FINANCIJSKE

INSTITUCIJE I TRŽIŠTA

PITANJA &
ODGOVORI 1
Za 1. kolokvij

Verzija: 1.02.

ID: 20108
Bok!
Drago nam je što si odabrao SKRIPTARNICU za pronalazak materijala koji će ti pomoći u učenju.

Što je SKRIPTARNICA?

Skriptarnica je projekt Štreberaj tima i Žute kopiraone, a nastala je u želji da ti olakšamo studiranje.
Sve skripte možeš pogledati na stranici www.referada.hr, a kupiti u SKRIPTARNICI, odnosno u Žutoj
kopiraoni.

Kad se mali studenti slože… sve se može, sve se može

Ideja projekta je zajedničkim snagama napraviti što bolje materijale. Ako pronađeš nešto što je krivo
u skripti ili jednostavno želiš dati neku sugestiju, rado ćemo te poslušati. Pošalji nam mail na
skriptarnica@referada.hr

Updateamo materijale, zato pazi na verziju!

Sve sugestije i prijedloge pokušavamo što brže uvažiti. Na www.referada.hr i našoj facebook grupi
EFZG SUPPORT by Štreberaj možeš pratiti što se događa i uvijek biti u toku s najnovijim materijalima.
Na naslovnici ti piše koju verziju skripte imaš u rukama (npr. Verzija: 1.03).

Žuta is the place to be!

U Žutoj kopiraoni uvijek ćeš pronaći najnovije verzije naših skripti, pitalica i primjera ispita!

Tko je napisao skripte?

Skripte koje nađeš kod nas nisu nužno naše autorsko djelo. To su razne skripte koje nam studenti
donesu. Mi smo odabrali one najbolje i malo ih uredili tako da ti je ljepše ponavljati iz njih. U
Štreberaju uvijek preporučamo učenje iz knjige! Skripte su tu da ti pomognu ponoviti gradivo.

Koje skripte smo pisali mi?

Naši edukatori rade skripte iz kolegija za koje držimo instrukcije. Sve takve skripte u nazivu imaju
Štreberaj.

Želimo ti puno sreće s učenjem!

1
1. FINANCIJSKI SUSTAV-KARAKTERISTIKE I ZADACI

Sastoji se od nositelja potražnje i ponude novčanih sredstava, financ. oblika (instrumenata) u kojima
su utjelovljena pravno regulirana novč. potraživanja raznih fin. institucija i tokova kretanja novč.
sredstava koji omogućavaju trgovanje novcem, a da pritom određuju cijene financ. proizvodima (npr.
kam. stope, očekivanja u budućnosti). Omogućava usmjeravanje novč. viškova od onih koji ih imaju
tamo gdje su potrebni.
Dva su glavna zadatka fin. sustava; prvi je transferirati novč. sredstva štediša (u obliku zajma) onima
koji ih trebaju za investicije ili potrošnju čime se potiče napredak gospodarstva (produktivni kapital).
Iz toga možemo zaključiti da razvijeniji sustav bolje djeluje na djelotvornost gospodarstva. Drugi
zadatak je usmjeriti raspoloživi novč. kapital u profitabilne i ekonomski opravdane projekte po
kriteriju profitabilnosti, likvidnosti i sigurnosti. Time se također potiče razvoj gospodarstva i može se
oblikovati njegova struktura. O upotrebi kapitala ne odlučuju poduzetnici nego financ. investitori.
Funkcije: štedna f. (poticati sklonost štednji i investiranju), funk. likvidnosti (omogućiti investitorima
da svoja potraživanja lako pretvore u novac), kreditna f. (omogućiti stalnu dostupnost kredita),
f.čuvanja kupovne moći, gospodarsko-političke f. (kao instrument drž. politike), smanjivanje rizika, f.
plaćanja (mora omogućiti domaća i međunarodna plaćanja).

2. PONUDA I POTRAŽNJA FINANCIJSKIH SREDSTAVA

Kućanstva su najvažniji izvor ponude novč. sredstava. Ona svoje prihode ostvaruju od plaća, kamata,
dividendi, rente, transfera države. Nakon odbitka osobnih poreza, raspoloživa primanja raspoređuju
se za potrošnju i osobnu štednju. Trećinu odnose poduzetnici, a ostatak država. NACIONALNA
ŠTEDNJA: 1/2 kućanstva, 1/3 poduzetnici, ostatak država. U RH stanovništvo sudjeluje u ponudi s ¾
sredstava od čega je veći dio doznačen od strane radnika migranata i iseljenika što pokazuje i ¨nova¨
devizna štednja koja je u 1998. iznosila $4,2 mlrd.
Poduzeća (neto uzajmljivači) čine glavni dio potražnje jer imaju veće potrebe za novč. sredstvima
nego što im to omogućava štednja (amortizacija i zadržana dobit). Sve važniji dužnik je i država
putem javnog duga i državnih vrijednosnica i najprisutnija je u razvijenim zemljama. Također postoji i
sektor inozemstvo čije se učešće u priljevu ili odljevu stranog kapitala razlikuje od zemlje do zemlje.

3. FINANCIJSKA POTRAŽIVANJA I INSTRUMENTI

To su potraživanja na nečiji novac u budućnosti i za njih vlasnici kapitala dobivaju kamatu ili
dividendu. Ostvaruju se ustupanjem novč. kapitala na izravan način ili preko financ. posrednika.
Imaju pisani oblik ugovora ili vrijednosnica (što je danas sve češći slučaj). Taj fin. instrument
predstavlja prijenos kupovne moći i on za investitora predstavlja fin. potraživanje, dok je to za
izdatnika fin. obveza koju je on dužan podmiriti. Kupnjom fin. potraživanja zamjenjuje se novac za
manje likvidan oblik imovine kao što je vrijednosnica, ali on omogućava veći prinos u budućnosti. U
današnje vrijeme razlikujemo mnoštvo fin. instrumenata koji se razlikuju u likvidnosti, riziku,
dospijeću, prinosu, poreznom tretmanu... Te razlike omogućavaju razne kombinacije koje pružaju
svakome mogućnost fin. investiranja i strukturiranje portfelja.

2
4. IZRAVNO (DIREKTNO) FINANCIRANJE - PRIMARNA POTRAŽIVANJA
U razvijenim sustavima obuhvaća 5% do 30% ukupnog eksternog financiranja. U situaciji izravnog
financiranja, novčanodeficitarne jedinice (DSU) emitiraju svoja obećanja plaćanja na tržištima novca i
kapitala, a suficitarne jedinice (SSU) kupuju ta potraživanja očekujući stanovite prinose u budućnosti.
Potraž. se plasiraju tehnikom privatnog plasmana ili javnim upisom pomoću brokera, dealera i
banaka.
Na taj način investitori ustupaju svoj novac izdavateljima vrijednosnica čime postaju njihovi kreditori
ako se radi o zadužnicama (debt) ili suvlasnici tvrtki ako se radi o vlasničkim vrijednosnicama (equity).
Vrijednosnice se putem takvog plasiranja ne transformiraju u drugi oblik potraživanja niti po sadržaju
niti po obliku fin. instrumenta.
One uvijek predstavljaju izravnu vezu krajnjeg uzajmljivača prema krajnjem pozajmljivaču i u pravilu
imaju visok stupanj utrživosti. Ovaj način fin. nema široke razmjere radi većeg broja ograničenja jer
teško je prilagoditi potrživanja da im u potpunosti uvjeti odgovaraju, a i širem krugu investitora je
otežan pristup izravnom tržištu jer je ono veleprodajno i nedostupan im je dovoljan broj informacija
npr. o izdanjima vrijednosnica o bonitetu izdavatelja...

5. FINANCIJSKA INTERMEDIJACIJA (INDIREKTNO FINANCIRANJE)

To je način prijenosa novč. sredstava od krajnjih pozajmljivača krajnjim uzajmljivačima uz posredstvo
fin. posrednika ili intermedijara koji kupuje direktna potraživanja i transformira ih u indirektna
potraživanja s drugačijim svojstvima. Proces transformacije potraživanja naziva se FINANCIJSKO
POSREDOVANJE.
Kao fin. posrednici pojavljuju se banke, štedne depozitne institucije, osiguravajuće kuće, stambena
društva, mirovinski fondovi, razne drž. fin. institucije i dr. Indirektna potraživanja su za fin.
posrednika pasiva, a direktna potraž. su dio njihove aktive.
Fin. posrednici su sve one fin. institucije koje u svojoj aktivi imaju direktna fin. potraživanja, a u pasivi
indirektna potraživanja kao obvezu prema štedišama ili investitorima. Oni imaju veći kredibilitet od
kredibiliteta poslovnih tvrtki.
Do fin. sredstava dolaze prikupljanjem svih vrsta depozita, prodajom udjela u investicijskim
fondovima, prodajom polica osiguranja, emisijom blag. zapisa, obveznica, uzimanjem kredita...
Takav način prikupljanja sredstava nazivamo emisijom sekundarnih obveza. Direktna potraživanja
prema krajnjim uzajmljivačima stječu kupovinom vrijednosnica, odobravanjem kredita, itd.
Prednosti indirektnog u odnosu na direktno fin. su: 1) disperzija rizika, 2) kreiranje fin. potraživanja
raznolikijih denominacija, 3) kreiranje obveza s međusobno usklađenim dospijećima, 4) visoka
likvidnost sekundarnih obveza, 5) bolja raspoloživost informacijama tj. informacijska intermedijacija,
6) ostalo (domaći i međunarodni platni promet, kreditna kartica, leasing, savjetovanje).

3
6. ¨ISTINE¨ O RAZVIJENIM FINANCIJSKIM SUSTAVIMA
Postoji 8 istina:

• Dionice nisu važan izvor eksternog financiranja poduzeća

• Indirektno fin. važnije je od direktnog u većini američkih poduzeća
• Financijski sektor je među najdetaljnije reguliranim sektorima ekonomije
• Dug poduzeća i domaćinstava gotovo je uvijek kolateriziran imovinom
• Utržive vrijednosnice - zadužnice nisu primarni izvor fin. američkih poduzeća
• Ugovori o dugu uvijek su posebno složeni i na mnogo načina restriktivni za dužnika
• Banke su najvažniji izvor eksternog fin. poduzeća
• Samo velike i poznate tvrtke imaju pristup fin. tržištu, mogu preko tržišta vrijednosnica
financirati svoje aktivnosti.

7. FINANCIJSKA PIRAMIDA
Njome prikazujemo strukturu nečije fin. imovine uređenu prema kriterijima sigurnosti i
profitabilnosti. Na dnu su piramide najsigurniji instrumenti koji donose manji prihod, ali su i manje
rizični čime osiguravaju stabilnu osnovu piramide. Bliže vrhu su sve rizičniji oblici imovine koji donose
sve veći mogući prihod i u njih se ulažu sve manji iznosi. Oblik i izgled piramide razlikuje se
individualno od investitora, a neki od uzroka razlika su dob, spol, karakter, stanje na tržištu,
preferencija likvidnosti, sredstva na raspolaganju... Investitori često oblikuju svoj portfolio uz pomoć
stručnjaka poput brokerskih kuća, posebnih bankovnih odjela i ostalih profesionalnih stručnjaka.
Junk bonds, obične dionice. preferencijalne dionice, neosigurani krediti, neosigurane obveznice,
neosigurani štedni ulozi kod banaka, drž. zadužnice, hipotekarne i osigurane obveznice, gotovina,
transakcijski računi, osigurani štedni ulozi.

8. FINANCIJSKE INSTITUCIJE - POJAM

To su one institucije koje prikupljaju novč. sredstva (primanjem depozita, uzimanjem kredita,
emisijom udjela i vrijednosnica, prodajom polica osiguranja, uplatom članarina), usmjeravaju ih u fin.
plasmane i obavljaju fin. usluge. Prikupljena sredstva plasiraju u obliku kredita, ulaganjem u realna
dobra i kupnjom vrijednosnica.
Dijele se na depozitne i nedep. fin. institucije. Pojam fin. institucija obuhvaća fin. posrednike;
poduzeća koja djeluju kao brokeri, dealeri i investicijski bankari. Najvažnija fin. institucija je BANKA, a
ostale uobičajeno nazivamo nebankovnim fin. institucijama. Da bi neka institucija bila banka mora
zadovoljavati određene uvjete: mora primati depozite i odobravati kredite najširoj javnosti
istodobno, kao svoje glavne poslove.

4
9. DEPOZITNOKREDITNI KOMPLEKS I NEDEPOZITNE
FINANCIJSKE INSTITUCIJE
Depozitne fin. institucije do sredstava dolaze primanjem novč. depozita na transakcijske i štedne
račune i plasiraju ih najčešće u obliku kredita. Najveći dio pasive im predstavljaju obveze po
primljenim depozitima, a aktive potraživanja po odobrenim kreditima i zbog toga ih često nazivaju
depozitnokreditni kompleks fin. institucija. Dep. fin. institucije su najvažnije u većini zemalja, i nalaze
se pod kontrolom središnje banke koja putem njih regulira monetarne učinke i opće gospodarske
ciljeve. Razlikujemo banke i depozitne štedne institucije (štedionice, štedno kreditne zadruge,
stambena društva, hipotekarne štedionice...).
Nedepozitne fin. institucije posluju kao i depozitne, ali ne smiju kreirati obveze primanjem depozita.
Razlikujemo ugovorne štedne institucije (osiguravajuće kuće, mirovinski fondovi, soc. osiguranje),
tvrtke za poslovanje s vrijednosnicama (brokeri, dealeri, investicijske banke), fin. kompanije i
konglomerati, investicijski fondovi, drž. fin. institucije i ostale fin. institucije.
U posljednje vrijeme trend je pada dep. institucija, posebice banaka i štedionica, a osjetljivo raste
udjel mirovinskih i investicijskih fondova. Takav razvoj događaja možemo očekivati u budućnosti i u
Hrvatskoj.

10. FUNKCIJE I KARAKTERISTIKE SREDIŠNJE BANKE

Centralna banka najvažnija je monetarna institucija i vrhovna novč. vlast svake države. Ona kontrolira
novčani, kreditni i bankovni sustav, a raste joj utjecaj u području sustava svih dep. kreditnih fin.
institucija. Njezina je glavna zadaća kontroliranje gospodarskih kretanja monetarnom politikom i
očuvanje vrijednosti nacionalnog novca. Djeluje kao neprofitna institucija, a do sredstava za
pokrivanje troškova dolazi od prihoda kamata na kredite poslovnim bankama i na vrijednosnice koje
drži u aktivi, te od prihoda koje ostvari plasmanom dev. pričuva.
Iako je pod državnim nadzorom neovisna je od aktualne administracije. Samostalnost središnje banke
osigurava se kroz funkcionalnu (odabir mjera i instrumenata za postizanje ciljeva), institucionalnu
(samostalno odlučivanje), osobnu (samostalnost uprave) i financijsku neovisnost.
Njezine glavne funkcije su: 1) emisija novca, 2) održavanje likvidnosti privrede, 3) održavanje
međunarodne likvidnosti, 4) održavanje likvidnosti banaka i štednih depozitnih institucija, 5) suradnja
s drugim međunarodnim i regionalnim fin. institucijama, 6) prikupljanje, analiza i objavljivanje
informacija, 7) poslovi za račun države, 8) kontrola i nadzor razboritog poslovanja banaka
(prudencijalna kontrola), 9) reguliranje količine novca u opticaju i kreditne aktivnosti banaka.
Funkcije privatne banke središnje banke preuzimaju nakon velike svjetske gosp. krize (1929-1933), jer
se primijetilo da banke mogu biti važan uzrok poremećaja u gospodarstvu. Sred. banka ima
neovisnost u vođenju novč. politike, uskraćuje državi mogućnost da svoje potrebe financira iz prim.
emisije sred. banke «ex nihilo» bez stvarnog pokrića. Djelotvornost ovisi o njenoj neovisnosti. U
svijetu prevladava sustav jedne sred. banke, osim u SAD i Njemačkoj. (pr. Bank of England, Deutsche
Bundesbank, Europski sustav sred. banaka, Bank of Japan,FED sustav saveznih rezervi).

5
11. HRVATSKA NARODNA BANKA
Djeluje kao središnja banka RH. Osnovana je u prosincu 1991. Godine 1997. promijenjeno joj je ime iz
Narodne banke Hrvatske u Hrvatsku narodnu banku. Zadaća joj je očuvanje stabilnosti valute i opće
likvidnosti u plaćanjima u zemlji i prema inozemstvu, te podržavanje ciljeva ekonomske politike
zemlje.
Funkcije:
• Izdavanje novčanica i kovanog novca
• Utvrđivanje i vođenje novčane (monetarne) i devizne politike
• Držanje i upravljanje međunarodnim pričuvama RH
• Nadzor i kontrola banaka, izdavanje dopusnica za rad
• Vođenje računa banaka i platnog prometa za banke
• Ustrojavanje platnog sustava
• Financijski poslovi za državu
• Podzakonsko reguliranje iz područja njene nadležnosti
HNB djeluje samostalno u obavljanju poslova, a odgovorna je Saboru i dužna mu je najmanje dva
puta godišnje podnositi izvješće o svome radu i godišnji obračun.
HNB je član MMF-a, Svjetske banke, EBRD (Europske banke za obnovu i razvoj), Banke za
međunarodna poravnanja, itd.

12. INSTRUMENTI SRED. BANKE ZA REGULIRANJE KOLIČINE NOVCA U

OPTICAJU
To su instrumenti monetarno-kreditne politike; kupnja i prodaja vrijednosnica na otvorenom tržištu,
politika obvezne rezerve, eskontno diskontna politika, ponekad selektivna kreditna politika ili izravno
kvantitativno određivanje kreditne aktivnosti banaka.

13. ODRŽAVANJE LIKVIDNOSTI BANAKA KAO FUNKCIJA HNB

HNB održava likvidnost banaka tako da propisuje: 1) način korištenja obvezne rezerve, 2) način
formiranja posebne rezerve banaka za osiguranje likvidnosti za isplate štednih uloga i tekućih računa
građana, 3) minimalne opće uvjete kreditne sposobnosti banaka, 4) datume nelikvidnosti banaka, 5)
visinu, uvjete i način održavanja minimalne likvidnosti banaka, 6) obvezne okvire ročne strukture
plasmana banaka i 7) uvjete korištenja kratkoročnih kredita banaka kod HNB radi očuvanja dnevne
likvidnosti. Postoji i kreditna potpora likvidnosti banaka ali je ona iznimno rijetka. Predviđeni su: 1)
lombardni kredit, 2) kratkoročni kredit za likvidnost, 3) interventni kredit i 4) predsanacijski kredit.

6
14. ODRŽAVANJE MEĐUNARODNE LIKVIDNOSTI KAO FUNKCIJA HNB
HNB utvrđuje i provodi deviznu politiku u RH i odgovorna je za održavanje međunarodne likvidnosti
zemlje. Ovu zadaću HNB ostvaruje: 1) donošenjem podzakonskih propisa (odluka) kojima uređuje
devizno poslovanje pravnih i fizičkih osoba, 2) kupnjom i prodajom strane valute na promptnim i
deviznim tržištima, 3) uređivanjem tečaja domaće valute, 4) formiranjem i rukovođenjem
međunarodnim pričuvama RH, 5) reguliranjem kreditnih odnosa i platnog prometa s inozemstvom i
6) nadzorom nad deviznim poslovanjem banaka.
Mjere i politike kojima HNB osigurava opću likvidnost prema inozemstvu su: a) mjere devizne
politike, b) politika međunarodnih (deviznih) pričuva i c) trgovanje na deviznom tržištu.

15. DEVIZNE REZERVE: STRUKTURA I VRSTE

Namjena dev. rezervi je da osiguravaju međunarodnu likvidnost zemlje u uvjetima slobodne
kupoprodaje deviza za domaće osobe i nepostojanja obveznog ustupa deviza (cesija) i „rentacionih
kvota“ državi.
Ukupne dev. rezerve dijele se na one kojima upravlja HNB i one kojima upravljaju ovlaštene banke.
Čine ih: 1) potražna salda plativa u konvertibilnoj stranoj valuti na računima HNB-a kod stranih
središnjih banaka, međunarodnih fin. institucija ili kod izabranih prvoklasnih stranih banaka, 2)
visokokvalitetne mjenice, potvrde o depozitu i ostale zadužnice koje glase na konvertibilnu valutu, 3)
specijalna prava vučenja HNB-a kod MMF-a, 4) monetarno zlato, plemenite kovine i drago kamenje
koje drži HNB, 5) efektivna strana valuta i 6) terminski, repo i opcijski ugovori u konvertibilnoj valuti
sklopljeni s prvoklasnim ugovornim stranama. Do smanjenja dev. pričuva dolazi zbog: prodaje dev.
poslovnim bankama i min. financija, iskupa dnevnih blag. zapisa i plaćanja kamata i dr. obaveza
MMF-u, troškova SWIFTa i REUTERSa.
Formiraju se: 1) otkupom deviza od poslovnih banaka na aukcijama, 2) otkupom od Min. financija (iz
inozemnog zaduživanja države), 3) povlačenjem tranši iz MMF-a, 4) iz prihoda od kamata na depozite
i na vrijednosnice, 5) prodajom efektivnih kuna stranim bankama, 6) deviznim blagajničkim zapisima
HNB-a i 7) obveznom pričuvom.
Devizne pričuve zemlje iznosile su u 2003. $7,237 mlrd. Ranije je HNB najviše ulagao kod inobanaka,
2003. primat su preuzela ulaganja u vrijednosne papire. Ulaganja u depozite ograničena su na 200
najvećih posl. banaka s investicijskim rangom najmanje AA. Kriteriji ulaganja su sigurnost, likvidnost,
rentabilnost. Kod jedne banke smije se deponirati najviše 5% rezervi s rokom do 3 mj. Po viđenju
mora biti 10% pričuva.
Ulaganja u kratkoročne vrijednosne papire smiju iznositi do 70% rezervi HNB, a trenutno je 17%. HNB
drži oko 1% efektive namijenjene najnužnijim potrebama likvidnosti, a pričuve u obliku monetarnog
zlata zasad ne drži (pripast će joj $160 mil. zlatnih poluga iz SFRJ).

16. REGULIRANJE KREDITNIH ODNOSA S INOZEMSTVOM

Odnose s inozemstvom regulira HNB. Ona utvrđuje mjere za ostvarivanje opsega i strukture
zaključivanja i korištenja inozemnih kredita, te prati i kontrolira njihovo zasnivanje. Čimbenici
regulacije inozemnih kreditnih odnosa su vanjska zaduženost, ročnost potraživanja i obveza,

7
struktura kredita (primljenih i danih) po vrstama, iznos dev. rezervi i dr. HNB se može zaduživati i u
svoje ime ali samo ako je to nužno za održavanje likvidnosti sa inozemstvom. HNB utječe na kreditne
odnose tako što: 1) prati korištenje, otplate i raskide kreditnih ugovora, 2) propisuje obvezu
obavještavanja o namjeri zaključivanja inozemnog kredita, 3) podnosi prijave o zaključnom
kreditnom ugovoru i podnosi dokumentaciju i 4) utvrđuje namjenu i opseg odobravanja fin. kredita.

17. REGULIRANJE PLATNOG PROMETA S INOZEMSTVOM KAO FUNKCIJA

HNB
Sastoji se u tome što HNB: 1) odobrava poslovanje s devizama u zemlji, 2) propisuje obavljanje
mjenjačkih poslova, 3) osigurava provođenje platnih i fin. ugovora s inozemstvom, 4) odobrava
bankama obavljanje platnog prometa i kreditnih odnosa s inozemstvom, 5) određuje uvjete
prenošenja iz i u zemlju domaće i strane valute i vrijednosnica, 6) prodaje efektivne kune ino.
bankama, 7) organizira međunarodni platni promet i 8) određuje načine naplate i plaćanja s
inozemstvom.

18. KONTROLA I NADZOR BANAKA

Kontrolna funkcija je u nadležnosti HNB. Ona obuhvaća prudencijalnu (bonitetnu) kontrolu
(prikupljanje i analiza podataka prikupljenih putem kontrole u samim bankama on-site ili putem
izvješća dostavljenih od strane banaka off-site te nadgledanje i poduzimanje mjera prema
bankama na osnovi tih podataka), kontrolu provedbe mjera monetarne politike (praćenje kretanja
sredstava na žiro računima banaka i izdvajanja obvezne rezerve, minimalne likvidnosti banaka,
korištenje kredita za likvidnost i dr.) i devizne politike, te deviznu dokumentarnu kontrolu. U nju
ubrajamo i obradu zahtjeva za izdavanje suglasnosti o osnivanju banaka. HNB ima pravo na sankcije
bankama i kontrolu štedionica.
Sektor nadzora i kontrole HNB obrađuje zahtjeve za odobravanje osnivanja banaka i za odobrenja
imenovanja članova uprave banaka i prosljeđuje ih na odlučivanje Savjetu HNB-a.

19. DEFINICIJA I OBJAŠNJENJE BANAKA

Banka je najvažnija financijska posrednička institucija. Možemo reći da banka do sredstava dolazi
primanjem depozita i njihovim plasmanom najčešće u obliku kredita, a bavi se i fin. uslugama.
Sredstva također prikuplja vođenjem transakcijskih računa, zaduživanjem kod drugih banaka,
emisijom vlastitih zadužnica kao što su dionice, obveznice, blagajnički zapisi... Posluje na načelima
likvidnosti, sigurnosti i rentabilnosti.
Banka je fin. institucija koja u pasivi bilance sadrži depozite novčane prirode i na njih plaća pasivnu
kamatu, a u aktivi sadrži kredite. Razlika između akt. i pas. kamatne stope je kamatna marža.
Kreditiranje i primanje depozita njena su najvažnija karakteristika, iako uz njih banka obavlja i druge
poslove fin. prirode. Također ima i važnu alokativnu funkciju. Banka može biti samo ono poduzeće
koje ima licencu za rad koja je propisana posebnim zakonima o bankama. U Hrvatskom zakonu o
bankama banka je određena kao d.d. čiji je predmet poslovanja primanje novč. depozita i davanje
kredita i drugih plasmana (18.12.1998.).
Temeljni motiv djelovanja banke je dobit.

8
20. KOMERCIJALNE I RAZVOJNE BANKE
RAZVOJNE BANKE su banke dugoročnog kreditiranja i time potpomažu privredni razvoj. Prikupljaju
dugoročna sredstva štednje i na osnovi njih odobravaju dugoročne kredite. Ti krediti namijenjeni su
poduzetnicima za kapitalnu izgradnju i investiranje. Sredstva prikupljaju oročivanjem dep.,
uzimanjem dugoročnih kredita, emisijom dionica, formiranjem vlastitog trajnog kapitala, emisijom
obveznica na domaćem i međunarodnom tržištu, raspolažu sredstvima razvojnih drž. fondova,
sredstvima javnog sektora itd. Razvojne banke mogu biti posebne državne banke, specijalizirane
privatne poslovne banke, regionalne ili međunarodne. Njihova uloga je sve važnija što se očituje u
sve većem značenju dugoročnih vrijednosnica i dugoročnog kreditiranja.
Procedura odobravanja kredita kod razvojnih banaka puno je stroža nego kod komercijalnih banaka.
One također imaju veliki monetarni (jer transferiraju novac) i makroekonomski učinak.
KOMERCIJALNE BANKE su banke kratkoročnog kreditiranja proizvodnje i prometa. One prikupljaju
depozite i novac umnažaju putem kreditne aktivnosti (kratkoročni krediti za potrošačko kreditiranje,
krediti za financiranje trgovine, proizvodnje, obrta). U pasivi im se nalaze sredstva na računima
plaćanja, kratkoročni dep., zadužnice i pozajmice. Također sudjeluju u međunarodnom platnom
prometu. Pod čvrstim su nadzorom centralne banke.

21. OKRUPNJAVANJE BANAKA

Banke se udružuju radi više razloga. To mogu biti veći profit, bolji porezni tretman, izbjegavanje
zakonskih propisa, lakše obavljanje poslova na domaćoj i međunarodnoj razini... Okrupnjivanje se
pojavljuje u četiri oblika:
1.) BANKOVNI HOLDING je takav oblik u kojem banka «majka» ima u vlasništvu kontrolni paket
dionica ili većinski udio u drugoj banci «kćeri», i utječe na izbor rukovodstva i politike (banke
subsidijarije) iako banka kćer djeluje kao posebna organizacija s nezavisnim pravnim statusom. Banke
se na taj način često udružuju i uobičajeno je da se udružuju banke međusobno, iako se u novije
vrijeme povezuju i s drugim fin. institucijama. Do takvog oblika udruživanja dolazi zbog gore
navedenih razloga, a uz njih još i radi mogućnosti obavljanja nebankovnih fin. poslova koje inače ne
smiju obavljati, bavljenja osiguranjem, potrošačkim kreditiranjem, leasingom, koncentracije kapitala,
racionalnijeg poslovanja...
Osnivanje holdinga je regulirano zasebno od regulacije osnivanja industrijskih holding tvrtki.
Razlikujemo jednobankovni holding u kojem tvrtka majka kontrolira jednu banku i višenebankovnih
podružnica, i multibankovnu holding grupu gdje jedna tvrtka kontrolira više banaka i nebankovnih
institucija.
Prema američkom zakonu BHC kontrolira banku: 1) kontrolom najmanje 25% dionica s pravom glasa,
2) utječe na izbor većeg dijela uprave banke, 3) utječe na upravu ili politiku banke. U SADu bankovni
holdinzi nastaju zbog velikih ograničenja bankama  2/3 banaka u SADu su uključene u bankovne
holdinge koji drže preko 90% bankovnih depozita (oko 80% bankovnih holdinga u SADu su
jednobankovni).
2.) BANKOVNI KONZORCIJ - banke se udružuju na temelju ugovora radi ostvarivanja nekog velikog i
važnog projekta koji same nisu u mogućnosti ostvariti ili bi to iziskivalo velike troškove i teškoće te
traje samo do ostvarivanja tog cilja. Konzorcijem rukovodi banka - gestor.

9
Razlikujemo kratkoročne (npr. odobravanje kredita) i trajne (npr. uzajamno održavanje likvidnosti)
ciljeve konzorcija. Banke ne gube svoju samostalnost, već samo ulažu potrebnu tehniku, kadrove i dio
kapitala.
Konzorcij može biti nacionalni ili međunarodni.
3.) MULTINACIONALNE BANKE su treći oblik okrupnjavanja, gdje se udružuje kapital banaka više
zemalja, što čini korak naprijed ka globalnoj integraciji. Banke putem mreže svojih podružnica koje se
nalaze u nekoliko zemalja obavljaju fin. poslove i pritom ostvaruju dobit na temelju razlika u uvjetima
na pojedinim tržištima.
4.) BANKOVNI SINDIKAT je četvrti oblik udruživanja banaka za koji je karakteristično da grupa
banaka na čelu s bankom voditeljem odobrava sindikalizirani kredit, s tim da svaka od banaka iz te
grupe sudjeluje u njegovom dijelu. U taj oblik ubrajamo i grupu investicijskih banaka koje kupuju
nova izdanja vrijednosnica emitenata koja su velikih vrijednosti u svrhu prodaje investitorima na
primarnom fin. tržištu. PURCHASE GROUP-kupovna grupa inv. banaka; SELLING GROUP-prodajna
grupa inv. banaka.

22. BANKOVNI HOLDING

Vidi pitanje 21.

23. NEBANKOVNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE

Od banaka se razlikuju po tome što ne obavljaju depozitnokreditne poslove za cijelo tržište, ne
obavljaju ih kao osnovnu djelatnost, obavljaju samo jedan od tih poslova ili zakonski ne zadovoljavaju
uvjet da budu banke. Ukoliko nemaju licencu za rad kao banka smatraju se nebankovnim fin.
institucijama, koliko god one bile slične bankama.
Najvažnije od njih su: štedne depozitne institucije, ugovorne štedne organizacije, investicijski
fondovi, investicijske banke, stambena društva, fin. kompanije, brokeri i dealeri, povjerena društva,
leasing, factoring... EU ih je razgraničila na pet grupa i to su: 1) štedno kreditne institucije, 2)
brokerske institucije, 3) posrednici za vrijednosnice, 4) sindikati i 5) ostali.
Pod pojmom investitora razlikujemo institucionalne od individualnih, u kojima su ovi prvi u prednosti
radi mogućnosti disperzije rizika i utjecaja na cijene i druge uvjete na tržištu. Najvažniji instituc.
investitori su: inv. fondovi, osiguravatelji, banke, mirovinski fondovi, zaklade i sindikalni fondovi.

24. DEPOZITNE ŠTEDNE INSTITUCIJE

Razlikujemo štednju građana (nepotrošeni dohodak) i nacionalnu štednju (skup osobne,
poduzetničke i drž. štednje). Tradicionalno se ulaže u depozitne štedne institucije kojih ima više vrsta.
One sredstva mogu uzajmljivati od središnje banke, ali moraju izdvajati obveznu rezervu. Značaj
štednje u obliku depozita sve više opada jer raste mogućnost ulaganja u druge fin. oblike. U RH
štednja je još uvijek vrlo zastupljena, ali banke vode glavnu riječ na tom području.
ŠTEDIONICE prikupljaju manje ušteđevine širokog sloja građanstva, istovremeno im pružajući fin.
usluge, kredit, kamate i sigurnost. U pasivi im se nalaze štedni računi, depoziti i štedni planovi
različitih namjena. Aktiva im se najčešće sastoji od kredita građanstvu (stambeni, osobni i potrošački)

10
dok neuposlena sredstva ulažu u razne plasmane. Štedionice su sudionici domaćeg i ino fin. tržišta,
vode račune malih i srednjih poduzeća. Pod čvrstim su nadzorom države. U EU su najjače u
Njemačkoj. Iako su prve štedionice osnovane na načelu uzajamnosti (cilj je bio promoviranje štednje i
međusobna pomoć siromašnijem sloju stanovništva), danas je to načelo napušteno te se pretvaraju u
kapitalne institucije kojima njihovi vlasnici upravljaju ovisno o vlasničkom udjelu („jedan dolar –
jedan glas“).
Najveće svjetske štedionice u pravilu su one kojima je osnovna djelatnost kreditiranje stambene
izgradnje.
ŠTEDNO-KREDITNE ZADRUGE osnivaju se na načelu uzajamnosti unutar određenih zajednica. U
posljednje vrijeme se pretvaraju u kapitalske organizacije koje svojim članovima isplaćuju dividendu.
Do sredstava dolaze prikupljanjem štednih uloga, pozajmicama i emisijom vrijednosnica. U RH imaju
status neprofitnih štedno-kreditnih zadruga koje odobravaju kredite članovima i nečlanovima.
KREDITNE ZADRUGE neprofitne su institucije koje u pravilu imaju porezne olakšice, i u vlasništvu su
članova štediša. U njih se udružuju manje zajednice ljudi radi odobravanja kredita isključivo
članovima. Na temelju udjelnih računa članovi stječu pravo upravljanja. Ne dijele dividendu. Članovi
ostvaruju veću kamatu na štednju, a manju na kredit. Višak se raspoređuje u rezerve koje onda
povećavaju neto vrijednost zadruge. Posluju po Raiffeiseovim načelima: 1) samopomoć članova
(uzajamnost), 2) samoodgovornost (sami članovi sporazumno određuju odnose u zadruzi) i 3)
samoupravljanje (upravljaju članovi bez vanjskog utjecaja). To su svojevrsne blagajne uzajamne
pomoći.
POŠTANSKE ŠTEDIONICE građanima plasiraju različite drž. zadužnice, a prednost im je u dostupnosti
poštanskih šaltera, sigurnosti i čekovnom platnom prometu. Ne kreditiraju članove, već sredstva
usmjeravaju u programe komunalne infrastrukture. Danas im značaj opada, a u RH ne postoje. U
većini zemalja mogu uzajmljivati sredstva od sred. banke, te su dužni izdvajati obv. rezervu, nadziru
ih isti nadzorni organi kao i banke ili posebni za njih (SAD).
INSTITUCIONALNA ŠTEDNJA je samo jedan od oblika ulaganja štednje stanovništva kod banaka,
štednih depozitnih institucija i pošta. U RH je vrlo razvijena štednja građana ali ne i sustav štednih
institucija.

25. STAMBENA DRUŠTVA

Stambena društva imaju osobine štedno-kreditne institucije, hipotekarne banke ali i fonda
zajedničkog investiranja.
Do sredstava dolaze prikupljanjem kratkoročnih oblika osobne štednje (udjelni računi, štedni
depoziti), posebnim planovima s por. olakšicama, većim pozajmicama na fin. tržištu, a plasiraju ih u
obliku dugoročnih stambenih kredita koji su osigurani hipotekom. Osim stambenog kreditiranja bave
se i poslovanjem s kreditnim karticama i putničkim čekovima te ulažu u državne vrijednosnice. Nalaze
se pod nadzorom drž. koja ih i potpomaže. Vrlo su važna u rješavanju stambenog pitanja nižih
socijalnih slojeva, pa zato uživaju i por. olakšice. Prvo st. društvo je osnovano u GB. RH je 1997.
zakonski regulirala mogućnost njihova osnivanja s istom svrhom kao u drugim zemljama, a uživale bi i
drž. potporu radi pomaganja u rješavanju soc. i političkog pitanja stanovanja.

11
26. UGOVORNE ŠTEDNE INSTITUCIJE
OSIGURAVATELJNE INSTITUCIJE prodajom polica osiguranja i uplatama premija štite pojedince i
poduzeća od ekonomskog, zdravstvenog ili životnog gubitka. Sredstva prikupljaju dugoročnim fin.
aranžmanima i plasiraju ih na fin. tržištu. Priljev novca im je predvidiv jer na temelju zaključenih
ugovora mogu procijeniti prihode. Zbog toga ulažu u dugoročne oblike aktive.
Osiguravatelji života ulažu u dugoročne korp. obveznice, hipotekarne obv., dionice i slične relativno
sigurne plasmane. Osiguravatelji imovine ulažu u drž. obveznice, korp. obveznice, dionice, drže dep.
u bankama, kreditiraju trgovinu. Razlikujemo policu životnog osiguranja gdje se osiguravatelj
obvezuje korisniku isplatiti odštetu u slučaju osiguranikove smrti ili samom osiguraniku ako doživi
dospijeće; polica osiguranja imovine obvezuje osiguravatelja na isplatu odštete u slučaju oštećenja,
uništenja ili otuđenja imovine; polica zdravstvenog osiguranja omogućuje nadoknadu ekonomskog
gubitka zbog rizika gubitka zdravlja i pokriće troškova liječenja, a uplaćuju ga obično tvrtke u ime
svojih radnika, ali to nije pravilo.
MIROVINSKE FONDOVE ubrajamo u najznačajnije institucionalne investitore.
Današnji fondovi u razvijenim zemljama djeluju na načelu kapitalizacije tj. uplata članova, dok u
nekim drž. još uvijek djeluju oni što posluju na načelu generacijske solidarnosti (pri čemu se uplate
zaposlenih koriste za isplate mirovina trenutnih umirovljenika).
Do novč. sredstava dolaze doprinosima članova za vrijeme njihovog radnog vijeka i obvezuju im se
isplaćivati redovite mjesečne isplate nakon odlaska u mirovinu. Ulažu u dugoročne instrumente
tržišta kapitala (dionice i obv. poduzeća, drž. vrijednosnice i veliki oročeni depoziti kod banaka) i tako
održavaju likvidnost. Strukturom portfelja pojavljuju se kao vlasnici i financijeri privrede i kreditori
države, oslobođeni su poreza. Na povećanje njihove važnosti utječe više razloga: poduzeća plaćaju
radnike i izbjegavaju ograničenja visine nadnica i istovremeno privlače obrazovani kadar nudeći
radnicima veće mirovine ulažući u mir. fondove, radni vijek je sve kraći, a životni sve dulji, pa
mirovina predstavlja važan dio života čovjeka. Fondovi mogu biti privatni, državni ili pod
podržavanjem države, ali njima upravljaju banke i druge fin. institucije kao povjerenici pa ih zbog
toga ne trebamo doživljavati kao institucije, već kao planove (pension plans) ili modele štednje za
starost. Mirovinski fondovi se ne oporezuju.

12
27. INVESTICIJSKE BANKE I INVESTICIJSKO BANKARSTVO
To su fin. specijalisti koji pomažu emitentima vrijednosnica pri njihovoj emisiji i rasprodaji na
primarnom fin. tržištu i na njemu djeluju kao najvažniji sudionici. Karakteristične su za SAD, a u
Europi te poslove obavljaju univerzalne banke (merchant bank, bank daffaire) preko svojih posebnih
tvrtki za poslovanje s vrijednosnicama. Investicijske banke ne djeluju kao fin. posrednici, jer ne
mijenjaju prirodu potraživanja koja se prodaju. Do sredstava dolaze pozajmicama od banaka,
sporazumima o reotkupu (REPO), emisijama zadužnica i depozitima na računima komitenata.
Obavljaju sve poslove na fin. tržištu (primarnom i sekundarnom). Funkcije su im: upis cijele emisije ili
organiziranje kupovne grupe, prodaja vrijednosnica, pomoć pri odlučivanju i kreaciji emisije,
brokersko-dealerski poslovi na sekundarnom tržištu i poslovi imovinsko-financijskog restrukturiranja
(preuzimanja, stjecanja i spajanja poduzeća), održavanje emisijskog tečaja.
Najveća i najvažnija inv. banka na svijetu je Merryl Lynch. Ona je univerzalna tvrtka za poslovanje s
vrijednosnicama koja ima i banku u sastavu pa se bavi i bank. poslovima. Ostale su Goldman Sachs, 1.
Boston, Prudential...

28. BROKERI I DEALERI

To su specijalisti za kupnju i prodaju vrijednosnica na sekundarnim fin. tržištima. Do sredstava dolaze
putem bankovnih kredita i sredstava klijenata na posebnim računima koja se koriste za kupnju
vrijednosnica. Sve inv. banke djeluju kao brokersko-dealerske tvrtke. Dealeri obavljaju te poslove za
vlastiti račun i očekuju dobit i preuzimaju rizike promjena cijena, dok brokeri predstavljaju
posrednike u tim odnosima poslujući u ime kupca i prodavača i za te usluge naplaćuju proviziju i ne
preuzimaju rizike. Brokeri posluju sa širom javnošću i s dealerima, a u određenim situacijama posluju
kao dealeri i obratno. Postoje i specijalizirani brokeri za određena tržišta, npr. hipotekarni brokeri.
Dealeri se specijaliziraju za pojedine vrijednosnice i za njih su oni «market makers», a zarada im je
razlika između zahtijevane i ponudbene cijene. Razlikujemo nekoliko vrsta brokerskih kuća. Tvrtke za
potpunu brokersku uslugu posluju i kontaktiraju sa širokim krugom sudionika tržišta i bave se
savjetovanjem i strukturiranjem portfelja svojih klijenata. Diskontni brokeri klijentima pružaju uži
obujam usluga uz nižu cijenu koju ne uzimaju u obliku provizije već je ugovaraju u obliku fiksne
naknade. Ne bave se istraživanjem tržišta i savjetovanjem. Takav tip brokerskih kuća tipičan je za
američko tržište; posluju na veliko. Tim poslovima diskontne brokeraže bave se specijalizirane
diskontne brok. kuće i banke.

29. FINANCIJSKE KOMPANIJE

Često se nazivaju korporacijskim bankama i poduzeća preko njih osiguravaju novac za vlastite
potrebe, ali za razliku od banaka ne uzimaju depozite šire javnosti. Osnivaju ih velike korporacije,
banke, osiguravajuće kuće i dr. Banke ih osnivaju da bi ušle u nebankovne poslove koje nemaju
ovlaštenja obavljati. Fin. institucije ih osnivaju da bi stanovništvu i poduzećima osigurali kratkoročne i
srednjoročne kredite, a sredstva pribavljaju emisijama dugoročnih vrijednosnica i uzimanjem kredita
od banaka. Korporacije osnivaju fin. kompanije da bi ušle u fin. poslove kreditiranjem kupaca i tako ih
potičući na kupovinu njihovih proizvoda, financiranjem svoje proizvodnje ili zaradom na obavljanju
fin. transakcija. Fin. kompanije odvojene su od poslovanja korp. koja ih osniva ali ostvaruju njene
interese.

13
Razlikujemo potrošačke fin. kompanije koje izravno odobravaju kredite potrošačima za kupnju robe,
prodajne koje kupce financiraju otkupom kreditnih ugovora od dealera, i poslovne koje financiraju
posebne potrebe poduzeća. Najveća fin. kompanija je GMAC (General Motors Acceptance Corp.) i
bavi se prodajom automobila, kamiona, kreditnim karticama, hipotekarnim kreditima i skoro svim
fin. poslovima.

30. FONDOVI ZAJEDNIČKOG INVESTIRANJA - INVESTICIJSKI FONDOVI

To su institucionalni investitori registrirani kao tvrtke koji prikupljaju novč. sredstva individualnih
investitora (građanstva) i poduzeća i ulažu ih u dugoročne (rjeđe kratkoročne) fin. instrumente.
Članovi ulaganjem stječu udjele u fondu i na osnovi njih dobivaju udjelne certifikate, ali nemaju pravo
na upravljanje već je to isključivo pravo osnivača fonda. Individualnom investitoru smanjuju
mogućnost rizika, smanjuju troškove jer rade na veliko, osiguravaju likvidnost, omogućavaju por.
olakšice... Za svoje usluge naplaćuju godišnju članarinu i pristupninu, u čemu se i očituje interes
njihova poslovanja. Također je u mogućnosti depozite vezivati kod sebe i u fond ukomponirati
vrijednosnice u vlastitom vlasništvu. Inv. fondovi organiziraju se ispravom o povjerbi. Skup imovine
kod sebe drži skrbnik fonda koji kontrolira aktivu, vodi računovodstvo i sl., a administraciju,
oglašavanje, kreiranje fonda i politiku investiranja određuje upravljač fonda. Razlikujemo otvorene i
zatvorene fondove. Skrbnik fonda (povjerena kuća) najčešće je banka ili osiguravatelj. Vrste
investicijskih fondova su: 1) unit trust  otvoreni fond, 2) investment trust  zatvoreni fond, 3)
mutual fund (uzajamni fond)  najčešće otvoreni fond, 4) zajednički fondovi novčanog tržišta
(MMMF – money market mutual funds)  otvoreni fond i 5) REIT (real estate investment trust) 
zatvoreni fond.

31. OTVORENI I ZATVORENI INVESTICIJSKI FONDOVI

Investicijski fondovi organiziraju se ispravom o povjerbi. Skup imovine kod sebe drži skrbnik fonda
koji kontrolira aktivu, vodi računovodstvo i sl., a administraciju, oglašavanje, kreiranje fonda i politiku
investiranja određuje upravljač fonda.
Otvoreni fondovi (open end) imaju promjenjivi broj udjela koji se povećavaju ulaganjem novca u
fond ili smanjuju reotkupom na zahtjev člana. Time se istovremeno povećava ili smanjuje veličina
fonda ovisno o potražnji. Emitirajući dodatne udjele fond prikuplja sredstva kojima kupuje
vrijednosnice i dodaje ih postojećem skupu. Ograničenja u broju udjela ne postoje.
Kod zatvorenog fonda (closed end) broj udjela je fiksan i fond ih ne reotkupljuje već ih se prodaje na
burzi ili organizatoru fonda. Točno se određuju vrijednosnice i prodajni udjeli. Vrijednost udjela i
investicijskog fonda kalkulira se dnevno kao neto vrijednost fonda (NAV; Net-Asset Value) koja
predstavlja ukupnu vrijednost svih vrijednosnica u fondu pomnoženih s njihovom dnevnom tržišnom
cijenom i uvećana za vrijednost ostale aktive. Udjele prodaju osnivači fonda izravno ili preko mreže
fin. institucija, a za njih postoji i sekundarno tržište. Interes investitora može biti u kapitalnom
dobitku (porast cijene udjela) i u dividendi.

32. DRŽAVNE FINANCIJSKE INSTITUCIJE

Glavna zadaća tih institucija je financiranje dijelova nacionalne ekonomije od posebne državne
važnosti, a nisu u dovoljnoj mjeri financirane iz proračuna ili kredita (izvoz, poljoprivreda,
stipendiranje studenata, stanogradnja). Nastojanje države je uključiti privatni kapital sa fin. tržišta

14
putem ovih institucija da bi se ostvarili značajni javni ciljevi. Fin. institucije s potporom drž. (GSE;
Government Sponsored Enterprises) privatne su institucije koje ostvaruju javne funkcije. Osnovna im
je svrha stvarati sekundarna tržišta za plasmane posebne namjene. Ovlaštene su odobravati kredite
krajnjem korisniku, otkupljivati odobrene kredite od banaka i štedionica i jamčiti za zadužnice što ih
izdaju same komercijalne institucije. Posluju profitabilno što državnom proračunu bitno pomaže.
Država ih potpomaže tako što pozajmljuje fin. potpore iz proračuna, daje posebno povoljan status
zadužnica sponzoriranih institucija i pogodnosti glede propisane veličine i odnosa kapitala i
plasmana...
Izvozne fin. institucije su drž. institucije koje obično obavljaju osiguranje izvoznih poslova, ali postoje i
neke posebne (HERMES). Izvori sredstava su im drž. proračun, sredstva sred. banke, drž. fondovi,
sredstva pribavljena na fin. tržištu...

33. KONKURENCIJA BANAKA I NEBANKOVNIH FIN. INSTITUCIJA

U klasičnom fin. sustavu banke i depozitno kreditni kompleks su dominirali, a konkurencija se odvijala
unutar grupe istovrsnih banaka ili na određenom dijelu tržišta. Specijalizirale su se za točno određene
poslove. Pojava novih konkurenata (institucije osiguranja, mirovinski i inv. fondovi i dr.) na fin. tržištu
i njihov sve veći značaj u bankovnim aktivnostima dovodi do despecijalizacije banaka i njihovog
preoblikovanja u fin. institucije potpune usluge. Time prestaje njihov monopol na fin. tržištu. Banke
postaju univerzalne i polifunkcionalne, kao posljedica želje da u potpunosti zadovolje potrebe tržišta.
Do smanjenja uloge banaka dovela je stroga regulacija čime su bile dovedene u nepovoljniji položaj
od ostalih fin. institucija, što je na kraju uzrokovalo sve nižu profitabilnost i neisplativost za njihove
vlasnike. Mirovinski fondovi koji posluju na principu kapitalizacije i osiguravajuće institucije potiskuju
banke u drugi plan, a primjetna je i konkurencija investicijskih fondova. Ti su efekti prvenstveno
rezultati mekše regulacije nebankovnih konkurenata koji mogu bolje iskoristiti promjene na tržištu.
Takva kretanja dovela su do kriza banaka i bank. sustava u određenim zemljama, međutim, opstanak
banke mogu zahvaliti osnivanjem ili preuzimanjem najuspješnijih fin. institucija i njima pripadajućih
poslova. Također se proširila primjena računalne tehnologije, novih fin. tehnika, integracija banaka,
poboljšanje kvalitete bilance banaka, sniženje troškova poslovanja, osposobljavanje kadrova...

34. FINANCIJSKA TRŽIŠTA - ULOGA I FUNKCIJA

Fin. tržišta općenito predstavljaju ukupni fin. sustav, a svakodnevno taj pojam rabimo za tržišta
vrijednosnica. Sastoje se od osoba, fin. instrumenata, tehnika i tokova koji u uređenim sustavima
poslovanja omogućavaju razmjenu novč. viškova i manjkova i određuju cijene po kojima se ta
razmjena obavlja. Na razvijenim tržištima susreće se mnoštvo fin. oblika, dok se u nerazvijenim
sustavima susreću banke, depoziti i krediti kao dominantni oblici.
Fin. tržišta dijele se na tržišta vlasničkih udjela (kapitala, equity tržišta) na kojima se trguje
dionicama, i na kreditna debit tržišta na kojima se trguje zadužnicama i kreditima. Najčešća podjela
fin. tržišta je na tržište novca i kratkoročnih vrijednosnica, devizno tržište i tržište kapitala. Razvijeno
fin. tržište omogućava: disperziju rizika, stalno mijenjanje oblika imovine i vrednovanje svakog
sudionika tržišta, prilagođavanje ročnosti plasmana i izvora, brisanje granica između likvidnih i
nelikvidnih sredstava, dezinvestiranje... Na razvijenim fin. tržištima sve više sudjeluju poduzeća,
država i stanovništvo, što je i primjereno demokratskim društvima.

15
35. ŠTEDIŠE, INVESTITORI, INSTITUCIONALNI I INDIVIDUALNI INVESTITORI
Razlikujemo štednju građana i nac. štednju (skup osobne, poduzetničke i državne štednje). Građani
svoju štednju koju predstavlja nepotrošeni dohodak ulažu u banke, štedionice i ostale fin. institucije
u obliku depozita; ročnih ili po viđenju. Štediše za povjerbu svog novca kod tih institucija očekuju
prihod u obliku kamata. Investitori ulažu u vrijednosnice od kojih očekuju buduće prihode u obliku
dividende, kamate, diskonta... Dijelimo ih na individualne, a to su pojedinci i kućanstva, i
institucionalne (inv. fondovi, banke, mir. fondovi, sindikalni fondovi, zaklade, institucije za
osiguranje). Institucionalni investitori u stanju su utjecati na cijene i druge uvjete na tržištu te
disperzijom smanjiti rizičnost ulaganja, a kupci su najvećeg dijela vrijednosnica na tržištu. Zbog svoje
veličine i fin. snage i gore navedenih razloga u prednosti su nad pojedincima, pa danas zauzimaju sve
važniju ulogu u trgovini vrijednosnicama.

36. PRIMARNO FINANCIJSKO TRŽIŠTE

Na njemu se prodaju nove emisije vrijednosnica putem kojih se prikupljaju nova novč. sredstva i time
povećava kapital izdavatelja ako se radi o dionicama, a uzajmljuju dugoročna novč. sredstva ako je
riječ o obveznicama. Na primarnom fin. tržištu prodaja vrijednosnica vrši se samo jedanput. Pomoć
pri emisiji vrijednosnica može se naći kod investicijskih banaka ili poslovnih banaka preko njihovih
poslovnih departmana. Pomoć se očituje u analizi tržišta, prijedlogu vrste i osobine vrijednosnice koje
bi trebalo emitirati, registracija emisije, raspisivanje poziva na upis, prodaja vrijednosnica, ili čak i
same otkupe cijelu emisiju pa je prodaju kao veleprodavači te tako preuzimaju rizik. Pri sudjelovanju
na primarnom tržištu vrlo je važno imati informacije o bonitetu emitenta, koji predstavlja njegovu
vrijednost, kreditnu i poslovnu sposobnost i pouzdanost. Pri određivanju boniteta rangiraju se
emitenti ocjenjujući ih ocjenama od AAA (najmanji rizik) do C ili D (najrizičnije). Te ocjene mogu imati
i brojčanu oznaku. Rizične vrijednosnice mogu donijeti veće prihode, ali to za sobom povlači i visok
stupanj rizika koji se preuzima.
TOMBSTONE - novinski oglas kojim inv. bankari javnosti najavljuju novu emisiju vrijednosnica pri
njihovoj javnoj ponudi; to je prva informacija i uput na «prospectus» koji sadrži detalje o emisiji i
uvjetima ponude odobrene od nadležne nac. komisije.

37. SEKUNDARNO FIN. TRŽIŠTE

Naziva se i «tržište druge ruke». Na njemu se vrši stalna kupoprodaja već emitiranih vrijednosnica
koje su prethodno bile rasprodane na primarnom tržištu. Zove se i transakcijsko tržište jer na njemu
originalni izdatnik vrijednosnica ne pribavlja novč. sredstva nego se mijenjaju vlasnici. Ono pruža
mogućnost investitorima da preprodajom održe likvidnost i oslobađa novac za druge plasmane. Vrlo
je važno i za opstanak primarnog tržišta, jer bez njega vrijednosnice postaju tek običan komad papira
koji je neupotrebljiv do roka dospijeća.
Ono je pravno i organizacijski uređeno zbog zaštite sudionika. Transakcije na sek. tržištu se odvijaju u
bankama, na burzama, na OTC tržištima i «iz ruke u ruku».

16
38. BURZA VRIJEDNOSNICA
To je organizirano i centralizirano mjesto trgovanja dionicama i obveznicama na kojem članovi
(brokeri i dealeri) trguju u skladu s određenim pravilima, čija je zadaća osigurati trgovinu i
infrastrukturu uvrštenim vrijednosnicama iako se prema posebnim pravilima može trgovati i sa
neuvrštenima. Ona ostvaruje najveći promet na sekundarnom tržištu. Članovi burze mogu imati
jedno ili više uplaćenih mjesta (seat). Da bi se vrijednosnice mogle uvrstiti na burzu one moraju
zadovoljiti određene uvjete i emitent je dužan predočiti određene dokaze o tome. Na burzi se trguje
velikim brojem vrijednosnica, ali se zato odlikuju vrhunskom kvalitetom.
Uvjeti za prodaju dionica na burzi: iznos god. dobiti, broj dioničara, broj krupnih dioničara, neto-
aktiva, minimalna trž. vrijednost.
NYSE je osnovana 1782. i ona je najveća; na njoj kotira oko 3558 vrijednosnica od 2745 tvrtki. Trguje
se dionicama i preferencijalnim d., izvedenicama, varantima itd. Druga burza u SAD je AMEX.

39. OTC FINANCIJSKO TRŽIŠTE

Uz burze vrijednosnica predstavlja vrlo važan oblik sekundarnog tržišta. Ponekad se naziva i
tercijarnim tržištem. Na njemu se vrši trgovina dionicama i obveznicama malih tvrtki koje najčešće
nisu uvrštene na burzi. Trgovci su prvenstveno dealeri, a trguje se putem umreženih računala. Princip
rada je slijedeći: na ekranima računala se kontinuirano ispisuju kupovne i ponudbene cijene na
temelju kojih trgovac na zahtjev komitenta telefonski obavlja kupoprodaju, a ne dolazi do fizičkog
susreta sudionika.
To je, zapravo, sustav automatskih kotacija na mreži međusobno spojenih računala. Organiziralo ga
je NASD (nac. udruženje dilera vrijednosnica) uvodeći 71 sustav automatskih kotacija NASDAQ.
Drugi primjeri OTC-a su tržište drž. obveznica vlade SAD, devizna tržišta, a kod nas Varaždinsko
kompjuterizirano trž. vrijednosnica.

40. NOVČANO TRŽIŠTE; SUDIONICI, INSTRUMENTI, GOSP. FUNKCIJE

Na njemu se trguje novcem, a rok dospijeća instrumenata je do godinu dana. Funkcija mu je
svakodnevno opskrbljivanje banaka novcem kao transakcijskim sredstvom, da bi one održavale
likvidnost za tekuća plaćanja svojih komitenata. Dijeli se na trž. novca i trž. kratkoročnih
vrijednosnica. Na trž. novca trguje se likvidnim rezervama banaka dok se na trž. kratkoročnih
vrijednosnica trguje kratkoročnim dužničkim vrijednosnicama s rokom do jedne godine. Likvidne
rezerve pozajmljuju banke i štedne institucije međusobno ili kod sred. banke (ona ne mora biti nužno
sudionik ovog tržišta) na kratke rokove, a sudionici mogu biti i nebankovne institucije koje uglavnom
pozajmljuju od banaka. Novč. tržištem se postiže prilagodba likvidnosti sudionika tržišta i
ukamaćivanje kratkoročnih viškova novca kojim se smanjuje oportunitetni trošak držanja novca. Ono
nema formalnu institucionalnu strukturu. Nepersonalno je, veleprodajno i kompetitivno. Sastoji se
od različitih specijalista i tržišta.
Instrumenti novč. tržišta su blag. zapisi ministarstva financija, kratkoročne zadužnice državnih
agencija, središnje banke i banaka, komercijalni zapisi, sporazumi o reotkupu, utrživi certifikati o
depozitu i bankovni akcepti. Svi oni imaju minimalni rizik neplaćanja i visokog su stupnja utrživosti.

17
Imaju kratke rokove dospijeća. Obično predstavljaju obvezu države, a potraživanja centralnih banaka,
poduzeća i tvrtki za trgovinu vrijednosnicama.
Tržište kratkoročnih vrijednosnica (money market paper) naziva se i diskontno tržište
vrijednosnica s rokom dospijeća do jedne godine.

41. INSTRUMENTI NOVČANOG TRŽIŠTA

Instrumenti novč. tržišta su blag. zapisi ministarstva financija, kratkoročne zadužnice državnih
agencija, središnje banke i banaka, komercijalni zapisi, sporazumi o reotkupu, utrživi certifikati o
depozitu i bankovni akcepti. Svi oni imaju minimalni rizik neplaćanja i visokog su stupnja utrživosti.
Imaju kratke rokove dospijeća. Obično predstavljaju obvezu države, a potraživanja centralnih banaka,
poduzeća i tvrtki za trgovinu vrijednosnicama.

42. TRŽIŠTE KAPITALA: FUNKCIJE, SUDIONICI, INSTRUMENTI

Podrazumijeva i primarno i sek. tržište što uključuje burze i OTC tržišta. To je skup institucija, fin.
instrumenata i mehanizama putem kojih se dugoročno slobodna štednja prenosi od suficitarnih
deficitarnim jedinicama koje ih koriste za ulaganje u razvoj (oprema i fiksni fondovi). Uloženi kapital
vraća se uvećan za ustupljena tuđa sredstva. Instrumenti koji se susreću na ovom tržištu imaju rok
dospijeća preko jedne godine. To su obveznice države, lokalnih vlasti i korporacija, te korporacijske
dionice, hipotekarne obveznice i note i dugoročni bankovni krediti. Sudionici tog tržišta su poduzeća,
korporacije, kućanstva, investicijske banke, brokersko-dealerske institucije, kreditne ustanove te
regulatorne i nadzorne ustanove.

43. HIPOTEKARNI KREDIT

To je najstariji oblik kredita. Predstavlja dugoročni kredit kojeg banke, štedionice i specijalizirane
hipotekarne institucije odobravaju građanima i poduzećima. Vraćanje kredita osigurava se
nekretninama poput stambenih i poslovnih prostora, zemljišta i dr. (iznimno avioni ili brodovi) na
temelju intabulacije putem koje se tražbina na dužnikovoj nekretnini uknjižuje u sudskoj gruntovnici.
Krediti se odobravaju u iznosima manjim od procijenjene vrijednosti nekretnine (50-80%), ali se
omogućava dizati više hipoteka na jednu nekretninu ako je pravno utvrđen redoslijed kreditora. Rok
vraćanja kredita je 10 – 20 godina, iznimno 30. U svijetu je njihova primjena vrlo raširena, iako kod
nas to još uvijek nije slučaj zbog nekih pravnih nedorečenosti.

44. HIPOTEKARNO TRŽIŠTE I SEKURITIZACIJA HIPOTEKARNIH

POTRAŽIVANJA
Hipotekarno tržišta spada pod tržište kapitala i vrlo je bitan njegov element. Na njemu se radi s
hipotekarnim kreditima. Oni predstavljaju izrazito dugoročnu vrstu kredita kojeg banke, štedionice i
specijalizirane hipotekarne institucije odobravaju građanima i poduzećima. Vraćanje se osigurava
nekretninama poput stambenih i poslovnih prostora, zemljišta i dr. (iznimno avioni ili brodovi) na
temelju intabulacije putem koje se tražbina na dužnikovoj nekretnini uknjižuje u sudskoj gruntovnici.
Krediti se odobravaju u iznosima manjim od procijenjene vrijednosti nekretnine, ali se omogućava
dizati više hipoteka na jednu nekretninu ako je pravno utvrđen redoslijed kreditora. U svijetu je
njihova primjena vrlo raširena, iako kod nas to još nije slučaj. Zbog visokih iznosa kredita i dugih

18
rokova dospijeća kredita koji tim osobinama imobiliziraju aktivu kreditora, njima se trguje na
sekundarnom tržištu hipoteka čijem razvoju pomaže i država. Na osnovi odobrenih kredita i budućih
priljeva hipotekarne institucije emitiraju dugoročne obveznice i note ili udjelne certifikate koje zatim
rasprodaju. Takve hipotekarne obveznice apsorbiraju sve veće iznose kapitala na tržištu; nazivaju se
MBB (mortgage backed bonds), a pojavljuju se u obliku: 1) MPT (mortgage pass-through), 2) MPTB
(mortgage pay-through bonds), 3) udjelni certifikati i 4) privatni certifikati, izdani na osnovi
standardne hipoteke. Međutim kupac zadužnice ne postaje vlasnikom hipoteke već se kamata i
glavnice isplaćuju otplatama kredita. Sustav je ustrojen tako da krajnji korisnik kredita i ne zna za
postupke sekuritizacije već od odobravanja kredita posluje samo sa svojim kreditorom.
U SAD više od polovice hipotekarnih kredita je sekuritirano tj. na osnovi hipoteka izdane su
zadužnice. To je rezultat državne potpore i nadzora i osiguranja hipotekarnih kredita, te precizna
pravna regulacija zbog čega su te zadužnice nerizične. Kupci obveznica najčešće su institucionalni
investitori.

45. DEVIZNO TRŽIŠTE

Na deviznom tržištu se prema utvrđenim pravilima trguje stranim valutama, tj. devizama, i to u
uvjetima potpune konkurencije. Ne postoji u obliku institucije, već je sastavljeno od svjetske mreže
sudionika povezanih suvremenim komunikacijskim sredstvima. Putem njega sudionici se opskrbljuju
devizama za plaćanje uvoza. Trguje se uglavnom konvertibilnim devizama. Razmjena se obavlja na
specijaliziranim deviznim burzama i u sustavu međusobno povezanih banaka (to čini 24 satno
svjetsko dev. tržište). Devizni tečaj predstavlja cijenu strane valute izraženu u domaćoj valuti, a
oblikuje se na temelju ponude i potražnje za devizama. Trguje se, dakle, konvertibilnim devizama, a
cijene tih deviza notiraju direktno.
Među najvažnijim sudionicima dev. tržišta možemo nabrojati brokere i dealera specijalizirane za
trgovinu devizama, multinacionalne korporacije, velike komercijalne banke, centralne banke, dok
poduzeća i manje banke ne sudjeluju izravno. Brokeri obavljaju najveći dio prometa na deviznom
tržištu.
Razlikujemo dvije vrste cijena; zahtijevane (offered, asked) i ponuđene, a njihovu razliku nazivamo
maržom (spread). Također razlikujemo dvije vrste tržišta: spot tržište (promptno) na kojem se trguje
po dnevnim cijenama i izvršenjem transakcije u roku do dva dana i terminsko tržište (forward) na
kojem se transakcije vrše u rokovima preko dva dana koji se realiziraju unutar dogovorenih rokova
(30, 90, 180 dana). U RH dev. tržište čine odnosi trgovine devizama među ovlaštenim bankama,
ovlaštenim bankama i HNB-om, ovlaštenim bankama i drugim osobama te Min. financija i HNB-om.
Devizna burza u RH još ne postoji iako je njena mogućnost zakonom predviđena.
Svjetski fin. centri su najvažnija središta trgovanja devizama (NY, London, Zurich, Frankfurt, Singapur,
Tokyo).
Nova dev. tržišta su povezana s pokrivanjem (covering), zaštitom (hedging) i eliminiranjem (swaping)
deviznih rizika.

19
46. SUVREMENE POJAVE U FINANCIJAMA I UZROCI PROMJENA
Promjene u fin. nastale su razvojem svjetske ekonomije i pojavom računalne tehnologije, a mogu se
uočiti na tehnikama i tehnologijama financiranja, fin. instrumentima, pojavi novih institucija,
regulaciji... Opći uzroci promjena su: naftna kriza 70.-ih, smanjenje inflacije 80.-ih, porast vjere u
snagu fin. tržišta i u vrijednosnice, rast štednje kao posljedice stabilnog razdoblja i rasta, nova fin.
tržišta i instrumenti, dostupnost jeftinih računala kao posljedica razvoja tehnologije.

47. DISINTERMEDIJACIJA
To je pojava selidbe novč. sredstava s indirektnog na direktno i neposredovano tržište čime se
zaobilazi posrednička uloga fin. institucija, a krajnji zajmodavci posluju izravno. Novčani fondovi sele
se od fin. posrednika s ograničenim kam. stopama onima koji ih nemaju. Javlja se 80.-ih godina
izazvana dužničkom krizom, a posljednjih godina slabi zbog ukidanja kamatnih ograničenja. Njeni
uzroci su npr. činjenica da velike tvrtke imaju bolji bonitet od fin. posrednika, pa se potraživanja
prema njima lako prihvaćaju, čime se omogućilo izravno i jeftinije zaduživanje na fin. tržištima od
bankovnih kredita. Također su je uzrokovala ograničenja kam. stopa koje dep. institucije smiju
obračunavati na depozite primljene od javnosti zbog kojih deponenti sele svoja u vrijednosnice za
koje ne vrijede ograničenja jer se kam. stope formiraju tržišno. U zadnje vrijeme je taj proces oslabio
jer su ukinuta kam. ograničenja. U najrazvijenijim drž. 70-85% ekst. financiranja odvija se preko fin.
posrednika.

48. INTERNACIONALIZACIJA FINANCIJA

Nakon 70.-tih godina dolazi do naglog rasta međunarodnog financiranja. Uz razvoj svjetske trgovine i
tehnologije javljaju se potrebe fin. i izgradnje mehanizama međunarodnih plaćanja. Liberaliziraju se
propisi i omogućava sloboda kolanja međunarodnog novca i kapitala. Banke i multinac. kompanije
šire mrežu poslovnih jedinica, a depozite i dev. rezerve raspoređuju u više zemalja zbog rizika.
Ostvaruju i visoke profite zbog jeftinijih izvora sredstava, nepodlijeganja depozita oporezivanju,
manje devizne kontrole i neregulacije kam. stopa. Stvaraju se i zaštitni mehanizmi od rizika
likvidnosti, promjena kam. stopa i tečajnih razlika. Dionice i obveznice kotiraju na više burzi u
inozemstvu, kam. i dividende se isplaćuju u više valuta i u više zemalja za istu vrijednost,
instrumentima drž. duga trguje se na svim važnijim tržištima, a u bilancama banaka sudjeluju i strane
osobe. Internacionaliziraju se nac. tržišta, a segmente svjetskog tržišta čine i eurotržišta, dev. tržišta,
tržišta drž. duga i offshore tržišta.
Offshore fin. centri su novi fin. centri na otocima Europe i ugl. sjeverne Amerike, bez ikakve fin.
infrastrukture, u kojima multinac. kompanije i banke otvaraju podružnice radi obavljanja dijela
njihova fin. poslovanja i obavljanja posebnih fin. transakcija. Najčešće su to tek poštanski pretinci i
nisu strogo zakonski regulirani (niski porezi, nema ograničenja kam. stopa niti obveze izdvajanja
rezervi). Ponekad se taj pojam veže uz pranje prljavog novca. U novije vrijeme pod tim terminom
podrazumijevamo sve fin. centre u kojima nerezidenti ne podliježu domaćim propisima, a mogu
obavljati fin. transakcije. Danas se off. centrima smatraju i posebne zone IBF-a (international banking
facilities), NY, London, Tokyo, Hong Kong, Singapour, Luxembourg.

20
49. SEKURITIZACIJA
To je praksa kreiranja utrživih fin. potraživanja (zadužnica) na temelju nekih oblika aktive tj.
predstavlja pojavu pozajmljivanja sredstava primjenom vrijednosnica kao kreditnih instrumenata.
Javlja se kao međunarodna pojava. Njome se kreiraju zadužnice na temelju nekih oblika aktive čime
se oni preobražavaju u nove odnose zaduživanja, tj. dolazi do financiranja na osnovi aktive (asset-
back financing), a vrijednosnice su osigurane aktivom (asset-back securities). Sama bit sekuritizacije
je u tome da se stvaraju zaduženja pomoću utrživih vrijednosnica emitiranih na temelju neutrživih
dijelova aktive. Nelikvidna ili zaleđena potraživanja (dijelovi aktive) pretvaraju se u utržive
instrumente duga. Tehniku su razvile velike kompanije i fin. organizacije radi izbacivanja nepovoljnih i
rizičnih karakteristika potraživanja iz bilance. Time popravljaju likviditet institucije i istovremeno
ostvaruju zaradu od naknada. Na temelju novoemitiranih zadužnica obećavaju se priljevi po otplati
prvobitnog potraživanja i kamati koju ona donosi. Skup potraživanja koji se izdvaja kao posebna
imovina povjerava se trećoj osobi koja za svoje usluge uzima proviziju. Ta potraživanja postaju
obveza koja će dospijećem vrijednosnica biti ispunjena. Sekuritizacija se javlja u SAD u hipotekarnom
stambenom kreditiranju, a kasnije se širi i na sekuritizaciju automobilskih zajmova, svih oblika
kredita, potraživanja po leasingu i kreditnim karticama, bankovnim akceptima...

50. REGULACIJA, DEREGULACIJA, REREGULACIJA U FINANCIJAMA

Svrha regulacije je stvoriti povjerenje u bankovni sustav, osigurati konkurenciju i spriječiti monopole,
spriječiti banke da ulaze u prevelike rizike... Regulacija polazi od shvaćanja da je banka javno dobro, a
putem fin. sustava država ostvaruje političke i gospodarske ciljeve, pa je bitno osigurati da ne dođe do
njegovog raspada. Za to je razdoblje karakterističan Zakon o bankama iz 1933. poznat kao Glass-
Steagallov zakon, kojim se uvodi osiguranje depozita i ograničenja kam. stopa i zabrana plaćanja
kamata na depozite po viđenju, odvajanje komercijalnog od investicijskog bankarstva, te povjeravanje
kontrole FOMC-u (odbor za otvoreno tržište). Također je komercijalnim bankama zabranjena
distribucija novih emisija vrijednosnica osim državnih i posjedovanje podružnica uključenih u
poslovanje s vrijednosnicama, te im je ograničena trgovina vrijednosnica za tuđi račun. Time se sužava
aktivnost banaka, ali i postavljaju temelji za razvoj tržišta vrijednosnica.
Od 80.-ih godina počinje proces deregulacije koji se sastoji u ukidanju brojnih ograničenja koja su
određivala osnivanje i poslovanje fin. institucija. Javlja se u najrazvijenijim sustavima i odnosi se
uglavnom na banke i štedionice. Najizraženiji je u SAD (DIDMCA-Depositors Institutions Deregulation
and Monetary Control). Polazi se od razmišljanja da država može više pomoći nac. gospodarstvu kroz
stabilan i transparentan fin. sustav, nego sputavajući njegove aktivnosti. Nova pravila težište stavljaju
na preventivne i zaštitne mehanizme i prudencijalnu kontrolu, te zaštitu investitora i malog štediše.
Novim pravilima banke se obvezuju primjenjivati pravila o adekvatnosti kapitala, angažirati vanjske
revizore, obavještavati javnost, osiguravati depozite, održavati likvidnost, angažirati kvalitetnu upravu,
a sve to sa svrhom prevencije rizičnog poslovanja banaka.

21
51. TEHNOLOŠKA REVOLUCIJA U FINANCIJAMA, UTJECAJ
ELEKTRONIKE
70.-ih godina dolazi do tehnološke revolucije u financijama i bankarstvu, i danas još traje. Primjetna
je i u hrvatskom bankarstvu. Očituje se u jeftinijim i novim fin. proizvodima, uslugama i procesima i
pojavljivanju banaka u gotovo svim fin. poslovima, ali i potpunom restrukturiranju fin. sustava koje je
izazvalo velike troškove ulaganja, promijenilo kanale distribucije usluga i izazvalo druge promjene.
Postupci i informiranje su se automatizirali i uvelike utjecali na financije. Računalna tehnologija
snizila je značajno troškove poslovanja potom povećane produktivnosti, softverskih paketa
bankovnih usluga, automatizacije bankovnih poslova i informiranja. Također je bankama omogućeno
poslovanje s milijunima građana (retail-maloprodajno bankarstvo) čime su oni danas postali jedan od
važnijih segmenata tržišta. Gube se fizičke granice između lokalnih i međunarodnih banaka i njihove
međusobne razlike. Mijenjaju se pojavni oblici novca, pa susrećemo elektronički i plastični novac,
vrijednosnice su se dematerijalizirale i pretvorile u elektronički zapis... Javljaju se i novi oblici
poslovanja među kojima su: elektronski prijenos novca (EFT) koji se odvija putem bankomata, POS
(point of sale) terminali koji omogućavaju trgovinu kreditnim karticama, telebanking putem kojeg je
moguće obavljanje bankovnih poslova iz kuće ili ureda posebnim terminalima, drive in bankarstvo
koje omogućava obavljanje bankovnih poslova 24 sata na dan iz automobila. U međunarodnim
plaćanjima koristi se SWIFT tj. sustav međunarodnih međubankovnih fin. telekomunikacija.
Međutim, javljaju se i određeni problemi kao što su visoki početni troškovi, zaštita podataka od
kriminalnih radnji, neosposobljenost starog kadra za nove tehnologije...

52. FINANCIJSKE INOVACIJE (ILI NOVI PROIZVODI)

Javljaju se kao posljedica povećane kompetitivnosti na fin. tržištima, regulacije, napretka tehnologije,
poreznih propisa, promjenjive inflacije i kam. stopa. Također, jeftinije su fin. usluge zbog nižih marži
posredovanja. Pojavljuju se kao novi procesi ili kao novi proizvodi (junk bonds, zero-kupon obveznice,
debt-equity, štednotransakcijski računi i swap). Od novih procesa možemo navesti POS terminale,
ATM, drive in bankarstvo, automatski kliring, SWIFT...

53. SUSTAV OSIGURANJA DEPOZITA

On polazi od pretpostavke da štediša nije u stanju procijeniti bonitet banke ili štedionice, čime se
izlaže rizičnim ulaganjima. Zakonom o bankama iz 1933. u SAD uveden je sustav obaveznog
osiguranja depozita kod posebnih drž. agencija. U SAD je tim zakonom smanjeno propadanje banaka,
jer je osnovana FDIC kao organizacija za osiguranje depozita. Svaka banka ili štedionica dužna je kod
FDIC osigurati sve depozite do $100 000, a u slučaju propasti FDIC isplaćuje štedišama svaki iznos do
$100 000. Depoziti koji se drže kod brokera osigurani su kod Korporacije za zaštitu kupaca
vrijednosnica. Smatra se da država ne smije besplatno jamčiti štednju kod privatnih banaka jer time
potiče nesigurne plasmane sredstava i zato je sustav osiguranja depozita efektniji. U Europi sustav
osiguranja dep. reguliran je 1986., a od 1995. obavezno je osiguranje oročenih depozita i depozita na
tekućim računima do 20 000 Eura. U Hrvatskoj je uveden 1993. godine.

22
54. DRŽAVNI VRIJEDNOSNI PAPIRI I NJIHOVO TRŽIŠTE
One su osnova svakog razvijenog fin. sustava i temelj strukture fin. imovine investitora. Predstavljaju
izravnu obvezu države. Vrlo su likvidne jer se prodaju na sekundarnom tržištu preko brokera i
dealera. Nuđenje i nadmetanja za kupnju drž. vrijednosnica teku kontinuirano prema utvrđenom
rasporedu koji je poznat investitorima.
Drž. vrijednosne papire izdaje Ministarstvo fin. i ima ih tri vrste. Blagajnički zapisi su kratkoročne
zadužnice s rokom do jedne godine, a prodaju se s diskontom od nominalne vrijednosti koji ustvari
predstavlja kamatu. Note su srednjoročne (dospijeće od 1 do 10 godina), a obveznice dugoročne
(dospijeće preko 10 godina) zadužnice koje nose polugodišnju kamatu. Prinosi po drž.
vrijednosnicama su oporezovani. Njihove kam. stope, prinosi i cijene indikator su i referentne stope
novč. tržišta i tržišta kapitala. Evidencije o vlasnicima vode se kao elektronički zapisi kod Ministarstva
fin., saveznih rezervi banke ili fin. institucije (ovisi tko ih prodaje).

55. ULOGA DRŽAVE NA FINANCIJSKOM TRŽIŠTU

Drž. je najvažniji regulator fin. sustava koji svojim zakonima određuje okvir unutar kojeg se odvijaju
fin. transakcije na tržištu. Djelovanje sustava nadzire mjerama monetarne politike i kontrole.
Osigurava regularnost na fin. tržištu i štiti investitore. Na tržištu nema posebnih prava, već njen
uspjeh ovisi o uvjetima koje nudi investitorima. Putem javnog duga djeluje kao izravni sudionik na fin.
tržištima (najveće tržište duga je ono Vlade SADa). Do sredstava također dolazi emisijom blag.
zapisa, nota, obveznica, neutrživih štednih certifikata te izravnim pozajmljivanjem od banaka i
središnje banke. Sudjeluje na fin. tržištu i putem lokalnih organa vlasti, fin. institucija za financiranje
posebnih namjena, privatnih institucija osiguranja koje sponzorira, drž. mirovinskih fondova...

56. HRVATSKI FIN. SUSTAV - STRUKTURA, PROBLEMI, PROMJENE

Promjene u fin. sustavu počele su nakon osamostaljenja RH. Reforme su bile usmjerene na izgradnju
modernog fin. tržišta s razvijenim spektrom fin. institucija i instrumenata. Godine 1991. formirana je
centralna banka i napravljena valutna reforma. Godine 1994. uvedena je trajna hrvatska valuta -
kuna. Liberalizirano je devizno tržište i omogućena neograničena trgovina devizama, a tečaj kune
stabiliziran. Reformiran je i sustav domaćih plaćanja čime se nastojao ukinuti monopol Zavoda za
platni promet prebacivanjem ovog posla u banke (platni promet za građane i poduzeća) i FINAu
(osnovana 2001.). To još nije ostvareno zbog neprilagođenosti infrastrukture platnog prometa.
Hrvatska je primljena u članstvo MMF-a i Međunarodne banke za obnovu i razvoj. Također su
regulirani kreditni odnosi s inozemstvom. U Hrvatskoj dominiraju univerzalne banke, dok ostale fin.
institucije još ne postoje ili ne igraju svoju ulogu. Trebalo je i promijeniti problem da su banke kao
glavnu svoju funkciju imale distribuciju kredita uz ostale naslijeđene probleme iz starog sistema. To je
potenciralo potrebu restrukturiranja i nereguliranja banaka. Počelo se od stvaranja zakonske
podloge, čime su stvoreni uvjeti za osnivanje novih fin. institucija. Utvrđeno je i institucionalno
uređenje tržišta vrijednosnica kojim su stvoreni uvjeti za pojavu novih fin. instrumenata. Investicijsko
bankarstvo također je u razvoju, ali u nedovoljnoj mjeri. Bankovni krediti i dalje dominiraju kao
element kreditnog tržišta, a tržište vrijednosnicama nedovoljno je razvijeno. Zagrebačka burza tek je
u posljednje vrijeme počela djelovati onako kako bi trebala. Provodi se proces privatizacije poduzeća
u kojem ona ima važnu ulogu. Ukratko bi mogli reći da je napredak Hrvatskog fin. sustava donekle
zadovoljavajući, ako uzmemo u obzir ratno razdoblje i stanje kakvo je naslijeđeno iz prošlog sistema.

23
57. STANJE U BANKOVNOM SEKTORU RH
Nakon izlaska iz Jugoslavije, hrv. bankovni sektor je restrukturiran, rekapitaliziran i privatiziran.
Proces je trajao duže i uz više troškove nego što se to u početku očekivalo. Razdoblje tranzicije bilo je
obilježeno bankovnim krizama, rehabilitacijom i restrukturiranjem banaka uz visoke državne i
privatne troškove.
Struktura bank. sektora u RH danas je u osnovi usporediva s prosječnom strukturom kreditnih
institucija u RH. U 2003. u RH djeluju 42 poslovne banke i 5 predstavništava inozemnih banaka (22 su
u većinskom stranom vlasništvu, 21 u većinskom domaćem privatnom vlasništvu i 2 su u vlasništvu
države). Banke u RH su univerzalne, nespecijalizirane i regionalne s najvećom koncentracijom banaka
u Zagrebu. Dvije najveće hrv. banke su Zagrebačka banka i Privredna banka (obje u vlasništvu stranog
kapitala).
Najveći problem hrv. bankarstva u proteklom razdoblju bio je visok udio imobilizirane aktive a
također se javlja i visok trošak sanacije (1990. – 1999.  45 mlrd. KN). Bilance banaka pokazuju da se
radi o klasičnim depozitno-kreditnim institucijama s nerazvijenom strukturom bankovnih poslova.
U novije vrijeme svjedočimo oporavku bankovnog sektora što svjedoči i kretanje standardnih
računovodstvenih pokazatelja profitabilnosti ROA i ROE (1998.  ROA= -2,8%, ROE= -16,1% ----
2002.  ROA= 1,6%, ROE= 13,7%).

58. CILJEVI HRVATSKIH ZAKONA O BANKAMA

1993. donesen je Zakon o bankama i štedionicama koji je djelomično izmijenjen 1996. Cilj mu je bio
učiniti bankovni sustav kompatibilnim i usporedivim svijetu, te mu osigurati stabilnost i poticati
konkurenciju i učinkovitost. Također su mu glavni ciljevi: potpuna privatizacija banaka, oslobođenje
banaka utjecaja politike, eliminirati utjecaj najvećih dužnika na upravljanje bankom, prisiliti bankovni
sektor da posluje prema tržišnim kriterijima, liberalizirati osnivanje i pooštriti kontrolu poslovanja
banaka, te razviti konkurenciju među njima i ostalim fin. institucijama i omogućiti ulazak inozemnog
kapitala. Godine 1998. donesen je novi Zakon o bankama koji je donio neke promjene na stari zakon
(uređenje banaka kao univerzalnih, polifunkcionalnih banaka po uzoru na njemačke i austrijske
banke  prilagodba zakonodavstvu EU). Godine 2002. donosi se novi zakon o bankama zbog dva
temeljna razloga: 1) kriza bankovnog sustava i 2) prilagođavanje zakonodavstvu EU zbog skorog
priključenja.

59. OSNIVANJE, POSLOVANJE I VRSTE BANAKA U REPUBLICI HRVATSKOJ

Hrvatske banke razvijene su na njemačkom konceptu univerzalne i polifunkcionalne banke. Prema
novom zakonu mogu se osnivati samo kao d.d. Mogu ih osnivati domaće i strane (pod uvjetom
uzajamnosti) fizičke i pravne osobe. Licencu za osnivanje dobivaju od HNB. Da bi mogle podnijeti
zahtjev moraju priložiti određenu dokumentaciju o Statutu banke, detaljnom opisu planiranih
aktivnosti banke za slijedeće dvije godine, raspolaganju potrebnom količinom sredstava i kapitala,
podatke o osnivačima i njihovom fin. stanju, te ostalim dokazima o zadovoljavanju svih uvjeta za
poslovanje. Potrebna količina sredstava za osnivanje iznosi 20 milijuna kuna plus plaćanje naknade.
Zahtjev za osnivanjem može biti odbijen ili ukinut, ili se može ograničiti poslovna samostalnost banke
od strane Savjeta HNB-a. Banke su dužne poslovati po načelima likvidnosti, rentabilnosti i sigurnosti.
Banka osnivanjem ostvaruje isključivo pravo na primanje depozita i davanje kredita, te

24
upotrebljavanje riječi banka ili štedionica u imenu. Banke su također ovlaštene izdavati
vrijednosnice, davati jamstva ili garancije, obavljati mjenjačke poslove, trgovati novčanim
instrumentima, obavljati platni promet u zemlji i inozemstvu, leasing i factoring te pružati fin.
informacije. Tri godine po osnivanju ne smiju prikupljati depozite i štednje građana. Banke dijelimo
na banke malih, srednjih i velikih ovlaštenja, a razgraničavaju se po temeljnom kapitalu od
minimalnih 20, 40 ili 60 milijuna kuna. Banke malih ovlaštenja po opsegu se tek neznatno razlikuju od
ovlaštenja štedionica.

60. TIJELA (ORGANI) BANKE

Tijela banke su glavna skupština, nadzorni odbor i uprava. Uloga nadzornog odbora je, da razmatra
izvješća o nadzoru i druga izvješća koja mu dostavi HNB, a u slučajevima ugrožavanja stabilnosti
banke sankcionira upravu te da daje suglasnost upravi na poslovnu politiku. Član ne može biti osoba:
1) koja je povezana s osobama u kojima banka ima više od 5% udjela, 2) koja je član NOa ili Uoa
druge banke, fin. holdinga ili društva za trgovanje VP, 3) čije su obveze prema banci veće od njezinih
tražbina i ulaganja u banku i 4) zaposlenici banke. Uprava se sastoji od najmanje dva člana od kojih je
jedan predsjednik. Za imenovanje predsjednika i članova uprave potrebna je prethodna suglasnost
HNB-a. Zahtjev za imenovanje podnosi nadzorni odbor a suglasnost se daje na 5 godina. Član uprave
može biti osoba koja ima: 1) VSS i 2) 3 godine iskustva na rukovodećim poslovima u banci ili 6 godina
iskustva na usporedivim poslovima. Najmanje jedan član mora poznavati hrvatski jezik i najmanje
jedan član mora imati prebivalište u RH  može biti ista osoba. U upravu ne može biti imenovana
osoba: 1) koja je bila na rukovodećim položajem u banci nad kojom je otvoren stečajni postupak ili joj
je oduzeto odobrenje za rad, 2) koja je član nadzornog odbora te ili bilo koje druge banke u RH, 3)
koja je član uprave ili prokurist drugog trgovačkog društva i 4) ako je nad imovinom te osobe otvoren
stečajni postupak.

61. OGRANIČENJA PREUZIMANJA PREVELIKIH RIZIKA

Izloženost banke prema osobi predstavlja iznos svih potraživanja prema toj osobi. Prema osobama
ne smije prijeći 25% iznosa jamstvenog kapitala, a prema dioničarima se kreće od 5 do 25%. O velikoj
izloženosti prema osobi govorimo kad prelazi 10%, a ukupna izloženost mora biti manja od 600%
jamstvenog kapitala. Banka također ne smije kreditirati kupnju vlastitih dionica. Minimalnom
adekvatnosti kapitala banke su obavezne usklađivati iznos svog jamstvenog kapitala tako da on uvijek
iznosi 10% ukupne aktive. Time se osiguravaju pokrića vjerovnika banke i onemogućava njezin
nekontrolirani rast bez pokrića. Također su bankama ograničena izlaganja prevelikim rizicima
maksimalnim ukupnim iznosom ulaganja, odnosom minimalnih likvidnih sredstava prema aktivi i
pasivi, posebnim uvjetima koji se mogu odnositi na zaduživanje banke... Najveći dužnici banaka bili su
njihovi dioničari, stoga se nastojalo isključiti dužnike iz upravljanja bankom. Zbog toga veliki dioničari,
članovi uprave i nadzornog odbora, te njihove obitelji mogu dobivati kredite samo uz jednoglasnu
odluku nadzornog odbora. Radi osiguranja od rizika banke su obvezne formirati rezerve i posebne
rezerve za osiguranje od potencijalnih gubitaka.

25
62. ŠTEDIONICE, ŠTEDNOKREDITNE ZADRUGE, STAMBENE
ŠTEDIONICE
Počele su se razvijati tek nakon demokratskih promjena. Štedionice su zakonski regulirane 1993., a
štednokreditne zadruge 1998. Štedionice su uređene kao institucije kapitala. Vlasnici im mogu biti i
domaće i strane osobe, a osnivački kapital mora biti veći od milijun DEM. Prikupljaju štednje građana
u domaćoj i stranoj valuti, vode tekuće i žiro račune, poslovanje s depozitima i kreditima. Nemaju
većeg značenja na našem tržištu, a njihovu ulogu preuzimaju banke. 2001. bilo je licencirano 32
štedionice za rad. Štednokreditne zadruge su neprofitne institucije koje omogućuju udruživanje
malih štediša i njihovo uzajamno pomaganje. Svi su osnivači ravnopravni, a mora ih biti najmanje
trideset s najmanjim pojedinačnim udjelom od po 100 000 kuna. Na osnovi primljenih štednih uloga
zadrugari si pomažu odobravajući kredite. Štedni ulozi nisu osigurani kod posebne agencije, već za
njih jamče zadrugari svojim udjelima. Stambene štedionice kod nas se formiraju 1998. kao
specijalizirane štednodepozitne institucije koje prikupljaju stambenu štednju u svrhu financiranja
izgradnje, kupnje ili opremanja nekretnina. Potpomagane su od strane države, a osnivaju ih banke ili
štedionice. Do danas ih četiri ima odobrenje za rad u RH.

63. NEBANKOVNE FINANCIJSKE ORGANIZACIJE U RH

Investicijski fondovi nove su institucije na hrvatskom fin. tržištu, a očekuje ih uspješan razvoj.
Dijelimo ih na otvorene i zatvorene. Mogu ih osnivati samo posebna društva za upravljanje
fondovima čiji temeljni kapital mora prelaziti milijun kuna. Moraju biti ili d.d. ili d.o.o. Nadzire ih
Komisija za vrijednosne papire. Da bi se potpomoglo formiranje investicijskih fondova država je
omogućila dodjelu dionica bez naplate prognanicima i izbjeglicama, invalidima domovinskog rata...
Do kraja 2002. Komisija je izdala sveukupno 19 odobrenja za rad. Brokerske kuće bave se trgovinom
vrijednosnicama u svoje ili tuđe ime, upravljanjem portfeljem vrijednosnica svojih klijenata,
investicijskim savjetovanjem i bankarstvom. Vrlo su važne u trgovini vrijednosnicama. U RH djeluju
dvije burze: Zagrebačka i Varaždinska. Zagrebačka burza vrijednosnica osnovana je 1991. i djeluje kao
neprofitna institucija. Do sredstava dolazi članarinama i naknadama za pružanje svojih usluga. Da bi
se postalo članom burze potrebno je kupiti burzovno mjesto (160 000kn). Bilježi visoke stope rasta.
Od 2002. na njoj postoje 5 sustava trgovanja – kotacija: 1) službena kotacija – kotacija I. (vrijednost
izdanih dionica tvrtke mora biti min. 10 mil. € a izdanih obveznica min. 1 mil. €; najmanje 25%
vrijednosnica mora biti prodano javnom ponudom s tim da se mogu slobodno prenositi), 2) kotacija
TN (u suštini OTC tržište s najblažim uvjetima za uvrštenje), 3) kotacija PIF (namijenjena je dionicama
privatizacijskih investicijskih fondova), 4) kotacija kratkoročnih VP (namijenjena je VP s rokom
dospijeća kraćim od jedne godine i minimalne nominalne vrijednosti od 5 mil. kn) i 5) kotacija prava
(sadrži prava na dodjelu određenih dionica/poslovnih udjela iz portfelja Hrvatskog fonda za
privatizaciju). ZSE ima 2 svoja indexa: 1) CROBEX (službeni index ZSEa) i 2) CROBIS (2. službeni index
ZSEa, a namijenjen je obveznicama). Varaždinska burza osnovana je 1993. kao tržište vrijednosnih
papira a od 2002. godine djeluje kao burza. Godine 2002. propisala je 6 svojih kotacija: 1) prva
kotacija, 2) druga kotacija, 3) JDD kotacija, 4) slobodno tržište, 5) kotacija dionica PIFova i 6) kotacija
prava. VSE ima svoj jedan index pod imenom VIN indeks (službeni index). Osim ZSE i VSE treba još
spomenuti i Tržište novca Zagreb, koje je osnivano 1990. a na njemu se trguje novčanim viškovima
banaka i drugih fin. institucija i kratkoročnim VP. Osiguravateljna društva djeluju u RH kao d.d. Ima ih

26
24 (13 u domaćem vlasništvu, 11 u stranom) od kojih je najveće «Croatia osiguranje» sa 2/3 udjela na
tom tržištu, a Slavija Lloyd je jedino koje se bavi reosiguranjem.

64. TRŽIŠTE VRIJEDNOSNICA U RH

Zakonski je regulirano izdavanje i trgovina vrijednosnicama javnim pozivom na upis ili javnom
ponudom za kupnju. Također je određen djelokrug prava i obveza sudionika na tom tržištu i
djelovanje Komisije za vrijednosne papire RH. Komisija se sastoji od pet članova koji su odgovorni
Saboru. Svrha joj je nadzor tržišta vrijednosnica, a djeluje samostalno i nezavisno. Emisija se obavlja
javnom ponudom, a zakon je odredio i ovlaštene osobe za poslovanje vrijednosnicama, burze,
središnju depozitarnu agenciju, zabrane i ograničenja poslova u vezi s vrijednosnicama... Izdavane su
brojne dionice i mali broj dugoročnih obveznica, ali se njima tek povremeno trgovalo. U RH kao
sekundarna tržišta vrijednosnica postoje Zagrebačka burza, Varaždinska burza i odjeli u bankama
koje bismo uvjetno mogli nazvati burzama, ali oni su počeli oživljavati tek unazad tri godine, pa
potpuni napredak možemo tek očekivati. Taj razvoj započeo je uvrštavanjem Plivinih dionica i dionica
Zagrebačke banke na Zagrebačku burzu i London Stock Exchange. Također je država počela izdavati
vlastite blagajničke zapise i dugoročne obveznice.

65. NUŽNOST DOGRADNJE FINANCIJSKOG SUSTAVA RH

Uz mnogobrojne promjene fin. sustava, ono i dalje ima neke osobine starog, netržišnog sustava.
Ograničenja kreditne i emisijske aktivnosti banaka i središnje banke i danas su uzroci nepremostivih
problema i poremećaja u gospodarstvu. Financijski sustav je i danas funkcionalno neplodan i skup i
strukturno siromašan. Praktički se svodi na banke i bankovni kredit. Poduzeća, stanovništvo i država
nisu u dovoljnoj mjeri sudionici fin. tržišta, neizdiferencirana je struktura imovine, sekundarno tržište,
njegovo instrumenti i sudionici nisu strukturno dovoljno razvijeni, kadrovi nisu osposobljeni za rad u
modernom fin. sustavu, banke su monopolisti tržišta, a država još nije u dovoljnoj mjeri aktivni
sudionik. Da bi se prevladali svi postojeći problemi nije dovoljno samo zakonodavno regulirati sustav,
ali je zbog njegove složenosti nužno od toga početi. Time bi se stvorili uvjeti za automatsko stvaranje
modernog sustava.

66. DEVIZNA KONTROLA I NADZOR

HNB ima zadatak kontrolirati i nadzirati poštivanje odredbi deviznog sustava – režima. Uz HNB
obavljaju ju u sklopu Ministarstva financija i Državni inspektorat i Carinska uprava.

67. DEFINIRANJE BANAKA U RH

Zakon posebno ne definira banku već se bankom smatra ona financijska institucija koja je od HNB-a dobila
odobrenje za rad. Utvrđujući uvjete za osnivanje, poslovanje i prestanak rada te nadzor i kontrolu banaka
posebnim zakonom, zakonodavac je jasno razgraničio banku od ostalih financijskih institucija i definirao ju
cijelim zakonom. Smjernice EU ne upotrebljavaju riječ „banka“ već izraz „kreditna institucija“. Kreditne
institucije čine: 1) poslovne banke, 2) štedionice, 3) kooperativne banke, 4) poštanske štedne institucije i 5)
specijalizirane kreditne institucije (npr. stambene, poljoprivredne, izvozne,...). Zajedničko im je da smiju primati
depozite i ostala sredstva s obvezom vraćanja od javnosti i odobravati kredite za vlastiti račun. Kreditne se
institucije od ostalih financijskih institucija razlikuju po tome što jedine imaju privilegiju primati novčane
depozite od najšire javnosti dok je to svim ostalim financijskim institucijama zabranjeno. Po pravnom statutu
banke su u RH dionička društva

27