Professional Documents
Culture Documents
Anthony Burgess - Paklena Narandza
Anthony Burgess - Paklena Narandza
NASLOV IZVORNIKA
A Clockvvork Orange
Copyright © 1962 by Anthony Burgess
Sva prava pridržana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati ili koristiti u bilo
kojem obliku ili bilo kojim sredstvom, elektroničkim ili mehaničkim, uključujući
fotokopiranje i snimanje, ili bilo kakvim informatičkim sustavom za pohranu ili
obnavljanje, bez pismene dozvole izdavača.
C”IP- Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb
UDK 821.111-31 = 163.42
IIIIRCiHSS, Anthonv
Paklena naranča / Anthonv Burgess ; [prijevod Mm ko Fančović], - Zagreb :
Zagrebačka naklada, 1999. 1K”) sir. ; 18 cm. - (Feniks)
Prin”viKt djela: A clockwork orange. ISI1N "“53-6234-54-8
““•iiiki ;imi
AMTHOMY 9URGESS
Paklena naranča
[zagrebačka naklada] ZAGREB, 1999.
PREDGOVOR MRVATSKOM IZDANJU
Mac
Kada je Anthonv Burgess (rođen 1917. u Manches-teru) svakako jedno od najvećih
imena suvremene engleske književnosti i vrstan romanopisac i esejist, on svoju slavu
uglavnom duguje djelu koje je upravo pred vama - Paklenoj naranči (ili, ispravnije,
Naranči na navijanje).
Paradoksalno je da je djelo, preko kojeg se Burgess pročuo, najveću pozornost privuklo
u nepotpunom obliku. Naime, kada je čuveni redatelj Stanlev Kubrick na filmsko platno
prenio svoju viziju Burgessovog antiutopijskog romana, on je to učinio prema
američkom izdanju, koje je jedino svjetsko izdanje (pored bivšejugoslavenskog BIGZ-
ovog, u biblioteci FEST-romani, prijevod Z. Živković) bez posljednjeg poglavlja.
Mladi i još neafirmirani pisac A. Burgess je 1961., u pregovorima sa svojim američkim
izdavačem, nerado pristao na izdavačev prijedlog da se posljednje, dvadeset i prvo,
poglavlje izbaci iz američkog izdanja. Time je od zaokruženog romana, u kojem
protagonist proživljava burne događaje i na kraju biva promijenjen, odrasta,
napravljena neka vrsta bajke prepune eksplicitnog nasilja, nepotpun ali gorak
komentar otuđenja u suvremenom svijetu - koji je upravo u tom obliku podigao najviše
prašine. Kubrickov film, snimljen deset godina kasnije, izazvao je burne reakcije i uveo
izraz "ultranasilje" u svakodnevnu uporabu. Bio je megahit u kino-dvoranama i
kandidat za četiri Oskara (u kategorijama najboljeg filma, režije, montaže i adaptiranog
scenarija; u sve četiri kategorije izgubio je od Francuske veze Williama Friedkina). Bio
je to jedan od
5
prvih filmova koji su se, nakon pada zloglasne hollywood-ske cenzure, Havesovog koda,
usudili izravno prikazati fizičko nasilje.
U vrijeme kad je književni predložak napisan, takva nasilnost je još uvijek bila isuviše
šokantna, te je Burgess svoje pasaže tučnjava, pljački i silovanja nastojao prikriti
briljantnim jezičnim bravurama - kojima, naravno, u filmu nije bilo mjesta. Zbog toga
je, kao što sam Burgess gorko primjećuje u predgovoru prvom cjelokupnom američkom
izdanju (A Clockwork Orange Resucked, Ponovno sisanje paklene naranče), većini ljudi
film bio prijemčiviji od knjige. U romanu, Burgessov Alex i njegova tinejđerska (nad-
satska) banda govore žargonom koji je neobična mješavina ruskog i engleskog. Nažalost,
u prijevodu nikako nije bilo moguće prenijeti briljantno duhovit način na koji se autor
služio mehanizmima nastanka engleskog uličnog slan-ga da uklopi ruske riječi u
engleski izgovor. Najviše stoje bilo moguće postići (bez tolikog prekrajanja strukture
knjige da bi to predstavljalo nedopustivo zadiranje u Burge-ssovu autorsku viziju) bilo
je da se - za razliku od svih drugih prijevoda "na prvu loptu" - barem ostavi atmosfera
pubertetske afektacije služenja stranim jezikom u svakodnevnom izražavanju. U
originalu je knjiga predstavljala takvu "lingvističku avanturu" (Burgess, n. dj.) da su
neka izdanja zbog lakšeg čitateljskog snalaženja donosila priručne rječnike. Zbog
mnogo veće srodnosti ruskog i hrvatskog nego ruskog i engleskog, smatrali smo da za to
u našem izdanju nema prijeke potrebe.
Većini prevoditelja i sam naslov zadavao je problem; clockwork orange prevođenje kao
mehanička ili čak (zbog nejasne asocijacije na pakleni stroj ili paklenu prirodu radnje)
paklena naranča, a najpreciznije bi bilo naranča na navijanje. U pitanju je stari cockney
žargonski izraz, koji označava nešto što ne može postojati, i koristi se za
6
usporedbu s nečim stoje isto toliko neobično kao zamisao naranče koja se navija - čudno
ili izopačeno, npr. homoseksualno. Autor na dovoljno mjesta u knjizi spominje navijanje
naranče pa je jasno na kakav je izraz mislio.
Mada je Burgess nakon 1961. napisao mnogo izvrsnih romana, i u "glavnom toku"
literature i u znanstvenofan-tastičnoj domeni antiutopije (od čega valja posebno
napomenuti zanimljivu Tisuću devetsto osamdeset petu, polemičku kritiku/obradu
čuvenog Orvvellovog djela), njegova slava još uvijek počiva na Naranči. Konačno se
hrvatski čitatelji mogu u integralnom obliku uvjeriti zašto.
M. Fančović
o
"A
t-\ onda, što ćemo?"
Bio sam tu ja, to jest Alex, i moja tri druzja, to jest Pete, Georgie, i Tupi, koji je bio
zbilja tup, i sjedili smo u mliječnom baru Korova (što će reći Krava) lupajući razu-doke
što da napravimo od te večeri, gadnog mračnog zimskog večernjeg kopilana mada
suhog. Mliječni bar Korova bio je mjasto za mlijeko-plus, a vi ste možda, O braćo moja,
zaboravili kakva su ta mjasta bila, jer se stvari tako skoraj-šo mijenjaju ovih dana i svi
su brzi na zaboravu, a ni novine se baš nešto ne čitaju pretjerano. Pa, ono što su tamo
prodavali bilo je mlijeko plus još nešto. Nisu imali dozvolu za točenje pića, ali još nije
bilo zakona koji bi branio neke od novih veščica koje su stavljali u staro moloko, pa si ga
mogao pjati s vellocetom ili svnthemescom ili dren-cronom ili jednom ili dvije druge
vešče što bi ti dale finih mirnih horroršo petnaest minuta divljenja Gospodjinu i svim
Njegovim svetim anđelima u tvojoj lijevoj cipeli sa svjetlima koja ti pršte svud po
mjazgu. Ili si mogao pjati mlijeko s noževima unutra, kako smo govorili, i to bi te
izoštrilo i učinilo spremnim za malo prljavog dvadeset-na--jedan, i to je bilo ono što smo
pjatili ove večeri s kojom otpočinjem cijelu ovu priču.
Naši džepovi bili su puni đengi, pa nije bilo stvarne potrebe s gledišta krastanja još
lijepih parica da se tolčokira neki stari vjek u uličici, vidja ga se kako pliva u svojoj krvi
dok mi brojimo plijen i dijelimo na četiri, niti da se napravi ultranasilje nad nekim
drhtavim starejšim sjedokosim
11
komadom u nekom dućanu i odleprša s utrobom blagajne. Ali, kao što kažu, nije sve u
novcu.
Nas četvorica bili smo odjeveni po najnovijoj modi, stoje u tim danima značilo crne jako
tijesne tajice sa starim kalupom za hladetinu, kako smo ga mi zvali, koji je prianjao uz
prepone ispod tajica, to da štiti, a isto i nekakav lik koji si mogao vidjati dovoljno jasno
na određenom svjetlu, tako daje moj bio u obliku pauka, Pete je imao rukaju (što će reći
šaka), Georgie je imao jako lijepo urađen cvijet, a jadni stari Tupi je imao jako
isplaženu i iskeženu klauno-vog licoja (što će reći lice), jer Tupi nikad nije imao nekih
jakih ideja i bio je, izvan svake sumnje bilo kog nevjernog Tome, najtuplji od nas
četvorice. I nosili smo strukirane jakne bez ovratnika, ali s tim jako napumpanim
ramenima (što smo zvali "plećojke") stoje bilo otprilike izigravanje da odista imamo
takva ramena. Onda smo, braćo moja, imali one prljavobijele marame oko vrata što su
izgledale kao pasirani kartofli ili pire s nekakvim uzorkom napravljenim vilicom. Kosu
smo nosili ne predugu i imali smo fajn hor-roršo čizme za cipelarenje.
"To je gotovo", kao šmeknuo se taj vjek. "Za navijek 11 vječno, amen. Sad si prepušten
sebi, dečko. Hodaš i sve to, do sobe užasa. Ali, još će te vezivati i tjerati da gledaš. Hajde
sad, moj mali tigre." I morao sam navući svoj ogrtač J i tofle i otići niz hodnik do kao
kino mjasta.
Sad ovaj put, O braćo moja, bilo mi je ne samo jako zlo nego sam bio i jako zbunjen.
Opet je bilo to, staro ul-tranasilje i vjekovi s razbijenim golovama i isječeni krvavi
komadi koji kričaju za milost, kao privatno i pojedinačno poigravanje i gadosti. Onda je
bilo i zatvoreničkih logora i Židova i sivih kao stranih ulica punih tenkova i odora i
vjekova koji padaju pod ubitačnom paljbom pušaka, kao javna strana toga. A ovaj put
nisam mogao ništa okriviti za
122
to što se osjećam loše i žedno i pun bolova, osim onog što sam bio prisiljen vidjati, pošto
su mi glazje još bile silom otvorene, a nogaje i pljot pričvršćeni za stolac, ali te žice i
druge vešče nisu više bili spojeni na moje pljoto i golovu. I što bi to onda moglo biti, osim
filmova koje sam vidjao, da mi to čini? Osim, naravno, braćo, da je ta Ludovicova tvar
bila kao cjepivo i tekla je okolo u mojoj krvci, pa će mi biti zlo vječno i zauvijek amen,
kad god vidjam bilo što od tog ultranasilja. Pa sam sad iskrivio usta i počeo bu hu hu, i
suze su kao zamutile ono što sam bio prisiljen vidjati kao blaženim tečnim srebrnim
rosnim kapljama. Ali ti bračnjaci u bijelim kutama bili su skorajši sa svojim taš-tukama
da obrisu suze, govoreći: "Gle gle, tko se to nama sav rasplačkao?" I onda je sve opet
bilo jasno pred mojim glazjama, ti Nijemci kako guraju kao preklinjuće i plačuće
Židove - vjekove i ženaje i maljčike i djevočke - u mjasta gdje će svi skviknuti od
otrovnog plina. Morao sam bu hu hu opet, i eto njih da obrisu suze, jako skorajše, da ne
propustim ni jednu jedinu vešču onog što su prikazivali. Bio je to strašan i užasan dan,
O moja braćo i jedini prijatelji. Ležao sam na krevetu sasvim sam te noći nakon večere
od masnog gustog ovčjeg gulaša i voćne pite i sladoleda, i mislio sam u sebi: "Kvragu
kvragu kvragu, možda postoji šansa ako krenem sad." Mada nisam imao nikakvo
oružje. Nisu mi davali britvaju, i brijao me svaki drugi dan jedan debeli ćelavi vjek koji
je dolazio do mog kreveta prije doručka, s dva bračnjaka u bijelim kutama da se
pobrinu da ja budem dobar nenasilan maljčik. Nokti na mojim ruka-jama bili su
podrezani i izrašpani na sasvim kratko, pa nisam mogao grebati. Ali još sam bio skorajši
za napad, mada su me oslabili, braćo, do kao sjene onog što sam bio u starim slobodnim
danima. Pa sam sad ustao s kreveta, i otišao do zaključanih vrata i počeo udarati
šakama zbilja horroršo i jako, kričajući istodobno: "O, upomoć, upomoć. Bolestan
123
sam, umirem. Doktora doktora doktora, brzo. Molim vas. O, umrijet ću, znam da hoću.
Upomoć." Moje grlaje bilo je jako suho i nateklo prije nego što je netko došao. Onda
sam Čuo nogaje kako stižu hodnikom i kao gunđajući go- f los, i onda sam prepoznao
golos vjeka s bijelom kutom koji mi je donosio pišču i kao me pratio do moje
svakodnevne zle sudbe.
On je kao zagunđao: "Stoje? Što se zbiva? Stoje tvoja f| gadna mala igra tamo unutra?"
"0, umirem", kao zastenjao sam. "O, užasno me boli sa strane. Upala slijepog crijeva, to
je. Ooooo."
"Upala, vraga", zagunđao je taj vjek, i onda sam na moju radost, braćo, mogao slušjati
kao zveket ključeva. "Ako pokušavaš nešto, prijatelju mali, moji prijatelji i ja tući ćemo
te i udarati cijelu noć." Onda je otvorio i donio sa sobom kao slatki zrak obećanja moje
slobode. Sad ja sam bio kao iza vrata kad ih je otvorio, i mogao sam ga vidjeti na svjetlu
iz hodnika kako me traži zbunjeno. Onda sam podigao svoje šakaje da ga tolčokiram
gadno po vratu, a tada, kunem se, kad sam ga nekako vidjao unaprijed kako leži
stenjući ili bez bez bez svijesti i osjetio kao radost u utrobi, tad je bilo da mi se ta
mučnina podigla unutra kao val, i osjetio sam užasan strah, kao da ću odista umrijeti.
Kao sam se oteturao do kreveta radeći argh argh argh, i taj vjek, koji nije bio u svojoj
bijeloj kuti nego u ogrtaču, vidjao je dovoljno jasno što mi je bila namjera, jer je rekao:
"Pa, sve je lekcija, žarne? Učenje cijelo vrijeme, kako bi se moglo reći. Hajde, prijatelju
mali, ustani s tog kreveta i udari me. Želim to, da, zbilja. Jedan dobar udarac po vilici.
O, umirem za tim, zbilja." Ali, sve što sam ja mogao, braćo, bilo je da samo ležim tamo
jecajući bu hu hu. "Smeće", kao narugao se taj vjek tada. "Ništarijo." I povukao me za
kao revere pidžame, pošto sam ja bio jako mlitav i slab, i podigao i zamahnuo svojom
desnom rukajom,
124
pa sam dobio dobar stari tolčok ravno u licoje. "To je", rekao je, "zato što si me izvukao
iz kreveta, ti nitkove mali." I obrisao je rukaje jednu o drugu trlj trlj i izašao. Klink
klink napravio je ključ u bravi.
A ono, braćo, ono od čega sam tada morao pobjeći u san, bio je pogrešan i užasan
osjećaj da je bolje primiti udarac nego ga zadati. Daje taj vjek ostao, mogao bih mu čak
ponuditi i drugi obraz.
125
7
Jisam mogao vjerovati, braćo, što su mi rekli. Činilo se da sam u tom vonjajem mjastu
vječno i da ću biti tamo zauvijek. Ali, uvijek je bilo dva tjedna, i sad su rekli da su dva
tjedna skoro istekla.
Rekli su: "Sutra, prijatelju mali, van van van." I mah-nuli su starim palcem, kao
pokazujući na slobodu. A onda je vjek u bijeloj kuti, koji me tolčokirao i koji mi je još
donosio pladnjeve pišče i kao me pratio na moje svakodnevno mučenje rekao: "Ali, još
imaš jedan zbilja veliki dan pred sobom. To će biti dan tvog prelaženja." I ružno se
nakesio na to.
Očekivao sam tog jutra da ću ići kao i obično do onog kino mjasta, u pidžami i toflama i
ogrtaču. Ali ne. Tog jutra, dali su mi moju košulju i donje vešče i moje večenje platje i
moje horroršo čizme za cipelarenje, sve divno i oprano ili ispeglano i ulašteno. I čak su
mi dali i koljačku britvaju, koju sam koristio u onim sretnim danima za poigravanje i
dratovanje. Pa sam se kao zbunjeno mrštio na to, dok sam se odijevao, ali pod-vjek u
bijeloj kuti samo se kao smijao i nije govorjao ništa, O braćo moja.
Bio sam odveden, sasvim ljubazno, na isto staro mja-sto, ali tamo je bilo promjena.
Zavjese su navučene preko kinozaslona, i mutno staklo pod rupama za projekciju nije
bilo tamo, bilo je možda podignuto ili gurnuto u stranu kao paravan ili žaluzine. A tamo,
gdje je bio samo zvuk pročišćavanja grla kašlj kašlj kašlj i kao sjene ljudova, bila je
prava publika, a u toj publici bila su licoja koja sam znao. Tamo je bio Ravnatelj Drzata
i sveti čovjek, kopelan ili 126
kapelan kako su ga zvali, i Glavni Čašo i taj jako važni i dobro odjeveni čelovjek koji je
bio Ministar Unutrašnjih ili Iznutrica. Sve ostale nisam znao. Dr. Brodskv i dr. Branom
bili su tamo, mada sad bez bijelih kuta; namjesto toga bili su odjeveni onako kako se
doktori odijevaju kad su dovoljno važni da se odijevaju po najnovijoj modi. Dr.
Branomje samo stajao, ali dr. Brodskv je stajao i govorjao kao na učeni način svim
okupljenim ljudovima. Kad me vidjao kako ulazim rekao je: "Aha. U ovom stadiju,
gospodo, uvodimo i subjekta samog. On je, kao što ćete uočiti, zdrav i uhranjen. Dolazi
ravno od cijelonoćnog sna i dobrog doručka, nedrogiran, nehipnotiziran. Sutra ga
šaljemo s povjerenjem opet u svijet, onoliko dobar momak kakvog uopće možete sresti u
svibanjsko jutro, bez zla, nenasilan; ako uopće bilo kakav - kao što ćete primijetiti -
onda sklon ljubaznoj riječi i dobrom djelu. Kakva je to promjena, gospodo, od bijednog
nitkova kojeg je Država osudila na beskorisnu kaznu prije dvije godine,
nepromijenjenog nakon dvije godine. Nepromijenjenog, rekao sam? Ne baš. Zatvor ga
je naučio lažnom smješku, licemjernom trljanju ruku, ulizičkom podmazanom
sluganskom povlađivanju. Novim grijesima gaje naučio, kao i učvrstio u onima koje je
davno prije rabio. Ali, gospodo, dostaje riječi. Djela govore glasnije. Stižu djela.
Promatrajte, svi vi."
Bio sam pomalo zbrkan svim tim govorjanjem, i pokušavao sam prihvatiti u svojem
umu daje sve to o meni. Onda su se sva svjetla ugasila, i upalila su se dva kao reflektora
koja su svijetlila iz projekcijskih otvora, i jedan od njih je bio usmjeren sasvim na Vašeg
Skromnog i Napaćenog Pripovjedača. A u svjetlo drugog reflektora ušao je jedan boljši
krupan čelovjek kojeg nisam nikad prije vidjao. Imao je lojavo kao licoje i brkove i kao
pruge kose zalijepljene za svoju skoro ćelavu golovu. Bilo mu je oko trideset ili četrdeset
ili pedeset, neke takve stare godine,
127
starejši. Idjao je do mene i svjetlo je idjalo s njim, i uskoro su se dva svjetla stopila u
jednu kao veliku mrlju. Rekao mi je, jako podrugljivo: "Zdravo, vrećo smeća. Fuj, baš
se ne pereš često, sudeći po tvom odvratnom smradu." Onda je, kao da pleše, nagazio na
moje nogaje, lijeva, desna, onda me noktima kvrcnuo po nosu, što je boljelo kao be-
zumnaje i dovelo stare suze na moje glazje, pa je zavrnuo moje lijevo ukho kao da je
dugme na radiju. Mogao sam slušjati kikot i par zbilja horroršo hahahaova iz publike.
Moj nos i nogaje i ukho su me pekli i boljeli kao be-zumnaji, pa sam rekao: "Zašto si mi
to napravio? Nikad se nisam ogriješio o tebe, brate."
"Oh," rekao je taj vjek, "ja radim ovo" - kvrckvrc opet po nosu - "i ovo" - zavrnuo
bolnu usnu školjku - "i ovo drugo" - nagazio gadno na desnu nogaju - "zato što mi se ne
dopada tvoja gadna vrsta. A, ako hoćeš glede toga nešto napraviti, počni, počni, molim
te." Sad sam znao da# ću morati biti jako skorajši i izvući moju koljačku britvaju, prije
nego što ta užasna ubilačka mučnina nahrupi i pretvori kao radost borbe u osjećaj da ću
skviknuti. Ali, O braćo, kad mi je ruka posegnula u unutrašnji karman, imao sam tu
kao sliku u glazju mog uma kako taj uvredljivi čelovjek urla za milost dok mu crvena
crvena krvca sve curi iz usta i, odmah nakon te slike, mučnina i suhoća i bolovi su
navalili da preplave, i vidjao sam da ću morati promijeniti ono što osjećam za tog
pokvarenog vjeka zbilja jako jako skorajše, pa sam potražio u karmanima cigarete ili
lijepu lovicu i, O braćo moja, nije bilo nijedne od tih vešča.
Rekao sam, sav kao raslinjen i cvileći: "Volio bih ti dati cigaretu, brate, ali izgleda da ih
nemam."
Taj vjek je onda rekao: "Kme kme. Buhuhu. Plačljiv-ko." Onda je ponovo kvrcnuo
svojim boljšim tvrdim noktom po mom nosu, i mogao sam čuti jako glasne šmekove kao
veselja kako stižu iz zamračene publike. ■,
128
Rekao sam, zbilja očajan, pokušavajući biti fin prema tom uvredljivom i nasilnom vjeku
da spriječim naviranje bola i mučnine: "Molim te, pusti me da uradim nešto za tebe,
molim te." I pipao sam po karmanima, ali mogao sam naći samo moju koljačku
britvaju, pa sam je izvadio i pružio mu je i rekao: "Molim te, uzmi ovo, molim te. Jedan
mali poklon. Molim te uzmi."
Ali je on rekao: "Zadrži to tvoje smrdljivo mito. Ne možeš me tako umilostiviti." I lupio
je po mojoj rukaji i koljačka britvaja pala je na pod.
Pa sam rekao: "Molim te, moram učiniti nešto. Da ti očistim čizme? Gledaj. Spustit ću
se i polizati ih." I, braćo moja, vjerujte mi ili me poljubite u šarje, spustio sam se na
koljena i ispružio moj crveni jazjik cijeli kilometar da poližem njegove gražnje vonjaje
čizme. Ali, taj vjek me samo šutnuo ne baš jako po ustima. Pa mi se onda činilo da neće
donijeti mučninu i bol ako mu samo čvrsto uhvatim gležnjeve rukajama i povučem tog
gražnjeg bračnog dolje na pod. Pa sam to i učinio i on se zbilja boljše iznenadio,
padnuvši tres uz glasan smijeh iz vonjaje publike. Ali, kad sam ga vidjao na podu mogao
sam osjetiti kako me cijeli užasni osjećaj obuzima, pa sam mu dao rukaju da ga
podignem skorajše i ustao je.
Onda, baš kad me htio zbilja gadno i za ozbiljno tolčoki-rati po licoju, dr. Brodskv je
rekao: "Dobro je, to će biti sasvim dosta." Onda se taj užasni vjek naklonio i otplesao
poput glumca, dok su se svjetla upalila oko mene koji sam treptao i iskrivio usta da
zaječim. Dr. Brodskv je rekao publici: "Našeg subjekta, vidite, goni prema dobru to što
je, paradoksalno, gonjen prema zlu. Namjera da se ponaša nasilno popraćena je jakim
osjećajem fizičke nelagode. Da se tome suprotstavi, subjekt se mora prebaciti na
dijametralno suprotan stav. Ima li pitanja?"
129
"Izbor", zabrundao je dubok jak golos. Vidjao sam da je to glas zatvorskog kopelana.
"On nema nikakvog izbora, zar ne? Samoodržanje, strah od fizičkog bola, nagoni ga na
taj groteskni čin samoponiženja. Neiskrenost toga jasno se vidjela. On prestaje biti
počinilac zla. Također prestaje biti biće sposobno za moralni izbor."
"To su suptilnosti", kao nasmiješio se dr. Brodskv. "Nas se ne tiče motiv ni viša etika.
Nas interesira samo da smanjimo stopu zločina -"
"I", dometnuo je taj boljše dobro odjeveni Ministar, "da olakšamo užasnu pretrpanost
naših zatvora."
"Tako je", rekao je netko.
Bilo je mnogo govorjanja i raspravljanja tada, a ja sam samo stajao tamo, braćo, kao
potpuno ignoriran od strane svih tih bračnjih neznalica, pa sam zakričao: "Ja, ja, ja. Što
je sa mnom? Gdje je moje mjesto u svemu tome? Jesam li ja samo nekakva životinja,
pas?" I od toga su počeli govor-jati zbilja glasno i dobacivati mi slovja. Pa sam ja
zakričao još jače, kričajući: "Trebam lija biti samo naranča na navijanje?" Nisam znao
što me nagnalo da upotrijebim ta slovja, braćo, koja su mi samo kao nepozvana došla u
golovu. I to je sve te vjekove, iz nekog razloga, utišalo na minu-taju-dvije.
Onda je jedan jako mršavi starejši profesorski tip ustao, s vratom koji je sav bio kao
žice koje sprovode struju iz njegove golove u pljot, i on je rekao: "Ti se nemaš zašto
buniti, dječače. Donio si svoj izbor, i sve je ovo posljedica tvog izbora. Što god sad
uslijedi je ono što si ti sam odabrao."
A zatvorski kopelan je zakričao: "O, kad bih samo ja mogao povjerovati u to." I mogli
ste vidjati da mu Ravnatelj upućuje pogled koji je kao značio da se on neće popeti
onoliko visoko u zatvorskoj religiji koliko je mislio. Onda je opet počela glasna raspra, i
onda sam mogao slušjati da
130
se slovje Ljubav uzvikuje, zatvorski kopelan je kričajao glasno kao i bilo tko drugi da
Savršena Ljubav Odbacuje Sve Strahove i sav taj drek.
A sad je dr. Brodskv rekao, smiješeći se cijelim licojem: "Drago mije, gospodo, daje
pitanje Ljubavi postavljeno. Sad ćemo vidjeti na djelu jedan tip Ljubavi za koji se
smatralo daje izumro sa srednjim vijekom." I onda su se opet ugasila svjetla i upalili
reflektori, jedan na vašeg jadnog i napaćenog Prijatelja i Pripovjedača, a u svjetlo
drugog se kao doljuljala ili polako pojavila najljepša mlada djevočka koju bi se ikad
mogao nadati vidjati, O braćo moja, u cijelom žiznju. Što će reći, imala je zbilja
horroršo grudaje koje ste cijele mogli kao vidjati, postoje imala platje koje su joj se
spuštale dolje dolje dolje sa plećoja. I nogaje su joj bile kao Gospodjin u Svojim
nebesima, i hodala je kao da učini da zastenješ u kiškama, a ipak joj je licoje bilo slatko
nasmiješeno mlado kao nevino licoje. Prišla mije u svjetlu koje je bilo nekakvo kao
svjetlo nebeske blagosti i svog tog dreka koje je stizalo s njom, i prva stvar koja mi je
sijevnula u golovi je da bih je volio imati baš tu na podu sa starim unutra-van zbilja
divljački, ali skorajše kao hitac stigla je mučnina, poput nekog kao detektiva koji je
motrio iza ćoška i sad uletio da obavi svoje gražnje uhićenje. I sad je vonjaja lijepog
parfema koji je dopirao od nje učinio da poželim kao početi ispuštati u svoje kiške, pa
sam znao da moram smisliti neki novi kao način mišljenja o njoj, prije nego što me bol i
žeđ i užasna mučnina preplave baš horroršo i valjano.
Pa sam zakričao: "O najljepša i najdivnija među djevočkama, bacam ti moje kao srce
pred noge da ga cijelog kao pogaziš. Da imam ružu, dao bih ti je. Da je sve kišno i
kaljavo sad na tlu, mogla bi dobiti moje platje da hodaš po njima, da ne prekriješ svoje
lijepe nogaje prljav-štinom i blatom." I dok sam govorio sve to, O braćo moja,
131
mogao sam osjetiti mučninu da se kao povlači. "Daj mi", kričnuo sam, "da te obožavam
i budem kao tvoj pomoćnik i zaštitnik od zločestog kao svijeta." Onda sam pomislio na
pravo slovja i osjetio se bolje od toga, govoreći: "Daj da budem tvoj pravi vitez", i dolje
sam se spustio opet na stara koljena, klanjajući se i kao padajući ničice.
I onda sam se osjetio zbilja šutaje i tupo, pošto je sve to opet bilo kao gluma, jer se ta
djevočka nasmiješila i poklonila publici i kao otplesala, a svjetla su se palila uz pljesak. I
glazje nekih od tih starejših vjekova u publici su kao iskakale na tu mladu djevočku, s
prljavim i kao pokvarenim željama, O braćo moja.
"On će biti vaš pravi kršćanin", kričao je dr. Brodskv, "spreman okrenuti drugi obraz,
spreman biti razapet radije nego da razapne, bolestan u srcu pri pomisli da ubije čak i
muhu." I to je bilo točno, braćo, jer, kad je to rekao ja sam pomislio na ubijanje muhe i
osjetio tek malo mučnine, ali sam potisnuo mučninu i bol tako što sam pomislio na
hranjenje muhe komadićima šećera i brigu o njoj kao da je vražji ljubimac i sav taj
drek. "Otkupljenje", kričao je on. "Radost pred Anđelima Božjim."
"Stvar je u tome", govorio je Ministar Iznutrica, "da to uspijeva."
"Oh", rekao je zatvorski kopilan, kao uzdišući, "to itekako uspijeva, Bog nam svima
pomogao."
TREĆI DIO
132
"A
A-\ onda, što ćemo?"
To sam, braćo moja, ja pitao samog sebe sljedeće jutro, stojeći ispred bijele zgrade koja
je bila kao pričvršćena na stari Držat, u mojim platjama od one noći prije dvije godine
na sivoj svjetlosti zore, s maljutkom torbom u kojoj je bilo mojih malo osobnih vešči i
malo novaca koje su mi ljubazno dale vonjaje Vlasti da mi kao pomognu u početku
novog života.
Ostatak prethodnog dana bio je veoma zamoran, s intervjuima da se snime za
telenovosti i fotografijama koje su bijes bijes bijes snimane i još kao demonstriranja
kako seja grčim suočen s ultranasiljem i sav taj sramotni drek. I onda sam kao pao u
krevet i tada, kako mi se činilo, probuđen da mi se kaže da izađem, da idjam kući, da oni
više nikad ne žele vidjati Vašeg Skromnog Pripovjedača, O braćo moja.
I eto mene tu, jako jako jako rano ujutro, sa samo to malo lijepe lovice u mom lijevom
karmanu, zveczvecka-jući njom i pitajući se: "A onda, što ćemo?"
Neki doručak na nekom mjastu, pomislio sam, pošto nisam uopće jeo tog jutra, svaki
vjek je bio toliko nestrpljiv da me istolčokira na slobodu. Samo sam čašju čajića popio.
Taj Držat bio je u jako kao tmurnom dijelu grada, ali bilo je maljutkih radničkih
kavana svud okolo i uskoro sam našao jednu od njih, braćo moja. Bila je veoma posrana
i vonjaja, s jednom žaruljom na stropu na kojoj su muv-lji ispljuvci kao pokrivali dio
svjetla, i bilo je ranih rabo-taša koji su srkali čajić i kobasice užasnog izgleda i kriške
kljeba koje su kao gutali, radeći žder žder žder i onda kriča-jući za još. Služila ih je jako
posrana djevočka ali s jako
135
boljšim grudajama, i neki od jedućih vjekova pokušavali su je dograbiti, radeći ha ha ha
dok je ona radila he he he, i od tog prizora skoro mije pozlilo, braćo. Ali zatražio sam
prepečenac i džem i čajić jako pristojno i mojim gospodskim golosom, i onda sam sjeo u
jedan mračan kut da jed-jam i pjatam.
Dok sam to radio, jedan maljutki mali patuljak od čovjeka idjao je unutra, prodajući
jutarnju gazetu, iskrivljen i gražnji prestupnjački tip s debelim naočalama čeličnog
okvira, i platjama boje kao jako starejšeg raspadnutog pudinga od ribizla. Kupjatao
sam gazetu, sa zamisli da se spremim za skok natrag u normalni žiznj tako što ću vid-
jati što se zbiva u svijetu. Ta gazeta koju sam imao izgleda je bila vladina gazeta, ali
jedine vijesti što su bile na prvoj stranici bile su o potrebi da se svaki vjek pobrine da
opet izabere Vladu na sljedećim Općim izborima, koji su izgleda bili za dva ili tri tjedna.
Bilo je jako hvalisavih slovja o tome stoje Vlada uradila, braćo, za zadnjih otprilike
godinu dana, sa sve povećanjem izvoza i zbilja horroršo vanjskom politikom i
poboljšanim socijalnim službama i sav taj drek. Ali ono čime se Vlada najviše hvalila bio
je način na koji su smatrali da su ulice učinjene sigurnijima za sve miroljubive noću-
šetajuće ljudove tijekom posljednjih šest mjeseci, s boljom plaćom za policiju i tim stoje
policija postala stroža prema mladim huliganima i nastranima i provalnicima i sav taj
drek. Što je interesjalo Vašeg Skromnog Pripovjedača u određenoj mjeri. A na drugoj
stranici gazete bila je mutna kao fotografija nekoga tko je izgledao veoma poznato, i
ispostavilo se daje to nitko drugi nego ja jaja. Izgledao sam veoma smrknuto i kao
uplašeno, ali to je bilo u stvari zbog bljeskalica koje su puc puc cijelo vrijeme. Ono što je
pisalo ispod moje slike bilo je da je to prvi diplomac novog Državnog instituta za
otkupljenje kriminalnih osoba, izliječen od svojih zločinačkih nagona za samo dva
tjedna, sad dobri građanin koji poštuje za-
136
kone i sav taj drek. Onda sam vidjao da ima jako hvalisav članak o tom Ludovicovom
postupku i kako je Vlada pametna i sav taj drek. Onda je bila još jedna slika nekog
vjeka kojeg sam mislio da znam, i to je bio taj Ministar Unutrašnjih ili Iznutrica. Činilo
se da se i on ponešto hvalisao, iščekujući doba bez zločina u kojem neće biti više straha
od kukavičkih napada mladih huligana i perverznja-ka i provalnika i sav taj drek. Pa
sam napravio arrrghhh i bacio tu gazetu na pod, tako daje pokrila mrlje prosutog čajića
i grozne ispljuvke sline tih posranih životinja što su zalazile u tu kavanu.
"A onda, što ćemo?"
Ono što ćemo, braćo, je ravno kući i lijepo iznenađenje za tatatu i mamicu, da se njihov
sin jedinac i nasljednik vraća u okrilje obitelji. Onda bih mogao leći natrag na krevet u
mojoj vlastitoj maljutkoj jazbini i slušjati lijepu glazbu, i istodobno bih mogao
promisliti što sad da radim s mojim žiznjom. Nadležni za otpust dao mije dan prije dug
spisak poslova za koje se mogu prijaviti, i telefonirao je raznim vjekovima za mene, ali
nisam imao namjeru, braćo moja, ići rabotati odmah. Prvo maljenko odmora, da, i
mirno razmišljanje na krevetu uz zvuk lijepe glazbe.
I tako autobusom do Centra, i onda autobusom do Avenije Kingslev, pošto su stanovi u
Zajedničkom bloku 18a bili odmah blizu. Vjerovat ćete mi, braćo moja, kad vam kažem
da mi je srce radilo tuptuptup od kao uzbuđenja. Sve je bilo jako mirno, pošto je još bilo
rano zimsko jutro, i kad sam idjao u predvorje bloka nije bilo nijednog vjeka, samo
nagoji vjekovi i ženaje Dostojanstva Rada. Ono što me iznenadilo, braćo, bilo je daje to
bilo očišćeno, nije više bilo nikakvih bezobraznih slovja u balonima iz usta
Dostojanstvenih radnika, niti bezobraznih dijelova tijela docrtanih na njihove nagoje
pljotove od strane nemoralnih maljčika s olovkama. A ono što me isto iznenadilo bilo je
daje dizalo radilo. Stiglo je predući kad sam pritisnuo
137
električnu knopku, i kad sam ušao bio sam opet iznenađen da vidjam da je sve bilo čisto
u kao kabini.
Pa sam otišao na deseti kat, i tamo sam vidio 10-8 kao i prije, i moja rukaja je drhtala i
tresla se kad sam izvadio iz karmana malu ključaju koju sam imao za otvoriti. Ali sam
vrlo čvrsto gurnuo ključaju u bravu i okrenuo, pa otvorio pa ušao, i tamo se sreo s tri
para iznenađenih i skoro “ uplašenih glazja kako me gledaju, i to su t i m doračkovali,
ali je bio isto i još jedan vjek kojeg nikad prije u žiznju nisam vidjao, boljši zadrigli vjek
u košulji i tregerima, sasvim odomaćen, braćo, srkajući čajić s mlijekom i mljac-
mljackajući jajce i prepečenac.
I taj vjek stranac je prvi progovorio, rekavši: "Tko si ti, prijatelju? Gdje si našao ključ?
Van, dok ti nisam preuredio lice. Izlazi i pokucaj. Objasni što hoćeš, odmah."
Moji tata i mama sjedili su kao skamenjeni, i mogao sam vidjati da još nisu pročitali
gazetu, onda sam se sjetio da gazeta nije stizala dok tatata ne ode na posao. Ali je onda
mama rekla: "O, umakao si. Pobjegao si. Što da radimo? Doći će nam policija ovamo,
oh oh oh. Oh, ti zločesti i nevaljali dečko, da nas tako sramotiš." I, vjerujte ili me
poljubite u šarje, počela je sa bu hu. Pa sam ja počeo pokušavati objasniti, da mogu
nazvati Držat ako hoće, i cijelo to vrijeme taj vjek stranac je sjedio tamo kao mršteći se i
izgledajući kao da bi mi mogao preurediti lice svojom ko-smatom boljšom krupnom
šakom.
Pa sam rekao: "A kako bi bilo da ti ponešto odgovoriš, brate? Otkud ti ovdje i koliko
dugo? Nije mi se svidio ton onog što si sad rekao. Pazi se. Hajde, govori." On je bio vjek
radničkog tipa, jako ružan, oko trideset ili četrdeset star, i sad je sjedio s ustima
otvorenim na mene, ne govor-jajući ni jedno slovje.
Onda je moj tata rekao: "Ovo je sve pomalo zapanjujuće, sine. Trebao si nam javiti da
ćeš doći. Mislili smo da će biti još barem pet ili šest godina prije nego što te puste.” 138
Ne", rekao je, i rekao je to jako kao tmurno, "da nam nije drago što te opet vidimo, i to
slobodnog."
"Tko je ovo?" rekao sam ja. "Zašto ne može on progovoriti? Što se zbiva ovdje?"
"To je Joe", rekla je moja mama. "On sad živi ovdje. Podstanar, to je on. O, joj joj joj",
radila je.
"Ti", rekao je taj Joe. "Čuo sam sve o tebi, dečko. Znam što si učinio, slomio srce svojim
jadnim ucviljenim roditeljima. Pa si se vratio, ha? Natrag da im još jednom upropastiš
život, je li? Preko mene mrtvog ćeš, jer su me pustili da im budem više sin nego
podstanar." Mogao sam se skoro šmekati glasno na to da stari razdraž u meni nije počeo
buditi osjećaj da hoću povratiti, jer je taj vjek izgledao otprilike istih godina kao moji t i
m, a tu je kao pokušavao zaštitnički sinovski obgrliti moju plačuću mamu, O braćo
moja.
"Tako", rekao sam ja, i skoro sam i sam osjećao da ću briznuti u plač. "Znači tako je to,
onda. Dobro, dajem ti pet velikih minutaja da ukloniš sve svoje užasne posrane vešče iz
moje sobe." I krenuo sam prema toj sobi, a taj vjek je bio maljutko prespor da me
spriječi. Kad sam otvorio vrata srce mi se slomilo na tepihu, jer sam vidjao da više
uopće nije kao moja soba, braćo. Sve moje zastavice su nestale sa zidova i taj vjek je
stavio slike boksača, i kao momčad koja sjedi zadovoljno prekriženih ruku i sa srebrnim
kao štitom naprijed. I onda sam vidjao čega još nema. Moj stereo i moj ormarić s
pločama više nisu bili tu, niti moj zaključani kovčeg s blagom u kojem su bile boce i
droga i dvije blistave čiste igle. "Ovdje se nešto prljavo vonjaje odvijalo", zakričao sam.
"Što si učinio s mojim vlastitim osobnim veščama, ti pizdunu?"
To je bilo upućeno Joeu, ali je moj tata odgovorio, rekavši: "To su sve odnijeli, sine,
policajci. Onaj novi propis, znaš, o odšteti žrtvi." “ :
139
Ustanovio sam da mi je naporno da mi ne bude jako zlo, ali golova me šokirala bolom i
usta su mi bila tako suha da sam morao skorajše potegnuti gutljaj iz boce mlijeka na
stolu, tako da je taj Joe rekao: "Prljavo svinjsko ponašanje."
Rekao sam: "Ali ona je umrla. Taje umrla."
"Bilo je to za mačke", rekao je moj tata kao tužno, "koje su ostale bez ikoga da se brine
za njih dok se ne pročita oporuka, pa su morale imati nekog da ih hrani. Pa je policija
prodala tvoje stvari, odjeću i sve, da pomogne brizi za njih. Takav je zakon, sine. Ali ti
nikad nisi puno mario za to da bude po zakonu."
Morao sam onda sjesti, i taj Joe je rekao: "Traži dopuštenje prije nego što sjedneš, ti
bezobrazna mala svinjo", pa sam ja skorajše odbrusio sa: "Zaveži svoju veliku prljavu
gubicu, ti", osjećajući mučninu. Onda sam pokušao biti razuman zbog mog kao
zdravlja, pa sam rekao: "Pa, to je moja soba, neosporno. Ovo je i moj dom. Kakav
prijedlog možete vi, moji t i m, iznijeti?"
Ali oni su samo izgledali jako potišteno, moja mama je pomalo drhtala, njeno licoje sve
izborano i mokro od kao suza, i onda je moj tata rekao: "O svemu ovom treba
razmisliti, sine. Ne možemo baš samo izbaciti Joea, zar ne? Mislim, Joe ovdje ima posao,
po ugovoru, na dvije godine, i mi smo se s njim dogovorili, zar nismo, Joe? Mislim, sine,
smatrajući da ćeš ti ostati u zatvoru jako dugo, a ta soba zvrji prazna." Pomalo se
sramio, mogao si mu to vidjati po licoju.
Pa sam se ja samo nasmiješio i kao kimnuo, rekavši: "Vidjam sve. Navikli ste na malo
mira i navikli ste na malo dodatne lijepe lovice. A vaš sin vam nikad nije bio ništa osim
užasne smetnje." A tada, braćo moja, vjerujte mi ili me poljubite u šarje, počeo sam kao
plakati, osjećajući veliko sažaljenje prema samom sebi. ;;
140 ,
Pa je moj tata rekao: "Pa, vidiš, sine, Joe je već platio stanarinu za sljedeći mjesec.
Mislim, što god da uradimo u budućnosti ne možemo reći Joeu da odmah ode, zar ne,
Joe?"
Taj Joe je rekao: "Ja moram misliti na vas dvoje, koji ste mi bili kao otac i majka. Da li
bi bilo dolično ili pošteno otići i ostaviti vas na milost i nemilost ovog mladog čudovišta
koje nije bilo kao pravi sin? On sad plače, ali to je njegova prepredenost i prijetvornost.
Pustite ga da ode i nađe sebi sobu negdje. Neka nauči gdje je griješio i da zao dečko
kakav je on bio ne zaslužuje tako dobre mamu i tatu kakve je imao."
"U redu", rekao sam ja, ustajući još sav u kao suzama. "Sad znam kako stvari stoje.
Nitko me ne želi i ne voli. Patio sam i patio i patio i svi žele da i dalje patim. Znam."
"Učinio si da drugi pate", rekao je taj Joe. "Samo je pravedno da i ti propatiš kako
treba. Rečeno mi je sve što si učinio, dok smo sjedili navečer ovdje oko obiteljskog stola,
i prilično je šokantno bilo za slušati. Bilo mije zbilja mučno od mnogo toga."
"Volio bih", rekao sam, "da sam natrag u zatvoru. Dragom starom Drzatu kakav je bio.
Idjam sada", rekao sam. "Nećete me više nikad vidjati. Snaći ću se sam, hvala vam
lijepo. Neka bude vama na savjesti."
Moj tata je rekao: "Nemoj to tako shvaćati, sine", a moja mama je samo radila bu hu
hu, licoja svog iskrivljenog i ružnog, a taj Joe ju je opet obgrlio svojom ruka-jom,
tapšući je i govoreći no no no kao bezumnaji. I tako sam se nekako isteturao kroz vrata i
izašao, prepuštajući ih njihovoj užasnoj krivnji, O braćo moja.
141
ok sam idjao niz ulicu na kao besciljan način, braćo, u tim noćnim platjama u koje su
ljudovi kao zurili dok sam prolazio, i smrznut, pošto je bio kopilanski hladan zimski
dan, sve što sam osjećao da hoću bilo je da odem daleko od svega i da ne moram više
misliti o bilo kakvoj vešči uopće. Pa sam otišao autobusom do centra, i onda hodao
natrag do Tavlor Placea, i tamo je bio onaj disk-butik MELODIJA kojeg sam nekad
počašćavao svojim neusporedivim kupovanjem, O braćo moja, i izgledao je uglavnom
kao isto mjasto kakav je uvijek i bio, i ulazeći sam očekivao da ću tamo vidjati starog
Andvja, onog ćelavog i jako jako mršavog uslužnog kao vjeka od kojeg sam kupjatao
ploče u starim danima. Ali sad nije bilo Andvja tamo, braćo, nego samo cika i kričajanje
nadsatskih (to jest tinejdžerskih) maljčika i komada koji su slušjali neku novu užasnu
pop--pjesmicu i uz nju još i plesali, a vjek iza pulta ni sam nije bio puno stariji od
nadsata, i puckao je zglobovima prstiju i šmekao se kao bezumnaja.
Pa sam ja prišao i čekao dok se on kao udostojio primijetiti me, pa sam rekao: "Htio bih
čuti snimku Mozartove Broj četrdeset." Ne znam zašto mije to upalo u golovu, ali jest.
Vjek za pultom rekao je: "Četrdeset čega, prijatelju?"
Rekao sam: "Simfoniju. Simfoniju broj četrdeset u G molu."
"Ooooh", oglasio se jedan od plešućih nadsata, malj-Čik s kosom do preko glazja,
"samofunja. Je li on samo fu-njara? On hoće samofunju."
142
Mogao sam osjetiti kao postajem sav razdraž iznutra, ali morao sam paziti na to, pa sam
se kao nasmiješio vjeku koji je preuzeo Andvjevo mjesto i svim plešućim i kriča-jućim
nadsatima. Vjek za pultom rekao je: "Idi u onu kabinu za slušanje tamo, prijatelju, a ja
ću ti nešto pustiti."
Pa sam otišao do maljutke kabine gdje ste mogli sluš-jati ploče koje hoćete kupiti, a
onda mi je taj vjek pustio ploču, ali nije to bila Mozartova Četrdeseta, bio je to Mo-
zartov "Prag" - on je izgleda samo pokupio prvog Mozarta kojeg je mogao naći na
polici - i to bi me trebalo početi praviti zbilja razdražojim, a toga sam se morao čuvati
zbog straha od bola i mučnine, ali ono što sam zaboravio bilo je nešto što nisam smio
zaboraviti i sad je učinilo da poželim skviknuti. Bilo je to da su ti doktorski bračnji tako
sredili stvari da će mi svaka glazba koja je bila kao za emocije izazvati mučninu baš kao
i vidjanje ili želja za nasiljem. Bilo je to zato što su svi oni filmovi nasilja bili praćeni
glazbom. I sjećao sam se naročito onog užasnog nacističkog filma s Beethovenovom
Petom, zadnji stavak. I sad je tu bio predivni Mozart učinjen užasnim. Izjurio sam iz
kabine kao bezumnaja da pobjegnem od mučnine i bola koji su nadolazili, i izjurio sam
iz dućana dok su se oni nadsati šmekali za mnom i vjek za pultom je kričajao: "Eh eh
eh!" Ali nisam to primjećivao i krenuo sam teturajući skoro kao slijepac preko ceste i
iza ćoška u mliječni bar Korova. Znao sam što želim.
Mjasto je bilo skoro prazno, postoje bilo još jutro. Izgledalo je i čudno, postoje bilo
posvuda oslikano crvenim mučućim kravama, i za šankom nije bio nijedan vjek kojeg
sam znao. Ali kad sam rekao: "Mlijeko plus, veliko", vjek s kao upalim licem jako
svježe izbrijan znao je što želim. Odnio sam veliko moloko plus do jednog od malih
odjeljaka koji su bili svud oko tog mjasta, pošto su tamo bile kao zavjese da ih odvoje od
glavnog mjasta, i tamo sam
143
sjeo u tapeciranu stolicu i pijuckao i pijuckao. Kad sam popio sve počeo sam osjećati da
se stvari događaju. Glazje su mi bile kao fiksirane na maljutki komadić srebrnog papira
s kutije tumora koji je bio na podu, pošto metenje u tom mjastu nije bilo baš horroršo,
braćo. Taj listić srebra počeo je rasti i rasti i rasti i bio je tako kao svijetao i blistav da
sam morao žmirnuti glazjama. Narastao je tako velik da je postao ne samo taj cijeli
odjeljak u kojem sam se zavalio nego kao cijela Korova, cijela ulica, cijeli grad. Onda je
bio cijeli svijet, pa je onda bio cijelo sve, braćo, i bio je kao more koje zapljuskuje svaku
vešč što je ikad bila učinjena ili čak pomišljena. Mogao sam nekako slušjati sebe kako
pravim posebne vrste šumaja i govorjam slovaja kao: "Dragi dragi idlewildi, trunite ne
u raznosjajnim oblicima" i sav taj drek. Onda sam mogao kao osjetiti viziju koja sve to
kuje u srebru, i onda je bilo boja koje nitko nije vidjao prije, i onda sam mogao vidjati
kao grupu kipova jako jako jako daleko koja je bila kao gurana bliže i bliže i bliže, sva
osvjetljena jako jarkim svjetlom i odozgor i odozdol, O braćo moja. Ta grupa kipova bili
su Bog ili Gospodjin i svi Njegovi Sveti Anđeli i Sveci, sve jako sja-jeća kao mjed, s
bradama i boljše velikim krilima koja su mahala na nekakvom vjetru, tako da nisu
mogli stvarno biti od kamena ili mjedi, zbilja, i oči ili glazje su se kao kretale i bile žive.
Ti boljši veliki likovi prilazili su sve bliže i bliže i bliže dok nisu kao krenuli zgnječiti me,
i mogao sam čuti svoj glas kako kaže "Eeeeee." I osjetio sam da sam se riješio svega -
platja, tijela, mozga, imena, sve to - i osjećao se zbilja horroršo, kao u raju. Onda je bio
šumaja kao mrvljenja i gužvanja, i Gospodjin i Anđeli i Sveci nekako su odmahnuli
golovama na mene, kao da govorjaju da sad nije baš vrijeme, ali moram pokušati
ponovo, i onda se sve kao nakesilo i šmekalo i kolapsiralo i veliko toplo svjetlo postalo je
kao hladno, i onda sam bio
144
tamo kakav sam bio i prije, s praznom čašom na stolu i želeći plakati i osjećajući se kao
daje smrt jedini odgovor na sve.
I to je bilo to, to je bilo ono što sam vidjao sasvim jasno da treba napraviti, ali kako to
napraviti nisam ispravno znao, pošto nikad prije nisam mislio o tome, O braćo moja. U
mojoj maloj torbi s osobnim veščama imao sam svoju koljačku britvaju, ali sam odmah
osjetio veliku mučninu na pomisao da krenem fiiijuuu po sebi i sva moja vlastita crvena
crvena krvca poteče. Ono što sam htio nije bilo nešto nasilno već nešto što će učiniti da
kao samo utonem nježno u san i da to bude kraj Vašeg Skromnog Pripovjedača, ne više
smetnja za nikoga. Možda, pomislio sam, ako idjam do Javne knjižnice iza ugla, mogu
pronaći neku knjigu o najboljem načinu da se skvikne bez bola. Pomislio sam na sebe
mrtvog i kako će žao svima biti, t i m i onom posranom vonjajem Joeu koji je bio kao
uzurpator, i također dr. Brodskom i dr. Branomu i onom Ministru Unutrašnjih
Iznutrica i svakom od vjekova. I hvalisavoj vonjajoj Vladi također. Pa sam zbrisao van
na zimu, i sad je bilo poslijepodne, skoro dva sata, kako sam mogao vidjeti po boljšem
satu centra, tako daje moj boravak u onoj zemlji sa starim moloko-plusom morao trajati
kao dulje nego što sam mislio. Hodao sam Bulevarom Marghanita i onda skrenuo u
Aveniju Boothbv, onda opet iza ugla, i tamo je bila Javna knjižnica.
Bilo je to starejše posrano mjasto u koje se nisam mogao sjetiti da sam ušao otkad sam
bio jako jako maljutki malj-čik, ne više od nekih šest godina star, i bila su dva dijela
-jedan dio da se posude knjige i jedan dio za čitanje, pun gazeta i časopisa i kao vonjaje
jako starejših ljudi čija su pljota zaudarala na kao starost i siromaštvo. Oni su stajali za
policama s gazetama svud oko prostorije, šmrcajući i podrigujući i govorjajući samima
sebi i prevrćući stranice
145
da čitaju vijesti jako tužno, ili su sjedili za stolovima gledajući časopise ili se
pretvarajući da gledaju, neki zaspali i jedan ili dva koji su hrkali zbilja gromkaje.
Nisam se u početku mogao kao sjetiti što je ono što hoću, onda sam se sjetio uz mali šok
da sam idjao ovamo da bih našao kako da skviknem bez bola, pa sam giljao preko do
police pune ?! stručnih veščova. Bilo je mnogo knjiga, ali nije bilo nijedne s naslovom,
braćo, koji bi zbilja poslužio. Bila je jedna medicinska knjiga koju sam skinuo, ali kad
sam je otvorio bila je puna crteža i fotografija užasnih rana i bolesti, a od toga sam
pomalo poželio povraćati. Pa sam to stavio natrag i onda uzeo Veliku knjigu ili Bibliju,
kako su je zvali, misleći da mi to može dati kao utjehu onako kao stoje davala u starim
danima Drzata (ne zbilja tako starim, ali činilo se to veoma veoma davno), i oteturao
sam do stolice čitati. Ali sve što sam našao bilo je o obaranju sedamdeset puta sedam i
mnogo Židova koji psuju i tolčokiraju jedan drugog, i od toga mi je isto došlo za
povraćati.
Pa sam onda skoro zaplakao, tako da je jako starejši otrcani mužaja naspram mene
rekao: "Stoje, sinko? U čemu je nevolja?"
"Želim skviknuti", rekao sam. "Dosta mije, eto stoje. Život je postao previše za mene."
Jedan starejši čitalački vjek pored mene rekao je: "Pssst", ne dižući pogled s nekog
bezumajeg časopisa koji je imao punog crteža kao boljših geometrijskih vešča. To je na
nešto podsjećalo.
Onaj drugi mužja je rekao: "Previše si mlad za to, sinko. Pa, sve je još pred tobom."
"Da", rekao sam ja, gorko. "Kao par lažnih grudaja." Vjek što je čitao časopis rekao je:
"pssst", opet, ovaj put dižući pogled, i nešto nam je obojici leglo. Vidjao sam tko je to
bio. ;•”■■< /■■■■•:... ■.;:v-. :;.■?:■” ■. ■■■■■; ■■ ?•■■ ^■•■■■■■^: ■■■■.,
146 :
On je rekao, zbilja gromkaje: "Nikad ne zaboravim oblik, Boga mi. Nikad na zaboravim
oblik nečega. Boga mi, ti svinjo mala, sad te imam." Kristalografija, to je bilo to. To je
bilo ono što je uzeo iz knjižnice onaj put. Lažni zubi skrhani zbilja horroršo. Platje
zderane. Njegove knjige razrezjane, sve o kristalografiji. Pomislio sam da bolje da odem
odatle zbilja skorajše, braćo. Ali taj starejši stari mužaja bio je na nogama, kričajući
kao bezumnaja svim starejšim starim kašljalima za gazetama oko zida i onima što su
drijemali nad časopisima za stolom. "Imamo ga", kričajao je. "Otrovnu malu svinju
koja je upropastila knjige o kristalografiji, rijetke knjige, knjige koje se ne može više
nikad naći, nigdje." To je imalo užasno ludu prišuma-ju, kao daje taj stari vjek zbilja
izgubio svoju golovu. "Trofejni primjerak kukavičke brutalne mladosti", kričajao je.
"Ovdje usred nas i nama na milost. On i njegovi prijatelji tukli su me i šutirali me i
lupali me. Razodjenuli su me i istrgnuli mi zube. Smijali su se mojoj krvi i mojem
stenjanju. Odšutirali su me kući, ošamućenog i golog." Sve to nije bilo baš istina, kao što
znate, braćo. Imao je nešto platja na sebi, nije bio potpuno nagoji.
Ja sam odkričao: "To je bilo prije više od dvije godine. Od tada sam bio kažnjen. Naučio
sam svoju lekciju. Gledajte tamo preko - moja slika je u novinama."
"Kazna, ha?" rekao je jedan starejši kao tip bivšeg vojnika. "Vas sve treba istrijebiti.
Kao dosadnu smetnju. Kazna, nego što."
"Dobro, dobro", rekao sam. "Svatko ima pravo na svoje mišljenje. Oprostite mi, svi.
Moram sad ići." I počeo sam idjati iz tog mjasta bezumnajih staraca. Aspirin, to je to.
Mogao si skviknuti od stotinu aspirina. Aspirina iz stare ljekarne.
Ali kristalografski vjek je kričao: "Ne puštajte ga. Naučit ćemo ga o kazni, tu nasilnu
malu svinju. Držite ga." I,
147
vjerujte, braćo, ili uradite onu drugu vešču, dva ili tri stara drhtavca, svaki star po
devedeset godina, zgrabili su me svojim tresućim starim rukajama, i došlo mije kao zlo
od vonjaje starosti i bolesti koja je dopirala od tih skoro mrtvih mužaja. Kristalni vjek
je sad navalio na mene, počinjući me tući maljutkim slabim tolčokima po licoju, i
pokušao sam se izvući i idjati van, ali te starejše rukajc koje su me držale bile su jače
nego što sam mislio. Onda su drugi starej-ši vjekovi došepali od gazeta da navale na
Vašeg Skromnog Pripovjedača. Kričajali su vešče kao: "Ubij ga, gazi ga, kolji ga, razbij
mu zube", i sav taj drek, i mogao sam dovoljno jasno vidjati što je to. To je starost
udarila na mladost, eto što je to bilo. Ali neki od njih su govorili: "Jadni stari Jack,
skoro je ubio jadnog starog Jacka, jest, to je ta mala svinja", i tako dalje, kao da se sve
to dogodilo jučer. Što za njih pretpostavljam i jeste. Sad je "bilo kao more vonjajih
slinavih prljavih staraca koji su me pokušavali zakačiti svojim kao slabim rukajama i
tvrdim starim pandžama, kričajući i dahtajući na mene, ali naš kristalni druzja bio je
tamo sprijeda, upućujući tolčok za tolčokom. I ja se nisam usuđivao uraditi ni jednu
jedinu vešč, O braćo moja, jer je bilo bolje biti tako udaran nego željeti povraćati i
osjećati onaj užasni bol, ali naravno me je činjenica što se nasilje odvijalo navodila da
osjećam kako mučnina viri iza ugla da vidi bi li izašla na otvoreno i navalila.
Onda je stigao jedan vjek pomoćnik, mlađi vjek, i on je kričajao: "Što se tu događa?
Prestanite odmah. Ovo je čitaonica." Ali nitko nije obraćao pažnju. Pa je vjek pomoćnik
rekao: "Dobro. Zvat ću policiju."
Pa sam ja zakričao, a nikad nisam mislio da ću to izreći u cijelom svom žiznju: "Da da
da, učinite to, zaštitite me od ovih starih luđaka." Primijetio sam da vjek pomoćnik nije
baš zapeo da se pridruži dratovanju i izbavi me od bijesa i ludila pandži tih starih
vjekova; samo je klisnuo do
148
svog kao ureda ili gdje god je telefon bio. Sad su ti stari ljudi puno dahtali, i osjećao sam
da bih ih mogao samo kvrcnuti i svi bi popadali, ali samo sam pustio da me drže, jako
strpljivo, te starejše rukaje, zatvorenih glazja, i osjećao slabašne tolčoke po mom licoju,
i slušjao zadihane grlene stare golose kako kričaju: "Mlada svinja, mladi ubojica,
huligan, nitkov, ubij ga." Onda sam dobio takav zbilja bolan tolčok po nosu da sam
rekao sebi k vragu k vragu, i otvorio sam glazje i počeo se otimati da se oslobodim, što
nije bilo teško, braćo, i otrgnuo sam se kričajući do nekakvog hodnika ispred čitaonice.
Ali ti starejši osvetnici su još dolazili za mnom, dašćući kao da izdišu, sa svojim
zvjerskim pandžama drhtavim da navale na vašeg prijatelja i Skromnog Pripovjedača.
Onda sam bio sa-pleten i bio na podu i bio šutiran, onda sam slušjao golose mladih
vjekova kako kričaju: "U redu, u redu, prestanite sad s tim", i znao sam daje policija
stigla.
149
B,
>io sam kao zbunjen, O braćo moja, i nisam mogao vidjati baš jasno, ali bio sam siguran
da sam te milicajkane sreo ranije na nekom mjastu. Onaj koji me držao, govoreći:
"Polako polako polako", odmah kraj prednjih vrata Javne knjižnice, njega uopće nisam
poznavao, ali mi se činilo da je kao jako mlad da bude roz. Ali druga dvojica su imali
leđa koja sam bio siguran da sam vidjao prije. Oni su lupali po tim starejšim starim
vjekovima s velikim boljšim užitkom i elanom, zamahujući maljutkim bičevima, kriča-
jući: "Evo vam, vi nevaljali momci. To će vas naučiti da prestanete s pobunom i
kršenjem Mira Države, vi zločesti nevaljalci." Pa su odagnali te uspuhane i hripajuće i
skoro mrtve starejše osvetnike natrag u čitaonicu; onda su se okrenuli, šmekajući se od
toga što su se dobro zabavili, vidjati mene.
Stariji od njih dvojice je rekao: "Vidi vidi vidi vidi vidi vidi vidi. Pa zar to nije mali
Alex. Davno se nismo vid-jali, druzja. Kako ide?" Bio sam kao zbunjen, jer su odora i
šljemaja ili kaciga činili da je jako teško vidjati tko je to, mada su mi licoje i golos bili
poznati. Onda sam pogledao u drugog i glede njega, s njegovim nakeženim bezumna-jim
licojem, nije bilo sumnje. Onda, sav utrnuo i trnući sve više, opet sam pogledao na onog
vidi vidi vidućeg. Taj je bio onda debeli stari Billyboy, moj stari neprijatelj. Drugi je,
naravno, bio Tupi, koji je nekad bio moj druzja i također neprijatelj smrdljivog debelog
jarčine Billyboya, ali je sad bio milicajkan s odorom i šljemajom i bičem da drži red.
■ , ..■ , ; ■ ■”,.■” • ■ ....v .■;.■. /*■■■;, ,,:•.,. :.;;”;.:;.;;.■■■ ...
150
Rekao sam: "O, ne."
"Iznenađenje, ha?" I stari Tupi je ispustio stari smijeh kojeg sam se tako horroršo
sjećao. "Hoh hoh hoh."
"To je nemoguće", rekao sam. "Ne može biti. Ne vjerujem."
"Svjedočanstvo starih glazja", nasmijao se Billyboy. "Ništa u rukavima. Nema magije,
druzja. Posao za dvojicu koji su sad u godinama za zaposlenje. Policija."
"Premladi ste", rekao sam ja. "Daleko premladi. Ne zovu u rozove maljčike vaših
godina."
"Bili mladi", nastavio je stari milicajkan Tupi. Nisam mogao povjerovati u to, braćo,
zbilja nisam. "To smo bili, mladi druzja. A ti si bio taj koji je bio uvijek najmlađi. I evo
nas sad ovdje."
"Još ne mogu to vjerovati", rekao sam.
Onda je Billyboy, roz Billyboy u kojeg nisam mogao povjerovati, rekao tom mladom
milicajkanu koji me kao držao i kojeg nisam znao: "Više bi dobra postiglo, ja mislim,
Rexe, ako mi primijenimo malo starog kratkog postupka. Momci su momci, kao i
uvijek. Nema potrebe za starom rutinom u postaji. Ovaj ovdje opet je počeo sa svojim
starim tikovima, kao što se mi dobro sjećamo, a ti, naravno, ne. Napadao je ostarjele i
bespomoćne, i oni su ispravno, uzvraćali. Ali mi moramo izreći svoje u ime Države."
"Što je sve to?" pitao sam ja, jedva u stanju povjerovati svojim ukhajama. "Oni su bili
ti koji su krenuli na mene, braćo. Vi niste na njihovoj strani i ne možete biti. Ne možeš
biti, Tupi. Bio je to vjek s kojim smo se poigrali jednom u starim danima, koji je
pokušavao dobiti svoj ma-ljutki dio osvete nakon cijelog tog davnog vremena."
"Davnog vremena je točno", rekao je Tupi. "Ne sjećam se tih dana baš horroršo. I
nemoj me više zvati Tupi. Pozornice me zovi." :-;v”, ■■ /,.”•, *,;;■?■■> .■ .■ ■■;-
■. ■-^ ■-,;,.
151
"Dovoljno je zapamćeno, ipak", nastavio je kimati Bil-lyboy. Nije bio onako debeo kao
nekad. "Gadni mali malj-čiki vješti s koljačkim britvajama - njih se mora držati
čvrsto." I uhvatili su me zbilja jakim stiskom i izveli me iz Knjižnice. Milicajkanska
ophodna kola čekala su vani, i taj vjek što su ga zvali Rex bio je vozač. Oni su me kao
utolčokirali otraga u kola, i nisam mogao ne pomišljati da je sve to ustvari kao šala, i da
će Tupi ionako skinuti šlje-maju s golove i reći ha ha ha. Ali nije.
Rekao sam, pokušavajući obuzdati strahoju u sebi: "A stari Pete, što je bilo sa starim
Petcom? Bilo je tužno za Georgieja", rekao sam. "Slušjao sam za to."
"Pete, ah da, Pete", rekao je Tupi. "Čini mi se da se sjećam kao tog imena." Mogao sam
vidjati da se vozimo izvan grada.
Pitao sam: "Kamo to mi idemo?"
Billyboy se okrenuo od naprijed da kaže: "Još je dan. Mala vožnja po poljima, zimski
ogoljenim, ali samotnim i lijepim. Nije dobro, ne uvijek, da ljudovi u gradu vidjaju
previše našeg kažnjavanja po kratkom postupku. Ulice treba održati čistima na više od
jednog načina." I opet se okrenuo naprijed.
"Daj", rekao sam. "Ovo mi uopće nije jasno. Stari dani su mrtvi i prošli. Za ono što sam
uradio u prošlosti bio sam kažnjen. Izliječen sam."
"To nam je pročitano", rekao je Tupi. "Nadglednik nam je sve to pročitao. Rekao je
daje to jako dobar način."
"Pročitano", rekao sam ja, maljutko zlobno. "Još si previše tup da sam čitaš, O brate?"
"Ah, ne", rekao je Tupi, veoma kao blago i kao sažalno. "Ne tako govoriti. Ne tako više,
druzja." I boljše me tol-čokirao baš po kljunaji, tako daje sva crvena crvena nosna
krvca počela kap kap kapati.
"Nikad nije bilo povjerenja", rekao sam, ogorčeno, brišući krvcu rukajom. "Uvijek sam
bio sam samcit."
152
"To je dovoljno", rekao je Billyboy. Sad smo bili izvan grada i sve je bilo ogoljena stabla
i poneki daleki kao cvrkut, i u daljini je bio neki kao poljoprivredni stroj koji je pravio
zvrndavu šumaju. Sad se već smrkavalo, pošto je to bila sredina zime. Nije bilo ljudova,
niti životinja. Bila je samo četvorka. "Izlazi, Alexe dečko", rekao je Tupi. "Samo
maljutko kratkog postupka."
Tijekom svega što su oni radili taj vjek vozač samo je sjedio za volanom auta, pušeći
tumor, čitajući neku ma-ljutku knjižicu. Imao je upaljeno svjetlo u autu da može vidjati.
Nije obraćao pažnju na to što Billyboy i Tupi rade Vašem Skromnom Pripovjedaču.
Neću zalaziti u to što su radili, ali bilo je to sve kao uzdisanje i lupanje naspram te kao
pozadine zvrndavih poljoprivrednih strojeva i cvrkevrk-cvrkutanja sa nagojih iliti golih
grana. Mogao si vidjati malo zamagljenog daha pri svjetlu auta, i taj vozač je sasvim
mirno okretao stranice. A oni su cijelo vrijeme nasrtali na mene, 0 braćo moja. Onda je
Billyboy ili Tupi, nisam mogao odrediti tko, rekao: "To je otprilike dosta, druzja, rekao
bih, zar ne?" Onda su me obojica po jednom tolčo-kirali po licu za kraj i ja sam pao i
samo ležao tamo na travi. Bilo je hladno ali ja nisam osjećao hladnoću. Onda su oni
obrisali ruke i stavili svoje šljemaje i kapute koje su skinuli, i onda su se vratili u auto.
"Vidjamo se još koji put, Alexe", rekao je Billyboy, a Tupi se samo nasmijao jednim od
svojih klaunovskih smjehova. Vozač je završio stranicu koju je čitao i odložio knjigu,
onda je pokrenuo auto i oni su otišli prema gradu, moj bivši druzja i bivši neprijatelj su
mahali. Alija sam samo ležao tamo, iznuren i iscrpljen.
Nakon nekog vremena gadno me boljelo, a onda je počela kiša, jako ledena. Nisam
mogao uočiti nijednog ljudova na vidiku, ni svjetlo kuća. Kamo da krenem, ja koji
nemam dom ni mnogo novaca u karmanima? Plakao sam zbog sebe bu hu hu. Onda sam
ustao i počeo hodati.
153
om, dom, dom, ono što sam htio bio je dom, i do DOMA sam došao, braćo. Hodao sam
kroz mrak i slijedio ne put prema gradu, nego tamo odakle je šumaja kao
poljoprivrednog stroja dopirala. To me dovelo do nekakvog sela koje sam osjećao da
sam vidjao prije, ali je to možda zato što sva sela izgledaju isto, naročito u mraku. Tu su
bile kuće i tu je bilo kao mjasto za piće, i točno na kraju sela bila je maljutka kućica
sasvim sama, i mogao sam vidjati njeno ime kako bijelo sjaji na vratnicama. DOM,
pisalo je. Bio sam sav skroz promočen od te ledene kiše, tako da moje platje nisu više
bile vrhunac mode nego zbilja jadne i kao patetične, i moja lijepa kosica bila je mokri
zamršeni prljavi nered raskuštran svud po mojoj golovi, i bio sam siguran da imam
posjekotina i masnica posvud po licoju, i par mojih zubja se kao klimalo kad sam ih
dodirnuo jezikom iliti jazjakom. I boljelo me svud po pljotu i bio sam jako žedan, tako
da sam stalno otvarao usta hladnoj kiši, i želudac mi je krulio grrr jer nisam jeo
nikakvu pišču od jutra, a i onda ne baš mnogo, O braćo moja.
DOM, pisalo je, i možda će tu biti neki vjek da mi pomogne. Otvorio sam vratnice i
nekako se dovukao stazom, dok se kiša kao ledila, i tada sam pokucao blago i patetično
na vrata. Nikakav vjek nije dolazio, pa sam pokucao ma-ljutko dulje i jače, i onda sam
čuo šumaju nogaja koje dolaze do vrata. Onda su se vrata otvorila i muški golos je
rekao: "Da, stoje?"
"On", rekao sam, "molim vas, pomozite mi. Pretukla me policija, i samo su me ostavili
da umrem na cesti. Oh,
154
molim vas dajte mi nešto za piće i da sjednem kraj vatre, molim vas, gospon."
Vrata su se tad skroz otvorila, i mogao sam vidjati kao toplo svjetlo i vatru koja je puck
pucketala unutra. "Uđite", rekao je taj vjek, "ma tko da ste. Bog vam pomogao, jadna
žrtvo, uđite i da vas vidimo." Pa sam kao uteturao, i nije to bila nekakva gluma, braćo,
zbilja sam se osjećao gotov i dokrajčen. Taj ljubazni vjek stavio je rukaje oko mojih
plećoja i uvukao me u tu sobu gdje je bila vatra, i naravno da sam odmah znao gdje je i
zašto mi se DOM na vratnicama činilo tako poznato. Pogledao sam tog vjeka i on je
pogledao mene na ljubazan način, i sad sam ga se dobro sjetio. Naravno da se on neće
sjetiti mene, jer u onim bezbrižnim danima ja i moji takozvani druzja radili smo sve
naše boljše dratovanje i poigravanje i krastanje u maskaja-ma koje su bile zbilja
horroršo prerušavanje. On je bio onizak vjek srednjih godina, trideset, četrdeset,
pedeset, i imao je očkaje. "Sjedite kraj vatre", rekao je, "i donijet ću vam malo viskija i
toplu vodu. Joj joj joj, netko vas zbilja jest pretukao." I kao nježno pregleda moju
golovu i licoje. "Policija", rekao sam. "Užasna odurna policija." "Još jedna žrtva",
rekao je on, kao uzdišući. "Žrtva modernog doba. Idem vam donijeti taj viski, a onda
vam moram malo očistiti rane." I ode on. Ja sam pogledao okolo po toj maljutkoj
udobnoj sobi. Bila je sad skoro cijela puna knjiga i kamin i nekoliko stolaca, i mogao si
nekako vidjati da tu ne živi nijedna žena. Na stolu je bio pisaći stroj i puno kao
prevrnutih papira, i sjetio sam se daje taj vjek bio vjek pisac. Naranča na navijanje, to
je bilo to. Bilo je Čudno da mi se to usjeklo u pamet. Ne smijem se otkriti, ipak, jer mi je
sad bila potrebna pomoć i ljubaznost. Oni užasni gražnji bračnji na onom stravičnom
bijelom mjastu su mi to napravili, čineći da mi sad treba pomoć i ljubaznost i sileći me
da želim i sam pružati pomoć i ljubaznost, ako ih netko hoće. *;.( ; ; • ;
" \i.
155
"Evo nas, onda", rekao je taj vjek vraćajući se. Dao mi je tu čašu vruće okrepe za pjati,
i od toga sam se osjetio bolje, i onda je očistio one posjekotine na mom licoju. Tada je
rekao: "Treba vam fina topla kupka. Pripremit ću vam je, a onda mi možete sve
ispričati za toplom večerom, koju ću spremiti dok se vi okupate." O braćo moja, mogao
sam zaplakati zbog njegove ljubaznosti, i mislim daje on morao vidjati stare suze u
mojim glazjama, pošto je rekao: "No no no", tapšući me po plećoju.
U svakom slučaju, otišao sam gore i okupao se, i on je donio pidžamu i ogrtač da
odjenem, sve ugrijano uz vatru, i jako iznošen par tofli. I sad, braćo, mada sam bio
ukočen i pun bolova posvuda, osjetio sam da ću se uskoro osjećati mnogo bolje. Idjao
sam dolje i vidjao da je on u kuhinji postavio stol s noževima i vilicama i lijepom
velikom štru-com kljeba, kao i bocu umaka Prima, i ubrzo je poslužio fino pržena jajca i
lomtike šunke i debele kobase i velike boljše šalice vrućeg slatkog čajića s mlijekom. Bilo
je lijepo sjediti tamo na toplom, jedući, i ustanovio sam da sam veoma gladan, pa sam
poslije prženog morao jesti lomtik za lomtikom kljeba i putra namazanog džemom od
jagoda iz boljše velike staklenke. "Mnogo bolje", rekao sam. "Kako da vam ikad
uzvratim?"
"Mislim da znam tko ste vi", rekao je. "Ako ste onaj koji mislim da jeste, onda ste došli,
prijatelju moj, na pravo mjesto. Nije li vaša slika bila u novinama jutros? Jeste li vi
jadna žrtva tog užasnog novog postupka? Ako je tako, onda vas je ovamo poslala
Providnost. Mučen u zatvoru, onda izbačen da ga muči policija. Suosjećam svim srcem s
vama, jadni jadni dječače." Braćo, ja nisam uspio dometnuti ni slovja, mada sam širom
otvorio usta da mu odgovorim na pitanja. "Niste prvi koji je ovamo došao u nevolji",
rekao je. "Policija voli svoje žrtve dovoditi do okolice ovog sela. Ali je providnost da ste
vi, koji ste još jedna 156
vrsta žrtve, došli baš ovamo. Možda ste, onda, već čuli za mene?"
Morao sam biti veoma pažljiv, braćo. Rekao sam: "Čuo sam za Naranču na navijanje.
Nisam je pročitao, ali sam čuo za nju."
"Ah", rekao je, i licoje mu je zablistalo kao sunce u plamtećem jutarnjem sjaju. "Sad mi
pričajte o sebi."
"Nema tu mnogo za reći, gospon", rekao sam, sav skroman. "Dogodila se jedna glupa i
djetinjasta neslana šala, moji takozvani prijatelji su me nagovorili ili me prije prisilili da
provalim u kuću jednog starog komada - gospođe, hoću reći. Nismo imali nikakvih
zbilja loših namjera. Nažalost je gospoda napregla svoje dobro staro srce pokušavajući
me izbaciti, mada sam ja bio sasvim spreman otići i sam, i onda je umrla. Bio sam
optužen kao uzrok njene smrti. Pa sam poslan u zatvor, gospon."
"Da da da, nastavi."
"Onda me odabrao taj Ministar Iznutrica ili Unutrašnjih da na meni isprobaju tu
Ludovicovu vešču."
"Pričaj mi sve o tome", rekao je, naginjući se gorljivo naprijed, prljajući rukave
pulovera džemom od jagoda s tanjura koji sam ja gurnuo u stranu. Pa sam mu pričao.
Rekao sam mu sve, braćo moja. Bio je veoma željan sve čuti, glazje su mu kao blistale i
gubaja razjapljena, dok se mast na tanjurima stvrdnjavala stvrdnjavala stvrdnjavala.
Kad sam završio on je ustao od stola, kimajući glavom i govoreći hm hm hm, kupeći
tanjure i druge vešče sa stola i noseći ih do sudopera na pranje.
Rekao sam: "Ja ću to, gospodine, i to rado."
"Odmori se, odmori, jadni dječače", rekao je on odvrću-ći slavinu tako daje para
pokuljala. "Griješio si, pretpostavljam, ali tvoja kazna je bila preko svake mjere.
Pretvorili su te u nešto drugo, a ne ljudsko biće. Više nemaš moć izbora. Ograničen si na
društveno prihvatljivo činjenje, mali
157
stroj sposoban samo za dobro. I jasno to vidim - ona stvar s marginalnim
kondicioniranjem. Glazba i seksualni čin, književnost i umjetnost, sve mora sad biti
izvor ne užitka nego bola."
"Tako je, gospon", rekao sam ja, pušeći jedan od tumora s filtarom tog ljubaznog vjeka.
"Oni uvijek odgrizu previše", rekao je on, kao odsutno brišući jedan tanjur. "Ali
suštinska namjera je stvarni grijeh. Čovjek koji ne može odabrati prestaje biti čovjek."
"To je kopelan rekao, gospon", rekao sam. "Zatvorski kapelan, hoću reći."
"Jest, je li? Naravno da jest. Morao bi, zar ne, postoje kršćanin? Pa, sad ćemo", rekao
je, još brišući isti tanjur koji je brisao prije deset minuta, "pozvati nekoliko ljudi da te
vide sutra. Mislim da te se može iskoristiti, jadni dječače. Mislim da ti možeš pomoći u
zbacivanju ove potla-čivačke Vlasti. Pretvoriti pristojnog mladića u stroj na navijanje
ne bi trebalo, ni u kom slučaju, smatrati za bilo kakav trijumf bilo koje vlasti, osim one
koja se hvali svojom repre-sivnošću." Još uvijek je brisao isti tanjur.
Rekao sam: "Gospon, još brištete isti tanjur. Slažem se s vama, gospon, za hvalisanje.
Ova Vlast je, čini se, veoma hvalisava."
"Oh", rekao je on, kao vidjajući taj tanjur po prvi put i odlažući ga. "Još nisam baš
vješt", rekao je, "u kućanskim poslovima. Moja supruga ih je sve radila, a meni
ostavljala da pišem."
"Vaša supruga, gospon?" rekao sam. "Je li otišla i ostavila vas?" Zbilja sam htio znati
za njegovu ženu, sjećajući se jako dobro.
"Da, ostavila me", rekao je on, kao glasnim i ogorčenim golosom. "Umrla je, znate. Bila
je brutalno silovana i pretučena. Šok je bio jako velik. To je bilo u ovoj kući", rukaje su
mu se tresle, držeći krpu za brisanje, "u onoj sobi
158
preko puta. Morao sam se očeličiti da nastavim živjeti ovdje, ali ona bi željela da
ostanem tu gdje se mirisno sjećanje na nju još drži. Da da da. Jadna djevojka." Vidjao
sam sve jasno, braćo moja, što se događalo te davne noćaje, i vidjajući sebe na tom
poslu, počeo sam osjećati da moram povraćati i bol mi se pojavio u golovi. Taj vjek je to
vidjao, zato što sam osjećao da mi je licojc ostalo bez i kapi crvene crvene krvce, jako
blijedo, i on je to mogao vidjati. "Idi sad u krevet", rekao je ljubazno. "Pripremio sam
gostinsku sobu. Jadni jadni dječače, moralo ti je biti užasno. Žrtva modernog doba, baš
kao i ona. Jadna jadna jadna djevojka." . .,.
159
5
>aš sam se horroršo naspavao te noći, braćo, bez ikakvih snova, i jutro je bilo veoma
vedro i kao mrazovito, i osjećao se jako prijazan kao vonjaja doručka koji se pržio dolje.
Trebalo mije nešto malo vremena da se sjetim gdje sam, kao i uvijek, ali mi se uskoro
sjećanje vratilo i osjećao sam se kao toplo i zaštićeno. Ali, dok sam ležao tamo u krevetu,
čekajući da budem pozvan na doručak, sinulo mi je da bih trebao znati ime tog
ljubaznog zaštitničkog i kao majčinskog vjeka, pa sam propackao okolo na mojim
bosajim nogajama tražeći Naranču na navijanje, koja bi morala imati njegovo imje
unutra, postoje on autor. U mojoj sobi nije bilo ničega osim kreveta i stolca i lampe, pa
sam idjao preko puta u sobu tog vjeka, i tamo sam vidjao njegovu ženu na zidu, boljše
uvećana fotografija, pa sam se osjetio maljutko mučno sjećajući se. Ali tamo su bile i
dvije--tri police s knjigama, i bio je tamo, kao što sam mislio da mora biti, primjerak
Naranče na navijanje, i otraga na knjizi, kao i na hrptu, bilo je imje autora - F.
Alexander. Dobri Gospodjine, pomislio sam, on je još jedan Alex. Onda sam je prolistao,
stojeći u pidžami i s bosim nogajama, ali ne osjećajući ni maljutko hladnoću, pošto je
kućica bila sva ugrijana, i nisam mogao vidjati o čemu se u knjizi radi. Činilo se daje
napisana jako bezumnajim kao stilom, puna Ah i Oh i takvog dreka, ali ono što je
izgleda ispadalo iz nje je bilo da se svi ljudovi danas pretvaraju u strojeve i da su oni
zbilja - vi i ja i on i poljubiš-mi-šarje - više kao prirodni rast poput voćke. F. Alexander
je čini se mislio da svi mi rastemo na onom što je on zvao stablo svijeta u
160
svjetskom voćnjaku koji je kao Gospodjin iliti Bog zasadio, i mi smo tu zato što
Gospodjin iliti Bog ima potrebu za nama da utažimo njegovu žednu ljubav, ili neki
takav drek. Nije mi se sviđala šumaja svega toga, O braćo moja, i pitao sam se koliko je
odista bezumnaji taj F. Alexander, možda otjeran u bezumnajost time što mu je žena
skviknu-la. Ali me onda on pozvao dolje kao golosom normalnog čovjeka, punim radosti
ljubavi i svog tog dreka, pa je dolje Vaš Skromni Pripovjedač otišao.
"Dugo ste spavali", rekao je on, vadeći kuhana jaja i izvlačeći crni prepečenac iz
rešetke. "Već je skoro deset sati. Ja sam budan već satima, radio sam."
"Pišete još jednu knjigu, gospon?" pitao sam.
"Ne ne, ne to sad", rekao je, i sjeli smo fino i druzjan-ski na staro krc krc krc jaja i krak
hrsk hrsk tog crnog prepečenca, uz čajić s dosta mlijeka u boljše velikim šalicama. "Ne,
telefonirao sam raznim ljudima."
"Mislio sam da nemate telefon", rekao sam, grabeći jaje žličicom i ne pazeći što
govorim.
"Zašto?" upitao je on, jako obazriv kao neka skorajša životinja sa žličicom za jaje u
rukaji. "Zašto biste mislili da nemam telefon?"
"Ništa," rekao sam ja, "ništa, ništa." I pitao sam se, braćo, koliko se on sjećao ranijeg
djela one davne noćaje, da sam ja došao na vrata sa starom pričom i tražio da
telefoniram doktoru, a ona rekla da nemaju telefon. On me jako pažljivo smotrjao, ali je
onda ponovo postao kao ljubazan i veseo i jeo staro jajce.
Mljackajući, rekao je: "Da, nazvao sam razne ljude koji će biti zainteresirani za vaš
slučaj. Vi možete biti vrlo moćno oružje, vidite, u brizi da se sadašnja zla i zločesta Vlast
ne vrati nakon predstojećih izbora. Veliko hvalisanje vlasti, vidite, je način na koji se
pobrinula za kriminal tijekom proteklih mjeseci." Pogledao me veoma pažljivo
161
preko svog pušećeg jajeta, i ja sam se opet zapitao vidja li on kakvu sam ja ulogu do
sada odigrao u njegovom žiznju. Ali on je rekao: "Regrutiranje brutalnih mladih
nasilnika u policiju. Predlaganje zaglupljujućih postupaka uvjetovanja koji oduzimaju
volju." Sve te duge slovaje, braćo, i kao bezumnaji sjaj u njegovim glazjama. "Sve smo
to već vidjeli", rekao je, "u drugim zemljama. Tanji kraj klina. Prije nego što shvatimo
gdje smo imat ćemo punu aparaturu totalitarizma."
"Joj joj joj", pomislio sam, jajareći i hrskajući prepečenac. Upitao sam: "Gdje je moj
udio u svemu tome, gos-pon?"
"Vi ste", rekao je, još s tim bezumnajim pogledom, "živi svjedok tih dijaboličnih
pokušaja. Ljudi, obični ljudi moraju saznati, znate." Ustao je od svojeg doručka i počeo
šetati gore-dolje po kuhinji, od sudopera do kao smočnice, govoreći jako gromkaje: "Da
li bi željeli da njihovi sinovi postanu ono što ste vi, jadna žrtva, postali? Zar neće sad
sama Vlast odlučivati stoje, a što nije zločin i iscrpsti život i petlju i volju iz svakoga tko
se sukobi s njom?" Stišao se ali se nije vratio svom jajetu. "Napisao sam jedan članak",
rekao je, "jutros, dok ste spavali. Izaći će za dan-dva, skupa s vašom nesretnom slikom.
Potpisat ćete ga, jadni dječače, zapis onog što su vam napravili."
Upitao sam: "A što vi dobivate od svega toga, gospon? Mislim, osim lijepe lovice koju
ćete dobiti za taj članak, kako to zovete? Mislim, zašto šte vi toliko strasno i snažno
protiv Vlasti, ako bih mogao biti toliko smion da pitam?"
On je stegnuo rub stola i rekao, škrgućući zubajama, koji su bili jako prljavi i skroz
umrljani dimom tumora: "Neki od nas moraju se boriti. Imamo velike tradicije slobode
koje treba braniti. Ja nisam pristran čovjek. Gdje god vidim gadost, ja je nastojim
zbrisati. Imena stranaka ne znače ništa. Tradicija slobode znači sve. Obični ljudi to će
162
pustiti, o da. Prodat će slobodu za mirniji život. Zato ih se mora podstaći, podstaći -" I
tu je, braćo, dograbio vilicu i zabio je dva do tri raža u zid, pa se sva iskrivila. Onda ju
je bacio na pod. Jako ljubazno je rekao: "Jedite dobro, jadni dječače, jadna žrtvo
modernog svijeta", i mogao sam jasno vidjati da on gubi golovu. "Jedite, jedite. Pojedite
i moje jaje."
Ali ja sam rekao: "A što ja dobivam od toga? Hoću li biti izliječen od ovoga kakav sam
sad? Hoću li biti u stanju slušjati staru Zbornu simfoniju bez da mi bude zlo? Mogu li
opet živjeti normalnim žiznjom? Što, gospon, biva sa mnom?"
Pogledao je u mene, braćo, kao da na to nije prije pomislio i, ionako, to nije bilo bitno u
usporedbi sa Slobodom i svim tim drekom, i imao je iznenađen izraz kad sam ja to
rekao, kao da sam ja sebičan što želim nešto za sebe. Onda je rekao: "O, kao što sam
rekao, vi ste živi svjedok, jadni dječače. Pojedite sav doručak i onda dođite vidjeti što
sam napisao, jer to izlazi u Tjednoj trubi pod vašim imenom, vi nesretna žrtvo."
Pa, braćo, ono stoje on napisao bio je jako dug i jako plačljiv primjerak pisanja, i dok
sam ga čitao osjetio sam veliko sažaljenje za jadnog maljčika koji je govorjao o svojim
patnjama i kako mu je Vlast oslabila volju i kako je na svim ljudovima da ne puste da
takva trula i zla Vlast ponovo vlada njima, i onda sam naravno shvatio da jadni
napaćeni maljčik nije nitko drugi do V. S. P. "Vrlo dobro", rekao sam. "Zbilja
horroršo. Napisali dobro to jeste, O gospon." A onda me on pogledao veoma žmirkavo i
pitao: "Što?" Bilo je kao da me nije prije slušajao.
"Oh, to", rekao sam, "je ono što zovemo nadsatskim govorom. Svi tinejdžeri pričaju
tako, gospon." Pa je onda on idjao u kuhinju oprati suđe, a ja sam ostao u tim
posuđenim krevetnim platjama i toflama, čekajući da mi bude
163
napravljeno ono što će mi biti napravljeno, jer nisam imao nikakvih planova za sebe, O
braćo moja.
Dok je veliki F. Alexander bio u kuhinji s vrata se začulo dingdong. "Ah," zakričao je,
izlazeći i brišući rukaje, "to su ti ljudi. Ja ću." Pa je otišao i pustio ih unutra, i uslijedio
je neodređeni hahaha razgovora i pozdrava i gadno vrijeme i kako ide u hodniku, onda
su idjali u sobu s kaminom i knjigama i člankom kako sam se ja napatio, vidjajući mene
i govoreći Aaaah na to. Bila su tri ljudova, i F. Alex mije rekao njihova imja. Z. Dolin je
bio jako hripavi pušački tip vjeka, stalno je kašlj kašlj kašlj s tumorom u ustima,
prosipajući pepeo niz svoje platje i onda ga otresajući jako kao nestrpljivim pokretima
rukaja. On je bio maljutki okrugao vjek, punačak, s debelim očajama debelog okvira.
Onda je tu bio Nešto Nešto Rubinstein, jako visok i uljudan čelovjek sa pravim
gospodskim golosom, jako starejši s kao jaja-tom bradom. I konačno je bio D. B. da
Silva koji je bio kao skorajši u pokretima i od kojeg je dopirao taj jedan jak vonjaja
parfema. Svi su me oni baš horroršo pogledali i činilo se da su jako obradovani onim što
su vidjali.
Z. Dolin je rekao: "U redu, u redu, ha? Kako vrsno sredstvo on može biti, ovaj dječak.
Još bolje, naravno, mogao bi ako može izgledati još bolesnije i mrtvačkije nego sad.
Nesumnjivo ćemo moći smisliti nešto."
Nije mi se svidjelo to s mrtvačkošću, braćo, pa sam rekao: "Što biva, bratja? Što vi na
umu za druzja vašeg malog imate?"
A onda je F. Alexander uletio s: "Čudno, čudno, taj način govora me bocka. Dolazili
smo u kontakt i prije, siguran sam da jesmo." I utuljio se, kao se mršteći. Morat ću
paziti na to, O braćo moja.
D. B. da Silva je rekao: "Javna okupljanja, uglavnom. Pokazati vas na političkim
skupovima bilo bi od velike pomoći. A, naravno, novinski dio je riješen. Upropašteni
život
164
je pravi pristup. Moramo uspaliti sva srca." Pokazao je svojih trideset i nešto zubaja,
jako bijelih naspram njegovog tamnoputog licoja, postoje izgledao maljutko kao neki
stranac.
Rekao sam: "Nitko mi neće reći što ja dobivam od svega toga. Mučen u zatvoru, izbacili
me iz mog doma vlastiti roditelji i njihov prljavi bezobrazni podstanar, pretukli me
starci i skoro ubili milicajkani - što će biti sa mnom?"
Onaj vjek Rubinstein je dometnuo: "Vidjet ćeš, dječače, da partija nije nezahvalna. O,
ne. Na kraju svega ovog bit će neko veoma prihvatljivo malo iznenađenje za tebe. Samo
čekaj pa ćeš vidjeti."
"Samo jednu vešč tražim," zakričao sam, "a to je da budem normalan i zdrav kao što
sam bio u starejšim danima, maljutko se zabavljam spravim druzjama, a ne onima koji
se samo tako nazivaju, a zbilja su više kao izdajice. Možete li to učiniti, eh? Može li me
bilo koji vjek vratiti na ono što sam bio? To je ono što želim i to hoću znati."
Kašlj kašlj kašlj, hripao je taj Z. Dolin. "Mučenik za stvar Slobode", rekao je. "Imaš
svoju ulogu za odigrati i nemoj to zaboraviti. U međuvremenu, brinut ćemo se za tebe."
I počeo mi je milovati lijevu rukaju kao da sam ja idiot, smješkajući se na bezumnaji
način.
Zakričao sam: "Prestanite postupati sa mnom kao s nekom stvari koja će kao samo biti
upotrijebljena. Ja nisam idiot kojem se možete nametati, vi glupi bračnji. Obični
prestupnjaci su glupi, ali ja nisam običan niti sam tup. Slu-šjate li?"
"Tupi", rekao je F. Alexander, kao zamislivši se. "Tupi. Tako se netko zvao. Tupi."
"Eh?" rekao sam ja. "Kakve veze ima Tupi s tim? Što ti znaš o Tupom?" A onda sam
rekao: "O, Gospodjin nam pomogao." Nije mi se sviđao pogled u glazjama F. Alexan-
dera. Krenuo sam prema vratima, želeći da odem gore i uzmem svoje platje i idjam
odavde.
■■. ■” .. ■■”.” ■■■; ■■. ■■., •”■■” 165
"Mogao bih skoro pomisliti", rekao je F. Alexander, pokazujući svoje požutjele zubje, s
ludilom u glazjama. "Ali takve stvari su nemoguće. Jer, Krista mi, da jest ja bih ga
smrvio. Razbio bih ga, Boga mi, da, da, bih."
"No", rekao je D. B. da Silva, milujući ga po prsima kao da je psić da ga smiri. "Sve je
to prošlost. Bili su to sasvim drugi ljudi. Moramo pomoći ovoj jadnoj žrtvi. To moramo
sad učiniti, misleći na Budućnost i na našu Stvar."
"Samo ću uzeti svoje platje", rekao sam ja na dnu stuba, "što će reći odjeću, i onda
idjam ja sam samcit. Mislim, zahvalan sam za sve, ali ja imam svoj žiznj za živjeti." Jer,
braćo, želio sam otići odavde vrlo skorajše.
Ali Z. Dolin je rekao: "Ah, ne. Mi te imamo, prijatelju, i mi te zadržavamo. Odlaziš s
nama. Sve će biti u redu, vidjet ćeš." I prišao mije kao da me opet zgrabi za rukaju.
Onda sam, braćo, pomislio na borbu, ali pomisao na borbu me samo natjerala sa se
poželim srušiti od mučnine, pa sam samo stajao.
A onda sam vidio to kao ludilo u glazjama F. Alexan-dera i rekao: "Što god vi kažete. U
vašim sam rukajama. Ali dajte da to počnemo i sve završimo, braćo." Jer ono što sam
sad htio bilo je da izađem iz tog mjasta zvanog DOM. Počeo mi se ni maljutko ne sviđati
pogled u glazjama F. Alexandera.
"Dobro", rekao je taj Rubinstein. "Odjeni se i krećemo."
"Tupi tupi tupi", stalno je govorio F. Alexander kao tihim mrmljanjem. "Tko ili stoje
bio taj Tupi?" Idjao sam gore vrlo skorajše i obukao se za neke dvije sekunde. Onda
sam izašao s tom trojicom i u auto, Rubinstein meni sjedne strane a Z. Dolin kašlj kašlj
kašlj s druge, D. B. da Silva za volanom, u grad i blok stanova ne baš previše daleko od
onog stoje bio moj blok ili kuća. "Hajde, dječače, izlazi", rekao je Z. Dolin, kašljući od
čega je tumor u njegovim ustima zasjao crveno kao neka maljutka pećnica. "Ovdje
166
ćeš biti smješten." Pa smo idjali unutra, i u ulazu je bila kao još jedna od onih vešča o
Dostojanstvu Rada na zidu, i popeli smo se dizalom, braćo, i onda ušli u stan poput svih
stanova u svim blokovima u gradu. Jako jako maljut-ki, s dvije spavaće ijednom
dnevnom-radnom-blagovaoni-com, čiji je stol bio sav pokriven knjigama i papirima i
tintom i bocama i svim tim drekom. "Ovo je tvoj novi dom", rekao je D. B. da Silva.
"Smjesti se tu, dječače. Hrana je u smočnici. Pidžama je u ladici. Odmori se, odmori,
izmučena dušo."
"Eh?" rekao sam, ne baš ponjajući to.
"U redu", rekao je Rubinstein svojim starejšim golo-som. "Sad te ostavljamo. Imamo
posla za obaviti. Pridružit ćemo ti se kasnije. Zanimaj se čime god hoćeš."
"Još jedna stvar", zahripao je Z. Dolin kašlj kašlj kašlj. "Vidio si što se pojavilo u
izmučenom sjećanju našeg prijatelja F. Alexandera. Je li to bilo, nekim slučajem -?
Hoću reći, jesi li ti -? Mislim da znaš što hoću reći. Nećemo dalje o tome."
"Platio sam", rekao sam. "Gospodjin zna da sam platio za ono što sam uradio. Platio
sam ne samo za sebe nego još i za one bračnje što su se zvali mojim druzjima." Tada
sam se osjetio nasilno pa mi je bilo malo zlo. "Prileći ću malo", rekao sam. "Preživio
sam užasne užasne stvari."
"I jesi", rekao je D. B. da Silva, pokazujući svih svojih trideset zubaja. "Samo ti lezi."
Pa su me ostavili, braćo. Idjali su za svojim poslom, stoje koliko sam ja shvatio u svezi s
politikom i svim tim drekom, i ja sam bio na krevetu, sam samcit i sve je bilo jako
mirno. Samo sam ležao tamo sa sabogima izuvenim i kravatom razlabavljenom, kao sav
zbunjen i ne znajući kakvim ću žiznj om sad živjeti. Svakojake kao slike prolazile su mi
kroz golovu, raznih čelovjeka koje sam upoznao u školi i Drzatu, i raznih vešči što su mi
se dogodile, i kako
167
nije bio nijedan vjek kojem si mogao vjerovati na cijelom boljšem svijetu. I onda sam
kao zadrijemao, braćo.
Kad sam se probudio mogao sam slušjati glazbu kako dopire iz zida, baš gromkaje, i
bilo je to ono što me trgnulo iz mog malog kao sna. Bila je to simfonija koju sam
poznavao zbilja horroršo ali nisam slušjao mnogo godina, naime Simfonija broj tri
danskog vjeka Otta Skadeliga, jako gromkaja i silovita stvar, naročito u prvom stavku,
koji je bio ono što se sad čulo. Slušjao sam dvije sekunde kao zainteresiran i uživajući,
ali me onda sve ono preplavilo, početak bola i mučnine, i počeo sam stenjati duboko u
kiškama. I eto mene, koji sam toliko volio glazbu, kako puzim s kreveta i jaučem oh oh
oh u sebi, i onda tras tras tras po zidu kričajući: "Dosta, dosta, isključite je!" Ali ona se
nastavila i činilo se daje malo glasnija. Pa sam lupao po zidu dok mi zglavci nisu bili svi
crveno crveno krvavi i odrane kože, kričajući i kričajući, ali glazba nije prestajala.
Onda sam pomislio da se moram skloniti od nje, pa sam isteturao iz maljutke spavaće
sobe i idjao skorajše do ulaznih vrata stana, ali ona su bila zaključana izvana i nisam
mogao izaći. A cijelo to vrijeme glazba je postajala sve više i više gromkaja, kao da je to
namjerno mučenje, O braćo moja. Pa sam zabio male prste obje ruke duboko u ukha,
ali tromboni i timpani su se dovoljno gromkaje probijali. Pa sam im opet zakričao da
prestanu i lup lup lupao po zidu, ali to nije postizalo ni najmaljenkiju stvar. "O, što da
radim?" buhuhuhao sam u sebi. "O, Gospodjin na nebesima nek mi je na pomoći." Kao
sam lutao po cijelom stanu u bolu i mučnini, pokušavajući isključiti glazbu i kao
stenjanje duboko u mojoj utrobi, i onda sam na vrhu hrpe knjiga i papira i svog tog
dreka stoje bio na stolu u dnevnoj sobi vidjao što trebam napraviti i što sam želio
napraviti dok me oni starci u Javnoj biblioteci i onda Tupi i Billyboy preodjeveni u
rozove nisu zaustavili, a to je bilo da se
168 "...■: .■■”...
ohladim, da skviknem, da odjurim zauvijek iz ovog zlog i okrutnog svijeta. Ono što sam
vidjao bila je slovja SMRT na koricama kao pamfleta, mada je to bilo samo SMRT
VLADI. I kao da je bila Sudbina, bila je tu još jedna kao maljutka knjižica na čijim
koricama je bio otvoren prozor, i pisalo je: "Otvorite prozor svježem zraku, svježim
idejama, novom načinu života." 1 tako sam znao da mi to kao kaže da okončam sve
iskačući van. Jedan trenutak bola, možda, a onda san zauvijek i zauvijek i zauvijek.
Glazba je još treštala puhačima i bubnjevima i violinama kroz zid. Prozor u sobi gdje
sam prilegao bio je otvoren. Idjao sam do njega i vidjao da je dosta visoko do auta i
autobusa i hodajućih čelovjeka ispod. Kričnuo sam svijetu: "Zbogom, zbogom, neka
vam Gospodjin oprosti za jedan upropašten život." Onda sam se popeo na dasku
prozora, dok je glazba treštala meni slijeva, i zatvorio sam glazje i osjetio hladan vjetar
na licoju, i onda sam skočio.
169
e>
~^>kočio sam, braćo moja, i pao sam na pločnik jako, ali nisam skviknuo, o ne. Da sam
skviknuo ne bih bio ovdje da napišem ono što napisao jesam. Izgleda da skok nije bio s
visine dostatne da ubije. Ali sam slomio leđa i zapešća i nogaje i osjetio sam jako boljši
bol prije nego što sam se onesvijestio, braćo, uz zapanjena i iznenađena licoja čelo-
vjekova na ulicama koji su me gledali odozgo. I baš prije nego što sam izgubio svijest
vidjao sam jasno da niti jedan čelovjek na cijelom užasnom svijetu ne mari za mene i da
su onu glazbu kroz zid namjestili oni koji su trebali biti moji kao novi druzja i da su
ovakvu nekakvu vešču oni htjeli za svoju odvratnu sebičnu i hvalisavu politiku. Sve to je
bilo u kao milijunito milijunitom djeliću jedne minuta-je prije nego što sam zabacio
svijet i nebo i licoje buljećih čelovjekova koji su bili iznad mene.
Ono gdje sam bio kad sam se vratio u žiznj nakon dugog crnog razmaka od moglo bi biti
milijun godina bila je bolnica, sva bijela i s onim vonjem bolnica, sve kao kiselo i tašto i
čisto. One antiseptičke vešče što imate u bolnicama trebale bi imati zbilja horrorso
vonjaju kao prženog luka ili cvijeća. Veoma mi se polako vratila spoznaja tko sam i bio
sam sav obmotan u bijelo i nisam mogao ništa osjetiti u pljotu, ni bol ni osjećaj ni bilo
kakvu vešču uopće. Svud oko moje golove bio je zavoj i bili su komadići toga kao
zalijepljeni na moje licoje, i rukaje su mi bile sve u zavojima i kao štapići su mi bili
pričvršćeni za prste kao da su cvjetovi koji trebaju ravno rasti, i moje jadne stare nogaje
bile su isto skroz ispravljene, i sve je bilo zavoji i žičani 170
kavezi a u moju desnu rukaju, ispod plećoja, išla je crvena crvena krvca koja je kapala
iz naopako okrenute posude. Ali nisam mogao ništa osjetiti, O braćo moja. Jedna je
bolničarka sjedila pored mog kreveta i ona je čitala neku knjigu koja je bila sva kao
mutno tiskana i mogao si vidjati da je to priča zbog mnogo naopakih dvostrukih zareza,
i ona je kao uzdisala duboko uh uh uh nad njom, pa ima biti daje to bila priča o starom
unutra-van unutra-van. Bila je zbilja horrorso djevočka, ta bolničarka, s jako crvenim
usnama i kao dugim trepavicama preko glazja, i ispod njene kao jako krute odore
mogao si vidjati da ima jako horrorso grudaje. Pa sam joj ja rekao: "Što ima, O sestrice
moja mala? Dođi ti i lijepo prilegni pomalo s tvojim maljutkim druzjom u ovaj krevet."
Ali slovaje nisu uopće ispale horrorso, pošto su mi kao cijela usta bila ukočena, i mogao
sam osjetiti jazjakom da neki od mojih zubaja više nisu tu.
Ali ta bolničarka je kao skočila i ispustila svoju knjigu na pod i rekla: "O, povratili ste
svijest."
To je bilo kao puno za kazati za maljutkog komada poput nje, i pokušao sam joj to reći,
ali slovaja su ispadala kao er er er. Idjala je i ostavila me samog samcitog, i sad sam
mogao vidjati da sam u maljutkoj sobi samo za mene, a ne u jednoj od onih velikih soba
u kojima sam bio kao jako mali maljčik, posvuda punih kašljućih umirućih starješih
vjekova da te to natjera da opet ozdraviš. Kao difteriju sam imao tada, O braćo moja.
Sad je bilo kao da nisam mogao izdržati da budem svjestan tako dugo, jer sam kao opet
zaspao skoro odmah, jako skorajše, ali za minutaju ili dvije bio sam siguran da se taj
bolničarski komad vratila i dovela čelovjeke u bijelim kutama sa sobom i oni su me
vidjali jako namršteno i radili hm hm hm na Vašeg Skromnog Pripovjedača. I s njima je
bio, siguran sam, stari kopelan iz Drzata koji je govorjao: "O sine moj, sine moj",
puhajući kao jako ustajalu vonjaju
171
viskija na mene i onda rekavši: "Alija nisam htio ostati, o ne. Nisam ni na koji način
mogao podržati ono što će ti brač-njiji uraditi drugim jadnim prestupnjacima. Otišao
sam i sad držim propovjedi o svemu tome, moj voljeni sine u I. K."
Opet sam se probudio kasnije i koga vidim oko kreveta nego onu trojicu iz čijeg sam
stana skočio, naime D. B. da Silvu i Nešto Nešto Rubinsteina i Z. Dolina. "Prijatelju,"
jedan od tih vjekova je govorio, ali nisam mogao horroršo vidjati ni slušjati koji od njih,
"prijatelju, mali prijatelju", taj golos je govorio, "ljudi plamte od negodovanja. Ubio si
tim užasnim hvalisavim zlikovcima sve šanse da budu ponovo izabrani. Otići će i otići će
zauvijek i vječno. Dobro si poslužio Slobodi."
Ja sam pokušao reći: "Da sam umro, bilo bi to još bolje za vas političke bračnjaje, zar
ne bi, lažni i izdajnički druzja kakvi vi jeste." Ali sve što je izašlo bilo je er er er. Onda
je jedan od njih trojice izgleda podigao mnogo papira izrezanih iz gazeta i ono što sam
mogao vidjati bila je užasna slika mene oblivenog krvcom kako me odnose na nosilima i
činilo mi se da se sjećam kao nekih pucketavih svjetala što mora da su bili fotografski
vjekovi. Jednim glazjom sam mogao pročitati kao naslove koji su nekako podrhtavali u
rukaji čelovjeka koji ih je držao, kao DJEČAK ŽRTVA KRIMINALNOG
POPRAVNOG PLANA i VLADA KAO UBOJICA i onda je bila kao slika vjeka što mije
izgledao poznat i pisalo je VAN VAN VAN, i to bi bio Ministar Iznutrica ili Unutrašnjih.
Onda je bolničarski komad rekla: "Ne biste ga trebali tako uzbuđivati. Ne biste trebali
raditi ništa što će ga uznemiriti. Hajde sad, van s vama."
Pokušao sam reći: "Van van van", ali je opet bilo er er er. Ionako, ta tri politička vjeka
su otišla. I ja sam također otišao, samo natrag u onu zemlju, natrag u svu tamu
osvijetljenu kao čudnim snovima za koje nisam znao jesu li
172 ...■■”
snovi ili ne, O braćo moja. Kao na primjer, imao sam tu zamisao da mije cijelo pljoto ili
tijelo bilo kao ispražnjeno od onog što bi mogla biti prljava voda i onda opet napunjeno
čistom. I onda su bili zbilja lijepi i horroršo snovi kako sam u autu nekog vjeka koji sam
ja krastao i vozim se po svijetu sasvim sam samcit i gazim Ijudove i čujem ih kako
kričaju da umiru, a u meni nema bola i nema mučnine. Također je bilo snova da radim
staro unutra-van unu-tra-van s djevočkama, obaram kao njih na zemlju i trpam im i svi
stoje okolo pljeskajući rukajama i kličući kao be-zumnaji. A onda sam se opet probudio
i moji t i m su došli vidjati svog bolesnog sina, moja m je buhuhuhala zbilja horroršo.
Sad sam mogao govorjati mnogo bolje i mogao sam reći: "Vidi vidi vidi vidi vidi, što
ima? Zbog čega vi mislite da ste dobrodošli?"
Moj tatata je rekao, na kao posramljen način: "Bio si u novinama, sine. Pisalo je da su
se strašno ogriješili o tebe. Pisalo je kako te Vlada natjerala da se pokušaš ubiti. A to je
bila i naša krivnja, u neku ruku, sine. Tvoj dom je tvoj dom, kad se sve svede, sine." I
moja mama je i dalje radila buhuhu i izgledala ružno kao poljubiš-mi-šarje.
Pa sam ja rekao: "A kako biva vaš novi sin Joe? Dobro i zdravo i napredno, nadam se i
molim."
Moja mama je rekla: "Oh, Alexc Alexe. Jooooooj."
Moja tatata je rekao: "Jako nezgodna stvar, sine. On je imao neprilika s policijom i
policija ga je sredila."
"Zbilja?" rekao sam. "Zbilja? Tako fini čelovjek i sve. Baš sam zapanjen, najiskrenije."
"Gledao svoja posla jest on", rekao je moj t. "I policajci su tražili da se makne. Čekao
na uglu on je, sine, da se nađe s djevojkom s kojom se trebao sastati. I oni su mu rekli da
se makne, a on je rekao da on ima prava kao i svatko drugi, i onda su oni nekako
navalili na njega i okrutno ga pretukli." ■■ ■■:■... .■.■■„ {,■■■:-.,■■■ .■•■
.,.■■. ; ;,. ■,■..■,:.•,■/., :■■”:;■■.
“■ “■ “■.”■■■■ .;■ • ■ 173
"Užasno", rekao sam. "Zbilja užasno. A gdje je jadni momak sad?"
"Jooooojjjj", zabuhuhuala je moja mama. "Vratio se kuuuući."
"Da", rekao je tata. "Vratio se u svoj rodni grad da se oporavi. Morali su njegov posao
ovdje dati nekom drugom."
"Pa ste sad", rekao sam, "voljni da se ja opet uselim natrag i da stvari budu kao i
prije."
"Da, sine", rekao je moj tatata. "Molim te, sine."
"Razmotrit ću to", rekao sam. "Vrlo ću pažljivo razmisliti o tome."
"Joooojjj", rekla je moja mama.
"Ma, začepi", rekao sam, "ili ću ti ja dati neki valjani razlog da kmečiš i kukaš. Razbiti
ti zube, hoću." I, O braćo moja, od toga što sam to rekao osjetio sam se maljutko bolje,
kao da je sva kao svježa crvena crvena krvca tekla svud kroz moj pljot. To je bilo nešto
o čemu sam morao razmisliti. Činilo se kao da bi mi bilo bolje, da ja moram postati gori.
"Ne razgovara se tako sa svojom majkom, sine", rekao je moj tatata. "Na kraju
krajeva, ona te donijela na svijet."
"Da", rekao sam, "i to je baš gražnji vonjaji svijet." Zatvorio sam glazje čvrsto kao od
bola i rekao: "Odlazite sad. Razmislit ću o povratku. Ali stvari će morati biti jako
drugačije."
"Da, sine", rekao je moj t. "Što god kažeš."
"Morat će vam biti jasno", rekao sam, "tko je gazda."
"Jooojjjj", nastavila je moja mama.
"Vrlo dobro, sine", rekao je moj tatata. "Bit će onako r: kako ti želiš. Samo ozdravi."
Kad su otišli ja sam ležao i malo razmišljao o raznim veščima, kao da su mi sve razne
slike prolazile kroz golo-vu, i kad je bolničarski komad opet ušla i poravnavala plahte
na krevetu rekao sam joj: "Koliko sam dugo ja ovdje?" i,
174
"Nekih tjedan dana", rekla je ona.
"A što ste mi radili?"
"Pa", rekla je ona, "bili ste skroz polomljeni i natučeni i imali ste jak potres mozga i
izgubili puno krvi. Morali su sve to popraviti, zar ne?"
"Ali", rekao sam ja, "je li mi netko radio nešto s golo-vom? Što hoću reći je, jesu li se
zafrkavali s mojim mozgom unutra?"
"Što god da su napravili", rekla je ona, "to je za vaše dobro."
Ali nekoliko dana kasnije par kao doktorskih vjekova je ušao, oba mladi vjekovi s tim
jako slatkojim osmjesima, i oni su imali kao slikovnicu sa sobom. Jedan od njih je
rekao: "Želimo da pogledate ovo i da nam kažete što mislite o tome. U redu?"
"Što ima, O druzji mali?" rekao sam. "Kakva nova bez-umnaja ideja vama na umu
jest?" Pa su se oni obojica kao posramljeno šmeknuli na to i onda su sjeli na obje strane
kreveta i otvorili tu knjigu. Na prvoj stranici bila je fotografija ptičjeg gnijezda punog
jaja.
"Da?" rekao je jedan od doktorskih vjekova.
"Ptičje gnijezdo", rekao sam, "puno kao jaja. Jako jako lijepo."
"A što biste voljeli napraviti s njim?" pitao je onaj drugi.
"O", rekao sam, "razbiti ih. Uzeti ih sve i bacati ih na zid ili stijenu ili tako nešto i onda
ih vidjati kako se razbijaju baš horroršo."
"Dobro dobro", rekli su obojica, i onda je okrenuta stranica. Bila je to kao slika jedne
od onih boljših velikih ptica zvanih pauni sa repom raširenim u svim bojama na jako
hvalisav način. "Da?" rekao je jedan od tih vjekova.
"Volio bih", rekao sam ja, "iščupati sva ta pera iz njegovog repa i slušjati ga kako
kričaje kao da ga kolju. Zato što je tako hvalisav." , ■■>,-.
■■ ■ . • “■■■■.. “ / , : “ " “■ 175
"Dobro", rekla su obojica, "dobro dobro dobro." I nastavili su okretati stranice. Bilo je
kao slika zbilja horroršo djevočki, i rekao sam da bih volio s njima staro unutra-van
unutra-van s mnogo ultranasilja. Bilo je kao slika čelovje-kova koji dobijaju čizmu
ravno u licoje i sva crvena crvena krvca posvuda i ja sam rekao da bih volio učestvovati
u tome. I bila je slika starog nagojeg druzja zatvorskog ko-pelana kako nosi svoj križ
uzbrdo, i ja sam rekao da bih volio dobiti stari čekić i čavle. Dobro dobro dobro.
Pitao sam: "Stoje sve ovo?"
"Dubinska hipnopedija", ili neka takva slovja, rekao je jedan od ta dva vjeka. "Čini se
da ste izliječeni."
"Izliječen?" pitao sam. "Ja ovako vezan za ovaj krevet, a vi kažete izliječen? Poljubite
vi meni šarje kažem ja."
"Čekajte", rekao je onaj drugi. "Neće još dugo potrajati."
Pa sam ja čekao i, O braćo moja, bilo mi je mnogo bolje, žvakao sam jajca i lomtike
prepečenca i pitjao bolj-še velike šalice čajića s mlijekom, i onda su jednog dana rekli da
ću imati vrlo vrlo vrlo specijalnog posjetitelja.
"Koga?" pitao sam ja, dok su oni poravnavali krevet i češljali mi moju lijepu kosicu,
pošto mi je sad bio skinut zavoj s golove i kosa ponovo rasla.
"Vidjet ćete, vidjet ćete", rekli su oni. I itekako sam vi-djao. U dva i trideset
poslijepodne došli su kao svi fotografi i ljudi iz gazeta s bilježnicama i olovkama i sav taj
drek. I, braćo, skoro su puhali u boljše fanfare za tog velikog i važnog vjeka stoje
dolazio vidjati Vašeg Skromnog Pripovjedača. I ušao je, i naravno daje to bio nitko
drugi nego Ministar Iznutrica ili Unutrašnjih, odjeven po najnovijoj modi i s tim jako
ho ho ho golosom više klase. Bijes bijes puc radile su kamere kad mi je pružio rukaju da
se rukujemo.
Rekao sam: "Vidi vidi vidi vidi vidi. Što ima sad, stari druzja?"
176
Nitko kao da nije baš ponjao to, ali netko je rekao kao strogim golosom: "Imaj više
poštovanja, mladiću, kad se obraćaš Ministru."
"Muda", rekao sam ja, režući kao pseto. "Boljša velika muda tebi i tvojima."
"Dobro, dobro", rekao je taj Iznutrica Unutrašnjih jako skorajše. "On mi se obraća kao
prijatelj, zar ne, sinko?"
"Ja sam prijatelj svakome", rekao sam, "osim mojim neprijateljima."
"A tko su tvoji neprijatelji?" pitao je Ministar, dok su svi vjekovi iz gazeta radili škrab
škrab škrab. "Reci nam to, dječače moj."
"Svi koji se o mene ogriješe", rekao sam, "moji su neprijatelji."
"Da da da", rekao je on. "Postoje određeni ljudi koji su te htjeli iskoristiti, da, iskoristiti
u političke svrhe. Njima bi bilo drago, da, dr&go da ti budeš mrtav, jer su mislili da
onda za sve to mogu optužiti Vladu. Mislim da ti znaš tko su ti ljudi."
"Nije mi se", rekao sam, "svidio njihov izgled."
"Ima jedan čovjek", rekao je Iznutmin, "po imenu F. Alexander, pisac subverzivne
literature, koji vapi za tvojom krvlju. On je poludio od želje da zarije nož u tebe. Ali sad
si siguran od njega. Uklonili smo ga."
"On je trebao biti kao druzja", rekao sam. "Kao majka mije bio."
"Doznao je da si se ti ogriješio o njega. Barem je", rekao je Ministar jako skorajše,
"vjerovao da si se ogriješio o njega. Oblikovao je u svom umu tu zamisao da si ti bio
odgovoran za smrt nekog njemu jako dragog i bliskog."
"Ono što hoćete reći", rekao sam, "je da su mu rekli."
"Imao je tu zamisao", rekao je Min. "Bio je prava napast. Uklonili smo ga da se
zaštitimo. A i", rekao je, "da zaštitimo tebe."
177
"Ljubazno," rekao sam. "odista ljubazno s vaše strane."
"Kad odeš odavde", rekao je Min, "nećeš imati briga. Mi ćemo se pobrinuti za sve.
Dobar posao s dobrom plaćom. Zato što nam pomažeš."
"Pomažem?" pitao sam ja.
"Mi uvijek pomažemo svojim prijateljima, zar ne?" I onda me primio za rukaju i neki
vjek je kričnuo: "Smiješak!" i osmjehnuo sam se kao bezumnaja ne misleći, i onda bijes
bijes krc bijes bum slikali su mene i Iznunutmina baš druzjanski skupa. "Dobar
momak", rekao je taj veliki čelo-vjek. "Dobar dobar momak. A sad, gledaj, jedan
poklon."
Ono stoje sad uneseno, braćo, bila je velika sjajna kutija, i vidjao sam jasno kakva je to
vešč. Bio je to stereo. Postavljen je pored kreveta i otvoren i neki vjek je uključio
njegovu žicu u utičnicu na zidu. "Što ćemo?" pitao je jedan vjek s očajama na nosu, i
imao je u rukajama divne sjajne omotnice pune glazbe. "Mozart? Beethoven? Schoen-
berg? Carl Orff?"
"Deveta", rekao sam. "Prekrasna Deveta."
I Deveta je i bila, O braćo moja. Svi su počeli odlaziti fmo i tiho dok sam ja ležao
sklopljenih glazja, slušjajući divnu glazbu. Min je rekao: "Dobri dobri dečko", tapša-
jući me po plećoju, pa je idjao. Samo je jedan vjek ostao, rekavši: "Potpišite ovdje,
molim." Otvorio sam glazje da potpišem, ne znajući što potpisujem niti me, O braćo
moja, bilo uopće briga. Onda sam ostavljen sam s predivnom Devetom Ludvviga van.
O, bilo je to predivnost i njamnjam. Kad je došao Scher-zo mogao sam vidjati sebe
veoma jasno kako trčim i trčim na kao jako laganim i tajanstvenim nogajama, režući
cijelo licoje kričajućeg svijeta mojom koljačkom britvajom. A još je tek trebao uslijediti
polagani stavak i lijepi zadnji pjevajući stavak. Bio sam itekako izliječen.
178
7
"A
A-\ onda, što ćemo?"
Bio sam tu ja, Vaš Skromni Pripovjedač, i moja tri druz-ja, to jest Len, Rick, i Bikonja,
koji je zvan Bikonja zbog svojeg boljše debelog vrata i jako gromkajeg golosa koji je bio
baš kao neki boljše veliki bik koji muče muuuuu. Sjedili smo u mliječnom baru Korova
lupajući razudoke što da napravimo od te večeri, gadnog mračnog zimskog večernjeg
kopilana mada suhog. Svud okolo bili su čelovje-ci dobrano otišli na mlijeku s
vellocetom ili svnthemescom ili dreneronom i drugim veščama što te odvode daleko
daleko daleko od ovog zločestog i stvarnog svijeta u onu zemlju da vidjaš Gospodjina i
sve Njegove svete anđele i svece u tvojoj lijevoj sabogi sa svjetlima koja ti pršte svud po
mjazgu. Ono što smo mi pirjali bilo je staro mlijeko s noževima unutra, kako smo
govorili, i da te izoštri i učini spremnim za malo prljavog dvadeset-na-jedan, ali sve sam
vam to već ispričao.
Bili smo odjeveni po najnovijoj modi, stoje u tim danima bilo te jako široke hlače i jako
komotan crni sjajni kožni kao prsluk preko košulje bez ovratnika s kao šalom uvučenim
unutra. U to vrijeme još je i bilo vrhunac mode upotrijebiti staru britvaju na golovi,
tako daje većina golove bila kao ćelava i bilo je kose samo sa strane. Ali je bilo uvijek
isto na starim nogajama - zbilja horroršo boljše velike čizme za šutiranje licoja.
"A onda, što ćemo?"
Ja sam bio najstariji od nas četvorice, i svi su me oni smatrali za vođu, ali sam imao
pomisao ponekad da je
179
Bikonja imao misli u svojoj golovi da bi volio preuzeti, to zbog njegove veličine i
gromkajeg golosa koji je urlao iz njega kad je bio na ratnoj stazi. Ali sve ideje su stizale
od Vašeg Skromnog, O braćo moja, i također je tu bila ta vešč da sam ja bio slavan i
imao sliku i članke i sav taj drek u gazetama. Također sam imao daleko najbolji posao
od nas četvorice, u Nacionalnom gramodisk arhivu glede glazbe, sa zbilja horroršo
karmanom punim lijepe lovice na kraju tjedna i mnogo finih besplatnih ploča za moju
maljutku osobu sa strane.
Te večeri u Korovi bio je velik broj vjekova i komada i djevočki i maljčika koji su se
šmekali i pitjali, i kroz njihovo govorjanje i brboljenje u-zemljaša s njihovim "Gor-gor
falatukično i crv pršti u filterastim koljoloptama" i sav taj drek mogli ste čuti pop-ploču
sa sterea, što je bio Ned Achimota koji je pjevao "Taj dan, yeah, taj dan". Za šankom su
bile tri djevočke odjevene po najnovijoj nadsatskoj modi, što će reći duga nepočešljana
kosa obojena u bijelo i lažne grudaje koje štrče metar ili više i jako jako uske kratke
suknje s kao sve pjenastim bijelim ispod, i Bikonja je stalno govorio: "Hej, uvući se
tamo bismo mogli, nas trojica. Stari Len nije zainteresiran. Ostavimo starog Lena
samog s njegovim Bogom." A Len je govorio: "Muda muda. Gdje ti je duh svi za
jednoga ijedan za sve, ha, dečko?"
Najednom sam se osjetio i jako umoran i također pun treperave energije, i rekao sam:
"Van van van van van."
"Kamo?" pitao je Rick, koji je imao licoje poput žabe.
"O, samo da vidjamo čega ima na velikim otvorenim prostorima", odgovorio sam ja. Ali
nekako, braćo moja, osjećao sam veliku dosadu i malo beznadnost, i tako sam se često
osjećao tih dana. Pa sam se okrenuo čelovjeku pored mene na velikom sjedalu koje se
protezalo oko cijelog mjasta, čelovjeku, to je, koji je brboljio pod utjecajem, i lupio sam
ga šakom baš skorajše ak ak ak po trbuhu. Ali
180
on to osjetio nije, braćo, samo je brboljio ivo|r "Kulica lica vrla, gdje u gorerepu leđahu
iiinkoknHinkm i”" f$ smo mi izišli u veliku zimsku noćaju.
Hodali smo niz Bulevar MarglmnMii i ni), l”ilu nnl ,j. kana u ophodnji na toj strani, pa
kiul *Hli >
starog vjeka koji je dolazio od kUiKJtN .1
gazetu rekao sam Bikonji: "U redu, M|kn|i ;
ti ako ti to želja je." Sve više i vili lili i! ,1
davao naređenja i odmicao se da viilJHIfl I 1 i# 1
šavaju. Pa je Bikonja navalio na UjegR u ti #ls 1 * 1 • ■ ■ t - -1 dvojica su ga saplela i
šutirala ga, SinekllJliiH u”, dok Jt l>io na tlu i onda ga pustili da otpuzi do Inmo gdji j”
livio, kao jecajući u sebi.
Bikonja je rekao: "Može li jedna fino čnSiett nečega što grije, O Alexe?" Jer nismo bili
baš daleko od Duke of New Yorka. Druga dvojica su kimnuli da da da, ali su svi
pogledali u mene da vidjaju je li to u redu. I ja sam kinmuo i idjali smo. U toplom su bili
oni starejši komadi ili oštru-lje ili babuške kojih ćete se sjetiti s početka i one su sve
počele sa svojim: "Večer, momci, Bog vas blagoslovio, dečki, najbolji momci na svijetu,
eto to ste vi", čekajući da mi kažemo: "Što ćete popiti, cure?" Bikonja je zazvonio na
zovizovi i konobar je došao brišući ruke na svoju gražnju pregaču. "Novce na stol,
druzja", rekao je Bikonja, vadeći svoju zvečeću i šuškajuću hrpu đengi. "Škoti za nas i
isto za stare babuške, ha?"
A tada sam ja rekao: "Ma, k vragu. Neka one same plate svoje." Nisam znao od čega, ali
tih zadnjih dana postao sam kao škrt. Došla mi je u golovu kao želja da zadržim svu
svoju lijepu lovicu za sebe, da to kao zgrćem iz nekog razloga.
Bikonja je pitao: "Što ima, braca? Stoje bilo sa starim Alexom?"
"Ma, k vragu", rekao sam ja. "Ne znam. Ne znam. Ono
181
što znam je da mi se ne sviđa samo bacati moju teško zarađenu lijepu lovicu, eto to je."
"Zarađenu?" pitao je Rick. "Zarađenu? Ne mora se zaraditi, kao što znaš dobro ti, stari
druzja. Uzetu, to je sve, samo uzetu, kao." I šmeknuo se zbilja gromkaje i vidjao sam da
jedan ili dva njegova zubaje nisu bili uopće horror-šo.
"Ah", rekao sam. "Moram malo razmisliti." Ali vidja-jući te babuške kako izgledaju
sve željne malo besplatnog alkohola, kao sam slegnuo plećojima i izvukao svoje novce iz
karmana hlača, novčanice i kovanice sve izmiješano, i istresao ih zvec šušk na stol.