Uzvici

Uzvik ili usklik (interjekcija), nepromjenljiva i nepunoznačna vrsta riječi. Neki jezikoslovci

razgraničavaju značenje naziva usklik i uzvik.

Ta bi se dva značenja mogla ovako odrediti:

(1) glasno istaknuta riječ koja služi da se njom doziva i izrazi neki osjećaj ili odnos prema
situaciji;

(2) nepromjenljiva vrsta riječi kojom se izražavaju različiti osjećaji ili oponašaju zvukovi iz
prirode.

U različitim se priručnicima tim značenjima različito pridružuju navedeni nazivi.

Neujednačena je uporaba čak i u školskim udžbenicima i gramatikama. Upotreba
naziva usklik motivirana je željom za usklađivanjem naziva te vrste riječi s
nazivima uskličnik i usklična rečenica. U jezikoslovnoj literaturi nema slaganja o tom imaju li
uzvici vlastito značenje ili ga dobivaju iz izvanjezičnoga konteksta te iz intonacije kojom su
izgovoreni. Oni služe za izricanje osjećaja, duševnih raspoloženja, za dozivanje ili poticanje
ili za oponašanje zvukova iz prirode. Razvrstavanje uzvika u značenjske skupine samo je
uvjetno jer se jednim uzvikom mogu izražavati različiti osjećaji ili se isti osjećaj može izraziti
različitim uzvicima. Značenje nekih uzvika proizlazi iz cjeline teksta, stvarne situacije,
prilika, okolnosti, konteksta u kojem je upotrijebljen, naglaska, rečenične intonacije itd.
(npr. ua, au, oh, eh). Tim se uzvicima mogu izricati i posve suprotni osjećaji, pa takvi uzvici
mogu biti sami sebi antonimni (npr. uzvikom oh može se izricati oduševljenje, ali i
negodovanje), a isti se osjećaj može izricati različitim uzvicima (npr. uzvici hej, ej, oj služe za
dozivanje). Pojedini uzvici, međutim, imaju određenije značenje (npr. jao, halo, hop), a neki
imaju i sasvim određeno značenje (amen, zbogom). Određenije značenje imaju i svi
onomatopejski uzvici jer se njima obično oponaša sasvim određeni zvuk iz prirode
(npr. mu oponaša mukanje krave, kukuriku oponaša glasanje pijevca, mljac oponaša uzimanje
jela).

Prema značenju uzvici se mogu podijeliti u ove skupine:

(1) uzvici u užem smislu, koji se ponajprije odnose na govornika i njima se izriče divljenje,
bol, iznenađenje, veselje itd.,

(2) zapovjedni uzvici, koji se odnose na sugovornika i

(3) onomatopeje, koje se ne odnose ni na govornika ni na sugovornika nego se njima

imitiraju zvukovi iz prirode.

Uzvici tvore otvoren skup i veoma se lako mogu stvarati i novi uzvici ili preuzimati uzvici iz
stranih jezika (npr. engl. uzvici vau, ups, hi, hello).