o ljudskim pravima, zakoni očuvanja
dostjojanstva ljudskog života i slomljena srca, pitanje i dalje ostaje isto: koliko se društvo
obrazuje i priprema za sve veći broj starijih među njima, što nije samo pitanje dužnosti
već i moralne obaveze.